Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi snagom Kine u domaćem i međunarodnom zračnom prijevozu. Ovo je završni osvrtu u nizu osvrta, koji sam posvetio snazi Kine u prijevozu: pomorskom, cestovnom, željezničkom i putničkomu zračnom. Ovaj osvrt ima dva vidika. Jedan se bavi podlogom za zračni prijevoz odnosno zračnim lukama, a drugi zrakoplovima, kojima se prevoze putnici.

Na bavljenje zrakoplovima u ovom osvrtu potaknula me je nedavna odluka kineske vlade, da kineski zrakoplovni prijevoznici otkažu sve naručene zrakoplove američkog tvorničara zrakoplova Boeinga i da ubuduće ne naručuju zrakoplove te tvrtke. Takvu odluku kineska je vlada donijela unatoč činjenici, da je domaća, kineska proizvodnja zrakoplova istom počela i da se još nije razvila u stupnju, da može zadovoljiti potražnju za zrakoplovima domaćih zračnih prijevoznika.

U Kini su prošle godine bile 552 zračne luke, od kojih su samo 254 imale redovite, unaprijed objavljena letove. Kineski zračni prijevoznici prevezli su 2024. godine 730 milijuna domaćih putnika, što je povećanje od 18% u odnosu na 2023. godinu. Broj međunarodnih putnika, koji su došli u Kinu ili odletjeli iz nje bio je „samo“ 65 milijuna. Razmjerno velik udio međunarodnih putnika u ukupnom zračnom prijevozu je razumljiv, ako se uvaže raširenost kineske željezničke mreže i brzina vlakova, koji prevoze putnike.

Kina sad gradi golemu zračnu luku na zemljištu „otetom“ moru u Zaljevu Jinzhou u blizini obalnog grada Daliana na vršku poluotoka Liaodonga u istoimenoj pokrajini. Luka Dalian povezana je s 300 svjetskih luka na svim kontinentima. Površina umjetnog otoka je 20 četvornih kilometara. Dvorana za putnike ima površinu 90.000 m². Duljina svake od četiriju slijetno-uzletnih staza je 3.600 metara. Predviđa se, da će zračna luka poslužiti 80 milijuna putnika i 540.000 letova godišnje.

Osim velikog broja zračnih luka u Kini, kineske korporacije su izgradile brojne zračne luke na svim kontinentima. Kineske korporacije su izgradile zračnu luku Pokhara u Nepalu i zračnu luku Siem Reap Angkor u Kombodži, kojom upravlja kineska korporacija Yunnan Investment Holdings. Kineske korporacije su izgradile zračnu luku u Riju u Brazilu i zračnu luku u gradu Chinchero Cusco u Peruu. Vrijedne spomena su i zračne luke Toulouse-Blagnac u Francuskoj, Gwadar u Pakistanu, Tirana u Albaniji te međunarodna zračna luka u Kairu.

Kineske korporacije financirale su i izgradile jednu zračnu luku u Središnjoj Americi, dvije u Južnoj Americi, dvije u Europi, tri na Karipskom otočju, pet na Srednjim Istoku i u Sjevernoj Africi, osam u Aziji, jednu u Oceaniji i 24 u Africi južno od Sahare. Gradnju zračnih luka Kina je povezala s Pothvatom pojasa i puta objavljenog 2013. godine. Zato je većina zračnih luka izgrađena nakon objave tog pothvata.

Kina je stvorila sustav gradnje zračnih luka po svijetu. Jedne kineske državne ustanove financiraju gradnju, primjerice Izvozno-uvozna banka Kine i Kineska državna gradbena i inženjerska korporacija (CSCEC). Od kineskih gradbenih korporacija najpoznatija je Kineska skupina za gradnju zračnih luka (CACGC). Kina ima posebne korporacije za upravljanje zračnim lukama, među kojima se ističe Šangajska korporacija za zračne luke (SIAC). Kina ima korporacije za izradbu nacrta za zračne luke, ali ona gradi zračne luke i po nacrtima tuđih korporacija.

Kina donedavno nije imala putničke zrakoplove domaće proizvodnje. Kinesko tržište zračnog prijevoza dijelili su američki Boeing i europski (francuski) Airbus. Nedavno je kineska vlada zapovjedila domaćim zračnim prijevoznicima, da prestanu nabavljati zrakoplove korporacije Boeing. Tomu su dva razloga: (1) nepouzdanost zrakoplova Boeing 737 MAX i kašnjenje isporuka tog zrakoplova, zbog stalnog odgađanja dopuštenja Saveznog ureda za zrakoplovstvo (FAA) za let tim zrakoplovima i (2) nepouzdanost Amerike kao političke zajednice.

Kineski prijevoznici sad naručuju zrakoplove, koje u Kini proizvodi tvornica korporacije Airbus. U travnju 2023. godine za posjeta francuskog predsjednika Macrona Kini dogovoreno je, da Airbus poveća godišnju proizvodnju zrakoplova u Kini od 100 na 200. Nedavno su kineski prijevoznici naručili 300 novih zrakoplova Airbusa.

Od 2015. godine Kineska korporacija za putničke zrakoplove (COMAC) proizvodi putnički zrakoplov C919, koji je potpuno iskušan 2017. godine. COMAC je uporabno dopuštenje za zrakoplov C919 dobio od Kineske uprave za građansko zrakoplovstvo u rujnu 2022. godine. Zrakoplov C919 ima od 158 do 192 sjedala i dolet od 4.075 do 5.555 kilometara. Prve isporuke zrakoplova C919 obavljene su u prosincu 2022. godine. Zrakoplovi C919 su u redovitoj uporabi od svibnja 2023. godine.

Korporacija COMAC sad iskušava širokotrupni dvomotorni zrakoplov C929, koji će imati od 250 do 320 sjedala i dolet 10.400 kilometara. Zrakoplov C929 pripada skupini zrakoplova, u kojoj su i Boeing 787 Dreamliner i Airbus A330neo. (Kineski zrakoplovni stručnjaci smišljaju zrakoplov C939, koji bi bio u skupini zrakoplova Boeing 777X i Airbus A350 te koji bi imao 400 do 500 sjedala i doseg 13.000 kilometara.)

Nevolja korporacije COMAC i zrakoplova C919 je u motorima, koje proizvodi francusko-američka korporacija CFM International, koja je zajednička korporacija američke korporacije GE Aerospace i francuske korporacije Safran Aircraft Engines. Američka vlada je u svibnju ove godine proizvoljno zabranila dodatne isporuke Kini motora LEAP (Leading Edge Aviation Propulsion ili vrhunsko postignuće zrakoplovnog pogona) korporacije CFM International.

Koncem kolovoza ove godine došla je vijest iz Moskve, da je Ruska državna korporacija za tehnologiju spremna „isporučiti COMAC-u ruske zrakoplovne motore, ako to kineska korporacija zatraži“. U vijesti iz Moskve izričito stoji, da je riječ o motoru ruskog zrakoplova MS-21 poznate ruske tvrtke Jakovljev.

U minulih 20 godina kineski zračni putnički prijevoz postigao je neočekivan rast. Sad kineski zrakoplovi čine 15% svih putničkih zrakoplova u svijetu i zaostaju samo za SAD, koje imaju 27% zrakoplova. Godine 2004. Kina je imala samo 5% svih putničkih zrakoplova. Očekuje se, da do 2043. godine Kina pretekne Ameriku i da dotad udvostruči broj zrakoplova. Korporacija Boeing je predviđala, da će se broj zrakoplova u Kini godišnje povećavati 4% i da će kineskim zračnim prijevoznicima biti isporučeno gotovo 10.000 zrakoplova, što će činiti 50% svih isporuka zrakoplova u svijetu.

Broj putnika će u Kini rasti 6%, a u svijetu će taj porast biti 4.7%. Porast broja putnika će prouzročiti porast broja zrakoplova i posljedično porast domaće kineske proizvodnje svih vrsta zrakoplova.

Kad je Kina odlučila sama proizvoditi putničke zrakoplove ona je u razvitku te industrijske grane uporabila ista strategijska načela, koja ona rabi i u drugima proizvodnim granama: razvitak tehnologije, uspravno povezivanje proizvodnog postupka te uspostava sirovinskih i industrijskih opskrbnih mreža. Zato Kina sad predvodi svijet u brodogradnji i cestogradnji, u postavljanju željezničke mreže i komunikacijskih sustava, u proizvodnji fotonaponskih ploča, vjetrenih turbina te električnih automobila i akumulatora za njihovo napajanje strujom.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi snagom Kine u gradnji željezničkih pruga za iznimno brze putničke vlakove i u proizvodnji vlakova za vožnju takvim prugama. U Kini je postavljena željeznička mreža za vlakove velike brzine ukupne duljine pruga 48.000 kilometara. Putnički vlakovi na glavnim željezničkim prugama voze brzinom do 350 kilometara na sat. Po kineskoj odredbi, pod vlakovima velike brzine smatraju se vlakovi, koji voze više od 200 km/s. Nova putnička željeznička mreža povezuje gotovo sve kineske velike gradove. Osim nacionalne željezničke mreže postoje i pokrajinske mreže, na kojima je dopuštena brzina do 250 km/s.

Glavne međugradske pruge napravljene su za vlakove, koji voze do 380 km/s. Kineska putnička željeznička mreža čini dvije trećine svih brzih željezničkih pruga u svijetu. Vožnja vlakovima je udobna, a cijene vožnje su pristupačne, jer se vlakovi naširoko rabe. Ukupnim prijevozom na novoj putničkoj mreži upravlja Kineska državna željeznička korporacija. Nova mreža dotiče Hong Kong, ali ne i Makao.

Nova kineska putnička mreža imala je brzo širenje. Godine 2008. ušla je u redovitu uporabu brza pruga Peking-Tianđin duljine 117 kilometara. (Koncem kolovoza ove godine u Tianđinu je održan godišnji sastanak Šangajske skupine za suradnju.) Brza pruga Peking-Šangaj dugačka je 1.385 kilometara i u uporabi je od sredine 2011. godine. Najdulja svjetska brza pruga Peking-Kunming u uporabi je od 2017. godine i dugačka je 2.760 kilometara. Prva željeznička pruga s magnetskim uzdignućem ili lebdenjem vlaka napravljena je u Šangaju 2003. godine i bila je dugačka 30 kilometara. Vlakovi na njoj postižu brzinu 430 km/s. Električna struja vuče sve brze putničke vlakove, koji nemaju magnetsko lebdenje.

Za kineske korporacije koje su postavljale željezničke pruge i pravile vlakove bilo je presudno preuzimanje tuđe tehnologije. Japanske korporacije Mitsubishi Electric i Hitachi ustupile su Kini transformatore i vučne motore, francuska korporacija Alstom vučne motore, a njemačka korporacija Siemens dala je pretvarače (pantografe ili „krovne uređaje“) za preuzimanje električne struje iz nadvlačnih vodova. Kanadska korporacija Bombardier dala je Kini prve vlakove. Tuđe korporacije su prenijele kineskim korporacijama svoju tehnologiju, kako bi dobile udjele u kineskom tržištu. Tako je nastao prvi naraštaj vlakova na kineskim brzim putničkim prugama. (Zhang Jianwei, predsjednik korporacije Bombardier Kina izjavio je 2009. godine: „Koju god tehnologiju Bombardier ima, a kinesko je tržište treba nije potrebno ni tražiti, da je se prenese. Bombardier daje kineskim korporacijama naprednu tehnologiju, jer kinesko tržište nije pokusno.“)

Poslije preuzimanja tuđe tehnologije kineske su se korporacije osamostalile i počele unapređivati preuzetu tehnologiju. Kineske korporacije su napravile vlastitu neovisnu podlogu za razvitak lokomotiva za vuču vlakova. Ubrzo su napravile lokomotive za vlakove brzine 300-350 km/s. Proizvodnja tih lokomotiva je počela već 2007. godine u suradnji s japanskom korporacijom Kawasaki, ali je ta suradnja prekinuta kad je kineska ortakinja Kawasakija počela proizvodnju lokomotiva u gradu, koji je bio prilično udaljen od tvornice korporacije Kawasaki u Kini.

Koncem prošle godine u istraživačkom središtu u gradu Donghu u Središnjoj Kini iskušano je novo vozilo s magnetskim lebdenjem mase 1.100 kg i s elektromagnetskim pogonom. Postiglo je brzinu 650 km/s u sedam sekundi i unutar 600 metara. Kod vlakova s magnetskim lebdenjem nema doticaja vlaka i staze pa vozilo treba svladavati samo otpor zraka. Pokusno vozilo se je potpuno zaustavilo unutar 200 metara. Točnost mjerenja položaja vlaka je 4 milimetra.

