Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi jadnim stanjem Ukrajine i njezinim sadašnjim poduljim njihanjem između rata i mira. Pravo govoreći, Ukrajina se ne njiše sama, nego ukrajinske vlasti bezobzirno mlate Ukrajinom i ukrajinskim pučanstvom.

Ipak, to nije novost ni za Ukrajinu ni za ukrajinsko pučanstvo. To dobro pokazuje način na koji je nastala prva država na prostoru današnje Ukrajine. Ta država se je zvala Rus’ (Русь), a prostirala se je Istočnom Europom, što je bio povijesni naziv za istočnoslavenske zemlje. Takozvana Kijevska Rusija (gr. Ρωσϊα, lat. Russia ili Rossia ili Ruthenia) doživjela je politički procvat u 10. i 11. stoljeću, a prvi put se spominje u Bertinijevu ljetopisu tridesetih godina devetog stoljeća.

U ljetopisu se spominje, da je 839. godine knez Ingelheima na Rajni Ljudevit Pobožni primio izaslanstvo bizantskog cara, u kojemu su bila dva „Rusa“, za koje je knez znao, da su Vikinzi ili Varjazi. Knez je posumnjao, da su ta dva „Rusa“ – koja su podrijetlom bliska njemačkim dušmanima Dancima – špijuni pa ih je dao uhititi i zatočiti. U jednom drugom ljetopisu se navodi, da je varjaški knez Oleg iz Novgoroda 912. godine uputio mirovno izaslanstvo u Carigrad, u kojemu su bili „Rusi“ imenima Karl, Inegeld, Farlaf, Veremud, Rulav, Gudi, Ruald, Karn, Frelav, Ruar, Aktevu, Truan, Lidul, Vost i Stemid. Dvije spomenute zgode pokazuju, da su Kijevsku Rusiju utemeljili Vikinzi, Varjazi ili Varanzi i da su oni vladali domaćim slavenskim pučanstvom.

Do velike prekretnice u Kijevskoj Rusiji došlo je 988. godine kad je pučanstvo prihvatilo kršćanstvo i to po grčkom ili bizantskom obredu. Očito je, da su i ukrajinski (vikinški) vlastodršci učinili isto, jer su dotad svi stanovnici Kijevske Rusije bili pogani. U skladu s tadašnjim feudalnim sustavom došlo je do sitnjenja Kijevske Rusije na kneževine, koje su vodile međusobne ratove. Usto, zbog provale Mongola u Europu neki dijelovi Kijevske Rusije su pali pod vlast Mongola i ostalih velikih sila.

Ipak, velike kneževine Novgorod i Vladimir su se othrvale navali Mongola. Sjeverni Rusi su pod vodstvom Aleksandra Nevskog (1236.-1263.) pobijedili Šveđane 1240. godine u Bitci na Nevi i Nijemce 1242. godine u Bitci na ledu, ali je knez Nevski pristao mongolskoj Zlatnoj rulji (hordi) plaćati mirovninu (danak), kako bi mogao spasiti Pravoslavnu crkvu i posvetiti se borbi protiv napadača sa zapada i s juga.

Danilo Aleksandrovič najmlađi sin Aleksandra Nevskog utemeljio je Moskovsku kneževinu, koja je sprva surađivala s Mongolima, ali ih je konačno odagnala iz Rusije. Moskva je bila smještena usred guste mreže ruskih rijeka, a bila je prirodno zaštićena nepreglednim šumama i močvarama. Moskovska kneževina bila je vazalna država Vladimira, ali ga je ubrzo uključila u sebe. Ugled Moskve je porastao 1299. godine kad je metropolit Ruske pravoslavne crkve sa svojim svećenstvom napustio Kijev i kad se je nakon nekoliko godina boravka u Vladimiru stalno nastanio u Moskvi. Ipak, položaj Rusije je morao slabiti i zbog propadanja Bizantske carevine, koja je Rusiji bila glavna trgovinska ortakinja. Kneževska loza Rurika se je držala sve do 1598. godine kad je umro Fjodor I, koji je bio drugi sin Ivana Strašnog (1533.-1547.-1584.), velikog kneza Moskve i prvog cara Rusije.

