Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi (1) pojavom Donalda Trumpa u američkoj i svjetskoj politici te (2) Trumpovom opsjednutosti nametanjem trošarina, kao prijekog i jedinog njegova sredstva za obnovu posustale američke industrije. Donald Trump je u američku politiku stupio 2015. godine u sedamdesetoj godini života, iako je prije bio ulagatelj u zemljište, graditelj poslovnih zgrada i trgovac nekretninama te voditelj televizijskih zabavnih programa.

Trump je stupio u Bijelu kuću u siječnju 2017. godine, a prve je trošarine odredio u siječnju 2018. godine i to na fotonaponske ploče i perilice rublja uvezene iz Kine u stupnju 30-50%. U ožujku iste godine uveo je trošarine na čelik (25%) i aluminij (10%). U lipnju 2018. godine te trošarine su protegnute na uvoz iz Europske unije, Kanade i Meksika. Nametnute trošarine odnosile su se na 4.1% američkog uvoza.

Donald Trump se pojavio u politici otprve se natječući za predsjednika SAD, a ne možda za guvernera koje savezne države, zastupnika Predstavničkog doma Kongresa ili senatora u Washingtonu. Trump se nije natjecao za predsjednika kao nezavisni kandidat, nego kao republikanac. Kako bi postao predsjednikom SAD – u čemu je i uspio na veliko iznenađenje Amerike i svijeta – Trump je napravio pokret America First (Make America Great Again) unutar Republikanske stranke. Ipak, to je platio visokom cijenom, jer je pojava pokreta u Republikanskoj stranci donijela podjelu u toj stranci, a u jednom njezinu dijelu stvorila sustavnu oporbu mnogim Trumpovim političkim namislima. (Republikanska stranka je ustanova, a America First je pokret. Ustanove teško unutar sebe podnose pokrete.)

Donald Trump je u natjecanju unutar Republikanske stranke pobijedio više od 15 drugih kandidata, od kojih su neki odustali od izbornog nadmetanja prije prethodnih izbora u stranci. Trump je proglašen predsjedničkim kandidatom Republikanske stranka na Izbornom sastanku, koji je održan 18.-21. srpnja 2016. godine u Clevelandu. Donald Trump je dobio predsjedničke izbore pobijedivši demokratkinju Hillary Clinton, unatoč obavještajnim podvalama koje je Clinton upriličila Trumpu pri samom kraju izborne utrke.

Donald Trump je stupio u američku politiku opsjednut obnovom prijašnje snage Amerike, koja je (1) poslije Drugoga svjetskog rata neprijeporno bila najjačom vojnom silom svijeta, (2) kao država uživala veliki ogled i (3) 1950. godine imala 50% svjetske industrijske proizvodnje. Međutim, od poslijeratnih godina stanje i položaj američkog gospodarstva su se promijenili. Tomu su dva bitna razloga. Prvi razlog je razvitak kapitalizma kao političkog sustava. Drugi razlog je istovremena globalizacija poslovanja i globalizacija politike.

Razvitak kapitalizma, koji stalno traži nove načine nakupljanja i sredotočenja kapitala donio je financijalizaciju poslovanja industrijskih korporacija. Mnoge velike korporacije sad veću zaradu prave izravnom uporabom nakupljenog kapitala, nego prodajom svojih proizvoda. Financijalizacija je pogodila ne samo proizvodnju tvarnih dobara, nego je potkopala i smišljanje (engl. design) novih proizvoda. (Čitateljima je poznat porazan primjer zrakoplova Boeing 737 MAX, koji je nanio veliku štetu ugledu korporacije Boeing, koja je bila zanemarila smišljanje novih zrakoplova.) Financijalizacija proizvodnih korporacija učinila je američke industrijske proizvode slabije prodavljivima na svjetskom tržištu pa je smanjena potražnja za američkim industrijskim proizvodima vodila smanjivanju industrijske proizvodnje u SAD. Kineski udio u svjetskoj industrijskoj proizvodnji je 32%, a američki 16%.

Globalizacija poslovanja korporacija, koju je potaknulo utemeljenje Svjetske trgovinske organizacije (WTO) donijela je premještanje američke industrijske proizvodnje u zemlje, u kojima je rad jeftin te koje imaju vješte industrijske radnike. Američke korporacije su proizvodnju uglavnom premještale u Kinu, koja je prije Opijumskog rata 1839.-1842. godine isto imala 32% svjetske industrijske proizvodnje. (Godine 1950. kad su SAD imale 50% svjetske industrijske proizvodnje Kina i Indija imale su skupa samo 8%.) Globalizacija poslovanja korporacija omogućila je bogatim američkim proizvođačima, da samo smišljaju te diljem svijeta i u SAD prodaju proizvode, koji se uredno i jeftino izrađuju izvan Amerike, posebice u Kini. Globalizacija poslovanja i financijalizacija korporacija u SAD su išle „ruku pod ruku“.

Ipak, s vremenom su korporacije zemalja, u koje je premještana zapadna proizvodnja počele posvajati zapadnu i razvijati svoju tehnologiju. To posebno odlikuje Kinu, koja je postala ne samo najvećom industrijskom i najvećom trgovinskom silom svijeta, nego i predvodnicom u tehnološkom razvitku u većini suvremenih industrijskih grana (postavljanje željezničkih mreža za brze vlakove, cestogradnja i mostogradnja, brodogradnja, proizvodnja fotonaponskih ploča i vjetrenih turbina, postavljanje komunikacijskih mreža, istraživanje Svemira, proizvodnja suvremenog oružja i drugo).

Razvitak kapitalizma putem napretka u nakupljanju i sredotočenju kapitala donio je financijalizaciju i američkog nacionalnog gospodarstva. U žarištu te financijalizacije našli su se američki dolar kao pričuvni novac i kao najraširenije sredstvo prekograničnog plaćanja te golem dug američke države. Za održavanje vojne sile i za držanje više od osamsto vojnih uporišta diljem svijeta te za potporu dolaru kao svjetskomu pričuvnom novcu Amerika preplavljuje svijet dolarima. (Američki državni dužnosnici smatraju, da su i dolar kao svjetski pričuvni novac i američka vojna uporišta svjetsko „javno dobro“.) Dolari koji plave svijet vraćaju se u Ameriku kao ulozi u američke državne obveznice i u američke privatne korporacije. Zato dolazi do povećavanja američkog državnog duga i do stvaranja mjehura na američkim tržištima dionica. Američke korporacije sad vrijede 60% svih svjetskih korporacija. Financijalizacija američke države čini američku proizvodnju tvarnih dobara uistinu nepoželjnom. Lakše je baratati novcem, nego proizvoditi tvarna dobra.

Iako financijalizacija američkih korporacija i američke države nosi veliku zaradu nositeljima kapitala, ona ne pridonosi općem jačanju američke države i povećanju američkog utjecaja u svijetu. (Privatne mreže i umjetna umnost povećavaju financijalizaciju Amerike.) Gospodarski savjetnici predsjednika Trumpa ne vide problem ni u zaduživanju Amerike ni u ulozi dolara kao svjetskog pričuvnog novca, nego samo u „nekim usputnim (štetnim) pojavama“.

Očito je, da je jedna od „usputnih pojava“ upravo veliko smanjenje američke proizvodnje tvarnih dobara, koja je dosad zapošljavala golem broj radnika, koji sad mogu naći samo slabo plaćen posao u uslužnim gospodarskim granama. Povećanje američke industrijske proizvodnje je u opreci s uspostavljenim američkim sustavom financijalizacije poslovanja korporacija i financijalizacije američke države. Predsjednik Trump bi htio „čuvati kolač i jesti ga“, kako kaže engleska izreka. Kani li predsjednik Trump preobraziti ili „reformirati“ sadašnji, napredni ili poodmakli američki kapitalizam?

Donald Trump je tijekom zadnjega izbornog pothvata govorio, da je „riječ trošarina najljepša riječ u engleskom rječniku, ljepša i od riječi ljubav“. Trump je sam sebe nazvao „čovjekom-trošarinom“ (Tariff Man) kako su koncem devetnaestog stoljeća nazivali predsjednika Williama McKinleyja (1897.-1901.), koji je uvoznim trošarina štitio mladu industriju.

Trumpov namet uvoznih trošarina sprva je bio sparen s mogućim američkim prisvajanjem tuđeg prostora: cijele države Kanade, velikog danskog otoka Grenlanda i Panamskog kanala ili cijele države Paname. Predsjednik Trump je Meksički zaljev preimenovao u Američki zaljev. Predsjednik Trump se je ovih dana hvalio, da je ponudio Kanadi zaštitu putem „Sustava Zlatni svod“ (Golden Dome System), ako postane pedeset prvom američkom saveznom državom. Postavljanje Zlatnog svoda stajat će Ameriku 61 milijardu dolara.

Prve trošarine nametnute su najvećim američkim trgovinskim ortacima, Kanadi i Meksiku. Meksiko je najveći američki trgovinski ortak s ukupnom razmjenom u 2024. godini 930 milijardi dolara. Kanada je druga trgovinska ortakinja Amerike s ukupnom razmjenom u 2024. godini 900 milijardi dolara. Meksiko se je usprotivio nametu uvoznih trošarina mudro i diplomatski te je pozvao Ameriku na razgovor. Kanada se je oštro usprotivila te zaprijetila nametom protivtrošarina i uskraćivanjem izvoza električne struje u Ameriku. Kanadski građani su počeli izbjegavati kupnju američkih proizvoda, a kanadski trgovci su prestali stavljati američke proizvode u izloge. Kanada je zaprijetila Americi nametom vozarina na tegljače, koji prevoze robu iz glavnine Amerike u Aljasku. Ubrzo je uslijedila američka odgoda nameta trošarina.

Predsjednik Trump je dan 2. travnja ove godine proglasio Danom oslobođenja, jer je taj dan nametnuo uvozne trošarine na proizvode gotovo svih zemalja svijeta. Pokazao je dugačak popis država s pripadnim stupnjem odrezanih trošarina, koje su se trebale naplaćivati od 9. travnja. Kinu su zapale trošarine u stupnju 54%. Ubrzo su Kini trošarine povećane na 145%, na što je Kina odgovorila nametom protivtrošarina u stupnju 125%. Kina je prigovorila SAD, da remete svjetski trgovinski sustav, što nosi nedaće svim državama. Usto, Kina nije mogla pristati na novo ponižavanje od Zapada, nakon što je poslije spomenutog Opijumskog rata pretrpjela i otrpjela Stoljeće poniženja do Revolucije 1949. godine. Nato je Amerika zatražila pregovore s Kinom, koji su donijeli sniženje američkih trošarina na 30%, a kineskih na 10% u trajanju od 90 dana.

Američki namet uvoznih trošarina pogodio je najviše Ameriku, američke potrošače i američke korporacije. Najveća američka luka u Los Angelesu sad je bez posla. Police u trgovinama se prazne. Ne naručuju se proizvodi iz dalekih zemalja za božićnu prodaju. Mnoge velike američke korporacije traže od Bijele kuće izuzimanje od nameta trošarina. Coca-cola ne odbacuje mogućnost premještanja u druge zemlje dijela proizvodnje za svjetsko tržište, jer je pogađaju trošarine na aluminij. Amazon predviđa premještanje prijemno-otpremnih središta iz SAD u svijet, kako proizvodi iz inozemstva ne bi ni stizali u SAD. Američki upravni ustroj traži izbavljenje Amerike iz stupice, koju je sam postavio.