Kineske željeznice svrstale su sve vlakove u tri brzinske skupine. Vlakovi skupine G su najbrži i najčešće rabljeni vlakovi. Oni voze brzinom 350 km/s i rabe se na najbržim prugama. Takva je pruga Peking-Šangaj. Vlakovi skupine D obično su vozili brzinom 200-250 km/s, ali su zamijenjeni vlakovima skupine G. Sad se najčešće rabe za noćne vožnje putnika u vagonima za spavanje. Vlakovi skupine C voze na kratkim prugama kao što je pruga Peking-Tianđin, koju vlak prevali za 30 minuta.

Od kineskih inozemnih pothvata u gradnji brzih željezničkih pruga prvo treba spomenuti brzu prugu koja povezuje Meku i Medinu u Saudijskoj Arabiji. Naziv pruge je Brza pruga svetišta (HHR). Pruga ima iznimno važno kulturno odnosno vjersko značenje. Pruga je dugačka 450 kilometara. Prugom vlakovi voze brzinom 300 km/s. Pruga vodi preko Džede i Gospodarskog grada kralja Abdulaha s odvojkom do Zračne luke kralja Abdulaziza, koja je bila otvorena u listopadu 2018. godine. Pruga je napravljena tako, da bi podnijela temperature zraka od 0°C do 50°C. Vagoni vlakova su posebno zaštićeni od nanošenja pijeska u glavine i kočnice kotača vlaka. Glavni izvoditelj radova na postavljanju pruge bila je Kineska korporacija za gradnju željeznica (CRCC) uz suradnju francuske korporacije Bouygues. Vagone je priskrbila široka skupina saudijskih i španjolskih korporacija, među kojima je bio i Bombardier.

Važnu tovarnu i putničku željezničku prugu postavile su kineske korporacije u Keniji. Pruga povezuje luku Mombasa na Indijskom oceanu s kenijskim glavnim gradom i gospodarskim središtem Nairobijem. Pruga je izvorno bila dugačka 472 kilometra, ali je naknadno produljena za 120 kilometara. Pruga će biti produljena do granice s Ugandom. Pri gradnji pruge se posebno vodio račun o tomu, da će pruga prevoziti spremnike položene na vagone jedne na druge u dva sloja. Prugu je izgradila Kineska korporacija za ceste i mostove (CRBC) pri čemu je zapošljavala 25.000 domaćih radnika. Upravljanje prijevozom vodila je 5 godina Kineska komunikacijska gradbena korporacija (CCCC). Prvi putnički vlak provezao se prugom na Dan neovisnosti Kenije, 1. lipnja 2017. godine. Pruga ima naziv Pruga neovisnosti.

Vrijedna spomena je željeznička pruga Adis Ababa-Džibuti, koja povezuje glavni grad Etiopije, koja nema izlaz na more s lukom Doraleh u Džibutiju. Pruga je dugačka 760 kilometara i ima samo jedan kolosijek, na kojemu ima 45 željezničkih postaja. Istovar etiopskog tovara u luci Doraleh i utovar tovara za Etiopiju čini 70% poslova spomenute luke.

Kineske korporacije brzom željezničkom prugom povezuju Beograd i Budimpeštu, a preuzele su od ranijeg izvoditelja dovršenje podzemne željeznice u Carigradu.

U srpnju ove godine Brazil i Kina potpisali su sporazum o zajedničkoj izradbi nacrta za izgradnju  željezničke pruge, koja bi povezala Atlantski i Tihi ocean. Pruga je privremeno nazvana dvooceanskom prugom. Pruga bi pošla od brazilske atlantske obale, presjekla bi Boliviju i došla do peruanske granice odakle bi se povezala s novom peruanskom lukom Chancay.

U pripravi je nacrt ceste i željezničke pruge Tajlandski kopneni most, koje bi povezao Andamansko more i Tajlandski zaljev. Na obje strane „mosta“ bile bi napravljene luke za pretovar tereta s brodova na željeznicu i obratno.

Spomenuti željeznički pothvati dio su provedbe kineske zamisli o Pothvatu pojasa i puta, koju je 2013. godine iznio kineski predsjednik Ši Điping. Pothvat pojasa i puta je zapravo stvaranje svjetske prijevozne podloge, koja bi povezala Aziju, Europu, Afriku i Južnu Ameriku. Svjetska prijevozna podloga je potrebna ne samo za lakše trgovanje među narodima, nego i za uspostavu prijeko potrebnih sirovinskih i industrijskih opskrbnih mreža. Kineska željeznička mreža povezana je s više od sto međunarodnih željezničkih pravaca.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi prestankom dosadašnje hegemonije ili jednovlašća kapitala te posljedičnim nestankom političkog središta svijeta, koje je donedavno bilo u Americi. Središte svijeta je pod zadnje bilo u Americi, jer je u njoj bio usredotočen nakupljeni slobodan svjetski privatni kapital. Političko središte svijeta nije postojalo dok u svijetu nije došlo do usredotočenja kapitala.

Kapital se je prvo nakupljao i nakupio u Europi. U Europi je začet kapitalizam kao politički i gospodarski sustav. Drugdje u svijetu kapitalizam se nije pojavio, jer su političke ili državne vlasti bile jače od privatnog kapitala. Političke vlasti u drevnoj carskoj Kini su sustavno suzbijale nastojanja privatnog kapitala, da se osili. U Europi se je prvi kapital nakupio trgovinom, a carske vlasti u Kini nisu dopuštale trgovcima, da nakupe kapital. Ondje su trgovinu uređivale carske vlasti.

Naša vrla vrsta nastanjena je na planetu Zemlja. (Još nema dokaza, da neka čovjekolika ili umna vrsta postoji drugdje u svijetu.) Zemlja je kugla s čvrstim omotačem, koja ima trajnu vrtnju. Zemlja kao kugla u vrtnji ima dva stožera: prostorni, koji je određen osi vrtnje Zemlje i magnetski, koji je određen rasporedom magnetskih tvari u nutrini Zemlje, koje mogu biti u čvrstom, tekućem ili u žitkom stanju. Na Zemljinoj plohi, na kojoj traje naša vrsta – kao i na oplošju svake kugle – sve točke imaju jednak odnos prema „obližnjim“ odnosno ostalim točkama plohe. Zato na plohi Zemlje ne može postojati središnja prostorna točka. Zemljina ploha nema središte.

U načelu bi mogla postojati središnja politička točka Zemljine plohe, ali središnja politička vlast na Zemlji nije tisućljećima mogla biti uspostavljena. Tomu je više razloga. Prvi razlog je nekadašnja maloljudnost naše vrste: obitelji, plemena, savezi plemena i narodi su imali dovoljno svojeg prostora pa im nije trebao tuđi. Kasnije, tijekom vremena postojale su prepreke širenju prostora naroda i njihovih država: duboke i široke rijeke, pučina oko otoka, morske obale i planinski lanci. Tako su narodi ostajali u „prirodnim“ i branljivim granicama.

Zato su u starini postojale samostalne države, koje nisu mogle nadvladati jedne druge pa su bile prisiljene postojati jedne uz druge. U davnini su se pojavile četiri izvorne civilizacije u dolinama velikih rijeka (Nila, Eufrata-Tigrisa, Inda i Žute rijeke) koje su trajale neovisno jedne o drugima. U vrijeme Perzijske carevine (550.-330.) postojale su i druge države: Savez grčkih država-gradova, Maurijska carevina u Indiji i 26. carska loza ili Saitska loza u Egiptu. U Kini je od 221. godine prije Isusa postojala obnovljena kineska carevina, koju su Kinezi nazivali Središnja kraljevina. U isto vrijeme je u Sredozemlju postojala Rimska carevina. Unatoč snazi jedinačnih carevina, na Zemlji se nije mogla uspostaviti središnja vladavina iz jednog mjesta.

Nastojat ću objasniti kako je došlo do uspostave središnje svjetske političke vlasti (kapitala). Često spominjem postojanje četiriju izvora vlasti ili utjecaja: politike ili države, gospodarstva, zaštite ili obrane i sustava uvjerenja. Ti izvori vlasti imaju različit doseg. Politika svake države seže samo do njezinih priznatih ili prihvaćenih granica. (Pod državom se smatra vlast, koja ima isključivo pravo djelovanja na državni prostor i na ljude u njemu.) Vojska države – za razliku od politike – može prijeći granice države, ali se ona iz stvarnih razloga ne bi smjela dugo zadržavati izvan granica države.

Gospodarstvo putem trgovine i putem ulaganja ima doseg dulji od dosega vojske i dakako od dosega politike. Nakupljeni i usredotočeni slobodni kapital može i u dalekim zemljama određivati politiku i sustav zaštite tuđe države. Tako je nakupljeni „nacionalni“ kapital počeo određivati politiku svoje države, a kad ga se je dovoljno nakupilo na jednom mjestu počeo je nametati politiku jednoj državi za drugom odnosno cijelom svijetu. Tako je došlo do svjetske političke hegemonije kapitala, koja se pogrešno naziva američkom hegemonijom. Amerika je isto žrtva svjetskog kapitala, koji politiku Amerike zlorabi za svoju političku vladavinu svijetom. Zato Amerika kao velesila sad nepovratno propada.

Najveću slobodu širenja ima sustav uvjerenja, koji slobodno i neopazice prelazi državne granice. Zato kapitalizam svijetom širi liberalizam kao svoj sustav uvjerenja, kako bi uvjerio ljude i narode, da je kapitalizam jedini mogući politički i gospodarski sustav. Liberalizam zagovara samoživost ljudi te međusobno nadmetanje jedinačnih ljudi i naroda. Spomenut ću to, da globalizirana vrsta Homo sapiens neće više dugo podnositi liberalizam, da će ga sa sebe zbaciti i da će umjesto liberalizma za svoj sustav uvjerenja uzeti uviđavnost među ljudima i suradnju među narodima.

Osim što je svijet oduvijek bio bez središnje (svjetske) vlasti, bez središnje političke vlasti bila je i Europa i to od sloma Zapadnog Rima 476. godine do Renesanse. Europa je bila zajednica obiteljskih ili feudalnih posjeda (OPG) i zajednica starih europskih te novodoseljenih lutalačkih naroda, koji su (1) prigrlili kršćanstvo i (2) prionuli uz prostor na kojemu su se smirili kao uz svoj prostor.

Ipak, u vrijeme Renesanse kad je (1) na Jadranu slabila vlast Bizanta zbog prodora Arapa, Seldžučkih Turaka i Osmanskih Turaka i kad je (2) u Sjevernoj Italija oslabila politička vlast Papinske države došlo je do jačanja sjevernotalijanskih i jadranskih gradova (Mletaka, Dubrovnika, Milana, Firence i Genove), koji su bili nakupili bogatstvo trgovinom s Istokom ili trgovinom oružjem u Europi. Kad je jenjala trgovina s Istokom Dubrovnik je propao, Mletci su se počeli baviti proizvodnjom (stakla), Milano je nastavio trgovati oružjem, Firenca se je počela baviti europskom politikom i papinskim financijama, a Genova je sačuvala kapital i stavila ga u službu loze Habsburga i kolonijalnih osvajanja.

Poslije slabljenja vlasti Habsburga u Središnjoj Europi i u svijetu đenovski se kapital premjestio u Nizozemsku, koja se je 1588. godine oslobodila upravo vlasti Habsburga, koja je napravila prvu „otvorenu“ političku zajednicu i koja je putem kapitala vladala Europom i važnim dijelovima svijeta. Nizozemci su vladali dijelom Amerike, Južnom Afrikom, Australijom i Indonezijom te su nadzirali trgovinu Europe i Azije s Japanom. Nizozemski kapital se je množio trgovinom i bankarstvom.

Poslije Nizozemske svijetom je vladala Engleska odnosno Britanija, koja je osvojila golem dio prekooceanskog svijeta, iskorištavala prirodne izvore svojih kolonija i za množenje kapitala iskoristila Industrijsku revoluciju. Britanija je vladala svijetom cijelo osamnaesto i cijelo devetnaesto stoljeće.

