Archive | država

17 srpanj 2017 ~ 0 Comments

angela@€reich.ordnung

Čini se, da je njemačka politika pod sadašnjom kancelarkom za razliku od njemačke politike pod kancelarom Helmutom Kohlom neprijateljska prema Hrvatskoj. Njemačka je prije Hrvatsku pomagala diplomatski, politički, gospodarski, humanitarno i vojno. Izjava savezne kancelarke dan uoči sramotne odluke arbitraže o određivanje naše državne granice sa Slovenijom nije bila prijateljskom izjavom. Isti dan SAD su izjavile da uređenje granice treba riješiti dogovorom dviju država. Jednak stav zauzela je i Britanija izjavom neposredno nakon izricanja kreativnog pravorijeka voditelja arbitraže, u kojoj Hrvatska nije sudjelovala nakon odluke Sabora o povlačenju iz korumpiranog arbitražnog postupka. Poštivanje odluke denhaške arbitraže nije tražio nitko osim kancelarke.
Zašto je i u ime čega je Njemačka tako neobično postupila? Čini se, da je razlog tomu to, što se Njemačka sedamdeset godina nakon sloma u Drugome svjetskom ratu vratila svojoj trajnoj geopolitičkoj strategiji, koju su izvorno provodili Habsburzi, a poslije Kaiser i Bismarck te na koncu Treći Reich. Pokušaj povratka Njemačke baštinjenoj političkoj strategiji oslonjen je na njemačku povijesnu političku misao. Hrvatska politička misao može se sažeti u stjecanje autonomije i nesvrstavanje. Srpska politička misao može se sažeti u traženje gospodara, koji bi Srbima dao druge narode kao sluge, da im mogu gospodariti na zauzetom tuđem prostoru. Njemačka politička misao počiva na nagonu naroda za prodorom na istok i jugoistok Europe, jer Nijemci na sjeveru imaju more, na jugu Alpe, a na zapadu Francuze, koji su veliki povijesni narod s golemim vlastitim prostorom.
Nijemci bi redovito pretjerali u popuštanju svojem političkom nagonu, što nije bilo dobro za Europu, a pogotovo za njih. To popuštanje silini njemačkog političkog nagona jednako redovito bi izazvalo odrješit odgovor ostalih europskih naroda. Engleska se zanimala za stanje Europe samo utoliko, što je pazila da se nijedna europska velesila ne osili toliko da bi mogla ugroziti Otočje. Tako je poslije napada Njemačke na Poljsku 1939. godine, Britanija je objavila rat Trećem Reichu, što je u konačnici dovelo do poraza Reicha i do silnih gubitaka za Njemačku, koja je u ratu izgubila čak 8 milijuna vojnika, od čega se njemački narod nikad neće oporaviti. Rezultati rata su za Njemačku bili toliko porazni, da su Nijemci zadugo izgubili i volju za ljudskim množenjem. Etnički Nijemci sad čine oko polovice pučanstva Njemačke.)
Sadašnji nerazborit povratak Njemačke baštinjenoj samoubojstvenoj politici došao je od nagona za množenje njemačkog kapitala i za prodor kapitala ne samo na istok i jugoistok Europe, nego u cijelu Europu, jer je njemačka politika putem Europske unije i posebice putem eura bila pripitomila i hipnotizirala čak i Francuze. Umjesto munjevitim napadom zrakoplovstvom i tenkovskim ili pancerskim postrojbama, sadašnji njemački munjeviti rat izveden je eurom. Za njemačku politiku nepoželjna, ali za poznavatelje povijesti očekivana reakcija na sadašnju gospodarsku i političku dominaciju Njemačke u Europi je i Brexit. Britanci ne žele ostati pod gospodstvom Nijemaca. Tako reagira i nova Amerika, kojoj je dosta izvoza liberalne revolucije, koju Njemačka reeksportira. SAD se i same želi zaštiti u globaliziranom svijetu.
Za čim ide njemački kapital u svojem prodoru diljem Europe? To se vidi po i naravi njemačkih ulaganja u Hrvatsku. Njemački kapital kupuje ili stvara monopole, kao što su prometna i komunikacijska infrastruktura, veliki trgovački lanci, banke i osiguranje te distribucija energenata i energije. HT, Lidl, Bauhaus, Kaufland, Billa, Spar, Allianz, Erste, EWG, Autocesta Zagreb-Macelj – koja je nastavak u Njemačkoj domišljenog Autobahna Phyrn – i drugo. (Neke od spomenutih korporacija imaju sjedište u Austriji, ali je njemački kapital poslije Drugoga svjetskog rata bio obilno ulagan u Austriju.) Njemački kapital nastoji da njemačke korporacije izbjegavaju međusobno nadmetanje. Riječ je o ponovnom stvaranju kartela, što se najbolje vidjelo po spajanju Spara i Bille i u Hrvatskoj. Pretvorba Bille u Spar bila je „munjevita“.
Njemačka politika i njemački kapital sad vode rat za uspostavu monopola nad distribucijom energije i energenata, posebice plina. Njemačka i Rusija žele zavladati tržištem plina u Europi. Takav dugoročni plan počiva na strategijskoj suradnji Rusije i Njemačke, za koju je njemački ministar vanjskih poslova nedavno rekao, da ne smije biti remećena „tekućom politikom“, kakva se vodi primjerice u Ukrajini. Te riječi podsjećaju na strategijski sporazum Rathenau-Čičerin 1922. godine u Rapallu. „Ruski prirodni plin ili američki ukapljeni plin, pitanje je sad!“ Jalova odluka arbitraže u Den Haagu trebala je poslužiti za stavljanje luke Koper u službu budućeg europskog plinskog kartela. Predsjednik arbitraže ponavljao je, da se dnom hrvatskog teritorijalnog mora – koje je on bio proglasio otvorenim morem – bez dopuštenja Hrvatske mogu polagati „cjevovodi“. (Rezultat prisluškivanja slovenskog dogovaranja s arbitrima bio je objavljen na dan dolaska ruskog premijera u Ljubljanu, kojim se trebala odrediti buduća uloga luke, što nije napravljeno.)
Nagon ili „Drang“ njemačkog kapitala pretvorio je Europu u tržište svega, a posebice energenata, jer Europa ima malo svoje energije. Europa se prestala razvijati. Stoga nema razvitka ni u Hrvatskoj. Inicijativa triju mora je odgovor na njemačku politiku gospodarske i političke dominacije njemačkog kapitala. Slavenski i srednjoeuropski narodi Unije pokazali su, da presudna većina naroda Unije želi skupno upravljati Unijom. Usto, valja očekivati da će i novi francuski predsjednik po povijesnoj francuskoj političkoj misli stati u obranu svojeg naroda, jer i francusko gospodarstvo stoji od uvođenja eura.
Nedavno se naveliko pisalo, da Hrvatska gospodarski ne surađuje s Kinom kao što čine neke obližnje zemlje prihvaćajući kineska ulaganja u infrastrukturu. Međutim, sad se počelo pisati o velebnom pobačenom projektu u 2009. godini, u kojoj je Hrvatska pod pritiskom Njemačke i Unije odustala od projekta vezanog uz luku u Rijeci i „nizinsku željeznicu“. Bila su predviđena ulaganja od bar 10 milijardi dolara. Hrvatski tisak nije na prvim stranicama objavio i pozdravio dolazak kineskog predsjednika Hu Đintaoa u Zagreb 20. lipnja te godine. Hrvatski ga premijer nije otprve htio primiti, ali je to napravio preko volje na intervenciju predsjednika Republike. Premijer je svoju ostavku objavio 1. srpnja iste godine. Kineski veleposlanik u Zagrebu i hrvatski veleposlanik u Peking, koji su pripravljali posjet i sklapanje posla bili su posramljeni, a hrvatski premijer bio je očita žrtva energetskog i infrastrukturnog rata za Europu.
Njemačka je sredinom prošlog stoljeća napustila nacionalni socijalizam, ali se minulih desetljeća prihvatila nacionalnog kapitalizma, koji sad tišti Hrvatsku i cijelu Uniju. Međutim, taj hibrid politike i kapitala će uskoro uminuti. Europski narodi će opet pokazati, da Europa ne podnosi središnju vlast.

