Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi propadanjem Europe, vidnim slabljenjem njezine opće uloge u svijetu te temeljnim uzrokom njezina propadanja i njezina malog uvažavanja u svijetu. Europa je od Renesanse niz stoljeća vladala svijetom putem: (1) napretka u znanosti i tehnologiji i u vještini pravljenja traženih proizvoda; (2) osvajanja svjetskih pučina i tuđih kopnenih prostranstava; i (3) grabljenja tuđih prirodnih izvora te stvaranja širokih i potpunih opskrbnih mreža za europsku proizvodnju dobara.

Gospodstvo Europe nad svijetom bilo je zapravo gospodstvo određenih europskih, prvobitno atlantskih naroda: Portugalaca, Španjolaca, Nizozemaca, Francuza i Engleza. Kasnije su se, gotovo istovremeno, u vladanje razlučenim dijelovima svijeta uključili Nijemci, Amerikanci i Japanci. (Rusi su od šesnaestog stoljeća i vremena Ivana Strašnoga imali pravu kopnenu carevinu.) Uspostava „europskog“ gospodstva nad svijetom počivala je na poduzetnosti i silini (dinamici) pojedinih europskih naroda, koji su od davne seobe naroda imali svoj prostor i koji su s vremenom stvorili svoje države. Europska povijest je bila povijest europskih naroda.

Takvoj Europi se (privremeno) zameo trag. Tomu je glavni povijesni razlog pojava kapitalizma upravo u Europi. Kapitalu su dodatno potrebni prostor odnosno priroda te ljudi kao proizvodni čimbenici i kao istraživači, izumitelji i nositelji znanja, ali mu nisu bili potrebni narodi, od kojih je i od kakvih je Europa bila sastavljena. Kapital se je pod svaku cijenu htio riješiti naroda. (Karl Marx je u tomu pomagao kapitalizam, jer je obezvrijedio narode dajući važnost „radničkom staležu“.) Dugo nastojanje kapitala da se oslobodi (europskih) naroda ostvareno je uspostavom Europske unije, koja je napravljena 1993. godine zauzimanjem američkih neokonzervativaca, kao neospornih nositelja sadašnje američke političke misli.

U Europi više nema naroda. Postoje samo korporacije i Europska unija, kao nesuverena i nepriznata politička tvorevina. Europska unija je stvorena kao američka kolonija, jer je Europa od konca Drugoga svjetskog rata, iskreno rečeno, vojno i politički zaposjednuta od Amerike. SAD nisu u tom ratu pobijedile fašizam, nego upravo Europu, koja je prije rata versajski sustav preobrazila u fašistički.

SAD su pomogle obnovu Europe putem Marshallova plana, kako bi se uz pomoć Europe mogle oduprijeti daljnjem sovjetskom prodoru na zapad. Prihvaćanjem tog plana zaposjednuta Europa je kao poražena sila na postojeću političku obvezu prema Americi dodala i moralnu. U isto su vrijeme od japanske vlasti bili oslobođeni, ali i od američke zaposjednuti Filipini, Japan i Južna Koreja.

Vrijedno je spomenuti to, da Skupinu sedam (G7) – osim SAD kao hegemona i Kanade, koja je dugo bila kolonijom i zemljom jedinačnih useljenika – sastavljaju zemlje koje su otprije imale narod te koje su i nadalje američka okupacijska područja. Sve zemlje Skupine sedam sad vidno propadaju. Ta propast je nedvojbeno učinak prezrelog kapitalizma, koji je za volju financijalizacije korporacija zanemario proizvodnju tvarnih dobara. Sad u Europi postoje samo oslabljene korporacije i Europska unija. Europski narodi su sputani.

Europska unija raskinula je suradnju s Rusijom i raskida suradnju s Kinom i to sebi na štetu, a za volju sumanute američke neokonzervativne politike. Zbog pogrešne i štetne politike Europske unije trpi cijelo europsko gospodarstvo, a europski narodi propadaju. Gospodarstvo se ne može raspregnuti od politike, jer je sprega četiriju izvora životnog utjecaja (politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja) neraskidljiva. Vođenje državnih poslova traži trajnu uskladbu svih četiriju spomenutih izvora vlasti. Za dobro europskog gospodarstva Europska unija bi trebala odbaciti neokonzervativnu (američku) politiku. Umjesto ustrajavanja na neokonzervativnoj, globalističkoj ideologiji Unija bi se trebala prihvatiti zbiljske, stvarne politike ili Realpolitike.