Amerika se je oslobodila britanske vlasti 1776. godine, a Sporazumom u Parizu 1783. godine dopustila je Britaniji preuzimanje francuskih posjeda u Kanadi i stekla pravo na osvajanje zapada Amerike do Tihog oceana. Za potrebu širenja Amerike do Tihog oceana novoutemeljena sjevernjačka Republikanska stranka Abrahama Lincolna zapodjenula je Građanski rat (1861.-1865.) protiv bogatoga američkog Juga, koji je temeljem besplatnog rada „dopremljenika“ iz Afrike proizvodio i izvozio duhan, pamuk i šećer i to bez izvoznih trošarina. Lincoln se je upustio u rat, kako bi opljačkao Jug.

Amerika je otad do kraja stoljeća zabranila uvoz svega osim kapitala pa je golem dio britanskog kapitala bio uložen u Ameriku, koji se je ondje množio, jer je Amerika bila bogata prirodnim izvorima. Amerika je koncem stoljeća postala prvom industrijskom silom svijeta i prvom političkom velesilom svijeta. U Americi se je nakupio neizmjeran kapital, kojim je ona od vremena predsjednika Woodrowa Wilsona (1913.-1921.) nastojala zavladati svijetom putem izvoza demokracije i proizvoljnog ulaganja kapitala.

Poslije Drugoga svjetskog rata Amerika je postala političkom, gospodarskom, vojnom i ideološkom gospodaricom Zapada, ali njezina vlast nije sezala ni u istočno-europske zemlje ni u golemi azijski prostor, koji je bio pod komunističkim vlastima. Međutim, poslije sloma komunizma u Europi i rasapa Sovjetskog Saveza svjetski privatni kapital nakupljen u Americi nastojao je uspostaviti svoju hegemoniju, koja je lažno prikazivana kao američka hegemonija.

Međutim, u jeku uspostave hegemonije kapitala došlo je do globalizacije poslovanja korporacija, ali i do globalizacije naše vrste. Mnoge zemlje u razvitku uključujući Kinu i Indiju počele su se snažno gospodarski razvijati te su počele brzo tehnološki napredovati i nakupljati vlastiti kapital. Sad je kapital, koji je nakupljen u Americi mali dio ukupnog svjetskog kapitala, koji je razdijeljen ili raspačan na veliki broj zemalja, koje se sve brže međusobno povezuju i sprežu u Svjetsku većinu. Kapital nakupljen u Americi izgubio je sposobnost i mogućnost obnove svoje vladavine svijetom. Vrijeme hegemonije kapitala je prohujalo.

Kapital koji je dosad bio usredotočen u Americi je gospodarski izvor i on po svojoj naravi ne može uspostaviti političku vlast. Zato je svjetski kapital za svoj naum uvijek rabio ili zlorabio politički najjaču državu svijeta: Habsburšku carevinu, Nizozemsku, Britaniju i donedavno Ameriku. Međutim, iako je Amerika sad politički slaba država, kapital nema na raspolaganju politiku koje jače države. (Kina povijesno ne želi biti igračkom ni svojega ni svjetskog kapitala.)

Slabost američke države i američke politike dobro pokazuju troji zadnji američki predsjednički izbori. Prvo je za predsjednika 2016. godine bio izabran Donald Trump. Poslije njega za predsjednika je na prijevaru izabran Joe Biden, koji je pokazao, da umno nije sposoban obnašati predsjedničku dužnost. Poslije Bidena opet je za predsjednika izabran Donald Trump, koji već pokazuje ozbiljne znakove staračke jednostranosti. Trump je opsjednut uvoznim trošarinama ili uskim vidikom politike, a nije u stanju uvidjeti strategijske potrebe američke nacionalne politike. (Trumpova protivkandidatkinja 2024. godine bila je politički prazna Kamala Harris, jer su i Demokrati bili odbacili Joea Bidena.)

Svjetski kapital se je nakon više stoljeća napretka – koji je počivao na povećavanju proizvodnosti rada te na uporabi svjetskih sirovina i energenata – iznenadno suočio s dvjema opasnostima. Prva je široka zemljopisna raspačanost nakupljenog kapitala, koja je znatno smanjila političke mogućnosti kapitala nakupljenog u Americi. Druga nevolja kapitala je očita neizdašnost američke državne politike za daljnju provedbu nauma kapitala nakupljenog u Americi. Po meni, američka državna politika je toliko slaba, da ona ni mogućim svjetskim ratom ne može povratiti svjetski utjecaj kapitala zarobljenog u Americi. Za dobro američke države američki kapital bi morao sam odustati od osvajanja svijeta, kako bi mogao pomoći Americi, da se djelatno povezuje s ostalim državama.

Nastaje svijet nove povezanosti naroda i nove povezanosti njihovih država. U globaliziranoj vrsti Homo sapiens ne može se uspostaviti ničija i nikakva hegemonija pa se ne može obnoviti niti hegemonija kapitala, koji više nije nigdje usredotočen. Svijet nije postao ravan kako je već 1976. godine ustvrdio Thomas Friedman, nego je naša vrsta i nadalje raspoređena po Zemljinoj kugli, koja nema zemljopisno središte, a odsad ne može imati ni političko. Naša vrsta je konačno postala slobodnom za posvemašnju suradnju naroda ili životnih zajednica. Kapitalizam je dosad upropastio mnoge narode. Odsad će svi narodi rasti i razvijati se.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih bavi jednom novinom u ratovanju. Osvrt se bavi izumom i prijetnjom uporabe visokonadzvučnih letjelica. Nove letjelice dosežu brzinu od više mahova pa se uzima, da od napada takvim letjelicama još nema prave zaštite. (Brzina zvuka je 300 metara u sekundi ili 1.080 kilometara na sat odnosno 1 mah.) Raketa koja ima brzinu pet mahova prijeđe u jedan sat stazu od 5.400 kilometara. Raketa te brzine prevali polovicu ekvatora za 3 sata i 42 minute, razmak od Teherana do Jeruzalema za 21 minutu, a razmak od Pjongjanga do Tokyja za 14 minuta. Po meni, obrane od napada letjelicama takve brzine sad ili zasad nema.

Dana 3. rujna u Pekingu na Trgu Vrata nebeskog mira (Tiananmen) održan je svečan vojni mimohod, koji je motrilo uz ostale dvadeset šest predsjednika ili premijera tuđih država te koji je pokazao snagu i raznovrsnost oružja, koje ima Kineska osloboditeljska vojska (PLA). Najveću pozornost izravnih i televizijskih motritelja mimohoda privukla je nova dalekometna raketa DF-5C iz raketnog niza Dong Feng (Istočni vjetar). Vojni mimohod u Pekingu se je vremenski poklopio sa žestokim ruskim napadom stotinama dronova i desetcima nadzvučnih raketa na Ukrajinu te s raketnim napadom Jemena na Izrael. (Neki političari i mediji govore i pišu, da su se mimohod u Pekingu te napadi na Ukrajinu i Izrael slučajno dogodili u isto vrijeme, a neki da je tako bilo unaprijed smišljeno.)

Nova raketa DF-5C je poboljšana raketa niza DF, u kojoj su spojene najučinkovitije značajke prijašnjih raketa. Domet rakete premašuje 20.000 kilometara pa se njom mogu napasti mete bilo gdje na Zemlji. Kina tom raketom pokazuje napadačku snagu, ali i mogućnost odvraćanja za napad na Kinu. Značajno izvorno poboljšanje rakete DF-5C je način prijevoza rakete: nju se prevozi u tri odvojena dijela na posebnim vozilima za svaki dio. Prijašnje rakete niza DF bile su glomazne i nespretne za prijevoz. Sastavljivost rakete DF-5C skraćuje vrijeme priprave za njezino zabacivanje („lansiranje“) i za njezino postavljanje te za brzi odgovor u hitnom stanju kad o spretnosti i o brzini odgovora ovisi opstanak.

Usto, raketa DF-5C osim brzine pokretanja ima izdržljiv pogonski sustav i oblik prikladan za let, što joj dopušta pouzdan let velikom brzinom. Raketa doseže brzinu više desetaka mahova, koja teško dopušta postojećim sustavima zračne obrane da raketu presretnu i unište. Velika brzina rakete DF-5C skraćuje vrijeme za njezino presretanje i povećava vjerojatnost prodora kroz protivničku obranu.

Raketa DF-5C ima više ubojitih napadačkih glava, koji se mogu neovisno jedna o drugoj uperiti u odabrane mete. Ta značajka rakete nameće protivničkom sustavu protivzračne obrane velike zahtjeve, jer treba istovremeno presretati više ubojitih glava. Glave mogu biti nuklearne, uobičajene, a mogu služiti i kao mamac za zavaravanje protivničke protivzračne obrane, što posebno povećava mogućnost za uspjeh napada. Ključna značajka rakete DF-5C je njezin učinkovit višestruki sustav navođenja, koji uključuje usmjerenje rakete temeljem vlastite tromosti („inercije“), uporabe svjetlosti zvijezda i kineskoga domaćeg sustava satelitske plovidbe Beidou.

U ovom sam osvrtu mimo svojeg običaja posvetio mnogo prostora jednom izuzetnom napadačkom oružju i to zato, da bih pokazao tegobnost, a možda i izlišnost zaštite prostora te ljudi i imovine na njemu. Izum visokonadzvučnih raketa je veliko upozorenje napadačima, a to su u ovom času Atlantski savez, koji zlorabi državu Ukrajinu i ukrajinski narod te Izrael, koji za svoje napade na obližnje države rabi dalekometno oružje ponajviše proizvedeno u Americi. Napadači trebaju računati s tim, da ih čeka odvrat ili izravno od napadnute države ili od koje njezine saveznice. (Ruske nadzvučne rakete paraju američku zračnu obranu u Ukrajini, a jemenske nadzvučne rakete prodiru kroz izraelski sustav zračne zaštite Željezni svod.) Dalekometnog oružja nadzvučne brzine danas se lako dokopaju i slabe ili odbačene države poput Jemena. Sjeverna Koreja je sama razvila svoje nuklearno oružje i nadzvučne letjelice, koje mogu na napadačke zemlje sručiti svoj razorni tovar. Danas desetak država ima nuklearno i raketno oružje vlastite proizvodnje.

Među (moguće) napadače uvijek treba uvrstiti Ameriku, koja ima nebrojena kopnena, pomorska i zračna uporišta diljem svijeta. To su nedvojbeno napadačka uporišta, iako ih Amerika naziva obrambenim uporištima. Za Ameriku nije dosta, da brani i štiti svoje kopno ili svoj kontinent. Ona navodno mora štititi i svoje probitke („interese“), koji su raspršeni diljem svijeta. Ipak, zaštita američkih probitaka ne znači zaštitu Amerike.

Amerika ima Atlantski savez, koje se je poslije Hladnog rata od obrambenoga pretvorio u napadački savez. (Ranije je glavni tajnik NATO-a Mark Rutte predlagao širenje Atlantskog saveza na Tihi ocean, očito imajuću u vidu Kinu.) Amerika je diljem mora i oceana rasporedila dijelove svoje mornarice. (Nedavno je američki predsjednik preimenovao svoje „ministarstvo obrane“ u „ministarstvo rata“.) Izrael vodi napadačku i kaznenu geopolitiku te kao prijetnju u pričuvi drži nuklearno oružje.

Ako je teško ili izlišno upriličiti zaštitu od napada visokonadzvučnim letjelicama, jedini način obrane država je napraviti sporazum ili sporazume među silama, koje raspolažu neobranljivim sredstvima napada. U nekoliko desetljeća od vremena Hladnog rata između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza/Ruske Federacije potpisan je niz dugoročnih sporazuma: SALT I (1972.), SALT II (1979.) koji nije ostvaren, INF (1988.), START I (1991.), START II (1993.) koji nije ostvaren, Okvir za START III koji nije ni dogovoren, SORT (2003.) i Novi START (2011.), koji je zamijenio SORT.

Sporazum INF ili Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty (Sporazum o nuklearnim raketama srednjeg dometa) potpisali su 1987. godine predsjednici Ronald Reagan i Mihail Gorbačov. Dogovorne strane su se obvezale, da zauvijek uklone rakete dometa od 500 do 5.500 kilometara koje se ispaljuju s kopna, da ograniče broj nuklearnih glava, da uklone cijele skupine nuklearnog oružja i da provode nadzor nad izvršavanjem prihvaćenih obveza.

Sad među silama koje imaju dalekometne i visokonadzvučne rakete nema nikakva sporazuma o ograničavanju uporabe takvih raketa. Slijedeći primjere ranijih sporazuma između SAD i SSSR-a odnosno Rusije sadašnje raketne velesile bi morale napraviti sporazume o ograničavanju uporabe takvog oružja, koji bi obvezivali i države, koje kane namaknuti takvo oružje. Možda bi se mogao napraviti i sporazum o sprječavanju širenja dalekometnih i visokonadzvučnih raketa, kakav postoji u području uporabe nuklearnog oružja. Sporazum o sprječavanju širenja nuklearnog oružja dogovoren je u Ujedinjenim narodima 1968. godine. Sporazum je 1995. godine protegnut na neograničeno vrijeme. Sporazumu je pristupila 191 država.

