Archive | Crkva

13 veljača 2018 ~ 1 Comment

Balkan: Prostor osvajanja ili mjesto suradnje

Svaki životni prostor, koji nema snažnu i potrebnu ljudsku i društvenu dinamiku, postaje prostorom za osvajanje. „Pravo mu budi“ kad je slaba otpornost životnih zajednica koje traju na njemu. Takav jedan zemljopisni prostor među iznimno malo sličnih prostora u svijetu je Balkan. Balkan je i sad polje osvajanja i to polje Europske unije. Unija ima snažne privlačne, magnetne političke sile, ali ima i pogubno političko zračenje, kojemu su izložene sve balkanske države. Unija ili njemački kapital koji stoji iza te nesuverene političke tvorevine, s jedne strane, uvlači u se pučanstvo svih balkanskih životnih prostora, a s druge strane preuzima sve jači nadzor nad prorijeđenim domaćim pučanstvom i nad jadnim gospodarstvima balkanskih zemalja.
Političke vlasti mnoštva suverenih naroda na Balkanu zadovoljavaju se postignutom suverenošću svojih naroda, a da pritom ne vode račun ni o zaštiti naroda i prostora ni o napretku i blagostanju ljudi i naroda. Politika u mnoštvu balkanskih zemalja ne služi naro-dima, nego samo održanju uspostavljene vazalne vlasti. To je politika bez sudjelovanja naroda i bez geopolitike, što znači da politikom naroda upravlja hegemonska Unija. Politika balkanskih zemalja je multilateralno, skupno podlaganje Europskoj uniji bez međusobne bilateralne suradnje ili suradnje „države i države“. Dapače, među svim balkanskim zemljama postoje ozbiljne političke, geopolitičke, pravne i sigurnosne razmirice, što se dobro uklapa u opću imperijalnu strategiju Unije. Uboga balkanska politika endemna je europska politička pojava. Tomu treba dodati činjenice da je Europa kontinent, koji podnosi jedini vojni savez u svijetu u primjeru neumjesnog Atlantskog saveza i trpi jedinu obvezujuću višenacionalnu tvorevinu u svijetu u primjeru Europske unije.
Političke i geopolitičke prilike na Balkanu izravne su posljedice dvaju političkih čimbe-nika. Prvi je uvriježeni politički rasizam sjeverozapadnih europskih naroda. Za uspostav-ljene krugove tih naroda balkanski prostor je tuđi, a ne europski prostor. To je prostor za osvajanje i za daljinsko upravljanje. Drugi politički čimbenik posebnog stanja Balkana je uvriježena srpska i srbijanska politika, koja u svakom vremenu te u svim prilikama i okol-nostima nastoji od Srbije napraviti vazala jedne ili više izvanpodručnih sila, kako bi Srbija u ime bilo kojeg i kakvog gospodara vladala obližnjim narodima. U našem vremenu Srbija je nastojala iskoristiti privremeno i već propalo gospodstvo Njemačke nad narodima Unije, dodvoriti se njemačkoj geopolitici i postati njezinim vazalom. Uvriježena srpska politička misao sastojala se u traženju gospodara za Srbiju, koji bi joj dodijelio sluge na upravljanje.
Danas je i Srbija nemoćna, kao što su nemoćne i ostale balkanske zemlje. Međutim, Sr-bija i danas usprkos svojoj nemoći pokazuje zapanjujući nagon opće pravoslavne svadlji-vosti, kojoj treba pridružiti i bošnjačku islamsku svadljivost. U kakvom stanju su međuso-bni bilateralni odnosi pravoslavnih balkanskih zemalja: Srbije, Makedonije, Bugarske, Crne Gore i Grčke? Po njezinoj pripravnosti za svađu tim zemljama valja dodati i Sloveniju. Slovenci su „istočni katolici“, kao što su Rumunji „zapadni pravoslavci“. Srbija ima tipično pravoslavno, bizantijsko, cezaropapističko shvaćanje suverenosti, po kojemu je sva vlast sjedinjena, pri čemu se ne vodi račun ni o zaštiti naroda ni o njegovom napretku i blagostanju. Narod se sastoji od podanika. (Katolištvo je odanost naroda životnom zajed-ništvu, a ne političkoj vlasti.) Po izdovoljavanju u novostečenoj suverenosti, među bivše zemlje propale države valja svakako ubrojiti i Hrvatsku. Od odlaska Franje Tuđmana iz hrvatske politike hrvatske vlasti ne vode brigu o stanju, zaštiti i blagostanju naroda, bez obzira na neprocjenljivu vrijednost hrvatske povijesne političke misli, po kojoj politika povezuje suverenost, zaštitu i blagostanje naroda, a geopolitika suradnju, oprez i obazri-vost.
Neobičnost i endemnost političkog stanja na balkanskom prostoru biva upadnijom, ako se uzme u obzir sadašnji razvitak geopolitike u svijetu. Čak se i Amerika kani neoko-lonijalizma. SAD su nedavno odustale od stvaranja i čuvanja „višenacionalnih tvorevina, svjetske birokracije i mamutskih multinacionalnih sporazuma“ te su se odrekle pružanja potpore „neodgovornim međunarodnim sudištima“. SAD počinju razvijati bilateralnu suradnju ili suradnju „države i države“, u kakvoj već dugo sudjeluju Kina, Rusija, Izrael, Indija ili Iran. Nasuprot tomu, Europska unija odvraća od izravne bilateralne političke suradnje i svoje sadašnje članice i brojne balkanske države, koje nastoje stupiti u Uniju. Unija je podignula političke zidine između svojih članica, ali i između njih i trećih zemalja. Unija svim silama nastoji priječiti suradnju jedinačnih europski država s Kinom i Rusijom, a njemačka savezna kancelarka odbila je izravno raspraviti njemačke trgovinske opreke sa SAD upućujući tu velesilu na „adresu u Bruxellesu“. Bilateralna suradnja Rusije s jedinačnim europskim državama mogla bi znatno suzbiti poguban utjecaj unije velikih europskih korporacija na balkansko gospodarstvo i na balkansku politiku. Velika, stara Rusija u su-radnji rabi i mirno vodi rusku, a ne izazivačku pravoslavnu politiku, kakvu sad na Balkanu vodi EU.
Suradnja „države i države“ jasna je stoljetna zapovijed ili imperativ globalnosti vrste. Došlo je stoljeće bilateralne suradnje. Sve balkanske zemlje trebaju uvažiti tekući razvitak u geopolitici. Kina čak domišljeno i sustavno postavlja eurazijsku prometnu infrastrukturu, koja će potaknuti bilateralnu suradnju obližnjih i odaljih država. Hrvatska se stoga mora posebno zamisliti nad svojom ukupnom politikom, a Srbija mora napraviti temeljit pretres svoje uvriježene političke misli i svoje političke baštine. Srbija se treba osloboditi i otresti umišljaja svojeg gospodstva na Balkanu, a narodi u Bosni i Hercegovini, koji u tom pro-tektoratu stvaraju i vode politiku, moraju se zadovoljiti konstitutivnošću ili ustavnošću bez traženja suverenosti, koja nedjeljivo pripada njihovoj zemlji ili prostoru.
U svijetu koji se rađa nema mjesta ideologijama ili vjerama koje politički mobiliziraju narode. Došlo je vrijeme jednog sustava uvjerenja, koji ljude okuplja u prostorne životne zajednice, a te zajednice u globalnu vrstu Homo sapiens. Problem Balkana stvorile su strate-gija ekspanzije ili geopolitika EU i srpska opsjednutost gospodstvom na Balkanu. Treba istovremeno s Balkana odmaknuti europski sjeverozapadni, protestantski rasizam, a iz Balkana ukloniti srpsku političku paranoji ili prisilnu političku misao. Balkanski narodi su sad u bijegu od bližnjih te od suradnje s njima i sudjeluju u skupnoj jurnjavi u Uniju. Ti narodi su u skupnom, kolektivnom, „multilateralnom“ bijegu u Uniju. Gospodarstva bal-kanskih naroda našla su se u pogibeljnom stanju zbog maratonske političke utrke naroda za ulazak u Uniju.
Osim na Balkanu teška politička i geopolitička zbrka vlada cijelo stoljeće i Bliskim Isto-kom. Zajedničko Balkanu i Bliskom istoku je to, što su oba područja bila poprištima os-manskih osvajanja. Turska je bila uglavnom otjerana s Balkana odlukama Berlinskog kon-gresa 1878. godine, po kojemu su Rumunjska, Bugarska i Srbija postale samostalnim kra-ljevinama, a BiH posebnom upravnom jedinicom pod skrbi Austrije. Kongres je Crnoj Gori kao plemenskoj teokraciji priznao suverenost, nakon što se ona ranije bila sama os-lobodila turske vlasti te dugo bila pod skrbi guvernera iz Mletaka, Francuske carevine i Austrije, dok guvernere nije 1832. godine dokinuo vladika Petar II Petrović-Njegoš. Poslije Prvoga svjetskog rata Osmansko carstvo je nestalo, a osmanski posjedi u Aziji bili su podijeljeni u protektorate s mandatima Francuske i Velike Britanije. Vanjske izvanpodru-čne sile nastojale su umjesto Turaka zavladati i Balkanom i Bliskim istokom. Međutim, nasuprot takvoj strategiji i u jednom i drugom primjeru i vremenu trebalo je upriličiti mje-snu bilateralnu suradnju novih političkih tvorevina na osnovi suverenosti, zaštićenosti i blagostanja ili napretka naroda, a ne na izravnom ili vazalnom gospodstvu tuđih sila nad narodima.
U balkanskom primjeru prošlo je sto četrdeset godina od povlačenja Turske iz Srbije, Bugarske i BiH, a od povlačenja iz Rumunjske godinu dana više. Tijekom toga cijelog vremena nije novim zemljama uspjelo uspostaviti mjesnu bilateralnu suradnju, jer su se tijekom tog razdoblja nad Balkanom smjenjivali valovi pokušaja uspostave dominacije, koji su dolazili iz Austrije, Britanije i Francuske, Trećeg Reicha, Sovjetskog Saveza i SAD, a sadašnji val dolazi iz Europske unije. Uz sadašnje nesređeno stanje i u samoj Uniji, a ne samo na Balkanu za balkanske narode došlo je vrijeme uzajamnog okupljanja i povezivanja na osnovi vlastite suverenosti, zaštićenosti i promicanja blagostanja. Naglašavam, da za povezivanje i suradnju „države i države“ nije potrebno žrtvovati suverenost, kako se Hr-vatima dogodilo triput u stoljeće: u dvije jugoslavenske države i u prvoj Uniji. (Ponovit ću to, što je nadbiskup Alojzije Stepinac 3. siječnja 1940. godine rekao francuskom konzulu u Zagrebu o tomu, što bi bilo dobro za budućnost Europe: „Bilo bi dobro, po mojem sudu, stvoriti Savez država u Europi po uzoru na SAD, jer inače će biti vječno klanje. Ali države članice moraju biti potpuno ravnopravne.“)
Sadašnje stanje Unije te teško političko, gospodarsko, sigurnosno, demografsko i ljuds-ko stanje na Balkanu sili hrvatsko političko vodstvo na ozbiljan pretres hrvatske politike i geopolitike. Hrvatska država se mora, s jedne strane, upustiti u suradnju „države i države“ s članicama Unije, sa svim zemljama izvan Unije i posebice s obližnjim balkanskim zemljama. Blizina tržišta je, usto, presudan čimbenik u razvitku nacionalnih gospodarstava. S druge strane, Hrvatska je po svojoj jedincatoj uvriježenoj, povijesnoj političkoj misli pozvana i sposobna da mnogim obližnjim zemljama svojim primjerom otvori put do novog načina suradnje „države i države“ za novo doba. Svoje novo nužno geopolitičko usmjerenje Hrvatska mora objaviti „urbi et orbi“ čim počne preobrazbu domaće politike i sputa-vajućega hrvatskog političkog sustava.
Hrvatska povijesna politička misao razvijala se od Ljudevita Posavskog i ustalila djelo-vanjem kralja Zvonimira, Benedikta Kotruljevića i Jurja Križanića, Krste Frankopana Brinjskog, Petra Zrinskog i Krste Frankopana, Ante Starčevića i Stjepana Radića do Josipa Broza i Franje Tuđmana. Ona je sadržavala suverenost, zaštitu naroda i brigu za narod te obazrivo i oprezno okupljanje za suradnju obližnjih plemena ili naroda. (Provedbi jedinca-te hrvatske političke misli, koja se razvijala, dozrijevala i potvrđivala u trajnom procjepu između svjetskih velesila i svjetskih veleideologija, povremeno se suprotstavljala integralis-tička struja u hrvatskoj politici od kneza Borne, brata Ljudevita Posavskoga, preko Petra Kružića, koji je u Hrvatsku u šesnaestom stoljeću doveo Ferdinanda I Habsburškoga, hr-vatskih narodnjaka i hrvatskih mađarona u devetnaestom stoljeću, Jugoslavenskog odbora i hrvatskih staljinista u dvadesetom stoljeću do sadašnjih hrvatskih eurounionista.)
Hrvatske vlasti u novim okolnostima čeka ozbiljan domaći posao, a to je preobrazba hrvatskoga geopolitičkog određenja. Jadne hrvatske političke vlasti ne rabe suverenost svojeg naroda, kako bi zaštitile narod i donijele mu blagostanje. Bijeg hrvatskih obitelji iz domovine koju one vole znak je i nezaštićenosti i siromaštva naroda. Suverenost ne smije biti u službi vlasti. Ona mora biti u službi naroda. Hrvatske vlasti kao i vlasti obližnjih zemalja narodnu su suverenost, kao biljeg odgovornosti i kao sredstvo brige za narod, prepustile Europskoj uniji. Unija suverenost svih svojih naroda rabi samo za ispraznu vla-davinu i za namicanje daljnjih probitaka slobodnom kapitalu i korporacijama. Stoljetna zapovijed globalnosti vrste da sve države pređu od političke i gospodarske multilateralne stege na dogovornu bilateralnu suradnju sili državne vlasti da državu osposobe za neizbje-žnu suradnju „države i države“.
Hrvatska mora iskoristiti prigodu, koju joj pruža nagla promjena geopolitičkih okolnosti u svijetu. Prelazak od hegemonske „multilateralnosti“ do slobodne bilateralne suradnje država po povijesnoj važnosti ravan je naglom slomu komunizma i prestanku Hladnog rata.
Državne vlasti mogu tu prisilnu i narodima dobrodošlu zadaću dobro obaviti samo ako (1) hrvatska država u suradnji s drugim članicama Unije oslabi tu izlišnu i štetnu tvorevinu do mjere, u kojoj Unija neće moći sprječavati svoje narode da sami postavljaju i ugađaju svoje političke sustave, te ako (2) hrvatske državne vlasti budu sposobne domisliti i u Hr-vatsku uvesti primjeren politički sustav. Suradnja u Uniji treba također počivati na suvere-nosti, zaštiti i napretku naroda, a ne na slobodi tržišta i neslobodi političkih sustava. Hr-vatski politički sustav treba u ime naroda biti sredstvom hrvatske države za obavljanje narodnog posla čuvanja suverenosti, uspostave zaštite naroda i prostora, stvaranje blagos-tanja te upriličenja slobodne i dogovorne bilateralne suradnje sa svim ostalim državama. Bitna promjena u političkom sustavu Hrvatske treba biti promjena izbornog sustava, putem kojega će narod dobiti predstavnike i zagovornike, koji znaju, hoće i mogu obavljati politički posao za narod, a ne za Uniju. Država s narodom i za narod mora stvarati životno dobro, jer se u suradnju „države i države“ ne stupa praznih ruku.
Spas naroda u otvorenom globalnom svijetu i u otvorenoj globalnoj vrsti odsad više neće biti u sklanjanju u „multilateralne“ hegemonije, nego upravo u sposobnosti njihovih država za suradnju. Međutim, prisilna i dobrodošla bilateralna suradnja, koja stoji pred svim narodima svijeta, bit će posebno teška za oslabljenu i politički umrtvljenu Hrvatsku. Međutim, politički probuđen i okupljen narod tu zadaću nedvojbeno može obaviti. Stoga domoljubni i državotvorni izabrani predstavnici naroda trebaju odmah početi buđenje i okupljanje naroda za domovinsku suradnju „države i države“. Suradnja će katoličkomu hr-vatskom narodu biti teška i zahtjevna, jer su mnogi njemu obližnji narodi pravoslavni ili islamski narodi. Pogubna „multikulturnost“ Balkana nije u različitosti pučkih običaja, nego u opreci sustava uvjerenja i pripadnih ljudskih i političkih vrijednosti.
Stoga je bila razumljiva uloga Vatikana u stvaranju i čuvanju hrvatske suverenosti i dr-žavnosti. Vatikan je prvo 1934. godine za zagrebačkog nadbiskupa imenovao mladog i politički izuzetno sposobnog Alojzija Stepinca, da „za katolištvo i hrvatstvo iscijedi posljednju kap vlastite krvi“, kako je Stepinac sam za sebe rekao uoči početka studija u Rimu, osam godina prije svojega biskupskog ređenja. Vatikan nije sudjelovao u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, ali se Vatikan od 1942. godine, kad se već slutilo da će Treći Reich iz-gubiti rat, kod Saveznika uporno trsio da se hrvatska država putem podunavske konfede-racije spasi od nasrtaja pravoslavlja i komunizma. Nakon uspostave Republike Hrvatske 1990. godine Vatikan je gorljivo zagovarao priznanje hrvatske državnosti kao sredstva spasa Hrvatske i hrvatskog naroda od obnove velikosrpske države na Balkanu.
Sad se sve zemlje upuštaju u suradnju „države i države“ s ostalim zemljama. Ipak, nije-dna zemlja ne može i ne smije bježati od suradnje sa susjednim zemljama pa će i Hrvatska (trebati) surađivati u svojem susjedstvu. Hrvatskom narodu će za uspjelo uključenje u su-radnju s obližnjim zemljama biti potrebna potpora europskih naroda, koji cijene i dijele katoličku odanost životnom zajedništvu. Hrvatima će dobro doći i potpora naroda kao što je kineski, koji se nikad nije služio imperijalizmom, hegemonijom ili kolonijalizmom, nego je uvijek uspijevao u suradnji temeljem svoje velebne milenijske kulture. S druge strane, Hrvati trebaju objaviti i zastupati svoju odanost životnom zajedništvu, koje se sastoji u njezi suverenosti, zaštite i napretka naroda. Bitno je da Hrvati svoj pristup suradnji i svoju povijesnu političku misao ponude i drugim narodima, kako bi u njima osokolili političke snage, koje uviđaju imperativ suradnje „države i države“ i korist od nje te koji će iz domaće politike istisnuti snage otpora iskrenoj suradnji.
Hrvati se trebaju posebno oprezno i s nepovjerenjem odnositi prema Srbima, jer su oni okorjeli zagovornici „multilateralnosti“ odnosno svoje dominacije nad drugim narodima. Odnos hrvatskog naroda prema srpskomu cijelo se stoljeće iscrpljivao u „antisrpstvu“, koje je imalo opravdanje u teškim postupcima srbijanske antihrvatske politike za kraljevskog režima u Jugoslaviji, u nasilju četnika nad nevinim Hrvatima za Drugoga svjetskog rata, u srpskom upravljanja komunističkim tajnim sigurnosnim službama OZNOM i UDBOM te u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih godina prošlog stoljeća. Važeća srpska poli-tička misao i danas je utemeljena na ucijepljenoj žudnji za dominacijom, a ne za suradnjom.
Dobra predodžba hrvatske povijesne političke misli uz potporu naroda odanih suradnji i povezanosti može donijeti prevagu političkim silama u Srbiju, koje žele izvesti pretres srpske političke baštine i odbaciti ispraznu srpsku politiku gospodstva nad drugim balkan-skim narodima. (Ljudevit Posavski godinama se borio protiv franačke vojske u savezu s plemenima, kao što su bili Timočani, koja su naseljavala današnju Srbiju. Pritom nije tražio pomoć Bizanta, koji su Hrvati ranije zadužili pobjedom nad Avarima, koji su bili pošli na Bizant i koji su poslije toga prestali postojati.) Hrvati svoju političku misao trebaju objaviti svim narodima, od kojih će mnogi pomoći Hrvatima kako bi i sebi pomogli. Srbi svoju povijesnu političku misao moraju odbaciti, a Hrvati svoju ne smiju.
Međutim, odziv u Hrvatskoj na objavu iznenadnog i iznenađujućeg posjeta Zagrebu svadljivog srbijanskog predsjednika temeljem neopravdanog, nerazumljivog i za Hrvate ponižujućeg poziva pokazao je, da u hrvatskoj politici tinja ozbiljan unutarnji prijepor iz-među nacionalnih i eurounitarističkih snaga. Iako se nije ni moglo ni smjelo očekivati da taj posjet urodi ikakvim plodom, radoglagoljivi srbijanski predsjednik mogao se barem očitovati o mogućoj nakani srbijanske politike, da prestane izazivati ostale balkanske zem-lje, da prestane krivotvoriti povijest, da prestane krivnju Srbije prevaljivati na druge države, da se suoči sa svojom upravo stoljetnom jalovom strategijom stvaranja „velike Srbije“ te da razmisli o vrlinama i dobrobitima suradnje „države i države“.
Od te mogućnosti nacionalnog pokajanja ništa nije ispalo. Eurounitarističkim snagama u hrvatskoj politici ne bi odgovaralo ni to, da se srbijanska politika očituje o opreci „multi-lateralnosti“ i bilateralna suradnje. Po njima bi se Hrvatska trebala Uniji i dalje podlagati, a Srbija čim prije podložiti. Hrvatski premijer je u nedavnom govoru u Strasbourgu rekao, da će „britanski odstup od Unije biti nadoknađen pristupom novih (balkanskih) zemalja Uniji“.
Srbijanskom predsjedniku dana je mogućnost očitovanja kakvo su Hrvati priželjkivali, ali on je pruženu prigodu uporabio samo da obeća nastavak dijaloga i suradnje dviju drža-va, ali bez dogovora o uklanjanju problema, koje je napadačka Srbija prouzročila Hrvats-koj. Ispada to, da Srbiji nije stalo do bilateralne suradnje ni s jednom državom, nego samo do pristupa „multilateralnoj“ Europskoj uniji, koja bi Srbiji možda mogla pomoći, da unu-tar Unije napravi “veliku Srbiju“. Hrvatska ipak nije spala na suradnju s nepopravljivom Srbijom. Usto, srbijanski predsjednik je na konferenciji za tisak pred svojom domaćicom i uoči audijencije kod zagrebačkog katoličkog metropolita neoprostljivo i drsko izjednačio postojanje ratnog koncentracijskog logora u Jasenovcu i djelovanje zagrebačkog nadbis-kupa Alojzija Stepinca. Tako na Stepinca nisu gledali ni Stepinčevi tužitelji Jakov Blažević i Josip Hrnčević ni Stepinčev istražitelj Nedo Milunović ni vodeći komunistički političari tog vremena Vladimir Bakarić, Andrija Hebrang i sam Josip Broz. Oni su upriličili uhićenje, suđenje i tamnovanje Alojzija Stepinca samo za kažnjiva djela, koje je Stepinac tobože napravio u kratkom vremenu od svršetka rata do uhićenja u rujnu 1946. godine.
U takozvanim liberalnim demokracijama političku vlast nema narod, nego političke stranke odnosno njihov kartel. U Hrvatskoj su se gotovo sve stranke sama uništile, jer se ne bave narodnom politikom, nego služenjem probitcima Europske unije i kapitala, koji je Uniju postavio nad europske narode. Posljednje vrijeme u Hrvatskoj najveću, iako slabu potporu glasača stalno ima Hrvatska demokratska zajednica, koja je prije bila matičnom strankom hrvatskog naroda, kakvom je između dvaju ratova to bila Hrvatska seljačka stranka. Čini se, da bi domovinsko okupljanje naroda za korištenje prigode koju pruža otvaranje svjetske bilateralne suradnje država bilo brže i potpunije, ako bi ga predvodila Hrvatska demokratska zajednica, koja je uz potporu domaće i svjetske Crkve uspjelo ob-novila hrvatsku državu. Međutim, kako bi mogla pomoći okupljanju naroda ta bi stranka trebala „lustrirati“ svoju eurounitarističku političku struju i potpuno ujedinnjena podupri-jeti okupljanje naroda za stupanje u opću suradnju „države i države“. Stoljetna poročna i ukleta balkanijada dodijala je „i Bogu i vragu“, a možda će dodijati i EU i Srbiji.