Continue Reading

18 lipanj 2017 ~ 0 Comments

Stepinac – politički svetac po Isusovu uzoru

Posmrtna parnica za ocjenu stupnja svetosti prijeratnog, ratnog i poslijeratnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca vodi umanjivanju i snižavanju povijesnog i životnog djelovanja hrvatskog nadbiskupa. Stepinca se nepotrebno i nepravedno premješta iz živog svijeta u virtualni. Nepotrebno zato što je živi Stepinac izvrsno obavljao poslanje Crkve, a to je zaštita naroda putem promicanja i produbljivanja katoličkog životnog zajedništva, koje samo od sebe izravno štiti ljude. Katolištvo koje je branio i zastupao Stepinac je enzim općega ljudskog zajedništva, koje je protivno otpadništvu pravoslavlja i protestantstva te materijalizmu kapitalizma i komunizma. Pravoslavlje je privjesak državnih vlasti, koje same biraju državnu politiku. Protestantstvo je sustav uvjerenja kapitala, a komunizam je zamisao internacionalističkih snaga, kojima za provođenja nauma vladanja vrstom Homo sapiens smetaju narodi, životno zajedništvo i nacionalne države kao proizvod zajedništva i sredstvo naroda.
Po svojem izboru u zreloj životnoj dobi Stepinac se bavio politikom upravo putem Crkve. To je najbolje mjesto za bavljenja politikom. Stepinčeva politika nije bila politika za osvajanje državne vlasti ili za kolonizaciju drugih zemalja ili naroda. To je bila pastoralna ili pastirska politika zaštite vlastitog naroda. Stepinac je služio svojem narodu iz samog naroda. To je bila pastirska politika koju je otkrio Isus iz Nazareta te koje i kakve nije bilo prije njega, jer su svi dotadašnji, a i kasniji sustavi uvjerenja bili skrojeni za potrebe vladanja ljudima i narodima. Isus je domislio politiku za ljude, za narod i za vrstu Homo sapiens. Isusov pristup politici ili obavljanju javnog posla – Caru carevo, Božje Bogu! – kasnije je bio preinačen pa je kršćanstvo postalo carskom vjerom, koja je propala s Rimskim carstvom. Europa se obnovila poslije ponovnog otkrića Isusova pristupa javnom poslu i to jačanjem životnog zajedništva mimo državnih vlasti. Poslije su uslijedile nove revizije Isusova pristupa te ponovna otkrića i potvrde Isusove političke zamisli.
Zagrebački se nadbiskup nije samo dobro postavio vođenjem pastirske politike. Stepinac je odlukom u Krašiću napravio pravi životni izbor pa on kao zagrebački nadbiskup nije više imao izbor. On se zdušno prihvatio pastirskog i političkog poslanja. On je ostao vjeran i vedar sluga svoje kapitalne rane životne odluke. Stepinac nije samo dobro vodio pastirsku politiku, nego je i Crkvi ponovo otkrio, da je pastirska politika koju je on vodio jedina potrebna i moguća politika za Crkvu. Stepinac je svojim biskupskim pastoralnim i političkim poslanjem ponovo postavio Isusova mjerila za vođenje javnih poslova, a to je: zaštita ljudi i naroda te promicanje životnog zajedništva. U tomu je bit katolištva, koje čuva Isusovu svetu baštinu. Ako je išta ljudsko sveto, to je Isusov pristup vođenja ljudskog posla, kojega ima napretek, a koji se ne obavlja. Stoga se za Stepinca može i reći da je on svetac po Isusovom uzoru.
Stepinčevo vođenje pastirske politike u biti se sastojalo u zdušnom, žestokom i snažnom nagovaranju, opominjanju i upozoravanju političkih vlasti što bi one trebale činiti za narod i kako se brinuti za njegovu zaštitu. To je i tako je radio i Isus iz Nazareta. U tom smislu Stepinac je svojom pastirskom političkom praksom ili zbiljom postavio mjerila za vođenje svake vrste politike kao skupnog posla naroda ili životne zajednice na danom povijesnom životnom prostoru. Svi političari bi narodu trebali biti pastiri, a ne vukovi u ovčjoj kožama.

Continue Reading

24 svibanj 2017 ~ 0 Comments

Ujedinjeni narodi za članstva Republike Hrvatske u njima

Na Vašingtonskim razgovorima o organizaciji svjetskog mira i sigurnosti u Dumbarton Oaks, Washington D. C., od 20. kolovoza do 7. listopada 1944. godine, četiri velike sile (SAD, SSSR, Kina i Velika Britanija) raspravljale su o uspostavi međunarodnog mira i sigurnosti putem učinkovitog skupnog djelovanja za sprječavanje i uklanjanje prijetnji miru, o suzbijanju akata agresije i ostalih vrsta kršenja mira te o uspostavi sredstava za mirno rješavanje prijepora, koji mogu ugroziti mir. Na Konferenciji u Dumbarton Oaks dogovoreno je da stalne članice budućeg Vijeća sigurnosti dobiju pravo veta. (Staljin je na Konferenciju ispratio ministra Molotova riječima. „Ne vraćaj se, ako ne osiguraš pravo veta!“
Na Konferenciji Ujedinjenih naroda o međunarodnoj organizaciji u San Francisku od 25. travnja do 26. lipnja 1945. godine potvrđeno je pravo veta stalnim članicama Vijeća sigurnosti i potpuno usuglašen tekst Povelje Ujedinjenih naroda. Američki predsjednik F. D. Roosevelt preminuo je 12. travnja 1945. godine. Bitna rasprava o sadržaju Povelje vođena je unutar američkog izaslanstva, jer članovi izaslanstva nisu mogli suglasiti mišljenja u dva bitna pitanja: (1) mogućnosti uspostave i održavanja regionalne sigurnosti i (2) pitanje starateljstva nad novim teritorijima, koji su se trebali osamostaliti ili poslije okupacije u ratu ili oslobođenjem od kolonijalnih vlasti. U pozadini tih rasprava bila je svijest o političkoj, vojnoj, gospodarskoj i ideološkoj snazi Sovjetskog saveza, koji je mogao lako uspostaviti utjecaj u mnogim novim, budućim državama, na način kakvim je već bila uspostavljena njegova nova dominacija u Istočnoj Europi. SSSR je obavijestio Konferenciju o svojim sporazumima o sigurnosti sa zemljama, koje je dotad bio oslobodio od njemačke ratne okupacije.
Neprincipijelni kompromis kojim se odustalo od skupnog jamstva za mir doveo je do uspostave regionalnih sigurnosnih saveza: SAD su spasile Monroeovu doktrinu za Latinsku Ameriku, osnovan je Atlantski obrambeni savez, Francuska je okupila frankofone afričke zemlje, napravljeni su Bagdadski sporazum i Sporazum za Jugo-istočnu Aziju, Britanski Commonwealth i Varšavski ugovor. Zbog navedenih kompromisa treća četvrtina dvadesetog stoljeća protekla je u krvavim ratovima za oslobođenje od kolonijalizma, po-sebice u Africi i u Južnoj Aziji.
Pod konac dvadesetog stoljeća uspostavljen je svjetski mir: nema više ratova među dr-žavama. Taj mir nisu uspostavili Ujedinjeni narodi, nego svjetski kapital i svjetsko slobodno tržište. SAD nisu po Rooseveltovoj zamisli uspostavile vladavinu nad svijetom putem Ujedinjenih naroda, MMF-a, Svjetske banke i WTO-a, nego izravno putem golemoga slobodnog kapitala i slobode trgovine. Države više međusobno ne ratuju, ali neke velesile izvode vojne zahvate ili intervencije u srednjim i manjim državama, kao što je bilo bombardiranje Srbije 1999- godine. Interveniraju samo stalne članice Vijeća sigurnosti, jer su na konferencijama u Dumabrton Oaks i San Francisku isposlovale pravo veta. Od toga valja izuzeti Kinu, jer je sprva pravo veta bilo odneseno na Tajvan i jer su Kini povijesno strani kolonijalizam i imperijalizam.
Međutim, nemoć UN-a i svemoć kapitala stvorile su politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos u cijelom svijetu. Kapital je nastojao upravljati svijetom putem gospodarskog nasilja i vojnih intervencija, a svijetom se može i mora upravljati samo političkim sredstvima. Kaos u svijetu posljedica je slabljena nacionalnih država, kojima je kapital uzeo i političke i gospodarske ovlasti. Države su toliko slabe da se više ne usude ni ratovati. Usto, ratovi stvaraju uvjete za revoluciju. (Više ne vrijedi von Clausewitzeva odredba rata.) Države su toliko slabe, da se u nebrojenim državama mnoge unutarnje snage žele nasilno dokopati vlasti. (Najbolji primjeri za to je ISIL u mnogim zemljama, narkokarteli u drugima ili agrokartel u RH.) Otud politički kaos u nebrojenim državama.
Istovremeno stvaranje kaosa u svijetu i pojava nepovratne globalizacije vrste Homo sapiens traže novu ulogu Ujedinjenih naroda, koje se ionako više ne bave uspostavom ili održavanjem mira, nego brigom za žrtve svjetskog kaosa, koji rađa nasilje i unutarnje ratove te brigom za žrtve migracija, koje su primile mjeru seobe naroda. Ujedinjeni narodi ne mogu ostati neizdašnim i suvišnim „sredstvom za mirno rješavanje prijepora, koji mogu ugroziti mir“. UN nisu u stanju ukloniti svjetski politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni ili ljudski kaos. Taj posao valja prepustiti slobodnom dogovaranju četiriju političkih, gospodarskih i prostornih velevlasti: Indije, Kine, Rusije i SAD.
Te velevlasti su postale svjesne da u globalnoj vrsti stiješnjenoj na konačnoj Zemljinoj plohi nijedna od njih ne može uspostaviti svjetsko gospodstvo. Temeljiti dogovori tih četiriju zemalja – predsjednik Roosevelt je govorio o „četiri svjetska policajca“, s Britanijom umjesto Indije – mogu zaustaviti širenje oružja za uništavanje mnoštva, iskorijeniti proizvodnju i raspačavanje opijata, satrti mjesni, područni i međunarodni terorizam te mogu pomoći manjim i slabijim narodima da jačaju svoje države i da dograđuju svoje životne prostore, čime se migracije mogu svesti na najmanju potrebnu mjeru.
Ujedinjeni naroda bi morali postati stožerom zaštite suverenosti nacionalnih država, silom okupljanja i životne suradnje manjih i srednjih naroda, koji će uspostaviti svjetsku mrežu dogovorne suradnje u politici i geopolitici, u znanosti, gospodarstvu i trgovini, u zaštiti država i građana te u njegovanju pravih ljudskih vrijednosti, a ne ljudskih prva. Ljudima i državama nije potrebna ravnopravnost, nego ravnomožnost. Nekad su pripadnice Pokreta nesvrstanih zemalja skupno pomagale održavanju političke ravnoteže u podijeljenom svijetu. To je dovelo do detanta. Novi ujedinjeni narodi će u globalnom nepodijeljenom svijetu skupno biti peta velevlast, koja će jamčiti da četiri spomenute nacionalne velevlasti dogovorno, odgovorno i pravedno obavljaju svoj posao uklanjanja kaosa iz svijeta te održavanja vanjskog mira među zemljama i unutarnjem mira u narodima.