Fjodor nije uopće bio sposoban vladati. Zato je u Rusiji uspostavljeno namjesničko vijeće, ali ni to nije pomoglo. Rusija je stupila u Vrijeme nevolja. Vodio se je pravi građanski rat, koji je uključivao i brojne tuđe vojne najamnike. Ipak, 1613. godine za cara je izabran Mihail Fjodorovič Romanov. Loza Romanova vladala je Rusijom do veljače 1917. godine kad su ruski liberali s vlasti uklonili cara Nikolu II.

(Zanimljivo je to, da su Mongoli tražili od Kirila III, metropolita Kijeva i sve Rusije, da svoje sjedište premjesti iz Kijeva u Vladimir. U svetištu Naše Gospe u Vladimiru su se krunili moskovski veliki knezovi, ali otkad su Mongoli spalili tu crkvu krunidbe su se obavljale u Moskvi. Svoje je sjedište iz Kijeva u Vladimir premjestio Kirilov sljednik Maksim, ali se je on u Vladimiru zadržao samo nekoliko godina, a za svoje trajno sjedište izabrao je Moskvu. Zanimljivo je i to, da je naslov „velikog kneza Moskve“ Aleksandru Nevskom dodijelio Batu-kan utemeljitelj Zlatne rulje, koji je bio unuk Džingis-kana.)

Kijev je kod provale Mongola 1240. godine bio opustošen i razoren. (To je mogao biti jedan razlog mongolskog traženja premještaja metropolije. Drugi razlog bi mogao biti zatiranje tragova nekadašnje velike i utjecajne Kijevske Rusije.) Poslije jenjavanja mongolske najezde prostor današnje Ukrajine bio je prepušten nemilosti Tatara, koje su sastavljala turkmenska plemena, koja su prvo po nagovoru seldžučkih Turaka (1037.-1308.), a poslije osmanskih Turaka pustošili istočnoeuropske, slavenske zemlje. Osman I (1281.-1299.-1326.), prvi osmanski sultan, utemeljio je svoju vladavinu u Maloj Aziji 1299. godine, a svoju je prijestolnicu u godini svoje smrti premjestio u Bursu nadomak Bosporu.

Kao što sam već napisao Kijevska Rusija je u trinaestom stoljeću za mongolske najezde pretrpjela pustošenje i razaranje, posebice u dolini rijeke Dnjepar. Mongoli su zauzeli većinu ruskog prostora, ali je na zapadu Kraljevina Galicija poslužila kao žarište čuvanja ruske političke i kulturne baštine. Galicija je zadržala visok stupanj autonomije, koji joj je omogućio čuvanje baštine. Ipak, promjena u položaju područnih političkih sila postupno je promijenila i položaj Galicije.

U četrnaestom i petnaestom stoljeću glavnina sadašnjeg područja Ukrajine postala je dijelom Velike kneževine Litve i Rutenije dok su Galicija i Zakarpatska oblast pripale Poljskoj odnosno Mađarskoj. Litva je čuvala mjesnu rusku baštinu, ali je i sama padala pod utjecaj „rutenskog“ jezika, zakona i kulture dok se nije 1588. godine sjedinila s Poljskom u Poljsko-litvansku kraljevinu. (Te se je godine Nizozemska oslobodila vlasti Habsburga.) Glavninom ukrajinskog prostora gospodarila je poljska kruna dok je Južnom Ukrajinom prvo gospodarila Zlatna rulja, a poslije Krimski kanat, koji je počela štititi Osmanska carevina koja je nadzirala Crno more i okolna područja.

Godine 1648. – to je bila godina Vestfalijskog mira – Bogdan Hmelnitski počeo je pobunu protiv Poljsko-litavske kraljevine. Pobuna je dovela do uspostave Ukrajinske kozačke države, koja je 1654. godine stupila u savez s Ruskom carevinom, politički utjecaj koje je stalno jačao. Primirjem u Andruševu uspostavljenom 1667. godine Ukrajina je bila podijeljena između Poljsko-litavske kraljevine i Ruske carevine.

Vrijeme je postupno izjedalo Ukrajinsku kozačku državu dok je carica Katarina Velika nije ukinula 1667. godine. Poslije toga carica je triput podijelila Poljsku: 1772., 1793. i 1795. godine. Zapadna Ukrajina pripala je Habsburškoj carevini. To je stvorilo mogućnost snažnog utjecaja ruske i austrijske politike na ukrajinske zemlje. Poljska kraljevina je otad do Prvoga svjetskog rata  imala samoupravu unutar Ruske carevine. (Poljska je imala sabor ili Sejm, u kojemu su bile 32.000 velikaša, od kojih je svaki imao pravo veta.)

