Svijet poslije Amerike
Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi brzim slabljenjem Amerike, koje će dovesti do neizbježnog prestanka Amerike kao iznimne države i u minulih sto godina neosporno najjače političke, gospodarske, vojne i kulturne sile u svijetu. Amerika još uvijek ima najveće gospodarstvo svijeta, ako se gospodarstvo mjeri ukupnim domaćim proizvodom, ali je američka industrijska proizvodnja u 2024. godini činila samo 19%, a kineska čak 41% svjetske industrije. (Kineska korporacija za proizvodnju vlakova, CRRC, proizvede jedan brzi vlak u jednoj radnoj smjeni, u kojoj ima samo 30 radnika, koji uglavnom motre postupak proizvodnje, koju obavljaju roboti. Francuski Alastom, kanadski Bombardier, njemački Siemens i japanski Hitachi Rail trebaju oko mjesec dana i mnoštvo stručnih radnika, da proizvedu jedan brzi vlak. SAD ne prave brze vlakove.)
Udio američke industrije u ukupnom svjetskom proizvodu bio je 17,3%, a u svijetu je u prosjeku bio 26,35%. Amerika je ispodprosječno industrijalizirana zemlja. Udio Amerike u svjetskoj poljoprivrednoj proizvodnji je 1,2%, a Kine 6,9%. Amerika prednjači u pružanju usluga, koje se velikim dijelom pružaju unutar zemalja. Kina predvodi svijet u proizvodnji tvarnih dobara, koja čine predmet razmjene na svjetskim tržištima. Američka industrija nema dovoljno proizvoda za izvoz pa već godinama ima manjak u robnoj razmjeni.
Predsjednik Trump nastoji nametom uvoznih trošarina naglo pretvoriti Ameriku u industrijsku velesilu. Trumpovo nastojanje je jednostrano i ono ne može donijeti očekivani učinak. Za preokret u američkoj industriji potrebni su uz ostalo: (1) cjelovit strategijski pristup, koji bi uključivao sustavan napredak tehnologije u svim industrijskim granama; (2) nadzor nad vlastitim industrijskim i sirovinskim opskrbnim mrežama; (3) predan napor na postavljanju suvremene prijevozne i komunikacijske podloge; (4) osuvremenjivanje školstva za potrebe tehnološkog i industrijskog razvitka; te (5) smanjenje izdataka za vojsku i oružje. Vojni proračun SAD u 2024. godini bio je 997 milijardi dolara, a vojni proračuni slijedećih 9 država – uključujući Rusiju i Ukrajinu, koje su u ratu – bio je ukupno 984 milijarde dolara. (Američka vojska i američko oružje su skupi, a golem dio američkoga vojnog proračuna se nađe kao zarada na računima korporacija u „vojno-industrijskom kompleksu“.
Jedan od upadnih znakova slabljenja Amerike je izbor Donald Trumpa za predsjednika SAD 2016. i 2024. godine. Donald Trump se je prije 2015. godine kad je objavio svoju nakanu, da postane predsjednik Amerike bavio graditeljstvom i vođenjem televizijskih zabavnih predstava. On nije bio pripravljen ni za obnašanje osrednje političke dužnosti, a kamoli predsjedničke. Trump predsjedničku politiku vidi kao sklapanje poslova, a ne kao sustavno vođene države u svijetu, koji se burno mijenja i koji je politički globaliziran.
Između dvaju Trumpovih predsjedničkih razdoblja Ameriku je vodio Joe Biden, koji je (1) na prijevaru dobio izbore 2020. godine, predočivši u televizijskoj raspravi zloglasno pismo, koje je potpisao 51 bivši visoki obavještajni dužnosnik i u kojemu je pisalo, da nije postojalo računalo Huntera Bidena; (2) bio potkupljiv („Deset posto za velikog čovjeka!“); i (3) kojemu su tijekom obnašanja dužnosti predsjednika popustile tjelesna i umna snaga. Predsjednik Biden se je zbog umne slabosti sam povukao iz svoje druge predsjedničke izborne utrke u lipnju 2024. godine.
Općenito, u Americi više nema ljudi predsjedničkog kova, koji bi se obnašanjem nižih političkih dužnosti osposobili za dobro obnašanje dužnosti predsjednika. Koja bi osoba mogla postati predsjednikom SAD poslije izbora 2028. godine? Među demokratima kao kandidati slove Gavin Newsom, izuzetno bistar i rječit guverner Kalifornije, za kojega kažu da bi u Americi kao predsjednik napravio zbrku i nered kakve je napravio u Kaliforniji te bivša potpredsjednica SAD Kamala Harris, koja je poznata po praznom i nejasnom govoru.