Continue Reading

12 veljača 2018 ~ 0 Comments

Nova Europa: Drugo poeuropljenje duša

Sažetak
Do Prvoga svjetskog rata Europa je bila kapitalistički kontinent s industrijskim razvitkom u punom zamahu, a europske države bile su skupno gospodaricama svijeta. Rusija je na prijelazu u dvadeseto stoljeće stvarala 20% ukupnog svjetskog bogatstva. Slobodan kapital bio je nakupljen u tolikoj mjeru, da ga se počelo naveliko ulagati u rat. Dva svjetska i opća europska rata, koja su se odigrala u samo trideset godina, razorila su gotovo cijelu Europu i unazadila europske narode, koji se od tih ratova nikad neće biološki oporaviti.
Poslije Drugoga svjetskog rata Europa je bila podijeljena, ali su se države Zapadne Eu-rope počele politički i gospodarski povezivati, što je učinilo da se Europa gospodarski oporavi i da u njoj već tri četvrtine stoljeća nema općeg rata. Poslije Hladnog rata i pres-tanka komunističke opasnosti Europska zajednica proširila se na istok i pod skrbništvom svjetskog kapitala od zajednice dvanaest država preobrazila se u hegemonsku Europsku uniju od dvadeset osam članica. Unija je ne samo skresala suverenost svojih naroda, nego je i zakočila europsku političku, gospodarsku i ljudsku dinamiku.
Sputana Europa gospodarski slabi u odnosu na ostale kontinente, a njezin politički ut-jecaj u svijetu kopni. Njemački kapital iskoristio je opću slabost Unije i postojanje njezina jakog administrativnog ustroja pa je privremeno preuzeo nadzor nad uspostavljenim he-gemonskim ustrojem Europe. Europa je ponovo postala podijeljenim kopnom, iako je crta razdora pomaknuta na istok. Europa je jedini kontinent koji ima opći obvezujući vojni savez i jedini kontinent koji je podložan federalnoj političkoj tvorevini, koja nije preuzela odgovornost za svoje narode i ljude.
Neujednačen gospodarski rast europskog gospodarstva prouzročio je snažne unutarnje migracije, koje dodatno more slabije razvijene i manje narode, ali je prouzročio i val use-ljavanja u Europu islamskog pučanstva Azije i Afrike. Od prestanka Hladnog rata „otvo-reno društvo“ sustavno napada europske povijesne narode. Pod pritiskom islama kao ide-ologije izvaneuropskih političkih sila, liberalizma kao ideologije kapitala i „otvorenog dru-štva“ kao ideologije svjetske Dijaspore Europa je izgubila i svoj uvriježeni sustav uvjerenja.
Slabljenje Europe i slom njezina sustava uvjerenja prisiljava europske narode na buđenje i samookupljanje, poslije kojih će se oni na europskom prostoru obračunati s nametljivim neeuropskim sustavima uvjerenja te izgraditi novi europski Sustav uvjerenja za Novu Europu. Bez toga Europa neće biti cjelinom, koja gospodarski i politički jača.

