Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi čestom američkom uporabom vojne sile te američkim stalnim neopreznim i hirovitim izricanjem prijetnji uporabom sile. Amerika je postala državom, koje dužnosnici neprestance nekomu prijete. Prijete američki predsjednik, američki podpredsjednik, ministar „rata“, ministar financija, državni tajnik, državna odvjetnica, ministar trgovine i drugi ministri te brojni senatori i zastupnici.

Na pisanje ovakvog i ovog osvrta naveli su me nedavni američki jalovi i promašeni pothvati vezani uz prisvajanje Kanade, Grenlanda i Panamskog kanala. Ti pothvati su morali propasti, jer nije bilo uputno da Amerika u njihovoj provedbi uporabi vojnu silu, iako je američki predsjednik u svakom od tih primjera govorio, da će svoj naum provesti „milom ili silom“. (Američki predsjednik je na početku novog predsjedničkog razdoblja uporabio vojsku da dobro zatvori američku južnu granicu, a poslije je poslao vojsku da ukloni beskućnike iz Washingtona, slao vojsku da suzbije zločinaštvo u Chicagu i uputio savezne snage zaštite u Portland u državi Oregon, da od prosvjednika zaštite urede za useljavanje.)

Američko nametanje uvoznih trošarina na mnoge vrste tuđih proizvoda i gotovo svim državama svijeta na sve njihove proizvode moralo se je obavljati bez uporabe sile, iako su se kasniji dogovori s prijateljskim državama redovito obavljali pod iznudom ili pod jakim političkim pritiskom, posebice pritiskom na „savezničke“ države (Japan, Južnu Koreju, Britaniju, države Europske unije, Singapur ili Švicarsku). Kanada je sama prestala biti gospodarskom saveznicom Americi, kako bi se zaštitila od američkog pritiska.

Namet trošarina je oslabio američko gospodarstvo. Riječ je o samoranjavanju Amerike kao države. Namet trošarina bio je pravi bumerang (hrv. kijača, kijak, ćula), koji je promašio odabranu metu, vratio se i pogodio američko gospodarstvo. Nakana obnove američke industrije putem nameta uvoznih trošarina je puka opsjena američkog predsjednika.

Predsjednik Trump je htio naglasiti vlastitu ratobornost i pripravnost na uporabu američke vojne sile u uklanjanju političkih, gospodarskih i svjetonazorskih prijetnji Americi. On je isto htio izraziti pripravnost Amerike, da geopolitička pitanja rješava uporabom vojske, a ne diplomacije. Zato je dosadašnje ministarstvo obrane nazvao „ministarstvom rata“.

(Budući da se od svih članica Unije ne može očekivati da i one promijene naziv svojim ministarstvima obrane, može se očekivati da Europska unija napravi vlastito „ministarstvo rata“. Središnje vlasti Unije u Bruxellesu ionako namjeravaju svoju trgovinsku i političku uniju ojačati i vojnim savezom, koji bi bio ili dopuna ili inačica Atlantskom savezu.)

Dana 30. rujna ove godine američki ministar rata Pete Hegseth okupio je u Quanticu u saveznoj državi Virdžiniji vodeće generale američke vojske te visoke časnike mornarice i obalne straže, koji imaju čin kontra-admirala i viši („flag-officers“). Ministar Hegseth je u početku naglasio, da „zaštita mira traži pripravu za rat“. Ministar je dodao, da je „poslanje obnovljenog ministarstva rata: voditi rat, pripremati se za rat i pripremati se za pobjedu u ratu i to bez zastoja i popuštanja u tom nastojanju“. Dodao je, da mir zaslužuju samo ljudi, koji su pripravni ratovati za mir.

Ministar Hegseth kaže: „Budući da rat nosi gubitak ljudi i traćenje bogatstva, ministarstvo duguje američkoj državi vojsku, koja će dobiti svaki rat, koji ona zapodjene ili koji Americi bude nametnut. Ako se neprijatelji budu usudili nas napasti, bit će nasilno, uredno i žestoko smoždeni. Drugim riječima, FAFO (F*ing Around and Find Out!)“. Nadalje, ministar je naveo i pohvalio riječi predsjednika Trumpa: „Imamo najjaču i najpripravniju vojsku na planetu. Nitko nas ne može dotaknuti niti nam se može približiti.“ (Unatoč tomu, Amerika je ipak ugrožena?)

