Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta, koji se bave značajkama današnjeg svijeta bavi jednom posebnošću koja resi Ukrajinu. Osvrt se bavi ukrajinskim poimanjem pregovora, koje je ukrajinski predsjednik svojom upornošću nametnuo svojim europskim podupirateljima pa čak i Americi, koja ima predsjednika, kojega mnogi hvale kao najuspjelijeg pregovaratelja (deal maker) u svijetu.

Ovaj se prikaz ukrajinskog poimanja političkog pregovaranja posebice odnosi na sadašnje izravne pregovore Ukrajine i Rusije o mogućoj uspostavi primirja/mira u Ukrajini. Održavanje izravnih pregovora Ukrajine i Rusije predložio je u sitne sate 11. svibnja predsjednik Putin, koji je za mjesto održavanja pregovora predložio Carigrad, a za dan njihova početka 15. svibnja ove godine.

Nije riječ o novini u odnosima Ukrajine i Rusije. Od državnog udarca u Kiivu 2014. godine te posljedičnog ruskoga zaposjedanja Krima i pobune Rusa u Donbasu iste godine bilo je mnogo pokušaja uspostave mira u Ukrajini. Spomenut ću svakako rane pregovore nazvane Minsk 1 i Minsk 2. Spomenut ću i mnogo kasnije pregovore Carigrad 2022, koji su trebali zaustaviti ruski Poseban vojni zahvat, kako Rusi nazivaju svoj upad u Ukrajinu ili Invaziju Ukrajine. Invazija Ukrajine počela je 24. veljače 2022. godine i još nije prestala.

[Za „nevjerne (sumnjičave) Tome“ među mojim čitateljima ponovit ću, da Rat za Ukrajinu nije počeo upadom (invazijom) postrojbi ruske vojske u Ukrajinu 24. veljače 2022. godine. Rat za Ukrajinu počeo je prosvjedima na kiivskom trgu Majdan koncem 2013. godine, što je dovelo do državnog udarca 22. veljače 2014. godine i uklanjanja predsjednika Viktora Janukoviča s vlasti. Prosvjedi i ostavka Janukoviča imali su za svrhu prestanak ugovornog nesvrstavanja Ukrajine i njezino članstvo u Atlantskom savezu. NATO je htio osvojiti ili prisvojiti i Ukrajinu, što je za Rusiju bilo neprihvatljivo. Zato ne pišem o „ratu u Ukrajini“, nego o Ratu za Ukrajinu, koji je nedvojbeno smislio i upriličio Zapad.]

Sporazumi u Minsku sastojali su se od niza međunarodnih sporazuma, kojima je svrhom bilo zaustavljanje rata u Donbasu između ruskih pobunjeničkih skupina i vojnih snaga Ukrajine, pri čemu su središnju ulogu imale redovite ruske vojne snage. Poslije poraza ukrajinske vojske u bitci za Ilovaisk koncem kolovoza 2014. godine Rusija je prisilila Ukrajinu, da potpiše Prvi zapisnik iz Minska ili Minsk 1. Sporazum je sastavila Trojna skupina za Ukrajinu, koju su činile Ukrajina, Rusija i Organizacija za zaštitu i suradnju u Europi (OSCE) uz posredovanje francuskog predsjednika Hollandea i njemačke savezne kancelarke Merkel. Govorilo se je o Formatu Normandija. Sporazum Minsk 1 prvo su 5. rujna 2014. godine potpisali predstavnici Trojne skupine za Ukrajinu, a za njima neimenovani predstavnici Narodne Republike Donjeck i Narodne Republike Luhansk. Svrha sporazuma je bila obustaviti borbe i uspostaviti časoviti prekid paljbe.

Borbe su ipak nastavljene, jer je ukrajinska vojska neprestance topništvom napadala grad Donjeck. Početkom 2015. godine Rusija je na bojište uputila značajne vojne postrojbe. Poslije ruske pobjede kod međunarodne zračne luke u Donjecku unatoč odredbama Zapisnika ruske su snage napale ukrajinsku vojsku kod mjesta Debaltseve, koja je pretrpjela teške gubitke. Nato je Ukrajina 12. veljače 2015. godine bila prisiljena provesti skup mjera za istinsku provedbu Sporazuma iz Minska ili Minsk 2. Dogovoreni skup mjera uključivao je prekid paljbe, odmicanje teškog oružja od crte razdvajanja, razmjenu zarobljenika, ustavne promjene u Ukrajini, kojima bi se dala samouprava nekim dijelovima Donbasa te uspostavu ukrajinskog nadzora nad ukrajinskim državnim granicama. Iako su poslije novog sporazuma borbe bile splasnule, one nisu prestale pa odredbe sporazuma nikad nisu provedene. Davanje autonomije dijelovima Donbasa nazvano je Formulom Steinmeier.