Predsjednik Trump je u velikoj zabludi, jer smatra (1) da svjetsko gospodarstvo ne može bez američkog tržišta i (2) da je namet uvoznih trošarina jedino i dovoljno sredstvo oporavka američke industrije. Amerika je prostorno velika država, ali je svijet izvan Amerike uistinu dugačak i širok. Usto, svijet je već politički globaliziran. Gospodarstva nebrojenih zemalja – uključujući Kanadu i Meksiko – nisu povezana samo s američkim tržištem i s američkim kapitalom. (Prije sam pisao o povezivanju Kanade s brojnim područjima svijeta.)

Kapitalističkim američkim gospodarstvom ravnaju kapital i privatne korporacije. U mnogim državama, posebice u državama starih iskusnih naroda, nije tako. U njima postoje privatne korporacije, ali ima i mnogo velikih državnih korporacija pa je u takvim državama utjecaj državne politike na domaće i na svjetsko gospodarstvo značajan. Gospodarsko dogovaranje među takvim zemljama čini jalovom prijetnju američkog nameta trošarina. Američki namet uvoznih trošarina dao je snažan zamah sklapanju međudržavnih ugovora.

Zato Amerika mora nametanje uvoznih trošarina zamijeniti cjelovitim pristupom oporavku svoje industrije. U to svakako spadaju razvitak suvremene tehnologije, pomno smišljanje proizvoda i pravljenje tvarnih proizvoda. Mogu li se SAD odreći financijalizacije?

Na zahtjev poduzeća Savezni sud za Međunarodnu trgovinu proglasio je 28. svibnja uvozne trošarine nezakonitim, jer je predsjednik Trump prekoračio ovlasti temeljeći namet trošarina na zakonu o hitnim stanjima. Dan kasnije Prizivni sud poništio je tu odluku.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi Europskom unijom i njezinim ideološkim određenjem, kojim se uređuju ostali vidici vlasti ili utjecaja: politika, gospodarstvo i zaštita. Zbog goleme prevage ideologije nad ostalim vidicima vlasti u Europskoj uniji, tu sam političku tvorevinu nazvao „teokracijom“. Tako su se prije nazivale države, u kojima je način vladavine ili politički sustav počivao na vjeri, koja je bila obvezna za sve podanike. Tako je bilo u početku islama kad je vlast među ujedinjenim arabijskim plemenima počivala na vjeri. [Poslije smrti utemeljitelja islama Muhameda iz Medine (oko 570.-632.) arabijska „zajednica vjernih“ prometnula se je u prostorno golemu carevinu.] Teokracijom je bio i politički sustav u drevnoj državi Asteka ili Meksika, koju je 1519. godine zauzeo i uklonio španjolski pustolov i osvajač Hernan Cortes.

Stvaranje Europske unije bio je američki zahvat. Unija je nastala preobrazbom Europske zajednice, koja se je prije nazivala Europskom gospodarskom zajednicom (EEZ), u usredištenu političku tvorevinu. Odluka o utemeljenju Zajednice donesena je u Rimu 1957. godine. Zajednica je nastala 1958. godine na temelju zbiljske politike, Realpolitik. Zajednica je stvorena slobodnim povezivanjem i suradnjom šesterih europskih naroda, kako bi se (1) uklonila mogućnost izbijanja međunarodnih sukoba i novog rata u Europi, (2) zaustavio mogući naknadni prodor komunizma u Zapadnu Europu i (3) postiglo blagostanje ljudi i naroda. Stvaranje Zajednice bio je domaći, europski politički zahvat. Zajednica je prije preobrazbe u Uniju imala 12 članica, koje su dogovorno određivale svoju politiku.

Europska unija nastala je odlukom 12 članica Europske zajednice u veljači 1992. godine u nizozemskom gradu Maastrichtu, a počela je djelovati 1. studenoga 1993. godine. Odluka o preobrazbi Europske zajednice u Europsku uniju donesena 7. veljače 1992. godine, samo šest tjedana poslije razdruženja Sovjetskog saveza.

Europska unija je smišljena kao podružnica sustava američke svjetske hegemonije, koja je uistinu bila hegemonija svjetskog kapitala usredotočenog u SAD. Kao usredištena politička tvorevina Unija je omogućila svjetskom kapitalu, da ima samo jedno nadzorno mjesto u Europi i da putem njega održava stegu u europskim narodima.

Europska unija je usredištena politička tvorevina, kojoj su pridjenute sve značajke uobičajenih država ili političkih zajednica: središnja izvršna vlast, središnji parlament, središnji sud, središnja banka te središnji ured za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Uz Europsko povjerenstvo postoji i drugo izvršno tijelo Unije, Europsko vijeće, koje sastavljaju predsjednici ili premijeri zemalja članica. Vijeće određuje opće političko usmjerenje i prijeke poslove Unije. Unija ima sve značajke države, ali ona nije priznata kao suverena država. Kako vrijeme teče Europsko povjerenstvo se postavlja sve samovlasnije. Mnogi postupci Europskog povjerenstva graniče sa samovoljom, koju podupiru neke od velikih i mnogoljudnih članica Unije.

Do 1993. godine svi pokušaji usredištenja vlasti u Europi su propali. Propala su nastojanja Karla Velikoga (768.-771.-814.) i ostalih „svetih rimskih careva“, da u Europi naprave veliku carevinu. [Ljudevit Posavski (?-823.) se je godinama borio protiv Franaka dok je njihov kralj bio Ljudevit I Pobožni (778.-814.-840.).] Napoléon Bonaparte (1769.-1821.) je uložio golem napor i dobio mnoge bitke, kako bi stvorio Kontinentalni sustav, kojim je htio Britaniju potpuno odvojiti od Europe, ali je ruska vojska „do nogu potukla“ njegovu vojsku. Adolf Hitler (1889.-1933.-1945.) je nastojao vojno zauzeti cijelu Europu, ali je Crvena armija teško porazila Wehrmacht. (Njemačka je 22. svibnja ove godine uputila u Litvu oklopnu brigadu s do 5.000 vojnika, kako bi “pojačala vlastitu obranu“!? To je prva stalna njemačka postrojba na tuđem tlu poslije Drugoga svjetskog rata.)

Tako je Europa od sloma zapadnog Rima 476. godine do 1993. godine bila kontinent izvornih i doseljenih naroda, koje je Crkva – koja nije imala svoju vojsku kao što su je imali Karlo Veliki, Bonaparte i Hitler – povezala u zajednicu slobodnih naroda i plemena. Europa je kao cjelina kasnije zagospodarila svijetom, ali taj zahvat nije izvela putem usredotočene „europske“ vlasti, nego su pojedini europski narodi za sebe bili namaknuli tuđi prostor na ostalim kontinentima.

Ipak, na europskom kontinentu već desetljećima traje Europska unija, koja je usredotočena politička tvorevina. Europa je prije bila kontinent naroda, koji su u Uniji izgubili slobodu, koja je nužna za sve: za vođenje europske geopolitike, za razvitak tehnologije i napredak gospodarstva, za zaštitu europskih ljudi i naroda te za stvaranje zadovoljstva ljudi. Narode se ne smije ni nijekati ni zaobilaziti.

Unija traje nauštrb ljudi, naroda i općeg razvitka kontinenta. To se događa zato, što je prva briga središnjega europskog vodstva u Bruxellesu očuvanje njegove nakazne i Europi neprimjerene usredotočene vlasti, a ne briga za zaštitu i blagostanje ljudi i naroda. Prvaci Unije više vjeruju u svoje umišljaje, nego u zbiljsku politiku. Zato Europska unija propada upravo kao usredištena i umjetna politička tvorevina. Američki i europski globalisti i neokonzervativci su na prijevaru i na brzinu europske narode utrpali u usredištenu političku tvorevinu te time izveli europsku „kvadraturu kruga“, ali matematičari znaju da je to neostvarljiv postupak.

Prije nego što navedem u čemu se sastoji i po čemu se prepoznaje europska ideologija nastojat ću odrediti što se općenito smatra ideologijom. Ideologija je nenasilno sredstvo ujednačivanja i sputavanja ljudi ili podanika vlasti. Vlasti ne stvaraju ideologiju odnosno svjetovnu vjeru, nego najprikladniju od ponuđenih umeću u umove podanika, koji ne provjeravaju istinitost sadržaja ideologije. To vlasti rade u nakani, da ideologija posluži kao podloga za ukupno razmišljanje ljudi. Ideologija tako postaje „višom silom“ u umu ljudi.

Utemeljenje Europske unije počivalo je samo po sebi na neokonzervativnoj, globalističkoj, liberalnoj, puritanskoj i trockističkoj ideologiji osvajanja svijeta i vladanja svijetom iz jednog mjesta. Kao što su trockisti iz SSSR-a nastojali izvoziti boljševičku revoluciju, tako sad neokonzervativci izvoze „američku demokraciju“, koja je sračunata na slabljenje svih država uključujući i SAD, iz kojih se „demokracija“ izvozi. Usto, u Bruxellesu se namjerno uzgajaju strahovanje od Rusije i netrpeljivost prema Rusiji, sa svrhom osvajanja i komadanja Rusije, koja ipak počiva na golemoj zemlji, Majčici Rusiji, i na ruskom narodu.

Opterećenje Bruxellesa neokonzervativnom ideologijom očituje se i u kroćenju te uništavanju jedinačnih naroda koji sastavljaju Uniju i to putem usredotočenja vlasti u Uniji, iako bi politika trebala narode uzeti kao stvarnost. Konačno, vlasti u Bruxellesu privržene su američkom neokonzervativnom nauku Pravednosti, uključivanja i raznolikosti (EID), koji uporno promiče neprirodnost i izvještačenost u razmišljanju ljudi i u njihovu postupanju.

Nauk Pravednosti, uključivanja i raznolikosti ponajviše se očituje u imenovanju „političara“ na izvršne i sudbene dužnosti te u predlaganju natjecatelja za skupštine i parlamente. U Europskoj uniji je važno, da spomenute dužnosti obnaša čim više žena, pripadnika manjina i neprirodnih ljudi. Zato je i ispalo, da Europsku uniju i njezine članice vode poćudni, a ne sposobni, skrbni i odgovorni ljudi. Time je omogućeno smišljeno slabljenje i uništavanje nacionalnih država, kako bi se narodima uzelo iz ruku učinkovito sredstvo djelovanja

Upravljanje Europskom unijom i njezinim članicama pod urokom ideologije, a ne na temelju zbiljske brige i odgovornosti za europske narode dovelo je do propadanja Unije. Nasreću, narodi su se pokazali dugovječnijima od izmišljenih političkih tvorevina kakva je Unija.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi Ratom za Ukrajinu i mogućnosti potpunog europskog preuzimanja tog rata od Sjedinjenih Američkih Država. SAD su glavna zapadna sila, koja je s ostalim zapadnim državama rabila državu Ukrajinu i ukrajinski narod kao „ovlaštene predstavnike“ Zapada u njegovu ratu protiv Rusije. (Predsjednik Trump nastoji mirovno posredovati između Rusije i Ukrajine kao da SAD nisu bile i nisu ostale presudnom stranom u Ratu za Ukrajinu.)