Pokrovitelj sporazuma o ograničavanju uporabe i o širenju visokonadzvučnog dalekometnog oružja opet bi trebali biti Ujedinjeni narodi. Takav sporazum treba hitno utanačiti. Ujedinjeni narodi bi prijestupnike trebali strogo kažnjavati, kao što su u nuklearnom području bili kažnjeni Iran i Sjeverna Koreja.

Ako se takav sporazum postigne u Ujedinjenim narodima, ljudi i narodi bi se mogli nadati, da će živjeti u miru. Ako se takav sporazum ne postigne brzo, ljudi i narodi će živjeti u velikoj neizvjesnosti, koja bi mogla navesti mnoge države, da same proizvedu ili da drugim putem namaknu ubojite rakete, od kojih sad ili zasad nema zaštite.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi izostankom sposobnosti i pripravnosti Zapada za prilagodbu novom svijetu koji brzo nastaje. Riječ je o potrebnoj političkoj, gospodarskoj, sigurnosnoj i ideološkoj prilagodbi. Europa i poslije nje Amerika stoljećima su gospodarile ostatkom svijeta. Europa je bila gospodarila svijetom temeljem napretka znanosti i tehnologije, jakog nepokretnog i samohodnog topništva, jake mornarice i kasnije zrakoplovstva, pustolovnosti i poduzetnosti europskih ljudi te posebice željom za osvajanjem tuđeg prostora i presađivanjem svojeg pučanstva na daleka kopna.

Globalizacija poslovanja (zapadnih) korporacija povezala je gospodarstva svih zemalja. U tom postupku – koji je spočetka imao značajke neokolonijalizma – došlo je do jačanja mnogih nacionalnih gospodarstava na svim kontinentima. Brojne zemlje diljem svijeta svojski su nakanile, da prijašnje podlaganje Zapadu zamijene ravnopravnim poslovnim odnosima. U sadašnjem stoljeću pojavile su se istinske velesile i to temeljem raspolaganja golemim zemljopisnim prostorom; mnogoljudnosti pučanstva; razvitkom domaće znanosti, tehnologije i industrije; te posebice željom za izgradnjom novih, pravednijih i poštenijih odnosa među narodima i među njihovim državama.

Zapadne zemlje izbjegavaju prilagodbu novonastalom stanju u svijetu iz nekoliko razloga. Jedan je žarka želja Amerike – koju poslušno oponašaju ostale zemlja Zapada – za obnovom njezine nekadašnje hegemonije. Drugi razlog izbjegavanju prilagodbe je nesposobnost uvriježenih političkih krugova Zapada, da izvedu takvu prilagodbu. Zato vodeći političari Zapada bježe u vlastite bezumne umišljaje. Jedan od njih je Rat za Ukrajinu, koji je Zapad poveo protiv Rusije.

Ipak, smatram da je od svega važniji strah uvriježenih zapadnih političkih krugova, da svoju dosadašnju strategijsku zamisao, koja je postala izlišnom, besmislenom i smiješnom zamijene novom zamišlju. Prilagodba Zapada novom stanju u svijetu predstavljala bi ozbiljan ideološki preokret, jer su zapadni političari i mediji dosadašnji svijet vidjeli kao poprište sukoba demokracije i autoritarne vladavine odnosno sukoba liberalizma i totalitarizma.

Uvriježeni zapadni politički stalež i njegovi mediji ne uviđaju ne samo novonastalo stanje svijeta, nego ni jadno stanje, u kojemu su se zatekli njihovi narodi i njihove države. Zapadne sile kao političke zajednice potpuno su podijeljene, a Amerika i glavne europske sile (Britanija, Francuska, Italija, Njemačka) grcaju u dugovima. Njihovi građani i korporacije trpe skupoću većine proizvoda i posljedičnu nestašicu mnogih dobara.

Posebno je duboko podijeljena Amerika, koja nikad nije imala narod, koji je trebao nastati od europskih doseljenika i od afričkih „dopremljenika“. (Europa je dugo bila kontinent naroda, koji su tijekom stoljeća stekli političku zrelost.) Amerika je podijeljena i u pitanju nameta uvoznih trošarina, jer jedna politička struja u Americi hvali namet trošarina, a druga smatra, da je namet trošarina nezakonit kao vrsta poreza, koji izvršna vlast umjesto zakonodavne nameće ljudima i korporacijama.

U kolovozu ove godine predsjednik Trump je smijenio Eriku McEntarfer, pročelnicu odjela za statistiku ministarstva rada, zbog navodne krivotvorbe podataka o zaposlenosti, iako je bila riječ o uobičajenom naknadnom usklađivanju podataka. Predsjedniku Trumpu zaposlenost nije nikad previsoka, jer je namet uvoznih trošarina i smislio, kako bi ojačao američku industriju i u njoj povećao zaposlenost.

Dana 10. rujna u sveučilišnom parku u Oremu u državi Utah na smrt je ustrijeljen Charlie Kirk, američki „konzervativni“, republikanski propagandist zadužen za „mladež“ dok je na otvorenom prostoru razgovarao sa studentima. Ubojica Charlija Kirka se navodno na nagovor vlastitog oca sam predao policiji. Po svemu sudeći otac ubojice nije odobravao postupak svojeg sina. U Americi je podjela dosegnula i obitelji.

Ipak, republikanski guverner države Utah Spencer Cox je izjavio, da je riječ o političkom ubojstvu. Guverner Cox je dodao, da se u ovom desetljeću ponavljaju šezdesete godine prošlog stoljeća, kad su uz ostale političke prvake ubijeni John Kennedy, Robert Kennedy, Malcolm X i Martin Luther King. Za spomenuta ubojstva demokratskih prvaka bili su okrivljeni „krajnji desničari“.

Sad stradaju ljudi s političke desnice. Republikanski kandidat Donald Trump bio je ozbiljno ranjen. Dana 14. lipnja u svojem je domu ubijena Melissa Hortman, predsjednica zastupničkog doma u državi Minnesoti. Ujedno je ubijen i Mark Hortman, suprug predsjednice Hortman. Nedavno je ubijen Charlie Kirk. Treba li sad optuživati „krajnje ljevičare“?

Prije nekoliko tjedana predsjednik Trump je zapovjedio narodnoj straži, da uvede red u Chicagu u državi Illinois. Guverner te savezne države J. B. Pritzker – koji pripada obitelji Pritzker, koja je vlasnica mreže hotela Hyatt – je javno rekao, da ga je predsjednik Trump molio, da sebi na čast podupre zahvat narodne straže u Chicagu. Guverner je odgovorio: „Predsjedniče, ne pomišljajte doći u Chicago, jer ovdje niste ni poželjni ni potrebni, posebice zato, što Vaše umne sposobnosti ozbiljno popuštaju.“ Može li biti vjerodostojniji dokaz duboke podjele u Americi?

Zbiljsko stanje zapadnog gospodarstva je zabrinjavajuće. Zapad je uglavnom iscrpio svoje prirodne izvore, osim što Amerika ima pričuve prirodnog plina i nafte. Tržišta za američki ukapljeni plin su daleko od Amerike, a isplatljivost proizvodnje nafte iz škriljevca ovisi o cijeni nafte na svjetskom tržištu. Predsjednik Trump je nametom trošarina od Europe iznudio kupnju skupoga američkog ukapljenog plina. (Amerika nastoji promijeniti vlast u Venezueli, kako bi se dokopala jeftine nafte.) Prirodno bogatstvo na Zapadu ima samo Kanada, koja se osamostaljuje od Amerike i koja sama po sebi postaje istinskom sirovinskom, industrijskom i političkom velesilom. Po meni, Kanada se pridružuje slobodnim velesilama Svjetske većine: Brazilu, Indiji, Indoneziji, Keniji, Kini, Nigeriji i Rusiji.

U većini zapadnih država došlo je do istinske deindustrijalizacije, a kapital je financijalizirao ne samo zapadne korporacije, nego i zapadne države. Za njemačkoga saveznog kancelara Merza financijalizacija Njemačke je poželjna i potrebna. Financijalizirane korporacije zanemaruju tvarnu proizvodnju i posljedično smanjuju mogućnost izvoza iz svojih država.

Minulih godina Afrika stupa na svjetsku gospodarsku i političku pozornicu. Opći uspon Afrike u svijetu djelomice je omogućilo kinesko postavljanje prijevozne i komunikacijske podloge u golemom broju afričkih država. Riječ je o autocestama i željezničkim prugama te o morskim i zračnim lukama. Nedavno je Kina za sve afričke države uklonila uvozne trošarine. Znatna su indijska i kineska ulaganja u afričku poljoprivredu.

Mnoge afričke države ograničile su ili zabranile izvoz sirovina, jer žele same ili uz pomoć azijskih korporacija razviti vlastitu proizvodnju na osnovi svojih sirovina (drva, kave, kakaa, zlata, urana, bakra, nikla, kobalta, nafte i ostalih sirovina). Industrijalizacija Afrike donijet će porast zapošljavanja i zadržavanje u Africi dodane vrijednosti.

Brojne afričke države počele su dodjeljivati državljanstvo iseljenicima i „dopremljenicima“ iz Afrike, koji sad žive u zapadnim zemljama. Pritom se dopušta dvojno državljanstvo. Uvjet za dobivanje državljanstva u afričkim zemljama, je genski dokaz o podrijetlu iz Afrike. Dobivanje državljanstva navest će mnogo povratnike, da u Afriku ulažu kapital te da u njoj utemeljuju korporacije i nabavljaju ili podižu nekretnine. Etiopija svojim povratnicima ne dodjeljuje državljanstvo, nego pravo trajnog prebivanja u toj zemlji i široka prava, koje nosi „žuta karta“ o pravu prebivanja.

U naše dane uvriježeni zapadni političari i glavnina zapadnih medija se boje poviriti u stvarni svijet i zaviriti u svoje države i u svoje narode odnosno u svoje pučanstvo. Radije ostaju uronjeni u svoje (ideološke) umišljaje. Uvriježeni političari se plaše vidjeti podjele u svojim zemljama i u svojem pučanstvu, upravo zato što znaju, da bi njihove političke zajednice trebale biti cjelovite, jedinstvene i u sebi složne. (Podijeljene zajednice propadaju.) Oni znaju, da se od njih očekuje napor za liječenje i oporavak njihovih zajednica i njihova pučanstva. Uvriježeni političari se srame stanja u vlastitim zemljama.

Dobriša Cesarić (1902.-1980.) je napisao: „Pukotinā ima svaki život,/Kroz koje bližnji radoznalo zure/Motreći naše dane što se žure.//I tako ništa nije posve naše:/Mi srčemo taj život kao vino/Iz tuđom rukom uprljane čaše.//Al ko je ćudi gadljive i stidljiv,/Kako bi htio zastrti ta okna/Na svojoj duši, i biti nevidljiv –//Pa da mu posve mirno bude lice,/Ko pusto polje ispod koga teku/Nečujno vali jedne ponornice.“

Uvriježeni političari se plaše vidjeti i uvidjeti, da se brojne političke i životne zajednice izvan Zapada snažno tehnološki razvijaju te da gospodarski rastu i politički dozrijevaju. To se posebice odnosi na države drevnih i starih naroda. Zapadni političari se boje uložiti zbiljski napor, koji je potreban za sustizanje općeg rasta zemalja Svjetske većine pa radije niječu raskorak u hodu Zapada i Svjetske većine. Po meni, sadašnji politički prvaci Zapada prepuštaju novom naraštaju političara teški posao hvatanje koraka sa zemljama Svjetske većine.

Istinska nevolja sadašnjih zapadnih političara je njihova oholost, uznositost, ispraznost ili umišljenost, iako oni ne znaju što im budućnost nosi. Ivan Gundulić je dobro napisao: „Kolo od sreće uokoli/vrteći se ne pristaje:/tko bi gori, eto je doli,/a tko doli gori ustaje.“ Nasuprot umišljenosti sadašnjih političara, u nedavno globaliziranoj vrsti Homo sapiens, koja je postala cjelinom najpotrebnija i najkorisnija vrlina ljudi, političara i naroda je skromnost.