Smak kapitalističke Europe
Koncem devetnaestog stoljeća jake europske nacionalne države – Njemačka, Ujedinjena Kraljevina, Francuska, Rusija, Austrougarska, Turska, Belgija i Nizozemska – bile su sku-pno gospodaricama svijeta, iako su SAD imale najveće gospodarstvo svijeta te iako je Japan bio pravom industrijskom velesilom. Svoju unutarnju dinamiku i svoj položaj u svijetu Europa je dotad temeljila na radu, znanju, poduzetnosti i slobodnom kapitalu, koji se u Europi sustavno i neprekidno nakupljao upravo radom, znanjem i poduzetnošću Europ-ljana. U dugom postupku njegova nakupljanja, kapital se nakupio u tolikoj mjeri, da je slobodan kapital postao presudan čimbenik u europskom gospodarstvu. Kapital se s vre-menom toliko osilio, da je preuzeo ulogu vlasti u uvriježenim nacionalnim političkim za-jednicama. Iako je kapital u postupku nakupljanja trebao i tražio pomoć države, osiljeni kapital svladao je nacionalnu državu pa je povijesna nacionalna država postala kapitalistič-kom državom. Europa je postala kapitalističkim kontinentom.
Kad je sprega kapitala i nacionalne države bila na vrhuncu i dok nacionalne države još nisu bile u vlasti kapitala, kapital je gurnuo europske narode i njihove države u dva pogu-bna svjetska i opća europske rata, koja su razorila Europu i ozbiljno oslabila europske narode, koji se od pretrpljenih gubitaka ne mogu biološki obnoviti. Poslije Drugoga svjetskog rata u politički i idejno podijeljenoj Europi „sovjetska komunistička opasnost“ ozbiljno je ugrozila ne samo zapadnoeuropski prostor, ljude, narode, države i rad, nego i sam kapitalizam kao pristup uređenju društva. U strahu za sebe i za kapitalizam kapital je privremeno dopustio Zapadnoj Europi da se obnova i oporavak europskih zemalja temelje na radu, znanju i poduzetnosti ljudi te na suradnji, ravnopravnosti i uzajamnosti suverenih europskih država. Utemeljena je Europska gospodarska zajednica (EEZ) kao okvir suradnje naroda i država te kao sredstvo uklanjanja mogućnosti uspostave domaće hege-monije nad Europom. Europska gospodarska zajednica počivala je na suradnji suverenih država, kao jednakih ortakinja.
U tomu, takozvanom zlatnom razdoblju kapitalizma Europa se temeljito oporavila, njezino gospodarstvo je snažno raslo, a kapitalističke države europskih naroda postale su soci-jalnim nacionalnim državama. Međutim, na prelasku u dvadeset prvo stoljeće za obnov-ljenu Europu nastupile su tri presudne promjene: (1) u Europi se ponovo nakupio golem kapital, (2) nestala je „komunistička opasnost“ za kapitalizam, i (3) u postupku temeljite globalizacije poslovanja i vrste Homo sapiens Rusija se oporavila od sloma sovjetskog car-stva, a Kina je prvi put u povijesti stupila na svjetsku pozornicu kao politička, gospodarska, vojna i ljudska velesila. Pojava mnogoljudne Kine u svjetskoj politici i u globaliziranom gospodarstvu za Europu je bila golema, revolucijska novost.
Na navedene promjene kapital je odgovorio pripravnije od suverenih nacionalnih drža-va. Kapital se oslobodio straha za kapitalizam, jer je Rusija bila prihvatila kapitalizam, a Kina je u svoj „socijalizam s kineskim značajkama za novo doba“ utkala tržišne odnose. Oslobođen straha za sebe i za kapitalizam slobodni svjetski kapital ponovo je preuzeo vlast u privremeno suverenim nacionalnim državama i prisilno ih zatvorio u Europsku uniju, koja se proširila na Središnju Europu i na dio Istočne Europe. Kapital je Europu od skupne kolonijalne gospodarice pretvorio u svoju koloniju. Kapital je i Sjedinjene Američke Države bio napravio kolonijom, koja mu je donedavno služila kao političko uporište. Kapital je zasužnjio Europu. On ju je iznevjerio, jer je u velikoj mjeri napustio Europu, tražeći kao i uvijek bolja mjesta za daljnje nakupljanje.
Međutim, iako je Europska unija kapitalistička tvorevina nisu sve važne države u svijetu kapitalističke. Gospodarski sustav u Rusiji, Iranu, Južnoj Koreji, Izraelu, Japanu i posebice u Kini može se s pravom nazvati gospodarskim nacionalizmom. Pravi primjer gospodar-skog nacionalizma bio je sustav, koji je njegovala Njemačka pod kancelarom Ottom von Bismarckom. Sad i SAD polaze putem gospodarskog nacionalizma, jer je liberalni kapita-lizam zanemario, oslabio i iznevjerio i tu nacionalnu državu. Europa koja je sputana stegom Europske unije nema dovoljnu političku silu, da pravo odgovori na izazove, koje joj u globaliziranom svijetu dobacuju očuvane velike nacionalne države starih i iskusnih naroda. Europa nema dovoljnu unutarnju ljudsku i društvenu dinamiku, koja bi je osposobila da ima snažan politički, gospodarski, vojni i kulturni utjecaja na svjetske poslove. Kako bi Europa stekla potrebnu unutarnju dinamiku i posljedično primjereno mjesto u svijetu, Europljani trebaju izvesti pravu revoluciju u Uniji, priznati suverenost svojim narodima i omogućiti im da uspostave unutarnju međusobnu suradnju i vanjsku bilateralnu suradnju s ostalim državama svijeta.
Stanje Europe je tako slabo, a način kojim ona vodi svoje poslove toliko neprimjeren stanju u njoj i okolnostima oko nje, da Europi prijeti neizbježan smak, ako ona ne počne svoje poslove voditi na bolji način, koji je primjeren okolnostima u globaliziranom svijetu. Europa se mora osloboditi, kako bi njezini narodi mogli ne stvarati to, što kapitalu nosi zaradu, nego praviti i u suradnji „države i države“ nuditi prave proizvode i ljudsko dobro, koje ostali narodi trebaju i traže.
Političko stanje u Uniji može se sažeti u tvrdnju, da Unija nema svoju politiku, koja bi se sastojala u dobrom obavljanju javnog posla za narode zatvorene u Uniju. Tako je zato, što je suverenost oduzeta narodima, a njihova vlast prenesena na Uniju. Biračima i glasačima su odgovorne nemoćne domaće, mjesne vlasti, a ne Unija. Upravljanje političkim sustavima članica Unije prepušteno je političkim strankama, za koje građani glasaju, ali koje vladaju po volji kapitala i njegovih medija. Političke stranke koje kapital naizmjence kupuje po svojem izboru služe kapitalu i tržištu, a ne narodima Unije. Kapital ima vlast bez odgo-vornosti i ne želi sam sebe smanjivati plaćanjem izdataka za zaštitu prostora, ljudi, naroda, rada i prirode odnosno životnog okoliša. Usto, rad se ne može ni sam zaštititi: njegova pregovaračka snaga prema poslodavateljima je srozana, jer kapital namjerno odražava vi-soku nezaposlenost u golemoj većini zemalja Unije.
Političku slobodu narodima Unije ne oduzima samo Unija, nego i Atlantski savez, koji se poslije prestanka Hladnog rata pretvorio u političko sredstvo kapitala za podjelu Europe i za isključenje Ruske Federacije iz europskih javnih poslova. Jadna Europa u NATO-u ima jedini vojni savez u svijetu, a u EU ima jedinu uniju povijesnih naroda u svijetu. Unija je političko sredstvo za sprječavanje široke bilateralne suradnje europskih nacionalnih država. Prekoatlantsko ortaštvo za trgovinu i ulaganje (TTIP), kojega je zametak nasreću uklonila nova američka geopolitika, trebao je potpuno odvratiti europske nacionalne države od suradnje „države i države“ diljem globaliziranog svijeta. Da su bili upregnuti u TTIP, europski na-rodi ne bi smjeli birati način tržišnog nadmetanja, nego bi bili prisiljeni nadmetati se na prekoatlantskim tržištima, koja imaju sukladan sastav proizvodnje robe i usluga. Putem takvog nadmetanja snižavaju se cijene rada i proizvoda, što vodi bržem i većem dodatnom nakupljanju kapitala.
Najteže zlodjelo liberalnog kapitalizma u Europi je to, što kapital – protivno Rimskom ugovoru (Ugovoru o uspostavi Europske ekonomske zajednice – TEEC) iz 1957. godine – ne želi zaposliti sve ljude koji žele raditi. Trajno održavanje visokog stupnja nezaposlenosti i ugovaranje rada na vrlo kratke rokove su iznimno važna ljudska i politička pitanja. Mnoštveno useljavanje pripadnika islama sračunato je ne samo na veću ponudu rada, nego i na pojačanu dehomogenizaciju ili rastresanje europskih povijesnih naroda ili životnih zajednica. Dolazak tuđinaca u Europu ima mjeru seobe naroda.
Gospodarstvo Europske Unije je također u velikoj nevolji. Sve gospodarske nevolje Europe dolaze od toga, što kapital upravlja tržištima, tržišta gospodarstvima, a gospodarstva živo-tnim zajednicama ili narodima. Europa je podložna sve neujednačenijem gospodarskom rastu. To je posljedica izbjegavanja ulaganja slobodnog kapitala u zemlje Istočne Europe, u male zemlje i u „pasivne“ krajeve svih zemalja Unije. Kapital sve više usredotočuje proi-zvodnju u uska zemljopisna područja i time prisiljava pučanstvo Unije na unutarnju seobu. Time kapital ljudima uzima domovinu. Upravo zbog takve industrijske strategije kapitala, može se reći da je kapital vlast i da vodi poslove Unije i politiku njezinih članica. Kapital je svojim nagonom za daljnjim nakupljanjem uvelike deindustrijalizirao Europu i stvorio poslijeindustrijsko gospodarstvo. Kapital je to napravio, iako se usluge teže izvoze od robe te iako skupe stručne usluge – projektiranje, postavljanje prometne i energetske infrastrukture, urbanizam i zgradarstvo ili nadzor izvedbe projekata – nisu više pod mo-nopolom Europe i Zapada. Kina se pridružila velikim izvoznicama skupih i složenih inže-njerskih usluga, a njezine stručne usluge uključuju domaći kineski rad i oslanjaju se na ki-neski kapital.
Usprkos visoke domaće nezaposlenosti u Europi, kapital uvozi tuđi rad koji je osjetno jeftiniji od rada Europljana, koji žive u složenim i urbaniziranim životnim prostorima u kojima je život skup. Razina cijena vrsta proizvoda i usluga te razina cijena vrsta rada od-ređuju se sa svrhom, da se što više novca nakuplja kao slobodan kapital, a da ga što manje ima za povećanje potrošnje i za ulaganje u ljudski rad. Kapital upravlja tržištima i gospo-darstvom tako, da su ljudi, narodi, rad i priroda potpuno nezaštićeni. Unija naveliko uvozi jeftinu hranu, umjesto da hranu proizvode domaći ljudi. To je jedan od razloga, zbog kojih Hrvatska propada.
Zaštita ljudi, naroda, rada i prirode je najmanja briga kapitala. Zakonodavni i pravosudni sustav Unije i sustavi njezinih članica postavljeni su i dograđuju se tako, da ljudi, narodi, rad i priroda uživaju sve manju i slabiju zaštitu. Vanjska fizička zaštita Unije, država koje sas-tavljaju Uniju, ljudi, naroda i stvorenoga narodnog bogatstva prepuštena je Atlantskom savezu, koji je prestankom Hladnog rata izgubio pravu svrhu, jer je nekadašnji neprijatelj Zapadne Europe nestao. Umjesto da se reformira i da se posveti suzbijanju sadašnjih stvarnih opasnosti, Atlantski savez je Rusku Federaciji proizvoljno proglasio neprijatelji-com Unije i Europe, kako bi se održao kao političko sredstvo kapitala za nastavak podjele Europe. NATO se ne želi preobraziti u sredstvo za suzbijanje terorizma i drugih nasilnih načina slabljenja i ugroze Unije.
Europa i europski narodi su prestali biti cjelinama, u kojima postoje jasna mjerila etič-nosti. Najbolju unutarnju zaštitu životnim zajednicama pruža njihova homogenost ili slju-bljenost. U Europi se zbog rastresitosti pučanstva toliko množe nedjela i zlodjela, da se policijske snage nisu u stanju same nositi s raširenim organiziranim kriminalom, posebice u svezi s individualnim terorizmom, iznudom, prostitucijom, krijumčarenjem oružja, trgo-vinom ljudima i raspačavanjem opijata. Kriminalnost je našla dodatno tržište među novim useljenicima i tražiteljima utočišta. Kapitalistički mediji već desetljećima sustavno zagova-raju slobodarstvo u svemu te gomilanje ljudskih i neljudskih prava, zanemarujući pitanje osobne ljudske odgovornosti, a sva otkrivena i razglašena zlodjela uzimaju kao izuzetke ili kao ljudsku neumjerenost, a ne kao posljedice slobodarstva.
Europa je izgubila svoj, europski sustav uvjerenja. Ona sad nema nikakav sustav uvjerenja. Europa nema sustav uvjerenja koji bi je činio cjelinom. Pojedini europski narodi, koji nastoje ostati cjelinama u Europi koja nije cjelina, nastoje obnoviti nestali europski sustav uvjerenja, ali zbog toga trpe klevete i osudu kapitalističkih medija, koji od nacionalnih cjelina nastoje napraviti „otvorena društva“. Kapital kao vlast i mediji kao ustanova za čuvanje pro-testantskoga liberalističkog sustava uvjerenja sustavno suprotstavljaju muški i ženski rod; odvraćaju ljude i narode od ljudske množidbe; nagovaraju žene da ne čuvaju trudnoću; zagovaraju slobodno uzimanje opijata; potiču odgoj djece i mladeži bez rada i odgo-vornosti; potiču roditelje da budu plaćeni stručnjaci čim više, a roditelji čim manje. Homo sapiens je jedina vrsta u životinjskom carstvu, u kojoj nema odgoja, iako je to vrsta koja najviše treba odgoj, koji u njoj mora trajati duže, nego u bilo kojoj drugoj vrsti.
Za kapital, kapitalizam i za njihove medije obitelj je suvišna i nepoćudna kao gnijezdo ljudskog i životnog zajedništva, jer oni u svakom životnomu zajedništvu vide smrtnog neprijatelja kapitalizma. Kapitalizmu su po volji jednorodne neplodne zajednice, koje omogućuju parenje ljudi bez množidbe. Kapitalizam i njegovi mediji promiču multikulturnost u životnim zajednicama ili narodima, iako multikulturnost ne bi bila poželjna ni u cijeloj globaliziranoj vrsti Homo sapiens, ako ona želi ili treba biti cjelinom. Multikulturnost je sredstvo podjele ne samo u narodima, nego i u našoj globaliziranoj vrsti. Multikulturnost u povijesnim narodima je slika nakaznog stanja u području sustava uvjerenja u Europi, u kojoj se sučeljavaju mnogi sustavi uvjerenja. Među sustavima uvjerenja koji se sučeljavaju u Europi najzastupljeniji su: (1) svjetovni liberalizam, (2) svetovni (sakralni) liberalizam ili protestantstvo ili prosvjedništvo, (3) katolištvo ili „nebesko kraljevstvo“ ili odanost ljuds-kom zajedništvu i (4) imperijalni islam.
Ponovo ću spomenuti, da je mnoštveno useljavanje u Europu pripadnika islama sraču-nato na pojačanu i dodatnu dehomogenizaciju ili rastresanje europskih povijesnih naroda ili životnih zajednica. Sadašnji dolazak tuđinaca u Europu ima mjeru seobe naroda.
Slabo opće stanje u Uniji ili stanje Unije kako ga ja vidim – koje je prisutno u svim četirima navedenim mrežama društvenog utjecaja: politici i geopolitici, gospodarstvu, zaštiti i u sus-tavu uvjerenja – gura Uniju na rub globaliziranog svijeta te vodi narode Unije, Uniju i cijelu Europu u propast, ako u Europi ne prevagne katolištvo kako ga ja shvaćam. Katolištvo je odanost ljudskom zajedništvu, u kojemu ljudi skupno grade i dograđuju životni prostor, u kojemu su se zatekli ili u koji ih je nanio život u globaliziranoj vrsti. Globalnog zajedništva nema bez mjesnog životnog zajedništva bližnjih ili obližnjih ljudi. Životne zajednice obavljaju ljudski posao, koji je kapital potpuno zanemario i čak zabranio.

Nevjera Europljana i vjera islamskih doseljenika
Europska unija je nejaka politička tvorevina, koja nije u stanju razviti političku silu dovolj-no jaku da može (1) dugoročno držati na okupu narode koji je sastavljaju i (2) imati jak utjecaj na svjetske poslove. U svakoj prostranoj višenacionalnoj političkoj tvorevini, koja ima neznatan utjecaj u svijetu i koja ne pruža dovoljnu opću zaštitu, narodi se odlučuju na izlazak, kao što je Brexit, ili na razdruživanje, kakvo se poslije Hladnog rata dogodilo u Sovjetskom savezu, Čehoslovačkoj i u Jugoslaviji. Nevolje naroda u četirima spomenutim propalim prisilnim tvorevinama dolazile su od toga, što te tvorevine nisu bile cjelinama. Kina je od Razdoblja zaraćenih država (475.-221.) do današnjeg dana zadržala prostornu i političku cjelovitost, jer je vlast (1) u cijeloj prostranoj zemlji napravila gustu prometnu i društvenu infrastrukturu, koja je uključila i jedno pismo i koja nije imala premca u povijesti, te (2) od kineskog pučanstva napravila narod Han, koji je imao jedan sustav uvjerenja, a to je bila pripadnost tom jednom narodu i jednoj kineskoj kulturi. Europska unija ne može postati cjelinom dok sama u sebe ne usadi jedan, europski sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi vrsti Homo sapiens i europskom životnom prostoru.
Europa je danas podijeljeno kopno, kojemu ne želi politički pripadati barem Britanija i iz kojega je isključena Ruska Federacija. Spomenuo sam samo dvije povijesne političke velesile. Europska unija je sredstvo podjele Europe, a i sama je razdrta nekolikim sustavima uvjerenja, koji su međusobno nesukladni i koji se ni ne preklapaju. Odnedavno je u Uniji buknulo pitanje islama. Nebrojeni doseljenici iz Azije i Afrike su pripadnici islama, koji je staromodan sustav uvjerenja i koji je jedna od objavljenih svetovnih ili sakralnih svjetskih vjera. Europski muslimani su uz pripadnike židovske Dijaspore gotovo jedini vjernici u Europi. Pripadnici europskih naroda uglavnom su prestali pripadati objavljenoj kršćanskoj vjeri, koja je rano u četvrtom stoljeću bila čak postala carskom vjerom Rima. Tako u Europskoj uniji žive uglavnom doseljeni islamski i možda židovski vjernici te domaći bezvjerci, za koje sad vrijedi uvriježena islamska objeda da su „nevjernici“.
Vrijedno je spomenuti to, da se osim u velikim gradovima ranijih europskih kolonijalnih sila islamski useljenici ponajviše okupljaju u ranijim protestantskim ili prosvjedničkim zemljama (protest → prosvjed, protestantizam → prosvjedništvo) i u tim područjima ka-toličkih zemalja, u kojima su ranije bile jake zajednice otpadnika od kršćanstva, kao što su Bosna i Južna Francuska. Muslimani se bolje osjećaju u ranijim prosvjedničkim krajevima, nego u ranijim otpornim katoličkim krajevima. Politička, a ne vjerska sprega između is-lamskih vlasti i vlasti vjerski reformiranih europskih naroda u doba Renesanse postoji od vremena Martina Luthera u Njemačkoj (1483.-1517.-1546.), Elizabete I u Engleskoj (1533.-1558-1603.) i Sulejmana Veličanstvenoga u Turskoj (1494.-1520.-1566.). Vlasti zemalja u kojima je bilo uspostavljeno prosvjedništvo i osmanske vlasti smatrale su da su im zajed-nički ljuti neprijatelji katolički vladari i posebice pape. Zar snažan svečani poziv „urbi et orbi“ muslimanima da pohrle u Europu nije 2015. godine uputila kći evangeličkog pastora? Puritanska struja u britanskoj politici, koja sad djeluje putem Laburističke stranke bila je protiv istupanja Britanije iz Europske unije, koje ide za zaustavljanjem mnoštvenog use-ljavanja u tu zemlju. Laburisti su dobili gradske izbore u Londonu kandidiranjem sina pakistanske sunitske useljeničke obitelji, koja je u Britaniju doselila 1947. godine poslije podjele Indije te istovremenog osamostaljenja Indije i Pakistana.
Užareno islamsko pitanje u Europskoj uniji zasjenilo je višestoljetnu opreku kapitalis-tičkog liberalizma, koji je izrastao iz prosvjedništva ili protestantstva, na jednoj strani, i uvriježenog europskog sustava uvjerenja, koje je bilo utemeljeno na katolištvu., na drugoj. (Vidim veliku razliku između katolištva i kršćanstva, koje sam posebno odredio u Pojmov-niku. U čemu je povijesno uzeto razliku između tih sustava uvjerenja pobliže ću objasniti kasnije.) Kapitalistički liberalizam kao i povijesno prosvjedništvo iz kojega se liberalizam razvio potiču i razjaruju samoživost u društvu, dok je katolištvo, koje je poslije sloma Rima stvorilo Europu kao cjelovit kontinent i obnovilo život u njoj, odano životnom zajed-ništvu. Katolištvo se oštro razlučuje od svih ostalih sustava uvjerenja po tomu, što se od vremena Isusa iz Nazareta nije oslanjalo na političke vlasti – Caru carevo, Božje Bogu! – nego je širilo zajedništvo bez osvajanja tuđeg prostora i bez stvaranja podjela u vrsti. Stoga je katolištvo moralo izgraditi vlastitu javnu ustanovu, koja samo okuplja, a ne mobilizira kato-like svih naroda svijeta. Isus je govorio, da njegovu crkvu (ekleziju, skupštinu) neće na-dvladati „ni vrata paklena“, što god bi taj izraz mogao značiti danas. Islam zagovara vjer-sko (sakralno, svetovno) zajedništvo, koje je povijesno sredstvo mobilizacije pučanstva u svrhu osvajanja tuđeg prostora. To su pokazale najezde arapskih kalifa i osmanskih sultana na Aziju, Afriku i Europu te seldžučkih sultana (begova) samo na Aziju i Afriku. Sunitski islam trajno je bio sredstvom podjele u svijetu ili u vrsti Homo sapiens. Šijitski islam njeguje zajedništvo bez mobilizacije pučanstva za osvajanje tuđug životnog prostora. Šijiti kao i katolici imaju jaku ustanovu, koja se ne oslanja na političku vlast. Šijitska „zajednica vjernih“ je sama politička vlast. (Šijiti su stanovnici drevne Perzije, koji su se gotovo dva stoljeća uružjem neuspjelo odupirali islamizaciji. Oni žive u arapskom moru, ali nisu Arapi etnički ili rasno. Današnji Farsi ili Parsi pobjegli su od islamizacije iz Perzije u Indiju. Radije su sačuvali zaratustrijstvo, nego domovinu.)
Tako je u Europi povijesno nastala križaljka ili matrica važnijih sustava uvjerenja. Oni se u jednu ruku razlučuju po tomu, jesu li odani zajedništvu (katolištvo, islam) ili raspiruju sa-moživost odnosno individualnost (prosvjedništvo ili kršćanstvo, liberalizam). U drugu ruku, jedni sustavi uvjerenja su sakralne ili svetovne vjere u nedokažljive istine (islam, pro-svjedništvo), a drugi svjetovni, životni sustavi uvjerenja (katolištvo, liberalizam).
Katolištvo je odanost životnom zajedništvu. Ono je oslonjeno na Isusovo uvažavanje života kao jedine vrijednosti u vidljivom svijetu, koje život stavlja daleko, daleko iznad svih vlasti, kojima se Isus bio na smrt zamjerio. Iz katoličkoga, zajedničarskoga životnog sjemena Isusa iz Nazareta, izbili su ne samo kršćanstvo Pavla iz Tarza, islam, luteransko kršćanstvo i slijedni liberalizam, nego i kasniji marksizam. Naoko se čini da je katolištvo sad potisnuto. Ono je ipak samo pritajeno. Vrijeme katolištva dođe, kad god velike globalne, „multikulturne“ ili multiideološke tvorevine na smrt oslabe, zbog zbrke u rastrganoj mreži sustava uvjerenja ili zbog neprimjerenosti javnog ili vodećeg sustava uvjerenja. Katolištvo je napravilo silan prodor u rašireno Rimsko carstvo putem mučeništva Isusovih golorukih sljedbenika; u potpuno rastrojenu Europu poslije sloma Rima putem benediktinskog vraćanja kršćanstva u katolištvo; te prodor u cijeli svijet u vrijeme renesansne globalizacije putem isusovačke protivreformacije, kad su bili suzbijeni i prosvjedništvo i islam.
Ipak u tom vremenu se u kapitalu počela stvarati nova svjetska vlast, koja je uspjelo us-postavila liberalizam kao vlastiti sustav uvjerenja, koji je svjetovna izvedenica svetovnog prote-stanstva. Privlačnost i zazornost katolištva su u njegovoj izvornoj, urođenoj i neuklonljivoj neovisnosti od političke vlasti. U toj samostalnosti su bit i snaga katolištva.

