Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnje geopolitike. Osvrt se bavi zamisli neokonzervativnog britanskog premijera Keira Starmera o stvaranju europskih vojnih postrojbi za jamčenje primirja ili mira u Ukrajini. Starmer je svojom prisilnom zamišlju ili paranojom o stvaranju zapadno-europskih posredničkih ili interventnih postrojbi, koje bi bile smještene u Ukrajini zaokupio umove mnogih političara zemalja Europske unije. Starmer je zemlje, koje bi skupno dale svoje postrojbe za jamčenje mira nazvao „Savezom pripravnih“ (Coalition of the Willing). U Hrvatskoj se obično govori i piše o Koaliciji voljnih.

Starmerovu zamisao objeručke je prihvatio francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je poslije neslužbenog sastanka Saveza 28. ožujka europske postrojbe nazvao „postrojbama za reosiguranje“ mogućeg mira u Ukrajini. Francuski predsjednik predviđa, da „postrojbe za reosiguranje“ budu smještene na „određena strategijska mjesta“ u Ukrajini. Postrojbe bi služile za „odvraćanje mogućeg novog ruskog napada na Ukrajinu“.

Valja spomenuti, da se Savez pripravnih mukotrpno stvara, jer sve više članica Unije odustaje od sudjelovanja u postrojbama reosiguranja. Zasad su odustale neke važne članice Unije (Španjolska, Italija, Poljska), a Njemačka čeka uspostavu nove vlade u Berlinu. (Njemački i estonski ministri obrane, Boris Pistorius i Hanno Pevkur, složno su izjavili, da će „njihove zemlje poslati svoje postrojbe na tlo Ukrajine bar u teoriji“.) Od slanja postrojbi odustala je i borbena hrvatska vlada, nakon odlučne izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Mađarska i Slovačka nisu ni došle na sastanak u Parizu, a Austrija je Državnim ugovorom 1955. godine obvezna na neutralnost ili neopredijeljenost. (Čini se da su zemlje bivše Austro-mađarske carevine nepripravne uputiti svoje postrojbe u Ukrajinu.)

Uspostava Saveza pripravnih i moguće upućivanje europskih postrojbi u Ukrajinu su „računi bez krčmara“ pa se valja pitati, što Starmeru i Macronu daje pobudu za bavljenje jalovim poslom. Po meni, tomu postoje dva izvora. Prvi je nepripravnost većine europskih političara, da se prihvate brige za svoju državu i posla za vlastiti narod. Svi europski narodi odreda su u velikoj nevolji. Njihova gospodarstva ubrzano slabe, posebice zbog deindustrijalizacije gospodarstava. Europski narodi propadaju, jer su izgubili unutarnju sljubljenost ili homogenost, a izostanak zbiljske, narodne politike im uzima nadu u budućnost.

Drugi izvor je naličje prvoga, a sastoji se u opsjednutosti europskih političara nastavkom Rata za Ukrajinu, iako se smatra da, Amerika i Rusija taj rat žele privesti kraju. Većina europskih političara – bez obzira što o Ratu za Ukrajinu misle u skrovitosti – odana je ratobornosti, koju zdušno ispovijeda na vrlo čestim službenim i još češćim neslužbenim sastancima. Čini se, da sastanci vodećih europskih političara služe samo skupnom razjarivanju njihove ratobornosti. Tomu znatno pridonose javni istupi Volodimira Zelenskog, kojega europski političari primaju u velikoj poniznosti. Je li Zelenski gospodar europskim političarima? (Osvrt 322.)

Tko nepristrano i čestito prati sadašnje događaje u svijetu i tko zbiljski procjenjuje mogućnosti naroda i njihovih država uviđa, da Europska unija ne može bez Amerike ostvariti smišljeni nadzor mogućeg primirja ili čak mira u Ukrajini. Mnoge zemlje Europske unije se plaše ruskog odgovora na poslanje europskih „mirovnjaka“ čak i kad bi imale dovoljnu skupnu vojnu silu, potrebno oružje za suvremeno ratovanje i potrebno streljivo za teško oružje. Više od svega europske zemlje brine izostanak potpore Amerike za nastavak Rata za Ukrajinu, jer je predsjednik Trump želio suradnju Rusije za uspostavu mira u Ukrajini i u Europi. Usto, europsko mirovno poslanje treba imati dopuštenje Vijeća sigurnosti UN.