Poslije dogovora Minsk 2 nisu prestajali ni izazovi s obje zaraćene strane ni granatiranje grada Donjecka. Kasnije je bivša njemačka savezna kancelarka Angela Merkel izjavila, da su oba sporazuma iz Minska predstavljala „sredstvo Zapada za kupnju vremena“.

Pregovori „u Carigradu“ počeli su koncem veljače 2022. godine odmah poslije ulaska ruske vojske u Ukrajinu, koja je učas doprla do pred Kiiv. Pregovori su se vodili na ukrajinsko-bjeloruskoj granici, da bi uskoro bili premješteni u Antaliju u Turskoj i konačno u Carigrad. Pregovori u Carigradu počeli su 29. ožujka. Do sporazuma je došlo razmjerno brzo. Rusija je tražila, da Ukrajina nikad ne stupi u NATO, da bude nesvrstana te da pristane na međunarodno uređen položaj, koji će joj priječiti stupanje u vojnu suradnju s drugim državama. Nacrt sporazuma svojim je inicijalima potvrdio David Heorhijovič Arahamija, kojega je ukrajinski predsjednik ovlastio za vođenje pregovora.

Prijepornima su ostale veličina i snaga ukrajinske vojske. Ukrajina je zagovarala da njezina vojska ima 250.000 vojnika, a Rusija je dopuštala 80.000. Ukrajina je zagovarala držanje 800 tenkova, a Rusija je dopuštala 340. Ukrajina je zagovarala držanje raketa dometa 280 kilometara, a Rusija bi dopuštala domet do 40 kilometara. Uskladba tih veličina bila je prepuštena skorom dogovoru predsjednika.

Ipak, 7. travnja te godine Kiiv je posjetio britanski premijer Boris Johnson i u ime Amerike tražio od predsjednika Zelenskog, da odustane od dogovora. Ukrajini je obećao vojnu pomoć u iznosu od 180 milijuna dolara. Premijer Johnson je obećao svesrdnu pomoć Zapada Ukrajini, kakvom bi se ona mogla obraniti i kakvom bi mogla Rusiju i pobijediti.

Uoči najavljenog sastanka ruskih i ukrajinskih pregovarača u Carigradu 15. svibnja ove godine Rodion Mirošnik, posebni izaslanik ruskog ministarstva vanjskih poslova za zločine domaćih vlasti u Ukrajini izjavio je, da „Rusija ima nacrt ugovora iz Carigrada i da se uskladbom tog nacrta sa zbiljskim događajima u minule tri godine može doći do novog sporazuma“.

Pregovori u Carigradu koji su najavljeni za 15. svibnja ove godine postali su predmet razdora i prije njihova početka. Ruski predsjednik Putin je prvi zatražio i najavio izravne pregovore između Rusije i Ukrajine. Putin je predložio da pregovore vode ovlaštena izaslanstva Ukrajine i Rusije. Predsjednik Putin je želio uspostavu mira, odredbe kojega bi uključile i uklanjanje uzroka izbijanja sadašnjeg rata. Usto, ruski predsjednik je želio da pregovori Carigrad 2025 budu nastavak pobačenih pregovora Carigrad 2022.

Ukrajinski predsjednik Zelenski je nastojao, da se umjesto sastanka izaslanstava Rusije i Ukrajine sastanu predsjednici tih država. Usto, ukrajinski predsjednik je priželjkivao, da se u razgovore predsjednika Rusije i Ukrajine uključi i američki predsjednik Trump. Predsjednik Zelenski je očekivao pristanak predsjednika Putina na tridesetodnevno „bezuvjetno“ primirje, a ne uspostavu mira, jer se i Ukrajina i Europa boje mira, a ne rata. (Začudo, europske sile nisu tražile svoje uključenje u „izravne“ pregovore u Carigradu. Može li biti vjerodostojnih pregovora o uspostavi primirja/mira u Ukrajini bez uključenja u njih Europe odnosno Europske unije i Ujedinjene Kraljevine?!)

Bitna razlika između Rusije i Ukrajine u poimanju carigradskih pregovora je u tomu, što primirje („smrzavanje vojnih zahvata“) može poslužiti kao nužan predah za nastavak rata toj strani, koja je iscrpila izvore za vođenje rata: oružje, opremu, streljivo i vojno osoblje. (To se sad u Ratu za Ukrajinu odnosi na Ukrajinu.) Nasuprot primirju, uspostava mira nosi ne samo svršetak rata, razaranja imovine i ubijanja ljudi, nego i prihvaćanje novog stanja, koje nosi uspostava mira. Ukrajinske vlasti i europske vlasti se boje mira, jer će postati očitim stanje, u koje su te vlasti dovele svoje narode.