U nepovratno globaliziranoj vrsti obitelji, političari, države i životne zajednice ovise o istinskoj suradnji, koja se ne može uspostaviti samouzdizanjem jednih ljudi, političara, država ili naroda nad druge. Suradnja nije krinka za vladavinu jednih naroda ili država nad drugima. Dobar uzor suradnje pruža djelovanje udruge država BRICS. Članice BRICS-a se međusobno dogovaraju i dogovore što bi trebalo poduzeti i što bi trebalo napraviti, ali se svakoj državi prepušta na volju, hoće li dogovor provesti i s kojom drugom članicom će provesti postignuti dogovor.

Istinska novina u svijetu koji se sad rađa je nova povezanost naroda i njihovih država. U globaliziranoj vrsti Homo sapiens slobodna suradnja naroda se ne da ničim zamijeniti. Zapad još oklijeva prepustiti se iskrenoj suradnji među narodima pa ga u tom nastojanju spopadaju čudne zamisli kao što je namet uvoznih trošarina, koji je sračunat na političko podlaganje drugih država Americi. Srž novog američkog pristupa svjetskom gospodarstvu otkriva grubo postupanje Amerike prema njezinim dosadašnjim saveznicama: Europskoj uniji, Japanu, Južnoj Koreji, Meksiku, Švicarskoj, Vijetnamu i drugim državama.

Međutim, namet trošarina koji je sračunat na uzaludnu obnovu nekadašnje američke hegemonije otočuje („izolira“) Ameriku i ostale zapadne države. Uvriježeni američki političari su računali, da bi pod nametom trošarina jedna zemlja za drugom postajale plijenom kapitala. Međutim, zemlje Svjetske većine su međusobno tijesno povezane pa ih je teško skršiti kao snop ili svežanj. U novoj povezanosti naroda i država je bit globalizacije naše vrste. Zapad ne može pobjeći iz novonastalog svijeta.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi stvarnim uzrocima sadašnjeg političkog stanja u Francuskoj, koje nije mnogo drukčije od stanja u ostalim članicama Europske unije. Prvi i glavni razlog sadašnjeg slabog političkog stanja u državama Europske unije je prevlast kapitala nad cijelom Unijom. Drugotni razlog poraznog političkog stanja u članicama Unije je Rat za Ukrajinu, koji svjetski kapital vodi protiv Rusije, koja je uz neke druge države „trnu u mesu“ umiruće svjetske hegemonije kapitala. Navedeni drugotni razlog teškog stanja u članicama Unije je posljedica prvoga navedenog razloga.

Poticaj za pisanje ovakvog i ovog osvrta pružilo mi glasanje o povjerenju vladi premijera Françoisa Bayroua u francuskoj Narodnoj skupštini 8. rujna ove godine. Zastupnici su glasali protiv ostanka vlade u omjeru 65%:35% (364 protiv 194 glasa). Poslije ponovnog pada vlade predsjednik Emmanuel Macron je mogao (1) zakazati nove parlamentarne izbore, (2) vladati sam putem predsjedničkih odluka („dekreta“), (3) zakazati nove predsjedničke izbore ili (4) po običaju imenovati novog premijera. Predsjednik Macron je već 9. rujna imenovao Sébastiena Lecornua za novog premijera. Lecornu je sedmi Macronov premijer u osam godina Macronove vladavine Francuskom. (Primjereno je ovdje navesti englesku šalu o navodno škrtim Škotima. Jedan Englez pita drugoga: „Što Škoti rade s rabljenim britvicama za brijanje?“ Odgovor: „I nadalje se njima briju!“)

Ima i na ostalim kontinentima država, koje su u teškom političkom stanju. Primjeri za to su Južna Koreja, Japan i Argentina. Vlasti u tim državama ne mogu ustaliti političko stanje, omogućiti održljiv gospodarski rast ili jamčiti uredan prijenos vlasti poslije redovitih parlamentarnih odnosno predsjedničkih izbora. (U Južnoj Koreji je izabrani predsjednik države pokušao izvesti državni udarac i uvesti osobnu vlast. Japan se još ne može riješiti deflacije ili pada cijena proizvoda od američkog sramotnog nameta iznimno visokog tečaja jena prema američkom dolaru 1985. godine. Argentina ne može zauzdati inflaciju, koja već desetljećima izgriza argentinsko gospodarstvo.) Spomenute zemlje su velike pobornice američke prevlasti u svijetu.

Sadašnje teško stanje u francuskoj politici uvelike se može pripisati djelovanju predsjednika Macrona. Emmanuel Macron je za predsjedničke izbore 2017. godine bio predstavljen javnosti kao osoba izvan uvriježenog sustava, koja će biti u stanju provesti potrebnu preobrazbu francuskog političkog i gospodarskog sustava. Bio je predstavljen i kao kandidat, koji će zaustaviti Marine Le Pen, koja je bila razglašena kao najljuće zlo u francuskoj politici. Emmanuel Macron je bio doveden na vlast, kako bi u Francuskoj ostvario liberalni i neokonzervativni nacrt, koji je bio određen i za cijelu Europsku uniju.

Činjenica, da se je pod predsjedanjem Emmanuela Macrona u osam godina izredalo sedam premijera pokazuje, da Macron nije uspio ostvariti naum, za koji je bio doveden na vlast. Michel Banier, prijašnji europski pregovaratelj za Brexit bio je izvrstan diplomat, ali se nije iskazao kao državnik u sustavu, koji je uspostavio predsjednik Macron. Bio je francuski premijer samo 99 dana.

Od početka vladavine predsjednika Macrona redali su se mnoštveni ulični prosvjedi građana, koji su stalno imali nove povode. Izbijali su i prosvjedi prijevoznika energenata, zbog poskupljenja nafte i plina. (Prošle godine francuski proračunski manjak povećan je 6% pa je bivši premijer Bayrou predviđao smanjenje proračuna za javnu pomoć od 44 milijarde eura.) Očito je, da se Francuzi nisu dali prevariti izbornim obećanima Emmanuela Macrona i nositelja kapitala, koji su ga na prijevaru doveli na vlast.

Na izborima za Europski parlament početkom lipnja 2024. godine Narodno okupljanje Marine Le Pen osvojilo je 31,5% glasova, a izborni savez Potreba Europe Emmanuela Macrona 14,5% glasova. [Izbori za Europski parlament računaju se po razmjernom („proporcionalnom“) sustavu pa na tim izborima nema kao u Francuskoj drugog kola, prije kojega se stranke dogovaraju, kako bi izigrale Narodno okupljanje.]

Kako bi pokazao da je rezultat europskih izbora bio slučajan, predsjednik Macron je zakazao prijevremene parlamentarne izbore u Francuskoj za 19. lipnja. U prvomu izbornom kolu Narodno okupljanje je dobilo najviše glasova, ali su prije drugog kola ljevica i Macronovi centrumaši dogovorno povukli svoje slabije kandidate, kako bi zanijekali pobjedu Narodnom okupljanju. Ljevica je konačno dobila 188 sjedala u Narodnoj skupštini, Macronovi centrumaši 161 sjedalo, a Narodno okupljanje 142 sjedala. Ljevica je shvatila, da je i ona izigrana pa se je povezala s Narodnim okupljanjem. Francuskom se više ne može upravljati. U međuvremenu predsjednik Macron je pobjegao iz domaće politike, koju je prepustio politički slabašnim premijerima, koji nemaju većinu u Narodnoj skupštini.

Predsjednik Macron je naglavce skočio u vrtlog ukrajinskog rata. U tom poslu je našao saveznike samo u predsjednici Europskog povjerenstva te u slabim premijerima Britanije i Njemačke, koji se od svojih glasača isto „skrivaju u Ukrajini“. Predsjednik Macron želi uspostaviti vojsku Saveza voljnih, kojom bi htio i zapovijedati, iako se 70% francuskih građana protivi vojnom upletanju Francuske u Rat za Ukrajinu. Ta bi vojska trebala jamčiti primirje/mir u Ukrajini, ali Rusija neće dopustiti europskim postrojbama jamčenje mira. Uključenje europskih sila u ukrajinski rat je tlapnja njihovih prvaka. Ti prvaci nastoje nagovoriti Ameriku, da se uključi u njihov nacrt, a Amerika se poigrava cijelom Europom i nastoji je oslabiti.

Nevoljna uspostava Saveza voljnih pokazuje, da Europska unija ne postupa kao cjelina. Briselski, londonski, pariški i berlinski prvaci nisu u stanju na Rusiju povesti cijelu Uniju, ali uz pomoć medija uzrujavaju sve ljude i uznemiruju sve narode Europe. Izdvajanje Bruxellesa, Berlina, Londona i Pariza u posebnu vladavinsku skupinu ili „oligarhiju“ meni kaže, da prvaci vodećih zemalja Unije počinju uviđati, da jednovlašće ili „unitarizam“ nije za Europu. Najveću odgovornost za uspostavu europske oligarhije nosi Emmanuel Macron, jer je on najduže na vlasti, od 2017. godine. Macron je nastavljajući francusku političku tradiciju neprestance iznosio nove zamisli, od kojih je jedna rana bila stvaranje europske vojske, a otkad je počeo Rat za Ukrajinu stvaranje vojnog Saveza voljnih.

Vodeće države Unije nastoje stvaranjem europske „oligarhije“ spasiti sadašnje europsko (briselsko) jednovlašće. Međutim, u svim europskim narodima jača uviđanje da svaki narod treba budućnost svoje zemlje uzeti u svoje ruke. Kao što kapital zagovara europsko jednovlašće tako se u europskim narodima uspostavlja jednodušje. Sadašnje političko stanje u Francuskoj nastalo je krivnjom privatnog kapitala, koji vodi svjetsku i europsku politiku, a zanemaruje potrebe i zahtjeve narodâ. Narodi umjesto političke zbrke, koja je stvorena u njihovim zemljama žele postojanu vlast, koja će povesti račun o potrebama ljudi i narodâ.

Kapital nastoji namaknuti trenutačne probitke, koji se mijenjaju iz dana u dan. Postojanost državne politike mogu postići samo nacionalne, domoljubne političke snage, kojima je stalo do dobrobiti naroda. Takve snage se okupljaju u svim europskim narodima. Te snage traže korjenito odstupanje od politike kapitala pa nije neobično što ih kapitalistički mediji optužuju za političku krajnost. Oslanjanje na narod novih političkih snaga učinit će, da njihova politika bude politika suglasja ili konsenzusa.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednom novinom u sadašnjem svijetu. Osvrt se bavi punim zamahom prelaska od jednostožernog svijeta u višestožerni. Poticaj za pisanje ovog i ovakvog osvrta pružila mi je najnovija odluka američkog državnog ustroja, da ukine uvozne trošarine na zlato, uran, tungsten i grafen. Ta odluka je očito izazvana nestašicom tih tvari u američkom gospodarstvu, iako se američka vlada od početka ove godine razmeće nametom uvoznih trošarina. Namet uvoznih trošarina neće reindustrijalizirati američko gospodarstvo, jer Amerika nema svoje sirovinske i industrijske opskrbne mreže, nego ponajviše ovisi o opskrbnim mrežama koje strogo nadzire Kina.

(Tungsten se zbog svoje trajnosti, gustoće i postojanosti na visokim temperaturama rabi u pravljenju slitina, elektronici, kemijskim postupcima te u razvitku vojne i svemirske tehnologije. Grafen se rabi u proizvodnji laganih, tankih i osjetljivih elektroničkih odnosno fotonskih povezanih kola, fotonaponskih ploča i lijekova te u mnogim drugim kemijskim postupcima.)

Neuspjeh reindustrijalizacije američkog gospodarstva nedvojbeno je posljedica lakomislenih poteza predsjednika Donalda Trumpa, ali je prvobitno prouzročen „oskudicom“ u Americi slobodnog novca ili kapitala, unatoč golemom kapitalu, koji je nakupljan po svijetu i koji je usredotočen u Americi. Američki kapitalisti ne žele slobodan novac ili glavnicu uložiti u razvitak tehnologije, u napredak industrije ili u uspostavu opskrbnih mreža, nego ga gotovo isključivo rabe za stvaranje novog, dodatnog kapitala. Kapital sam sebi stalno „dodaje vrijednost“. Takva uporaba glavnice se može nazvati rodoskvrniteljskom (hrv. „incestuoznom“). Američki kapital je opsjednut rodoskvrniteljstvom pa kapitala nedostaje za njegovu prirodnu rodnost: razvitak tehnologije, jačanje industrije i stvaranje vlastitih opskrbnih mreža.