Na nedavnom promašenom sastanku Saveza spremnih u Parizu počelo se je govoriti o potrebi „redimenzioniranja“ (promjene mjere) ili „rekalibriranja“ (promjene promjera ili uzorka). Ti izrazi su prava politička prašina, koja se baca u oči europskim narodima, kako bi se prikrio strah europskih sila od pojačavanja Rata za Ukrajinu. (Steve Witkoff, posebni izaslanik predsjednika Trumpa za Rat za Ukrajinu i za Bliski Istok kazao je, da se britanski prvaci prave Churchillom i namještaju kao Churchill, a da se francuski prvaci prave Napoléonom i postavljaju kao Napoléon.)

Očito je, da je u cijelom europskom Projektu Ukrajina riječ samo o govornom iskazivanju europske vojne snage, jer se britansko-francuska os suočava s velikim nevoljama u smišljanju provedbe tog projekta. Britanski premijer tvrdi, da stotine vojnih stručnjaka zdušno rade na uobličavanju zahvata za pomoć Ukrajini. Nedavno se ponovo javio glavni tajnik Atlantskog saveza Mark Rutte, koji govorom podupire Savez pripravnih za pomoć Ukrajini. Ipak, vlasti u Kiivu su nezadovoljne postupkom smišljana potpore ukrajinskim postrojbama. Nedavno su se oglasile i novine Ukrajinska pravda, koja u ime svojih vlasti traži novi, učinkovitiji način vojne potpore Ukrajini. O tome je nedavno pisala i novinska kuća Reuters.

U pozadini oklijevanja Europe da pruži pravu ratnu pomoć Ukrajini je strah od Rusije, koja je uz Ameriku i Kinu svjetska velesila. Ni europske države koje grlato zagovaraju pomoć Ukrajini nemaju dovoljno postrojbi da zaštite same sebe. Među najglasnije europske zagovarateljice upućivanja postrojbi u Ukrajinu (za slučaj sklapanja primirja ili mira) spadaju UK, Francuska i baltičke države. Odnedavno se spominje i pripravnost Danske, koja želi pokazati ratobornost posebice u svezi s nastojanjem Amerike, da se milom ili silom dokopa Grenlanda.

Europske sile neprestance mijenjaju sadržaj rasprave o vojnoj pomoći Ukrajini, zbog neslaganja unutar Unije, koje izazivaju izostanak pripravnosti SAD da se vojno brinu za Ukrajinu, otpor Rusije zapadno-europskim nakanama i mogući dogovor Amerike i Rusije o važnim svjetskim pitanjima, uključujući i Rat za Ukrajinu. Usto, britanski premijer Keir Starmer i francuski predsjednik Emmanuel Macron žele preurediti Savez pripravnih tako da bi manje europske države uputile svoje postrojbe u Ukrajinu, pri čemu bi Francuska i Britanija izdaleka upravljale vojnom nazočnosti ili vojnim zahvatima tih zemalja. Francuska i Britanije bi malim europskim silama služile kao reosiguranje, kakvo su one prije odbijanja Amerike tražile za same sebe. Tako je, iako su Francuska i Britanija daleko i od Ukrajine i od Rusije.

Iako sudionice sastanaka Sveza pripravnih za Ukrajinu ostavljaju vanjski dojam unutarnjeg suglasja, razgovori „iza zatvorenih vrata“ pokazuju golemo neslaganje, koje dolazi od potpunog besmisla europskog mirovnjačkog zahvata u Ukrajini. Suglasje nije mogao uspostaviti ni predan rad „stotine vojnih stručnjaka mnogih europskih zemalja“. Zato mnogi zapadni diplomati u opreci sa zapadnim vojnim stručnjacima sumnjaju u uspjeh Saveza pripravnih. Zamisao o stvaranju Saveza pripravnih (Koalicije voljnih) je jalova i neprovedljiva. Tu zamisao neće učiniti vjerodostojnom i provedljivom ni njezino „redimenzioniranje“ ni promjena njezina usmjerenja.

Zadnja izlika Saveza pripravnih za izostanak njihova programa za Ukrajinu, koji iznose zapadni mediji je pogoršanje stanja na bojištima u Ukrajini. Navodno, zamisao o stvaranju Saveza pripravnih pojavila se je dok je Ukrajina bolje stajala na bojištima. Sastanak „pripravnih“ u Londonu održan je samo tjedan dana prije sastanka „pripravnih“ u Parizu, kad su se pojavile sumnje u uspjeh pothvata i kad su počela neslaganja unutar Saveza pripravnih.

Promicatelji Saveza pripravnih za Ukrajinu moraju otvoreno priznati, da se „deindustrijalizirana i demilitarizirana“ Europa ne smije sama upuštati u ukrajinsku pustolovinu, a Amerika je Ukrajinu prepustila Europi.