Mutacije i evolucija europskog sustava uvjerenja
Rim je na početku prvog tisućljeća bio carstvom, u kojemu se vladalo samo silom te za-konima i uredbama, koje je podupirala gola sila. Sustav uvjerenja carskog Rima nije bio ni sustav ni vjera, a ni sredstvo vladanja nego zbrka praznovjerja, domaćih i kloniranih grčkih bogova te kulta države i čašćenja careva. Carevi su bili ne samo veliki svećenici koji su predvodili obrede, nego i prvi auguri ili odgonetatelji znakovlja leta prica, kolanja oblaka i stanja jetara žrtvovanih životinja. Carevi su također bili smatrani božanskima. Štovanje države također se može smatrati praznovjerjem.
U političkom i gospodarskom beznađu sucarevi Konstantin i Licinije pokušali su 313. godine carevinu spasiti kupnjom vodeće kršćanske struje u Crkvi, kojoj je vraćena imovina, koja je kršćanima bila oduzeta u dotadašnjim progonima. Međutim, ubrzo je sprega dotad potisnute katoličke struje te doseljenih plemena i naroda oborila Rim na pleća. Rim se nije mogao spasiti. Barbarski narodi i plemena unosili su u Europu svoje endemno višeboštvo, koje se poslije smaka Zapadnog Rima ugasilo. Novi europski narodi, suočeni s izborom: prihvatiti prezrelu rimsku civilizaciju ili se pokrstiti, prihvatili su sustav uvjerenja, koji je nudila Crkva, uz koju nije stajala nikakva politička vlast.
Postupnom uspostavom jednog, općeg paneuropskog sustava uvjerenja Crkva je mogla staloženo i u miru obnavljati europsko gospodarstvo, koje je s vremenom zajamčilo nasuš-nu prehranu europskog pučanstva. Benediktinci su do jedanaestog stoljeća utemeljili više od 37.000 samostana i opatija, koje su bile dragovoljnim radnim logorima s primjernim posjedima. Benediktinci, među kojima je bilo malo svećenika, nisu smjeli propovijedati. Samo su „radili i molili“. Nisu bili misionari, nego su čekali da ljudi dođu k njima. U jedanaestom stoljeću Europa je već bila „bogata“. Uvedena je podjela rada i počeli su se osnivati novi gradovi za stručno, nepoljoprivredno pučanstvo. U dvanaestom stoljeću utemeljena su prva europske sveučilišta.
Ipak, u Crkvi, koja je čuvala novi europski sustav uvjerenja, od samog su početka dje-lovale i međusobno se sučeljavale dvije idejne struje: katolištvo i kršćanstvo, kako ih ja nazivam. Katolištvo se oslanjalo na izvorno učenje ili na izvornu političku misao Isusa iz Nazareta, koja je bila sažeta u geslo: „Caru carevo, Božje Bogu!“ Isus je objavio svoju zamisao o stvaranju ljudske i društvene dinamike mimo uspostavljenih političkih vlasti. On je za svoj projekt uporabio izraz „nebesko kraljevstvo“, koji je preuzeo od svojeg prijatelja Ivana Krstitelja. Ivan je zagnjurivao u vodu u rijeci Jordanu ljude koji su mu prilazili i time razglašavao dolazak novog vremena, koje stvara potrebu uspostave novih međuljudskih odnosa. Isus je uspostavu novog, ljudskog, životnog okupljanja i životnog zajedništva objavio takozvanim Govorom na Gori, koji sadrži i određuje novi sustav uvjerenja za novo ljudsko povezivanje.
Isus je usred svojega budućeg svijeta bez političke vlasti nadmetnute nad životne zaje-dnice ili svijeta koji se izgrađuje mimo političke vlasti usadio bližnjega, koji je svaki čovjek, na kojega se naiđe u životnom prostoru. Isus je sustav uvjerenja pretpostavio vlasti. On je prvi javni i jedini politički aktivist, koji to napravio. On je složio novi režim života bez vlasti nad ljudskim zajednicama. Po Isusu vlast treba biti usađena u životne zajednice, a ne istrgnuta iz njih, što se dešavalo ljudima tijekom cijelog trajanja civilizacije. Stoga su ži-dovske vjerske vlasti, židovska autonomna kraljevska vlast i rimske kolonijalne vlasti soli-darno ocijenile da Isus stvara pobunu u narodu te ga solidarno osudile i smaknule.
Isus je svoj životni nauk za ljude temeljio na uvažavanju života kao takvoga, kao jedine svetinje u vidljivom svijetu. Dobro je samo to što unosi više života u ljude. „Ja sam došao, da svi imaju život i da ga obilno imaju!“ Dobro se može unijeti u ljude, samo tako da to ljudi uzajamno rade jedni drugima. Ljudi samo tako postaju jedni drugima bližnji. Isus je navodio ljude da motre život i da sami zaključuju što se događa u živom svijetu i što bi se sve dobro moglo u svijetu napraviti. Nastojao je uvjeriti ljude samo u to, da oni kao ljudi mogu mijenjati i poboljšavati svijet. Govorio je, da se ljudi ne spašavaju molitvama i plaćanjem hramske pristojbe, nego uporabom vlastitog života na korist bližnjemu. Isus ljudima nije „objavio“ istinu. On je poticao ljude da istinu otkriju sami i da uvide vlastite, ljudske mogućnosti. On nije nastojao u ljude „utuviti“ nebesko znanje, nego ih je nastojao uvjež-bati u zemaljskom razumijevanju života. Isus je ljude na to navodio „prispodobama“ iz života. On je govorio o rastu, sjemenu, kvascu, zakopanom blagu, skrivenom biserju, ta-lentima za ulaganje te o mogućnostima duha, koji je u čovjeku i razumijevanje kojega je „ze-maljska stvar“, a ne nebeska.
Isus iz Nazareta oslikao je svoje razumijevanje života prispodobom: “Kraljevstvo nebesko je poput čovjeka koji baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću ili danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako: zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon zrnje na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa, jer eto žetve.” Sve što čovjek može postići u životu je to, da kao svjestan pojedinac unosi više života u ljude dok su nakratko živi.
Isus je bio iskren čovjek. Ostali utemeljitelji sustava uvjerenja su obmanjivali ljude „isti-nama“, koje je Bog tobože objavio samo njima. U Isusovom nauku nema darme i karme, Malih i Velikih kola, nebeskih knjiga ispisanih zlatnim slovima, registratora s uloženim zlatnim listovima ispisanih „reformiranim egipatskim pismom“ te drugih izmišljaja i ob-mana. Isus je za sebe rekao da je „dobar pastir“, a ne najamnik koji bježi od ovaca kad navale vukovi ili kad dolaze „kradljivci da ovce ukradu i zakolju“. Isus je zaštitio ljude ži-votnom istinom. On je pao za svoje nove ljude, ali im je ostavio radosnu vijest, da oni sami mogu mijenjati i poboljšavati budućnost vrste. Isus je donio ljudima radosnu vijest, a ne mitove sračunate na uporabu vlastima, kako bi lakše vladali čovjekom.
Isus je bio bezvjerac, ali nije bio bezbožac. On nije vjerovao tuđim pričama ili mitovima. On je rabio znanje utemeljeno i na slikovnom, a ne samo na pojmovnom opažanju. (Jedinke vrsta biljnog i životinjskog carstva imaju samo znanje utemeljeno na slikovnom opažanju.) Slika ne vrijedi „više od tisuću istinitih riječi“, ali vrijedi više od tisuću neistinitih. Pojmovno opažanje, znanje i pamćenje zna biti poročno i razmetno. Putem pojmovnog opažanja u umove ljudi često ulaze laži, obmane, prijevare, mitovi i skrivene ili osobne objave, do kojih treba manje držati, nego do iskustvenog znanja, koje je izravno pristu-pačno svim ljudima. Isus je držao do toga, što je opažao svojim sjetilima, posebice svojim očima: život buja u neživoj tvari. Isus u svoju istinu nije mogao sumnjati, jer nije vjerovao. Sumnja je sjena vjere. Isus nije vjerovao tuđoj istini ili priči, nego se oslanjao na to, što svi ljudi mogu zapaziti i znati. On je svojim slušateljima savjetovao da gledaju. Isus je smišljao prispodobe, kako bi ljude naveo da gledaju život. Isus je prije svega bio učitelj!
Isus u Boga nije vjerovao, nego je Boga znao. On je do Boga držao i na nj se oslanjao. Bog je za Isusa bio otac. njegov otac i otac ili stvaratelj života. Utisak koji je na Isusa osta-vilo postojanje i bujanje života prerastao je u Isusov sustav uvjerenja odanosti životu. Stoga Bog kako ga je Isus uzimao – stvaratelj i podržavatelj života nastalog iz klice ili riječi života, koja je bila položena u neživu tvar – nije mogao biti ni zakonodavac ni sudac, kako su vjerovali njegovi Židovi. Bog ne treba propisivati zakone za vladanje ljudima, jer je zavazda u neživu tvar usadio načela života. Stoga, Isusovo društveno učenje, kako ga ja vidim, može i mora biti prihvatljivo svim ljudima osim onih, koji žele vladati našom vrstom, koja je u naše dane globalizirana. Caru neka pripadne njegovo, ali Božje mora pripadati Bogu, što znači, da život treba pripadati ljudima. „Došao sam da svi žive!“
Isusovu pojavu kako je ovdje iznesena teško je prozreti i mnogim našim suvremenicima, jer su drukčije predodžbe Isusove pojave utisnute u umove ljudi. Kako je istom bilo teško njegovim suvremenicima prozreti, razumjeti i prihvatiti Isusovo učenje. Pavao iz Tarza, dobro školovan rabin, koji je spadao u farizejsku sljedbu, koji nikad nije sreo Isusa i koji je bio pripadnik židovske vjerske policije koja je progonila rane Isusove sljedbenike, uočio je u Isusovu pristupu životu, čovjeku, civilizaciji i politici neospornu vrijednost. Međutim, on nije bio pripravan odustati od uvriježene židovske vjerske baštine. Pavao je u istinskom prosvjetljenju, o kojemu je sam pisao, našao izlaz iz svoje idejne i životne dvojbe u tomu, što je Isusovu životnom, tvrdom, zemaljskom i svjetovnom učenju dodao mit, kojim je relativizirao, okresao, unazadio i prekrojio Isusovo izvorno učenje. Po Pavlu iz Tarza, Isus je bio poslan izravno iz nebesa, kako bi se ostvarilo davnašnje obećanje koje je Jahve tobože dao Židovima. Time je napravljeno to, što nazivam pavlovskim kršćanstvom, koje je unijelo podjelu u pokret koji je zasnovao Isus i, što je teže od svega, omogućilo da se izvitoperena Isusova zamisao uporabi za stvaranje obične vjere, koja će služiti vlastima za vladanje ljudima. Isusovo izvorno katolištvo dobilo je u pavlovskom kršćanstvu „unu-tarnjeg“ protivnika i trajnu inačicu.
Katolištvo je osim unutarnjeg protivnika dobilo i „vanjskog neprijatelja“, koji je bio i uviđavan protivnik pavlovskog kršćanstva. To je bio judaizam, koji je predvodila farizejska sljedba. Naime, judaizam je u suočenju s rimskom legionarskom i imperijalnom globa-lizacijom bio rasuo u nebrojene sljedbe, od kojih su najvažnije bile saduceji, farizeji, eseni i zeloti. Saduceji su pasivno prihvaćali rimske vlasti, pod kojima su zadržali dotadašnje pos-jede. Farizejski, stručni sloj pučanstva vidio je u rimskoj okupaciji ne samo gubitak samos-talnosti Izraela, nego i prigodu uključenja u široka rimska tržišta. Zeloti se nisu mogli po-miriti s očekivanom asimilacijom Židova u političkoj zajednici od 75 milijuna stanovnika, koji su u to vrijeme činili četvrtinu svjetskog pučanstva. Oni su dizali ustanke i izvodili terorističke napade, kako bi očuvali i produbili provaliju između židovske i rimske zajed-nice. Eseni su se bili povukli iz javnog života i u zatvorenim zajednicama šutke čekali, da Jahve podigne mesiju, koji će napraviti konačan obračun s Rimljanima.
Poslije rušenja Hrama i poslije kasnijeg rušenja cijele Palestine „odabrani narod“ živio je raspršen izvan „obećane zemlje“. Stvorena je Dijaspora, koju su povezivali i vodili farizeji, koji su bili jedina sljedba, koja je preživjela burne događaje u Palestini u prvom stoljeću poslije Isusa. Kao što su neposredno poslije Isusova smaknuća farizeji, koji su nadzirali Hram, progonili Isusove sljedbenike, tako su se oni kasnije i zauvijek bili posvetili sup-rotstavljanju katolištvu ili kršćanstvu, ovisno o tomu, koja je od tih struja vodila Crkvu. Dijaspora kao vjerska zajednica i poslovna mreža uživala je zaštitu rimskih careva dok su carevi progonili kršćane, za koje su farizeji vlastima govorili da su neprijatelji Rima i po-bunjenici. Dijaspora je pripravno navodila kršćanske prvake da stvaraju otpadničke pokrete diljem umirućeg Rimskog carstva, za što su mnogi od njih bili u napasti da to čine, jer je pavlovsko kršćanstvo, koje je počivalo na mitu, a ne na odanosti životnom zajedništvu, dopuštalo različita objašnjenja Isusove pojave, koja je bila zaogrnuta mitom. Svaki mit izaziva umne ljude da traže i nađu svoja objašnjenja mita u idejnoj zbrci koju mit stvara. Smisao svakog mita je u tomu, da ga se prihvati bez pogovora, kako bi on u nedostatku provjerljive istine mogao poslužiti kao temelj sustava uvjerenja. Mit se mora jednostavno prihvatiti i obično ga se čuva dok mu u novim okolnostima ne istekne vrijeme, u kojemu je imao vjerodostojnost. Ipak, upravo takvo bespogovorno prihvaćanje „objavljene“ istine bilo je teško ranim kršćanima, koji su bili uvježbani u profinjenoj grčkoj filozofiji, mud-rosti, znanosti i umjetnosti. Posao poticanja hereze i otpadništva Dijaspora je obavljala u Srednjem vijeku i u Renesansi i to u Europi, koja je bila povezana i cjelovita.
Dijaspora je osim unutareuropskoga „građanskog“ rata protiv katolištva putem uvjetne potpore kršćanstvu vodila i vanjski rat u savezu s islamskim carstvima. Prvo je upriličena suradnja s imperijalnim arapskim Kalifatom ili kalifatima, putem koje su Arapi zauzeli široke dijelove kršćanske Azije, islamizirali mnoge kršćanske zajednice na sjeveru Afrike te zauzeli gotovo cijelu Španjolsku. Arapi su bili zaposjeli i dio Francuske, ali su bili potučeni 732. godine u bitkama kod Toursa i Poitiersa. Novu navalu na Europu, taj put s jugoistoka, upriličili su Osmanski Turci, koji su zauzeli važan dio Balkana i prije pada Carigrada u osmanske ruke. Dijaspora je tijesno surađivala s arapskim, seldžučkim i s osmanskim napa-dačima na katoličke i kršćanske zemlje. Vrhunac te suradnje bio je pod Mehmedom II Osvajateljem (1432.-1481.), koji je bio sultan u dva maha (1444.-1446. i 1451.-1481.). Su-radnji Mehmeda II i Dijaspore bile su se priključile i neke talijanske i jadranske republike, posebice Firenca za vladavine Lorenza de’ Medicija. Ipak, budući da su carigradski Židovi na svoj način vodili sultanove financijske, političke i obavještajne poslove, u prvoj noći poslije objave Mehmedove usiljene smrti došlo je u Istambulu do teškog pogroma nad Židovima.
Dijaspora je od konca petnaestog stoljeća snažno protiveuropski i protivcrkveno djelo-vala u Španjolskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i na sjeveru Njemačke, gdje su se počeli rojiti otpadnički pokreti: iluminadosi ili prosvijetljeni, hugenoti, „nova pobožnost“ u Nizozem-skoj i konačno otpadnički pokret Martina Luthera. Pokret iluminadosa suzbila je španjol-ska Inkvizicija, hugenoti su pobjegli iz Francuske oko Bartolomejske noći (1572.), a Nizo-zemska, koja je od osamostaljenja od Španjolske 1588. godine primala prognanike, pretva-rala se u prvo „otvoreno društvo“.
Uoči pojave i širenja prosvjedništva, u koje spadaju luterani, kalvinci, anglikanci, puri-tanci, husiti i druge sljedbe, počelo je silno nakupljanje kapitala prvo u gradovima-državama Sjeverne Italije i Jadrana putem trgovine s Azijom te u zemljama sjeverne Europe putem trgovine u Baltičkom moru. Slobodni kapital, koji se nakuplja sa svrhom da osvoji političku vlast, a ne da se raspline u potrošnji dobara i usluga, tražio je primjerenu ideo-logiju, kojom bi vladao kad se dovoljno nakupi i dovoljno politički osili. Kapitalu je u prvu ruku bilo dovoljno protestantstvo na sjeveru kontinenta, u Engleskoj i u skandinavskim zemljama. Došlo je do sprege kapitalizma, prosvjedništva i Dijaspore: sve troje povezivao je novac kao sredstvo vladanja. Zlatno tele! Dijaspora koja nije imala ni svoj prostor ni trajna staništa pouzdavala se samo u gotov novac. Kapitalizam je uzeo novac kao sredstvo vladanja. Prosvjedništvo počiva na uvjerenju, da na „posljednjem Božjem sudu“ čovjeka ne spašavaju dobra djela koje je činio za života, nego samo vjera te uspjeh i bogatstvo, koji se stječu marljivošću i poduzetnošću. (Pavao iz Tarza je pisao da čovjeka spašava vjera, a ne pridržavanje Zakona.)
Od početka Industrijske revolucije kapital se nakupljao u mjeri, koja mu je omogućila da odbaci sakralni ili svetovni vidik svoje dotadašnje ideologije i da prosvjedništvo zamijeni svjetovnom vjerom liberalizma. Liberalizam ima svoj vlastiti mit o takozvanoj nevidljivoj ruci, koja sama od sebe uklanja nejednoliku razdiobu potrošnih dobara i bogatstva, koja je rezultat osobne samoživosti koju liberalizam potiče. Usto, liberalizam promiče mit, po kojemu je slobodna svjetska trgovina jedini jamac svjetskog mira. Tako je stvorena sprega kapitalizma, Dijaspore i liberalizma, s tim što Dijaspora izvan sebe zagovara slobodarstvo, ali unutar sebe zajedništvo. Kapital i njegovi mediji naveli su europske narode da se uhvate na lijepak samoživosti, koja odgovara i kapitalu i Dijaspori.
U prvoj polovici dvadesetog stoljeća veliki europski povijesni narodi pokušali su se ob-raniti od grabežljive kapitalističke sprege putem komunizma, fašizma i nacionalnog socija-lizma, ali ih je kapital kaznio podizanjem Drugoga svjetskog rata. Poslije Hladnog rata kapital i njegovi mediji ponovo su se osilili pa se europski narodi moraju ponovo zaštititi i spasiti od propasti. Međutim, oni za uspjelo obavljanje tih zadaća moraju odabrati nov način i poći novim putem. Te zadaće Europa treba obaviti i za sebe i za globaliziranu vrstu Homo sapiens. Nema tko drugi!

