Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi ulogom mineralnog, energetskog i hranidbenog blaga u opstanku i blagostanju naroda te u politici i geopolitici njihovih država. Pod blagom smatram i vodu, koja se sve više s kopna premješta u mora i oceane te koje nestašica u mnogim područjima Zemlje puku otežava život i navodi ga na seobu.

Na pisanje ovakvog i ovog osvrta potaknulo me je američko zanemarivanje uredne opskrbe presudnim mineralima kao što su litij, grafit i kovine, koje su izlučuju iz rijeke zemlje. Amerika se je bila usredotočila na namet uvoznih trošarina te se je pritom zamjerila mnogim zemljama pa i prvim susjedima. Naime, Meksiko sjedi na golemim naslagama upravo spomenutih minerala. Kanada ima najveće pričuve kalijeva karbonata (potaše) u svijetu, četvrte pričuve nafte (iza Venezuele, Saudijske Arabije i Irana), 3200 tona zlata, 600.000 tona urana i 3,5 milijuna km² šuma. Američka politika se je ove godine usredotočila na namet uvoznih trošarina i na zatvaranje američke južne granice te je pritom od sebe otuđila brojne države.

Nasuprot Americi, Kina je provodila svoju desetljetnu zamisao stvaranja hranidbenih, sirovinskih i industrijskih opskrbnih mreža, što je preokrenulo gospodarsku ravnotežu zapadne polukugle Zemlje. Nastalo stanje bi trebalo zabrinuti tvorce američke geopolitike. K tomu, američki i Trumpov pristup nije uspio suzbiti politički, gospodarski, industrijski i vojni uspon Kine, koji se stalno ubrzava.

Minerali litij, grafit i kovine koje se izlučuju iz rijetke zemlje sastavnice su električnih vozila, fotonaponskih ploča i suvremenog oružja. Uporaba tih minerala odredit će odnos snaga među velikim silama u sadašnjem stoljeću. Kina kopa rudaču spomenutih minerala, ali usto nadzire najmanje 80% postupka njihova izlučivanja i obrade. Kina je raspela svoje opskrbne mreže preko Afrike, Južne Amerike i dijela Azije.

Međutim, Meksiko i Kanada su sa svojim pričuvama presudnih minerala „uspavane ljepotice“. Meksiko ima goleme pričuve litija u svojoj saveznoj državi Sonora. Dok Kina vreba, kako bi namaknula i taj izvor blaga te dok sklapa sporazume s Kanadom, vlasti u Washingtonu ne uviđaju golu istinu, po kojoj će zemlje koje nadziru opskrbu prirodnim blagom uključujući i energente nadzirati i budućnost. Nije riječ samo o tomu, da će Amerika izgubiti dosadašnje gospodstvo nad svijetom, nego ona neće ni uvidjeti da se stvara potpuno novi svijet. Opsjednutost Amerike časovitim medijskim diplomatskim dobitcima ili stvaranjem političkog kazališta priječi je da uvidi, da se u svijetu odvija pravi rat ne za nadzor zemljopisnog prostora, nego za nadzor prirodnog blaga.

U takvoj nebrizi Amerike nije riječ samo o pogrešnoj ideologiji, nego i o smanjenju utjecaja Amerike u svijetu, u kojemu se pravila postupanja korjenito mijenjaju. Američka pripovijest o sadašnjem svijetu nije samo potpuno pogrešna, nego je za Ameriku i za Zapad životno štetna. Kad povjesničari budu u budućnosti opisivali sadašnje promjene u svijetu oni se neće baviti internetskim porukama državnika na privatnim ili vlastitim mrežama, izbornim skupovima političara i propusnosti ili nepropusnosti državnih granica. Bavit će se činjenicom, da je Amerika bila napravila potpuno pogrešnu geopolitičku prosudbu o važnosti i ulozi prirodnog blaga. Bez američke umjetne i namjerne podjele svijeta briga za vlastite opskrbne mreže ne bi bila presudna, a ni potrebna. Amerika komada svijet, a nije uvažila sve posljedice podjele.

