Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi novovjekim nepopustljivim političkim i gospodarskim neprijateljstvom Zapada i posebice Amerike prema Kini. Amerika predvodi suprotstavljanje Kini, a Europska unija i prijateljice Amerike na Tihom oceanu slušaju zapovijedi Amerike. To se događa u vrijeme općeg strmoga uspinjanja Kine te u vrijeme vidnog propadanja Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije.

Predvodnici Europske unije postali su zabrinuti za budućnost te američke tvorevine u Europi. Oni su od sedamdeset petogodišnjeg bivšeg predsjednika Središnje europske banke i kratkovječnog talijanskog premijera Marija Draghija tražile da prouči stanje europskog gospodarstva i da podnese izvješće „o gospodarskom stanju Unije“. Upravljači Amerike nisu napravili ni takvo nešto, nego bez zastoja i razmišljanja nastavljaju utrtim putem propasti.

Kina se sadašnjim općim usponom samo vraća na svoje prastaro mjesto u svijetu. Kina je sebe dva tisućljeća nazivala Središnjom kraljevinom, jer je kineski narod uistinu bio stvorio veličajnu civilizaciju, koja je bila uzor svim narodima, koji su s Kinom imali doticaj. Početkom devetnaestog stoljeća Industrijska revolucija donijela je Europi neslućeno bogatstvo, koje su neki europski narodi, posebice Britanci, Francuzi i Nizozemci, iskoristili za osvajanje svijeta. Prije njih su vojnom silom svijet osvajali Portugalci i Španjolci. Kasnije su se u komadanje svijeta uključili Nijemci i Japanci, a poslije Drugoga svjetskog rata i Amerikanci.

U prvoj polovici devetnaestog stoljeća prostorno golema i mnogoljudna Kina postala je isto žrtvom europskog i japanskog kolonijalizma i imperijalizma. Razdoblje od konca Prvoga opijumskog rata (1839.-1842.) do uspostave Narodne Republike Kine 1949. godine Kinezi nazivaju „Stoljećem poniženja“. Otad do poslije smrti tvorca nove Kine Mao Zedonga (1893.-1976.) Kina je bila slobodna, ali gospodarski slaba. Od 1978. godine novi neosporni kineski predvodnik Deng Šaoping (1904.-1997.) upriličio je ozbiljnu opću i posebice gospodarsku preobrazbu Kine. Otad do danas Kina je ponovo središnja država ili središnja politička zajednica svijeta. Gospodarsko težište svijete nije više na Atlantskom oceanu, nego je gospodarska sredina svijeta Azija, napredak koje jamačno predvodi Kina.

Propadanje Amerike dolazi od nebrige njezinih političkih vlasti za američku zemlju i američke ljude. Američke granice sad ne postoje pa i nezakoniti useljenici ulaze u Ameriku po želji. Za sadašnje vladavine Demokrata u SAD se je nezakonito nastanilo najmanje 15 milijuna tuđinaca. Dopuštanje useljavanja je namjerno, jer se time dodatno slabi i rastresa američka životna zajednica, koja se je pretvorila u „otvoreno društvo“, kako bi rekao George Soros. Američkim vlastima nije stalo do njihovih ljudi.

Američke vlasti se ne brinu ni za svoju zemlju, jer su potpuno zanemarile, zapustile ili napustile pravljenje suvremene prijevozne podloge. Ne brinu se ni za razvitak i širenje suvremene tehnologije, koji se ne mogu nadomjestiti svjetskim predvodništvom Amerike samo u području smišljanja i proizvodnje cjelovitih elektroničkih kola (čipova), posebice tih koji se rabe za umjetnu umnost (AI) i za obradu mreža golemog broja podataka. U ostalim industrijskim područjima (električnih automobila, fotonaponskih ploča, vjetrenim turbina i drugima) Amerika daleko zaostaje za Kinom, koja usto nadzire i svjetske opskrbne mreže za pravljenje suvremenih proizvoda.

Američka država se općenito malo brine za svoje gospodarstvo. Ono više nije u stanju napraviti dovoljno proizvoda, koji se mogu prodati na svjetskom tržištu pa se američka država mora trajno zaduživati, kako bi mogla platiti svoje izdatke i kako bi mogla biti rastrošna u svrhu očuvanja vlasti kapitala. Proračunski dug Amerike se stalno povećava, a sad povećanje iznosi 1 trilijun dolara godišnje, a toliko iznose i tekuće godišnje kamate na dosadašnji američki dug. Amerika je u ovom stoljeću potratila golem zarađeni i posuđeni novac na ratove, u kojima je samo trpjela financijsku štetu i imala ljudske žrtve.