Drugo poeuropljenje duša
Pismoznalci kapitalizma bili su predvidjeli kraj povijesti, kraj politike i kraj geografije. Me-đutim, otkad je vrsta Homo sapiens globalizirana povijest vrste počela je zamjenjivati povijest narodâ. S globalizacijom vrste došlo je vrijeme, da se politika vodi samo političkima, a ne i gospodarskim, vojnim, ideološkim ili obavještajnim sredstvima. Ne prestaje ni geografija, iako je kapitalizam nastojao sva mjesta učiniti istima pretvorbom političkih zajednica u trgovačka središta, a cijelog svijeta u mrežu takvih središta. To bi bilo u skladu s ideolo-gijom liberalizma, kojoj je potrošaštvo postalo bitnim vidikom. Ipak, tomu su se usprotivili narodi, koji su ostali na svojim povijesnim staništima. Još uvijek se ne može reći, da su islamski dio Zemljine plohe, Kina, Indija, Japan, Iran, Izrael, SAD, bivši britanski domini-oni ili Rusija jednaki i isti pa da geografija nije potrebna. Kapitalistički pismoznalci računali su, da će kapital učiniti prostor apsolutnim ili „odriješenim“, ali prostor je ostao odno-šajnim, vezanim uz životne zajednice ili narode, koji izgradnjom životnog prostora vežu zemljopisni prostor uza se. U tom smislu Europa je zadržala svoju posebnost na Zemljinoj plohi.
U čemu je, sažeto rečeno, povijesna i civilizacijska posebnost Europe? Ako se uzme da je naša vrsta već šest tisućljeća podložena civilizaciji s političkom vlašću izdvojenom iz političkih zajednica, Europa je bila jedino mjesto na Zemlji, koje je nekoliko stoljeća bilo političkom cjelinom bez središnje vlasti, koja bi bila nadmetnuta nad političke zajednice, koje su sastavljale Europu. Europljanima je bilo uspjelo, da od naroda koji su pretrpjeli slom Rima te od naroda, koji su nahrupili u Europu prije i poslije sloma Rima naprave zajedničku vladavinu krštenika, koju Englezi zovu Christendom („dom“ kao u riječi „kin-gdom“), a Nijemci Christenheit i koju bi Hrvati, koji još nemaju tu riječ, mogli nazivati Ne-beska kraljevina ili jednostavno Europa.
Druga značajna posebnost Europe je u tomu, što je Europa stvorila znanost kao sus-tavno iskustveno, eksperimentalno i teorijsko stjecanje objektivnog znanja. Znanje koje danas ima svijet proizvod je Europe, bez obzira na to, koji su se sve narodi smjestli u vlak znanosti, koji je izumila i napravila Europa. Europa je leglo znanosti, jer je ona postavila načela, svrhe, sredstva i načine istraživanja istine i stjecanja znanja. Europska znanost bila je osnovom za stvaranje suvremene tehnologije, ali i za obilno nakupljanje kapitala, koje je još jedna endemna europska pojava cijelog tijeka civilizacija. (Nakupljeni slobodan kapital i razvijena tehnologija omogućili su Europi da jedno vrijeme bude gospodaricom svijeta.) Tako, političko zajedništvo i znanost naroda Europe čine političku baštinu Europe jedinca-tom.
Europska znanost i europsko političko zajedništvo bili su plod djelovanja Crkve u vri-jeme dok je ona prianjala uz izvorno učenje Isusa iz Nazareta. Crkva je pripitomila eu-ropsko pučanstvo u mjeri, koja je omogućila i prihvat zajedništva i pomno traženje istine. Međutim, Crkva i katolištvo nisu uspjeli dovoljno pripitomiti Europljane, da oni zatome ratobornost i da se odreknu paternalizma ili starješinstva muškaraca nad ženama i djecom. Crkva je mušku ratobornost uspjela prikriti viteštvom, ali se nije dovoljno trsila, da Isusov stav prema ženama i djeci proširi Europom. Stoga su dosadašnja stalna zaraćenost eu-ropskih naroda i sadašnja podjela vrste na suprotstavljene rodove također sastavnice eu-ropske političke baštine.
Europa je i danas zaraćena te je opet podijeljena. Europa je temeljito podijeljena ideo-logijama ili sustavima uvjerenja, koji svoj svjetski rat vode upravo u Europi. Europa je poprište sučeljavanja liberalizma, islama, oslabljenog kršćanstva, plahog katolištva i ideo-logije „otvorenog društva“, koje je crkva kapitala Dijaspore. Liberalizam je svjetovna vjera, koja ima svoj mit. Islam je svetovna ili sakralna vjera, koja također ima svoj mit. Ideologija „otvorenog društva“ po svojoj staroj navadi pomaže i islamu i liberalizmu u napadu na Europu, jer je ta ideologija sračunata na slabljenje europskih povijesnih naroda i njihovih političkih zajednica. Liberalizam ratuje za kapital, koji nastoji zadržati svoju dosadašnju hegemoniju nad Europskom unijom i nad Europom. Ni islam ne ratuje oružjem, nego arabijskim novcem i turskom politikom koji idu za tim, da se seobom islamskog pučanstva u Europu presadi islam kao imperijalna ideologija. Islam sad nasrće na Europu treći put. Europa je svim vojskama i ideologijama najveća nagrada i najvrjedniji plijen.
Europa se mora uključiti u rat za samu sebe. Ona mora zaratiti za samu sebe kao plijen. Europa mora ostati Europom. Ona ne smije dopustiti da ostane tržištem ili da postane islamskim emiratom, kalifatom ili sultanatom ili islamskom zajednicom vjernih. Kapital i liberalizam su već pokazali, da ne znaju upravljati Europom. Podijelili su je i nad njom uspostavili središnju hegemonsku vlast. Sunitski islam, koji opet navaljuje na Europu, odavno pokazuje da ne zna voditi ni svoje izvaneuropske političke zajednice. Ne zna ih voditi ni bez nasilja vlasti i međudržavnih sukoba ni u slobodi za narode i ljude u njima. Islamska Europa ne može ostati Europom.
Europljani će objaviti opći rat za Europu te stupiti u otvorenu borbu i protiv liberalizma iza kojega stoji dio svjetskog slobodnog kapitala i protiv islama kao ideologije iza koje sad stoje vahabijski kapital i turska imperijalna politika, ali i protiv ideologije „otvorenog društvu“, koji je izvozna ideologija Dijaspore i koja kuži iskustvene prostore ili duše Europ-ljana. (Papa Franjo kaže, da je izmišljanje „lažnih vijesti“ djelo biblijske zmije.) Europa treba stupiti u borbu na život i smrt i ona će tu borbu lako dobiti, ako je zapodjene. Europa treba početi rat za poeuropljenje ili europeizaciju duša svih ljudi koji su se zatekli u njoj. Svrha novog rata je uspostava političkog zajedništva, gospodarske uzajamnosti, sigurnosne solidarnosti i ljudskog suosjećanja. Najubitačnije sredstvo novoga europskog rata bit će istina utemeljena na znanju i razumijevanju, koji su plodovi znanosti, koja je začeta u Europi. Opće i stručno znanje i razumijevanje ubijaju mitove.
Treba privremeno ograničiti dolazak u Europu življa, koje je islam zatucao svojim sta-romodnim mitovima, koji su izmišljeni u Arabiji cijelo stoljeće poslije početka blagotvorne benediktinske revolucije i reforme u Europi. Islamsko pučanstvo koje se zateklo u Europi treba temeljito odislamiti i razislamiti, do mjere u kakvoj su bili poeuropljeni svi narodi koju su u valovima dolazili u rimsku Europu. Islam, koji je nemoguće reformirati ili prei-načiti, jer je utemeljen na mitu, ne može se udaljiti iz Europe istiskivanjem islamskog mita nekim drugim mitom. Islamski mit se najmanje može ukloniti mitom liberalizma, koji za-govara samoživost kao sredstvo stvaranja zajedništva. (Prije petnaest stoljeća narode koji su doselili u Europu nije pripitomila rimska civilizacija, nego Isusova ideja odanosti životnom zajedništvu.) Islamski živalj u Europi treba navesti na to, da se odrekne pripadnosti dalekim mjestima, na kojima nisu izgrađeni izdašni životni prostori i da se okani prianjanja uz mitove, kakvih se Europa otresla prije nastanka islama. Svi Europljani moraju za svoje dobro i za dobro Europe prihvatiti samo pripadnost vrsti Homo sapiens i Europi, na kojoj će skupno graditi životni prostor. Islam je sad sredstvo podjele Europe, kakvo je i kapita-listički liberalizam. Oni su unutarnji neprijatelji Europe.
Europljani moraju osim islamske otvoriti još jednu idejnu bojišnicu. S jedne strane te bojišnice bit će ideja europskog političkog i ljudskog zajedništva te pripadnosti ljudi samo vrsti Homo sapiens i europskom životnom prostoru. S druge strane bit će liberalizam i ideo-logija „otvorenog društva“. Njihove pobornike treba, oslanjajući se na stvarno povijesno i sadašnje poznavanje gospodarstva te poznavanje života općenito, uvjeriti da je ljudsko životno zajedništvo proizvod biološke evolucije. Treba ih uvjeriti, da mit o samoživosti kao sredstvu stvaranja životnog zadovoljstva za sve ljude ne vodi društvenom skladu, nego stvaranju uvjeta za trajne političke revolucije u narodima. Jednako tako, izmišljanje i svojatanje ljudskih i neljudskih prava ne vodi jačanju zajedništva, nego rastresanju životnih zajednica. Pojedinci ne trebaju zakidati zajednicu, nego trebaju uporabom svojega jedinog života množiti potrošna dobra, povećavati skupno bogatstva i stvarati ljudsko dobro. Što su kapitalizam i liberalizam bez mita o nevidljivoj ruci? „Otvoreno društvo“ nije u stanju dodjelom prava i poticanjem prohtjeva zadovoljiti životne potrebe pučanstva ni pomoći ljudima da dožive ljudskost i da steknu zadovoljstvom životom. U tomu ljudi kao bližnji mogu pomoći jedni drugima. Spas Europe je u izgonu mitova iz nje.
Na rubu svjetskoga ideološkog vrućeg rata u Europi, koji se rasplamsao poslije Hladnog rata, čeka izvorno Isusovo učenje. U njemu je, ponovit ću, bitna zasada uvažavanje života kao takvoga, kao jedine svetinje u vidljivom svijetu. Dobro je samo to što unosi više života u ljude. „Ja sam došao, da svi imaju život i da ga obilno imaju!“ Dobro se može unijeti u ljude, samo tako da to ljudi uzajamno rade jedni drugima. Ljudi samo tako postaju jedni drugima bližnji. Izvorno učenje ili izvorna politička misao Isusa iz Nazareta bila je sažeta u geslo: „Caru carevo, Božje Bogu!“ Isus je objavio svoju zamisao o stvaranju ljudske i društvene dinamike mimo uspostavljenih političkih vlasti. Ta dinamika je sračunata na stvaranje ljudskog dobra.
Isus je navodio ljude da motre život i da sami zaključuju što se događa u živom svijetu i što bi se sve dobro moglo u svijetu napraviti. Nastojao je uvjeriti ljude samo u to, da oni kao ljudi mogu mijenjati i poboljšavati svijet. Govorio je, da se ljudi ne spašavaju molit-vama i plaćanjem hramske pristojbe, nego uporabom vlastitog života na korist bližnjemu. Isus ljudima nije „objavio“ istinu. On je poticao ljude da istinu otkriju sami i da uvide vla-stite, ljudske mogućnosti. On nije nastojao u ljude „utuviti“ nebesko znanje, nego ih je nastojao uvježbati u zemaljskom razumijevanju života. Isus je ljude na to navodio „pris-podobama“ iz života. On je govorio o rastu, sjemenu, kvascu, zakopanom blagu, skrive-nom biserju, talentima za ulaganje te o mogućnostima duha, koji je u čovjeku i razumije-vanje kojega je „zemaljska stvar“, a ne nebeska.
Za spas i oporavak Europe i za njezino izbavljenje od napadaja grabežljivih izvaneuropskih ideologija stari i novi Europljani moraju uspostaviti novi europski sustav uvjerenja uvažavajući posebnosti povijesne i civilizacijske baštine Europe. Posebnost Europe kao kontinenta obilježena je slijedećim rano stečenim značajkama:
● poslije sloma Zapadnog Rima Europa je postala političkom cjelinom i u njoj je ostvareno višestoljetno zajedništvo bez postojanja središnje europske vlasti;
● slijedno je utemeljena znanost kao iskustveni, eksperimentalni i teorijski postupak stje-canja znanja o vidljivom neživom svijetu i o životu kao začuđujućem postupku u takvom svijetu;
● do tih stečevina došlo je djelovanjem jedine Crkve, koja je njegovala izvorno učenje Isusa iz Nazareta.
Međutim, Crkva svojim djelovanjem ipak nije uspjela ukloniti:
● ni ratničku baštinu zatečenog rimskog pučanstva ni ratnički nagon novodoseljenih na-roda i plemena; ali ni
● uvriježeni i vrstom rašireni paternalizam ili starješinstvo muškaraca i očeva nad ženama i djecom, usprkos Isusovom stavu o jedinstvu rodova i uzrasta u vrsti.
Kasnije stečene jedincate značajke Europe bile su:
● nakupljanje i čuvanje kapitala putem izuzetne poduzetnosti europskog pučanstva i us-postava kapitalizma kao pristupa uređenju političkih zajednica, u kojemu političku vlast ima nakupljeni slobodan kapital;
● ustrajno i uspjelo nastojanje Europljana od petnaestog stoljeća da globaliziraju poslova-nje i vrstu Homo sapiens, koje je uključivalo presađivanje na ostale kontinente europskog pučanstva, a s njim i europskog sustava uvjerenja.
Povratni učinci uspostave kapitalizma ili politike vlasti kapitala te europskoga prvo poli-tičkog, a poslije i industrijskog kolonijalizma bili su:
● stvaranje „vojno-financijskog kompleksa“, koji je slobodan kapital ulagao u rat, što je dovelo do nametanja europskim narodima i cijeloj vrsti dvaju svjetskih ratova, koji su bio-loški unazadili upravo Europu;
● useljavanje ili „presađivanje“ stanovništva ostalih kontinenata u Europu, s posljedičnim unošenjem u Europu endemnih sustava uvjerenja među kojima je i nasrtljivi islam, što je u Europu donijelo zarazu „multikulturnosti“ ili istovremenog postojanja više sustava uvje-renja u istim europskim životnim zajednicama;
● uspostava hegemonije američkog financijskoga kapitalizma nad europskim narodima, koja je omogućila novu provalu u europski sustav uvjerenja putem slobodarske ideologije „otvorenog društva“;
● slaba, ali još uvijek poduzetna i bogata Europa ostala je najvrjednijim plijenom imperija-lističkih i hegemonskih sila s drugih kontinenata.
Sustav uvjerenja za Novu Europu treba postaviti na čvrste aksiome ili vrijednosti, koji će biti u skladu s europskom povijesnom i civilizacijskom baštinom. Aksiomi novog životonazora za Europu i za globaliziranu vrstu su:
● život je najveća vrijednost u vidljivom svijetu;
● Sustav uvjerenja za Novu Europu je jedini sustav uvjerenja za naš kontinent;
● dovoljan je i prihvatljiv samo jedan i isti sustav uvjerenja za Europu i za globaliziranu vrstu;
● sustav uvjerenja utemeljen je na neprijepornom znanju prikupljenom u znanosti, a ne na mitovima, pričama ili domišljajima pismoznalaca političkih vlasti;
● sustav uvažava potrebu životnog zajedništva i služi životnim zajednicama;
● sustav jamči čovjeku slobodu za uporabu vlastitog života za stvaranje skupnog dobra, a vrsti slobodu prilagodbe životnim okolnostima i slobodu moguće prilagodbe potrebama vrste okolnosti koje ona sama stvara;
● sustav uvažava jednakost svih životnih zajednica u vrsti;
● sustav vrsti omogućuje uspostavu i održavanje mira i dogovorne bilateralne suradnje svih životnih zajednica;
● sustav pomaže ljudima i životnim zajednicama da imaju prihvatljivo i predvidljivo vla-danje i postupanje i ne služi političkim vlastima za nadzor ljudi i životnih zajednica;
● politička vlast treba biti usađena u životne zajednice i imati snažne ovlasti za obavljanje skupnog ljudskog posla;
● uvažavanje opće biološke evolucije i kulturne evolucije vrste Homo sapiens, koja je u ži-votne jedinke naše vrste unijela sposobnost ocjene vlastitog života ili ljudski duh, koji je proizvod čovjekova organizma;
● kulturna evolucija unijela je u našu vrstu pojam svrhe pa je ostvarenje ljudskih svrha postalo životnom potrebom ljudi;
● moguća vjera ljudi u nedokažljive ili objavljene istine nije javno ili državno, nego skrive-no osobno ili obiteljsko pitanje.
S obzirom da je u europsku baštinu utkan izvorni pristup životu Isusa iz Nazareta važno je predvidjeti prinos koji novom sustavu uvjerenja mogu dati Isusovo učenje i Katolička crkva. Mjesto učenja Isusa iz Nazareta i uloga Crkve u uspostavi i održavanju Sustava uvje-renja za Novu Europu bili bi u slijedećem:
● navedeni aksiomatizirani sustav uvjerenja ima model, uzorak ili primjer u „nebeskom kraljevstvu“ ili sustavu uvjerenja, koji je za cijelu vrstu predvidio i promicao Isus iz Naza-reta;
● javno i političko djelovanje Katoličke crkve, koja čuva Isusovu misao te njeguje baštinu Isusova djelovanja i života, treba biti svedeno na poticanje okupljanja svih Europljana za uspostavu jednoga, jedinog sustava uvjerenja za Europu i za vrstu Homo sapiens;
● otpadničke crkve trebaju prestati javno djelovati, jer su one revizijom, izvitoperenjem i mitologizacijom Isusova učenja i djelovanja podijelile cjelovitu Europu, a njihovi prvaci i pripadnici neka se jedinačno pridruže okupljanju za Novu Europu;
● na općoj, univerzalnoj, katoličkoj Crkvi je da sama odluči, hoće li se uključiti u okupljanje ili ga čak i predvoditi na temelju poznavanja i čuvanja izvornog Isusova pristupa uređenju odnosa u cijeloj vrsti, koji je jedincat i konačan u povijesti i u civilizaciji;
● vrijednost doprinosa Crkve okupljanju za uspostavu Sustava uvjerenja za Novu Europu ovisit će o njezinoj pripravnosti i sposobnosti, da u sebi nadvlada kršćansku, protestantsku, liberalističku struju, koja još uvijek pristaje uz mitove.
Crkva i baštinici Isusova izvornog učenja moraju stupiti u rat za uspostavu sustava uvjerenja, koji će spasiti Europu. Isus je svojim učenicima za života govorio, da „nije došao da donese mir, nego rat“. Govorio im je: „Blago vama kad vas budu kudili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima! Tà, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas!“ (Mt 5, 3-1