Većina zemalja u svijetu vodi zbiljsku politiku za svoje narode. Suradnja Brazila i Kine teče na uzajamnu korist. Kina ima u Brazilu pouzdanog isporučitelja hrane, posebice soje i kukuruza. Kina je najveća potrošačica hrane u svijetu, a samo polovicu svojih potreba zadovoljava vlastitom proizvodnjom, iako je Kina i najveća proizvođačica hrane u svijetu. Kina u Brazilu gradi prijevoznu podlogu (željeznice, ceste i luke), ali ima razvijenu i znanstvenu i tehničku suradnju. Kineski proizvođači električnih vozila svih vrsta postavljaju svoje tvornice u Brazilu. Kina je u Brazilu uspostavila zajedničko istraživačko središte za proizvodnju automobila-križanaca, koji će biti izmjenično pogonjeni na struju iz akumulatora, na ukapljeni plin i na etanol. Robna razmjena između Brazila i Kine vrijedit će ove godine 200 milijardi dolara.

Suradnja Meksika i Kine teče na uzajamnu korist tih zemalja. Razmijenjena roba ispunila je prošle godine 136 tisuća uobičajenih spremnika (TEU) za pomorski prijevoz. Porast razmjene u 2024. godini bio je 19%. Meksiko godišnje u Kini kupi robe u vrijednosti od oko sto milijardi dolara, a Kini proda proizvoda u vrijednosti od 10 milijardi dolara. Međutim, Kina sad obilno ulaže u meksičku proizvodnju električnih automobila za izvoz u Ameriku. Kako bi se SAD obranile od posrednog uvoza kineskih proizvoda, izabrani predsjednik Donald Trump zaprijetio je Meksiku i Kanadi, koje su članice trgovinskog Sporazuma Sjedinjenih Država, Meksika i Kanade (USMCA), uvođenjem trošarina od 25% na uvoz robe iz tih dviju zemalja.

Na najavu Donalda Trumpa o uvođenja uvoznih trošarina meksička predsjednica Klaudija Sheinbaum odgovorila je pismom, u kojemu je iznijela meksička načela za međunarodnu trgovinsku suradnju. (Takvu suradnju promiču Kina i ostale zemlje BRICS-a.) Meksička predsjednica naglašava, da je Meksiko suverena zemlja i da nije kolonija. Zato meksička predsjednica traži jednakopravnost među državama i poštivanje drugih država. Meksiko nije ni vazal SAD ni podložan susjed. Poštivanje drugih država nije pitanje za raspravu.

Po njegovoj predsjednici Meksiko ima svoje prijekosti – vrijedi li slogan Mexico First? – i svoje vrijednosti. Meksiko sam bira saveze i saveznike. Nasilnički pristup SAD osvećuje su toj državi. Meksiko ima pravo sam donositi odluke o sebi, jer je neovisna zemlja. Usto, Meksiko postaje sve važnija zemlja i trgovinski i strategijski. (Meksičko pučanstvo je čak 40% američkoga, a meksički zemljopisni prostor 20% američkoga.)

Na američki trgovinski pritisak Meksiko odgovara snažno, ali je pripravan za suradnju. Suradnja je bolja od suprotstavljanja. Američki pritisak može imati neželjene posljedice i za SAD, iako na Ameriku otpada 85% meksičkog izvoza. Američke uvozne trošarine mogu pogoditi mnoge američke korporacije kao što su General Motors, Ford i Nvidia, koje u Meksiku proizvode robu za američko tržište. Za razliku od Meksika, Europska unija se predala Americi. Europska unija ne cijeni ni jednakost država ni svoje dostojanstvo. Zato je odgovor meksičke predsjednice Sheinbaum američkom izabranom predsjedniku Trumpu zapanjio vodstvo Unije.

Ima zemalja i u Europskoj uniji, koje surađuju s Kinom, jer im je zbiljska politika važnija od tuđih ideoloških zamisli. Kad je francuski predsjednik Emmanuel Macron u travnju 2023. godine posjetio Kinu predvodeći znatan broj francuskih poslovnih ljudi sklopljeni su ozbiljni poslovi. Francuzi su povećali godišnju proizvodnju zrakoplova Airbus 320 u svojoj tvornici u Kini od 100 na 200. Zauzvrat, Francuzi su naručili u kineskim brodogradilištima izradbu brodova za prijevoz ukapljenog plina, koji su pogonjeni također na ukapljeni plin. Takvi brodovi su dugački više od 300 metara. Kinesko-francuska robna razmjena ove će godini premašiti vrijednost od 80 milijardi dolara.

