16 kolovoz 2024 ~ 0 Comments

Opskrbne mreže za zelene proizvode

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi opskrbnim mrežama za pravljenje suvremenih, „zelenih“ proizvoda, koji omogućuju prelazak na proizvodnju „čiste“ energije. Među takve proizvode spadaju vjetrene turbine, fotonaponske ploče, akumulatori za električna vozila, elektroliti i drugi proizvodi. Uspostava energetskih sustava – koji su utemeljeni na novim proizvodima i koji kod stvaranja uporabljive energije ne proizvode spojeve ugljika – zahtijeva uporabu velikih količina presudnih ili kritičnih tvari kao što su litij, nikal, kobalt, bakar, neodimij, grafit (grafen) i elementi, koji se nađu u rijetkoj zemlji (REE). Te tvari su potrebne i za uspostavu energetskih sustava i za pohranu energije. Stoga je bitno, da proizvodnja „zelenih“ uređaja ima trajno na raspolaganju navedene presudne tvari i to po pristupačnim cijenama.

Na pisanje ovog osvrta potaknulo me je nedavno iznenadno uviđanje u Americi, da se u njoj sad ne proizvodi ni najmanja količina grafita, iako se američka industrija već upustila u novu, veliku zelenu industrijsku revoluciju. (Ulaganje u čistu energetiku bilo je 2023. godine triput veće od takvog ulaganja 2019. godine.) Nova industrijska Amerika trebala bi u desetcima novih tvornica proizvoditi opremu za nove energetske sustave, koji bi uključivali vjetrene turbine, fotonaponske ploče, električne akumulatore i druge proizvode, koji se ne mogu napraviti bez grafita. Bez grafita se ne mogu proizvoditi elektronički poluvodiči, motori za zrakoplove ni nebrojena „čista“ vozila za javni prijevoz putnika i za prijevoz tovara. Bez grafita neće biti ni proizvodnje „čiste“ električne struje ni njezine uporabe.

Američku čistu energetiku, koja je još u zametku u veliku je nevolju dovela američka vlada, koja je nedavno zabranila izvoz najistančanijih poluvodiča u Kinu, što je posebno pogodilo mnoge američke proizvođače poluvodiča, koji su uklonjeni s golemoga kineskog tržišta. Kina je na tu američku proizvoljnu mjeru odvratila stavljanjem pod državni nadzor izvoz grafita. Izvoz grafita iz Kine je od studenoga do prosinca 2023. godine smanjen za 91%. Jedna od posljedica te kineske protivmjere je to, da je General Electric odgodio isporuku zrakoplovnih motora za Boeing. Tajvanski proizvođač poluvodiča pomiče datum početka proizvodnje u novoj tvornici u Arizoni, koja je vrijedna 40 milijardi dolara. Isto je s Intelovom tvornicom u saveznoj državi Ohio vrijednoj 20 milijardi dolara. Rivian Automotive se premišlja oko ulaganje 5 milijardi dolara u novu tvornicu vozila u državi Atlanti.

Uz strog kineski nadzor nad izvozom grafita nabavka grafita je otežana i postala je skupljom. Nedavno su u Americi otkrivena dva nalazišta grafita. Jedno je u državi Ohio, gdje će grafit vaditi i oplemenjivati američka tvrtka Graphite One. Ta tvrtka će u najboljem slučaju moći prodavati oplemenjeni grafit istom 2027. godine. Drugo nalazište grafita je na Aljasci, 200 kilometara južno od Sjeverne polarne kružnice. Zasad se na grafit s Aljaske ne može računati.

Postoje tri vrste grafita: prirodni, umjetni ili sintetički i anodni. Anodni grafit je zapravo grafitni prah, koji služi za pravljenje anoda na električnim akumulatorima, koji se mogu ponovo puniti. Punjivi litijski ionski akumulatori rabe isprepletanje litijskih iona s čvrstim vodičima za pohranu energije. Litijski ionski akumulatori pohranjuju velike količine energije, imaju veću gustoću energije, veću energetsku učinkovitost, duže vrijeme korištenja i duže vrijeme trajanja. Od uvođenja litijskih ionskih akumulatora 1991. godine gustoća pohranjivane energije je utrostručena, a njihova cijena je smanjena 90%.

