Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi izlišnim nastojanjem nositelja krupnog svjetskog privatnoga kapitala, da u vrsti Homo sapiens obnove svjetsku vlast kapitala, koja je trajala samo par desetljeća poslije Hladnog rata. To nastojanje ne može uspjeti, jer je naša vrsta jednom zauvijek globalizirana. Vrsta se sve više i sve tješnje povezuje unutar sebe. Narodi i njihove države se međusobno povezuju u otporan organizam.

Ponovit ću, da naša vrsta – u kojemgod stupnju unutar sebe bila povezana – sad traje u kapitalističkoj civilizaciji, koja je obilježena vlašću kapitala, koji kao gospodarski izvor upravlja ostalim izvorima vlasti: politikom ili državom, zaštitom ili obranom te sustavom uvjerenja odnosno svjetonazorom.

Kapitalizam je europski endemni, urođeni politički i gospodarski sustav, kojega prije Renesanse nije bilo ni u Europi. Minulih šest-sedam stoljeća kapital se je nakupljao ponajviše trgovinom i novčarstvom te bi se redovito usredotočio u nekom dijelu Europe. U početku se je kapital bio nakupio i usredotočio u Sjevernoj Italiji. Poslije se je kapital bio nakupio i usredotočio u Nizozemskoj pa u Engleskoj/Britaniji i na koncu se je nakupio i usredotočio u Sjedinjenim Američkim Državama odakle je izveo globalizaciju poslovanja velikih korporacija, u kojoj je nasreću globalizirana i naša vrsta.

Nositelje kapitala koji je bio nakupljen u Americi neugodno je iznenadila brza politička globalizacija svijeta pa su brže-bolje nastojali deglobalizirati poslovanje korporacija. To su mogli učiniti nametanjem političkih, gospodarskih i financijskih kazni brojnim zemljama i njihovim poslovnim zavodima. Ipak, kapitalisti nisu mogli deglobalizirati vrstu. Svrhe poduzete deglobalizacije poslovanja korporacija bile su raspletanje poslovanja korporacija i usitnjavanje naše vrste, kako bi kapital „progutao svijet zalogaj po zalogaj“.

Usitnjavanje svijeta počelo je izricanjem opakih zapadnih kazni Sjevernoj Koreji, Iranu, Kubi, Venezueli, Libiji i drugim državama. Mnoge države su trpjele zapadne zračne napade, a uvriježene vlasti mnogih država bile su potkopavane sa svrhom promjene političkog sustava nazvane „izgradnja države“. Rusiju su zapadne zemlje počele kažnjavati 2014. godine. Europska unija dosad je izrekla 19 kola kazni, a već se je počelo pripravljati 20. kazneno kolo. Sad je u postupku zapljena velikog dijela ruskih državnih pričuva, koje su pohranjene u zavodu za pružanje financijskih usluga Euroclear u Belgiji. Rusija je spriječena rabiti usluge SWIFT-a, svjetskog sustava obavještavanja, kojim se pokreću međubankovna plaćanja.

Predsjednik Trump je 2018. godine uveo prve kazne ili nametnuo prve uvozne trošarine i to Kini. Za predsjednika Bidena kazne Kini su proširene i pooštrene, a uključivale su i zabranu izvoza biranih poluvodičkih uređaja i naprednih računalnih programa iz Amerike, Japana, Južne Koreje i Tajvana te opreme za proizvodnju poluvodiča iz nekih država (Japan, Nizozemska, Južna Koreja). Donald Trump je poslije povratka u Bijelu kuću zapodjenuo pravi trgovinski rat protiv Kine, iako je bio nastojao poboljšati odnose s Rusijom. Predsjednik Trump je nametom visokih „drugotnih“ trošarina uzalud nastojao razdvojiti Kinu (i Indiju) od Rusije.

