Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi propadanjem Europe, vidnim slabljenjem njezine opće uloge u svijetu te temeljnim uzrokom njezina propadanja i njezina malog uvažavanja u svijetu. Europa je od Renesanse niz stoljeća vladala svijetom putem: (1) napretka u znanosti i tehnologiji i u vještini pravljenja traženih proizvoda; (2) osvajanja svjetskih pučina i tuđih kopnenih prostranstava; i (3) grabljenja tuđih prirodnih izvora te stvaranja širokih i potpunih opskrbnih mreža za europsku proizvodnju dobara.

Gospodstvo Europe nad svijetom bilo je zapravo gospodstvo određenih europskih, prvobitno atlantskih naroda: Portugalaca, Španjolaca, Nizozemaca, Francuza i Engleza. Kasnije su se, gotovo istovremeno, u vladanje razlučenim dijelovima svijeta uključili Nijemci, Amerikanci i Japanci. (Rusi su od šesnaestog stoljeća i vremena Ivana Strašnoga imali pravu kopnenu carevinu.) Uspostava „europskog“ gospodstva nad svijetom počivala je na poduzetnosti i silini (dinamici) pojedinih europskih naroda, koji su od davne seobe naroda imali svoj prostor i koji su s vremenom stvorili svoje države. Europska povijest je bila povijest europskih naroda.

Takvoj Europi se (privremeno) zameo trag. Tomu je glavni povijesni razlog pojava kapitalizma upravo u Europi. Kapitalu su dodatno potrebni prostor odnosno priroda te ljudi kao proizvodni čimbenici i kao istraživači, izumitelji i nositelji znanja, ali mu nisu bili potrebni narodi, od kojih je i od kakvih je Europa bila sastavljena. Kapital se je pod svaku cijenu htio riješiti naroda. (Karl Marx je u tomu pomagao kapitalizam, jer je obezvrijedio narode dajući važnost „radničkom staležu“.) Dugo nastojanje kapitala da se oslobodi (europskih) naroda ostvareno je uspostavom Europske unije, koja je napravljena 1993. godine zauzimanjem američkih neokonzervativaca, kao neospornih nositelja sadašnje američke političke misli.

U Europi više nema naroda. Postoje samo korporacije i Europska unija, kao nesuverena i nepriznata politička tvorevina. Europska unija je stvorena kao američka kolonija, jer je Europa od konca Drugoga svjetskog rata, iskreno rečeno, vojno i politički zaposjednuta od Amerike. SAD nisu u tom ratu pobijedile fašizam, nego upravo Europu, koja je prije rata versajski sustav preobrazila u fašistički.

SAD su pomogle obnovu Europe putem Marshallova plana, kako bi se uz pomoć Europe mogle oduprijeti daljnjem sovjetskom prodoru na zapad. Prihvaćanjem tog plana zaposjednuta Europa je kao poražena sila na postojeću političku obvezu prema Americi dodala i moralnu. U isto su vrijeme od japanske vlasti bili oslobođeni, ali i od američke zaposjednuti Filipini, Japan i Južna Koreja.

Vrijedno je spomenuti to, da Skupinu sedam (G7) – osim SAD kao hegemona i Kanade, koja je dugo bila kolonijom i zemljom jedinačnih useljenika – sastavljaju zemlje koje su otprije imale narod te koje su i nadalje američka okupacijska područja. Sve zemlje Skupine sedam sad vidno propadaju. Ta propast je nedvojbeno učinak prezrelog kapitalizma, koji je za volju financijalizacije korporacija zanemario proizvodnju tvarnih dobara. Sad u Europi postoje samo oslabljene korporacije i Europska unija. Europski narodi su sputani.

Europska unija raskinula je suradnju s Rusijom i raskida suradnju s Kinom i to sebi na štetu, a za volju sumanute američke neokonzervativne politike. Zbog pogrešne i štetne politike Europske unije trpi cijelo europsko gospodarstvo, a europski narodi propadaju. Gospodarstvo se ne može raspregnuti od politike, jer je sprega četiriju izvora životnog utjecaja (politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja) neraskidljiva. Vođenje državnih poslova traži trajnu uskladbu svih četiriju spomenutih izvora vlasti. Za dobro europskog gospodarstva Europska unija bi trebala odbaciti neokonzervativnu (američku) politiku. Umjesto ustrajavanja na neokonzervativnoj, globalističkoj ideologiji Unija bi se trebala prihvatiti zbiljske, stvarne politike ili Realpolitike.