Ministar Hegseth je objasnio svojim viđenim slušateljima, da američka vojska treba biti bolje opremljena. Poimence je naveo vrste opreme, koju vojska treba nabaviti. Usto, naglasio je, da je za dobro opremanje vojske potrebno ojačati vojnu industriju. Ipak, naglasio je, da uz novu, suvremenu opremu i uz jaku vojnu industriju američka vojska prije svega treba biti pripravna za rat.

Zato je ministar svoje izlaganje 30. rujna posvetio promjeni kulture u vojnim snagama Amerike. Ministar je naglasio, da su se u američke vojne snage uvukle ideologija budnosti (wokism) te ideologija pravednosti, uključenja i različitosti (EID). Pravednost traži čestito postupanje prema svim pripadnicima vojske, pružanje prigode svima i uklanjanje zapreka, koje su povijesno vodile do nejednakog i nepravednog učinka vojnika i časnika. Uključenje promiče kulturu, po kojoj se svi pojedinci osjećaju vrijednima, poštovanima i ovlaštenima pa mogu dati primjeren doprinos. Različitost traži jednako postupanje prema svima, bez obzira na rasu, rod, dob, rodno usmjerenje i slično. Spomenute ideologije bile su ubrizgane u američku vojsku pa su umanjile potrebu stvaranje borbene pripravnosti.

Ministar nije propustio naglasiti, da će američka država financirati jačanje i osuvremenjivanje američke vojske, ali i da će američki saveznici u Europi povećati svoje vojne proračune. Ministar je za mjesec listopad najavio novi govor visokim časnicima, koji će biti posvećen prijekostima u vojnim snagama Amerike i smjeni naraštaja u njima. Ministar je za kasnije vrijeme najavio govor o ugrozi Amerike na „zapadnoj polukugli“ (hemisferi) i ugrozi Amerike, koja dolazi od Kine.

Po meni, održani govor i najavljeni govori ministra Hegsetha sračunati su na militarizaciju Amerike pod izlikom ugroze američke političke zajednice. To je iskušana podvala američkim građanima, koji vrlo dobro znaju, da Ameriku ne ugrožavaju ostale države, jer je ona dvama oceanima odvojena od ostatka svijeta. Amerika se ne treba braniti, a nacrt jačanja američke vojske, koji zagovara američki predsjednik sračunat je na napadački rat. Zato je predsjednik Trump i preimenovao američko ministarstvo obrane. Americi treba rat, a ne obrana!

Potreba „remilitarizacije“ američke vojske posljedica je uvlačenja ideologije u vojne snage pod demokratskim predsjednicima Clintonom, Obamom i Bidenom, koji su Amerikom ukupno vladali dvadeset godina i koji su zapustili američku vojsku. (Predsjednik Clinton se je bio posvetio stvaranju svjetskog tržišta. Predsjednik Obama je djelovanje američke vojske zamijenio djelovanjem američkih obavještajnih službi, koje su izvele niz „obojenih revolucija“ u Africi, Aziji i u Ukrajini. Umjesto predsjednika Bidena vladali su neodgovorni neokonzervativci, kojima je bilo više stalo do ideologije, nego do vojske. Za predsjednika Bidena dogodio se je slom američke vojske u Afganistanu.)

Međutim, Amerika je dugo bila gnijezdo militarizma. Amerika je silom osvojila američki zapad i iz cijele nove države uklonila prijašnje domorodačko pučanstvo. Poslije izlaska na Tihi ocean i pripajanja Americi područja Kalifornije, Oregona i Washingtona američka vlada je 1898. godine objavila rat slaboj Španjolskoj i otela joj Filipinsko otočje te otoke Kubu i Portoriko. (Filipini i Kuba su se pobunili protiv američke vlasti i osamostalili su se.)

Predsjednik Woodrow Wilson (1913.-1921.) je nastojao iskoristiti američku pobjedu u Prvomu svjetskom ratu. On je uzalud nastojao zavladati svijetom i to proizvoljnim izvozom kapitala i izvozom američke demokracije putem Lige naroda, ali su se Wilsonovu naumu usprotivile Britanija i Francuska, a američki senat je u studenom 1919. godine odbio odobriti Versajski sporazum uglavljen na Pariškoj mirovnoj konferenciji početkom 1919. godine.

