Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi teškim stanjem u njemačkoj državi, mogućnosti izbavljenja Njemačke iz takvog stanja, stvaranje dobrobiti za njemački narod te poboljšanja utjecaja Njemačke u svijetu i u Europi. Slabo stanje u Njemačkoj primjer je slabog stanja u Europskoj uniji i slabog stanja u mnogim članicama Unije. Kao što je prije nekoliko godina pošast koronavirusa napadala Europljane tako sad pošast gospodarske recesije pogađa europska nacionalna gospodarstva.

Ukratko, po jadnom stanju Njemačke i cijele Europe može se zaključiti, da se ni Njemačka ni Europa nisu snašle u svjetskim političkim, gospodarskim, sigurnosnim i ljudskim promjenama, koje su donijele globalizacija poslovanja korporacija i posljedična globalizacija naše vrste. U ovom osvrtu bit će riječi o mogućem izbavljenu Njemačke iz teškog stanja, u kakvom se je Njemačka zatekla mnogo puta u svojoj prošlosti. Ipak, mogućnosti izbavljenja svake zemlje iz teškog stanja znatno su se promijenile od nastupa globalizacije.

Globalizacija poslovanja korporacija i politička globalizacija (globalizacija naše vrste) su sadašnje opće, svjetske okolnosti života narodâ. Posebnu okolnost sad čini Rat za Ukrajinu, koji se vodi usred malog europskog kontinenta. (Rat koji se vodi u Ukrajini nazivam Ratom za Ukrajinu, jer nije riječ o ratu Ukrajine i Rusije, nego o ratu između SAD i Rusije, u kojemu SAD i Europska unija rabe ukrajinski narod kao svoje sredstvo ili kao svojeg zastupnika, opunomoćenika ili ovlaštenika.) Po prestanku Rata za Ukrajinu otkrit će se pravo, teško stanje Njemačke i Europe, jer su jadni europski političari sad zaokupljeni ratom i nadom u pobjedu Ukrajine u tom ratu.

Koje su temeljne povijesne značajke njemačke politike? Prva povijesna značajka njemačke politike je pripravno služenje Nijemaca jakoj vanjskoj sili, poslije kojega bi uslijedio žestok otpor toj istoj sili. Navest ću dva primjera za takav preokret. Prvi se odnosi na Armina (Arminiusa, 18pr.Kr.-21AD), vojnog zapovjednika iz njemačkog plemena Čeruska, koji je zapovijedao rimskom konjicom. Armin se je 9. godine poslije Isusa okrenuo protiv Rimljana i na njih poveo vojsku saveza njemačkih plemena. Armin je u šumi Teutoburg namamio u stupicu tri rimske legije pod zapovjedništvom Publija Kvintilija Vara i uništio ih. Car August (27pr.Kr.-14AD) je poraz Varove vojske smatrao propasti i nazvao ga je „Varovom strahotom“.

Nijemci sad Armina nazivaju Hermannom. Između 1837. i 1875. godine Nijemci su Hermannu podigli najviši spomenik u Njemačkoj. Hermann je postao znakom njemačkog nacionalizma prije ujedinjenja Nijemaca i stvaranja carevine 1871. godine.

Drugi primjer je pružio Alarik („vladar svih“, 370.-411.) iz plemena Vizigota (Zapadnih Gota), koji je sprva ratovao za Gote, ali je još u mladosti stupio u rimsku vojsku u vrijeme cara Teodozija (379.-395.) i postao carevim saveznikom. Alarik je zadužio cara pobjedom nad Francima 394. godine, kad se je caru suprotstavio Eugen, koji je predvodio Franke i koji je Teodoziju htio oteti prijestol. Ipak, car Teodozije nije bio zahvalan Alariku, koji je nakon velikih gubitaka svoje vojske napustio rimsku službu.

Godine 395. Alarik je postao kralj Vizigota kao Alarik I, a vladao je do 410. godine. Umro je od groznice 411. godine. Alarik I je svoju vladavinu Vizigotima rabio za borbu protiv brojnih vladara Zapadnog Rima. Konačno je ušao u Italiju, gdje je i umro. Godine 410. opljačkao je Rim, ali je poštedio svetište sv. Petra, jer se je smatrao katolikom.