Predsjednik Trump se sad nalazi navrh američkoga izvršnog državnog ustroja, iako poznati svjetski geopolitički promatrač i umirovljeni američki pukovnik Douglas Macgregor tvrdi, da je stvarni predsjednik SAD izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Za Trumpa kao čovjeka se jamačno može tvrditi, da je čovjek mira i da želi, da se okonča sadašnji Rat za Ukrajinu.

U opreci sa stavom Donalda Trumpa, mnogi američki političari – posebice neokonzervativci među njima – žele razbuktavanje ukrajinskog rata, kako bi Rusiji nanijeli poraz, koji je ona navodno zaslužila zbog svoje nepomirljive i napadačke politike ne samo prema Ukrajini, nego i prema cijeloj Europi. Predsjednik Trump je u razgovoru s predsjednikom Putinom 19. svibnja ove godine izjavio, da je on „za suradnju s Rusijom, a ne za nametanje kazni Rusiji“. Ipak, u Kongresu se pripravlja dvostranačka odluka o nametanju Rusiji političkih i gospodarskih kazni, koje bi je trebale skrhati kao državu i kao vojnu velesilu. Po meni, Benjamin Netanyahu je gospodar Kongresa.

Nedavno je američki podpredsjednik JD Vance izjavio, da SAD mogu napustiti Ukrajinu i posvetiti se drugim geopolitičkim zadaćama, kojih je napretek u svijetu. Jedno od područja, koje traže brigu Amerike je Bliski Istok, gdje je nedavno američki predsjednik ugovorio golema ulaganja arapskog kapitala u američko gospodarstvo. Ipak, podpredsjednik Vance je spomenuo jedan uvjet. Amerika bi mogla napustiti Ukrajinu, ako Rusija „ozbiljno“ ne prione uz uspostavu mira u Ukrajini. (Ovisi li američko napuštanje Ukrajine o volji Rusije?)

Do povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću 20. siječnja ove godine prijašnji američki upravni ustroj se je trsio rasplamsati sukob u Ukrajini i voditi rat do konačne ukrajinske pobjede. („As long as it takes!“) Usto, Europa je uključena u Rat za Ukrajinu od državnog udarca u Kiivu početkom 2014. godine. Europa i Amerika su skupa vojno i financijski pomagale Ukrajinu. Europa (Boris Johnson) je na traženje Amerike (Joe Biden) 7. travnja 2022. godine odvratila Ukrajinu od potpisivanja mirovnog sporazuma u Carigradu, koji je bio sastavljen i koji je svojim inicijalima potvrdio ovlašteni predstavnik Ukrajine.

Otkad je predsjednik Trump počeo govoriti o uspostavi primirja/mira u Ukrajini dosadašnje europske velesile (Francuska, Britanija i Njemačka) te Poljska govore o upućivanju svoje vojske u Ukrajinu, kako bi preuzele ulogu mirovnih snaga. (Rusko ministarstvo vanjskih poslova smatra, da je upućivanje mirovnih snaga u ovlasti Vijeća sigurnosti UN, a ne u ovlasti samozvanih država.) Prvaci prijašnjih europskih velesila odnedavno govore o „snagama za reosiguranje“ (primirja/mira), koje bi bile smještene u zapadnom dijelu Ukrajine i koje bi bile „u stanju pripravnosti“ za slučaj ruskog kršenja uvjeta primirja/mira. (Europske sile govore samo o „bezuvjetnom“ primirju očito smišljajući novo naoružavanje i financiranje ukrajinske vojske te dodatno financiranje ukrajinske države.)

Rusija je na „mirotvorno“ nastojanje europskih sila odgovorila prijetnjom, da će sve samozvane mirovne snage u Ukrajini smatrati stranom u sukobu te da će takve vojne snage biti zakonite vojne mete za ruske vojne snage. S obzirom na to, da SAD nisu pokazale pripravnost sudjelovati u jamčenju mogućeg primirja/mira u Ukrajini, vodeće europske sile nastoje pridobiti ili navući Ameriku, da pruži reosiguranje za europske postrojbe. Zato Europska unija kao politička tvorevina i vodeće sile u Europi ne govore o miru, nego samo o primirju, jer im mir ne bi ostavio mogućnost upućivanja „mirovnih“ snaga u Ukrajinu.

Europa se ne uzda sama voditi ukrajinski rat. Tomu je nekoliko razloga. Najvažniji razlog je dosadašnji tijek Rata za Ukrajinu, jer ruska vojska sve više i sve brže napreduje prema rijeci Dnjepru. Ako ruska vojska dopre do Dnjepra – uz koji je stoljeće i pol bila glavnina ukrajinske industrije – dio Ukrajine zapadno od te rijeke bio bi industrijski obezglavljen. Drugi razlog su male mogućnosti vojnih snaga europskih nacionalnih država. Usto, smanjene su mogućnosti europske industrije, koja bi trebala opskrbljivati ukrajinske postrojbe oružjem, ostalom opremom i streljivom i to zbog zamjene jeftinog ruskog prirodnog plina skupim američkim ukapljenim plinom. Europski građani se ozbiljno protive nastavku Rata za Ukrajinu. Konačno, Europa bi protiv Rusije ratovala na dug.

Zato i Europa i Ukrajina nastoje svim silama i podvalama navući Ameriku da i nadalje predvodi zapadni rat protiv Rusije. Europska unija i Ujedinjena Kraljevina su se istrčale pred Ameriku izricanjem novih, opakih gospodarskih kazni Rusiji. Europskom izricanju novih kazni Rusiji u Kongresu se je usprotivio državni tajnik Marco Rubio, tvrdeći da će nove kazne Rusiji odvratiti tu državu od mirovnih pregovora. Poslije neočekivano dugoga telefonskog razgovora s predsjednikom Putinom 19. svibnja predsjednik Trump je izjavio, da rat u Ukrajini nije „njegov rat“, nego rat donedavnoga američkog državnog ustroja. Zato, predsjednik Trump smatra, da on nije obvezan taj rat ni nastaviti niti ga privesti kraju. Predsjednik Trump je dodao, da Rusija dobiva rat u Ukrajini i da će ga dobiti.

Prva strategijska i diplomatska dvojba Zapada je: primirje ili mir. Rusija i Amerika nedvojbeno žele uspostavu mira, ali se tomu iz navedenih razloga protive europske sile. Europske sile žele pošto-poto nastavak rata, iako svatko razborit i dobro obaviješten o stanju bojišta u Ukrajini uviđa, da Rusija dobiva rat. Među zapadnim političkim prvacima ideologija je važnija od zbiljske politike. Ukrajinu ne mogu spasiti ni napadi dronovima na mete duboko u unutarnjosti Rusije. Nisu je spasili ni višekratni privremeni prodori u ruski zemljopisni prostor.

Druga stvarna dvojba je: nastavak rata protiv Rusije s Amerikom ili bez nje. Predsjednik Trump je opetovano rekao, da do rata u Ukrajini ne bi ni došlo, da je on bio predsjednik u razdoblju od 2021. do 2025. godine. Tako naglašava, da su se rat, ratno razaranje i teške ljudske žrtve mogli izbjeći. Po predsjedniku Trumpu, rat treba hitno zaustaviti.

Osim Zapada podijeljenoga na Europu i Ameriku postoje i Ukrajina kao država i njezino političko vodstvo, za koje Rusi smatraju da je nezakonito, ali koje zapadne države bez iznimke smatraju zakonitim. (Zapadno priznavanje ukrajinskog vodstva daje tom vodstvu zakonitost.) Ukrajinsko vodstvo se ne miri s očekivanim porazom ukrajinske vojske pa ono nastoji nagnati Zapad, da se izravno uključi u rat protiv Rusije. Predsjednik Zelenski računa, da ima izravan nadzor nad europskim političkim prvacima, ali i neizravan nadzor nad američkim državnim ustrojem.

Prava nevolja predsjednika Zelenskoga nije predsjednik Putin, nego osobnost Donalda Trumpa kao što ni za predsjednika Trumpa najveća nevolja nije predsjednik Putin, nego predsjednik Zelenski. Predsjednik Zelenski, prema kojemu su donedavno svi zapadni politički prvaci bili poslušni, naišao je na Donalda Trumpa, koji je veliki politički izuzetak u američkoj politici, kakvoga vjerojatno nije bilo od Theodora Roosevelta (1901.-1909.).

Donald Trump je upadica u američku politiku, a neki državni poslovi mu ne idu od ruke: gospodarstvo, namet trošarina, ograničavanje javnog duga, jačanje dolara i obuzdavanje općeg rasta Kine. Javna potpora predsjedniku Trumpu se je srozala. Predsjednik Trump bi mogao iz prkosa napraviti sporazum s predsjednikom Putinom te budućnost Ukrajine ostaviti na milost Europi i na nemilost Rusiji.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta, koji se bave značajkama današnjeg svijeta bavi jednom posebnošću koja resi Ukrajinu. Osvrt se bavi ukrajinskim poimanjem pregovora, koje je ukrajinski predsjednik svojom upornošću nametnuo svojim europskim podupirateljima pa čak i Americi, koja ima predsjednika, kojega mnogi hvale kao najuspjelijeg pregovaratelja (deal maker) u svijetu.

Ovaj se prikaz ukrajinskog poimanja političkog pregovaranja posebice odnosi na sadašnje izravne pregovore Ukrajine i Rusije o mogućoj uspostavi primirja/mira u Ukrajini. Održavanje izravnih pregovora Ukrajine i Rusije predložio je u sitne sate 11. svibnja predsjednik Putin, koji je za mjesto održavanja pregovora predložio Carigrad, a za dan njihova početka 15. svibnja ove godine.

Nije riječ o novini u odnosima Ukrajine i Rusije. Od državnog udarca u Kiivu 2014. godine te posljedičnog ruskoga zaposjedanja Krima i pobune Rusa u Donbasu iste godine bilo je mnogo pokušaja uspostave mira u Ukrajini. Spomenut ću svakako rane pregovore nazvane Minsk 1 i Minsk 2. Spomenut ću i mnogo kasnije pregovore Carigrad 2022, koji su trebali zaustaviti ruski Poseban vojni zahvat, kako Rusi nazivaju svoj upad u Ukrajinu ili Invaziju Ukrajine. Invazija Ukrajine počela je 24. veljače 2022. godine i još nije prestala.

[Za „nevjerne (sumnjičave) Tome“ među mojim čitateljima ponovit ću, da Rat za Ukrajinu nije počeo upadom (invazijom) postrojbi ruske vojske u Ukrajinu 24. veljače 2022. godine. Rat za Ukrajinu počeo je prosvjedima na kiivskom trgu Majdan koncem 2013. godine, što je dovelo do državnog udarca 22. veljače 2014. godine i uklanjanja predsjednika Viktora Janukoviča s vlasti. Prosvjedi i ostavka Janukoviča imali su za svrhu prestanak ugovornog nesvrstavanja Ukrajine i njezino članstvo u Atlantskom savezu. NATO je htio osvojiti ili prisvojiti i Ukrajinu, što je za Rusiju bilo neprihvatljivo. Zato ne pišem o „ratu u Ukrajini“, nego o Ratu za Ukrajinu, koji je nedvojbeno smislio i upriličio Zapad.]

