Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi naglom promjenom poimanja prostora, koji se smatra slobodnim svijetom i za koji se uzima, da u njemu žive slobodni narodi i slobodni ljudi. U prethodnom osvrtu nazvanom „Zašto zapadne države zaziru od slobodne, neprisilne suradnje?“ dvaput sam gotovo nehotice Svjetsku većinu nazvao „slobodnim svijetom“. To me je upozorilo na to, da se danas slobodnim svijetom smatra dio Zemlje, koji je prije bio nazivan neslobodnim, diktatorskim i gotovo ukletim.

Na Zapadu je stoljećima bilo uobičajeno, da se je države koje su smatrane neprijateljskim nazivalo neslobodnima. Napoléon Bonaparte je neprijateljskim državama oružjem donosio slobodu. Liberté, égalité, fraternité! bilo je geslo Francuske revolucije 1789. godine (i sad je geslo države Haiti).

Amerika je koncem devetnaestog stoljeća osvojila svoj zapad i došla do obale Tihog oceana. To ju je navelo, da se upusti u imperijalizam objavom rata slaboj Španjolskoj, poslije kojega je Americi ostao samo Portoriko, koji je i sad američki „prostor“, a ne i savezna država. Na prelasku u dvadeseto stoljeće Amerika je pokazivala veliko neprijateljstvo prema četirima europskim carevinama: austrijsko-mađarskoj, osmanskoj, njemačkoj i ruskoj.

Poslije Prvoga svjetskog rata Amerika je kanila izvoziti kapital i američku demokraciju. Izabrala je način stvaranja utjecaja u svijetu, koji je bio blaži i domišljatiji od Bonaparteova načina izvoza slobode, ali je američki način isto vodio uništenju europskih carevina. Ipak, Ameriku i kapital usredotočen u njoj iznenadila je izvedba Velike oktobarske revolucije 1917. godine pa su oni obračun s preminulom ruskom carevinom zamijenili podizanjem Građanskog rata 1917.-1922. godine. Rusija je opstala i to kao komunistička velesila.

To je navelo Ameriku i kapital usredotočen u njoj, da u obračunu s drukčijim i nepoćudnim političkim sustavima uporabe i ideologiju. Riječ „sloboda“ privremeno je postala inačicom za riječ „demokracija“, koja je i dan-danas višeznačan pojam. Zato se je počelo govoriti, da cio svijet mora postati demokratičan i slobodan. Međutim, nositelji kapitala i američki mediji su brzo shvatili, da je „sloboda naroda“ opaka zasada, jer se na njoj ne može uspostaviti jednovlašće ili hegemonija kapitala. Hegemonija narodima dopušta samoupravu ili upravljanje domaćim poslovima, ali ne dopušta vođenje vlastite vanjske politike. Zato su se američki ideolozi vratili višeznačnom pojmu demokracije, koju se odnedavno naziva „postupanjem po uspostavljenim pravilima“ ili samovoljom Amerike odnosno svjetskog kapitala.

Takozvana zapadna sloboda prouzročila je pojavu komunizma 1917. godine u Rusiji i pojavu nacionalnog socijalizma 1933. godine u versajskoj ili vajmarskoj Njemačkoj. Time se je obistinilo upozorenje pape Lava XIII, koji je 1891. godine u okružnici Rerum novarum: Prava i obveze kapitala i rada predvidio izbijanje revolucija i slijeva i zdesna, ako kapital ne prestane nasilno postupati prema radništvu.

U Drugom svjetskom ratu kapitalističke države su uz golemu pomoć te uz velike ljudske žrtve i tvarne gubitke komunističkog Sovjetskog Saveza slomile nacionalni socijalizam. Ipak, zapadne države su odbacile komunističke zemlje, koje su pod vodstvom Josifa Staljina zauzimale polovicu Zemljine plohe (istočno-europske države, SSSR, Mongolija, Sjeverna Koreja, Kina i Sjeverni Vijetnam). Poslije rata obnovljena je stara odredba slobode i napravljena nova odredba slobodnog svijeta. Kapitalističke zemlje čine slobodni svijet, a komunističke zemlje svijet, koji je vladavinski totalitaran, politički ekstreman i ljudski neslobodan.