Druga trajna značajka njemačke politike je duboka podijeljenost njemačkog naroda, koja je znala biti prikrivena, ali koja je u vrijeme iznimnih stanja izbijala na vidjelo. Spomenut ću slučaj Germanika Julija Cezara (15pr.Kr.-19AD), koji je zapovijedao osmerim rimskim legijama od njih ukupno dvadeset četiri. Germanik je poslije pobjede Armina nad Varom tražio carevo dopuštenje, da povede vojsku na Njemačku i da se osveti Arminu za težak poraz Vara. August je odbio Germanikovo traženje i pozvao ga je da mu se pridruži u Rimu te pritom rekao: „Najbolje je Germane prepustiti njima samima pa će se sami upropastiti.“

Germanik je bio posinak cara Tiberija (14-37AD), koji je bio posinak i nasljednik cara Augusta. Germanik je za rat u Njemačkoj dobio dopuštenje cara Tiberija pa je ratovao u Njemačkoj od 14. do 16. godine poslije Isusa. Da se ostvari Augustovo predviđanje, Armina su 21. godine ubili pripadnici njegova plemena.

Podjelu među njemačkim plemenima izazvao je i postupak pokrštavanja u Europi. Jedna njemačka plemena su prihvaćala kršćanstvo kao vjeru, a druga su se odupirala pokrštavanju i nastojala zadržati mnogoboštvo svojih pređa. Sasi su se oštro odupirali pokrštavanju, a kad bi prihvatili kršćanstvo znali su se vraćati poganstvu i ubijati misionare. Nijemcima nije bilo ponuđeno carsko kršćanstvo, koje se je od cara Konstantina (306-337AD) bilo uvriježilo u Rimu, nego „benediktinsko“ ili izvorno Isusovo kršćanstvo, koje nije bilo spregnuto s vlasti, nego je njegovalo ljudsko zajedništvo.

Sasi su živjeli na sjeveru Njemačke pa se ne treba čuditi tomu, što je Njemačka za vrijeme Reformacije bila podijeljena na protestantski sjever i na katolički jug. Martin Luther (1483.-1546.) je naučavao, da ljude za vječnost spašava Božja milost, a u Katoličkoj crkvi se smatra, da ljude za vječnost spašavaju njihova dobra djela za života na Zemlji. Veliku podjelu u njemački narod unio je i marksizam, koji je bio smišljen upravo u Njemačkoj. Karl Marx (1818.-1883.) je nijekao postojanje narodâ, koje je on uzalud nastojao zamijeniti svjetskim radničkim staležom.

Njemački narod se je pod kancelarom Ottom von Bismarckom (1815.-1898.) ujedinio u Drugu njemačku carevinu, koja je propala 1918. godine, ali je protestant Bismarck poslije novog ujedinjenja Nijemaca 1871. godine počeo Kulturkampf (kulturnu borbu), u kojoj se je bio okomio na Vatikan i na njemačke katolike. Ipak, Bismarck je ubrzo odustao od napada na njemačke katolike, jer su mu njemačke katoličke stranke omogućile vladanje, tijekom kojega je iz vlade isključio liberale, koji su se protivili uvođenjem zaštitnih uvoznih trošarina, koje su pomogle industrijalizaciju Njemačke i od Njemačke stvorile novu svjetsku velesilu.

Usprkos uvriježene podjele poslijeratne njemačke politike na demokršćanske stranke (CDU/CSU) i na socijaldemokratsku stranku, smatralo se je da se njemačka politika i geopolitika vode putem suglasja među velikim strankama. Ipak, od pojave neokonzervatizma u SAD i u Europi u njemačkoj politici nema suglasja. Dosadašnja lijeva koalicija (Socijaldemokrata, Zelenih i Liberala) znatno je produbila podjelu u Njemačkoj, posebice putem nenadziranog useljavanja, rodnog usmjerenja, stava prema Rusiji, Kini i Izraelu te putem stava prema Ratu za Ukrajinu. Zbog sadašnjih dubokih podjela u njemačkoj politici ponovo u Njemačkoj jača nacionalizam kao što se događalo u Vajmarskoj republici između dva rata.

Treća trajna značajka njemačke politike i geopolitike je opsjednutost životnim prostorom (Raum ili Lebensraum). Švedski politolog, geograf i političar Johan Rudolf Kjellén (1864.-1922.) prvi je uporabio izraz geopolitika, ali je njemački geograf i etnograf Friedrich Ratzel (1844.-1904.) prvi uporabio izraz „životni prostor“ (Lebensraum) u smislu, u kojem su ga kasnije rabili njemački nacionalni socijalisti. Izvorni znanstveni smisao izraza Lebensraum bio je u tomu, da prostor na kojemu prebiva narod određuje snagu i značaj naroda.

Ratzel je počeo objavljivati znanstvene radove u vrijeme rasta njemačke industrije poslije ujedinjenja Nijemaca 1871. godine. Prema izvornom Ratzelovu učenju životni prostor nije imao politički i gospodarski, nego duhovni i rasni smisao. Ratzelova predavanja na Visokoj tehničkoj školi u Münchenu bila su iznimno posjećena, a mnogi Ratzelovi učenici su govorili o „prostornom determinizmu“. Ratzelove rane poglede na prostor dijelili su mnogi tadašnji znanstvenici kao što su bili Alexander von Humboldt, Carl Ritter, Johan Rudolf Kjellén te general i politolog Karl Haushofer. (Haushofer je posjećivao Adolfa Hitlera u zatvoru poslije pokušaja državnog udarca u Münchenu 1923. godine.)