Sporazumi u Minsku sastojali su se od niza međunarodnih sporazuma, kojima je svrhom bilo zaustavljanje rata u Donbasu između ruskih pobunjeničkih skupina i vojnih snaga Ukrajine, pri čemu su središnju ulogu imale redovite ruske vojne snage. Poslije poraza ukrajinske vojske u bitci za Ilovaisk koncem kolovoza 2014. godine Rusija je prisilila Ukrajinu, da potpiše Prvi zapisnik iz Minska ili Minsk 1. Sporazum je sastavila Trojna skupina za Ukrajinu, koju su činile Ukrajina, Rusija i Organizacija za zaštitu i suradnju u Europi (OSCE) uz posredovanje francuskog predsjednika Hollandea i njemačke savezne kancelarke Merkel. Govorilo se je o Formatu Normandija. Sporazum Minsk 1 prvo su 5. rujna 2014. godine potpisali predstavnici Trojne skupine za Ukrajinu, a za njima neimenovani predstavnici Narodne Republike Donjeck i Narodne Republike Luhansk. Svrha sporazuma je bila obustaviti borbe i uspostaviti časoviti prekid paljbe.

Borbe su ipak nastavljene, jer je ukrajinska vojska neprestance topništvom napadala grad Donjeck. Početkom 2015. godine Rusija je na bojište uputila značajne vojne postrojbe. Poslije ruske pobjede kod međunarodne zračne luke u Donjecku unatoč odredbama Zapisnika ruske su snage napale ukrajinsku vojsku kod mjesta Debaltseve, koja je pretrpjela teške gubitke. Nato je Ukrajina 12. veljače 2015. godine bila prisiljena provesti skup mjera za istinsku provedbu Sporazuma iz Minska ili Minsk 2. Dogovoreni skup mjera uključivao je prekid paljbe, odmicanje teškog oružja od crte razdvajanja, razmjenu zarobljenika, ustavne promjene u Ukrajini, kojima bi se dala samouprava nekim dijelovima Donbasa te uspostavu ukrajinskog nadzora nad ukrajinskim državnim granicama. Iako su poslije novog sporazuma borbe bile splasnule, one nisu prestale pa odredbe sporazuma nikad nisu provedene. Davanje autonomije dijelovima Donbasa nazvano je Formulom Steinmeier.

Poslije dogovora Minsk 2 nisu prestajali ni izazovi s obje zaraćene strane ni granatiranje grada Donjecka. Kasnije je bivša njemačka savezna kancelarka Angela Merkel izjavila, da su oba sporazuma iz Minska predstavljala „sredstvo Zapada za kupnju vremena“.

Pregovori „u Carigradu“ počeli su koncem veljače 2022. godine odmah poslije ulaska ruske vojske u Ukrajinu, koja je učas doprla do pred Kiiv. Pregovori su se vodili na ukrajinsko-bjeloruskoj granici, da bi uskoro bili premješteni u Antaliju u Turskoj i konačno u Carigrad. Pregovori u Carigradu počeli su 29. ožujka. Do sporazuma je došlo razmjerno brzo. Rusija je tražila, da Ukrajina nikad ne stupi u NATO, da bude nesvrstana te da pristane na međunarodno uređen položaj, koji će joj priječiti stupanje u vojnu suradnju s drugim državama. Nacrt sporazuma svojim je inicijalima potvrdio David Heorhijovič Arahamija, kojega je ukrajinski predsjednik ovlastio za vođenje pregovora.

Prijepornima su ostale veličina i snaga ukrajinske vojske. Ukrajina je zagovarala da njezina vojska ima 250.000 vojnika, a Rusija je dopuštala 80.000. Ukrajina je zagovarala držanje 800 tenkova, a Rusija je dopuštala 340. Ukrajina je zagovarala držanje raketa dometa 280 kilometara, a Rusija bi dopuštala domet do 40 kilometara. Uskladba tih veličina bila je prepuštena skorom dogovoru predsjednika.

Ipak, 7. travnja te godine Kiiv je posjetio britanski premijer Boris Johnson i u ime Amerike tražio od predsjednika Zelenskog, da odustane od dogovora. Ukrajini je obećao vojnu pomoć u iznosu od 180 milijuna dolara. Premijer Johnson je obećao svesrdnu pomoć Zapada Ukrajini, kakvom bi se ona mogla obraniti i kakvom bi mogla Rusiju i pobijediti.

Uoči najavljenog sastanka ruskih i ukrajinskih pregovarača u Carigradu 15. svibnja ove godine Rodion Mirošnik, posebni izaslanik ruskog ministarstva vanjskih poslova za zločine domaćih vlasti u Ukrajini izjavio je, da „Rusija ima nacrt ugovora iz Carigrada i da se uskladbom tog nacrta sa zbiljskim događajima u minule tri godine može doći do novog sporazuma“.

Pregovori u Carigradu koji su najavljeni za 15. svibnja ove godine postali su predmet razdora i prije njihova početka. Ruski predsjednik Putin je prvi zatražio i najavio izravne pregovore između Rusije i Ukrajine. Putin je predložio da pregovore vode ovlaštena izaslanstva Ukrajine i Rusije. Predsjednik Putin je želio uspostavu mira, odredbe kojega bi uključile i uklanjanje uzroka izbijanja sadašnjeg rata. Usto, ruski predsjednik je želio da pregovori Carigrad 2025 budu nastavak pobačenih pregovora Carigrad 2022.

Ukrajinski predsjednik Zelenski je nastojao, da se umjesto sastanka izaslanstava Rusije i Ukrajine sastanu predsjednici tih država. Usto, ukrajinski predsjednik je priželjkivao, da se u razgovore predsjednika Rusije i Ukrajine uključi i američki predsjednik Trump. Predsjednik Zelenski je očekivao pristanak predsjednika Putina na tridesetodnevno „bezuvjetno“ primirje, a ne uspostavu mira, jer se i Ukrajina i Europa boje mira, a ne rata. (Začudo, europske sile nisu tražile svoje uključenje u „izravne“ pregovore u Carigradu. Može li biti vjerodostojnih pregovora o uspostavi primirja/mira u Ukrajini bez uključenja u njih Europe odnosno Europske unije i Ujedinjene Kraljevine?!)

Bitna razlika između Rusije i Ukrajine u poimanju carigradskih pregovora je u tomu, što primirje („smrzavanje vojnih zahvata“) može poslužiti kao nužan predah za nastavak rata toj strani, koja je iscrpila izvore za vođenje rata: oružje, opremu, streljivo i vojno osoblje. (To se sad u Ratu za Ukrajinu odnosi na Ukrajinu.) Nasuprot primirju, uspostava mira nosi ne samo svršetak rata, razaranja imovine i ubijanja ljudi, nego i prihvaćanje novog stanja, koje nosi uspostava mira. Ukrajinske vlasti i europske vlasti se boje mira, jer će postati očitim stanje, u koje su te vlasti dovele svoje narode.

Uz moguće upriličenje pregovora u Carigradu – za koje se je znalo, da se neće držati na predsjedničkoj razini, ali za koje se nije znalo na kojoj će se razini držati – postavlja se pitanje: Zašto je Amerika odustala od uspostave mira, oko koje se je trsio posebni izaslanik američkog predsjednika Steve Witkoff i prihvatila uspostavu „bezuvjetnog“ primirja, na kojoj je od travnja 2024. godine ustrajavao neokonzervativac general Keith Kellogg? Očito je, da su nadzor nad Bijelom kućom uspostavili neokonzervativci, mrzitelji Rusije i neokonzervativci u Kongresu, svjetski privatni kapital i nositelji tog kapitala skupljenog i usredotočenog u Americi.

Zato ne čudi napad predsjednika Trumpa na neokonzervativce, koji je izveo 14. svibnja na Američko-saudijskom ulagateljskom forumu u Saudijskoj Arabiji, kojim je nastojao prikriti posluh Bijele kuće neokonzervativcima i kapitalu. Predsjednik Trump je nakon što je pohvalio nove predvodnike zemalja Bliskog Istoka, koje „izvoze tehnologiju, a ne više terorizam“ proizvoljno, nepotrebno i neumjesno rekao: „Za svijet u cjelini važno je naglasiti, da sadašnja velika preobrazba nije došla od zapadnih intervencionista ili od ljudi, koji se vozikaju u lijepim zrakoplovima i koji vam drže poduke, o tomu kako trebate živjeti i kako trebate upravljati svojim poslovima. Blještava čuda Rijada ili Abu Dabija nisu stvorili takozvani graditelji država, neokonzervativci ili nevladine udruge, koji trate trilijune i trilijune dolara, ali propuštaju obnoviti Kabul, Bagdad i mnoge druge gradove.“

(Neki politički promatrači smatraju, da se je američki predsjednik okomio na neokonzervativce, jer oni – otkad je, navodno, popustila napetost između Amerike i Kine – žešće pritiskuju Bijelu kuću, da ona preuzme na se Rat za Ukrajinu, da ga razjari i da ga nastavi voditi. Ti bi promatrači imali pravo, da predsjednik Trump nije prionuo uz zamisli generala Kellogga.)

Na dan 15. svibnja čini se, da će pregovori u Carigradu biti promašeni, jer je Ukrajina kao pregovaratelje imenovala predstojnika ureda predsjednika i dvojicu vodećih ministara, koji znaju pametno govoriti. Nasuprot Ukrajini, Rusija je u pregovaračko tijelo imenovala niz pomoćnika ministara i pomoćnika voditelja nekih vojnih upravnih tijela, koji su stručnjaci ne samo za pregovaranje, nego i za sastavljanje sporazuma. Razlika u razini izaslanstava upućuje na promašaj pregovora.

Pravi razlog neizbježnom promašaju carigradskih pregovora je to, što ukrajinski predsjednik uporno i iskreno želi nastaviti ratovanje, bez obzira na stanje na bojištima, koje se za Ukrajinu stalno pogoršava. Ukrajinski predsjednik moguće pregovore općenito uzima kao prigodu za medijske zahvate ili predstave. Tako je predsjednik Zelenski postupio glede mirovnog sastanka na vrhuncu u lipnju prošle godine u Švicarskoj. Predsjednik Zelenski je u listopadu predstavio u svojem parlamentu i u glavnom stanu NATO-a svoj „plan za pobjedu“, koji je imao pet točaka i tri dodatka, ali i to je bio samo medijski zahvat ili medijsko ruglo.