Zaključak
Probuđeni i okupljeni europski narodi pripremit će se za novi, treći svjetski i opći europski rat. Taj će se rat opet voditi u Europi, ali ne oružjem i ne među europskim povijesnim narodima. Europski narodi skupno će voditi idejni rat za micanje iz europskog prostora tuđih nametljivih ideologija: islama, liberalizma i „otvorenog društva“. Bez pobjede u tom ratu nema oporavka Europe. Uvjet za pobjedu je uklanjanje iz Europe trojanskog konja Europske unije, u kojemu su se u europske naroda zavukle neprijateljske ideologije.

Pojmovnik

Odredba 1: Život je usađen u tvar, a javlja se samo u jedinačnim organizmima, koji su svrstani u vrste života; vrste traju, a ne žive, a jedinke žive, a ne traju. Jedinke vrsta se u svojoj vrsti skupno množe, hrane i brane te tako jamče trajanje vrste. Život jedinke je u dinamičkom održavanju ustaljenih odnosa među organima i organskim sustavima njezina organizma te među funkcijama tih organa i sustava.
Odredba 2: Evolucija života kao nastanak novih ili nestanak postojećih vrsta je postupak, koji se sastoji od nasumične pojave molekularnih mutacija u rodnoj tvari organizama, od slijedne preinake organizama i od moguće prilagodbe preinačenih organizama postojećim ili promijenjenim okolnostima života.
Odredba 3: Homo sapiens je biološko-kulturna vrsta života, koja – za razliku od biljnih vrsta, koje imaju kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje te od životinjskih vrsta, koje imaju samo slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje – ima i pojmovno, simboličko ili apstraktno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, po kojemu su se jedino u tu vrstu zavukle laž, obmana, zabluda i vjera u nedokažljive tvrdnje, koje se ne čine očitima. U ostalim su vrstama opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje istiniti.
Odredba 4: U svakoj političkoj zajednici ili u „društvu“ djeluju četiri međusobno spletene mreže društvenog utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja, putem kojih se zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Nijedna od tih mreža utjecaja nema trajnu prevagu nad ostalima.
Odredba 5: Životni prostor (Lebensraum) je prostor, koji skupina pripadnika vrste Homo sapiens smišljeno, sustavno i skupno dograđuje na određenomu zemljopisnom prostoru.
Odredba 6: Životna zajednica ili narod je skupina pripadnika vrste Homo sapiens, koji na svojemu povijesnom zemljopisnom prostoru skupno i neprekidno dograđuju životni prostor.
Odredba 7: Civilizacija je pristup uređenju javnih poslova, po kojemu je vlast izdvojena iz ljudske zajednice i stavljena nad „društvo“, u kojemu vlada podjela rada i podjela ljudi te u kojemu je putem uporabe pisma vlast vezana uz imovinu. Civilizaciji nije prethodilo barbarstvo, nego izvorno ljudsko zajedništvo, koje je bilo rezultat evolucije života. Civilizacija je zatrla to zajedništvo. U svakoj civilizaciji poseban pismoznalski sloj ili posebna ustanova upravlja u ime vlasti obveznim sustavom uvjerenja.
Odredba 8: Sustav uvjerenja životne zajednice je skup osnovnih tvrdnji, na kojemu (1) pripadnici vrste Homo sapiens temelje životni stav; (2) počiva očekivano ponašanje i postupanje pripadnika životne zajednice; i (3) politička vlast djelomice zasniva nadzor ponašanja i postupanja podanika političke zajednice ili države.
Odredba 9: Vjera ili religija je sustav uvjerenja, koji se sastoji od nedokažljivih tvrdnji koje nisu očite te koje se obično prikazuju kao istina objavljena od božanstva putem jednoga iznimnog čovjeka ili putem uske skupine nadahnutih ljudi.
Odredba 10: „Kraljevstvo nebesko“ je sustav uvjerenja, koji je za cijelu vrstu Homo sapiens postavio Isus iz Nazareta, po kojemu ljudi svoj životni stav temelje na potrebi sustavne njege životnog zajedništva te po kojemu ljudi svoje ponašanje i postupanje međusobno usklađuju unutar životne zajednice, ne obazirući se preveć na zahtjeve političkih vlasti. Po „nebeskom kraljevstvu“, životne zajednice upravljaju same sobom iz samih sebe.
Odredba 11: Katolištvo je drugo ime za „nebesko kraljevstvo“, pri čemu riječ „katolički“ na drevnogrčkom jeziku znači „opći“, „univerzalan“ [ kata (κατα) = uvažavajući, holos (χολοσ) = cjelina].
Odredba 12: Kršćanstvo je preinačeno i toliko unakaženo katolištvo ili „nebesko kraljevstvo“, da je ono moglo poslužiti kao ideologija mjesne političke vlasti: carske, kraljevske, kneževske i gradske ili kasnije izvanprostorne vlasti kapitala. Kršćanstvo je vjera, koju je objavio Pavao iz Tarza te koja kao i svaka vjera počiva na nedokažljivim tvrdnjama, priči ili mitu, a ne na neospornomu općeljudskom uviđanju životne stvarnosti vrste Homo sapiens.
Protestantstvo je kršćanstvo, koje je poslužilo kao svetovna (sakralna) vjera kapitala, koja se – kad se kapital dovoljno osilio prema vrsti Homo sapiens – pretvorila u liberalizam kao svjetovnu vjeru kapitala, pri čemu se protestantska samoživost pretvorila u potrošaštvo.
Odredba 13: Duša je čovjekov skriveni i od tuđeg uvida zaštićen unutarnji iskustveni prostor, u koji se upisuje životno iskustvo čovjeka i u kojem ljudski duh ili čovjekova samosvijest obavlja ocjenu vlastitih postupaka čovjeka i procjenu valjanosti cjeline njegova jedincatog života. „Sav-jest“ ocjenjuje to, je li se jedinačni čovjek pridržavao zakona, propisa, običaja i danih obećana, i ona je kulturno mjesno uvjetovana i uobličena. Ljudski duh bezuvjetno i slobodno ocjenjuje ukupnu uporabu života svojega jedincatog nositelja.
Odredba 14: Dijaspora je s jedne strane zajednica vjernih, a s druge mreža nakupljanja bogatstva Židova raspršenih prvotno Rimskim carstvo, a poslije najviše Europom, a danas cijelim globaliziranim svijetom. Kao djelatna i pomična, a ne mjesna ili prostorna zajednica Dijaspora nije smjela nakupljati bogatstvo u nekretninama i proizvodnom poduzećima, nego u gotovu novcu i u trgovačkim mrežama raspetim diljem svijeta. Dijaspora je znatno pridonijela pojavi prosvjedništva i uspostavi kapitalizma, u kojemu političku vlast ima slobodan kapital. Dijaspori je nepoćudno svako prostorno zajedništvo.