Osim sloma nacionalnog socijalizma Drugi svjetski rat je donio i dekolonizaciju. Početno, Sjeverni Vijetnam se osamostalio od Francuske (1945.), Indonezija od Nizozemske (1945.) te Pakistan i prostorno golema Indija od Britanije (1947.). Uslijedila je mukotrpna dekolonizacija Afrike, u kojoj je djelomice došlo do uspostave neokolonijalizma. Osamostaljenje bivših europskih kolonijalnih posjeda odigravalo se je u duboko podijeljenom svijetu, kojim je gospodario Hladni rat. Zato su se mnoge oslobođenje zemlje odbile svrstati bilo uz Zapad bilo uz Istok pa su napravile Pokret nesvrstanih zemalja. Pokret je utemeljen Brijunskom izjavom 1956. godine, koju su potpisali okupljeni prvaci Jugoslavije, Indije i Egipta. Ustanova Nesvrstanih zemalja utemeljena je u Beogradu 1961. godine. Pokret nesvrstanih zemalja bio je preteča sadašnje Svjetske većine.

Slom komunizma u Europi 1990. godine i rasap Sovjetskog Saveza 1991. godine stvorili su prigodu uspostave gospodstva Zapada nad ostatkom svijeta, koji je bio usitnjen, slab i nepovezan. SAD su ostale jedinom svjetskom velesilom, ako se izuzme Rusija s golemim nuklearnim mogućnostima. Zapadni svijet se brzo odlučio za uspostavu jednovlašća ili hegemonije Amerike odnosno svjetskog privatnog novca nakupljenog u Americi. Jednovlašće nije dopuštalo inačicu.

Ipak, došlo je do naglog i malo očekivanog političkog i gospodarskog oporavka Rusije. Indija je postala svjesna svojih političkih i gospodarskih mogućnosti, a Kina je upriličila opću preobrazbu, koja je oslobodila sputane sposobnosti drevnog kineskog naroda.

Po prilici u isto vrijeme razbuktala se je teologija oslobođenja, koja je svoj početak imala u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Teologija oslobođenja se je bavila političkom i gospodarskom raščlambom životnih pitanja staleža, koji su bili dovedeni na životni rub, zbog njihova političkog položaja, rase, roda i drugoga. Teologija oslobođenja se je izravno suprotstavljala nasilju kapitalizma, o kojemu je sto godina ranije pisao Lav XIII. Ujedno je jačao pokret za odbacivanje neokolonijalizma u Africi. Privučene primjerima Indije i Kine mnoge azijske države su počele voditi samostalnu politiku, birati način svojega gospodarskog razvitka i međusobno se povezivati. U sadašnjem stoljeću utemeljena je slobodna udruga država BRICS, koja putem punog članstva ili putem ortaštva povezuje dvadeset država.

Pred našim očima stvoren je novi, dvostožerni  svijet, u kojemu dolazi do hvalevrijednog svrstavanja ili uz svjetsku hegemoniju koja sahne ili uz Svjetsku većinu koja buja. Države koje se svrstavaju uz hegemoniju pokazuju obilježja političke krajnosti.

(Nedavno je slovački zastupnik u Europskom parlamentu Milan Mazurek optužio za ekstremizam novinare, koji su osudili Thompsonov koncert u Zagrebu. Po njemu, ekstremisti nisu nacionalisti kao što su on i Thompson, nego europski novinari, koji zagovaraju nenadzirano useljavanje, promjenu spola djece, huckanje djece na roditelje, nametanje uporabe električnih automobila, uništavanje europskog gospodarstva te mržnju svega što je prirodno, tradicionalno i kršćansko. Nasreću, Svjetska većina već je odnijela političku i gospodarsku prevagu nad kapitalističkim Zapadom.)

Stvorena je neprijeporna odredba slobode: opća, politička i gospodarska suradnja naroda. Naša vrsta je nepovratno globalizirana, a njezini neposredni dijelovi su narodi, sloboda kojih je jamstvo opstanka vrste. To je sloboda za suradnju. Za našu je vrstu presudno, da ona u sebi održava ustaljene odnose stalnom uskladbom politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja te neprekidnom međusobnom suradnjom naroda i njihovih država. Vrsti Homo sapiens je za opstanak potrebna unutarnja sloboda. Daljnje zadržavanje usredotočenog privatnog kapitala u našoj globalnoj vrsti dovelo bi do samrtnog poremećaja ustaljenih odnosa u njoj. Zato nakupljeni svjetski kapital treba žurno raspačati vrstom.