Continue Reading

08 svibanj 2017 ~ 0 Comments

Hrvatsko političko buđenje

Nakon slabljenja vlasti kraljeva i vladarskih obitelji u europskim zemljama vođenje politike bilo je prepušteno političkim strankama, koje se međusobno nadmeću za osvajanje vlasti ili za vođenje javnog posla naroda. Međutim, otkad je u kapitalističkim zemljama skupljen golem kapital, stranke ne služe dobrobiti životnih zajednica, nego probitcima kapitala.
Takav pristup vođenju javnog posla oslabio je i hrvatsku državu, koja je 1990. godine bila jaka te je stvorio teško i pogibeljno stanje nadoda. U Hrvatskoj je stvoreno iznimno teško političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje. Malo je naroda slabije od hrvatskoga prošlo u prelasku iz socijalizma u kapitalizam. To se treba pripisati ponajviše nacionalnoj veleizdaji, koju su prema narodu napravile hrvatske političke stranke. Kako bi se drukčije moglo dogoditi to, da hrvatski narod i ljudi, hrvatsko gospodarstvo i poduzetništvo, zdravlje i znanje hrvatskih ljudi iz dana u dan već dva desetljeća propadaju. To je razlog što Hrvati prazne svoj zavičaj i svoj povijesni životni prostor.
Djelovanje hrvatskih političkih stranaka iscrpljuje se u služenju kapitalu, a ne narodu te u međusobnoj borbi za vlast. Pritom stranke ne stvaraju i ne vode nikakvu, a najmanje narodnu politiku. To se vidi po tomu, što sve stranke kad dođu do vlasti jednako postupaju. Njih narod više ne razlučuje po politici koju tobože vode.
Hrvatske političke stranke su se razlučivale i to resko samo po tomu, čime obmanjuju glasače. U tomu su obje dosad najveće i najvažnije stranke rabile vlastite čvrste, zavazda skrojene uzorke ili stereotipe. To nisu politički, nego „svjetonazorski“, promidžbeni, medijski i izborni uzorci. HDZ i SDP se drže kao crkve, koje u istom narodu njeguju različite „svjetonazore“, a trebale bi proizvoditi i voditi istu, jedinu, nacionalnu politiku. Tim uzorcima stranke ugađaju biračkom tijelu, koje su one same podijelile. Na jednoj su strani nacionalno i etnički osviješteni Hrvati te politički zauzeti katolici, koji su privrženi hrvatskoj državnosti, a na drugoj su sve vrste ljevičara – socijalista, liberala, kozmopolita, manjinskih i civilnoudrugarskih aktivista, ljudskopravaša te svih snaga, kakve svagdje u svijetu svoje probitke nastoje ostvariti slabljenjem države. Prvi drugima nadijevaju uzorak jugoslavenstva i komunizma, a drugi prvima uzorak nacionalnog socijalizma i klerikalizma.
U prijelomno vrijeme nakon prestanka Hladnog rata HDZ se smatrao pokretom, koji je u sprezi s Crkvom predvodio obnovu hrvatske države i koji je u tomu uspio. SDP je postao reakcionarnom strankom. Poslije smrti iznimno zaslužnog Franje Tuđmana HDZ se prometnuo u stranku bez političke zamisli, koja nastoji samo sudjelovati u „mjesnoj“ vlasti ili samo biti zaštitarkom hrvatske podružnice svjetskog tržišta. Što sad vrijedi za HDZ vrijedi i za SDP. Te dvije „političke“ stranke postale su jednakovrijedne alternative u kartelu političkih stranaka. Svaka politička stranka je alternativa, ali ne „alternativa za Hrvatsku“, nego alternativa za nadzor hrvatskog tržišnog prostora.
Tako je bilo dosad, ali tako neće biti odsad. Sve više birača uviđa da dvije najveće stranke ne treba razlučivati. Rasap donedavne vladajuće koalicije te još više način na koji je došlo do rasapa i na koji se rasapom upravljalo pokazali su pravu ćud stranaka te pred glasačima otkrili ulogu stranaka u javnom životu. (Ispalo je, da je SDP postavljanjem u Saboru pitanja povjerenja ministru financija smislio rušenje dosadašnje vladajuće koalicije i „rušenje“ Mosta.) Stranke se žele dokopati vlasti za sile kapitala, koji Hrvatskom vlada iz sjene. Vodstva stranaka su agenture tih sila, što je najbolje pokazala frakcionaška borba unutar HDZ-a. Uže vodstvo te stranke unijelo je u stranku raskol, a premijer je doveo vladu u tako slab položaj, da joj je presudan svaki od namaknutih 76 glasova u Saboru.
Ipak, birači su nešto počeli razlučivati. Razlučuju politiku od izostanka politike. Sad u Hrvatskoj nema politike, kao javnog vođenja narodnog posla. Politiku treba stvarati i voditi država, koju su stranke zaposjele za probitke kapitala. Birači počinju uviđati to, da je narodu potrebna državna, a ne privatna politika te da apstinencija „političkih“ stranaka od politike upropašćuju zemlju i narod. Nije više riječ o razlučivanju među političkim strankama, nego o razlučivanju politike od stranačkog bojkota politike. Sad je politika narodu potrebna kao komad kruha. Hrvatska treba politiku, a ne nadmetanje svjetonazora. Došlo je krajnje vrijeme da se i Crkva uključi u politiku i to djelatno odnosno politički, a ne „svjetonazorski“, jer su stranke pokazale da ne mogu i ne smiju smišljati i voditi narodnu politiku. Crkva je slobodna.
Budući da Hrvatska treba politiku i da su birači uvidjeli da stranke nisu u stanju baviti se politikom, Hrvatskoj i biračima treba alternativa ili inačica za sve političke stranke ili za njihov kartel. Za HDZ se kaže da je bio pokret za obnovu hrvatske države. Međutim, HDZ je bio sredstvo okupljanja, a ne mobilizacije hrvatskog naroda za odvajanje Hrvatske od Jugoslavije i za obnovu hrvatske države. Putem HDZ-a došlo je do okupljanja pravih hrvatskih nacionalista, nacionalno svjesnih katolika, ali i nacionalno svjesnih utjecajnih hrvatskih aktivista komunističkog režima.
U sadašnjem presudnom vremenu treba okupiti narod da se sam izbavi od propasti i da se obnovi. Danas su nacionalne političke snage rasute po brojnim strankama. Njima stranačka vodstva ne dopuštaju da se posvete narodnoj politici. Pripadnici svih političkih stranaka, kojima je stalo do hrvatskog naroda ili do životne zajednice na hrvatskom povijesnome prostoru, neka se odmah počnu okupljati na novom mjestu, kako bi skupno postali stožerom ili sredstvom širokog nacionalnog okupljanja. Sad su nacionalne snage žrtve apolitičnosti svojih stranaka.
Prije četiri godine Hrvatska zora kao stranka pionirski je počela sizifski posao relativiziranja postojećih jalovih političkih stranaka i njihova kartela. Stranka je počela djelovati kad su obje velike stranke imale manje od 20% potpore birača, naišla je na medijski zid šutnje i odbijanja pa nije uspjela na izborima, ali je posijala sjeme nepovjerenja u djelovanje velikih političkih stranaka. MOST nezavisnih lista kasnije je sam zapodjenuo borbu kakvu je bila počela Hrvatska zora, ali je uspio.
Međutim, nenadzirani politički postupci koje je okinulo posrnuće Agrokora izvrgnuli su uvidu birača i javnosti bijedu i „kaljužu“ hrvatske politike. Narod je usto u velikoj nevolji. Nevolja naroda i bijeda hrvatske politike nameću potrebu najšireg političkog okupljanja, kojemu sam Most ne može poslužiti kao stožer. Most se s ostalim nacionalno određenim strankama i nacionalno svjesnim aktivistima velikih stranaka treba naći na novom mjestu svehrvatskog političkog okupljanja za spas i obnovu naroda. Sve njih treba voditi jedna politička zamisao – zamisao o spašavanju i obnovi naroda nasuprot svim dosadašnjim ustaljenim uzorcima, kojima su hrvatski stranke desetljećima zavodile narod.
Kriza Agrokora i posljedična kriza vladanja Hrvatskom potaknule su veliko hrvatsko političko buđenje.