Continue Reading

12 veljača 2018 ~ 0 Comments

Svijet je jedan, a Bog je multikulturan

Bog je jedan, ali nije sam. Okružen je anđelima i vrazima, pismoznalcima i farizejima, svećenicima i učiteljima, rabinima i imamima, prorocima i objaviteljima, političarima i generalima te svjetskim medijima i mudrosnim zakladama. Ukratko, Bog se našao u okruženju političkih vlasti, koje nastoje ljudima vladati, a Boga instrumentalizirati. U podijeljenom svijetu govorilo se, da je svaka vlast od Boga. U globaliziranom svijetu čini se, da je Bog od svake vlasti, a svaka vjera je ionako od vlasti.
U pradavnom Božjem svijetu vlast je bila usađena u životne zajednice i očitovala se u predvodništvu, a ne u vladanju pripadnicima zajednice. Predvodnici su pripadali zajednici i sami se hranili, kao što se događa u ostalim vrstama životinjskog carstva. Uspostavom civilizacije vlast je iščupana iz zajednice, koja je podložena vladarima, koje su ostali ljudi hranili i kojima su služili. Svaka vlast je imala svoj sustav uvjerenja, koji je ona za potrebe vladanja birala među ponuđenim sustavima, koje su domišljali pojedinci, kao što su bili rečeni Mojsije, Pavao iz Tarza, Muhamed, Martin Luther ili Jean Calvin. Pismoznalci su u domišljene sustave uvjerenja usađivali antropologiju ili model čovjeka i primjeren model jedinog Boga. S obzirom na to, da nijedna vjera ne može imati jedinstveno i suvislo učenje, vjere imaju svoje marke Boga i modele unutar maraka. Tako postoje suniti i šijiti među sljedbenicima Muhameda; farizeji, saduceji, eseni i zeloti u judaizmu; ili evangelici i puritanci među sljedbenicima Pavla iz Tarza. Utemeljitelji svih vjera „brendirali“ su jedinog Boga za potrebe vlasti. Oni su ispovijedali i širili silno znanje o Bogu, iako čovjekom um, koji je utemeljen na čovjekovu mozgu koji je napravljen od tvari, nije u stanju prodrijeti do poznavanja Boga. Čovjek nema uvid u Boga, ali dobro pozna život, za koji je dobro smatrati da je došao od Boga.
U podijeljenom svijetu svaka je vlast nabavljala svoju vjeru na tržištu sustava uvjerenja. Međutim, u globalnom svijetu suočene „objavljene“ vjere pokazuju se karikaturama u izvornom značenju te riječi. (U talijanskom jeziku riječ caricare znači „pretovariti“.) Bog je pretovaren. Tako ispada da Bog ima niz iskrivljenih lica umjesto da ima jedno lijepo i skladno lice. Izvorna riječ za židovskog boga Jahvu bila je Adonai što znači „gospodar“. Vlasti su u ime Jahve vladale ljudima. Riječ „islam“ znači podlaganje Božjoj volji, što je spretno iskorišteno za mobilizaciju Arapa za osvajanje Azije, Afrike i Europe. Muhamedov časni Kur’an i Mojsijev Dekalog bili su u službi zemaljskih vlasti. Neosporno je to, da su rečeni Mojsije i stvarni Muhamed bili opisani kao vojskovođe. Isus je zauzvrat bio žrtva državnog i vjerskog nasilja.
Kad se to zna valja imati razumijevanja za agnostike. To nisu ljudi koji nisu u stanju ili koji ne bi bili pripravni prihvatiti Boga, nego ljudi koji nisu u stanju i nisu pripravni vjerovati u ponuđene marke i modele jedinog Boga. Boga se ne može spoznati, znati, gledati, vidjeti i pojmiti pa mnogi ljudi vjeruju to što im drugi ljudi u ime vlasti za Boga kažu kakav je. Boga se može samo prepoznati, ali ne po licu kakvo imaju ljudi. Boga se može prepoznati samo po životu, koji je Bog usadio u tvar. Život koji struji u jedinkama svih biljnih i životinjskih vrsta na Zemlji lice je mojeg Boga, koji može biti Bog svakog čovjeka, koji zna gledati i vidjeti te koji hoće znati i razumjeti život. Znanost zvana biologija i srodne struke o životu već znaju mnogo o životu. Znanost zna dovoljno o životu, da ljudi mogu biti očarani postojanjem i nezaustavljivošću života te da u životu prepoznaju i otkriju te da uvažavaju Boga, kojega ne mogu izravno spoznati.
Iskustvo Homo sapiensa kao vrste života pokazuje, da je snažno kolebanje u razini, snazi i bogatstvu života jedinačnih ljudi posljedica kolebanja unutarnjih prilika u životnim zajednicama. Primjerice, sad su jedinačni životi u hrvatskoj životnoj zajednici jadni. U ostalim vrstama, promjene u kakvoći života jedinki posljedice su vanjskih čimbenika. Stanje života čovjeka mijenja se s prilikama u životnoj zajednici. Vlasti životnih zajednica brinu se za svoje probitke, a ne za kakvoću i bogatstvo života ljudi. Otkad je uspostavljena civilizacija ljudski posao se ne obavlja, iako je uređenje prilika u životnim zajednicama u moći čovjeka kao vrste. Vlast stvara poremećaje u vrsti. Životne zajednice treba voditi tako, da se u njima stvore prilike, u kojima bi svi jedinačni ljudi imali visoku razinu, bogatstvo i obilje ljudskog života.
Vlasti i njihove vjere određuju ponašanje ljudi, ali ne tako da ljudi imaju više ljudskog života, nego da vlasti imaju više vlasti. Vlasti od umne, poduzetne, marljive i izumiteljske vrste traže samo posluh. Vrsta i njezine životne zajednice trebaju se prihvatiti svojega ljudskog posla, sračunatoga na širenje života vrstom i na množenje životnog bogatstva ili dobra u ljudima. Pritom se vrsta ne treba obazirati na zahtjeve vlasti.
Za razliku od modela Boga ostalih utemeljitelja sustava uvjerenja, Bog Isusa iz Nazareta otac je ili začetnik života u „mrtvoj“ tvari na našoj Zemlji. Isus nije našao Boga u tuđim riječima, nego ga je tražio u životu. Isusu se spravom činilo, da Bog ne može biti „gospodar nad vojskama“, zakonodavac, sudac, policajac ili čak smicatelj ljudi. Bog je to bio u dotadašnjim modelima, jer su vlasti – koje od početka civilizacije nisu preuzele odgovornost za život – krivnju za zatiranje života i za nasilje nad podanicima prenosile na Boga napravljenog na njihovu „sliku i priliku“. Vlasti bi da Bog njima služi. Isus je u svim civilizacijskim u vlastima vidio zlo.
Isus je smatrao, da su ljudi bližnji, a ne podanici. Ljudi trebaju mimo vlasti – Caru carevo, Božje Bogu! – skupno obavljati ljudski posao širenja života vrstom i bujanja života u jedinačnim ljudima. Tko neoprezan i razuman ne bi do Isusa bio agnostikom? Isus je u stvorenom i bujnom životu na Zemlji otkrio pravog Boga, bez domišljanja čovjekolikog modela u koji bi Boga ugurao. Za Isusa je Bog bio otac života i otac vrste: Bog za svakog čovjeka na Zemlji. Isus je vrsti otkrio Boga, kakvoga ne mogu svojatati vlasti i vjere. Isus je sam prevalio tegoban put od vjernika, preko odmetnika i agnostika do sina i ispovjedatelja istine o Bogu, a ne znanja Boga. Isus je proglašenjem Boga ocem života potaknuo ljude da se prihvate ljudskog posla množenja života, koji je Bog usadio u tvar. Došao sam da svatko ima obilje života! Tko iskren poslije pojave Isusa iz Nazareta može biti agnostik?
Isus svojom zamišlju nebeskog kraljevstva nije mobilizirao ljude, nego ih je okupljao u ekumenu ili jednu jedinu zajednicu za cijelu Zemlju. Ekumena je vrsta Homo sapiens. Biva očitim, da danas razglašeni „ekumenizam“ nije ništa više od zataškavanja različitosti modela Boga i čovjeka, kojemu se odaju brojni vjerski prvaci, koji se s ekumenskih skupova jednako tvrdokorni vraćaju u svoje zajednice. Sve modele Boga treba odbaciti i zdrobiti kao poganske kumire. Bog se objavljuje životom na Zemlji.

Continue Reading

18 lipanj 2017 ~ 0 Comments

Stepinac – politički svetac po Isusovu uzoru

Posmrtna parnica za ocjenu stupnja svetosti prijeratnog, ratnog i poslijeratnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca vodi umanjivanju i snižavanju povijesnog i životnog djelovanja hrvatskog nadbiskupa. Stepinca se nepotrebno i nepravedno premješta iz živog svijeta u virtualni. Nepotrebno zato što je živi Stepinac izvrsno obavljao poslanje Crkve, a to je zaštita naroda putem promicanja i produbljivanja katoličkog životnog zajedništva, koje samo od sebe izravno štiti ljude. Katolištvo koje je branio i zastupao Stepinac je enzim općega ljudskog zajedništva, koje je protivno otpadništvu pravoslavlja i protestantstva te materijalizmu kapitalizma i komunizma. Pravoslavlje je privjesak državnih vlasti, koje same biraju državnu politiku. Protestantstvo je sustav uvjerenja kapitala, a komunizam je zamisao internacionalističkih snaga, kojima za provođenja nauma vladanja vrstom Homo sapiens smetaju narodi, životno zajedništvo i nacionalne države kao proizvod zajedništva i sredstvo naroda.
Po svojem izboru u zreloj životnoj dobi Stepinac se bavio politikom upravo putem Crkve. To je najbolje mjesto za bavljenja politikom. Stepinčeva politika nije bila politika za osvajanje državne vlasti ili za kolonizaciju drugih zemalja ili naroda. To je bila pastoralna ili pastirska politika zaštite vlastitog naroda. Stepinac je služio svojem narodu iz samog naroda. To je bila pastirska politika koju je otkrio Isus iz Nazareta te koje i kakve nije bilo prije njega, jer su svi dotadašnji, a i kasniji sustavi uvjerenja bili skrojeni za potrebe vladanja ljudima i narodima. Isus je domislio politiku za ljude, za narod i za vrstu Homo sapiens. Isusov pristup politici ili obavljanju javnog posla – Caru carevo, Božje Bogu! – kasnije je bio preinačen pa je kršćanstvo postalo carskom vjerom, koja je propala s Rimskim carstvom. Europa se obnovila poslije ponovnog otkrića Isusova pristupa javnom poslu i to jačanjem životnog zajedništva mimo državnih vlasti. Poslije su uslijedile nove revizije Isusova pristupa te ponovna otkrića i potvrde Isusove političke zamisli.
Zagrebački se nadbiskup nije samo dobro postavio vođenjem pastirske politike. Stepinac je odlukom u Krašiću napravio pravi životni izbor pa on kao zagrebački nadbiskup nije više imao izbor. On se zdušno prihvatio pastirskog i političkog poslanja. On je ostao vjeran i vedar sluga svoje kapitalne rane životne odluke. Stepinac nije samo dobro vodio pastirsku politiku, nego je i Crkvi ponovo otkrio, da je pastirska politika koju je on vodio jedina potrebna i moguća politika za Crkvu. Stepinac je svojim biskupskim pastoralnim i političkim poslanjem ponovo postavio Isusova mjerila za vođenje javnih poslova, a to je: zaštita ljudi i naroda te promicanje životnog zajedništva. U tomu je bit katolištva, koje čuva Isusovu svetu baštinu. Ako je išta ljudsko sveto, to je Isusov pristup vođenja ljudskog posla, kojega ima napretek, a koji se ne obavlja. Stoga se za Stepinca može i reći da je on svetac po Isusovom uzoru.
Stepinčevo vođenje pastirske politike u biti se sastojalo u zdušnom, žestokom i snažnom nagovaranju, opominjanju i upozoravanju političkih vlasti što bi one trebale činiti za narod i kako se brinuti za njegovu zaštitu. To je i tako je radio i Isus iz Nazareta. U tom smislu Stepinac je svojom pastirskom političkom praksom ili zbiljom postavio mjerila za vođenje svake vrste politike kao skupnog posla naroda ili životne zajednice na danom povijesnom životnom prostoru. Svi političari bi narodu trebali biti pastiri, a ne vukovi u ovčjoj kožama.

Continue Reading

08 svibanj 2017 ~ 0 Comments

Hrvatsko političko buđenje

Nakon slabljenja vlasti kraljeva i vladarskih obitelji u europskim zemljama vođenje politike bilo je prepušteno političkim strankama, koje se međusobno nadmeću za osvajanje vlasti ili za vođenje javnog posla naroda. Međutim, otkad je u kapitalističkim zemljama skupljen golem kapital, stranke ne služe dobrobiti životnih zajednica, nego probitcima kapitala.
Takav pristup vođenju javnog posla oslabio je i hrvatsku državu, koja je 1990. godine bila jaka te je stvorio teško i pogibeljno stanje nadoda. U Hrvatskoj je stvoreno iznimno teško političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje. Malo je naroda slabije od hrvatskoga prošlo u prelasku iz socijalizma u kapitalizam. To se treba pripisati ponajviše nacionalnoj veleizdaji, koju su prema narodu napravile hrvatske političke stranke. Kako bi se drukčije moglo dogoditi to, da hrvatski narod i ljudi, hrvatsko gospodarstvo i poduzetništvo, zdravlje i znanje hrvatskih ljudi iz dana u dan već dva desetljeća propadaju. To je razlog što Hrvati prazne svoj zavičaj i svoj povijesni životni prostor.
Djelovanje hrvatskih političkih stranaka iscrpljuje se u služenju kapitalu, a ne narodu te u međusobnoj borbi za vlast. Pritom stranke ne stvaraju i ne vode nikakvu, a najmanje narodnu politiku. To se vidi po tomu, što sve stranke kad dođu do vlasti jednako postupaju. Njih narod više ne razlučuje po politici koju tobože vode.
Hrvatske političke stranke su se razlučivale i to resko samo po tomu, čime obmanjuju glasače. U tomu su obje dosad najveće i najvažnije stranke rabile vlastite čvrste, zavazda skrojene uzorke ili stereotipe. To nisu politički, nego „svjetonazorski“, promidžbeni, medijski i izborni uzorci. HDZ i SDP se drže kao crkve, koje u istom narodu njeguju različite „svjetonazore“, a trebale bi proizvoditi i voditi istu, jedinu, nacionalnu politiku. Tim uzorcima stranke ugađaju biračkom tijelu, koje su one same podijelile. Na jednoj su strani nacionalno i etnički osviješteni Hrvati te politički zauzeti katolici, koji su privrženi hrvatskoj državnosti, a na drugoj su sve vrste ljevičara – socijalista, liberala, kozmopolita, manjinskih i civilnoudrugarskih aktivista, ljudskopravaša te svih snaga, kakve svagdje u svijetu svoje probitke nastoje ostvariti slabljenjem države. Prvi drugima nadijevaju uzorak jugoslavenstva i komunizma, a drugi prvima uzorak nacionalnog socijalizma i klerikalizma.
U prijelomno vrijeme nakon prestanka Hladnog rata HDZ se smatrao pokretom, koji je u sprezi s Crkvom predvodio obnovu hrvatske države i koji je u tomu uspio. SDP je postao reakcionarnom strankom. Poslije smrti iznimno zaslužnog Franje Tuđmana HDZ se prometnuo u stranku bez političke zamisli, koja nastoji samo sudjelovati u „mjesnoj“ vlasti ili samo biti zaštitarkom hrvatske podružnice svjetskog tržišta. Što sad vrijedi za HDZ vrijedi i za SDP. Te dvije „političke“ stranke postale su jednakovrijedne alternative u kartelu političkih stranaka. Svaka politička stranka je alternativa, ali ne „alternativa za Hrvatsku“, nego alternativa za nadzor hrvatskog tržišnog prostora.
Tako je bilo dosad, ali tako neće biti odsad. Sve više birača uviđa da dvije najveće stranke ne treba razlučivati. Rasap donedavne vladajuće koalicije te još više način na koji je došlo do rasapa i na koji se rasapom upravljalo pokazali su pravu ćud stranaka te pred glasačima otkrili ulogu stranaka u javnom životu. (Ispalo je, da je SDP postavljanjem u Saboru pitanja povjerenja ministru financija smislio rušenje dosadašnje vladajuće koalicije i „rušenje“ Mosta.) Stranke se žele dokopati vlasti za sile kapitala, koji Hrvatskom vlada iz sjene. Vodstva stranaka su agenture tih sila, što je najbolje pokazala frakcionaška borba unutar HDZ-a. Uže vodstvo te stranke unijelo je u stranku raskol, a premijer je doveo vladu u tako slab položaj, da joj je presudan svaki od namaknutih 76 glasova u Saboru.
Ipak, birači su nešto počeli razlučivati. Razlučuju politiku od izostanka politike. Sad u Hrvatskoj nema politike, kao javnog vođenja narodnog posla. Politiku treba stvarati i voditi država, koju su stranke zaposjele za probitke kapitala. Birači počinju uviđati to, da je narodu potrebna državna, a ne privatna politika te da apstinencija „političkih“ stranaka od politike upropašćuju zemlju i narod. Nije više riječ o razlučivanju među političkim strankama, nego o razlučivanju politike od stranačkog bojkota politike. Sad je politika narodu potrebna kao komad kruha. Hrvatska treba politiku, a ne nadmetanje svjetonazora. Došlo je krajnje vrijeme da se i Crkva uključi u politiku i to djelatno odnosno politički, a ne „svjetonazorski“, jer su stranke pokazale da ne mogu i ne smiju smišljati i voditi narodnu politiku. Crkva je slobodna.
Budući da Hrvatska treba politiku i da su birači uvidjeli da stranke nisu u stanju baviti se politikom, Hrvatskoj i biračima treba alternativa ili inačica za sve političke stranke ili za njihov kartel. Za HDZ se kaže da je bio pokret za obnovu hrvatske države. Međutim, HDZ je bio sredstvo okupljanja, a ne mobilizacije hrvatskog naroda za odvajanje Hrvatske od Jugoslavije i za obnovu hrvatske države. Putem HDZ-a došlo je do okupljanja pravih hrvatskih nacionalista, nacionalno svjesnih katolika, ali i nacionalno svjesnih utjecajnih hrvatskih aktivista komunističkog režima.
U sadašnjem presudnom vremenu treba okupiti narod da se sam izbavi od propasti i da se obnovi. Danas su nacionalne političke snage rasute po brojnim strankama. Njima stranačka vodstva ne dopuštaju da se posvete narodnoj politici. Pripadnici svih političkih stranaka, kojima je stalo do hrvatskog naroda ili do životne zajednice na hrvatskom povijesnome prostoru, neka se odmah počnu okupljati na novom mjestu, kako bi skupno postali stožerom ili sredstvom širokog nacionalnog okupljanja. Sad su nacionalne snage žrtve apolitičnosti svojih stranaka.
Prije četiri godine Hrvatska zora kao stranka pionirski je počela sizifski posao relativiziranja postojećih jalovih političkih stranaka i njihova kartela. Stranka je počela djelovati kad su obje velike stranke imale manje od 20% potpore birača, naišla je na medijski zid šutnje i odbijanja pa nije uspjela na izborima, ali je posijala sjeme nepovjerenja u djelovanje velikih političkih stranaka. MOST nezavisnih lista kasnije je sam zapodjenuo borbu kakvu je bila počela Hrvatska zora, ali je uspio.
Međutim, nenadzirani politički postupci koje je okinulo posrnuće Agrokora izvrgnuli su uvidu birača i javnosti bijedu i „kaljužu“ hrvatske politike. Narod je usto u velikoj nevolji. Nevolja naroda i bijeda hrvatske politike nameću potrebu najšireg političkog okupljanja, kojemu sam Most ne može poslužiti kao stožer. Most se s ostalim nacionalno određenim strankama i nacionalno svjesnim aktivistima velikih stranaka treba naći na novom mjestu svehrvatskog političkog okupljanja za spas i obnovu naroda. Sve njih treba voditi jedna politička zamisao – zamisao o spašavanju i obnovi naroda nasuprot svim dosadašnjim ustaljenim uzorcima, kojima su hrvatski stranke desetljećima zavodile narod.
Kriza Agrokora i posljedična kriza vladanja Hrvatskom potaknule su veliko hrvatsko političko buđenje.