Među republikancima se zasad računa samo na JD (James David) Vancea, sadašnjeg potpredsjednika SAD. Ipak, američka politička povijest pokazuje, da potpredsjednici teško postaju predsjednicima. (U Engleskoj čak postoji izreka: „Ako se zadovoljiš biti drugi, nikad nećeš postati prvi!“) Od samog početka dvadesetog stoljeća do danas samo je jedan potpredsjednik postao predsjednikom neposredno nakon potpredsjedničkog razdoblja. To je bio George H. W. Bush. Bush je bio potpredsjednik velikom Ronaldu Reaganu (1981.-1989.) i dobio je izbore 1988. godine, ali je kao predsjednik izgubio izbore 1992. godine, iako su se Istočni blok i Sovjetski Savez rasuli za njegova predsjedanja Amerikom.
Potpredsjednik Theodore Roosevelt postao je predsjednik poslije ubojstva Williama McKinleyja 1901. godine. Potpredsjednik Calvin Coolidge postao je predsjednik poslije smrti predsjednika Warrena Hardinga 1923. godine. Potpredsjednik Harry Truman postao je predsjednik nakon smrti predsjednika Franklina Roosevelta 1945. godine. Potpredsjednik Lyndon Johnson postao je predsjednik nakon ubojstva predsjednika Johna Kennedyja 1963. godine. Potpredsjednik Gerald Ford je postao predsjednik poslije ostavke predsjednika Richarda Nixona 1974. godine. Predsjedničke izbore su izgubili potpredsjednici Richard Nixon (1960.), Gerald Ford (1976.), Al Gore (2000.) i Kamala Harris (2024.) Godine 2016. umjesto potpredsjednika Joea Bidena kandidat Demokrata bila je senatorica Hillary Clinton.
Amerika ne može stvoriti čovjeka, koji bi bio pravi predsjednik. Ameriku ne spašava mali ispravak smjera razvitka, nego pravi preokret, koji bi joj omogućio prelazak iz svjetskog hegemona u običnu, ali jaku državu koja bi znala surađivati s ostalim državama svijeta. To će Americi biti teško izvesti, jer su sadašnji političari odrasli za američke hegemonije u svijetu. Umjesto da se posveti nužnom prelasku iz svijeta hegemonije u svijet opće suradnje naroda, Amerika se olako („oportunistički“) upustila u sučeljavanje s Rusijom i Kinom.
Nebrizi Amerike za njezin strategijski razvitak pridonosi i borba političkih stranaka za vlast, pri čemu se naglašavaju razlike u politici stranaka, a zanemaruju američke nevolje, koje tište obje stranke i koje bi one trebale naizmjence uklanjati. Stranačke nesuglasice oko proračuna spriječile su državne isplate i ostavile milijun i pol državnih zaposlenika bez plaće. Američke političke stranke se samo bore za vlast. (Tako je i u ostalim državama Zapada.) Sukobu među glavnim američkim političkim strankama pridonosi i ideološka podjela među njima.
Izmišljanje vanjskog neprijatelja i nepoštedna borba za vlast značajke su svih carevina koje propadaju. Primjerice, rimski car Neron (54.-68.) prihvatio je zamisao, da su nenasilni i mirotvorni kršćani smrtna opasnost za carevinu. Progona kršćana bio se je prihvatio i Dioklecijan (284.-205.). (Dioklecijan je nastojao preobraziti ustroj carevine podjelom na dva povezana dijela. Carevina je svojim širenjem došla do pustinja u Africi i Aziji te do pustara u Istočnoj Europi pa pljačka više nije bila moguća. Zato je Dioklecijan poreze navalio na gradove, koji su pod tim teretom brzo propadali i povukli u propast Zapadni Rim.)