Vratit ću se naslovu osvrta. U Europi danas nema narodâ. Unija nije sebi stvorila narod, koji bi se zvao europski narod, a zreli europski narodi su sputani. Sputala ih je upravo Unija po zapovijedi kapitala. Tako je kapital proveo svoj naum i to samo u drevnoj Europi: drugdje narodi postoje, a na nekim prostorima se stvaraju novi narodi.

Ipak, od naroda dolazi neprekidnost (kontinuitet) državnosti na određenom prostoru. Politički sustavi se smjenjuju na nacionalnim prostorima, ali postojanje naroda jamči trajanje državnosti putem smjenjivanja političkih sustava. Revolucije kojima se mijenja politički sustav ili režim opravdavaju se ispunjenjem očekivanja naroda, koji zatečeni sustav ne zadovoljava.

Kad država ili politička tvorevina kao što je Europske unija nema narod nema temelja za revoluciju pa nema ni poboljšanja političkog sustava. Zato u Europskoj uniji ne treba očekivati revoluciju, kojom bi se poboljšao politički sustav. Europska unija će prestati kao politička tvorevina. Ona će se jednostavno rasuti na otprije postojeće, ali sad sputane narode. Europa će se propašću Unije vratiti u stanje od 1992. godine kad je prisilno donesena nepromišljena, neumjesna, štetna, kobna i smrtonosna odluka, da se Europska zajednica prometne u Europsku uniju.

Opet valja spomenuti opreku između Zapadnog Rima i drevne Kine. Kina se je ujedinila 221. godine prije Isusa. Novi kineski car Čin Ši Huang počeo je odmah po ujedinjenju Kine stvarati kineski narod putem postavljanja cjelovite prijevozne podloge, uvođenja jednog pisma i uspostave jedinstvenog sustava mjera.

U isto vrijeme, od 264. do 146. godine prije Isusa, Rimljani su vodili Punske ratove (Kartažanske ratove), čime su počeli osvajanje Sredozemlja i de facto stvaranje carevine. Rimljani su u osvojenom sredozemnom prostoru zatekli brojne narode, koji su od njih bili napredniji: primjerice, Kartažane, Egipćane, Feničane, Grke i Židove. (Tako su i Amerikanci u Europi podložili iskusnije i razvijenije narode.) Za razliku od tadašnjeg razvitka u Kini, u kojoj je stvoren narod, Rimljani nisu ni pomišljali stvoriti „rimski“ narod. Oni su sputavali osvojene drevne narode. Rimljani su osvajali svijet, kako bi uništili ostale narode. (Tako sad u Europi postupa kapital.) Zato se je Zapadni Rim poslije 476. godine rasuo ne na narode ili na dotadašnje upravne pokrajine, nego čak na obiteljske posjede ili latifundije.

Nadam se, da se Europska unija neće rasuti na korporacije koje u Europi isto propadaju, za razliku od rimskih latifundija, koje su u ono vrijeme bile jedino zdravo gospodarsko tkivo. Unija će se rasuti na narode, koji očekuju i priželjkuju rasap Unije. Na izborima održanima u Europi dviju minulih godina vlade redovito gube izbore, a pobjeđuju ili snažno jačaju isključene, nepoželjne nacionalističke stranke: u Nizozemskoj, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Slovačkoj, Austriji, Rumunjskoj i u drugim zemljama Europske unije.

Rezultati izbora koji su u zemljama Unije uobičajeni u novije vrijeme izravna su posljedica neprimjerenog političkog sustava u tim zemljama. Taj sustav nisu odredile domaće političke sile, nego ga je nametnula Unija u svojemu potpunom posluhu Americi. Zato su sadašnji rezultati izbora u članicama Unije posljedica početka pobune naroda protiv unitarističke politike i geopolitike Bruxellesa. Unija će uskoro prestati, a njezini oslobođeni narodi će se početi obnavljati, ali ne u međusobnim sukobima, nego u suradnji, kakva je bila uvriježena u Europskoj zajednici i kakva je sad uobičajena u zemljama BRICS-a i u zemljama Svjetske većine. Europski narodi će se pridružiti zemljama Svjetske većine, umjesto da se s njima sukobljavaju.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi prevratom ili revolucijom u globaliziranom svijetu. Nije riječ o prevratu  u jedinačnim političkim zajednicama ili državama, nego upravo u našoj globaliziranoj vrsti kao cjelini ili kao životnom organizmu. Mnogi ljudi uočavaju goleme promjene u politici unutar naše vrste, ali je mnogo i ljudi, koji ne prihvaćaju tekuće promjene pa ih pripravno i uporno niječu.