Unatoč važnosti grafita za mnoge industrijske grane, SAD nisu riješile pitanje opskrbe svoje industrije grafitom. SAD uvoze 100% potrebnog grafita. S druge strane, Kina nadzire dvije trećine proizvodnje prirodnog grafita, proizvodi 60% sintetičkog grafita, proizvodi 100% kuglastog obloženog grafita i nadzire 98% proizvodnje anodnog grafita. Usto, Kina na različite načine nadzire dvije trećine izvlačenja i oplemenjivanja samog litija, posebice u Litijskom trokutu, koji povezuje Argentinu, Boliviju i Čile. Iako rijetke zemlje ima na mnogim nalazištima, Kina upravlja ili gospodari opskrbnom mrežom te sirovine. (Rijetka zemlja nije rijetka u sebi, nego se narijetko nalazi, a usto sadrži i kovine, koje se posvuda ne nalaze.) Kina sama izvlači 70% i prerađuje 90% rijetke zemlje. Kina je jedina zemlja, koja naveliko proizvodi i prerađuje rijetku zemlju.

Postavlja se pitanje o tomu, kako je Kini uspjelo uspostaviti nadzor nad opskrbnim mrežama, koje su presudne za suvremenu industrijsku proizvodnju i to upravo u područjima litija, grafita i rijetke zemlje. Očito je, da se Kina prvo pobrinula za stvaranje opskrbnih mreža za svoju industrijsku proizvodnju, koja je nedvojbeno prva u svijetu. Kina je usto i prva trgovinska sila svijeta. Kinesko gospodarstvo ovisi o izvozu, kolikogod se povećava kineska domaća potrošnja. Predvodništvo Kine u industriji i trgovini nametnulo je potrebu stvaranja opskrbnih mreža za njezinu domaću proizvodnju. Ipak, Kina je išla i dalje pa je stvorila svjetske opskrbne mreže i to u spomenutim ključnim područjima.

Zauzvrat se postavlja pitanje, kako to da Amerika – koja je donedavno bila prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta – nije mnogo ranije, svakako prije Kine, uspostavila svjetske opskrbne mreže? U jednom od ranijih osvrta, koji je razmatrao pitanje svjetske prijevozne podloge (infrastrukture), postavio sam pitanje o tomu, da je upravo Kinu zapala „mogućnost, prigoda i povlastica“ postavljanja svjetske prijevozne podloge, iako je Amerika tu podlogu mogla postavljati od 1995. godine kad je uspostavljena Svjetska trgovinska organizacija.

U tom ranijem osvrtu sam opisao, da je kineski car Čin Ši Huang (259.-221.-210.) odmah po osvajanju vlasti počeo postavljati prijevoznu podlogu, koju su sastavljali plovne rijeke i njihove plovne pritoke, smišljeno iskopani veliki kanali, koji su povezivali plovne pritoke rijeka te široka i gusta cestovna mreža. Car Čin je zabranio uporabu šest od sedam postojećih slikovnih pisama, kako bi ljude povezao jedinim sačuvanim pismom. Car je uspostavio jedinstven sustav mjera za prostor, za masu i za tekućinu. Car-ujedinitelj je postavljanjem prijevozne podloge te ujednačivanjem mjera i pisma uistinu omogućio rođenje kineskog naroda. Zadaća svake države je od zatečenog pučanstva stvoriti narod, ako narod već ne postoji. To su američke vlasti propustile učiniti poslije Revolucije 1776. godine.