Continue Reading

04 svibanj 2017 ~ 0 Comments

Vrijeme Crkve

Grabljenje hrvatskog gospodarstva putem političke privatizacije najizdašnijih hrvatskih društvenih banaka i industrijskih poduzeća bio je pravi, životni napadaj na hrvatski narod. Grabež se ne odnosi samo na Agrokor, kojemu su u bescjenje dodana brojna značajna društvena poduzeća hrvatske prehrambene industrije. Napadaj je doveo do pokoravanja naroda i Hrvatske, u koju je dovedena vlast koja se odmetnula od naroda. Hrvatsko gospodarsko bogatstvo je iz ruku naroda i njegove obnovljene države preneseno u privatno ili skriveno vlasništvo, a pravi vlasnici novog bogatstva sad iz sjene vladaju Hrvatskom.
Novi bogataši su u međuvremenu svoj kapital iz industrijskoga pretvorili u slobodan, tekući kapital. Vidljive „državne“ vlasti služe zaštiti probitaka novih nositelja nekadašnjeg hrvatskog društvenog kapitala te prikrivanju obavljene grabeži i identiteta ili istovetnosti pravih nositelja vlasti u Hrvatskoj. Ipak, posrtanje države Agrokor – u kojoj je Hrvatska bila banovinom, republikom ili krajinom – otvorilo je nesagledljivu provaliju između hrvatskog naroda i dosadašnje skrivene, ali prave hrvatske vlasti. Tu provaliju javna vlast više ne može prekrivati i prikrivati, iako je tomu trebala poslužiti smjena trojice ministara dosadašnje koalicijske vlade.
Munjevit privatizacijski napadaj na Hrvatsku i na njezino gospodarstvo podsjeća na povijesna nagla turska osvajanja Balkana i na prodorne napadaje Trećeg Reicha na cijelu Europu. Posebnost minulog privatizacijskog napadaja na Hrvatsku je u tomu, što je taj napadaj izveden iznutra, iz netom obnovljene hrvatske države. Jedna skupina Hrvata s operativnim iskustvom iz nestale jugoslavenske države sad u svrhu čuvanja i daljnjeg povećavanja ugrabljenog kapitala upravlja hrvatskom politikom ili vođenjem hrvatskih javnih poslova. Prave poslove koje država treba obavljati za svoj narod sad nitko ne obavlja. Skriveni hrvatski ljudi posredno vode hrvatske javne poslove. Hrvatska država ne služi dobrobitima hrvatskog naroda, nego probitcima skrivenih ljudi.
Nakazan položaj i pogubna uloga obnovljene hrvatske države razlog je iznimno teškog političkog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog stanja u Hrvatskoj. Malo je naroda slabije od hrvatskoga prošlo u prelasku iz socijalizma u kapitalizam. To se treba pripisati ponajviše nacionalnoj veleizdaji, koju su prema narodu napravile hrvatske političke vlasti. Kako bi drukčije bilo moguće postići to, da hrvatski narod i ljudi, hrvatsko gospodarstvo i poduzetništvo, zdravlje i znanje hrvatskih ljudi iz dna u dan već dva desetljeća propadaju. To je razlog što Hrvati prazne svoj zavičaj i svoj povijesni životni prostor.
Hrvatski narod sahne i kopni, a njegovo stanje već je takvo, da se u njemu ne može imati život za ljude. U Hrvatskoj sad izgleda, da je Isus utaman govorio „da je došao da svi imaju život i da ga imaju u obilju“. Žrtve i junaci Domovinskog rata nisu bili očekivali, da će se poslije dobivenog rata beznađe zavući u živote naše mladosti. U Hrvatskoj ljudi žive podljudski život. Hrvatski narod je ponovo zgromljen, kao što je bio zgromljen u Drugomu svjetskom ratu i u poraću tog rata.
Povijesni narodi su otporni organizmi. To je hrvatski narod mnogoput pokazao. Hrvatski narod se može oporaviti, ali samo ako bude doznao prave uzroke stanja u koje su dovedeni i narod kao cjelina i nebrojeni naši ljudi. Istina će ojačati i osposobiti Hrvate da sami skupno počnu dograđivati svoj životni prostor, u kojemu će moći živjeti u radu i spokojno. Istina će pokolebati sadašnje gospodare Hrvatske. Istina će također osloboditi hrvatsku državu skrbništva nositelja ugrabljenog narodnog bogatstva.
Hrvatska sad živi u laži, a njezine vlasti na laži. U Hrvatskoj treba rasvijetliti stanje naroda i države te držanje nositelja javne i skrivene vlasti, bez obzira jesu li se oni unovačili u vlast u komunističkom ili kapitalističkom režimu vladanja Hrvatskom. Hrvatsku treba politički rasvijetliti, luminirati ili „lustrirati“. Treba stvarno stanje iznijeti na svijetlo ili na vidjelo. Na vidjelo treba iznijeti stanje Hrvatske, a držanje lakomislenih uzročnika sadašnjeg hrvatskog propadanja treba izvrgnuti uvidu puka. Zlo u narode i u vrstu Homo sapiens unose maloumni, umišljeni i lakomisleni ljudi. Zato ih treba samo rasvijetliti, a ne i kažnjavati. Hrvatskoj treba istina, a ne pravda.
Hrvatske javne vlasti sad poduzimaju sve da se zataškaju sadašnje slabo stanje i uzročnici nastalog stanja. Sadašnja politička i vladina kriza u Hrvatskoj, koju je na tuđu zapovijed izazvao sam premijer pokušaj je zataškavanja stanja naroda te skrivanja političke istine i političkih štetočina. (To je vjerojatno jedini slučaj u povijesti parlamentarizma, da premijer pravi krizu vlade, jer premijeri raspisuju nove izbore, a ne izazivaju krize.) U isto vrijeme mnogi nevješti političari zagovaraju održavanje novih izbora.
Koju bi političku korist donijeli novi parlamentarni izbori, ako birači prije izbora ne doznaju istinu o Hrvatskoj? Osim toga, neumjesno je pristupiti izborima prije promjene izbornog sustava, jer će izbori vratiti vlast istim neodgovornim strankama, koje nadzire domaći i tuđi kapital. Novi izborni sustav treba ukloniti kartel političkih stranaka i omogućiti da izvršne i predstavničke položaje u vlasti dobiju sposobni i odgovorni ljudi, kojima je više stalo do skupne dobrobiti, nego do osobnih probitaka.
Sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno određuju (1) slaba zaštita naroda, (2) potpuna politička zbrka, i (3) velike mogućnosti Crkve. Narod je ostao bez ikakve zaštite. Ne štite ga ni vlastita država ni kapital i rad, a ponajmanje liberalizam kao sustav uvjerenja. Politička je zbrka dobila mjere bezvlađa, kakvo je bilo nastalo u Sredozemlju i u Europi poslije sloma Zapadnog Rima 476. godine. Tad je Crkva, koja je ispod rimske legionarske infrastrukture imala svoju infrastrukturu mjesnih crkava ili skupštine, preuzela vođenje europske politike, iako nije bila državom. Crkva takvu ulogu može imati i u suvremenoj Hrvatskoj. Ona mora postati političkom strujom.
Crkva mora početi štititi hrvatski narod, koji je nezaštićen i u obnovljenoj vlastitoj državi. Narod nema tko drugi štititi i Crkva narodu treba pomoći da se osposobi za samozaštitu. Crkva je znala štititi narod dok je istovremeno živio u više tuđih država. Sad ga treba zdušno štititi, jer narod može i propasti. Narod od Crkve očekuje ne samo riječi utjehe, nego i riječi nade. Očekuje da mu Crkva pomogne da dođe do istine. Nadbiskup Franjo Kuharić smatrao je da je istina najjače sredstvo Crkve. Isus je rekao, da je on Istina.
U sadašnjem, presudnom vremenu hrvatske povijesti narodu prijeti nastavak propadanja pod vlasti nepošteno nakupljenog kapitala, ali mu se otvara i mogućnost da se oporavi te da sam počne odlučivati o svojoj budućnosti. Crkva može i mora odnijeti prevagu nad protivnarodnim silama, koje svoje prohtjeve pretpostavljaju potrebama naroda. Ona može i mora pomoći narodu. To će najbolje učiniti time, što će prisiliti vlasti da „iznesu djelo na vidjelo“ i što će ih navesti da bitno promijene izborni sustav. Sad političke stranke nigdje u svijetu ne dopuštaju narodima da obavljaju ljudski posao, a same taj posao ne žele obavljati.
Crkva ili biskupi kao konferencija ne smiju zazirati od političkog posla ili poslanja. To bi bio nadstranački posao. Za Crkvu nije da svjetonazorski bude uz stranke, koje svojim „svjetonazorom“ zavode birače. Za Crkvu je da bude uz narod politički. Crkvi je prirodno mjesto u politici. Ona drukčije ne može štititi ljude. Crkva treba spašavati ljude, kako bi spašeni ljudi mogli spašavati svoje duše. Kršćanstvo je bilo potkopalo Rimsko carstvo, a Crkva je stupila u savez s barbarskim narodima, kako bi uklonila srozano i već nakazno Carstvo.
Nadbiskup Alojzije Stepinac bio je „do grla“ uključen u politiku prije Drugoga svjetskog rata, posebice za vrijeme rata, a i poslije rata. Bio je izvrstan, veliki europski i svjetski političar, ali se njegova politika sastojala od zaštite naroda i od brige za dobrobit ljudi, Hrvata i nehrvata, katolika i inovjeraca. Alojzije Stepinac se za narod borio protiv kraljevske vlasti, protiv liberalne i anacionalne politike Vladka Mačeka, protiv Trećeg Reicha i protiv komunističkog sustava u Hrvatskoj. Međutim, on je surađivao s HSS-om i Banovinom, kraljevskim namjesnikom Pavlom, određenim prvacima Ustaškog pokreta, Partizanskim pokretom, kraljevskom vladom u Londonu i s određenim političkim snagama u Trećem Reichu. Surađivao je, jer su mnoge političke snage tražile njegovu suradnju. (Kako bi pribavio hranu za srpsku djecu u skrbi Karitasa, koja su 1944. godine počela gladovati zbog nestašice hrane u Zagrebu, Stepinac je pregovarao s partizanima u Bjelovaru i od njih dobio nekoliko kamiona hrane. Sad treba od iseljavanja, nezaposlenosti i gladi spašavati cijeli narod.)
Isus iz Nazareta je za sebe govorio da je on pastir. Govorio je da su „svi koji su došli prije njega kradljivci i ubojice“, a da je on dobar pastir, koji čuva ovčinjak, iz kojega najamnik pobjegne kad dođe opasnost. Crkva je od Isusa preuzela zaštitu ljudi i naroda od vlasti i politike. Hrvatski narod sad čuvaju najamničke vlasti. Crkva ne smije dužnost i ovlast zaštite, koje je preuzela od Isusa i dalje držati u „autsorsingu“ kod sadašnjih hrvatskih vlasti, koje su najamnice kapitala, koji je i stvorio sadašnju zbrku u hrvatskoj politici. Živa Crkva je za politiku pozvanija od mrtvog kapitala. Biskupi se ne trebaju bojati prigovora, ako se bave politikom kakvu narod uistinu treba i koju zdvojan narod željno očekuje. U sadašnjem presudnom vremenu hrvatske povijesti Crkva ne smije na cjedilu ostaviti vjerni narod, koji je uistinu u sudbinskoj, egzistencijalnoj nevolji. Sapetom narodu koji je obvijen mrakom laži može pomoći samo Crkva. Koji važniji posao Crkva sad može imati? Kapital odvraća Crkvu od bavljenja narodnom politikom, kako bi on sam mogao gospodariti narodima. Crkva svoje nadahnuće ima od Isusa iz Nazareta, ali svoju snagu crpi iz naroda.
Crkva može i mora politički pomoći narodu, ali će narod morati sam do kraja obaviti svoj politički posao. Narod je za to sposoban. Tko od okupljenog naroda ima veću političku i životnu silu? Narod još nije okupljen u silu, koju mu može dati politička zamisao primjerena sadašnjem stanju i potrebama naroda. Crkva može pomoći da se čuje hrvatska istina, ali ta istina mora doći iz ustiju odgovornih političara, kojima su skupne narodne dobrobiti preče od osobnih probitaka. U sadašnjem teškom političkom prijelomu već se zapaža razlučivanje političara po prijekosti probitaka ili interesa.
Za Hrvatsku i za hrvatski narod ili životnu zajednicu na hrvatskom povijesnom prostoru ne bi bilo dobro da narod izgubi strpljenje. Kako se to ne bi dogodilo potrebno je dvoje: (1) Crkva treba iskoračiti iz „političke pustinje“ i narodu pružiti istinu i riječi nade; i (2) novi hrvatski političari trebaju okupiti narod oko nove političke ideje za spas naroda, u koju će biti utkana istina o privatizacijskoj grabeži u Hrvatskoj. Hrvatska politika i naša Crkva imaju u političkoj sprezi, koju su 1990. godine stvorili Franjo Tuđman i Franjo Kuharić, dobar uzorak nepobjedljive političke sprege naroda i Crkve.

