Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi prijeporom Amerike s Kinom, koji Kina ne uzima kao svoj prijepor, nego kao nepotrebnu nevolju, koja ju je zadesila. Amerika neprestance okrivljuje Kinu za nešto, za sve što američkim dužnosnicima padne na um. Prava nevolja u prijeporu Amerike s Kinom je u tomu, što Amerika svojata pravo i smatra obvezom, da u ime Zapada okrivljuje Kinu. Kako se je to Americi moglo dogoditi? (U našem narodu od starine postoje dvije izreke: „Pas laje kad se boji!“ i „Ne laje pas radi sela, nego radi sebe!“)

Kako bi se pravo shvatio sadašnji stav Amerike prema Kini, valja uzeti u obzir to, da je američka politika uvijek bila nasilna. Američka revolucije 1776. godine bila je puna nasilja u pravom ratu, koji je Amerika vodila protiv Britanije uz obilnu vojnu i financijsku pomoć Francuske, koja je bila dugovječna neprijateljica Britanije. Kasnije, kako bi riješili unutarnji politički i gospodarski prijepor s Južnjacima, američki Sjevernjaci su zapodjenuli Građanski rat (1861.-1865.), koji je vjerojatno bio najkrvaviji rat u novijoj povijesti svijeta. Na nasilju su počivali američko osvajanje („divljeg“) zapada i izbijanje Amerike na Tihi ocean.

Nezadovoljan uspjelom izvedbom Velike oktobarske revolucije u Rusiji 1917. godine američki predsjednik Woodrow Wilson (1913.-1921.) je upriličio Ruski građanski rat (1918.-1922.), koji se je vodio u Rusiji, Ukrajini i Sibiru te na Kavkazu. Godine 1932. predsjednik Herbert Hoover (1929.-1933.) je nasilno raspršio prosvjed veterana Prvoga svjetskog rata u srpnju 1932. godine kad se je u Washingtonu na vrhuncu Velike depresije utaborilo 45.000 veterana i članova njihovih obitelji, koji su tražili raniju isplatu novčane odštete na koju su imali zakonsko pravo. (Nasilno uklanjanje prosvjednika i njihova tabora osobno su nadzirali zapovjednik glavnog stožera general Douglas MacArthur i načelnik stožera bojnik Dwight Eisenhower, a konjički napad na branitelje predvodio je bojnik George Patton.)

Ipak, tijekom Drugoga svjetskog rata predsjednici Franklin Roosevelt i Harry Truman bili su uviđavni prema Sovjetskom Savezu, jer su trebali vojnu suradnju Sovjetskog Saveza u Europi i na Bliskom Istoku. Poslije rata učas je obnovljeno neprijateljstvo Amerike prema Sovjetskom Savezu, koje se naziva Hladnim ratom. Poslije sloma Istočnog tabora i rasapa Sovjetskog Saveza Amerika je postala nasrtljiva prema Ruskoj Federaciji posebice širenjem na istok Atlantskog saveza, koji je rasapom komunističkog Sovjetskog Saveza izgubio raniju svrhu postojanja. Amerika je ubrzo zametnula i ozbiljnu svađu s Kinom. Zašto je Amerika ponovo vojno i politički nasrtljiva u globalnom svijetu i to u mjeri, da ozbiljno uništava svjetsko slobodno tržište, koje je ona sama stvorila?

Dok je američka politička zajednica bila politički, gospodarski, vojno i ljudski snažna postojalo je kakvo-takvo razumijevanje za njezino uobičajeno nasilno postupanje. Međutim, Amerika sad gospodarski, trgovinski, financijski, tehnološki i ljudski brzo slabi. Zato sadašnji američki prkos i učestale prijetnje Kini, održavanje vojnih vježbi SAD s kineskim susjedima, američka vojna pomoć Tajvanu, stvaranje sigurnosnih saveza za ograđivanje Kine te izricanje političkih, gospodarskih, financijskih i tehnoloških kazni Kini nemaju istinsku podlogu u snazi Amerike. To su više znaci američkog pretvaranja i razmetanja. Američki dužnosnici pridaju Americi važnost i ulogu koje ona više nema.