Većina zemalja u svijetu vodi zbiljsku politiku za svoje narode. Suradnja Brazila i Kine teče na uzajamnu korist. Kina ima u Brazilu pouzdanog isporučitelja hrane, posebice soje i kukuruza. Kina je najveća potrošačica hrane u svijetu, a samo polovicu svojih potreba zadovoljava vlastitom proizvodnjom, iako je Kina i najveća proizvođačica hrane u svijetu. Kina u Brazilu gradi prijevoznu podlogu (željeznice, ceste i luke), ali ima razvijenu i znanstvenu i tehničku suradnju. Kineski proizvođači električnih vozila svih vrsta postavljaju svoje tvornice u Brazilu. Kina je u Brazilu uspostavila zajedničko istraživačko središte za proizvodnju automobila-križanaca, koji će biti izmjenično pogonjeni na struju iz akumulatora, na ukapljeni plin i na etanol. Robna razmjena između Brazila i Kine vrijedit će ove godine 200 milijardi dolara.

Suradnja Meksika i Kine teče na uzajamnu korist tih zemalja. Razmijenjena roba ispunila je prošle godine 136 tisuća uobičajenih spremnika (TEU) za pomorski prijevoz. Porast razmjene u 2024. godini bio je 19%. Meksiko godišnje u Kini kupi robe u vrijednosti od oko sto milijardi dolara, a Kini proda proizvoda u vrijednosti od 10 milijardi dolara. Međutim, Kina sad obilno ulaže u meksičku proizvodnju električnih automobila za izvoz u Ameriku. Kako bi se SAD obranile od posrednog uvoza kineskih proizvoda, izabrani predsjednik Donald Trump zaprijetio je Meksiku i Kanadi, koje su članice trgovinskog Sporazuma Sjedinjenih Država, Meksika i Kanade (USMCA), uvođenjem trošarina od 25% na uvoz robe iz tih dviju zemalja.

Na najavu Donalda Trumpa o uvođenja uvoznih trošarina meksička predsjednica Klaudija Sheinbaum odgovorila je pismom, u kojemu je iznijela meksička načela za međunarodnu trgovinsku suradnju. (Takvu suradnju promiču Kina i ostale zemlje BRICS-a.) Meksička predsjednica naglašava, da je Meksiko suverena zemlja i da nije kolonija. Zato meksička predsjednica traži jednakopravnost među državama i poštivanje drugih država. Meksiko nije ni vazal SAD ni podložan susjed. Poštivanje drugih država nije pitanje za raspravu.

Po njegovoj predsjednici Meksiko ima svoje prijekosti – vrijedi li slogan Mexico First? – i svoje vrijednosti. Meksiko sam bira saveze i saveznike. Nasilnički pristup SAD osvećuje su toj državi. Meksiko ima pravo sam donositi odluke o sebi, jer je neovisna zemlja. Usto, Meksiko postaje sve važnija zemlja i trgovinski i strategijski. (Meksičko pučanstvo je čak 40% američkoga, a meksički zemljopisni prostor 20% američkoga.)

Na američki trgovinski pritisak Meksiko odgovara snažno, ali je pripravan za suradnju. Suradnja je bolja od suprotstavljanja. Američki pritisak može imati neželjene posljedice i za SAD, iako na Ameriku otpada 85% meksičkog izvoza. Američke uvozne trošarine mogu pogoditi mnoge američke korporacije kao što su General Motors, Ford i Nvidia, koje u Meksiku proizvode robu za američko tržište. Za razliku od Meksika, Europska unija se predala Americi. Europska unija ne cijeni ni jednakost država ni svoje dostojanstvo. Zato je odgovor meksičke predsjednice Sheinbaum američkom izabranom predsjedniku Trumpu zapanjio vodstvo Unije.

Ima zemalja i u Europskoj uniji, koje surađuju s Kinom, jer im je zbiljska politika važnija od tuđih ideoloških zamisli. Kad je francuski predsjednik Emmanuel Macron u travnju 2023. godine posjetio Kinu predvodeći znatan broj francuskih poslovnih ljudi sklopljeni su ozbiljni poslovi. Francuzi su povećali godišnju proizvodnju zrakoplova Airbus 320 u svojoj tvornici u Kini od 100 na 200. Zauzvrat, Francuzi su naručili u kineskim brodogradilištima izradbu brodova za prijevoz ukapljenog plina, koji su pogonjeni također na ukapljeni plin. Takvi brodovi su dugački više od 300 metara. Kinesko-francuska robna razmjena ove će godini premašiti vrijednost od 80 milijardi dolara.