U ranijem osvrtu sam naglasio, da su američki kapitalisti 1995. godine dobro znali, da bi postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge dovelo ne do stvaranja kojega novog mjesnog naroda, nego do stvaranja svjetskog naroda u „slici i prilici“ vrste Homo sapiens. Kapitalisti su namjerno izbjegli postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge, kako s našom globaliziranom vrstom ne bi morali dijeliti vlast. Kapitalistima treba razjedinjena vrsta. Kapitalisti nisu sami htjeli napraviti prijevoznu podlogu, a Kini zamjeraju što ju je ona napravila.

Propust Amerike da stvori spomenute osjetljive i presudne opskrbne mreže ima duboki korijen u američkom političkom sustavu. U Americi vrhovništvo pripada kapitalu odnosno jedinačnim nositeljima kapitala. Kapital vlada politikom, zaštitom i sustavom uvjerenja, ali ne vlada gospodarstvom. Američko gospodarstvo nema jednog gospodara, koji je u Kini država odnosno politika. Jedinačni kapitalisti svaki za svoj probitak ili za probitak svoje korporacije idu za trenutačnom (godišnjom) zaradom ili profitom. Američke korporacije kao da „ne vide dalje od nosa“. Može se slobodno tvrditi, da američko gospodarstvo nema gospodara, kakva u svojoj državi ima Kina. Zanemarivanje industrijske proizvodnje u SAD te američki propust uspostave važnih svjetskih opskrbnih mreža došli su i od financijalizacije proizvodnih korporacija. Financijalizacija navode bogate industrijske korporacije, da zaradu prvobitno stvaraju izravnom uporabom svojeg novca na tržištu kapitala, a ne smišljanjem, pravljenjem i prodajom proizvoda.

Svjetski kapital koji je nakupljen i usredotočen u Americi unajmio je američku politiku, kako bi upravljao ne samo američkom životnom zajednicom, nego i cijelom vrstom Homo sapiens. Američki kapital preuzeo je ulogu kakvu u ostalim životnim zajednicama ima država. Kao što svaka država ima svoj politički sustav, tako je svjetska država-kapital za svoj politički sustav uzela slobodno svjetsko tržište, kao da će ono nekim urođenim ustrojem uređivati odnose na tržištu.

Međutim, takav urođeni ustroj ne postoji, ako se izuzme međusobno nadmetanje ili konkurencija korporacija. [Škotski profesor etike i ekonomist Adam Smith (1723.-1790.) opravdavajući svoje nastrano učenje o potrebi nadmetanja u našoj vrsti obećavao je djelovanje „nevidljive ruke“, koja će svojim čarobnjaštvom neprekidno uređivati tržište na dobrobit ljudi.] Nadmetanje je razorna sila, koja stvara pobjednike i poražene, ali koja se nije u stanju pobrinuti za namicanje skupnih dobrobiti.

Tržište samo od sebe djeluje samo u sadašnjosti. U tržištu ne postoji vrijeme; u njemu je samo sadašnjost. Vrijeme teče samo u vrsti Homo sapiens. Kapitalisti su slijepi za kalendarsko vrijeme; oni su kao biljke i životinje, koje nemaju pojam vremena. Biljke i životinje nemaju ni pojam prostora, koji ima samo naša vrsta. Biljke i životinje znaju samo za mjesta, jer sve temelje na kemijskom odnosno na slikovnom znanju. Vrsta Homo sapiens se je u prastarim vremenima dokopala pojmovnog mišljenja. Unazađuje li kapitalizam našu vrstu?

Prikazao sam pojmove prostora i vremena, kako bih možda mogao objasniti činjenicu, da tržište samo od sebe ne može doći do potrebe stvaranja nadziranih opskrbnih mreža. Do te potrebe mogu doći samo ljudi i to samo (1) ako tržište ima samo jednog gospodara i (2) ako su ljudi slobodni predviđati budućnost što nije slučaj u kapitalizmu. U kapitalizmu haraju samoživost i nadmetljivost, a budućnost je svedena na jednogodišnje nakupljanje zarade u jedinačnim korporacijama i posljedično na porast vrijednosti korporacije na tržištu kapitala. U kapitalizmu industrijske korporacije nisu ustanove za proizvodnju dobara, nego roba za prodaju. Ukratko, kapitalizam je u nacionalnim državama zatro politiku.