Motritelje kinesko-američkih odnosa čudi to, što uza sve Kini izrečene krivnje i nametnute kazne američki visoki dužnosnici vrlo često posjećuju Kinu. Kineski dužnosnici u susretima s američkima redovito iznesu kineska geopolitička načela i kineski stav o potrebi suradnje Kine i Amerike. Kineski gosti redovito iznesu nove optužbe na račun Kine. Posjećuju li oni Kinu samo radi toga? Američki dužnosnici dolaze u Kinu, kako bi u svijetu ostavili dojam, da se Amerika trsi općiti i surađivati s Kinom te da ostave isti dojam na američke birače uoči skorih predsjedničkih izbora.

S druge strane, Kina se drži skromno i bez imalo pretvaranja, a nebrojene zemlje svijeta putem udruga BRICS, ASEAN, Šangajske organizacije za suradnju (SCO) ipak traže suradnju s Kinom, a da se ne spominje Pothvat ceste i pojasa, putem kojega 130 zemalja surađuje s Kinom. Cijela Afrika želi prijateljstvo i suradnju s Kinom pa pozdravlja kineska ulaganja u prijevoznu podlogu, rudarstvo i u industrijsku proizvodnju u Africi. Jedino se Zapad tuđi Kine ili zazire od nje.

Uz oštru navalu Amerike na Kinu prvo se postavlja pitanje: Što SAD mogu postići navalom na Kinu? Ako Amerika nastoji spriječiti tehnološki razvitak Kine, zna se da su sve kazne izrečene Kini potaknule njezin tehnološki razvitak u mnogim područjima tehnologije. Kina nedvojbeno predvodi svijet u proizvodnji elektroničkih sklopova, električnih automobila, fotonaponskih ploča, vjetrenih turbina pa čak i u načinu proizvodnje hrane. Primjerice, kad je Amerika zabranila Japanu i Nizozemskoj prodaju Kini strojeva za elektronsko preslikavanje računalnih predložaka u poluvodiče, Huawei je smislio još istančanije, fotonsko preslikavanje predložaka u poluvodiče. Kineska industrija dugim koracima ide u budućnost.

Ako SAD kane ograničiti izvoz kineskih industrijskih proizvoda i industrijskog bilja, moraju prihvatiti činjenicu, da kineski izvoz raste čak i u Ameriku. Kineski dnevni višak u robnoj razmjeni sa svijetom je tri milijarde dolara. Kineski poljoprivredni strojevi, koji su pogonjeni na dizel stoje samo 20% prodajne cijene američkih „zelenih“ strojeva. Uvoz kineskih poljoprivrednih strojeva spas je za poljoprivrednike Azije, Afrike i Južne Amerike. Kineski poljoprivredni strojevi rabe GPS i umjetnu inteligenciju, a prije strojnog prikupljanja pamuka dronovi režu vrške grmova pamuka, na kojima nema čahura s pamukom.

SAD su bile smislile odvajanje kineskih proizvodnih korporacija i banaka od svojeg sustava plaćanja SWIFT, ali su Kina i ostale zemlje BRICS-a smislile nove načine plaćanja i to ne samo u kineskim juanima, nego i u novcu svih članica udruge. Posljedice financijskog pritiska na Kinu i na druge neposlušne zemlje su među ostalim (1) čuvanje zarađenih dolara tih zemalja kod kuće, a ne u zapadnim bankama, (2) prodaja na slobodnom tržištu dosad kupljenih američkih obveznica i (3) prestanak kupovanja američkih obveznica. Primjerice, američki dolari koji se čuvaju u Kini omogućuju državi da novčano potiče razvitak tehnologije putem pomoći novim malim korporacijama, koje se međusobno nadmeću na domaćem tržištu, prije nego što uspjele korporacije među njima – kao što je tvorničar električnih automobila BYD, što znači Build Your Dreams (Stvori svoje snove) – počnu izvoziti svoje proizvode.

Drugo pitanje je: Zašto SAD navaljuju na Kinu? Amerika se ozbiljno plaši, da će potpuno izgubiti dosadašnje političko, gospodarsko, vojno, financijsko, tehnološko i ideološko predvodništvo u svijetu. Amerika sudeći po sebi umišlja, da joj upravo Kina putem svojega silnog napretka oduzima predvodništvo. Amerika zapravo ne zna, kako bi se trebala postaviti u svijetu, koji se je silno promijenio od uspostave Svjetske trgovinske organizacije, za koju su američki poslovni ljudi računali, da će najveću korist donijeti Americi te američkim korporacijama i bankama. Međutim, WTO je veliku korist donijela upravo zemljama Svjetske većine, kojoj pripadaju zemlje u razvitku. Američki političari i njihovi skrbnici smatraju, da Amerika može obraniti svoj dosadašnji predvodnički položaj sprječavajući Kinu da joj ga oduzme. To je, očito, pogrešna prosudba.