Očito je, da američki namet uvoznih trošarina ne vodi reindustrijalizaciji Amerike. Čini se, da namet trošarina služi samo kao povod za pregovore Amerike i država, koje su pogođene trošarinama te kojih političari smatraju, da njihovo gospodarstvo ne može opstati bez američkog tržišta. Pregovori poslije nameta trošarina služe samo stvaranju političkog pritiska. Na takve pregovore pristaju samo politički „saveznici“ Amerike, kao što su Europska unija, Južna Koreja i Japan. Ostale političke zajednice ili Americi odgovaraju svojim protivmjerama ili se brinu da nađu zamjenska tržišta.

Političari triju spomenutih političkih zajednica obećali su silna ulaganja u američko gospodarstvo (trilijun i šesto milijardi dolara) u ime svojih korporacija, koje se snebivaju, jer su imale drukčije zamisli o mjestu ulaganja i jer je američka industrijska proizvodnja preskupa pa slabo prolazi na svjetskom tržištu. Upravo je skupoća američkih industrijskih proizvoda bila prouzročila seobu američkog kapitala u Aziju i posebice u Kinu, što je i dovelo do deindustrijalizacije američkog gospodarstva. Obećana ulaganja u Ameriku su „na dugu štapu“.

Po svemu sudeći predsjednik Trump bi mogao odustati od nameta trošarina i to zato, što reindustrijalizacija američkog gospodarstva – čak ako ona i uspije – neće dovesti do obnove američke hegemonije. Amerika pod Trumpom ne želi imati saveznice, nego vazalne države. Od svojega prvog predsjedničkog razdoblja predsjednik Trump je razvrgnuo sve saveze, skupne sporazume i skupne trgovinske udruge, koje su napravili njegovi prethodnici. Tako je predsjednik Trump u srpnju 2020. godine preinačio Clintonov trgovinski savez NAFTA (Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini) iz 1994. godine u UMSCA (Sporazum SAD-Meksiko-Kanada).

Čim je prvi put došao Bijelu kuću predsjednik Trump je obustavio američko-europske pregovore o uspostavi TTIP-a (Prekoatlantskog trgovinskog i ulagateljskog ortaštva) i istupio iz potpisanog sporazuma TPP (Prekotihooceanskog ortaštva). TPP je trebao odvojiti Kinu od 12 tihooceanskih država, od kojih sve imaju Kinu kao najveću trgovinsku ortakinju. TTIP je trebao odvojiti Rusiju od Europske unije. U svibnju 2018. godine Amerika se je povukla iz sporazuma JCPOA (Zajedničkog obuhvatnog nacrta djelovanja), koji je šest država (Francuska, Kina, Njemačka, Rusija, SAD, UK) u srpnju 2015. godine potpisalo s Iranom. Sporazum je trebao spriječiti Iran, da rabi uran u vojne svrhe. Predsjednik Trump ne želi, da Amerika sklapa područne sporazume, nego da vlada svijetom putem vladavine jedinačnim državama.

Čini se, da prevrtljivi Donald Trump odustaje od reindustrijalizacije Amerike te da kani svijetom vladati putem nadzora nad naftom i plinom. U tu svrhu predsjednik Trump nastoji promijeniti politički sustav u ključnim proizvođačicama nafte i plina. U lipnju ove godine izveden je združeni američko-izraelski napad na nuklearna postrojenja u Iranu. Pripravlja se napad američkih združenih snaga na Venezuelu, do kojega ne mora doći, ako se predsjednik Venezuele Nicolás Maduro sam povuče. Trump odnedavno prijeti Nigeriji, zbog navodnog progona kršćana u toj državi. Te tri zemlje su bogate naftom. Trump je prijetio pripojenjem Americi Panamskog kanala i cijele Paname. Htio je „milom ili silom“ Americi pripojiti Grenland. Opetovano je tražio od Kanade, da postane 51. američkom državom. Prirodni izvori bi trebali biti novo oružje Amerike za obnovu njezine nestale hegemonije.

Nastojanje Donalda Trumpa, da obnovi hegemoniju svjetskog kapitala kaže, da su Trumpa dvaput na vlast doveli globalisti ili neokonzervativci, koji su opsjednuti vladavinom svijetom iz jednog mjesta. Međutim, kakve god načine i sredstva oni izaberu – trošarine, energente ili golu vojnu silu – njihov naum se ne može ostvariti, jer je naša vrsta politički globalizirana i jer je u sebi tijesno povezana pa prirodno zagovara suradnju naroda i država. Vrsta ne traje u zemlji čudesa. Zato se Amerika mora svrstati u vrstu Homo sapiens.