Americi se je dogodila iznimna, ali tužna pojava Donalda Trumpa. Predsjednik Trump je izveo brojne pokušaje popravljanja političkog, gospodarskog i sigurnosnog položaja Amerike u svijetu, ali su mnogi od tih pokušaja propali. (Jamačno je uspjelo samo zatvaranje uz uporabu vojske južne američke granice i to samo za ljude, ali ne i za opijate.) Predsjednik Trump je prvo uspostavio dobre odnose s kineskim predsjednikom Šijem, ali je godinu dana kasnije nametnuo značajne uvozne trošarine Kini. Predsjednik Trump je – uzdajući se u svoju sposobnost uvjeravanja sugovornika – napravio geopolitički izlet u Sjevernu Koreju, ali su njegovi neokonzervativci (Nikki Haley, Mike Pompeo, John Bolton) spriječili otvaranje Amerike prema toj državi. Predsjednik Trump je 2020. godine u Qataru napravio mirovni sporazum s Talibanima iz Afganistana, ali je 2021. godine upravni ustroj predsjednika Bidena dopustio sramotno povlačenje američke vojske iz te države.

Donald Trump je u prvom predsjedničkom razdoblju nastojao popraviti odnose s Rusijom, kako bi se Amerika mogla posvetiti obračunu s Kinom, u kojoj su obje velike američke političke stranke vidjele strategijsku opasnost za Ameriku. Poboljšanje odnosa Amerike i Rusije konačno se je „Trumpu obilo o glavu“, jer su neokonzervativci upriličili zahvat Russiagate, u kojemu su na Donalda Trumpa potvorili, da mu je Rusija namaknula izbornu pobjedu 2016. godine. Pripovijest o ruskom upletanju u američke predsjedničke izbore bila je smišljena u središnjici Demokratske stranke, ali su tu izmišljotinu poduprli američki uvriježeni mediji.

Predsjednik Trump je „na velika zvona“ bio stavio novu pomirbu s Rusijom poslije sastanka predsjednika Trumpa i predsjednika Putina na Aljasci. Politički nagon za pomirbu s Rusjiom donio je predsjedniku Trumpu novi udarac kad su neokonzervativci predvođeni državnim tajnikom Marcom Rubijom spriječili održavanje novog sastanka američkog i ruskog predsjednika u Budimpešti. Sastanak u Budimpešti bio je predložio predsjednik Trump. Predsjednik Trump se je hvalio uspostavom primirja u Gazi, ali je 23. listopada došla vijest, da je izraelski parlament donio odluku o ponovnom izraelskom zaposjedanju Gaze.

Predsjednik Trump je naširoko nametnuo uvozne trošarine na uvoz određenih vrsta proizvoda (aluminija, čelika, bakra, drva) iz svih zemalja te uvozne trošarine u različitom stupnju svim državama na uvoz njihovih proizvoda. Namet trošarina nije povećao industrijsku proizvodnju u Americi, nego je stvorio dodatnu skupoću, smanjio vrijednost američkog novca i ugrozio položaj dolara kao sredstva prekograničnog plaćanja i ulaganja te kao pričuvnog sredstva.

Donald Trump nije potučen, iako on svoje nakane ne može često provesti. On se ne kani predati. Donald Trump je iznimno „tvrd orah“. Od Donalda Trumpa se mogu očekivati vrlo neobični, neuobičajeni i prkosni politički potezi. Čini se, da je Trump i osvetoljubljiv, što pokazuje Trumpov nedavni jednostran prekid tarifnih pregovora s Kanadom odnosno s kanadskim premijerom Markom Carneyjem.

Naime, nedavno je premijer kanadske savezne države Ontario, Douglas Ford objavio jednominutni vidni prilog, u kojemu najavljuje odluku američkog Vrhovnog suda o (ne)zakonitosti uvoznih trošarina koje proizvoljno nameće američki predsjednik. (Uvozne trošarine su vrsta poreza, koji je u ovlasti Kongresa.) Jedan temeljni i jedan prizivni sud su uvozne trošarine već proglasili nezakonitim. Premijer Ford je u svoj vidni zapis uvrstio izvorni snimak izlaganja nekadašnjeg predsjednika Reagana, koji svojim bogatim i poznatim glasom objašnjava neučinkovitost uvoznih trošarina u obnovi gospodarstva.

Borba predsjednika Trumpa i globalista se nastavlja. Donald Trump je stalno nastojao u toj borbi uzeti predah pa je često jedanput rekao jedno, a koji dan kasnije nešto oprečno tomu, što je ranije rekao. Međutim, umjesto da „danas kaže jedno, a sutra drugo“ Trump odnedavno istovremeno donosi oprečne odluke. Primjerice, nedavno je američki predsjednik istovremeno odredio kazne ruskim energetskim korporacijama Rosneftu i Lukoilu te na neodređeno vrijeme odgodio isporuku Ukrajini dalekometnih raketa Tomahawk. Predsjednik Trump je istovremeno otkazao ranije predviđeni sastanak s predsjednikom Putinom u Budimpešti, ali je pokazao pripravnost da se takav sastanak održi u budućnosti.