Američka politika je u silnoj dvojbi i stisci, koja je čini bolesnom. Američka politika je bolesna u mjeri, koja je priječi da se suoči sa stvarnosti. Amerika je i prije Revolucije 1776. godine počela stvarati svoju političku misao. Amerika je bila prostrana i u svemu bogata zemlja, koju je uistinu očekivala velika budućnost. U to je vrijeme Amerika sebe vidjela kao iznimnu zemlju, kojom će zauvijek vladati kapital, koji će se u njoj sve više nakupljati. Jednostranost američkog oslanjanja na kapital vidjela su po tomu, što gospodari Amerike nisu dopustili, da se u njoj začne i rodi narod.

Sad američka politika trpi od svoje snažne i jedincate, ali uistinu pogrešno zasnovane političke misli. Svakom vladajućem sloju, a posebice svakom narodu, ako ga država ima, teško se je osloboditi uvriježene političke misli. Dio američke političke misli je to, da je Amerika toliko iznimna, da je spada da zavazda vlada svijetom. To su američki političari baštinili od sljedbe puritanaca, koji su sprva od Amerike napravili teokraciju. U američkoj političkoj misli je velika mjera fanatizma (lat. opčinjenost hramom ili vjerom). Neumjesno ustrajavanje na iznimnosti zauvijek može zamisao iznimnosti prometnuti u pravu moru.

Stoljeće od Prvoga svjetskog rata do početka vladavine predsjednika Joea Bidena naziva se Američko stoljeće, po naslovu članka koji je u veljači 1941. godine, deset mjeseci prije japanskog napada na Pearl Harbour, u svojem tjedniku Life objavio Henry Luce (1898.-1967.). Luce je dotad bio izolacionist, ali je u članku napisao, da Amerika treba odmah stupiti u rat te „da treba zavladati svijetom, samo zato jer to može učiniti“. Sad svi ljudi osim američkih političara, medija i mudrosnih zaklada uviđaju, da je Američko stoljeće otišlo u nepovrat. Unatoč stvarnom stanju svijeta, crv neokonzervatizma stalno izgriza američku geopolitiku i potiče američke političare ne samo na obnovu američke hegemonije, nego i na zapodijevanje novog općeg rata.

Nastojanje Amerike da zadrži ili obnovi hegemoniju pričinja se kao napor Sizifa, kralja Efire, kojega su bogovi osudili i prisilili da uz visoku i veliku strminu cijelu vječnost kotrlja golem teški kamen. Nekim ljudima se to nastojanje pričinja kao nastojanje baruna Minhauzena, da dopre do Mjeseca zabacivanjem uvis kugle, za koju je bio svezan lancem.

Istinska nevolja američke politike je u slabom poznavanju Kine, kineskog naroda i kineske povijesti. Da američki političari i mediji te američke mudrosne zaklade poznaju dovoljno Kinu, oni bi znali, da – u opreci sa savjetom Henryja Lucea Americi – Kina „ne želi osvojiti svijet, iako bi to mogla“. Kina u svojoj dugoj povijesti nije bila ni hegemon, a kamoli imperijalna ili kolonijalna sila. Kinezi su svoju drevnu državu dugo nazivali Središnjom kraljevinom, jer je u njoj bila stvorena velebna i uzorna civilizacija. Kinu je sad njezin politički, gospodarski i tehnološki razvitak ponovo stavio u sredinu svijeta i ona postupno obnavlja i osuvremenjuje svoju civilizaciju, koja je privlačna mnogim narodima svijeta. Kini je to dosta sad, kao što joj je to bilo dosta i u prošlosti.

Kina želi slobodno rasti i prirodno se razvijati na dobrobit svojeg drevnog naroda, bez obveze vladanja te bez uporabe pritiska i prijetnji, koje traži položaj hegemona. Kina ne želi, ne može i ne zna kao hegemon zamijeniti SAD. Komunistička stranka Kine (KSK), koja je nadomjestila carski mandarinski stalež, mora odgovorno vladati svojom golemom zemljom i svojim mnogoljudnim narodom. To od KSK traži punu slobodu i usredotočenost na poslove kineskog naroda. Američka politika je potpuno krivo prosudila nakane Kine. Možda je ta kriva prosudba namjerno domišljena, kao bi neokonzervativci imali izliku za svađe i sukobe među narodima, a možda i za opći rat. Amerika je žrtva i svojeg umišljaja iznimnosti i neokonzervativne geopolitičke zagriženosti.

