Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi različitim odgovorima političkih sila na presudnu i nepovratnu promjenu, koju su u svijet unijele globalizacija poslovanja korporacija i globalizacija naše vrste odnosno njezina politička globalizacija. Nedvojbeno je, da neke države ne žele prihvatiti promjenu koja se širi svijetom dok je druge prihvaćaju i pozdravljaju kao korablju spasa.

U svakoj jakoj i nagloj promjeni bez obzira na veličinu zemljopisnog prostora, koji promjena zahvati – pokrajinu, državu, kontinent ili svijet – u prostoru dolazi do podjele političkih snaga i cijelog pučanstva. Jedne političke snage prihvaćaju promjenu, a druge je odbijaju ili joj se čak suprotstavljaju. U oba stvorena politička tabora, dolazi do dodatne podjele: jedne se snage postavljaju djelatno (aktivno), a druge trpno (pasivno). Raspršene političke sile koje mijena stvori sama od sebe nisu svezane u „četveropreg“ ili u „paralelogram“ sila, nego svaka posebna sila nastoji odvući u svoju stranu cijelu političku zajednicu. Tako je primjerice bilo u drevnom Izraelu poslije rimskog zaposjedanja te zemlje 63. godine prije Isusa, pri čemu su se izraelske političke snage bile podijelile u sljedbe farizeja, saduceja, zelota i esena.

[Kad sam osamdesetih godina pisao knjigu „Isus: Život dobro uporabljen“ bilo je neizbježno pisati o političkom raskolu u židovskoj zajednici Isusova vremena. Rimsko zaposjedanje Palestine unijelo je u izraelsku životnu zajednicu golemu tuđu političku i vojnu silu, koja je zavazda promijenila stanje u Izraelu i položaj Izraela. Otpor rimskoj vlasti doveo je do razorenja Jeruzalema 70. godine i do razorenja cijele Palestine 135. godine. Poslije toga Židovi su se raselili diljem Rimske carevine. Moglo bi se reći, da je to bila „viša sila“, kako je prije bilo uobičajeno govoriti i stavljati u trgovinske ugovore među korporacijama.

Od spomenutih političko-vjerskih sljedbi u Izraelu saduceji su bili za suradnju s rimskim vlastima, ali trpnu. Saduceji su predstavljali zemljoposjednike, kojima je bilo stalo da svoje posjede zadrže i pod Rimljanima. Često spominjani kralj Herod surađivao je s novim vlastima. Farizeji su predstavljali poduzetnički stalež i zato su bili za djelatnu suradnju s Rimskom carevinom. Oni su u Carevini stvorili židovsku dijasporu, koja se je obogatila trgovanjem te vještinama obrade zlata i dragog kamenja. Farizeji su – Isus je govorio o „kvascu farizejskom“ – kod rimskih vlasti kršćane predstavljali kao buntovnike, koji žele srušiti rimsku vlast. Zeloti su zagovarali izravan oružani otpor Rimljanima i njihove pobune dovele su do razorenja Jeruzalema i do razorenja Palestine. Eseni su bili protiv Rimljana, ali su se umjesto izravnog otpora Rimljanima bili povukli iz matice zajednice i čekali božju osvetu.]

Udubljivanje u izraelski političko-vjerski raskol navelo me je na zaključak, da se takav rasap događa u svim životnim i političkim zajednicama kad dolazi do nagle i silovite promjene. Sličan rasap dogodio se je u Francuskoj uoči Revolucije 1789. godine; u „radničkom pokretu“ devetnaestog stoljeća; te posebice u Rusiji uoči Velike oktobarske revolucije 1917. godine. Pod konac prošlog stoljeća globalizacija poslovanja korporacija unijela je u cio svijet golemu promjenu, koja je s vremenom dovela do temeljitog rasapa političkih sila u svijetu.

Kako bi se moglo pravo prosuditi smisao sadašnje promjene i rasap političkih sila koje promjena stvara, treba naglasiti da je u svijetu raširen kapitalizam kao politički sustav, u kojemu vlast ne pripada narodu ili životnoj zajednici, nego privatnom kapitalu, koji je već stoljeće i pol usredotočen u Americi. Dosad su uočena četiri kola nakupljanja i usredotočenja kapitala. Prvo kolo se kotrljalo u sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima u petnaestom i šesnaestom stoljeću. Drugo kolo se odigralo u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću u oslobođenim nizozemskim udruženim pokrajinama, Republiek der Zeven Verenigde Nederlanden. Treće kolo je pripalo Engleskoj odnosno Velikoj Britaniji u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, a Ameriku je zapalo četvrto kolo u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. To se kolo sad zaustavlja, a globalizacija poslovanja korporacija nije potaknula stvaranje novog kola usredotočenja kapitala, nego raspršivanje kapitala na nebrojene narode i na njihove suverene države.