Uz moguće upriličenje pregovora u Carigradu – za koje se je znalo, da se neće držati na predsjedničkoj razini, ali za koje se nije znalo na kojoj će se razini držati – postavlja se pitanje: Zašto je Amerika odustala od uspostave mira, oko koje se je trsio posebni izaslanik američkog predsjednika Steve Witkoff i prihvatila uspostavu „bezuvjetnog“ primirja, na kojoj je od travnja 2024. godine ustrajavao neokonzervativac general Keith Kellogg? Očito je, da su nadzor nad Bijelom kućom uspostavili neokonzervativci, mrzitelji Rusije i neokonzervativci u Kongresu, svjetski privatni kapital i nositelji tog kapitala skupljenog i usredotočenog u Americi.

Zato ne čudi napad predsjednika Trumpa na neokonzervativce, koji je izveo 14. svibnja na Američko-saudijskom ulagateljskom forumu u Saudijskoj Arabiji, kojim je nastojao prikriti posluh Bijele kuće neokonzervativcima i kapitalu. Predsjednik Trump je nakon što je pohvalio nove predvodnike zemalja Bliskog Istoka, koje „izvoze tehnologiju, a ne više terorizam“ proizvoljno, nepotrebno i neumjesno rekao: „Za svijet u cjelini važno je naglasiti, da sadašnja velika preobrazba nije došla od zapadnih intervencionista ili od ljudi, koji se vozikaju u lijepim zrakoplovima i koji vam drže poduke, o tomu kako trebate živjeti i kako trebate upravljati svojim poslovima. Blještava čuda Rijada ili Abu Dabija nisu stvorili takozvani graditelji država, neokonzervativci ili nevladine udruge, koji trate trilijune i trilijune dolara, ali propuštaju obnoviti Kabul, Bagdad i mnoge druge gradove.“

(Neki politički promatrači smatraju, da se je američki predsjednik okomio na neokonzervativce, jer oni – otkad je, navodno, popustila napetost između Amerike i Kine – žešće pritiskuju Bijelu kuću, da ona preuzme na se Rat za Ukrajinu, da ga razjari i da ga nastavi voditi. Ti bi promatrači imali pravo, da predsjednik Trump nije prionuo uz zamisli generala Kellogga.)

Na dan 15. svibnja čini se, da će pregovori u Carigradu biti promašeni, jer je Ukrajina kao pregovaratelje imenovala predstojnika ureda predsjednika i dvojicu vodećih ministara, koji znaju pametno govoriti. Nasuprot Ukrajini, Rusija je u pregovaračko tijelo imenovala niz pomoćnika ministara i pomoćnika voditelja nekih vojnih upravnih tijela, koji su stručnjaci ne samo za pregovaranje, nego i za sastavljanje sporazuma. Razlika u razini izaslanstava upućuje na promašaj pregovora.

Pravi razlog neizbježnom promašaju carigradskih pregovora je to, što ukrajinski predsjednik uporno i iskreno želi nastaviti ratovanje, bez obzira na stanje na bojištima, koje se za Ukrajinu stalno pogoršava. Ukrajinski predsjednik moguće pregovore općenito uzima kao prigodu za medijske zahvate ili predstave. Tako je predsjednik Zelenski postupio glede mirovnog sastanka na vrhuncu u lipnju prošle godine u Švicarskoj. Predsjednik Zelenski je u listopadu predstavio u svojem parlamentu i u glavnom stanu NATO-a svoj „plan za pobjedu“, koji je imao pet točaka i tri dodatka, ali i to je bio samo medijski zahvat ili medijsko ruglo.

Predsjednik Zelenski je početkom listopada 2022. godine potpisao zapovijed, koju je odobrio ukrajinski parlament, a koja „onemogućuje pregovore ukrajinskih tijela i osoba s predsjednikom Putinom“. Zapovijed dopušta, da se može pregovarati s Rusijom, koja bi dobila novo vodstvo. Ovih je dana ukrajinski predsjednik ustrajavao na tomu, da se on osobno sastane s ruskim predsjednikom i da s njim „pregovara“. Mogući, ali izjalovljeni sastanak dvojice predsjednika pružio bi ukrajinskom predsjedniku vrhunsku i jedincatu prigodu za medijsku predstavu. Predsjednik Putin je unaprijed prozreo nakane predsjednika Zelenskog, koji se oduvijek drži kao medijska osoba. Nakon nastale zbrke oko carigradskih pregovora Zelenski je izjavio, da pregovaračko izaslanstvo šalje u Carigrad iz „poštovanja prema Trumpu i Erdoganu“. Ovogodišnji carigradski pregovori potvrđuju iznimno nisku razinu svjetskog državništva.