Po Julijanskom kalendaru 25. listopada (oktobra) ili po Gregorijanskom kalendaru 7. studenoga 1917. godine Vladimir Lenjin proglasio je u Sankt-Peterburgu Rusku Socijalističku Saveznu Sovjetsku republiku (RSFSR). Lenjinovi boljševici (većinci) nastojali su ugrabiti vlast i u drugim dijelovima dotadašnje Ruske carevine. U tomu su uspijevali u samoj Rusiji, iako su borbe za Moskvu trajale dva tjedna. Manje uspjela bila su nastojanja boljševika u ostalim, etnički različitim dijelovima nekadašnje carevine, koji su se nastojali odvojiti od Rusije poslije liberalne revolucije u veljači 1917. godine.

Ukrajinski parlament (Rada) već je 23. lipnja 1917. godine proglasio samoupravu ili autonomiji, a 20. studenoga – nepuna dva tjedna nakon Velike oktobarske revolucije – proglašena je Ukrajinska narodna republika. To je dovelo do oružanog sukoba sa sovjetskim vlastima iz Sankt-Peterburga i do proglašenja ukrajinske neovisnosti o Rusiji 25. siječnja 1918. godine. Slijedno sklapanju posebnog njemačko-ruskog sporazuma o miru u Brest-Litovsku 3. ožujka 1918. godine sovjetske vlasti predale su Njemačkoj znatne dijelove Bjelorusije i Ukrajine.

Odmah potom došlo je razbuktavanja pobune carističkih snaga protiv sovjetskih vlasti, iako je caristički otpor sovjetskim vlastima počeo 7. studenoga na dan Velike oktobarske revolucije. Takozvani Ruski građanski rat trajao je od 7. studenoga 1917. godine do 25. listopada 1922. godine kad je Crvena armija protjerala japanske snage iz Rusije i oslobodila Vladivostok.

Dana 8. siječnja 1918. godine američke predsjednik Woodrow Wilson održao je pred Kongresom govor o ratnim svrhama Amerike i o uvjetima mira. Predsjednik Wilson je tijekom govora objavio znamenitih Četrnaest točaka o načelima mira, koje će Amerika rabiti tijekom Mirovne konferencije u Parizu, koja je počela istom 18. siječnja 1919. godine. Predsjednik Wilson je to učinio u velikoj žurbi, jer je 4. prosinca 1917. godine držao u Kongresu redovito Izvješće o stanju države. Predsjedniku Wilsonu se je žurilo, jer se je jedna od njegovih točaka odnosila na pravo europskih naroda na samoodređenje, što se treba shvatiti kao nastojanje Amerike, da zdrobi (usitni) i uništi četiri velike carevine u Europi: austrijsko-mađarsku, njemačku, osmansku i rusku.

Ipak, pobjednice rata (Amerika, Britanija i Francuska) morale su i vojno pomoći carističke snage, takozvane Bijele, koje su imale snažne postrojbe upravo u Ukrajini. U rat su se s vremenom uključile poljske i čehoslovačke postrojbe, koje su u ratu neslavno prošle. Dio Crvene armije, pod zapovijedanjem Josifa Staljina zauzeo je Ukrajinu, a ostale sovjetske postrojbe došle su do pred Varšavu. To je nagnalo britanskog ministra vanjskih poslova Georgea Curzona, da zaprijeti Rusiji ulaskom Britanije u rat. To je zaustavilo ruski prodor pa je uspostavljena Curzonova crta kao nova granica Poljske i Rusije. Ipak, Ukrajina i Bjelorusija su poslije Građanskog rata došle u okrilje Sovjetskog Saveza.