Predsjednik Zelenski je početkom listopada 2022. godine potpisao zapovijed, koju je odobrio ukrajinski parlament, a koja „onemogućuje pregovore ukrajinskih tijela i osoba s predsjednikom Putinom“. Zapovijed dopušta, da se može pregovarati s Rusijom, koja bi dobila novo vodstvo. Ovih je dana ukrajinski predsjednik ustrajavao na tomu, da se on osobno sastane s ruskim predsjednikom i da s njim „pregovara“. Mogući, ali izjalovljeni sastanak dvojice predsjednika pružio bi ukrajinskom predsjedniku vrhunsku i jedincatu prigodu za medijsku predstavu. Predsjednik Putin je unaprijed prozreo nakane predsjednika Zelenskog, koji se oduvijek drži kao medijska osoba. Nakon nastale zbrke oko carigradskih pregovora Zelenski je izjavio, da pregovaračko izaslanstvo šalje u Carigrad iz „poštovanja prema Trumpu i Erdoganu“. Ovogodišnji carigradski pregovori potvrđuju iznimno nisku razinu svjetskog državništva.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim iznimnim događajem. Osvrt se bavi izborom kardinala Roberta Francisa Prevosta za papu. Kao što se „po jutru dan poznaje“, tako se po izboru imena može u velikoj mjeri prosuditi što bi mogli biti smisao i sadržaj papinstva novog pape. Novoizabrani papa uzeo je ime Lav XIV, kojim je naglasio, da će nastaviti posao, koji je bio zasnovao papa Lav XIII (1878.-1903.), čije papinstvo je ponajviše zapamćeno po Rerum Novarum, papinskoj okružnici (enciklici) o „pravima i dužnostima kapitala i rada“ objavljenoj 1891. godine.

U okružnici Quadragesimo Anno objavljenoj 1931. godine o četrdesetoj obljetnici objave okružnice Rerum novarum papa Pio XI (1922.-1939.) često navodi „okružnicu bez premca“ Lava XIII kao okružnicu „O stanju radnika“. Pio XI navodi i druga goruća pitanja, kojima je Lav XIII posvetio pozornost: (1) izvoru političke vlasti, (2) pravom odnosu političkih vlasti i Crkve, (3) glavnim zadaćama kršćanskih građana, (4) pobijanju zasada socijalizma, (5) pobijanju lažnog učenja o ljudskoj slobodi te ostala slična pitanja, koja otkrivaju misaoni sustav Lava XIII. Papa Pio XI je naglasio važnost upravo okružnice Rerum Novarum, jer „ona postavlja pouzdana pravila za pravo rješenje teškog pitanja međuljudskih odnosa, koje se naziva socijalnim pitanjem“.

Zanimljivo je spomenuti to, da nijedan papa koji je vodio Crkvu od 1903. godine do ovih dana nije uzeo ime Lav. To je ime od objave okružnice Rerum Novarum bilo donekle prijeporno, jer ta okružnica nije imala potporu svih kardinala. U jeku prijepora ili sukoba kapitala i rada neki kardinali su smatrali, da je nevolja kapitalizma u nečovječnosti nositelja kapitala, koji bi se trebali „vjerski obratiti“ i tako učiniti kapitalizam podnošljivim. Druga kardinalska struja, koju su podupirali vodeći isusovci sa Sveučilišta u Louvainu (Leuven) u Belgiji je smatrala, da je kapitalizam poseban politički sustav i da nevolje, koje taj sustav nosi izviru iz samog sustava, a da ne dolaze od jedinačnih nesavjesnih nositelja kapitala. (Danas su mnogi nositelji kapitala veliki „dobrotvori“, koje mrvice svojeg bogatstva dijele nevladinim udrugama, ako tim mrvicama ne financiraju izborne pohode svojih kandidata.)

Izraz „socijalno pitanje“ otkriva stranu u prijeporu, na koju je stao papa Lav XIII. Papa je u okružnici Rerum Novarum upozorio Crkvu i svijet, da će – ako se kapital ne ukroti, a kapitalizam ne ublaži – „izbiti revolucije i slijeva i zdesna“, što se je i dogodilo 1917. godine u Rusiji te 1933. godine u Njemačkoj. Politička i gospodarska pitanja, koja je Lav XIII pretresao tijekom svojeg papinstva pokazuju, da je taj papa shvatio, da se stvara novi svijet. U vrijeme Lava XIII novim političkim, gospodarskim i vojnim velesilama postali su SAD, Japan i ujedinjena Njemačka. Vrijeme Svetog saveza Rusije, Austrije i Pruske bilo je prestalo, a stvarao se je novi kapitalistički svijet globalnih mjera. Papa Lav XIII je vidio i prozreo budućnost kapitalizma i budućnost svijeta.

Valja znati kako je nastalo stanje, u kojemu je djelovao papa Leon XIII. Treba se vratiti u vrijeme Reformacije Martina Luthera (1483.-1546.), koja je bila uperena u jedinstvo Rimske crkve, koje je i razbijeno evangeličkim raskolom. Godine 1540. utemeljena je Družba Isusova, koja se je stavila na raspolaganje papama i koja im je vjerno služila. Reformacija je Njemačku i Europu podijelila, ali je 1588. godine u nizozemskim pokrajinama, koje su se bile oslobodile vlasti loze Habsburga, stvorena protestantska država, koja se je pretvorila u „otvoreno društvo“ za nekršćane i za sve otpadnike od katolištva.

Godine 1649. u Engleskoj je ukinuta anglikanska monarhija, a uveden je puritanski republikanski Protektorat Olivera Cromwella (1599.-1658.), koji je trajao do obnove loze Stuarta 1660. godine. (Cromwellu ni Anglikanska crkva nije bila dovoljno preobražena. Za pape je govorio da su sotone u ljudskom obliku.) Puritanstvo je krajnja protestantska sljedba, koja je uspostavila svoju vjersku vlast ili teokraciju u Americi poslije 1630. godine.

Godine 1717. u Londonu je utemeljena prva slobodnozidarska loža i to poslije zamjene 1714. godine loze Stuarta lozom Hanovera. Dok su sve dotadašnje vjerske zajednice ispovijedale neku vrstu kršćanstva slobodni zidari su promicali bezvjerje. Oni su priznavali „vrhovno biće“, ali je u ložama bilo zabranjeno govoriti o vjeri. Slobodno zidarstvo se je žestoko okomilo na katolištvo i posebice na Družbu Isusovu.

Dobar primjer slobodnozidarske vladavine pruža vlast Sebastiãoa Joséa de Carvalho e Melo, markiza Pombala (1699.-1750.-1777.), koji je bio zagriženi pripadnik slobodnozidarske lože, koji je promicao dopremanje crnačkih robova u Brazil te koji je dao pohvatati sve pripadnike Družbe Isusove u Portugalu i Brazilu, držeći ih utamničene do kraja svoje vladavine kad ih je oslobodila nova kraljica Marija Pobožna (1734.-1777.-1816.).

Utjecaj liberala i slobodnih zidara bio je prodro i u Vatikan. Godine 1773. papa-franjevac Klement XIV (1769.-1774.) ukinuo je Družbu Isusovu, koja je bila najjače tijelo Katoličke crkve za suprotstavljanje liberalizmu i slobodnom zidarstvu. Družba Isusova je obnovljena 1814. godine za vrijeme Bečkog kongresa.

Slobodni zidari su svojim političkim potezima pretekli zamisli i nauk Adama Smitha (1723.-1790.), koji je umjesto ljudskog zajedništva zagovarao međusobno nadmetanje ljudi. Smith je knjigu Istraživanje naravi i uzroka bogatstva naroda objavio 1776. godine kad je izvedena i Američka revolucija, u kojoj je britanska kraljevska vladavina bila zamijenjena republikanskim kapitalizmom. Nova država, koja je nazvana Sjedinjenim Američkim Državama, bila je čista kapitalistička država bez povijesti i baštine te bez monarhijskih natruha, kakve su imale europske nove republike, kakvom je bila Francuska poslije revolucije 1789. godine.

Kapital je počeo širiti liberalizam ili slobodarstvo kao svjetovnu vjeru ili ideologiju, a sredstvo širenja te vjere bilo je slobodno zidarstvo. SAD su bile država, koju su za sebe stvorili slobodni zidari: gotovo svi „očevi domovine“ (founding fathers) bili su slobodni zidari. Francuska revolucija išla je ne samo za uklanjanjem monarhije loze Bourbona, nego i za uništenjem Katoličke crkve, koja je u Francuskoj bila spregnuta s monarhijskom vlasti.

Američke političke vlasti bile su sprva zadojene puritanstvom, jer su doseljenici iz Engleske bili uglavnom puritanci, kojih se je nastojala otresti loza Stuarta. Baština puritanstva očitovala se je i u doktrini američkog predsjednika James Monroea (1817.-1825.) od 1823. godine, koja je nastojala suzbiti europsku kolonizaciju Južne Amerike. Monroeov nauk je izričito odbacio useljavanje u Južnu Ameriku osoba iz niza europskih zemalja, koje su imale ili većinsko ili čisto katoličko pučanstvo. James Monroe nije od zajedničarskih katolika očekivao, da se zauzimaju za stvaranje kapitalističkog političkog sustava.

Poslije Francuske revolucije uslijedili su Napoleonski ratovi (1803.-1815.), kojima je svrhom bila uspostava kapitalističke Europe s usredotočenom vlasti. Bonaparte je nastojao stvoriti Kontinentalni sustav, kojim bi odstranio utjecaj Velike Britanije u Europi. Poslije sloma Bonaparteovog režima uspostavljen je Sveti savez, koji je trajao do revolucija 1848. godine.

Ukratko, nastojanje kapitala od Reformacije do papinstva Lava XIII bilo je sračunato na suzbijanje i uništenje katolištva kao vjere i Katoličke crkve kao ustanove. Nositelji i promicatelji kapitalizma su u zajedničarskom katolištvu vidjeli svojeg glavnog neprijatelja. Povijest Zapadne Europe od pravoslavnog raskola 1054. godine sastojala se je u borbi protiv katolištva, koje je sustav uvjerenja za sve ljude i za sve narode. Neprijateljima zamisli Isusa iz Nazareta odgovaraju podjela svijeta u područne političke vlasti i uništenje sustava uvjerenja za sve ljude odnosno za vrstu Homo sapiens.

Tako je postupno stvarano stanje Europe i svijeta, u kojemu je teklo papinstvo Lava XIII (1810.-1878.-1903.). Stanje Europe i svijeta za Lava XIII bilo je prvobitno označeno postupnim širenjem Industrijske revolucije sa zapada Europe na njezin istok. Zadnja na redu za industrijalizaciju bila je Rusija. Industrijalizacija je stvorila teško stanje posebice za radništvo, koje se je novačilo na selima, koja su propadala najčešće zbog neodgovorne domaće poljoprivredne politike. Britanija je dopustila slobodan uvoz hrane, koji je pogodio seljaštvo, koje je bilo prisiljeno tražiti posao u industriji. U Britaniji (Sheffield, Glasgow), u Nizozemskoj (Haarlem) i drugdje poslodavatelji su pravili vrlo skučene stanove, u kojima je stanovalo po više radničkih obitelji, kako bi im „olakšali“ plaćanje stanarine. Radništvo je uistinu živjelo u bijedi.

Mnogi bijedni europski seljaci su iseljavali ponajviše u Ameriku, koja je imala mnogo obradljive zemlje, koja je tražila težačke ruke, ali nije imala zdravstvenu i drugu zaštitu. Europski vjerovnici su u Ameriku slali svoje dužnike, koji su na javnim dražbama dobivali nove gospodare dok se ne bi iskupili godinama neplaćenog rada.

Kad je budući Lav XIII kao nadbiskup Perugie imao 38 godina izbile su liberalne revolucije diljem Europe, od Francuske do Mađarske. Te revolucije su imale protuvjerski značaj, a bile su odgovor kapitala na obnovu vjerskog života, koju su zagovarale sile Svetog saveza. Slom revolucije u Njemačkoj naveo je Karla Marxa (1818.-1883.) da promiče komunizam kao ideologiju i da se posveti revolucijskom radu.