Svrha prekomjernog nakupljanja kapitala u privatnom vlasništvu nije neograničena kupnja dobara za osobnu potrošnju, nego uspostava političke vlasti i to prvo u državama, a poslije i u svijetu. Dosadašnja politička vladavina Amerike cijelim svijetom nije počivala na političkoj mudrosti i spretnosti američkih političara i državnika, nego prvobitno na usredotočenju svjetskog kapitala u Americi. Prethodnu tvrdnju potkrjepljuje očita niska razina znanja i državničkih vještina sadašnjeg naraštaja zapadnih političara. Dozrijevanje kapitalizma i sve veće usredotočenje svjetskog privatnoga kapitala smanjivali su potrebu za državništvom, jer su države postale nevažne golemom svjetskomu kapitalu, koji narode još od vremena Karla Marxa (1818.-1883.) smatra suvišnima i opasnima.

Kapitalizam je sadašnja vrsta civilizacije, uspostava koje je prvobitno bila označena oduzimanjem vlasti (izvornim) životnim zajednicama i vezanjem vlasti uz privatnu imovinu. Iako se kapitalizam hvališe pružanjem slobode pojedincima, zaštitom njihove slobode izbora i slobode govora te uspostavom demokracije ili narodovlašća, svrha usredotočenja kapitala je vladavina ljudima i narodima. (Jedinačni ljudi su u kapitalizmu slobodni samo da se međusobno nadmeću.) Prijašnje gotovo neprekidno ratovanje (europskih) kapitalističkih država otkrilo je pravo lice kapitalizma, jer se kapital lako i brzo nakuplja u ratu. To potvrđuju i dosadašnji vojni zahvati američke države protiv mnogih država, koje su nastojale stvoriti politički sustav drukčiji od kapitalističkoga. Suradnja među narodima i njihovim državama je „crvena krpa“ za nositelje svjetskoga privatnog kapitala.

Vratit ću se podjeli političkih sila, koju je u naše dane silovito prouzročila globalizacija. Nedvojbeno je, da se promjeni koja nepovratno odmiče odupiru mnoge jake sile. To su sile zapadne politike i zapadnih gospodarstava. Te sile nastoje sačuvati svoj raniji povlašteni položaj u svijetu, koje su stekle usredotočenjem kapitala, razvitkom tehnologije i Industrijskom revolucijom. Ipak, zapadne sile su se podijelile na Ameriku i Europu, u koju osim Europske unije od većih sila spada i Ujedinjena Kraljevina. Amerika se je postavila oštro poput nekadašnjih izraelskih zelota, a Europa se je povukla iz djelatne geopolitike poput nekadašnjih esena.

Amerika je imala izbor: (1) sačuvati položaj predvodnika liberalnog svjetskog poretka („utemeljenog na pravilima“) ili (2) povući se iz tog brloga i prilagoditi se višestožernom svijetu, koji se brzo uspostavlja. Međutim, Amerika se je pod predsjednikom Trumpom prometnula u opaku silu, koja nije odana ni kozmopolitizmu ni izolacionizmu te koja je (1) za sebične probitke pripravna okrenuti leđa Europi i Ukrajini, koju je Amerika gurnula u rat protiv Rusije; (2) počela naširoko, Urbi et orbi, nametati uvozne trošarine zemljama diljem svijeta; i (3) nakanila nesmiljeno grabiti tuđi zemljopisni i životni prostor, primjerice Panamski kanal, Kanadu, Grenland i Gazu.

Nova nasrtljivost Amerike postala je pitanjem zbiljske politike. Pitanje je samo u tomu, kako će i kada Amerika ostvariti zamišljene svrhe. Pitanje je, što svijet sve može očekivati od Amerike. Nova nametljivost Amerike može vrlo lako potresti svijet, ali i ugroziti položaj Amerike u svijetu. Ipak, može se dogoditi i to, da Amerika ukroti svoj vlastodržački nagon i da svoje političke sile usmjeri u uklanjanje pretjeranosti liberalizma, kako bi sačuvala zdravu jezgru slobodarskog pristupa politici. U tomu Americi mogu pomoći povijesne posljedice gorljivosti zelota.

