Duboki hrvatski politički prijepor
Ovaj se osvrt za promjenu bavi jednom bitnom značajkom hrvatske političke strategije. Osvrt se bavi naoko osobnim prijeporom hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića i predsjednika hrvatske vlade Andreja Plenkovića. Osobno znam obojicu predsjednika, a dobro sam znao i njihove očeve. Zato smatram, da nije nikako riječ o međusobnoj netrpeljivosti dvojice spomenutih hrvatskih političara. Riječ je o oprečnom gledanju dvojice važnih hrvatskih političara na način vođenja hrvatske politike.
Prijepor se prirodno očitovao u područjima obrane, nacionalne zaštite (sigurnosti) i vanjske politike, samo zato što u tim područjima predsjednik Republike Hrvatske ima ustavne ovlasti, a što se predsjednik vlade u svojem djelovanju drži kao da predsjednik Republike spomenutih ovlasti nema.
Prema obavijestima dostupnim na Internetu posljednja sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost RH održana je 9. studenoga 2021. godine, kad su sudionici sjednice imali zaštitne maske, jer je to bilo u vrijeme pošasti koronavirusa. Ispada, da takva sjednica nije održana ni poslije početka ruskog posebnog zahvata u Ukrajini, koji je počeo 24. veljače 2022. godine. Razlog tomu je očito to, što o važnom pitanju održavanja sjednica Vijeća nema ni razgovora ni dogovora.
Slično je s imenovanjem hrvatskih veleposlanika na dužnost u važnim državama. Prema obavijesti MVEP-a „trenutačni“ hrvatski veleposlanik u Londonu predao je vjerodajnice (pokojnoj kraljici Elizabeti II) u studenome 2017. godine. Hrvatski veleposlanik u Italiji je na dužnosti od 1. rujna 2017. godine. Hrvatski veleposlanik u Francuskoj je isto na dužnosti od 1. rujna 2017. godine. Svi su predugo na svojim položajima. Čini se, da MVEP običava poslati predsjedniku Republike samo popis osoba, koje bi trebale biti imenovane za veleposlanike, a da predsjednik Republike ne želi samo potpisati poslani prijedlog, nego da želi razgovarati o svakoj predloženoj osobi ponaosob i postići dogovor o svakom novom imenovanju.
Zanimljivo je to, što se prijepori u vojnim pitanjima – kao što je sadašnji prijepor oko uključenja hrvatske vojske u Rat za Ukrajinu – ne začinju u Hrvatskoj vojsci, nego u Ministarstvu obrane RH. Tako je bilo ljetos, kad je sadašnji ministar obrane zapovjedio Hrvatskoj mornarici, da umjesto u listopadu drži pomorske vježbe na vrhuncu turističke sezone. Hrvatska se mornarica na zapovijed predsjednika Republike vratila u svoja uporišta. Neki prijašnji ministri obrane su isto znali imati prijepore s predsjednikom Republike.
Stvaranje političkih zapletaja u Ministarstvu obrane i to kad to ministarstvo vodi HDZ, a predsjednik Republike nije iz redova HDZ-a dolazi od samouvjerenog zanemarivanja u samoj hrvatskoj vladi uloge predsjednika Republike. Predsjednik Vlade ima punu vlast u vlastitoj stranci i potpuno nadzire svoje ministre, koje probire po svojoj volji i to najčešće iz hrvatskih pokrajina, koji političko iskustvo nisu stekli u Zagrebu. Sadašnji ministar vojske je „viši trener za rekreativni sport“. Godinama je bio predsjednik Općine Antunovac kod Osijeka, koja je prema popisu pučanstva od 2001. godine imala 3.559 stanovnika. Općina ima površinu 57 km2 ili 1,4% površine Županije i 1‰ površine kopna Hrvatske.
U HDZ-u se smatra, da ta „pobjednička stranka“ ima svu vlast u Hrvatskoj, iako je po hrvatskom Ustavu u nekim područjima državne politike vlast podijeljena između Vlade i predsjednika Republike. Usto dijelovi vlasti pripadaju Hrvatskom saboru i pravosuđu općenito, posebice Ustavnom sudu RH. Prijepori između Vlade i predsjednika Republike buknu kad predsjednik Republike nastoji zaštiti svoje ustavne ovlasti kao predsjednik Republike i kao vrhovni zapovjednik cijele Hrvatske vojske.