Zanimljivo je to, da je car Konstantin (306.-337.) našao spas carevine u potpori kršćana, kojima je Milanskim proglasom 313. godine dopuštena sloboda ispovijedanja vjere te vraćena ili nadoknađena imovina, koja je za Dioklecijana bila oduzeta kršćanima i kršćanskim zajednicama. Slabu carevinu označavala je i nepoštedna borba za vlast nebrojenih vojskovođa, koji su svojatali pravo na carski prijestol. Tako je bilo i u Sovjetskom Savezu poslije smrti predsjednika Leonida Brežnjeva (1964.-1982.) kad su se do 1991. godine izredali predsjednici Juri Andropov, Konstantin Černjenko, Mihail Gorbačov i Boris Jeljcin. U sadašnjoj američkoj državnoj politici važni su medijski, a ne zbiljski ili životni učinci poduzetih mjera. Tako je bilo i u rimskoj carevini, koja je redovito priređivala mačevalačke dvoboje među zarobljenicima ili borbe ljudi i gladnih lavova.
Prelazak Amerike na novi geopolitički pristup neće biti lagan. Širi se novi, višestožerni svijet, u kojemu su raspačani, a ne usredotočeni i kapital i politički utjecaj. Hegemonija nije prikladna za politički globaliziran svijet. Sredina svijeta premještena je iz Sjeverne Amerike u Aziju, koja ima iznimno jaka gospodarstva u Indiji, Indoneziji i ostalim državama slobodne udruge ASEAN, Kini i Rusiji. U isto vrijeme se Australija, Japan i Južna Koreja postupno odzapadnjuju i postaju gospodarskim dijelovima Azije, jer su im najizdašnija tržišta u Aziji i posebice u Kini. Tri spomenute države su bliže Aziji, nego Europi i Americi, a geografski položaj države i blizina tržišta su presudni gospodarski čimbenici. Povezivanje gospodarstava nosi i političko povezivanje.
Posebnu pozornost u novije vrijeme privlači Afrika, koja prolazi političku i gospodarsku preobrazbu. Afrika ima razmjerno mlado pučanstvo: prosječna dob pučanstva je 19,3 godine. (Prosječna dob pučanstva SAD je 38,7 godina, a pučanstva Europske unije 44,7 godina.) U gradovima živi 45% afričkog pučanstva. Afrika mora zaposliti svoje mlade ljude i svoje gradsko pučanstvo pa se mora industrijalizirati. Predvođene Nigerijom – koja ima drugo najveće gospodarstvo (364 milijarde dolara) i najviše stanovnika u Africi (239 milijuna) – afričke države ne žele više samo izvoziti sirovine, nego nastoje razviti svoju industriju. U tomu im pomažu Indija, Kina i Rusija. Afričke države prelaze na izravan, mobilni način prekograničnog plaćanja (MMT) zaobilazeći SWIFT. Takav način plaćanja afričke zemlje su uvele ranije, zbog malog broja i neujednačenog rasporeda bankovnih poslovnica.
Afrika će uskoro postati pravom gospodarskom velesilom, u čemu će joj pomoći njezina veličina i njezin zemljopisni položaj. Afrički kontinent ima 30 milijuna km2 i drugi je najveći kontinent svijeta. Afrika se nalazi „usred svijeta“, jer su joj u blizini Azija, Bliski Istok, Europa i Južna Amerika.
Amerika će postati običnom, ali politički i gospodarski utjecajem državom poput Brazila, Indije, Indonezije, Kanade, Kine, Meksika, Nigerije ili Rusije. U postupku prelaska svijeta iz hegemonije Amerike i kapitala, koji je dosad bio usredotočen u njoj, doći će i do nestanka Zapada, koji se kao cjelina neće moći uključiti u novu suradnju naroda i njihovih država.
Nestanak Zapada otvorit će pitanja ustroja Europske unije i budućnost Europe kao cjeline, u kojoj Ruska Federacija zauzima 4 od 10 milijuna km2. Kao što se Zapad kao cjelina neće moći uključiti u svjetsku suradnju, tako se u tu suradnju neće moći uključiti ni Unija kao cjelina.
Međutim, najveću novost u novom svijetu predstavljat će nestanak posebnih, razlučenih ili čak suprotstavljenih ideologija, koje su oduvijek dijelile te koje bi i nadalje dijelile našu vrstu, koja je globalizirana. Vrsti je potreban jedan sustav uvjerenja, koji će poticati ljude i narode na zajedništvo i opću suradnju, koji će jamčiti održljivost života na Zemlji.
Novo uređenje svijeta vrstu će pretvoriti u pravi organizam, koji će označivati ustaljeni unutarnji odnosi. U novom svijetu, koji nije utopija, neće biti mjesta samoživosti ljudi i naroda. Samoživost je nosila svijetu razaranje, a ljudima i obiteljima gubitak životne nade i smrt. Samoživost naroda uvijek se je skrivala iza neke ideologije.