Ljudi se razlučuju po uporabi svoje umnosti ili inteligencije. Jedni ljudi njeguju svoju, prirodnu, zbiljsku umnost, a drugi su ljudi opsjednuti svjetonazorom ili ideologijom: oni zapravo imaju tuđu, umjetnu i redovito skupnu umnost. Drugi način umnosti rabe ljudi, koji ne ispovijedaju to što vide, nego to za što su im kapitalistički mediji rekli da se događa.

Sad teče jedna, velika revolucija u globaliziranoj vrsti, ali je prije – u svijetu nacionalnih država – bilo mnogo prevrata. Povjesničari i politolozi su prevrate dijelili po političkim snagama, koje su navodno izvodile revolucije. Govorilo se je o staleškim ili klasnim revolucijama, od kojih je Karl Marx napravio veliku političku priču ili mit, ali i o nacionalnim revolucijama. Primjerice, Velika oktobarska revolucija 1917. godine nije bila staleška revolucija, nego nacionalna, pučka ili narodna, jer su je poveli i proveli velikoruski nacionalisti predvođeni Vladimirom Lenjinom.

Ipak, u kojugod vrstu povjesničari svrstali neku revoluciju sve revolucije u razlučenim državama ili političkim zajednicama vodile su promjeni političkog sustava. Svrha promjene političkog sustava države uvijek je bila stvaranje političkog sustava, koji će omogućiti bolje upravljanje prostorom i ostalim životnim izvorima na dobrobit naroda ili životne zajednice.

Državu određuju: (1) pučanstvo zatečeno na određenom zemljopisnom prostoru, koje priznaje istu vrhovnu vlast; (2) postojanje posebnog osoblja ili državnog ustroja, koje provodi odluke vlasti te postojanje vojne službe, koja rabi silu kad je potrebno i koja štiti vlastitu zajednicu od sličnih uspostavljenih zajednica; (3) priznanje državi prava na neovisno djelovanje na pučanstvo nastanjeno na državnom prostoru od ostalih, slično uspostavljenih država; (4) načelna ili zbiljska mogućnost, da pučanstvo države smatra, da pripada istoj životnoj zajednici; i (5) načelna ili zbiljska mogućnost, da je pučanstvo države koje sastavlja zajednicu pripravno ispunjavati svoje obveze i sudjelovati u diobi ostvarenih dobrobiti.

Politički sustav države ne čine samo ustav, državni zakoni i propisi, nego i svrhe postojanja države, granice snošljivosti u postupanju građana i države, pravila političkog postupanja, politički običaji i, dakako, očekivanja pučanstva, koja bi političke vlasti trebale uvažavati. Često se događa, da politička zajednica prestane postojati, jer nema primjeren politički sustav, koji jamči opstanak države i ispunjenje očekivanja pučanstva. (Kineska država neprekidno traje već 2.245 godina. Poslije sloma komunističkog sustava na istoku Europe rasule su se europske višenarodne političke zajednice: Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Jugoslavija, koje su bile utemeljene prije samo stotinjak godina, 1917. ili 1918. godine.)

Revolucijski zamah može zahvatiti prostor širi od prostora jedne države. Tako je bilo 1848. godine, 1917. godine i 1945. godine. Prvo, revolucija 1848. godine izbila je u Francuskoj, gdje je poslije sloma Bonapartea 1814. godine došlo do „prve obnove“ loze Burbona, kad je Karlo XVIII, brat smaknutog Karla XVI, postao kraljem. Kad se je Bonaparte iz progonstva na otoku Elbi probio do Pariza Karlo je pobjegao, ali se je poslije dosmrtnog progonstva Bonapartea ponovo vratio na prijestol. To je bila „druga obnova“ loze Burbona, koja je trajala do Srpanjske revolucije 1830. godine kad je za kralja doveden knez Louis Philippe I iz loze Orléansa, koja je bila ogranak loze Burbona i koja je trajala do 1848. godine kad je ponovo uveden republikanski sustav.