Godine 1914. Vladimir Lenjin za zatražio od Josifa Staljina, kao rođenog Gruzijca da riješi nacionalno pitanje u budućoj novoj, sovjetskoj Rusiji. Lenjin je rekao Staljinu: „Sad su svi stanovnici Rusije podanici cara. Što će stanovnici Rusije biti poslije revolucije?“ Staljin je u radu „Marksizam i nacionalno pitanje“ predložio, da se svim narodima u Sovjetskom Savezu da kulturna autonomija, a nijednom politička. Zato je ukrajinski jezik postao službenim jezikom u Ukrajini. U školama se je poučavalo djecu na ukrajinskom jeziku, a javno se je govorilo i pisalo na ukrajinskom jeziku. (Židovska većina u prvoj sovjetskoj vladi predlagala je, da službeni jezici u cijelom Sovjetskom Savezu budu ruski i jidiš. Josif Staljin, povjerenik u vladi za narodnosti, pitao je Lava Trockog i ostale Židove u vladi ili u Vijeću narodnih povjerenika gdje je židovsko područje. Odgovorili su da ga nema.)

Tijekom Drugoga svjetskog rata znatne ukrajinske političke snage, koje su zastupale razdvajanje Ukrajine od Sovjetskog Saveza, stale su otvoreno na stranu Trećeg Reicha i za tu silu obavljali „prljavi posao“. Pripadnici tih snaga su koncem rata pobjegli iz domovine i u znatnom su se broju nastanili u Kanadi. (Zato je Parlament Kanade 22. rujna 2023. godine mogao pljeskom pozdraviti Jaroslava Hunku, ratnog pripadnika SS divizije Galicija.) Poslije rata Ukrajina je ponovo postala dio Sovjetskog Saveza.

Sad se ponovo mogu postaviti pitanja: „Tko vlada Ukrajinom i ukrajinskim pučanstvom? Vlada li Ukrajinom ukrajinsko pučanstvo? Je li ukrajinski politički sustav narodovlašće (demokracija) ili je riječ o oligarhiji (vlasti bogataša) ili o plutokraciji (vlasti uvriježenog političkog staleža)? Na sva postavljena pitanja odgovorit ću niječno. Ukrajinom opet i nadalje vladaju tuđinci. Nije riječ o čovjekolikim vladarima, kakvim su bili knezovi, carevi, kraljevi, hetmani, kanovi ili sultani. Riječ je o svjetskom kapitalu nakupljenom u Americi, politiku kojega provode neokonzervativci. Kapital rabi ukrajinsko pučanstvo u ratu protiv Rusije, koji je izazvao sam kapital.

Po meni, prava nevolja ukrajinskog pučanstva je to, što se ono otkad postoji Ukrajina (Kijevska Rusija) do danas nije povezalo u narod ili od sebe nije napravilo narod. To ukrajinskom pučanstvo nije uspjelo, jer su od „stoljeća devetog“ njim upravljali tuđinci. Riječ je o „ukletoj kružnici“ (začaranom krugu, koji nije krug): pučanstvo je prihvaćalo tuđe vladare, kojima nije bilo stalo do stvaranja naroda. Taj se je postupak ponavljao smjenjivanjem vlasti nad ukrajinskim pučanstvom. Možda je to proizvod ukrajinske zemlje, koja je vrlo bogata i iznimno privlačna za tuđinske sile. To bi se moglo zaključiti po tomu, što su se pravi Rusi oko Vladimira i Moskve spasili udaljavanjem od Kijevske Rusije, koje je bilo potvrđeno premještanjem pravoslavne metropolije iz Kijeva u Moskvu. (Ukletost kružnice se stvara ponavljanje obilaska po njoj bez ikakva poboljšanja, što konačno vodi do propasti.

S druge strane, golemo iseljavanje ukrajinskog pučanstva u Rusiju i još veće iseljavanje u zapadne zemlje pokazuju, da pučanstvo Ukrajine ne vidi u sadašnjoj ukrajinskoj vlasti svoju vlast. (Računa se, da je iz Ukrajine tijekom rata iselila polovica pučanstva.) To potvrđuju mnoštveno izbjegavanje novačenja u Ukrajinske vojne snage te vrlo često svojevoljno napuštanje bojišta od nasilu unovačenih mladih ljudi i ljudi srednje dobi. Ukrajinske vojne vlasti sad krivično gone više od 100.000 bivših vojnika zbog samovoljnog napuštanja bojišta. Javljanje Ukrajinaca na privatnoj mreži Telegram pokazuje, da se oni vesele ruskim napadima na područne urede za novačenje.

Možda će Ukrajinci postati narodom kad utjecaj Svjetske većine, udruge BRICS i Kine dopre do Ukrajine. Sve navedene zemlje ili skupine zemalja međusobnu suradnju temelje na postojanju njihovih naroda i na suverenosti narodâ kao narodâ.