To se je pokazalo i u mogućem upućivanju hrvatskih vojnika – časnika ili posebnih vojnih stručnjaka – u Rat za Ukrajinu. Hrvatska vlada je bez pogovora prihvatila odluku, koja je donesena izvan Hrvatske u sklopu napora zemalja NATO-a i zemalja Europske unije, da pružaju vojnu, tvarnu i financijsku pomoć Ukrajini. Hrvatska vlada je na prvo traženje NATO-a, da se hrvatski vojnici upute u Ukrajinu trebala o tomu obavijestiti predsjednika Republike. Umjesto toga, premijer, neki hrvatski ministri, zastupnica HDZ-a u Europskom parlamentu koja je političarka BiH i koja je bila veleposlanica BiH u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji te samozvani kandidat za predsjednika Republike optužili su sadašnjeg predsjednika Republike, da je u najmanju ruku „ruski čovjek“. (Izbori za predsjednika Republike još nisu raspisani pa prihvaćenih i službenih kandidata još nema.)
Poslije neoprezno izrečenih, ali usklađenih optužbi oglasio se je sadašnji ministar unutarnjih poslova tvrdnjom, da Ministarstvo unutarnjih poslova nema nikakvih obavijesti o sprezi predsjednika Republike i Ruske Federacije. Na izravan upit predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Hrvatskog sabora hrvatskoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji (SOA) ta ustanova je odgovorila, da ona ništa ne zna o potajnoj suradnji predsjednika Republike i Ruske Federacije.
Temeljne strategijske nevolje hrvatske politike dolaze od članstva Hrvatske u Atlantskom savezu, kojemu prijeti poraz u Ratu za Ukrajinu i od članstva u Europskoj uniji, koja vidno propada, koja pokazuje nejedinstvo i koja se je u tri godine rata, koji vodi protiv Rusije temeljito deindustrijalizirala. Krupni europski kapital bježi iz Europe u Kinu i u SAD.
Posebna nevolja Hrvatske je u tomu, što se je ona kod osamostaljenja 1990. godine opredijelila za članstvo u Europskoj zajednici, a sredinom 2013. godine Hrvatska se našla u politički usredištenoj Europskoj uniji. Usto, Hrvatska je 1. siječnja 2023. godine pristupila Području eura pa je sama sebi „objesila mlinski kamen o vrat“, iako su se hrvatski novčarski stručnjaci protivili zamjeni kune kao nacionalnog novca eurom, koji je Uniji nametnula Amerika.
HDZ-ova vlada se drži NATO-a i Europske unije „kao pijan plota“. Hrvatska ima nepotrebne gospodare, iako se stvara potpuno novi svijet i to putem novog povezivanja država mimo usahnule američke atlantske hegemonije. Zapadni, atlantski svijet postaje manjinskim, jer se pod predvodništvom BRICS-a okuplja Svjetska većina, koja postaje ključnom skupnom svjetskom gospodarskom, trgovinskom, financijskom i tehnološkom silom.
Nastojanje hrvatskog Predsjednika, da Hrvatska prestane slijepo slušati NATO i Europsku uniju je sukladno hrvatskoj povijesnoj političkoj misli, po kojoj se Hrvatska treba i mora kaniti pripadnosti taborima: istočnom i zapadnom, bizantskom i franačkom, osmanskom i habsburškom, komunističkom i kapitalističkom. To od hrvatske politike traži hrvatski zemljopisni položaj. Hrvatski Predsjednik prvobitno želi Hrvatskoj mir. Usto, nastojanje hrvatskog Predsjednika, da se Hrvatska ne upušta u Rat za Ukrajinu je domišljen način odmicanja hrvatske geopolitike od bezumne geopolitike Europske Unije, koju je Uniji nametnula Amerika, kako bi ju sputala i uništila.
Ako se Hrvatska u sadašnjem svjetskom prestrojavanju država treba naći na dobroj i pravoj strani, dobro joj je na vrijeme napustiti atlantski brod koji tone i „u čamcu preko Kupe“ prići pobjedničkoj Svjetskoj većini. Predsjednik Milanović želi odmakom Hrvatske od Rata za Ukrajinu naglasiti potrebu nesvrstavanja hrvatske geopolitike. Gospodarsko, trgovinsko i financijsko težište svijeta se je s Atlantskog oceana već premjestilo u Aziju, u kojoj živi oko 60% svjetskog pučanstva. Europi i Hrvatskoj je prirodan most do Azije upravo Ruska Federacija. Globalizirana vrsta Homo sapiens ne može živjeti u svijetu, koji kapital komada. Globalnost vrste Homo sapiens unijela je u narode veliku silu.