Revolucija 1848. godine proširila se je gotovo cijelom Europom sve do Mađarske. Francuzi su nastojali svoj novi republikanski sustav preslikati na ostale zemlje Europe, kako bi uspostavili svoju novu, područnu hegemoniju, jer nisu mogli pregorjeti slom europskog Kontinentalnog sustava, koji je bio uspostavio Bonaparte.

Drugo, poslije Velike oktobarske revolucije 1917. godine trockističko krilo Komunističke stranke nastojalo je mimo volje Lenjina i kasnije Staljina protegnuti komunistički politički sustav na ostale zemlje Europe, kako bi se uspostavila nova područna hegemonija.

Treće, poslije poraza Trećeg Reicha 1945. godine i poslije svoje slavodobitne pobjede Amerika je nastojala stvoriti svoju „područnu“ hegemoniju, kojoj je podlegla polovica svijeta bez dijela svijeta, koji je Staljin nadzirao u Istočnoj Europi i u velikom dijelu Azije.

U naše vrijeme Turska, kojom od 2003. godine vlada Redžep Erdogan, uspostavlja područnu političku hegemoniju, koja bi uključila Azerbajdžan, Cipar, Siriju, dio Iraka, ali i gospodarsku hegemoniju, koja bi se protezala naftonosnim i plinonosnim područjima Istočnog Sredozemlja.

U spomenutim primjerima nastojanja uspostave područne hegemonije riječ je o vladavini hegemona nad vanjskom politikom zemalja, koje su milom ili silom prihvatile hegemoniju, iako se pripadnicama hegemonije prepušta vođenje unutarnje politike. U carevinama ili imperijima sva se politika vodi iz središta carevine, ali takav način vladavine više se ne može uspostaviti u svijetu. Sve velike carevine su propale tijekom devetnaestoga i dvadesetog stoljeća. Sad se rasipaju i američka hegemonija i njoj podređena briselska podhegemonija. Samo usijanim glavama u Washingtonu i Bruxellesu nije jasno, da u globalnoj vrsti nema mjesta ni hegemonijama, a kamoli carevinama. Izgleda, da Washington i Bruxelles nisu sposobni za suradnju.

Sad ljudi koji drže otvorene oči vide svjetski prevrat, kojemu podliježe cijela vrsta. Taj prevrat je prirodna, očekivana posljedica globalizacije naše vrste. Dosad takvog prevrata nije moglo biti, jer je svijet bio podijeljen, a nijedna vlast nije uspjela zavladati cijelim svijetom. (U vrijeme kolonijalizma europske države su imale razlučene i svoje kolonijalne sustave ili mreže.)

Sadašnji svjetski prevrat će donijeti novi i to svjetski politički sustav, koji će nositi dobrobiti vrsti kao cjelini ili kao organizmu kao što su prije politički prevrati u jedinačnim državama trebali donijeti dobrobiti jedinačnim narodima. Svaki prevrat, državni ili svjetski, sračunat je na stvaranje prikladnijeg političkog sustava.

Ipak, sadašnji svjetski prevrat ne predvode posebne političke snage kao što je bilo u dosadašnjim nacionalnim prevratima. Sadašnji prevrat izvode cijeli narodi ili životne zajednice i to putem djelovanja svojih država ili političkih zajednica. Kao što su se za izvedbu nacionalnih prevrata ljudi okupljali unutar jedinačnih naroda, sad se unutar naše vrste okupljaju mnogi narodi. Moglo bi se reći, da je riječ o revoluciji vrste.

Koji su i kakvi su narodi koji stupaju u svjetsku revoluciju? To su narodi koji – umjesto podnošenja hegemonije kapitala i hegemonije Zapada predvođenog Amerikom – žele unutar vrste stvoriti zajednicu naroda na način sličan načinu, na koji su jedinačni narodi u svojim prevratima nastojali (1) ostvariti mogućnost pripadanja pučanstva istoj životnoj zajednici te (2) njegova pripravnog ispunjavanja obveza i sudjelovanja u diobi ostvarenih dobrobiti. Sad bi cijeli narodi trebali pripadati životnoj zajednici vrste te zdušno sudjelovati u ispunjavanju obveza prema vrsti i Zemlji te u diobi dobrobiti koje oni skupno stvaraju.