Ratzel je smatrao, da važnost životnog prostora dolazi od poimanja „organske države“, po kojemu jači, razvijeniji i kulturniji narodi trebaju širiti svoj životni prostor, kako bi obogaćivali ostale, manje razvijene narode. Ratzel je smatrao, da se širenje države treba odvijati ne samo putem kopna, nego i preko mora. Smatrao je, da su sredstva uporabljena u kopnenom ratu potraćena, a da ulaganje u mornaricu s vremenom isplati samo sebe.

Stoga nije neobično to, da su Nijemci čeznuli za tuđim prostorom. Poznat je izraz Drang nach Osten (čežnja za istokom), jer su se Nijemci nastojali kopnom proširiti na susjedne istočne prostore. Nijemci nisu ni pomišljali, da se šire na zapad, jer su na Rajni bili Francuzi, koji su bili pravi, zakleti dušmani Nijemaca. (Još su drevni Rimljani za svoju granicu uzeli Rajnu, a prostor istočno od Rajne nije se sastojao od redovitih rimskih provincija, nego od „kolonija“. (Otud naziv grada Kölna, lat. Colonia, fr. Cologne.)

Međutim, Nijemci su povijesno imali i Drang nach Süden (čežnju za jugom), jer su oni od Kasnog srednjeg vijeka nastojali zauzeti Italiju, u kojoj je najpoznatiji grad uvijek bio Rim. Njemački vladari pravili su nebrojene pohode preko Alpa, kako bi se dokopali vlasti nad Italijom i Rimom, iako su pritom imali teške ratne gubitke. Njemački vladari potratili su mnoge godine ratujući u Italiji i pritom zanemarili uređivanje političkih, gospodarskih i ljudskih odnosa u vlastitoj zemlji. Rani primjer za to bio je spomenuti vizigotski kralj Alarik I. Čak je i španjolski katolički kralj i „sveti rimski car“ Karlo V (1516.-1519.-1556.) napao papinski grad Rim, a njegovi vojnici su grad opljačkali.

Ipak, Nijemci su poslije Drugoga svjetskog rata promijenili pogled na prostor. Nastala je škola „odnošajne geografije“ (relativne geografije). Po tom učenju, životni prostor ne određuje snagu i značaj naroda, nego narod (žitelji, obitelji, poslovni zavodi i država) stvara životni prostor. Nijemci su u Zapadnoj Njemačkoj – na najmanjem zemljopisnom životnom prostoru, koji su ikad imali – stvorili gospodarsko čudo, kojim su zadivili svijet. Nije čudo, što su njemački geografi promijenili poimanje prostora i što su stvorili odnošajnu geografiju. (Ja sam uveo pojam izgrađenosti životnog prostora. Izgrađenost životnog prostora je broj koji se dobije kad se ukupan domaći proizvod zemlje podijeli brojem stanovnika i površinom države u četvornim kilometrima. Ako se izgrađenost kineskog životnog prostora uzme kao 1, izgrađenost američkog životnog prostora je 6,38, a njemačkoga 116.)

Četvrta trajna značajka njemačke politike i geopolitike su izmjenjivanje razdoblja mukotrpnog rada Nijemaca i njihova nastojanja, da temeljem bogatstva stvorenog radom ostvare u svijetu politički utjecaj sumjerljiv njihovoj gospodarskoj snazi. Njemačka povijest pruža za tu značajku njemačke politike obilje primjera. Prvi primjer je pojava protestantstva na sjeveru Njemačke, na kojemu su se bili obogatili lučki i trgovački gradovi u Baltičkom moru i uz njega. Proslavljeni njemački politolog i ekonomist Max Weber (1864.-1920.) čak je pogrešno smatrao, da je protestantstvo stvorilo kapitalizam kao politički sustav. U stvari, Martin Luther je ponudio vladajućem kapitalu protestantstvo kao primjeren sustav uvjerenja, jer vlasti nikad ne određuju sustav uvjerenja, nego među ponuđenim sustavima uvjerenja biraju najprimjereniji. Sustave uvjerenja uvijek su smišljali „proroci“.

