Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi ratobornosti prema Rusiji, koju glasno i nametljivo ispovijeda većina sadašnjih vodećih europskih političara. Neokonzervativna politička struja u Americi, vodeći europski političari, koji su uvelike zadojeni neokonzervatizmom te glavnina zapadnih medija stvorili su od Ukrajine kao države glavno i moglo bi se reći jedino zapadno političko i geopolitičko pitanje u Europi. Teško političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u europskim narodima se ne pretresa, a kamoli da ga se nastoji poboljšati.

Riječ „Europa“ u ovom će osvrtu značiti skup sastavljen od (1) Europske unije koju vodi Bruxelles, (2) Ujedinjene Kraljevine, koja je prije nekoliko godina istupila iz Unije, (3) Atlantskog saveza ili NATO-a te (4) od Volodimira Zelenskog, koji u svojoj osobi utjelovljuje i Ukrajinu i ukrajinski narod. Europske države su u velikoj većini članice i Europske unije i Atlantskog saveza, a Ukrajina kao država je posvojče i EU i NATO-a.

Sadašnja europska politika prema Rusiji je nastavak američke politike, koja je smišljena za predsjednika Biden i koja se je sažimala u izreku: pomoć Ukrajini dok god ta pomoć bude potrebna (As long as it takes, ALAIT). Predsjednik Trump vrlo često naglašava, da do ukrajinskog rata ne bi ni došlo da je on 2020. godine bio (ponovo) izabran za predsjednika SAD. Početkom travnja 2022. godine SAD i UK su odgovorile predsjednika Zelenskog, da prihvati mirovni sporazum, koji je koncem ožujka te godine bio sastavljen u pregovorima Rusije i Ukrajine u Carigradu te potvrđen inicijalima ovlaštenog pregovaratelja Ukrajine. Pretpostavlja se, da je Zapad zahtijevao od Ukrajine, da rat nastavi do njezine „konačne pobjede“ nad Rusijom.

Ipak, Europa je teško stradala zbog nastavka Rata za Ukrajinu. Glavni razlog tomu je – što je općenito prihvaćeno – prestanak isporuke Europi jeftinog ruskoga prirodnog plina, koji je zamijenjen znatno skupljim američkim ukapljenim plinom. (Eurostat je nedavno objavio, da je cijena američkog ukapljenog plina €1,08 po m³, a cijena ruskog ukapljenog plina €0,51 po m³. Europske su zemlje za 13,4 milijardi prostornih metara američkog plina platile €14,7 milijardi, a za 5,3 milijardi prostornih metara ruskog ukapljenog plina €2,7 milijardi.)

Sadašnja skupoća plina natjerala je europski krupni kapital u bijeg iz Europe. To je dovelo do deindustrijalizacije europskih gospodarstava. Tako su mnoga „mala i srednja“ poduzeća ostala bez dotadašnjih izvoznika, jer velike korporacije napuštaju Europu, najčešće premještanjem svoje proizvodnje u Kinu za kinesko tržište ili u SAD za američko tržište. To posebno vrijedi za Njemačku, industrija koje je bila usmjerena na izvoz i u kojoj sad propada glasoviti Mittelstand.

Krupni industrijski kapital je bijegom iz Europe „ostavio na cjedilu“ i europske političare. To se posebice odnosi na dosadašnje europske industrijske velesile: Njemačku, Britaniju i Francusku. Zato su te države postale posebno ratoborne dok neke europske države pokazuju pomirljivost prema Rusiji, a među njima su od većih europskih država Italija i Španjolska. Od ukrajinskog potresa najteže su stradale velike industrijske sile: Njemačka, Francuska i Britanija. Njima treba dodati Poljsku i to zbog njezine blizine Ukrajini, iz koje je u Poljsku stiglo mnoštvo izbjeglica. Zato su te četiri države posebno goropadne prema Rusiji.

Postavlja se pitanje o tomu, zašto se političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u europskim narodima uopće ne pretresa. Po meni, to se događa zato, što su prvaci dosadašnjih europskih velesila zadojeni neokonzervativnom ili trockističkom ideologijom. Kapital je među njih unio tu ideologiju, kojoj je svrha potkopavanje država, koje nisu odane „liberalnoj demokraciji“ što god ona bila. Ideologije slabe vid i mrače um političarima, koje je na vlast postavio kapital pa oni ne vide pravo stanje naroda. Ako i vide teško stanje naroda, njihov pomračeni ili izvitopereni um ih navodi, da takvom stanju ne pridaju važnost.