Na drugom krilu Zapada je Europa, koja je izgubila samopouzdanje, koja se je povukla u se i koja očekuje, da joj „viša sila“ – kao što je u esena bila božja pomoć – zajamči spas od svih nevolja u koje ja zapala. Nedvojbeno je to, da se Europa naprotiv Americi uzalud uzda u ukrajinsku pobjedu nad Rusijom. Osim Europe takvu pobjedu nitko ne očekuje.

Zato je neizbježno bolno triježnjenje Europe, koja će uvidjeti svoje zablude i zatvaranje svojih zdravih očiju pred političkom i vojnom zbiljom u svijetu. (Amerika ne zatvara oči pred političkom zbiljom, ali uzalud smatra da kao „iznimna zemlja“ može politički, gospodarski i vojno nadvladati cio svijet. Samouvjerenost može biti opasna kao i malodušje.) Poslije očekivanog ranijeg, nego kasnijeg rješenja Rata za Ukrajinu europski narodi će uvidjeti stvarno stanje, u kojemu su se zatekli i nagnati svoje nove političare, da počnu voditi zbiljsku politiku, Realpolitik.

[Europi će tad pomoći povijesno iskustvo esena, koji su s vremenom uvidjeli svoju zabludu o neizostavnoj i brzoj božjoj pomoći. Iz redova esena izdvojio se često spominjani Ivan Krstitelj, koji je objavljivao približavanja novog svijeta ili novih odnosa u židovskoj životnoj zajednici, ali i u ostalim životnim zajednicama. On je nove međuljudske odnose nazvao „nebeskim kraljevstvom“. (Isus je od Ivana preuzeo spomenuto geslo, ali je govorio i o radosnoj vijesti za sve ljude.) Krstitelj je od ljudi tražio obraćenje ili početak novog postavljanja u životu i u životnoj zajednici. Stvaranje čovjeka novog kova za Krstitelja je bio nužan uvjet opstanka ljudi u vrijeme tadašnje globalizacije Sredozemlja, koju je bio prouzročio rimski imperijalizam. Sadašnju svjetsku globalizaciju prouzročio je imperijalizam kapitala.]

Na drugoj strani sadašnje glavne svjetske podjele našle su se političke sile, koje žele potvrdu i širenje višestožernog svijeta, koji zamjenjuje dosadašnju hegemoniju Zapada. Ipak, i među tim silama postoji dodatna podjela na djelatne i trpne političke sile. (U rimsko vrijeme to su bili samoživi i oprezni saduceji te poduzetni farizeji.)

Slabije krilo političkih sila su države, koje nastoje dok je to još moguće čuvati svoje sadašnje položajne ili gospodarske povlastice te koje se još ne žele zamjeriti zapadnim silama, koje i same kopne. U takve države spadaju Saudijska Arabija, Turska i Srbija. Neke članice Europske unije bi se rado priključile novoj i pravoj svjetsko većini, ali zaziru od prijevremenog suprotstavljanja vlastima u Bruxellesu, jer će cijela Unija prije, nego kasnije znatno gospodarski i politički oronuti.

Poduzetno ili djelatno krilo novih sila, koje pozdravljaju silovitu promjenu koju je prouzročila globalizacija su države, koje su utemeljile BRICS ili koje su se kasnije pridružile toj slobodnoj udruzi država. Takve države ne treba nabrojiti. Te države svojom političkom voljom, poslovnom domišljatošću, mnogoljudnošću pučanstva i gospodarskom snagom uistinu stvaraju novi svijet. Takve države ne prihvaćaju kapitalizam kao svoj politički sustav. Kapitalizam je dugo bio plodna koka Zapada, ali ni takve koke ne nose vječno zlatna jaja. Sad su brojne države – bit ću blag i uviđavan – našle obilazni put oko kapitalističkog monopola, koji je bio uspostavio Zapad.

Za novu svjetsku skupnu velesilu utjelovljenu u Svjetskoj većini i posljedično u BRICS-u može se s pravom tvrditi, da stvara budućnost vrste umjesto da se bavi upravljanjem prošlosti kao što i nadalje nastoje – svaka na svoj način – zapadne sile.

Valja pozdraviti nastojanje BRICS-a i Svjetske većine, ali taj napor neće biti blagoslovljen dok se ne dogodi korjenita promjena ili „obraćenje“ u jedinačnim ljudima, koji više ne smiju biti „civilizacijski“ upretinčeni u jedinačne narode. Ljudi će za svoju pripadnost nedvojbeno uzeti pripadnost Zemlji i vrsti Homo sapiens. U tomu će biti korablja spasa. Čovjekova pripadnost Zemlji i vrsti spasit će i Zemlju i vrstu.