Donedavno je svjetski privatni kapital upravljao svijetom odnosno nacionalnim državama, kojima narodi nisu smjeli upravljati. Od svršetka Hladnog rata uspostavljana je politička hegemonija Amerike i to u ime svjetskoga privatnog kapitala, koji se je sredotočio u njoj.

Ipak, nekoliko godina poslije smrti kineskog prvaka Mao Zedonga (1976.) Kina se je prihvatila preobrazbe samo svojeg gospodarstva, a ne i političkog sustava. Kina je do 2017. godine postala prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta, a sad je nedvojbeno i tehnološki najnaprednija zemlja u svijetu. Rusija se je do konca dvadesetog stoljeća obnovila od sloma europskog komunizma i od rasapa Sovjetskog Saveza. Ona je poslije oporavka stupila u strategijsko ortaštvo s Kinom.

Oko tih dviju država počele su se okupljati zemlje, koje su se jedna za drugom oslobađaju američke hegemonije. Stvoren je široki svjetski pokret okupljanja i povezivanja slobodnih naroda putem: (1) kineskog nacrta postavljanja svjetske prijevozne i komunikacijske podloge nazvanog Pothvat pojasa i puta; (2) udruge slobodnih država BRICS, koji sad ima deset punopravnih članica i deset zemalja-ortakinja; i putem (3) područnih udruga država kao što su ASEAN, Šangajska skupina za suradnju i Mercosur u Južnoj Americi.

Odnedavno se je u postupak povezivanja slobodnih naroda snažno uključila Indija, gospodarstvo koje je zemljopisno gledano upućeno na Indijski ocean i na Tihi ocean te od kopnenih područja na Afriku, Središnju Aziju, Indokinu i na zemlje Perzijskog zaljeva. Indija će na poslu novog povezivanja naroda biti od velike pomoći Kini i Rusiji, iako ona još nije ozloglašena kao neprijateljica zapadnog svijeta i Amerike, kao što su već ozloglašene Kina i Rusija.

Indija se je dugo kolebala između političke suradnje s Amerikom i svojskog uranjanja među države BRICS-a i Svjetske većine. Indija je 2007. godine pristupila protivkineskom „sigurnosnom dijalogu“ QUAD, koji su sastavljali Amerika, Australija, Indija i Japan. Australija se je iz dijaloga povukla 2008. godine, jer je nastojala popraviti odnose s Kinom. Indija je bila obnoviteljica „sigurnosnog dijaloga“ QUAD 2017. godine u Manili. Sad se je Indija posvetila suradnji u BRICS-u i u Šangajskoj skupini za suradnju nakon što je predsjednik Trump na Indiju navalio drugotne trošarine u stupnju 50%. (Trumpov savjetnik za trgovinu Peter Navarro izjavio je, da je rat u Ukrajini temeljem indijske kupnje ruske nafte „Modijev rat“.)

Odsad će Indija, Kina i Rusija predvoditi novo povezivanje naroda, koji su se oslobodili hegemonije svjetskog privatnoga kapitala. Odmetanje naroda od vlasti kapitala omogućeno je snažnim nakupljanjem domaćeg kapitala u zemljama u razvitku. Svjetski privatni kapital, koji je usredotočen u Americi nije više dovoljan za vladanje svijetom. Premalo ga je, jer je napredak gospodarstava zemalja u razvitku omogućio zemljopisno ujednačeniju razdiobu kapitala. Za razliku od američkog kapitala, koji se je posvetio financijalizaciji korporacija ili samooplodnji u njima i financijalizaciji američke države, zemlje u razvitku svoj novi kapital ulažu u tehnologiju, industriju i prijevoznu podlogu. Te zemlje vraćaju svojim narodima nakupljeni kapital.

Narodi zemalja u razvitku ili zemalja Svjetske većine se međusobno povezuju, jer su slobodni i jer ih hegemonija kapitala više ne razdvaja. Države ne razdvaja ni međusobno ratovanje, jer njihovi narodi žele mir. Nijedan narod ne želi rat, ali kapital kad može ne uvažava želje naroda.

U opreci s tim, kapital želi rat. Svjetski kapital sad ratuje u Europi protiv Rusije, a u Perzijskom zaljevu protiv Irana i njegovih šijitskih saveznika. U europskom ratu kapital rabi državu Ukrajinu i ukrajinski narod, a u zaljevskom ratu Izrael i izraelski narod. Svjetski kapital ratuje, jer ga nema dovoljno da druge pokorava politikom, a ljudske vrijednosti je u zapadnim narodima srozao. Zapadni narodi trebaju oporavak, do kojega mogu doći samo uključivanjem u Svjetsku većinu, koja će im donijeti i mir. Svjetski kapital sad prijeti svjetskim ratom, ne bi li u takvom ratu „iščupao pobjedu iz čeljusti poraza“.

U Novom vijeku sve ratove je zapodijevao privatni kapital od vremena kad se je počeo nakupljati u nekim sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima. Tad se je sačuvao samo đenovski kapital, koji je financirao španjolska kolonijalna osvajanja. Poslije se je kapital usredotočio u Nizozemsku i u Englesku/Britaniju pa su te zemlje zapodijevale ratove i osvajale narode iza dalekih mora. Nizozemska i Britanija su gospodarile morima, ali ne i kopnom. Golemi kapital usredotočen u Americi dostajao joj je za osvajanje i mora i kopna, ali istom poslije rasapa Sovjetskog Saveza. Po meni, kapital je tad propustio jedinu prigodu za uspostavu svjetske hegemonije, ali stupanj vladavine svijetom ne ovisi samo o kapitalu, nego i o narodima.

Novo povezivanje naroda čini svijet drukčijim i novim. Ubrzano se stvara svijet, koji je sve više po volji slobodnih naroda, a sve manje po volji privatnog kapitala. Govori se i piše, da se „jednostožerni svijet“ ubrzano pretvara u „višestožerni svijet“. Po meni, izraz „višestožerni svijet“ nije primjeren, jer ne iskazuje međusobnu povezanost naroda. Narodi nisu samostojni i odvojeni stožeri ili polovi.

Za pravo iskazivanje nove povezanosti slobodnih naroda možda bi primjereniji bili izrazi „sprega slobodnih naroda“, „svijet po volji narodâ“ ili „svijet ustaljenih odnosa“. Narodima je stalo do postojanosti stanja svijeta i zato bježe od samovolje kapitala. Narodi koji se žele osloboditi hegemonije kapitala sad imaju pouzdano utočište – svjetsku udrugu BRICS i brojne područne udruge slobodnih naroda.

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi dvama značajnim skupovima u Kini. Osvrt se bavi presudnim i povijesnim sastankom na vrhuncu Šangajske organizacije za suradnju (SCO) 30. i 31. kolovoza u gradu Tjanđinu i proslavom u Pekingu osamdesete obljetnice kineske pobjede nad fašizmom, kolonijalizmom i imperijalizmom. (Tjanđin je veliki lučki i industrijski grad na sjeveroistoku Kine te poslije Šangaja i Pekinga treći najveći grad u Kini.)

Velikim praskom (Big Bang) smatra se izniman događaj od prije gotovo 14 milijardi godina, nakon kojega je navodno počelo rasprskavajuće širenje Svemira brzinom većom od brzine svjetla. To je bilo razdoblje svemirskog širenja, koje je prema fizičaru Alanu Guthu trajalo samo 10^-32 sekunde. Tad je širenje Svemira naglo stalo zbog nepoznatog uzroka. Otad su Svemir počeli ispunjati tvar i zračenje pa Svemir sad ima sastav, koji znamo: atomi i ostale čestice, od kojih su sastavljene sadašnje zvijezde i galaksije. Bez obzira je li zamisao Velikog praska prihvatljiva ili nije, naslov ovog osvrta ima puni smisao: pred našim očima ubrzano se stvara novi svijet.

Sastanak na vrhuncu Šangajske organizacije za suradnju potaknuo je veliko zanimanje i zapadnih medija, jer su se tijekom trajanja skupa dvojno sastali najvažniji čelnici udruge Narendra Modi, Vladimir Putin i Ši Đinping, ali su se ti prvaci sastali i trojno. Po meni, spomenuti prvaci su najzapaženiji političari današnjice i to ne samo po dužnostima, koje obnašaju u svojim zemljama, nego i po osobnoj mudrosti te po učinkovitosti svojeg rada. Spomenuti osobni sastanci navedenih prvaka odlikovali su sesrdačnošću, lakoćom razgovora i sposobnošću dogovora. (Zapaženo je, da su se ruski predsjednik i indijski premijer dovezli iz svojih stanova do dvorane za sastanke u istom automobilu, u kojemu su se zadržali u razgovoru 50 minuta, iako je za vožnju bilo potrebno samo 5 minuta. Modi je poslije rekao, da su razgovori s Putinom uvijek iznimno poticajni.)

Šangajsku organizaciju za suradnju utemeljili su 2001. godine Kazahstan, Kina, Kirgistan, Rusija, Tadžikistan i Uzbekistan. Indija i Pakistan su organizaciji pristupili 2017. godine, Iran 2023. godine, a Bjelorusija 2024. godine. SCO ima države-promatračice i ima ortakinje za razgovor. Afganistan i Mongolija su promatrači, a 14 zemalja su ortakinje za razgovor. Prije ovogodišnjeg sastanka SCO-a molbe za članstvo su podnijeli Armenija i Azerbajdžan. Članstvo kršćanske Armenije u SCO-u spriječio je islamski Pakistan, a islamskog Azerbajdžana hinduistička Indija.

Kao gosti sastanka SCO-a bili su pozvani glavni tajnik Ujedinjenih naroda, predsjednici Indonezije, Laosa, Maldiva, Turkmenistana i Turske te premijeri Kambodže, Nepala, Malezije, Vijetnama i drugih zemalja. Na sastanku su bile zastupljene mnoge ustanove: Ujedinjeni narodi, ASEAN, Organizacija dogovora o skupnoj zaštiti (CSTO), Konferencija o uspostavi povjerenja (CICBM), Vijeće za eurazijsku gospodarsku suradnju (BEEC), Azijska banka za ulaganje u infrastrukturu (AIIB) i druge ustanove.

Na ovogodišnji sastanak na vrhuncu Šangajske organizacije za suradnju došlo je veliko mnoštvo važnih i utjecajnih ljudi, da je u svijetu – ako se izuzmu Ujedinjeni narodi – teško naći ustanovu, koja može na jedno mjesto i u isto vrijeme privući toliki broj državnika. Takve ustanove nisu Europska unija, Atlantski savez ili Skupina sedam (G7). Skupina dvadeset (G20) je već uminula. Važnost ovogodišnjeg sastanka Šangajske organizacije za suradnju uzvišena je obilježavanjem osamdesete obljetnice pobjede Kine nad fašizmom, kolonijalizmom i imperijalizmom, koje je uslijedilo neposredno poslije sastanka SCO-a u Tjanđinu.

Na sastanku na vrhuncu Šangajske organizacije za suradnju napravljeni su brojni poslovni sporazumi. Među sklopljene sporazume valja ubrojiti dvadeset sporazuma između Indije i Ruske Federacije, sporazum Indije i Kine o prodaji indijske hrane i indijskih lijekova Kini te sporazum Kine i Rusije o izgradnji plinovoda Snaga Sibira 2. Tim će plinovodom teći prirodni plin s ruskog poluotoka Jamala u zapadnom dijelu Sibira do sjeveroistočne kineske pokrajine Heilongđang (Heilongjiang). Plinovod će presijecati Mongoliju, bit će dugačak 2.600 kilometra i godišnje će dopremati 50 milijardi prostornih metara plina. Sjeverni tok 1 u Baltičkom moru dopremao je iz Rusije u Europu 55 milijardi prostornih metara plina godišnje.

Među poslovne odluke sastanka na vrhuncu u Tjanđinu valja ubrojiti odluku SCO-a o utemeljenju vlastite Banke za razvitak, kako bi se članice SCO-a lakše odupirale nasilju i jednostranim odlukama zapadnih financijskih ustanova. Odluka je donesena u nakani, da se smanji ovisnost zemalja u razvitku o zapadnim financijskim ustanovama. Godine 2015. s istom nakanom utemeljena je Nova razvojna banka BRICS-a, jer SAD ne dopuštaju preobrazbu Međunarodnog monetarnog fonda.