Continue Reading

29 travanj 2017 ~ 0 Comments

Sumrak političkih stranaka

Prva politička stranka u svijetu bila je Federalistička stranka u SAD, koja je utemeljena 1789. godine, a bila je raspuštena 1824. godine. Stanku su utemeljili američki bankari i industrijalci, kako bi pružili potporu centralističkoj poreznoj politici ministra financija Alexanderu Hamiltonu. Stranka je bila na vlasti do 1801. godine. Američka Demokratska stranka fo-malno je utemeljena 1828. godine, sa svrhom da se bori protiv financijske centralizacije SAD. Britanska Konzervativna stranka utemeljena je 1834. godine, a zagovarala je konzervatizam, gospodarski liberalizam i britanski unionizam. Po smislu utemeljenja prvih velikih zapadnih stranaka može se općenito zaključiti, da su političke stranke zagovarale političke i društvene interese posebnih društvenih skupina ili staleža, koje su stranke ostvarivale obnašanjem javne vlasti.
Već duže od dva stoljeća izravno vođenje politike pripada strankama i samo strankama. Prva zadaća svake političke stranke je izravno osvajanje vlasti ili bar sudjelovanje u vladavinskoj koaliciji. U „demokratskim“ državama uspostavljeno je višestranačje. To znači da građani s pravom glasa biraju stranku, za koju smatraju da će najviše dobra donijeti društvu, narodu ili životnoj zajednici. Uspostavljen je stranački kartel pa dani glas svakog građanina mora pripasti nekoj stranci. Glasački listić je „nevažeći“, ako glas nije dan nekoj stranci.
Stranke se nadmeću za osvajanje vlasti u državama ili političkim zajednicama, kako bi vodile državne poslove. Posao države je politika ili obavljanje javnog posla za životnu zajednicu. Danas, u zreloj liberalnoj, kapitalističkoj demokraciji stvarna vlast ne pripada narodima, jer su političke sile u svakoj životnoj zajednici bili preslabe u odnosu na jake sile kapitala. Kapital se i dalje nakuplja preko svake mjere ponajviše putem proizvodnog djelovanja automatskih strojeva, računalnih programa i robota, a sve manje radom ljudi. Svrha nakupljanja slobodnog kapitala je osvajanje i držanje političke vlasti. Kapital sad gospodari politikom, pri čemu političke stranke služe kapitalu, a ne građanima, radnicima, potrošačima ili narodima.
Iako su prije političke stranke nastojale stvoriti privid brige za ljude, narode ili za javno dobro, danas one otvoreno zagovaraju samo kapitalu poželjan gospodarski rast, slobodu svjetskog tržišta svega te nadmetanje među ljudima i narodima za najmanji mogući dio društvenog proizvoda, koji nositelji kapitala ostavljaju ljudima za obnovu njihove radne energije te za stjecanje dodatnog znanja i novih vještina. Postalo je očitim, da stranke više ne služe ljudima i narodima, nego samo kapitalu. Narodi se prepoznali nakaznu i štetnu ulogu političkih stranaka: one ne obavljaju posao za životne zajednice, a drugima ne dopuštaju da se prihvate tog posla. Političke stranke su iznevjerile narode i izdale glasače. One su demokraciju ili narodovlašće prodale kapitalu. Većina građana ili birača te svi povijesni narodi preziru političke stranke. Oni su potpuno izgubili povjerenje u višestranačje i očekuju da se uspostavi nov način i izaberu nova sredstva za vođenje politike ili za obavljanje javnog posla, koji već dugo nitko ne obavlja. Nakupljeni neobavljen ljudski posao je golem. Stanje čovjeka je takvo, da je sad krajnji čas da se ljudski posao počne obavljati.
Otvaranje pitanja smisla ili svrhe vođenja politike nije novost. To se pitanje bilo nametnulo već u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, nakon što je Industrijska revolucija stvorila golem slobodni kapital, koji je ograničio ovlasti država i koji je države sveo na dvorkinje kapitala. Odgovor na nastalo stanje bio je dvojak. Jedan odgovor nastojali su pružiti Karl Marx i komunisti, koji su bili zamislili da će svjetska radnička, proleterska klasa u pravoj svjetskoj revoluciji slomiti klasu kapitalista te privatni ili skriveni kapital pretvoriti u javni ili društveni.
Drugi odgovor došao je od gospodarskog nacionalizma, kojim su neki stari narodi sebi na dobrobit izgradili snažne države, koje su postale pravim politički, gospodarskim i vojnim velesilama. To se prvobitno odnosi na Japan i Njemačku, koji su počeli ugrožavati interese kapitala u razglašenim liberalnim kapitalističkim zemljama, koje su za svoje pro-bitke prve iskoristile ne samo Industrijsku revoluciju, nego i imperijalizam, kolonijalizam i rasizam. Prvi svjetski rat bio je sredstvo kapitala, kojim je zadržan samo jedan uzorak ka-pitalističke države. Poslije Prvoga svjetskog rata iz SAD počeo je izvoz liberalnog, a ne socijalnog kapitalizma i izvoz liberalne demokracije.
U međuratnom razdoblju odgovor naroda – posebice pod pritiskom Velike depresije, ko-ju je izazvala financijska kriza 1929. godine – došao je u obliku nacionalnih nacionalističkih i socijalističkih revolucija. Gotovo cijela sjeverna polukugla Zemlje dobila je do 1940. go-dine nacionalne autoritarne, jednostranačke političke sustave: Rusija, Mađarska, Kina, Ja-pan, Italija, Turska, Njemačka, Španjolska, Francuska. Americi su u Velikoj depresiji prijetile i lijeva, komunistička, i desna, nacionalistička revolucija, jer su se gospodarstva zemalja s nacionalističkim sustavima bila oporavila od Depresije, a SAD nisu. Ameriku je od revo-lucije spasio Drugi svjetski rat. Velika politička i društvena kriza potresala je i Britaniju.
U današnjem svijetu, u kojemu je kapital globalizirao i svoje poslovanje i vrstu Homo sapiens, uspostavljena je vlast slobodnog svjetskog kapitala, pod kojom slobodno svjetsko tržište gospodari nacionalnim gospodarstvima, a ona ljudima i narodima ili životnim zajedni-cama. Političke stranke osim u nekoliko zemalja, koji imaju de iure ili de facto jednostranačke sustave kao što su Rusija, Iran, Kina i Izrael, pretvorene su u zaštitarke nacionalnih pod-ružnica svjetskog slobodnog tržišta. Međutim, budući da kapital ne može voditi politiku, jer se politika mora voditi političkim, a ne gospodarskim, vojnim ili medijskim sredstvima, kapital je prouzročio kaos u globaliziranom svijetu, od kojega su pošteđene samo navedene i još neke druge zemlje starih povijesnih naroda kao što su Indija, Japan ili Vijetnam. Politički kaos ili političko bezvlađe vlada i u SAD i u Britaniji, a da se ne spominje Eu-ropsku uniju kao političku tvorevinu bez suverenosti. Kaos u državama rezultat je slabosti država te njihove spriječenosti da stvaraju i vode politiku.
Za razliku od stanja u drugoj polovici devetnaestog stoljeće, u kojoj su postojali snažna radnička klasa te jaki povijesni europski i azijski narodi, danas je radnička klasa „deklasira-na“, a povijesne narode su potkopali seobe naroda, multikulturnost i građansko udrugar-stvo, koje su zagovarali matični mediji, koji su svi odreda pod nadzorom kapitala. Radnici i radnički sindikati, koji okupljaju mali postotak zaposlenih radnike i uopće ne zastupaju nezaposlene radnike, imaju vrlo slabu pregovaračku silu, kojom ne mogu bi prisiliti poslo-davatelje da im pruže dugoročne radne ugovore, pravedne plaće i primjerene uvjete rada te osiguranje za slučaj nezaposlenosti, bolesti i invalidnosti ili jamče primjerenu mirovinu. Radnici su pretvoreni u zadužene potrošače, a narodi trebaju na sebe početi gledati kao na ugrožene životne zajednice na povijesnim životnim prostorima.
Zbog jedincatog, dosad neviđenog slabog stanja čovjeka te zbog neobične krhkosti i nemoći država, ne mogu uspjeti nastojanja životnih zajednica da se za svoje potrebe dokopaju vođe-nja državne politike načinima i sredstvima, koji su iskušavani u drugoj polovici devetnaes-tog i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Utemeljenje novih stranaka kao političkih usta-nova ili organizacija neće pomoći, jer će one po nuždi biti svrstane na krajeve političkog spektra, iako bi takve nove stranke trebale zastupati probitke svih građana. Sadašnje stran-ke treba okupljanjem birača ukloniti s političke pozornice. Pokreti ili organizmi za vraćanje država i državne politike u ruke životnih zajednica trebaju biti slobodna okupljališta svih pripadnika zajednice kao zajednice. Riječ je o „jednoznačnom“ okupljanju za cijelu životnu zajednicu, kojim će se obaviti prevrat u gospodarenju politikom životnog prostora. U konačnici državu treba oteti kapitalu i otržištenim zaštitarskim strankama. Riječ je o okupljanju za ljude, za vrstu, za čovjeka.
Bez obzira na sadašnju slabost nacionalnih država, životne zajednice postaju stvarnim političkim i društvenim silama. Iako zajednice okupljaju slabe ljudske sile, rezultanta političke sile životnih zajednica bit će jača od sila prezrelog kapitalizma, u kojemu je kapital izgubio sposobnost i da upravlja sam sobom. Ljudi trebaju postati svjesni siline svoje političke rezultante. Svjetski kaos rezultat je slabosti, a ne plod jakosti kapitala. Globalizacija je ozbiljno ugrozila kapitalizam.
Za uspjeh djelovanja političke sile životnih zajednica potrebno je proizvesti ili domisliti primjerenu političku zamisao ili ideju. Ta ideja ne može i ne smije biti ideologijom, kakvu su trebale povijesne političke sile u povijesnim narodima, koje su služile mobilizaciji puka za ostvarenje društvenih svrha, a ne za ostvarenje ljudskih svrha i za zadovoljenje životnih potreba ljudi. Zamisao za potpuno, opće, ljudsko, alternativno okupljanje na životnim prostorima sračunata je na uspostavu prave demokracije ili narodovlašća, u kojoj će životne zajednice same voditi svoje javne poslove prema svojim životnim potrebama. Bez stvarnog širenja nove političke zamisli nema uspjeha okupljanja ili „revolucije bez predvodnika“.
Okupljanje treba povezivati potrošače i povezati glasače. Svi ljudi trpe kao potrošači, a biraju ili odlučuju kao glasači. U državama postoje različiti izborni sustavi, po kojima stranke svoje svezane pripadnike kandidiraju za izvršna ili predstavnička tijela raznih razina. Stoga u svakoj državi ili političkoj zajednici treba pomno odrediti pristup izborima. Temeljno načelo u novom kandidiranju treba biti to, da su kandidatima skupne dobrobiti preče od osobnih probitaka. Kandidate treba postavljati za svako predstavničko i izvršno mjesto, koje se popunjava većinskim sustavom glasanja. Izbore za mjesta koja se popunjavaju proporcionalnim sustavom glasovanja treba početno bojkotirati, kako bi se političke stranke prisililo na kapitulaciju i na uvođenje izbornog sustava za sve dužnosti većinskim načinom.
Stanje čovjeka je tako slabo. da životne zajednice i njihovi pripadnici ne smiju imati izbor. Postoji samo jedno, jedino dobro, najbolje rješenje, za kojim tragaju životne zajednice. Višestranačje sprječava nalaženje takvog rješenja. Okupljanje u životnim prostorima treba dovesti do političkog jednostranačja i do političkog „jednoumlja“, koje liberalne stranke – sad su sve hrvatske i zapadne stranke liberalne – osuđuju. Neka se posrnule stranke stope u jednu stranku – stranku životne zajednice, stranku naroda. Ozloglašeno „jednoumlje“ dobro služi Izrael, Iran, Rusiju i Kinu, u kojima ne vlada politički kaos. Kapitalu, kapitalizmu i liberalizmu ne odgovara okupljane u životnim zajednicama povijesnih životnih prostora. Okupljanje će obnoviti narode, kao nositelje ljudske solidarnosti i uzajamnosti. Životne zajednice se moraju braniti, kako bi se mogle razvijati i kako bi ljudi mogli zadovoljavati životne potrebe.
Podrobnosti pristupa izborima odredit će ljudi koji će početi okupljanje. Stanje narodâ nameće potrebu da se (1) razvije alternativna politička sila; (2) nađe alternativa političkom stranačju i (3) izumi alternativni način uporabe medija. Borba za oslobođenje životnih zajednica neće biti ni laka ni neopasna, jer su kapitalizam i kapital rabili i zlorabili političke stranke 228 godina. Ipak, životne zajednice više ne smiju čekati milostinju kapitala i sućut uspostavljenih političkih stranaka.