Continue Reading

04 svibanj 2017 ~ 0 Comments

Vrijeme Crkve

Grabljenje hrvatskog gospodarstva putem političke privatizacije najizdašnijih hrvatskih društvenih banaka i industrijskih poduzeća bio je pravi, životni napadaj na hrvatski narod. Grabež se ne odnosi samo na Agrokor, kojemu su u bescjenje dodana brojna značajna društvena poduzeća hrvatske prehrambene industrije. Napadaj je doveo do pokoravanja naroda i Hrvatske, u koju je dovedena vlast koja se odmetnula od naroda. Hrvatsko gospodarsko bogatstvo je iz ruku naroda i njegove obnovljene države preneseno u privatno ili skriveno vlasništvo, a pravi vlasnici novog bogatstva sad iz sjene vladaju Hrvatskom.
Novi bogataši su u međuvremenu svoj kapital iz industrijskoga pretvorili u slobodan, tekući kapital. Vidljive „državne“ vlasti služe zaštiti probitaka novih nositelja nekadašnjeg hrvatskog društvenog kapitala te prikrivanju obavljene grabeži i identiteta ili istovetnosti pravih nositelja vlasti u Hrvatskoj. Ipak, posrtanje države Agrokor – u kojoj je Hrvatska bila banovinom, republikom ili krajinom – otvorilo je nesagledljivu provaliju između hrvatskog naroda i dosadašnje skrivene, ali prave hrvatske vlasti. Tu provaliju javna vlast više ne može prekrivati i prikrivati, iako je tomu trebala poslužiti smjena trojice ministara dosadašnje koalicijske vlade.
Munjevit privatizacijski napadaj na Hrvatsku i na njezino gospodarstvo podsjeća na povijesna nagla turska osvajanja Balkana i na prodorne napadaje Trećeg Reicha na cijelu Europu. Posebnost minulog privatizacijskog napadaja na Hrvatsku je u tomu, što je taj napadaj izveden iznutra, iz netom obnovljene hrvatske države. Jedna skupina Hrvata s operativnim iskustvom iz nestale jugoslavenske države sad u svrhu čuvanja i daljnjeg povećavanja ugrabljenog kapitala upravlja hrvatskom politikom ili vođenjem hrvatskih javnih poslova. Prave poslove koje država treba obavljati za svoj narod sad nitko ne obavlja. Skriveni hrvatski ljudi posredno vode hrvatske javne poslove. Hrvatska država ne služi dobrobitima hrvatskog naroda, nego probitcima skrivenih ljudi.
Nakazan položaj i pogubna uloga obnovljene hrvatske države razlog je iznimno teškog političkog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog stanja u Hrvatskoj. Malo je naroda slabije od hrvatskoga prošlo u prelasku iz socijalizma u kapitalizam. To se treba pripisati ponajviše nacionalnoj veleizdaji, koju su prema narodu napravile hrvatske političke vlasti. Kako bi drukčije bilo moguće postići to, da hrvatski narod i ljudi, hrvatsko gospodarstvo i poduzetništvo, zdravlje i znanje hrvatskih ljudi iz dna u dan već dva desetljeća propadaju. To je razlog što Hrvati prazne svoj zavičaj i svoj povijesni životni prostor.
Hrvatski narod sahne i kopni, a njegovo stanje već je takvo, da se u njemu ne može imati život za ljude. U Hrvatskoj sad izgleda, da je Isus utaman govorio „da je došao da svi imaju život i da ga imaju u obilju“. Žrtve i junaci Domovinskog rata nisu bili očekivali, da će se poslije dobivenog rata beznađe zavući u živote naše mladosti. U Hrvatskoj ljudi žive podljudski život. Hrvatski narod je ponovo zgromljen, kao što je bio zgromljen u Drugomu svjetskom ratu i u poraću tog rata.
Povijesni narodi su otporni organizmi. To je hrvatski narod mnogoput pokazao. Hrvatski narod se može oporaviti, ali samo ako bude doznao prave uzroke stanja u koje su dovedeni i narod kao cjelina i nebrojeni naši ljudi. Istina će ojačati i osposobiti Hrvate da sami skupno počnu dograđivati svoj životni prostor, u kojemu će moći živjeti u radu i spokojno. Istina će pokolebati sadašnje gospodare Hrvatske. Istina će također osloboditi hrvatsku državu skrbništva nositelja ugrabljenog narodnog bogatstva.
Hrvatska sad živi u laži, a njezine vlasti na laži. U Hrvatskoj treba rasvijetliti stanje naroda i države te držanje nositelja javne i skrivene vlasti, bez obzira jesu li se oni unovačili u vlast u komunističkom ili kapitalističkom režimu vladanja Hrvatskom. Hrvatsku treba politički rasvijetliti, luminirati ili „lustrirati“. Treba stvarno stanje iznijeti na svijetlo ili na vidjelo. Na vidjelo treba iznijeti stanje Hrvatske, a držanje lakomislenih uzročnika sadašnjeg hrvatskog propadanja treba izvrgnuti uvidu puka. Zlo u narode i u vrstu Homo sapiens unose maloumni, umišljeni i lakomisleni ljudi. Zato ih treba samo rasvijetliti, a ne i kažnjavati. Hrvatskoj treba istina, a ne pravda.
Hrvatske javne vlasti sad poduzimaju sve da se zataškaju sadašnje slabo stanje i uzročnici nastalog stanja. Sadašnja politička i vladina kriza u Hrvatskoj, koju je na tuđu zapovijed izazvao sam premijer pokušaj je zataškavanja stanja naroda te skrivanja političke istine i političkih štetočina. (To je vjerojatno jedini slučaj u povijesti parlamentarizma, da premijer pravi krizu vlade, jer premijeri raspisuju nove izbore, a ne izazivaju krize.) U isto vrijeme mnogi nevješti političari zagovaraju održavanje novih izbora.
Koju bi političku korist donijeli novi parlamentarni izbori, ako birači prije izbora ne doznaju istinu o Hrvatskoj? Osim toga, neumjesno je pristupiti izborima prije promjene izbornog sustava, jer će izbori vratiti vlast istim neodgovornim strankama, koje nadzire domaći i tuđi kapital. Novi izborni sustav treba ukloniti kartel političkih stranaka i omogućiti da izvršne i predstavničke položaje u vlasti dobiju sposobni i odgovorni ljudi, kojima je više stalo do skupne dobrobiti, nego do osobnih probitaka.
Sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno određuju (1) slaba zaštita naroda, (2) potpuna politička zbrka, i (3) velike mogućnosti Crkve. Narod je ostao bez ikakve zaštite. Ne štite ga ni vlastita država ni kapital i rad, a ponajmanje liberalizam kao sustav uvjerenja. Politička je zbrka dobila mjere bezvlađa, kakvo je bilo nastalo u Sredozemlju i u Europi poslije sloma Zapadnog Rima 476. godine. Tad je Crkva, koja je ispod rimske legionarske infrastrukture imala svoju infrastrukturu mjesnih crkava ili skupštine, preuzela vođenje europske politike, iako nije bila državom. Crkva takvu ulogu može imati i u suvremenoj Hrvatskoj. Ona mora postati političkom strujom.
Crkva mora početi štititi hrvatski narod, koji je nezaštićen i u obnovljenoj vlastitoj državi. Narod nema tko drugi štititi i Crkva narodu treba pomoći da se osposobi za samozaštitu. Crkva je znala štititi narod dok je istovremeno živio u više tuđih država. Sad ga treba zdušno štititi, jer narod može i propasti. Narod od Crkve očekuje ne samo riječi utjehe, nego i riječi nade. Očekuje da mu Crkva pomogne da dođe do istine. Nadbiskup Franjo Kuharić smatrao je da je istina najjače sredstvo Crkve. Isus je rekao, da je on Istina.
U sadašnjem, presudnom vremenu hrvatske povijesti narodu prijeti nastavak propadanja pod vlasti nepošteno nakupljenog kapitala, ali mu se otvara i mogućnost da se oporavi te da sam počne odlučivati o svojoj budućnosti. Crkva može i mora odnijeti prevagu nad protivnarodnim silama, koje svoje prohtjeve pretpostavljaju potrebama naroda. Ona može i mora pomoći narodu. To će najbolje učiniti time, što će prisiliti vlasti da „iznesu djelo na vidjelo“ i što će ih navesti da bitno promijene izborni sustav. Sad političke stranke nigdje u svijetu ne dopuštaju narodima da obavljaju ljudski posao, a same taj posao ne žele obavljati.
Crkva ili biskupi kao konferencija ne smiju zazirati od političkog posla ili poslanja. To bi bio nadstranački posao. Za Crkvu nije da svjetonazorski bude uz stranke, koje svojim „svjetonazorom“ zavode birače. Za Crkvu je da bude uz narod politički. Crkvi je prirodno mjesto u politici. Ona drukčije ne može štititi ljude. Crkva treba spašavati ljude, kako bi spašeni ljudi mogli spašavati svoje duše. Kršćanstvo je bilo potkopalo Rimsko carstvo, a Crkva je stupila u savez s barbarskim narodima, kako bi uklonila srozano i već nakazno Carstvo.
Nadbiskup Alojzije Stepinac bio je „do grla“ uključen u politiku prije Drugoga svjetskog rata, posebice za vrijeme rata, a i poslije rata. Bio je izvrstan, veliki europski i svjetski političar, ali se njegova politika sastojala od zaštite naroda i od brige za dobrobit ljudi, Hrvata i nehrvata, katolika i inovjeraca. Alojzije Stepinac se za narod borio protiv kraljevske vlasti, protiv liberalne i anacionalne politike Vladka Mačeka, protiv Trećeg Reicha i protiv komunističkog sustava u Hrvatskoj. Međutim, on je surađivao s HSS-om i Banovinom, kraljevskim namjesnikom Pavlom, određenim prvacima Ustaškog pokreta, Partizanskim pokretom, kraljevskom vladom u Londonu i s određenim političkim snagama u Trećem Reichu. Surađivao je, jer su mnoge političke snage tražile njegovu suradnju. (Kako bi pribavio hranu za srpsku djecu u skrbi Karitasa, koja su 1944. godine počela gladovati zbog nestašice hrane u Zagrebu, Stepinac je pregovarao s partizanima u Bjelovaru i od njih dobio nekoliko kamiona hrane. Sad treba od iseljavanja, nezaposlenosti i gladi spašavati cijeli narod.)
Isus iz Nazareta je za sebe govorio da je on pastir. Govorio je da su „svi koji su došli prije njega kradljivci i ubojice“, a da je on dobar pastir, koji čuva ovčinjak, iz kojega najamnik pobjegne kad dođe opasnost. Crkva je od Isusa preuzela zaštitu ljudi i naroda od vlasti i politike. Hrvatski narod sad čuvaju najamničke vlasti. Crkva ne smije dužnost i ovlast zaštite, koje je preuzela od Isusa i dalje držati u „autsorsingu“ kod sadašnjih hrvatskih vlasti, koje su najamnice kapitala, koji je i stvorio sadašnju zbrku u hrvatskoj politici. Živa Crkva je za politiku pozvanija od mrtvog kapitala. Biskupi se ne trebaju bojati prigovora, ako se bave politikom kakvu narod uistinu treba i koju zdvojan narod željno očekuje. U sadašnjem presudnom vremenu hrvatske povijesti Crkva ne smije na cjedilu ostaviti vjerni narod, koji je uistinu u sudbinskoj, egzistencijalnoj nevolji. Sapetom narodu koji je obvijen mrakom laži može pomoći samo Crkva. Koji važniji posao Crkva sad može imati? Kapital odvraća Crkvu od bavljenja narodnom politikom, kako bi on sam mogao gospodariti narodima. Crkva svoje nadahnuće ima od Isusa iz Nazareta, ali svoju snagu crpi iz naroda.
Crkva može i mora politički pomoći narodu, ali će narod morati sam do kraja obaviti svoj politički posao. Narod je za to sposoban. Tko od okupljenog naroda ima veću političku i životnu silu? Narod još nije okupljen u silu, koju mu može dati politička zamisao primjerena sadašnjem stanju i potrebama naroda. Crkva može pomoći da se čuje hrvatska istina, ali ta istina mora doći iz ustiju odgovornih političara, kojima su skupne narodne dobrobiti preče od osobnih probitaka. U sadašnjem teškom političkom prijelomu već se zapaža razlučivanje političara po prijekosti probitaka ili interesa.
Za Hrvatsku i za hrvatski narod ili životnu zajednicu na hrvatskom povijesnom prostoru ne bi bilo dobro da narod izgubi strpljenje. Kako se to ne bi dogodilo potrebno je dvoje: (1) Crkva treba iskoračiti iz „političke pustinje“ i narodu pružiti istinu i riječi nade; i (2) novi hrvatski političari trebaju okupiti narod oko nove političke ideje za spas naroda, u koju će biti utkana istina o privatizacijskoj grabeži u Hrvatskoj. Hrvatska politika i naša Crkva imaju u političkoj sprezi, koju su 1990. godine stvorili Franjo Tuđman i Franjo Kuharić, dobar uzorak nepobjedljive političke sprege naroda i Crkve.

Continue Reading