Na kraju dvodnevnog sastanka SCO-a donesena je skupna izjava sudionika, u kojoj se naglašava, da svjetska politika, svjetsko gospodarstvo i ostali vidici međunarodnih odnosa trpe duboke povijesne promjene. Međunarodni sustav postaje pravednijim i čestitijim te se sve više približava višestožernom svijetu, što otvara nove mogućnosti nacionalnog razvitka i korisne dvojne suradnje. Po izjavi SCO-a, pojačano geopolitičko sukobljavanje nosi prijetnje i izazove svjetskoj sigurnosti i sigurnosti zemalja Šangajske organizacije za suradnju. Svjetsko gospodarstvo te posebice međunarodna trgovina i financijska tržišta pretrpjeli su ozbiljne udarce.

Pomno sročen i uvijen početak završne izjave SCO-a predstavlja ozbiljnu osudu američke politike i posebice politike predsjednika Donalda Trumpa. Šangajska organizacija za suradnju ne želi sučeljavanje s Amerikom, ali želi i nadalje stupati svojim putem.

Usto, države članice su potvrdile svoju predanost svrhama i načelima Povelje SCO-a. One će i nadalje slijediti „šangajski duh uzajamnog povjerenja, uzajamne koristi, jednakosti, razmjene mišljenja, poštivanja različitih civilizacija i težnje za zajedničkim razvitkom“ te nastaviti produbljivati suradnju i promicati zaštitu, postojanost i održljiv razvitak u području SCO-a. Članice su izrazile protivljenje rješavanju međunarodnih i područnih pitanja izdvajanjem u skupine i sučeljavanjem. Članice su ponovile važnost promicanja nove vrste međunarodnih odnosa temeljenih na međusobnom poštivanju, poštenju, pravdi i suradnji na obostranu korist, izgradnji zajednice sa zajedničkom budućnosti za čovječanstvo i uključivanju u razmjenu mišljenja utemeljenu na zamisli „Jedna Zemlja, jedan dom, jedna budućnost“.

Za dvojnog susreta s predsjednikom Šijem premijer Modi je ustvrdio, da su Kina i Indija bile izgradile velike civilizacije, a da su sad istinske velesile. Predsjednik Ši je odvratio, da je dobro što su Indija i Kina izabrale biti prijateljice, a ne protivnice.

Dvojni i trojni sastanci predsjednika Putina i Šija te premijera Modija pokazivali su radost sudionika. To je u velikoj opreci s polugodišnjim sastancima Skupine sedam, koji pružaju dojam okupljanja kaznene postrojbe ili – jer na tim sastancima sudjeluju i SAD – „kažnjeničke bojne“. Lica sudionika sastanaka G7 djeluju prijeteće osim na „obiteljskim“ slikama.

Sudjelovanje na ovogodišnjem sastanku Šangajske organizacije za suradnju velikog broja zemalja ASEAN-a pokazuje, da su njihovi čelnici zadovoljni što je predsjednik Trump 2017. godine povukao Ameriku iz potpisanog Sporazuma o tihooceanskom ortaštvu (TTPA – Trans-Pacific Partnership Agreement). Predsjednik Trump je odustao od sklapanja Prekoatlantskog ortaštva za trgovinu i ulaganje (TTIP – The Transatlantic Trade and Investment Partnership). TPPA je trebao ograditi Kinu od ASEAN-a, iako je Kina najveća ortakinja svim zemljama te udruge. TTIP je trebao Rusiju ograditi od Europske unije, iako je Unija kupovala ruski plin.

Ako se SCO-u dodaju skupine udruženih država ASEAN, BRICS i MERCOSUR (Južno slobodno tržište u Južnoj Americi) silina politike i gospodarstava zemalja Svjetske većine postaje uistinu nezaustavljivom.

Novost u slobodnom udruživanju zemalja Svjetske većine je u tomu, što više nije riječ samo o trgovini, nego i o čuvanju državnih pričuva, ulaganju i o prekograničnom plaćanju. Proširenje djelovanja spomenutih udruga država izravna je posljedica američkog nameta trošarina, koji je zaoštrio odnos zapadnih zemalja i zemalja u razvitku te povrijedio dostojanstvo zemalja u razvitku i ponos njihovih političkih prvaka.

Ukratko, ovogodišnji veleban sastanak Šangajske organizacije za suradnju je pokazao, da sredina svijeta nije više u Europi ili na Atlantskom oceanu, nego u Euraziji. Usto, politika i gospodarstvo Eurazije imaju veliku silinu ili dinamiku, što će jamačno dovesti do prevage zemalja Svjetske većine  nad uvelom atlantskom hegemonijom svjetskog kapitala usredotočenog u SAD. Silina gospodarstava Svjetske većine vodi zemljopisno ujednačenijoj razdiobi kapitala i posljedično prestanku gospodstva „svjetskog kapitala“ nad vrstom Homo sapiens.

Nova politička i poslovna silina u državama Svjetske većine posebno je potaknuta općim američkim nametom uvoznih trošarina na kovine (čelik, aluminij, bakar) i nametom različitih uvoznih trošarina jedinačnim zemljama, za sve njihove proizvode. Pokazalo se je, da je namet trošarina jedinačnim zemljama sračunat na davanje ustupaka američkoj politici. Takve ustupke su napravili, primjerice, Japan i Europska unija, ali je većina pogođenih zemalja – uključujući Kanadu – odbila Americi dati političke ustupke.

Predsjednik Trump je očito precijenio važnost američkog tržišta. Namet trošarina nije prisilio pogođene zemlje na političke ustupke, ali je stvorio političku i trgovinsku zbrku u svijetu. Države se jedna za drugom odmeću od trgovanja s Amerikom i tržište za svoje proizvode nastoje naći u ostalim zemljama Svjetske većine. Primjer za to pružaju, Kanada, Indija i Europska unija, koja nakon dvadeset petogodišnje priprave konačno sklapa trgovinski ugovor s Mercosurom i nažalost pravi zajedničko tržište za poljoprivredne proizvode, kojemu se odupiru mnoge zemlje Unije kao što je Poljska.

Zbog nameta trošarina i opće zbrke, koju je taj namet stvorio u svijetu godišnji sastanak SCO-a u Tjanđinu privukao je veliku pozornost, stvorio radost i postao putokazom za novo povezivanje zemalja svijeta. To je bio prvi godišnji sastanak SCO-a poslije povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću i obnove nameta uvoznih trošarina. (Predsjednik Trump je stvorio zbrku i u svojem ministarstvu financija, jer dužnosnici ministarstva ne znaju reći platišama trošarina koliko trebaju platiti za neki proizvod, koji se uvozi iz određene države.) Ispada da je predsjednik Trump iznimno učinkovit u crpljenju snage američkog gospodarstva i u rušenju ugleda Amerike. Prije je Amerika nastojala omeđiti Kinu i Rusiju, a sad zemlje Svjetske većine omeđuju Ameriku.

Čini se, da bi predsjednik Trump mogao milom napustiti svoju zamisao o nametu trošarina kao sredstvu opravka američkog gospodarstva. Mogao bi je napustiti i silom, jer je Prizivni sud potvrdio prvostupanjsku odluku jednog trgovačkog suda, da je namet trošarina nezakonit. Prizivni sud je potvrdio, da su trošarine vrsta poreza, određivanje kojega je u ovlasti Kongresa.

U isto vrijeme predsjednik Trump se dovezao uporabe vojske. Prvo je vojsku poslao na meksičku granicu i granicu dobro zatvorio. Prije nekoliko tjedana uputio je narodnu stražu („nacionalnu gardu“) u Washington, kako bi ona iz američke prijestolnice uklonila beskućnike i njihova zakloništa. To je ponovio u Chicagu, ali je u tom gradu mjesna policija narodnoj straži uskratila suradnju.

Objavljeno je, da predsjednik Trump za sredinu rujna smišlja napad na meksičke udruge za raspačavanje narkotika, ali se njegovi dužnosnici plaše, da bi takav zahvat bez pristanka meksičkih vlasti bio iznimno štetan za Ameriku. Predsjednik bi bio pripravan takav zahvat nazvati samozaštitom.

Nedavno je predsjednik Trump zapovjedio, da 600 vojnih pravnika – što vojnih osoba, što građanskih osoba u vojnoj službi – prijeđu na rad za ministarstvo pravosuđa, kako bi služili kao „sudci za useljenike“. Ti sudci određuju tko u prijepornom slučaju može ostati u Americi, a tko mora Ameriku napustiti.

Američki predsjednik je poslao skupinu ratnih brodova prema obali Venezuele, kako bi američki mornari i posebne mornaričke službe navodno hvatali krijumčare narkotika. Mnogi promatrači smatraju, da je riječ o pripravi za promjenu vlasti u Venezueli. Kina staje u zaštitu Venezuele.

Koncem lipnja ove godine američke zračne i mornaričke snage napale su tri odvojena iranska nuklearna postrojenja u zahvatu nazvanim Ponoćni čekić. Tako su se SAD djelatno uključile u iransko-izraelski rat. Istovremeno je i Izrael izveo svoj raketni napad, u kojemu je posebno gađao iranske nuklearne stručnjake. Američka vojska izvodi izravne raketne napade i na Jemen. Jedva treba spomenuti, da Amerika isporukama Izraelu oružja i streljiva podupire genocid u Gazi, za koji je Izrael optužen pred Međunarodnim kaznenim sudom (ICC) u den Haagu. (Pomaganje genocida isključuje mogućnost dobivanja Nobelove nagrade za mir.)

Obilježavanje osamdesete obljetnice pobjede Kine nad japanskim fašizmom, kolonijalizmom i imperijalizmom 3. rujna ima dubok smisao za Rusiju, Indiju i Kinu. Rusija je u ratu bila ugrožena s dvije strane. Japan joj je u ratu 1904./1905. godine oteo otok Sahalin. Kina je u ratu s Japanom 1894./95. godine izgubila Koreju kao vazalnu državu, svoj otok Tajvan i Ribarske otoke. Kina je 1945. godine oslobodila veliki dio svojeg prostora, koji je bio zauzeo Japan, ali je ujedno okončala i „stoljeće poniženja“. Indija je postala samostalnom državom 1947. godine, ali je i njezina samostalnost bila posljedica Drugoga svjetskog rata. Indija je pretrpjela ne stoljeće, nego „tisućljeće poniženja“.

Poslije Drugoga svjetskog rata mnoge su se zemlje oslobodile kolonijalizma, a u tomu su im pomogle socijalističke države, posebice Sovjetski Savez i Kina. Međutim, nove su države postale žrtvama neokolonijalizma, koji se je ponajviše očitovao u tomu, što su zapadne industrijske korporacije u bescjenje kupovale sirovine u bivšim kolonijama. Poslije sloma komunizma u Europi, rasapa Sovjetskog Saveza i prestanka Hladnog rata kapital, koji je usredotočen u Americi napravio je svjetsku hegemoniji.

Minulih desetljeća promjenu u međunarodne odnose unijeli su industrijski i tehnološki napredak Kine te njezin uspon na svjetsku političku pozornicu. Rusija se je dobro oporavila od sloma SSSR-a i stupila u strategijsko ortaštvo s Kinom. Indija je postala pravom velesilom pa skupa s Kinom i Rusijom stvara novi svijet povezanosti naroda i njihove suradnje. Oko Indije, Kine i Rusije sad se okuplja golema većina svjetskih država.

S druge strane, zapadne zemlje, posebice Amerika i zemlje Europske unije uništavaju same sebe, nastojeći se uzalud propeti nad cijeli svijet. Vlastima u zapadnim zemljama dolazi vrijeme polaganja računa vlastitim narodima. Hoće li zapadne vlasti povesti svoje narode u svijet nove povezanosti te u pravu političku i gospodarsku suradnju ili će ih držati u pokornosti i propadanju dok svojim postupcima ne izazovu revolucije? Narodi su poznati po dizanju revolucija. Zato se kapital plaši naroda pa nastoji nijekati njihovo postojanje.

Continue Reading

Ovaj osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto raspravlja jednu značajku sadašnjeg svijeta. Osvrt raspravlja bijeg europskih političara od brige za njihove ljude i narode te europsko izlišno medijsko vođenje rata u Ukrajini. Politički stav europskih prvaka ima dva vidika: (1) izbjegavanje uređivanja unutarnje politike, koja se u načelu iskazuje samo javnim obavljanjem posla naroda; i (2) skakanje naglavce u svjetsku politiku odnosno u jalovo pretresanje daljnjeg sudjelovanja Unije i Atlantskog saveza u ratu u Ukrajini. Nedavno je mađarski premijer Viktor Orban pravo rekao da „Ursula von der Leyen nije predsjednica ukrajinskoga, nego Europskog povjerenstva“.