Continue Reading

20 travanj 2017 ~ 0 Comments

Svjetski poredak: države bez politike

Svi narodi, rase i vjere naše globalizirane vrste odnedavno žive ili traju u kapitalističkoj civilizaciji. Dugo se smatralo da je kapitalizam nada i obećanje vrste. To se posebno nagla-šavalo od prestanka Hladnog rata, u kojemu je potučen komunistički sustav nakon što su u Drugome svjetskom ratu potučeni europski fašizam i nacionalni socijalizam te azijski nacionalizam i militarizam. Kapitalizam je dobio monopol i iskoristio ga je za stvaranje kaosa u svijetu i jadnog stanja jedinačnih naroda te za zatiranje politike kao vođenja javnih poslova životnih zajednica u odijeljenim i priznatim životnim prostorima.
Čitatelji Glasa Zagorja znaju kakvo je političko stanje u Hrvatskoj. Već više od godinu dana političko stanje je takvo, da se minula vladavina SDP-a, koja nije bila nimalo uspjela, pričinja kao „zlatno doba hrvatske politike“. Zna se u kakvo političko stanje je dovedena Ukrajina, koja je postala zaboravljenom zemljom. Politička zbrka u Srbiji potiče vlasto-ljubljive Srbe da prave novu Jugoslaviji, pozivajući se na uspjeh Josipa Broza, koji je ob-novio Jugoslaviju zapovijedajući vojskom od osam stotina tisuća vojnika. Slabo političko stanje u BiH već je svima dodijalo. Što je s Crnom Gorom, Kosovom, Makedonijom?
Kakvo je političko stanje Europske unije? Unija nije nikad imala politiku i zaštitu, ali se dičila uspjelim gospodarstvo te ljudskim vrijednostima i pravima. Sad u njoj nema ni toga. Politička zbrka u Britaniji navela je premijerku da raspiše izvanredne parlamentarne izbore. U Britaniji nema političkog suglasja ni o tako važnom pitanju kao što je britansko na-puštanje Unije. U Francuskoj postoje dvije politike: politika Nacionalnog fronta i politika, koja ne želi pobjedu Nacionalnog fronta. Kakvo je političko stanje u Turskoj, u kojoj je predsjednik, koji već dugo ima osobnu vlast, podijelio narod referendumom, kojim je želio i uspio legalizirati osobnu vlast.
Kakvo je političko stanje u zemljama, u kojima su islamistički borci ISIL-a zaskočili le-galne vlasti i uspostavili nadzor nad golemim dijelovima njihovih prostora? U zemljama kao što su Jemen, Somalija i Libija nema jednodušno priznate vlasti. Kakvu politiku može imati afganistanska vlast i uz potporu vojne sile NATO-a? Kakvo je političko stanje SAD, koje imaju golem zemljopisni prostor, četvrtinu svjetskog gospodarstva i neusporedljivo najjaču vojnu silu u svijetu? Tko u SAD može sastaviti i voditi politiku. Kako sam nedavno napisao, „u Americi ne postoji trodioba, nego stodioba vlasti“. Ondje samo svatko može spriječiti svakoga da vodi politiku. Ne treba više nabrajati. Nema države, koja je u stanju voditi državnu politiku, a politika je jedini i pravi posao države.
U svakom društvu ljudi zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe putem četi-riju neraspletljivih mreža društvenog utjecaja; politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvje-renja. Politika je posao države, a u svijetu ima više od dvjesto suverenih država, koje su jedna drugoj priznale suverenost ili vrhovništvo nad određenim zemljopisnim prostorom i nad ljudima na tom prostoru. Politikom se smatra vođenje javnog posla naroda, a sastoji se u javnom usklađivanju probitaka pojedinih društvenih skupina, pri čemu se svakoj skupini žitelja dodjeljuje utjecaj na javni posao, koji je razmjeran njezinom doprinosu bogatstvu cijelog naroda ili životne zajednice. Politika je posao države, a sad u državama nema politike.
Kapitalizam je onesposobio države za vođenje politike. Industrijska revolucija, digitalno računalstvo i robotizacija stvorili su golem slobodan kapital. Kapitalizam je naoružao novac, gospodarstvo i tržište jakim silama, kojima se država ne može oduprijeti slabim ljudskim silama. Države su nemoćne prema kapitalu, a nesposobne i za unutarnju i vanjsku zaštitu pučanstva. Kapitalizam uništava narode, ljude i cijelu vrstu, a njihove ih države nisu u stanju zaštiti. „Kapital ubija!“, sažeto kaže papa Franjo.
Politiku je uništio način, koji je u osamnaestom stoljeću podlo izabran za vođenje poli-tike. Vođenje politike povjereno je političkim strankama. Svi građani su s vremenom dobili pravo glasa, ali oni svoj glas mogu i moraju dati samo registriranim strankama. Za koju god osobu i za koju god stranku građani glasuju, politika koja će se voditi bit će ista. Us-postavljen je stranački kartel pa politička vlast uvijek ostaje u kartelu bez obzira za koga građani glasuju. Koja je razlika između HDZ-a i SDP-a u izbjegavanju vođenja politike za narod ili za životnu zajednicu?
Ključno je pitanje: tko nadzore stranke? Građani ili kapital, gospodarstvo i tržište? „Demokracija“ u kojoj kapital nadzire političke stranke je poruga demokracije ili narodovla-šća. U svijetu ima previše slobodnog kapitala i države mu se ne mogu othrvati pa je kapital zajahao politiku država. Kapital se brine samo za svoje gomilanje. Ne brine se čak ni za gospodarstvo, koje počiva na kreditima, a ne na zarađenom novcu. Veliki i uspjeli američki poduzetnik druge polovice devetnaestog stoljeća J. P. Morgan kazao je da „nezarađen novac u gospodarstvo unosi zlo i grijeh“.
Bijedno stanje politike u svim „demokratskim“ kapitalističkim državama dobro pokazuje slučaj Agrokora u Hrvatskoj. Republika Hrvatska bila je podružnica, banovina ili krajina u državi Agrokor. Razlika između starih i tranzicijskih kapitalističkih država je u tomu, što je u starim kapitalističkim državama postupno stvaranje kapitala donijelo distribuciju kapitala, a u tranzicijskim zemljama, gdje je kapitalizam napravljen naglim političkim odlukama i nezarađenim novce, postoji koncentracija kapitala ili koncentracija duga.
Stranački uzorak kapitalističke države je na izmaku. Političke stranke treba ukloniti iz na-cionalne politike. To otvara i pitanje vjerodostojnosti kapitalizma, koji je u nadzoru naroda i država igrao na stranački sustav. U Hrvatskoj treba ukloniti sve stranke, koje su ikad bile na vlasti. Tko su i čemu su američki republikanci i demokrati ili britanski konzervativci i laburisti? Tko su naši politički tamburaši?
Uz postojeći način vođenja politike sahne i sama država. Tko će zaštititi ljude, narode i vrstu Homo sapiens? Politički postupak je toliko jadan, da nije nigdje u stanju proizvesti političare. Kapitalistički političari nisu političari. Razumiju li naši i svjetski političari što se događa s vrstom? Mislim da im nije potrebno razumijevanje. Dosta im je posluh.
Političko stanje u svijetu pokazuje da je kapitalistički pristup državi doživio poraz. Na-rodi trebaju preuzeti svoje države u svoje ruke. To će biti demokracija. Nije potrebno stvoriti samo jedan uzorak države. Neka svaki narod uredi državu na svoj način. Dosta je kapitalističkog izvoza državnosti. U svijetu neosporno postoji četiri-pet otpornih nacio-nalnih država: Kina, Iran, Izrael, Rusija i možda Indija. Te su države otporne, jer su to države njihovih naroda, a ne kapitala. Možda će otpornost tih država potaknuti i druge narode da u suverenim prostorima stvore svoje demokratske, političke države. Demokracija nije monopol kapitalizma.