Ukrajinsko pitanje je u stvari rusko pitanje. Ukrajina je samo sredstvo napada, a meta napada je Rusija. Rusija je u matičnoj knjizi svjetskog kapitala samo izuzetno važna „računovodstvena stavka“. Rusija je za svjetski kapital samo zemlja ili nekretnina, a ne suverena država. Za svjetski privatni kapital u Rusiji nema ni naroda, a ne smije ga ni biti, jer kapital narode uzima kao neprijatelje. Neokonzervativci ili neotrockisti nastoje razoriti Rusiju, kako bi ruskom narodu „izbili tlo ispod nogu“.

Opće stanje (politika, gospodarstvo, zaštita i očekivanja naroda) najteže je u najvećim europskim narodima ili u najvećim europskim državama, koje su prestale biti i europskim silama nakon što su – u globalnom svijetu – prestale biti svjetskim velesilama. Zato te države pokazuju veliku ratobornost u rješavanju „ruskog“ pitanja. Hinjena briga za Ukrajinu i iskrena netrpeljivost prema Rusiji služe kao krinke za skrivanje pravog stanja u tim državama. Lažna ratobornost nekih europskih država snažno je poticana iz Bruxellesa, jer prestanak Rata za Ukrajinu – kakav god njegov ishod bio – prisilit će nekadašnje velesile, da protaru oči, počnu uviđati zbilju u kojoj su se zatekle i da počnu voditi zbiljsku politiku. Narodi su otporni organizmi, koji se lako ne predaju. Znaju se pritajiti, ali i tad živo žele biti gospodari svojim državama. Države su sad u škripcu između svjetskog privatnoga kapitala i naroda.

Najviše zaokupljeni ideologijom svjetskog kapitala su briselski političari, koji u članicama Europske unije sustavno sprječavaju nacionalne ili nacionalističke političke snage, da iz ruku Bruxellesa i svjetskog kapitala uzmu nacionalne države. Briselski i europski političari, koji su sad „izvan sebe“ morat će se vratiti u se, ako to mogu učiniti, a ako ne mogu bit će zamijenjeni novim naraštajem političara, koje su začeli i koje već podižu nevoljni europski narodi. Politička globalizacija naše vrste neizostavno uzdiže narode iznad njihovih država, koje će morati početi služiti narodima, a ne svjetskom privatnomu kapitalu i njegovoj ideologiji.

Dobar primjer političkog sljepila i nebrige za potrebe vlastitog naroda daje nedavni posjet Americi njemačkog saveznog kancelara Friedricha Merza. Prvo, kancelar Merz je prvotno u SAD htio putovati istim zrakoplovom s predsjednikom Zelenskim, ali je Bijela kuća javila Merzu, da predsjednik Zelenski nije pozvan u SAD. Drugo, u razgovoru s predsjednikom Trumpom kancelar Merz je razgovarao samo o Ukrajini, a ne i o američko-njemačkim odnosima što je običaj za susreta čelnih ljudi država.

Nastojeći nagovoriti Trumpa, da snažno podupre Ukrajinu Merz je – na godišnjicu „Dana D“ – spomenuo prevagu koju je Amerika napravila otvaranjem zapadnog bojišta. Trump je rekao Merzu i pritom pokazao na njega: „To nije bio dobar dan za vas!“ Merz je odgovorio, da je Amerika pomogla Njemačkoj da se oslobodi fašizma, ali Trump je ustrajao na svojemu. Kancelar Merz nije u SAD putovao radi Njemačke, nego radi Ukrajine. Kancelar Merz je govorio predsjedniku Trumpu o ponovnom naoružavanje Njemačke, na što je predsjednik Trump rekao, da se general Douglas MacArthur (1880.-1964.), američki zapovjednik tihooceanskih zahvata u Drugomu svjetskom ratu ne bi složio s ponovnim naoružavanjem Njemačke. Posjet Merza SAD pokazao je, da europski političari dobro pletu svoje priče pred medijima, ali da se pritom ne oslanjaju na činjenice i da se ne znaju braniti od prigovora.

Nije čudo, što Njemačka, Europa i cijeli Zapad naočigled propadaju. Ratobornost Europe prema Rusiji neće ojačati europske države i osokoliti europske narode, nego će prikriti veličinu i težinu nevolja, koje narode pritiskuju. Zapadni političari trebaju doći k sebi i uvažiti činjenicu političke globalizacije naše vrste. Nikad nije bilo dobre inačice zbiljskoj politici.