Marx je skovao „znanstvenu“ ideologiju, kojom je nastojao radništvo nahuckati na poslodavatelje. Marx je zagovarao „klasnu borbu“ i promicao „proleterski internacionalizam“ kao sredstvo slamanja kapitalizma. Kao istinski liberal Marx je do pred kraj života tvrdio, da se socijalističke revolucije ne mogu podignuti u feudalnim, agrarnim zemljama te da svaka zemlja prvo treba postati kapitalistička pa zatim putem djelovanja industrijskog radništva izvesti komunističku revoluciju. Kolijevka marksizma kao ideologije i komunizma kao političkog sustava bila je Njemačka, iako je Marx od 1848. godine živio u dragovoljnom izgnanstvu u Londonu. (Brat Marxove supruge Jenny von Westphalen bio je ministar unutarnjih poslova Kraljevine Pruske, kojoj je pripadao i Ruhr, gdje je prebivala i obitelj Marx.)

Njemački komunisti su još za Marxova života postajali socijaldemokratima i postupno su napuštali „stalešku borbu“ te su nastojali parlamentarnim putem doći do vlasti. Zato su se marksizam i komunističko djelovanje premjestili u Rusiju, koja se je koncem devetnaestog stoljeća počela industrijalizirati. Do prve komunističke revolucije došlo je upravo u Rusiji, koja je bila pretežito poljoprivredna zemlja seljaštva.

Druga polovica devetnaestog stoljeća bila je označena i jagmom za Afriku, u kojoj je niz europskih zemalja, čak i Njemačka, imao kolonije. Afrika plemena i naroda bila je umjetno podijeljena na posjede europskih kolonijalnih i imperijalni sila. Slično se je dogodilo i u Aziji, u kojoj su mete bili otoci, široki primorski pojasevi i riječne doline. U Aziji je koncem stoljeća kolonijalnom silom postao Japan. U Kini je bilo sedam kolonijalnih gospodara, koji su prodirali u tu zemlju od Prvoga opijumskog rata 1839.-1842. godine.

Europski kraljevi i carevi te europske republikanske vlasti bili su pod snažnim utjecajem „prosvjetiteljstva“, s kojim su bili spregnuti liberalizam i slobodno zidarstvo. Pod udarcima njihovih zamisli bilo je prvobitno katolištvo. To se dobro vidjelo po Kulturkampfu (1871.-1878.)ili nastojanju pruskih i njemačkih vlasti, da u Njemačkoj suzbiju utjecaj Katoličke crkve na školstvo i na imenovanje katoličkih biskupa. Kulturkampf je osobno vodio Reichkanzler Otto von Bismarck, ali je upravo u godini ustoličenja Lava XIII odustao od te borbe, jer je trebao katolike kao parlamentarne ortake, kako bi se mogao otresti liberala, koji iz ideoloških razloga nisu pristajali na postavljanje uvoznih trošarina.

Zato je razumljivo što se je papa Lav XIII sustavno borio protiv kapitala i kapitalizma, koji su u vrlo težak položaj stavili ne samo radnike i njihove obitelji, nego i sve narode, koje je Karl Marx nastojao zamijeniti svjetskim radničkim staležom.

Čime je označeno sadašnje stanje svijeta ili stanje svijeta na početku papinstva Lava XIV? Prvobitna značajka današnjice je to, da je nepovratno globalizirano poslovanje korporacija te da je istovremeno došlo do političke globalizacije ili globalizacije naše vrste. Svijet je postao cjelinom, koja mora čim prije naći primjeren način upravljanja samom sobom. U našoj vrsti je stvorena potpuna međuovisnost životnih zajednica. Usto, kapitalizam je pretvorio ljude u samožive potrošače. Narodi kao mjesta zajedništva postali su nepoželjnijima, nego u vrijeme pape Lava XIII. Kapitalizam sustavno razara obitelj, odbacuje odgoj mladih ljudi za život, obezvrjeđuje majčinstvo i kudi prirodnu rodnost.

Nasrtljivost kapitalističkih medija zamijenila je prijašnju nametljivost slobodnih zidara, koji su izgubili nekadašnju važnost. Mediji sustavno rabe ranjivost čovjekova pojmovnog mišljenja, što krnji osobnost ljudi. Ljudi su ostali bez sustava uvjerenja, na koji se mogu osloniti u životu. Usto, kapital nastoji prijepornom digitalnom umjetnom umnošću zamijeniti čovjekovu prirodnu, iskustvenu umnost. Kapitalizam je u vrijeme Lava XIII gazio radništvo, a u naše dane je pregazio čovjeka kao vrstu života. Konačno, kapitalizam se ne želi okaniti ratovanja protiv naroda pa stalno pronalazi nove načine potkopavanja država i naroda.

Zato valja očekivati, da će papa Lav XIV za svojeg papinstva iskrenu brigu za radnike koju je pokazivao Lav XIII uopćiti i protegnuti je na ljude, narode i na vrstu Homo sapiens.

Pri kraju ovog osvrte ću naglasiti, da „nada ne umire“ otkad je Isus iz Nazareta „prošao zemljom čineći dobro“. Po mnogomu sudeći, kapitalizam kao nakazan politički sustav, koji je nastao u Europi ide svojem kraju.

Kapital je dosad iz sjene sve više rabio nacionalne države ili politiku, kako bi nadzirao i uništavao narode. Gospodstvo kapitala se je bilo protegnulo na cijeli svijet. Ipak, sve više naroda „počevši od najstarijih“ sad nadzire svoje države, koje drže pod nadzorom kapital.

Takvi narodi se međusobno povezuju. To povezivanje je nužna posljedica političke globalizacije. Političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko povezivanje naroda je u punom zamahu, što se očituje u rastu članstva i ortaštva u udruzi BRICS, u kojoj nema hegemona i u kojoj se odluke donose suglasjem. Širi se Svjetska većina ili, kao što se prije govorilo, Globalni jug.

Papa Lav XIV dolazi iz Globalnog juga. Iako je rođeni Amerikanac, Robert Prevost je više od polovice svojega životnog vijeka proveo ili u Globalnom jugu ili na dužnostima vezanim uz cio svijet. Robert Prevost je nakon studija matematike 1977. godine stupio u Augustinski red, a za svećenika je zaređen 1982. godine. U misijskom poslu u Peruu bio je 1985.-86. i 1988.-98. godine. Pokrajinski poglavar Augustinskog reda u Peruu bio je 1998.-2001. godine, vrhovni poglavar Augustinaca 2001.-2013. godine, biskup Chicolayoa u Peruu 2015.-2023. godine, a predstojnik Dikasterija (sudišta) za biskupe u Rimu 2023.-2025. godine.

Robert Prevost je bio previše mlad za sudjelovanje u protivimperijalističkom Pokretu teologije oslobođenja, koji je papa Ivan Pavao II zatro 1983. godine. Biskup Prevost je javno kudio potkupljenog i kasnije osuđenog predsjednika Perua Alberta Fujimorija, a 2017. godine pokudio odluku predsjednika Pedra Kuczinskog da dade oprost Fujimoriju.

Sudeći po tomu, što je javno poznato papa Lav XIV je sposoban uhvatiti se ukoštac s nevoljama, koje tište cijelu našu vrstu. Valja očekivati, da će papa Lav XIV uspjeti ubrzati zator kapitalizma, koji više ne nasrće samo na radništvo kao za pape Lava XIII, nego i na čovjeka kao vrstu života.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi unutarnjim političkim uređenjem Europe te neprimjerenosti tog uređenja za služenje europskim narodima. Po meni i po prosudbi mnogih europskih političara, Europi nije potrebna središnja politička vlast. Europa se je poslije sloma Zapadnog Rima obnovila bez središnje vlasti koja bi raspolagala vojskom te je stvorila pravu znanost utemeljenu na motrenju, mjerenju i matematici. Europa je poslije osvojila svijet, a da nije imala središnju vlast. Sad Europa ima središnju vlast, ali pod takvom vlasti brzo propada.

Europa je prvu vlastitu središnju vlast dobila istom 1993. godine kad je Europska zajednica pretvorena u Europsku uniju, u kojoj se vlast – kako vrijeme odmiče – sve više usredotočuje u Bruxelles. Postavlja se pitanje: „Zašto je Europska zajednica pretvorena u Europsku uniju?“ To je napravljeno, kako bi svjetski slobodni kapital lakše vladao Europom te kako bi djelotvornije slabio i mrtvio europske narode.

Europa je u starini imala središnju vlast, ali to je bila tuđa, rimska kolonijalna i imperijalna vlast. Ipak, poslije sloma Zapadnog Rima 476. godine središnja rimska vlast bila je zamijenjena raspačanom vlašću europskih plemena i naroda. Od šestog stoljeća jedinstvo i cjelovitost Europe nisu počivali na središnjoj političkoj vlasti, nego na katolištvu kao zajedničkom sustavu uvjerenja europskih plemena i naroda: Romana, Gala, Franaka, Vikinga, Gota, Ostrogota (Istočnih Gota), Vizigota (Zapadnih Gota), Sasa, Mađara, Normana, mnoštva slavenskih naroda i drugih naroda.

Može se reći, da je odgovornost za cjelovitost i jedinstvo Europe bila preuzela Crkva. Pravog posla za Europu bio se je prihvatio Benediktinski red, koji je od šestoga do jedanaestog stoljeća utemeljio više od 37.000 opatija i samostana. Iz samostana se je Europom širila pismenost, a opatije, koje su imale svoje uzorne posjede, pružale su primjer dobrog gospodarenja feudalcima ili svjetovnim zemljoposjednicima. Benediktinci su iz svojih „dragovoljnih radnih logora“ toliko povećali proizvodnost tla, da je od jedanaestog stoljeća dolazilo do sve veće podjele posla. Zato su se počeli temeljiti novi gradovi, a u dvanaestom stoljeću su se u Europi počela osnivati i sveučilišta.

Ipak, feudalizam kao politički i gospodarski sustav išao je svojem kraju. U Europi se počeo javljati kapitalizam kao europski endemski politički sustav. Nakupljeni kapital – koji se je zaredom bio usredotočio u Sjevernu Italiju, Nizozemsku, Englesku i konačno u Ameriku – neprestance je huckao europske narode jedne na druge. Iako su u ostatku svijeta europski narodi nastupali kao cjelina, oni su u Europi stalno međusobno ratovali. U vrijeme rata se unapređuje postojeća i stvara nova tehnologija, ali se istovremeno obilno nakuplja kapital.

Dva strahovita svjetska rata najteže posljedice ostavila su u Europi. U Drugomu svjetskom ratu njemački narod je bio biološki silno unazađen i od tog nazatka se nije nikad oporavio niti će se ikad oporaviti. Zato je francuski političar i državnik Robert Schuman 9. svibnja 1950. godine objavio potrebu obnove europskog zajedništva putem stvaranja zajedništva europskih naroda. Neprekidno ratovanje bilo je velikom nevoljom Europe, koju je Schumanova zamisao bila uklonila. Od 1951. godine postupno se je stvarala Europska gospodarska zajednica (EEZ), koja je putem suradnje europskih naroda trebala jamčiti i koja je jamčila održavanje mira. Dalje od toga se nije ni trebalo ni smjelo ići.