Sadašnji svjetski prevrat neće svjetsku vlast premjestiti u koji novi svjetski stalež, nego će je sa Zapada početno premjestiti u zemlje u razvitku ili u Svjetsku većinu. Moglo bi se reći, da sadašnji prevrat izvodi prostor. Zasad je riječ o svrstavanju nacionalnih prostora koje će postupno dovesti do opće suradnje naroda i njihovih država. Sad se gospodstvo Zapada preobražava u prevagu prostora zemalja u razvitku. Vrsta će svojim sadašnjim prevratom na plohi Zemlje izgraditi novi prostor prikladan za njezin opstanak, za njezinu obnovu i za njezin napredak. Vrstu čeka dugo odgađani posao spasenja Zemlje i života na njoj te spasenja same vrste.

[Poslije Drugoga svjetskog rata došlo je promjene poimanja uloge zemljopisnog prostora posebice zaslugom njemačkih geografa, jer je njemački narod na najskučenijem prostoru koji ikad imao ostvario gospodarsko čudo, iako su Nijemci ranije patili i od Čežnje za jugom i od Čežnje za istokom (Drang nach Osten). Po novoj, odnošajnoj geografiji prostor svojim posebnostima ne proizvodi ljude i narode: prostor je to što ljudi, korporacije i državne vlasti skupno naprave od prostora ili na raspoloživom prostoru.]

Kako je pokrenuta sadašnja svjetska revolucija? Uspostava svjetskoga (globalnoga) slobodnog tržišta – za koje su nositelji kapitali smatrali da neće globalizirati vrstu – donijela je brz gospodarski razvitak svim zemljama. Posebno brzo su napredovala gospodarstva zemalja u razvitku. Budući da se četiri izvora vlasti ili utjecaja (politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja) ne daju razdvojiti, napredak gospodarstava zemalja u razvitku donio je i političko osvješćivanje naroda. Zemlje u razvitku nastoje imati i svoju državnu politiku i svoju geopolitiku.

Gospodarstvo i politika otvorili su pitanje zaštite. Zemljama u razvitku bila je dojadila američka ili zapadna hegemonijska zaštita pa su se one htjele dokopati vlastite zaštite. One su ujedno uvidjele, da i ostale zemlje u razvitku imaju slične nevolje i u gospodarstvu i u politici i u zaštiti. Zapad je nastojao usmjeravati njihov razvitak, nadzirati njihovu politiku i ograničavati njihovu sposobnost samozaštite. To uviđanje zajedničkih nevolja, koje uzroči zajednički protivnik brzo je dovelo do stvaranja njihovog zajedničkog sustava uvjerenja, koji može i treba postati sustav uvjerenja vrste. Po tom sustavu opća, svjetska, globalna politička suradnja naroda jamac je mira u svijetu. Konačna svrha povezivanja naroda u Svjetsku većinu je pridobiti za opću političku suradnju sve zemlje uključujući i zemlje Zapada. To od naroda zahtijeva uklanjanje nevolja u koje je zapala naša vrsta.

Ipak, u svijetu ima mnogo „slijepaca kod zdravih očiju“, u ime kojih Zapad i dalje nastoji voditi hegemonijsku politiku. Temeljni nedostatak u razmišljanju takvih ljudi je njihovo čvrsto ili u njihov um upečeno uvjerenje, da nema inačice kapitalizmu. Margaret Thatcher je govorila: „There is no alternative!“ (TINA) Primjerice, mnogi ljudi i danas smatraju, da je jedina inačica kapitalističkom političkom sustavu komunistički sustav, koje je, dakako, neprihvatljiv i neostvarljiv. Ruski pisac i politolog Aleksandar Dugin taj je sustav nazvao Četvrtim sustavom, kako bi ga razlučio od kapitalizma, komunizma i nacionalnog socijalizma ili fašizma.

Ja jasnu inačicu svim trima spomenutim i obrukanim sustavima nazivam politizmom. Taj naziv pravda činjenica, da je politika po svojoj drevnoj odredbi obavljanje posla naroda, grada ili države. Politika treba spregnuti i obujmiti ostala tri izvora vlasti ili utjecaja: gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. Tako politika nadilazi državu, jer obuima sve izvore vlasti. Za razliku od politizma, u kapitalizmu vlast ima kapital, koji je samo gospodarski izvor; u nacionalnom socijalizmu vlast je imala država; a u komunizmu vlast je pripadala ideologiji. (Staljin je 1938. godine KPSS podredio državi pa je uzeo i položaj premijera.)

Po meni, teške zadaće koje stoje pred njom navest će našu vrstu, da prihvati politizam kao svoj politički sustav, jer samo sprega svih četiriju izvora vlasti koju pruža politizam može jamčiti dobro obavljanje zahtjevnih i neodgodljivih poslova vrste.

Continue Reading