Od uspostave svjetskog slobodnoga tržišta svjetsko gospodarstvo je počelo prostorno ravnomjernije rasti. Došlo je i do prostorno ravnomjernijeg nakupljanja kapitala. Gospodarski, trgovinski i tehnološki uspon Kine treba pripisati uspostavi svjetskog slobodnoga tržišta. Otad su se počela snažno razvijati i mnoga gospodarstva Azije, što djelomice valja pripisati i blizini Kine. Počela su se snažno razvijati gospodarstva mnogih kopnenih zemalja, kao što su srednjoazijske republike. Golemo eurazijsko kopno dobilo je veliku važnost, kako je još 1904. godine u radu Zemljopisno uporište povijesti predvidio Halford Mackinder, profesor geografije Sveučilišta u Readingu i direktor Londonske škole za ekonomiku. Težište svjetskog gospodarstva nije više na Atlantskom oceanu, nego je Azija postala gospodarskom sredinom svijeta.

Stoga kapital koji je donedavno bio usredotočen u Americi i nastoji uništiti svjetsko slobodno tržište. Političke, gospodarske i tehnološke kazne, koje se sve više određuju Rusiji i Kini sračunate su prvobitno za razbijanje slobodnoga svjetskog tržišta, kako bi se možda kapital ponovo slijevao ponajviše u Ameriku. Ta zamisao nositelja kapitala i američkih političara jednako je nakazna kao i zamisao o tomu, da Kina želi zavladati svijetom.

Povijest kapitalizma zabilježila je četiri velika kola nakupljanja i usredotočenja kapitala. Prvo kolo nakupljanja zbilo se je u četrnaestom i petnaestom stoljeću u sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima u vrijeme slabih monarhističkih vlasti. Drugo kolo nakupljanja teklo je u Nizozemskoj od konca šesnaestoga do konca sedamnaestog stoljeća nakon što se je Nizozemska oslobodila habsburške vlasti. U Nizozemsku se je prelio i sačuvani đenovski kapital. Slijedilo je englesko/britansko kolo u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, na koje se nastavilo američko kolo nakupljanja kapitala, u kojemu se je znatan dio britanskog kapitala prelio u Ameriku, jer se je ondje bolje plodio nego u Britaniji.

Sad prestaje američko kolo nakupljanja kapitala, ali poslije njega neće doći „azijsko kolo“, jer će se kapital prostorno jednoličnije nakupljati, a usredotočenosti kapitala više neće biti. To je posljedica globalizacije svjetskog poslovanja, bez obzira na poremećaj i pokušaj uništenja svjetskog slobodnog tržišta. To tržište mogu lako nadomjestiti mnoge slobodne trgovinske udruge kao što su BRICS, ASEAN, SCO, G20, APEC, NAFTA, MERCOSUR, mnoge područne afričke udruge i drugi savezi zemalja.

Pred nama se stvara svijet za sve narode, koji će u međusobnoj suradnji postupno dolaziti do pravog blagostanja. Prošlo je vrijeme vlastoljublja. Dolazi vrijeme krotkosti, vođenja narodne politike i vrijeme politizma, pod kojim smatram politički sustav, koji će zamijeniti kapitalizam. U kapitalizmu kapital gospodari politikom, zaštitom i sustavom uvjerenja. U politizmu politika, koja je obavljanje posla naroda, povezuje gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja te njima ravna na dobrobit naroda ili životnih zajednica.

Na koncu ću spomenuti to, da su sadašnje promjene u svijetu toliko snažne i brze, da one Sjedinjenim Američkim Državama pružaju prigodu, da od nekadašnjih doseljenika – koji su u međuvremenu pretvoreni u potrošače – naprave narod, kakav je mali hrvatski i kakav je veliki kineski narod. Kinezi su postali narod u nagloj i silnoj promjeni, koju su donijeli okončanje višestoljetnog rata među dotadašnjim kraljevinama i ujedinjene Kine 221. godine prije Isusa. Neka Amerika sad iskoristi pruženu prigodu stvaranja naroda, kad je već nije iskoristila u Revoluciji 1776. godine. Teško državi bez naroda!