Ipak, dalje od toga je htio ići svjetski kapital, koji je već duže od cijelog stoljeća usredotočen u SAD. Europska zajednica je nasilno pretvorena u uniju ili unitarnu političku tvorevinu, koja sad ponovo ratuje, iako su europski narodi bili siti i još uvijek su siti rata. Europska unija je čedo svjetskog kapitala. (EEZ ne bi ratovala.) Unija svoju vojnu silu ima u Atlantskom savezu, koji kao i Europska unija ima sjedište u Bruxellesu. Europska unija sad više od Amerike raspiruje Rat za Ukrajinu, jer se plaši svojeg suočenja sa zbiljom.

Naime, od početka Rata za Ukrajinu počelo je i brzo propadanje zemalja Europske unije, gospodarstva kojih su dotad uživala blagodat jeftinog ruskoga prirodnog plina, kojemu je isporuka bila zajamčena ranije sklopljenim dugoročnim ugovorima. Europska unija je obustavila dotok ruskoga prirodnog plina, kako bi financijski naškodila Rusiji i kako bi je spriječila, da nastavi Rat za Ukrajinu. Ipak, rusko gospodarstvo ne propada, nego stalno jača, jer je Rusija u širokom svijetu našla nova tržišta za svoje energente i za hranu koju proizvodi.

Umjesto da se trse okončati rat u Ukrajini, koji je štetan za Uniju, čelnici i dužnosnici Europske unije nastoje razbuktati taj rat čak i protiv volje sadašnjeg američkog upravnog ustroja. To čelnici Unije čine, jer se plaše svojeg suočenja s jadnim stanjem svojih naroda, koji se sve više protive globalističkoj politici samozvane družine u Bruxellesu.

Ipak, počelo je buđenje europskih naroda, što su pokazali nedavni parlamentarni izbori u državama Europske unije. Od 2022. godine do danas parlamentarni izbori održani su u Italiji, Mađarskoj, Slovačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Francuskoj i u Njemačka te dvoji predsjednički izbori u Rumunjskoj. Na gotovo svim spomenutim parlamentarnim izborima pobijedile su nacionalističke stranke: Braća Italije, Fidesz u Mađarskoj, Smer-SSD u Slovačkoj, Slobodni demokrati u Austriji, Stranka slobode u Nizozemskoj i Nacionalno okupljanje u Francuskoj. Na njemačkim izborima 23. veljače pobijedili su Demokršćani, koje je zbog zbrke u toj stranci po javnoj potpori već preskočila Alternativa za Njemačku.

(Jedni predsjednički izbori u Rumunjskoj održani su 6. prosinca prošle godine, ali su bili nepravedno poništeni. Prvo kolo novih predsjedničkih izbora održano je 4. svibnja ove godine.) U prvom kolu novih predsjedničkih izbora u Rumunjskoj obilno je pobijedio George Simion, koji je zamijenio Calina Georgescua, kojemu je politički i sudski bilo zabranjeno kandidiranje. George Simion je poslije izbora izjavio, da je kod prvih predsjedničkih izbora u prosincu izveden „državni udarac“. Izjavio je, da „Europa treba biti sastavljena od jakih nacionalnih država“ te da „ljudi hoće vidjeti rješenje, a ne slušati gesla“. Rekao je, da je „Europi potrebno samoodređenje naroda“ i da se „Ukrajini pruža pomoć nauštrb Rumunja“.

Uvriježena je narodna izreka: „Jedna lasta ne čini proljeće.“ Međutim, osam političkih lasta (Italija, Mađarska, Slovačka, Austrija, Nizozemska, Francuska, Njemačka i Rumunjska) ipak najavljuju Europsko proljeće. Izgleda, da osam država koje se odupiru presudnoj vlasti Bruxellesa (EU, NATO) za umišljene vlasti u Bruxellesu nije dovoljan broj, koji bi ih uvjerio da se odreknu velikog dijela vlasti, koji bi prepustile narodima i njihovim nacionalnim državama. Ipak, kad prestanu Rat za Ukrajinu i briselsko opijanje tim ratom svi će europski narodi zatražiti političko razoružanje Bruxellesa.

S vremenom će se protiv prekomjerne vlasti Bruxellesa okupiti presudan broja naroda, koji će odlučno pokazati, da u Europi ne žele usredotočenost političke vlasti, nego njezinu raspačanost na narode. (Hrvati za sve kažu „kritična masa“ kao da se sve mjeri obujmom, težinom ili količinom, a ništa brojem.) U Europi će doći do mirnoga političkog prevrata, koji će europske narode učiniti slobodnima, ali i međusobno povezanima. Europa će ponovo postati cjelinom i to po svojoj volji, a ne po volji svjetskog kapitala usredotočenog izvan Europe.

Valja očekivati, da će Europsko proljeće osloboditi stvaralačku snagu europskih naroda, koja je sad sputana okovima kapitala. Europski narodi za novi gospodarski i kulturni zamah trebaju slobodu, koju treba i Europa kao kontinent koji je dio Eurazije.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi izostankom nacionalne strategije u golemoj većini zapadnih država. Većina zapadnih država zapala je u teško stanje, za izlazak iz kojega je potreban golem skupni napor naroda, koji može donijeti pravi plod, ako državna politika ponudi jasnu i narodu prihvatljivu strategiju. Nažalost, u zapadnim zemljama izbaviteljske strategije nema.

Velika nevolja zapadne politike je u tomu, što zapadni političari i ekonomski stručnjaci nisu pratili promjenu općih okolnosti, koje uključuju politiku i geopolitiku, gospodarstvo, zaštitu te stav i raspoloženje ljudi. Promjene u svijetu su vrlo rijetko skokovite i one se najčešće očituju neizmjerno sitnim preinakama stanja, koje se mogu i koje se mora uočiti. Uz dosadašnje promjene gospodarskog stanja zapadni političari su najčešće rabili porezna i novčarska sredstva i načine. Stanje u zapadnim zemljama je toliko oslabilo, da se mora razviti potpuno nova strategija, koju zapadni političari i njihovi kapitalistički skrbnici nisu ni kadri ni voljni razviti i iskušati. Čini se, da je neka „viša sila“ iznenada počela djelovati u svijetu.

Uistinu, takva sila je počela djelovati putem globalizacije poslovanja korporacija, koja je posljedično prouzročila i globalizaciju naše vrste odnosno političku globalizaciju svijeta. Politička globalizacija svijeta očituje se u suradnji država za razliku od poslovne globalizacije, koja se očituje u međusobnom nadmetanju korporacija. Obje spomenute vrste globalizacije mijenjaju svijet: ljude, narode, države, političare i državnike. Međutim, kapitalistički političari, politolozi i posebice kapitalistički mediji nastavljaju presti svoju uvježbanu priču i ne uzimaju ozbiljno činjenicu i „višu silu“ globalizacije. Ipak, globalizacija je preinačila, preokrenula, prevrnula ili prevratila svijet.

Preinačeni svijet označen je prvobitno gospodarskim rastom Azije kao cjeline, od Rusije do Vijetnama te od Japana i Južne Koreje do zemalja Perzijskog zaljeva i Turske. Usto, sve zemlje Svjetske većine, u koje se sve više raspoređuje novostvoreni kapital, politički i poslovno se povezuju s Azijom pod vodstvom udruge država BRICS. Države u razvitku imaju obilje sirovina i energenata, ali im stoji na raspolaganju i suvremena tehnologija, koju unapređuju posebice Kina, Indija i Rusija.

Nasuprot takvom razvitku izvan Zapada, motritelji politike i gospodarstva prosuđuju, da su se mnoge zapadne države izgubile glede politike i gospodarstva. Politika Zapada je ljude ostavila bez nade i životnog zanosa. Jedino u čemu Zapad prednjači pred ostatkom svijeta je militarizacija mnogih zapadnih država, u nekima od kojih je riječ o militarizaciji na riječima, a ne na djelima. Veliku izliku za militarizaciju zapadnih država ili za njihove priče o militarizaciji pruža Rat za Ukrajinu. Taj rat daje izliku zapadnim političarima i za nebrigu za životna pitanja zapadnih ljudi i naroda. Nedvojbeno je, da je zapadna politika izgubila svezu sa životnom zbiljom.

Među političkim tvorevinama Zapada najvažnije su Sjedinjene Američke Države, Europska unija, Ujedinjena Kraljevina, Njemačka, Francuska i Italija. Sve pobrojene zemlje su u teškom stanju i nijedna nema strategiju za izbavljenje iz takvog stanja. (Četiri godine poslije svršetka Drugoga svjetskog rata SAD, UK i Francuska donijele su 1949. godine strategijsku i sudbonosnu odluku o stvaranju Savezne Republike Njemačke. Od 1951. godine – slijedeći Schumanovu izjavu 9. svibnja 1950. godine – šest europskih kopnenih država počelo je stvarati Europsku ekonomsku zajednicu. Oba ta pothvata imala su dalekosežne strategijske posljedice za Europu, Zapad i svijet. Poslije je u Europi strategija bila zamijenjena porezno-novčarskom taktikom.)

U naše dane SAD, EU, UK, Njemačka, Italija i Francuska kao najvažnije zemlje Zapada nisu se u stanju prenuti i zasnovati novu strategiju. Neke druge zapadne države nastoje stvoriti strategiju. Kanada nastoji smanjiti ovisnost u američkom tržištu pa nastoji uspostaviti suradnju s državama Europske unije, Kinom, Japanom i čak s Australijom.

Španjolska nastoji ojačati svoju trgovinu s Kinom, kako bi zaštitila svoju poljoprivredu i razvila suvremenu industriju. Mađarska otprije nastoji čuvati dobre odnose s Rusijom u mjeri, koja navodi neke dužnosnike Unije, da Mađarsku isključe iz te nakazne političke tvorevine. Slovačka također nastoji uravnotežiti svoju geopolitiku njegovanjem dobrih odnosa s Rusijom. Kao što Kanada ne želi ovisiti o američkom tržištu, tako neke europske države ne žele ovisiti o Uniji i o njezinim samozvanim prvacima. Ipak, potezi upravo spomenutih europskih država više su taktičke, nego strategijske naravi i oni se povlače u sjeni, koju bacaju Rat za Ukrajinu i američko trošarinsko nasilje nad cijelim svijetom.

Amerika nije slobodna upustiti se u pravljenje prave strategije, koju traže svjetske okolnosti. Nova strategija bi trebala pučanstvu Amerike, ali Amerikom gospodari svjetski privatni kapital, koji svim silama nastoji sačuvati svoje propalo svjetsko gospodstvo. Strategija svjetskog kapitala je svjetsko gospodstvo. Kao što američku politiku puta ili sputava kapital, tako jedinačne europske države puta Europska unija, vodstvo koje se drži kao gospodar europskih država i njihovih naroda. Umjesto stvaranja vlastite političke i gospodarske strategije europski narodi snuju pobunu protiv Unije i njezinog načina upravljanja Europom.

Spomenut ću ponovljene predsjedničke izbore u Rumunjskoj, koji su održani 4. svibnja ove godine. Po zadnjim objavljenim podatcima, pobjednik prvog kola izbora je nacionalist George Simion, koji se protivi političkom nasilju Unije i koji je prikupio 41,0% danih glasova. Dva „umjerena“ kandidata skupila su zajedno 41,1% glasova. Drugi nacionalistički kandidat, Victor Ponta, skupio je 13,0% glasova.