Vratit ću se naslovu osvrta. U Europi danas nema narodâ. Unija nije sebi stvorila narod, koji bi se zvao europski narod, a zreli europski narodi su sputani. Sputala ih je upravo Unija po zapovijedi kapitala. Tako je kapital proveo svoj naum i to samo u drevnoj Europi: drugdje narodi postoje, a na nekim prostorima se stvaraju novi narodi.

Ipak, od naroda dolazi neprekidnost (kontinuitet) državnosti na određenom prostoru. Politički sustavi se smjenjuju na nacionalnim prostorima, ali postojanje naroda jamči trajanje državnosti putem smjenjivanja političkih sustava. Revolucije kojima se mijenja politički sustav ili režim opravdavaju se ispunjenjem očekivanja naroda, koji zatečeni sustav ne zadovoljava.

Kad država ili politička tvorevina kao što je Europske unija nema narod nema temelja za revoluciju pa nema ni poboljšanja političkog sustava. Zato u Europskoj uniji ne treba očekivati revoluciju, kojom bi se poboljšao politički sustav. Europska unija će prestati kao politička tvorevina. Ona će se jednostavno rasuti na otprije postojeće, ali sad sputane narode. Europa će se propašću Unije vratiti u stanje od 1992. godine kad je prisilno donesena nepromišljena, neumjesna, štetna, kobna i smrtonosna odluka, da se Europska zajednica prometne u Europsku uniju.

Opet valja spomenuti opreku između Zapadnog Rima i drevne Kine. Kina se je ujedinila 221. godine prije Isusa. Novi kineski car Čin Ši Huang počeo je odmah po ujedinjenju Kine stvarati kineski narod putem postavljanja cjelovite prijevozne podloge, uvođenja jednog pisma i uspostave jedinstvenog sustava mjera.

U isto vrijeme, od 264. do 146. godine prije Isusa, Rimljani su vodili Punske ratove (Kartažanske ratove), čime su počeli osvajanje Sredozemlja i de facto stvaranje carevine. Rimljani su u osvojenom sredozemnom prostoru zatekli brojne narode, koji su od njih bili napredniji: primjerice, Kartažane, Egipćane, Feničane, Grke i Židove. (Tako su i Amerikanci u Europi podložili iskusnije i razvijenije narode.) Za razliku od tadašnjeg razvitka u Kini, u kojoj je stvoren narod, Rimljani nisu ni pomišljali stvoriti „rimski“ narod. Oni su sputavali osvojene drevne narode. Rimljani su osvajali svijet, kako bi uništili ostale narode. (Tako sad u Europi postupa kapital.) Zato se je Zapadni Rim poslije 476. godine rasuo ne na narode ili na dotadašnje upravne pokrajine, nego čak na obiteljske posjede ili latifundije.

Nadam se, da se Europska unija neće rasuti na korporacije koje u Europi isto propadaju, za razliku od rimskih latifundija, koje su u ono vrijeme bile jedino zdravo gospodarsko tkivo. Unija će se rasuti na narode, koji očekuju i priželjkuju rasap Unije. Na izborima održanima u Europi dviju minulih godina vlade redovito gube izbore, a pobjeđuju ili snažno jačaju isključene, nepoželjne nacionalističke stranke: u Nizozemskoj, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Slovačkoj, Austriji, Rumunjskoj i u drugim zemljama Europske unije.

Rezultati izbora koji su u zemljama Unije uobičajeni u novije vrijeme izravna su posljedica neprimjerenog političkog sustava u tim zemljama. Taj sustav nisu odredile domaće političke sile, nego ga je nametnula Unija u svojemu potpunom posluhu Americi. Zato su sadašnji rezultati izbora u članicama Unije posljedica početka pobune naroda protiv unitarističke politike i geopolitike Bruxellesa. Unija će uskoro prestati, a njezini oslobođeni narodi će se početi obnavljati, ali ne u međusobnim sukobima, nego u suradnji, kakva je bila uvriježena u Europskoj zajednici i kakva je sad uobičajena u zemljama BRICS-a i u zemljama Svjetske većine. Europski narodi će se pridružiti zemljama Svjetske većine, umjesto da se s njima sukobljavaju.