Zadaća svake države je obavljanje posla za narod. Država je sredstvo naroda i ona je jedino zakonito sredstvo naroda. Nijedna druga ustanova neće obavljati posao za narod, a i ne može ga obavljati, jer ne zna stvarne potrebe naroda. Od 1992./1993. godine europski narodi su zatvoreni ili „spraćeni“ u Europsku uniju. Unija je američka politička tvorevina bez svojega vlastitog naroda pa se mora oslanjati na Ameriku. Unija je tvorevina bez suverenosti i bez priznanja. Uniju ne priznaje ni Amerika. Unija je američka igračka Europe, koju njezina zločesta maćeha kvari i uništava.

Ponovit ću, da u svakoj političkoj zajednici ili državi postoje četiri vidika ili izvora vlasti: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Europsko povjerenstvo je preuzelo vlast nad učlanjenim nacionalnim državama i ono svojim članicama – koje su još uvijek suverene i međunarodno priznate države – ne dopušta bavljenje politikom i priječi osuvremenjivanje njihovih gospodarstava. Europsko povjerenstvo ne nastoji zaštititi europske ljudske vrijednosti, jer je od njih zapravo odustalo. Bitan vidik prijašnjih ljudskih vrijednosti bila je zaštita ljudi i života. Unija u ljudima vidi samo potrošače i to sve slabije potrošače. Unija se na riječima skrbi za obranu ili zaštitu, iako je riječ samo o militarizaciji dijela industrije, jer militarizacija može dosta proračunskog novca usmjeriti na privatne bankovne račune.

Budući da Europska unija ne dopušta svojim članicama da se u ime svojih naroda bave nacionalnim javnim poslom, moglo bi se pretpostaviti da će se Unija posvetiti obavljanju javnog posla za sve narode u njoj. Međutim, u Europskoj uniji nema domaće politike, a (europsko) gospodarstvo je temeljito zapušteno, što se očituje u njegovoj velikoj deindustrijalizaciji. Usto, članice Europske unije se i financijaliziraju, što znači da njihova gospodarstva počivaju na uporabi kapitala, a ne na znanju, tehnologiji i na radu od kojega živi golem broj Europljana. Radnici žive od rada, a ne od uporabe kapitala. Radnici su radnici, a ne kapitalisti. Već sam prosudio stav Unije prema zaštiti ili obrani i prema njezi ljudskih vrijednosti.

Zaštita ili obrana Unije, njezinih članica i njezinih naroda sastoji se samo u nastojanju, da se rasplamsava rat u Ukrajini. Članice Unije, koje su uglavnom i članice Atlantskog saveza, se posebno pripravljaju – i to uz dobronamjernu ili zlonamjernu potporu Velike Britanije – za djelovanje svoje vojske poslije uspostave primirja ili mira u Ukrajini. Probrani europski politički prvaci se međusobno dogovaraju i o uspostavi zaštitnog pojasa duž ukrajinske bojišnice širokog 40 kilometara. (Nisu rekli na čijoj bi strani uz zamrlu bojišnicu taj pojas bio.) Usto, vojne postrojbe članica Unije bile bi smještene daleko od smrznute bojišnice, u zapadnom dijelu Ukrajine. Međutim, te uredske političke zamisli političara Saveza voljnih („koalicije“) nisu dosad priopćene Rusiji, Ukrajini i SAD.

Po meni, europski prvaci su postali nesposobni za razgovor s vanjskim svijetom, iako se neprestance međusobno dogovaraju. Isključivanje Amerike iz dogovora za buduće djelovanje postrojbi europskih država u Ukrajini pokazuje, da probrani ili voljni europski prvaci više ne računaju na nekad hvaljeni „atlantski svijet“. (Hrvatski političari su dugo prisezali na „euroatlantske integracije“.)

Bolest zatvaranja Europe u samu sebe dovela je do toga, da su odnosi Europe i Amerike potpuno neuređeni, iako veliku krivnju za to snosi Amerika, koja je ove godine opsjednuta nametom uvoznih trošarina. Jednako neuređeni su odnosi Europske unije i Kine, s tim što je za to kriva samo Europska unija. Europska unija je sama sebe onesposobila za suradnju. Zato se europska vanjska politika sastoji gotovo isključivo od prijetnji. Kad se obraćaju nepoćudnim unutarnjim političkim snagama i vanjskim silama glasni europski politički prvaci prijete Urbi et Orbi. Europska unija bi za dobro uređenje svojih odnosa s Kinom i s Amerikom trebala imati potpunu i suvislu političku strategiju.

Nedavno je europski globalist, neokonzervativac i poljski premijer Donald Tusk najavio da će Poljska od sadašnje Savezne Republike Njemačka zatražiti ratnu odštetu za gubitak života i za ratna razaranja tijekom Drugoga svjetskog rata. (Možda će to zatražiti i od Ruske Federacije.) Poljska se po svojoj staroj navadi zamjera svojim prvim susjedima i stočno i zapadno. Poslije Prvoga svjetskog rata Poljska se je bila djelatno uključila u Ruski građanski rat i time se je na smrt zamjerila Sovjetima. Kasnije se je ozbiljno zamjerila i Vajmarskoj republici i to nakon što su Sovjetska Rusija (Georgij Čičerin) i Njemačka (Walter Rathenau) u Rapallu 16. travnja 1922. godine potpisale strategijski dogovor o suradnji, posebice u pitanju obrane.

Čini se, da Unija nije u stanju stvoriti političku strategiju zbog različitog pristupa njezinih članica postavljanju Unije u svijetu koji se burno mijenja. Promjene u svijetu raslojavaju Uniju. Ugrubo, velike europske članice, koje još uvijek imaju kapitala nastoje od Unije dobiti jedno, a male „siromašne“ članice drugo. U takvoj podjeli među članicama briselsko Europsko povjerenstvo se je okružilo klubom svojih „bogatih“ zemalja, koje ujedno pripadaju Savezu voljnih u odnosu na rat u Ukrajini. Tako se je Unija podijelila na male i velike države, ali i na mirotvorne i ratoborne države.

Kako bi u svojim članicama imalo političko vodstvo poslušno europskim globalistima i američkim neokonzervativcima, Europsko povjerenstvo je izvelo niz državnih udaraca u svojim članicama. U studenomu 2011. godine Mario Monti nasilu je zamijenio talijanskog premijera Silvija Berlusconija. Europsko povjerenstvo spriječilo je sudjelovanje u izvršnoj vlasti nepoželjnih stranaka ili političara u nizu članica Unije: Geertu Wildersu u Nizozemskoj (2023.), Marine Le Pen u Francuskoj 2024. godine, Calinu Georgescuu u Rumunjskoj (2024.), Slobodnim demokratima u Austriji (2024.) i stranci AfD u Njemačkoj (2025.).

Europska unija se je potpuno uvukla u se i zagnjurila u Europu. Politički prvaci Unije nisu sposobni stvoriti političku strategiju Unije, ali oni ni ne vide i ne žele vidjeti to što se zbiva u širokom svijetu. Iz velikog dijela svjetskog prostora izranja ili se u njemu rađa novi svijet, koji je određen novim načinom povezivanja naroda i njihovih država. Riječ je o novom povezivanju starih naroda i postojećih država. Nerado rabim riječ „poredak“, jer se poredak obično nameće. Nametanje poretka obavlja najjača sila, koja postrojava narode i reda njihove države. Međutim, novi svijet sad nastaje ili se rađa u slobodi. U tom su svijetu narodi slobodni, da se međusobno povezuju.

Postavlja se pitanje o tomu, kad će politički prvaci Europske unije progledati i pročuti. Postojala je pučka izreka: „Magarac počne plivati kad mu se voda zalije u uši.“ To će se jamačno dogoditi kad politička stega u Uniji prisilno popusti i kad narodi Europe zatraže novo povezivanje u zajednicu, poput povezivanja naroda i njihovih država u slobodnoj udruzi BRICS i u Svjetskoj većini. Tad će i europski narodi za sebe zatražiti slobodu.

Hoće li se europski prvaci prenuti i početi služiti svojim narodima ili će i nadalje pristajati uz Ameriku i čekati, da ih narodi zbace s vlasti u Bruxellesu? To pitanje je opravdano. Unija je postala teretom europskim narodima. Ujedno je potpuno izgubila utjecaj u svijetu. Čemu Unija sad služi? Zato valja očekivati, da će politički iskusni i povijesno provjereni europski narodi uzeti Europsku uniju u svoje ruke.

Nedavno provedeno i netom objavljeno istraživanje mišljenja o položaju i ugledu sadašnjih vlasti članica Unije pokazuje, da se u mnogim državama Unije i u Velikoj Britaniji treba očekivati promjena vlasti. U Britaniji postupke vladajuće stranke (Laburista) odobrava samo 24% građana, a ne odobrava čak 68% građana; kod nove stranke Reformista omjer je 32:61%, a kod Konzervativne stranke 21:52%. U Njemačkoj Alternativu za Njemačku, podupire 26% građana, Demokršćane 24%, a koalicijske Socijalne demokrate samo 13%. Nizozemska je bez prave vlade od lipnja ove godine. U izjavi parlamentarcima nadstojnik vlade u ostavci Dick Schoof rekao je. „Po meni, riječ je samo o zaštiti, unutarnjoj i vanjskoj, koja uključuje potporu Ukrajini i sve što je potrebno za obranu.“

U Francuskoj Narodno okupljanje Marine Le Pen podupire 32% građana, lijevu oporbenu koaliciju Novi narodni front 19%, a stranku Ensemble predsjednika Macrona 14% građana. Od svih stranaka na vlasti dobro se drže samo talijanske stranke. Braću Italije podupire 29% građana, oporbene Demokrate 23%, Pokret 5 zvijezda 12%, Ligu (koja je u vladinoj koaliciji) 9% i stranku Naprijed Italija 9%. Od navedenih stranaka samo Demokrati nisu nacionalistička stranka. (Ipak, Braća Italije ne vode nacionalističku politiku, ali su tom politikom dobili izbore.)

Za svoj spas Europska unija treba (1) poduzeti unutarnju preobrazbu, kako bi u Europi imala oslonac za svoju politiku; (2) osloboditi se teške klaustrofilije i otvoriti se širokom svijetu; te (3) posvetiti se pravoj i djelotvornoj suradnji sa svim narodima i njihovim državama.

Sad se Europa, ako ima ikakav oslonac oslanja na Ameriku, koja ima svoje brige i svoje svjetske nakane. Internet je krcat prilozima, u kojima se otvoreno tvrdi i dokazuje, da Amerika namjerno uništava Europu. Kako bi stekla oslonac u Europi, Unija se mora preobraziti: odustati od svoje drugostupanjske hegemonije nad svojim članicama te svojim narodima dati slobodu međusobnog povezivanja. Oslobođeni narodi Unije jamačno će poduprijeti svoju novu, preobraženu zajednicu, kako god se ona bude nazivala.

Uz potporu naroda okupljenih u novu europsku životnu zajednicu Europa se mora slobodno vinuti u široki svijet, koji će Europu rado prigrliti. BRICS i Svjetska većina nisu odgurnuli Uniju, nego se je Unija sama odalečila od svijeta, jer je smatrala, da je svijet ravnodušan prema ruskom Posebnom vojnom zahvatu u Ukrajini. Unija je Rat za Ukrajinu uzela kao svoj rat, iako nitko pribran ne smatra, da bi Rusija napala Europu zapadno od Ukrajine i Bjelorusije.

Novi svijet koji se ubrzano stvara počiva na slobodnoj suradnji naroda i njihovih država. U takvom će svijetu Nova Europa, koja će biti izdrobljena na samostalne, ali povezane narode povećati silinu ili dinamiku svjetske suradnje, koja će donijeti dobrobiti i europskim narodima i svijetu kao cjelini.

Oslanjanje svake države na vlastiti narod – a u slučaju Nove Europe na politički iskusne europske narode – je nužda, koju nameće globalizacija vrste Homo sapiens. Političke zajednice se mogu objesiti o hegemona odnosno ovisiti o njemu ili se mogu osloniti na svoj narod. Dugotrajnost ili obnova neke političke zajednice je posljedica oslanjanja na narod. Zato Kina traje već dvadeset dva i pol stoljeća. Indijski narod se je kao narod oslobodio kolonijalne vlasti i utemeljio svoju državu. Rusku državu drže narod i zemlja. Perzijski narod se je u revoluciji 1979. godine oslobodio neokolonijalizma i obnovio svoju državu. Europski narodi žude za stvaranjem Nove Europe i zato će je poduprijeti.

Continue Reading