Propadanje Europske unije dobro se očituje u njezinoj deindustrijalizaciji. Europa je odavno iskoristila glavninu svojih energetskih i mineralnih sirovina pa već dugo ovisi o uvozu mineralnog blaga te nafte i prirodnog plina. EU se nije starala za svoje gospodarske i životne probitke, nego je provodila zapovijedi Amerike. Europa nije mislila svojom, nego američkom glavom! Novo zapadno sukobljavanje s Rusijom, ostavilo je Europu bez jeftinog ruskog (ranije sovjetskog) plina. Skupi energenti su toliko poskupili europske proizvode, da oni nisu više prodavljivi (konkurentni) ni na europskim, a kamoli na svjetskim tržištima.

Drugi razlog propadanja europskog gospodarstva je sve stroži nadzor Europskog povjerenstva nad poslovanjem članica EU i njihovih naroda. Mario Draghi je u svojem Izvješću samo opisao nevolje gospodarstava Unije, a kao lijek za bolesti gospodarstva Unije je predložio daljnje i sve jače usredotočenje vlasti u Bruxellesu i to za promjenu putem zaduživanja Unije, a ne više njezinih jedinačnih članica na tržištima novca. Draghi predlaže da se sama Unija zaduži 800 milijardi eura pa da Europsko povjerenstvo određuje, u koje će se industrijske grane posuđeni novac ulagati te koje će ga zemlje dobivati.

Ni Mario Draghi ni Ursula von der Leyen ne bi ni na čas pomislili na to, da se Europom od sloma Zapadnog Rima 476. godine do zlokobne uspostave Unije 1993. godine nije upravljalo iz jednog mjesta, jer se njome iz jednog mjesta nije moglo upravljati. Tako sad ispada, da bi – poslije svih velikih i uspjelih vladara i državnika Europe te nakon petnaest i pol stoljeća – sadašnji vrli prvaci Europske unije kao što su Charles Michel, Ursula von der Leyen, Roberta Metsola, Josep Borrell i Dubravka Šuica mogli potpuno ucjeloviti i usredištiti Uniju.

Valja se pitati, radi čega Amerika trajno i žestoko ratuje u sadašnjem stoljeću. Američki rat s Afganistanom počeo je u listopadu 2001. godine raketnim napadom na špilje, u koje su se bili skrili čelnici Al-Kaide. Rat je trajao duže od 20 godina. Napad na Irak počeo je u veljači 2003. godine. Sirija je došla na red 2014. godine, a prije su upriličene „obojene revolucije“ u nizu zemalja u Sjevernoj Africi, na Bliskom Istoku i u Ukrajini. Zapad od 2022. godine posredstvom Ukrajine žestoko ratuje protiv Rusije.

Sadašnje teška bolest Amerike počela je 1992. poslije mirnog razdruženja Sovjetskog Saveza. Rusija je tad bila slaba, gladna i rastrojena. Tad se je Amerika bezumno ponadala, da će nakon nestanka Sovjetskog Saveza moći zavladati cijelim svijetom, na način na koji je dotad vladala Zapadnom Europom i skupinom tihooceanskih zemalja. U toj godini Amerika je smislila preobrazbu Europske zajednice u Europsku uniju, kako bi uspostavila novu hegemoniju nad Europom.

Godine 1992. počela je priprava za prijam novih članica u Atlantski savez pa su s vremenom Savezu pristupile Češka, Mađarska i Poljska (1999.), Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska i Slovačka (2004.), Albanija i Hrvatska (2009.), Crna Gora (2017.), Sjeverna Makedonija (2020.) Finska (2023.) i Švedska (2024.). Proširenje Saveza izvedeno je, iako je NATO nestankom Sovjetskog Saveza izgubio obrambenu svrhu. NATO je pretvoren u političku ustanovu za uspostavu i nadzor političke stege u Europi. NATO je američka ustanova za prijetnje, što se dobro vidi po tomu što još uvijek govori Jens Stoltenberg.