Amerika je pobijedila u Drugomu svjetskom ratu, ali je stvarni pobjednik rata u Europi bio Sovjetski Savez, koji je podnio najveći teret rata. Na tihoocenskom bojištu pobjednica je bila Amerika, ali je za brzo privođenje rata kraju dvaput uporabila atomsku bombu, koju je predsjednik Truman (1945.-1953.) nazvao „oružjem iznimno velike razorne snage“.

Amerika je otad izgubila sve ratove, koje je vodila. Korejski rat (1950.-1953.) svršio je samo primirjem, a ne i mirovnim sporazumom. Vijetnamski rat (1954.-1975.) svršio je pobjedom Sjevernog Vijetnama, iako su Amerika i ostale antikomunističke države djelatno podupirale Južni Vijetnam. Amerika je izgubila Rat u Afganistanu (2001.-2024.) i time doživjela veliku sramotu. Amerika je izgubila Rat u Iraku (2003.-2011.), ali je u Iraku sačuvala neka uporišta. Izgubila je i Rat u Siriji (2011.-2024.), gdje je Turska uspostavila novu vlast nakon bijega Bašara al-Asada u Rusiju. Amerika od 2014. godine nije u stanju ukrotiti šijitsku vlast u Jemenu, iako joj je u tomu jedno vrijeme pomagala Saudijska Arabija.

Sjedinjene Američke Države i Izrael i nadalje strepe od šijitske vlasti u Iranu, unatoč zajedničkom napadu tih država 22. lipnja ove godine na iranske nuklearne pogone u Fordou, Natancu i Isfahanu.

Konačno, Sjedinjene Američke Države gube protiv Rusije sadašnji Rat za Ukrajinu, koji one vode od 2014. godine kad je izveden državni udarac u Kijevu. SAD glume posrednika u tom ratu, iako su i one i sve članice Atlantskog saveza do grla utopljene u taj rat.

Amerika ne zna za godine mira. Sad se Amerika pripravlja okomiti se na Venezuelu, kako bi u njoj izvela državni udarac, dovela na vlast Americi poslušne političare i dokopala se dragocjenih pričuva nafte, jer Venezuela ima najveće potvrđene pričuve nafte u svijetu.

Napisao sam, da Amerika treba rat, a ne obranu i zaštitu. Čemu će joj sad rat? Možda samo zato što bez rata ne zna biti. Moglo se je razumjeti predsjednika McKinleyja kad je napao Španjolsku, koja je bila slaba. Napadački nacrt predsjednika Wilsona se je teško moglo razumjeti, jer poslije Prvoga svjetskog rata Britanija i Francuska još nisu bile slabe, a bile su i pobjednice u ratu.

Amerika je u oba svjetska rata bila napadnuta, ali je iz obrane ubrzo prešla u navalu. Poslije je Amerika ratovala iz obijesti, koju je prikrivala svjetonazorskim izlikama: postojanjem komunističkih i autoritarnih država. George Bush mlađi bio je pod ideološkim urokom neokonzervativaca pa je zbog jednokratnog napada na tornjeve-blizance u New Yorku uveo Ameriku u dvadesetogodišnji rat u Afganistanu.

Jedna razlika između prijašnjeg i današnjeg (globaliziranog) svijeta je u tomu, što je prije svijet bio izmrvljen na jedinačne države, koje su znale i međusobno ratovati. Sad su zemlje Svjetske većine međusobno tijesno povezane. Druga razlika je u tomu, što Amerika samu sebe smatra slabom državom pa mora (1) preobraziti vojsku, (2) nabaviti novu vojnu opremu i (3) stvoriti suvremenu vojnu industriju. Koliko bi vremena sad trebalo Americi, da opet zagospodari svijetom? Dok ne ojača, Amerika bi uskoro mogla napasti slabu Venezuelu kao što je predsjednik McKinley 1898. godine napao slabu Španjolsku, ali gutanje takvoga geopolitičkog zalogaja ne bi zasitilo neokonzervativce.

U opreci s nakanom svjetskog ratovanja, Amerika bi se trebala posvetiti svojem gospodarstvu, unapređivanju tehnologije, sređivanju svoje države i „prije svega“ svojem pučanstvu, koje bi se 250 godina od oslobođenja Amerike od britanske vladavine trebalo sliti u narod. Ako američka politika konačno od svojega doseljenog pučanstva napravi narod, ona bi se mogla trajno oslanjati na potrebe naroda umjesto da i nadalje bude žrtvom svjetonazora ili ideologije. Ministar Hegseth je uočio zlo, koje su američkoj vojsci nanijele ideologije.