Prigodom posjeta Bijeloj kući glavnog tajnika Atlantskog saveza Marka Ruttea predsjednik Trump je objasnio, da Ukrajinci neće nikad svladati uporabu i određivanje meta za rakete Tomahawk te da SAD neće same napasti Rusiju tim raketama, ali da američki europski saveznici mogu na svoju ruku davati Ukrajini svoje dalekometne rakete. Čini se, da američki predsjednik „projekt Ukrajina“ privremeno prepušta brizi Europe, kako bi se kasnije mogao osobno pojaviti kao posrednik u tobožnjem sukobu Rusije i Ukrajine te kao mirotvorac, kao da rat u Ukrajini nije rat između Amerike i cijelog Zapada protiv Rusije, u kojemu su Ukrajina i Ukrajinci sredstva i žrtve tog rata.

[Slučaj Trump uvelike podsjeća na slučaj Nixon iz početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Predsjednik Richard Nixon (1969.-1974.) bio je američki gospodarski nacionalist, koji je ipak napravio veliku uslugu nositeljima krupnog kapitala kad je (1) de facto poništio Sporazum iz Bretton Woodsa iz 1944. godine, (2) uklonio obvezu Amerike, da drugim državama za dolare prodaje svoje pričuve zlata i (3) omogućio slobodno trgovanje takozvanim eurodolarima, koje su kao neporezovanu zaradu svojim poslovanjem u Europi nakupile američke korporacije.

Richard Nixon je na predsjedničkim izborima 1972. godine pobijedio demokrata Georgea McGoverna. Omjer selektorskih glasova bio je 520:17, a pučkih glasova 61:38%. Takva pobjeda nije zabilježena ni prije ni poslije 1972. godine. Prije novog ustoličenja Richard Nixon je o svojem šezdesetom rođendanu (9. siječnja 1913.-1973. godine) imao veliki novinski razgovor – koji sam tad pročitao – u kojemu je rekao, da se više ne može natjecati za mjesto predsjednika pa da se više „ne treba dodvoravati kućanicama“, pri čemu je mislio na nositelje kapitala. Međutim, „kućanice“ su Nixonu priredile „Slučaj Watergate“, zbog kojega je on 8. kolovoza 1974. godine podnio ostavku na položaj predsjednika SAD.]

Donald Trump se je prije izbora 2024. godine uspio neokonzervativcima predstaviti kao čovjek, s kojim oni mogu računati u provedbi svojih namisli za svijet. Ipak, po povratku u Bijelu kuću on je pokazao i visok stupanj samovolje, koja bi mogla stvoriti zbrku u američkoj geopolitici. Zato je opravdano pitanje o tomu, tko vlada Amerikom: nakupljeni privatni kapital ili američka politika, koja bi trebala biti sredstvo američkog pučanstva. Koliko vrijedi američka država u usporedbi s vrijednosti kapitala nakupljenog u njoj? Je li u Americi svjetska vlast kapitala važnija od dobrobiti američkog pučanstva?

Amerika trati vrijeme na prijepor svjetskog kapitala i američke države, jer je – imajući u vidu sve što se događa izvan Amerike – ponovna uspostava svjetske vlasti kapitala prava utopija. (Riječ „utopija“ razglasio je Toma More objavom istoimene knjige 1516. godine. More je u prvom dijelu knjige ocrnio tadašnje stanje u Engleskoj, a u drugomu je opisao politički sustav, u kojemu bi svi ljudi bili pravo zaposleni i zadovoljni. Utopija je bezmjestje ili mjesto kakvog dotad nije bilo.)

Sad riječ „utopija“ znači ili savršen politički sustav ili nešto što je nemoguće ostvariti. Ponovna uspostava svjetske vlasti kapitala usredotočenog u Americi je neostvarljiva. Tako je ponajviše zato, što je kapital raspačan i na golemi broj država, koje čine Svjetsku većinu, koja je unutar sebe tijesno povezana. Američki kapital je slabašan da bi mogao zavladati svijetom unatoč golemoj vladavinskoj pohlepi neokonzervativaca ili globalista. Umišljaji ne mogu mijenjati zbilju.