Predsjednik Bill Clinton početkom 1994. godine uspostavio je NAFTU (Sjeverno-američku udrugu za slobodnu trgovinu), a početkom 1995. godine Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), koja je američkim korporacijama i korporacijama ostalih zemalja donijela svjetsko slobodno tržište. Predsjednik Clinton uspostavio je istinsku slobodu trgovine, koja je na nesreću američke države nosila više koristi tuđim korporacijama, nego američkima. Kina je pristupila WTO-u koncem 2001. godine i otad je počeo njezin pravi uspon.

Vladavina predsjednika Georgea W. Busha (2001.-2009.) bila je obilježena žestokim ratovanjem Amerike. U isto vrijeme, početkom novog stoljeća, mnoge zemlje – koje su se poslije Drugoga svjetskog rata mirno ili nakon mnogogodišnjeg ratovanja oslobodile kolonijalnih vlasti – postale su site i neokolonijalizma te su počele tražiti političku potporu u Rusiji i Kini, koje nisu bile kolonijalne sile. Politički ugled tih dviju zemalja, posebice Rusije je silno porastao minulih godina.

Međutim, u drugom predsjedničkom razdoblju Baracka Obame postalo je očitim, da se kinesko gospodarstvo snažno razvija te da Amerika treba suzbiti Kinu, kako Kina ne bi postala pravom svjetskom političkom, gospodarskom i vojnom velesilom. (Predsjednik Trump je početkom 2018. godine uveo prve uvozne trošarine na kineske proizvode.)

Pod predsjednikom Bidenom u Kinu je zabranjen izvoz najnaprednijih američkih integriranih (ucjelovljenih) elektroničkih sklopova te izvoz nizozemske i japanske oprema za njihovu proizvodnju. Takve kazne se opravdavaju američkim sigurnosnim razlozima. Stoga Amerika želi držati istančanost kineskih elektroničkih kola deset godina iza američke. To se odnosi prvobitno na elektroničke sklopove koji se rabe u području umjetne umnosti (AI) i obrade golemih mreža podataka (blockchain), a koji imaju uporabu i u vojnoj industriji. Kina je ipak 2019. godine neosporno postala prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta. Uskoro će veličina kineskog gospodarstva premašiti američku.

Propadanje Amerike i posljedično Europe, koja sluša američku politiku te istovremeno nastojanje Amerike da osvoji cio svijet su dvije strane istog odličja. Kako bi osvojila svijet u ime svjetskog kapitala nakupljenog u Americi, američka država je potpuno zanemarila domaću politiku i posvetila se isključivo geopolitici. To nosi veliku nevolju američkom pučanstvu. Politika je po svojoj odredbi posao koji država obavlja za zemlju i narod. Američka država je dignula ruke i od postavljanja suvremene prijevozne podloge i od brige za razvitak vlastitog gospodarstva. Tog posla se je američka država okanila i sva se je posvetila geopolitici u službi kapitala. Kako bi osvojila svjetsku vlast američka je država zanemarila svoje domaće obveze.

Međutim, tehnološki razvitak Kine se ne može ni zakočiti ni usporiti. To pokazuju dnevni tehnološki izumi u Kini. Kina je nadomak Americi i u proizvodnji elektroničkih sklopova i u proizvodnji strojeva za proizvodnju sklopova. Korporacija Huawei stalno istančava svoje elektroničke sklopove, a korporacija SMEE je dobila patent za proizvodnju litografskih strojeva kakve su dosad pravili samo Nizozemska i Japan. Nedavno je kineska korporacija Alibaba proizvela novi elektronički sklop kojim će znatno unaprijediti AI i „računalstvo u oblaku“.

Američki naum star trideset godina o osvajanju svijeta za svjetski kapital ne može se ostvariti, ali se je ostvarilo propadanje Amerike i posljedično propadanje Europske unije. Ni domaća politika ni geopolitika ne smiju počivati na zabludama. One moraju počivati na uviđanju stvarnog stanja svijeta i raspoloženja ostalih sila. U opreci s američkim geopolitičkim usmjerenjem, koje ide za razlučivanjem zemalja i naroda, u ostatku svijeta nezaustavljivo jača povezivanje naroda i njihovih država. Povezivanje će prevagnuti nad razlučivanjem. Ubogi, ali vlastoljubljivi američki geostratezi ne žele uvažiti činjenicu, da je vrsta Homo sapiens politički globalizirana. Oni više cijene svoje zablude, nego životnu stvarnost. Zapad propada zbog svoje zaokupljenosti ponovnim osvajanjem svijeta.