U Kini postoji sustavna briga za povećavanje proizvodnje tvarnih dobara. Tako je bilo u Kini od drevnih vremena, kad su Kinezi počeli izgrađivati civilizaciju, koja je bila uzor narodima koji su za nju znali. U Kini je u skladu s njezinom povijesnom političkom misli uspostavljeno vrhovništvo politike, koja ravna gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja. Po kineskom sustavu uvjerenja, svaki pojedinac pripada kineskoj zemlji i kineskom narodu. Postojanje naroda je velika blagodat za golemu Kinu. Narod drži Kinu skupa. Postojanje naroda podsjeća kineske političare na njihovu odgovornost za zemlju i ljude.

Svjetske opskrbne mreže nisu mogli stvoriti ni američki kapitalizam ni svjetsko tržište. Spomenute opskrbne mreže nije moglo proizvesti ni kinesko tržište. Potrebu takvih mreža je predvidjela i mogla predvidjeti samo kineska država odnosno kineska politika. Politika je osmislila i upriličila te mreže. Amerika je propustila uspostaviti svoje svjetske opskrbne mreže, jer je u njoj kapital zatro politiku.

Uspjeh Kine u uspostavi svjetskih opskrbnih mreža i istovremeni propust Amerike, da uspostavi takve mreže je slika različitosti kineskog i američkog političkog sustava. Kineske političke snage, koje su zavladale Kinom 1949. godine na vlast je doveo kineski narod i to u revoluciji. Komunisti ne bi došli do vlasti bez svesrdne potpore kineskog naroda kao naroda. U skladu s kineskom povijesnom političkom misli, briga vlasti za zemlju i narod u Kini je „viša sila“ ili, kako se je prije govorilo, mandat nebesa. U Kini je uspostavljena narodna demokracija. Komunistička stranka Kine ostat će bez vlasti čim se prestane istinski brinuti za dobrobit kineskog naroda. Ona se i nadalje brine.

U Americi je uspostavljena liberalna demokracija, koja je izmrvila američku životnu zajednicu u samožive potrošače na tržištu, koji se ni na koji način ne smiju povezati u političku cjelinu, koja bi pokušala ograničiti slobodu kapitala. Sloboda samoživih potrošača služi za opravdanje slobode kapitala. Svi su ljudi slobodni. Jednako su slobodni i siromasi i bogataši. Nažalost, sloboda bogataša se iscrpljuje u sadašnjosti. Tako ne bilo, da u Americi postoji narod kao što narod postoji u Kini. Američki kapital ima državu, a nema narod. Bogati stalež koji je izveo Revoluciju 1776. godine nije htio, da se u državi koju je sebi namaknuo začne narod, jer bi narod ograničavao slobodu kapitala i slobodu tržišta.

Očevi utemeljenja Amerike su se u revoluciji dokopali državne vlasti i nju nisu namjeravali dijeliti ni s kim pa ni s pukom koji je zdušno podupro Revoluciju. Narod je politička ustanova. Bogati očevi utemeljenja Amerike željeli su vladati sami, a američku državu i njezin puk smatrali su sredstvom izvoza puritanskih umišljaja o stvaranju novoga svijeta, kao da vrsta Homo sapiens nije postojala izvan Amerike i izvan njihovih umova. Danas je neokonzervatizam tekuća politička misao Amerike. On je čedo braka puritanstva i preobraženog trockizma. (Izvorni utemeljitelji neokonzervativnog pokreta u golemoj su većini bili ruski useljenici, koji su bili zadojeni trockizmom i izvozom revolucije.) Kapital i neokonzervatizam sad ne dopuštaju Americi, da se u njoj zametne narod. Nasreću, kineski narod traje koliko i blaga uspomena na kineskog cara Čin Ši Huanga.

Back to top

Leave a Reply