Drugi primjer nastojanja Nijemaca da gospodarsku snagu upare s političkim utjecajem u svijetu pruža industrijalizacija Njemačke pod Bismarckom poslije ujedinjenja Nijemaca 1871. godine. Novi njemački car Wilhelm II Hohenzollern (1888.-1918.) otpustio je 1891. godine mudrog njemačkog kancelara Otta von Bismarcka, kako bi mogao voditi pustolovnu geopolitiku. Car Wilhelm je bio „došao na gotovu“ i htio je Njemačku od europske velesile pretvoriti u svjetsku. Carevina mu je propala 1918. godine kad su se skrhale i ostale europske carevine.

Dodatan primjer političke nezasitnosti pruža Hitlerovo podizanje Njemačke kao feniksa iz „versajskog praha“ poslije 1933. godine. Kad je Njemačka gospodarski i tehnološki silno ojačala – Nijemci su u prvoj trećini dvadesetog stoljeća dobili daleko najviše Nobelovih nagrada za fiziku, kemiju i biologiju – Adolf Hitler ju je uporabio za osvajanje cijele Europe uključujući i Rusiju. Na Zapadu se je spasila samo Britanija. Hitlerova opsjednutost veličinom Njemačke donijela je slom njemačkom narodu, od kojega se taj naroda nije nikad biološki oporavio.

Najnoviji primjer njemačkog političkog propinjanja pružilo je nastojanja savezne kancelarke Angele Merkel, da zavlada Europskom unijom putem uvođenja zajedničkog novca i putem ograničavanja zaduživanja država. Njemačka je imala dosta (privatnog) kapitala, što joj je omogućivalo ulaganje u poslovanje, tehnologiju i prijevoznu podlogu. To je kancelarki Merkel donijelo „Pirovu pobjedu“, jer je za njezine vladavine cijela Unija počela propadati. Merkel je 2015. godine nametnula Uniji otvaranje granica za azijske i afričke useljenike, što je dovelo do znatnih međuljudskih nevolja u mnogim članicama Unije i do nesloge u Uniji. Kancelarka Merkel je nastojala od Europe napraviti „Četvrti Reich“. Merkel je nanijela veliko zlo Europi i Njemačkoj: njemački narod se od kancelarkina udarca nikad neće duševno oporaviti, kao što se nije biološki oporavio od Hitlerova udarca.

Njemački narod je sad u vrlo teškom stanju. Nijemci nemaju priliku ni raditi, iako im je često u radu bio spas. Njemačka se je „ne samo deindustrijalizirala, nego i demilitarizirala“, kako je rekao dosadašnji njemački ministar vojske Boris Pistorius. Njemačka je putem NATO-a i američkih postrojbi smještenih u Njemačkoj još uvijek pod američkom okupacijom. Nijemci su duboko podijeljeni na domoljube i globaliste, a globalizam zastupaju sve tri stranke, koju su dosad skupno vladale Njemačkom (Crveni, Zeleni i Žuti).

Njemačkoj teško pada izostanak uvriježenog savezništva s Rusijom, koje je resilo Nijemce za Napoleonskih ratova, pod kancelarom Bismarckom u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, u vrijeme posebnog mira u Brest-Litovsku, u vrijeme Vajmarske republike, u vrijeme dok je bio na snazi sporazum Molotov-Ribbentrop te u vrijeme ponovnog ujedinjenja Njemačke za vladavine kancelara Helmuta Kohla i predsjednika Mihaila Gorbačova. (Lavrentij Berija je – dok je mislio, da će on naslijediti Josifa Staljina – javio Nijemcima, da će dopustiti ujedinjenje Njemačke. Godine 1943. Berijin zamjenik i prijašnji sovjetski veleposlanik u Berlinu Vladimir Dekanozov, uzalud je pozvao „prijatelja“ Joachima von Ribbentropa, da se sastanu u Finskoj, kako bio sklopili poseban mir između SSSR-a i Trećeg Reicha.)

Po meni, Njemačka je malokad u povijesti bila u stanju težem od sadašnjega. Dosadašnja vlada Njemačke je u siječnju podnijela ostavku. Izbori su donijeli slabu pobjedu Friedrichu Merzu i Demokršćanima. Merz je rekao, da se je „Njemačka vratila“. Ipak, Merz nije Hermann. Osim toga, ruski predsjednik je nedavno na skupu ruskih gospodarstvenika izjavio, da se Rusija ni poslije rata neće usmjeriti na Europu, nego na zemlja BRICS-a i na Svjetsku većinu.

Merz kaže, da on Njemačku kani financijalizirati kao da svijetu treba još jedno financijsko središte. Dakako, Merz Njemačku kani i militarizirati u okviru skupnog europskog nastojanja nazvanog Ponovno naoružavanje Europe. Njemačku prije svega treba reindustrijalizirati, kako bi Nijemci, koji su iscrpili svoje prirodne izvore mogli opet raditi. Sad Nijemcima preostaje samo mukotrpan rad. Možda Nijemci još uvijek znaju raditi?