Predsjednički izbori u Rumunjskoj uslijedili su nakon niza izbornih pobjeda nacionalističkih političkih stranaka na državnim parlamentarnim izborima u Uniji: Italija (2022.), Mađarska (2022.), Slovačka (2023.), Austrija (2024.), Nizozemska (2024.), Francuska (2024.) i Njemačka (2025.). Članice Unije se moraju osloboditi autoritarne vlasti Bruxellesa, kako bi pojedinačno mogle slobodno postaviti svoje nacionalne političke i gospodarske strategije ili dogovorno postaviti skupnu europsku strategiju. Sve zapadne države su se našle „između čekića i nakovnja“, između naroda i kapitala.

Američki političari i američki mediji ispovijedaju, da je Amerika ugrožena. Mislim, da Amerika nije ugrožena i da američki političari ispovijedanjem ugroze nastoje opravdati nasilje, koje izvode diljem svijeta. Svojom ugrozom Amerika opravdava držanje više od 700 kopnenih, zračnih i pomorskih uporišta u svijetu. „Hladno“ održavanje tih uporišta traži više od 45 tisuća vojnika ili građanskih zaposlenika. Tobožnja ugroza američkog gospodarstva opravdava američko olako nametanje trošarina urbi et orbi. U tomu je bitno, da SAD nameću svim državama Zapada nepotreban dojam ugroze. Tako Amerika na cijelom Zapadu stvara ozračje sukobljavanja. Europi ne treba sukobljavanje po američkom naputku: ona je cijeli ocean udaljena od Amerike i ona je dio eurazijskog kopna ili kontinenta.

Umjesto da napravi novu nacionalnu strategiju u ime američkog pučanstva, sadašnji američki upravni ustroj nastoji prisvajanjem tuđeg prostora od Amerike napraviti veledržavu, koja bi s više sile i s više nasilja nad svijetom išla utabanim putovima hegemonije ili čak imperijalizma. Ako i postane veledržavom Amerika će se izjedati iznutra te će i nadalje propadati u svijetu, koji se je voljom globalizacije već opredijelio za suradnju životnih zajednica i njihovih država.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednom iznimnom pojavom u današnjem svijetu. Osvrt se bavi nestalnosti sadašnjeg američkog upravnog ustroja. Upravni ustroj bio je nestalan i u prvom predsjedničkom razdoblju Donald Trumpa. Slaba je bila i vladavina predsjednika Joe Bidena. Veliku pomutnju u svijetu napravio je i predsjednik Barack Obama, a da se ne spominje vladanje predsjednika Georgea W. Busha. Čini se, da je zadnji američki predsjednik, koji je donio dobro svijetu bio Bill Clinton. Clinton je to napravio uspostavom svjetskoga slobodnog tržišta i Svjetske trgovinske organizacije (WTO).

Drugi upravni ustroj predsjednika Trumpa je – kao što je bio i njegov prvi – okužen neokonzervativcima. Riječ „okužen“ je umjesna, ako se uzme u obzir Trumpovo predizborno čistunstvo pod geslom Amerika prije svega (America First). U Trumpovu upravnom ustroju ne bi smjelo biti mjesta neokonzervativcima, ako se uzmu u obzir Trumpove objavljene nacionalističke vladavinske i gospodarske nakane. Neokonzervativcima je „prije svega“ stalo do svjetske vlasti, a ne do Amerike, koja je sredstvo, a ne svrha geopolitike kapitala. Usto, valjalo je očekivati, da je Donald Trump dosta naučio u svojemu prvom predsjedničkom razdoblju.

Na pisanje ovakvog osvrta navelo me je predsjednikovo premještanje savjetnika za nacionalnu zaštitu Mikea Waltza na dužnost američkog veleposlanika u Ujedinjenim narodima. Predsjednik Trump navodno premješta Mikea Waltza, zato što je Waltz u povjerljivi razgovor najviših američkih dužnosnika o nakanjenom napadu raketama SAD na Jemen u državnoj mreži Signal uključio Jeffreyija Goldberga, glavnog urednika mjesečnika The Atlantic. Taj razgovor se je vodio 13. ožujka ove godine. Dana 6. travnja istražno povjerenstvo opravdalo je Waltza i oslobodilo ga sumnje o kršenju stege, a šest zaposlenika je bilo otpušteno.

Iako bi trebao preuzeti dužnost veleposlanika SAD u Ujedinjenim narodima, Mike Waltz je nedvojbeno unazađen. Predsjednik Trump ne drži mnogo do UN, a Waltz bi kao veleposlanik za neposredno nadređenog dužnosnika imao Marca Rubia, kojemu je dosad bio ravan po položaju. Tomu valja dodati ranije iskustvo američkog predsjednika s veleposlanicom u Ujedinjenim narodima Nikki Haley, koja je ranije bila izabrana za guvernerku Sjeverne Karoline 2011. i 2014. godine. Nikki Haley je bila veleposlanica SAD u Ujedinjenim narodima od siječnja 2017. godine do prosinca 2018. godine kad je podnijela ostavku, kako bi se među republikancima mogla kandidirati za predsjednicu SAD protiv tadašnjeg predsjednika.

Predsjednik Trump je u prvom razdoblju napravio promašaj i imenovanjem Rexa Tillersona za državnog tajnika. Tillerson je tu dužnost obnašao od veljače 2017. do prosinca 2018. godine. Tillerson je bio umirovljen kao predsjednik naftne korporacije Exxon, a bio je i tvorac američko-ruske korporacije Exxon-Neftgas. U listopadu 2017. godine Tillerson je predsjednika Trumpa nazvao „zaostalim u razvitku“ (moron) i zaprijetio ostavkom, koju je podnio koncem 2018. godine. Nato je predsjednik Trump za državnog tajnika postavio veleneokonzervativca Mikea Pompea, dotadašnjeg ravnatelja Središnjeg obavještajnog ureda (CIA).

Predsjednik Trump je u travnju 2018. godine na se navalio nove nevolje postavivši za savjetnika za nacionalnu zaštitu nadneokonzervativca Johna Boltona, kojega je morao smijeniti u rujnu 2019. godine. Bolton i Pompeo bili su uspostavili pravu neokonzervativnu spregu, koja je spriječila predsjednika Trumpa, da i nadalje unapređuje odnose SAD sa Sjevernom Korejom i navela ga, da kvari odnose Amerike s Kinom. Prve uvozne trošarine predsjednik Trump je Kini nametnuo u srpnju 2018. godine. Američki napad uvoznim trošarinama na svijet razbuktao se je u drugom predsjedničkom razdoblju Donalda Trumpa.

Kao što je u prvom predsjedničkom razdoblju Donalda Trumpa bila uspostavljena sprega Bolton-Pompeo u drugom razdoblju bila je uspostavljena sprega Waltz-Rubio. Oko tog dvojca neprestance je kružio general Keith Kellogg. (General Kellog je mimo predsjednika Trumpa iznio u Bijeloj kući skupini dužnosnika svoj plan za uspostavu „bezuvjetnog“ primirja u Ukrajini. Taj plan je izaslanik Steve Witkoff nedavno predstavio ruskim dužnosnicima u Moskvi, iako Rusija ne želi čuti za (bezuvjetno) primirje, nego želi uspostavu trajnog mira. Premještajem Mikea Waltza u Ujedinjene narode oslabio je položaj Marca Rubia, koji pokazuje sve veću privrženost predsjedniku Trumpu.

Poslije navodnog premještaja Mikea Waltza obveze Marca Rubia su povećane. Rubio će privremeno voditi i Ured za nacionalnu zaštitu nakon što je koncem ožujka ove godine preuzeo dužnost upravitelja Američkog ureda za međunarodni razvitak (USAID), koji je uključen u Državno tajništvo. Smatralo se je, da će to stvoriti nove mogućnosti u Ukrajini za posebnog izaslanika predsjednika Stevea Witkoffa. Ipak, budući da sve više američkih visokih dužnika govori o prestanku američkog posredovanja pri uspostavi mira u Ukrajini, očekuje se pomicanje američkog zanimanja na domaća pitanja, Bliski Istok i svakako na američke odnose s Kinom.

Premještajem Mikea Waltza oslabljen je i položaj generala Keitha Kellogga, koji je naoko zadužen za Projekt Ukrajina, ali koji još nije posjetio Rusiju niti je drugdje razgovarao s ruskim dužnosnicima. General Kellogg razgovara samo s Ukrajincima i sa zapadnim Europljanima, ali ne i s Rusima. Po meni, došlo je vrijeme, da se predsjednik Trump zauvijek odrekne usluga generala Kellogga.

Dosadašnji savjetnik predsjednika Trumpa za zaštitu napravio je kobnu pogrešku uključenjem urednika mjesečnika The Atlantic u povjerljivi državnički razgovor zbog koje je premješten i unižen. Ipak, možda je prerano govoriti o obračunu predsjednika Trumpa s neokonzervativnom strujom u sadašnjemu upravnom ustroju Amerike. Odlaganje takvog obračuna u prvom predsjedničkom razdoblju stajalo je uz druge razloge predsjednika Trumpa i izbora za predsjednika 2020. godine. Ipak, obračun američkih nacionalista s neokonzervativcima ne može biti preuranjen.

Tako je, iako se čini – kao što sam ranije napisao – da su neokonzervativci poduprli izbor Trumpa za predsjednika 2024. godine. Naime, u lipnju 2024. godine predsjednik Joe Biden se je povukao iz predsjedničke utrke kad je u suočenju dvojice predsjedničkih kandidata postalo jasno, da Biden ne može pobijediti Trumpa na izborima 5. studenoga. Predsjednik Biden se je povukao iz izborne utrke u korist potpredsjednice Kamale Harris, za koju su svi demokrati pa i neokonzervativci među njima uvidjeli, da osoba njezina načina razmišljanja ne može pobijediti Donalda Trumpa, što su izbori obilno i pokazali.

Donald Trump je za mnoge neokonzervativce bio manje zlo od Kamale Harris pa su se približili Trumpu i financijski poduprli njegov izborni pothvat. Dakako, pritom su računali da će moći utjecati na budućeg predsjednika i da će budući predsjednik uzeti neke od njihovih ljudi u svoju upravnu momčad.

Po meni, temeljna pitanja za predsjednika Trumpa su: „Jesu li neokonzervativci američka politička matica, koja je daleko jača od bilo koje stranke upisane u upisnik političkih stranaka?“ i „Mogu li nacionalisti okupljeni oko Donalda Trumpa, koji je ostvario vrhunsku i povijesnu pobjedu u studenomu 2024. godine, nadvladati neokonzervativce?“

Može li Donald Trump sad uspjelo provesti nacionalni prevrat, koji bi preporodio Ameriku, u kojoj bi bio stvoren američki narod? Hoće li Amerika i dalje propadati pod skrbi neokonzervativaca i ostalih globalista, kojima je stalo samo do izlišne svjetske vlasti?

Amerika i Zapad nisu sami u svijetu. Ostatak svijeta brzo napreduje oslanjajući se na rad i znanje, na napredak u tehnologiji i na međudržavnu, a ne na korporacijsku suradnju.

Continue Reading