Continue Reading

08 travanj 2017 ~ 0 Comments

Republika Hrvatska u državi Agrokor

Da je ovaj sastavak pisan prije dva tjedna postavljeni naslov bio bi primjeren. U vrijeme sastavljanja i objave ovog priloga vjerojatno je primjereniji izraz „Banovina Hrvatska“ umjesto naziva „Republika Hrvatska“. O tomu poslije.
Vrsta Homo sapiens već je nekoliko stoljeća podložena kapitalističkoj civilizaciji. U civilizaciji je već pet-šest tisućljeća vlast izdvojena iz životnih zajednica i nadmetnuta nad njih. Ljudi su u civilizaciji pretvoreni u podanike. Spočetka su u jedinačnim civilizacija vladali bogovi, pa kraljevi, skupštine branitelja i robovlasnika kao u drevnoj Grčkoj, skupštine veleposjednika kao u feudalnoj Europi pa na koncu kapitalisti ili sam novac. Suvremena tehnologija omogućila je da se novca nagomila toliko, da on ima apsolutnu vlast u državama i nad državama.
Kapitalisti su sustavno unižavali ulogu država, za koje je i Karl Marx govorio da će usahnuti ili „odumrijeti“. U prijelomu stoljeća države su „dragovoljno“ odustale od nadzora granica putem liberalizacije, povukle se iz svih gospodarskih djelatnosti putem privatizacije i prepustile tržištu mnoge svoje zakonodavne ovlasti putem deregulacije. Države su izgubile prostornu, zakonodavnu, gospodarsku i monetarnu suverenost. Države su jadne, slabe i u dugovima. Stoga nije nikakvo čudo što se kapital odvažio ne samo sebi podložiti hrvatsku državu, koja je obnovljena u Domovinskom ratu, nego i raspršiti povijesni hrvatski narod s njegova povijesnog prostora.
Hrvatska politička pljeva – neki pisci rabe izraz „politička elita“ – navela je Republiku Hrvatsku da pristupi Europskoj uniji. Unija je preuzela suverenost svojih članica – ona sama nema suverenost – i tu suverenost de facto prenijela na SAD odnosno na američke korporacije i druge nositelje kapitala.
Slabe države sad diljem svijeta postaju plijenom posebnih društvenih skupina i interesa – političkih, gospodarskih, vojnih i ideoloških ili vjerskih. Ranije su – od Kube na zapadu preko Hrvatske i istočne Europe do Kine i Vijetnama na istoku – komunističke partije kao „udruge civilnog društva“ preuzimale države, koje su poslije tim partijama pružale samo administrativne i poslovne usluge. U naše dane u brojnim skrhanim islamskim zemljama Islamska država (ISIL, Daeš) preuzimala je političku vlast zastrašivanjem ili terorom i golom silom. Prije tri godine jedna zatvorena skupina nasilno je preuzela vlast u Ukrajini, koja se sad teško može zvati državom ukrajinskog naroda.
Posebnost kapitalističke civilizacije je prepuštanje vođenja političkih ili javnih poslova političkim strankama, koje su nedvojbeno izvršiteljice stvarnih političkih sila. Da je tako pokazuje to, što se u svakoj zemlji vodi ista politika bez obzira koja je stranka ili koja koalicija na vlasti. Ni u Hrvatskoj nije moglo biti drukčije.
U Hrvatskoj je stvaranje prave, suverene, ali privatne države – zašto bi držala morala biti javna? – vođeno gospodarskim sredstvima: privatizacijom, kreditima, agrarnim poticajima i opraštanjem dugova državi. Međutim, stvaranje korporacije Agrokor bio je otprve politički projekt, koji su domislili i provodili politički ljudi. Po svojem utjecaju na politiku, gospodarstvo, medije i sustav uvjerenja Korporacija je bila prava suverena država. Političke stranke, vladina tijela, uredi, agencije, mediji i mnoge akademske ustanove bile su daleko više poslušne Korporaciji, nego javnoj hrvatskoj vlasti. To je bilo očekivano, jer je državna uprava zadržala samo prikupljanje poreza za svoje održanje.
Hrvatska država, republika ili banovina nije u suverenoj državi Agrokor potpuno zadržala ni svoj zemljopisni prostor, koji je dobrim dijelom prenesen u vlasništvo nove privatne države kapitala. Republika Hrvatska djelovala je u relativnom ili odnošajnom, prividnom, društvenom prostoru- Ona je služila kao dvorkinja državi Agrokor, što se najbolje vidi po tomu što je službena državna agencija za nadzor tržišta, znala odbaciti prigovore da se preuzimanjem dodatnih agrokombinata (obično za po jednu kunu) Korporacija pretvara u monopolistkinju.
Novi hrvatski zakon o spašavanju velikih posrnulih korporacija ne bi bio potreban, da hrvatska javna vlast nije dopustila i pomogla stvaranje goleme korporacije, koja je zasjenila i samu nemoćnu hrvatsku padržavu. Agrokor je za neke sad prevelik da bi se dopustila njegova propast, ali njega je hrvatska skrivena ili privatna politika namjerno učinila prevelikim. (Too big to fail! Odnedavno se u SAD za pojedince govori „Too big to jail!“) Određene političke snage – stvaranje Korporacije nije učinak mudrosti i marljivosti jednog čovjeka – stvorile su u Hrvatskoj pravog političkog i poslovnog Frankensteina, koji je zaprijetio i tima, koji su „potpomogli“ njegovo začeće, rađanje i odrastanje.
Poznato je da je Korporacija proizvoljno određivala rokove dospijeća svojih dugovanja za is-poruke robe u njezinu prodajnu mrežu. Tako je postupala i prema proizvodnim trgovačkim društvima, koja su pripadala Korporaciji, koja su joj ionako bila dobrim dijelom darovana za iskorištavanje. Trgovačka mreža Korporacije služila je za iscrpljivanje svih proizvodnih podu-zeća unutar ili izvan sustava, koja sad imaju golema slabo naplatljiva ili u dogledno vrijeme nenaplatljiva potraživanja od trgovačke mreže Korporacije. Ta je mreža, treba biti iskren, iscrpljivala cijelu zemlju.
Valja imati veliko razumijevanje za utemeljitelja Korporacije. On nije bio jedini hrvatski poduzetnik, koji je u „tranziciji“ nastojao postići poslovni uspjeh i steći imetak. Ostali zdušni poduzetnici obnovljene hrvatske države ostali su na marginama hrvatskog gospodarstva. Utemeljitelju Korporacije bila je dodijeljena previše zahtjevna uloga i to napraviti ne veliku korporaciju, nego pravu pravcatu državu na oslobođenoj hrvatskoj zemlji. Smisao gomilanja kapitala nije potrošnja, nego zauzimanje političke vlasti.
Korporacija je bila državom, koja je bila utemeljena i koja je trebala biti održavana i jačana na kreditima. Kreditna nedisciplina nije bila značajka samo hrvatskih poduzetnika, nego i poduzetnika ostalih „tranzicijskih“ zemalja. Za sve njih kapitalizam je bio novost i oni o kapitalizmu nisu mogli mnogo naučiti u svojim obiteljima. (Upoznavanje kapitalizma iz knjiga i na američkim studijima poslovne administracije od male je koristi.)
Veliki američki poduzetnik i veliki čovjek John Pierpont („J. P“) Morgan rekao je kad je Amerika bila u „tranziciji“ u prvu svjetsku industrijsku i gospodarsku silu, da „nezarađen novac u gospodarstvo unosi zlo i grijeh“. (Morgan je bio čovjek vjere i Crkve pa je sam za službe Božje u svojoj crkvi skupljao milodare za župu.) Franjo Tuđman je sa svojim suradnicima obnovio javnu i pravu hrvatsku državu, ali ne na kredit, nego za gotovinu. (Hrvatsko novčano prekoračenje u jednoj švicarskoj banci iznosilo je samo 4 milijarde kuna i to za potrebe operacije „Oluja“ 1995. godine. Dug je vraćen u slijedećih 12 mjeseci.) Lakomislenost i umišljenost znaju biti kobne.
Po golemom protoku novca kroz trgovinsku mrežu Korporacije moglo bi se reći, da je bez obzira na promet robe ta mreža bila više agencijom za platni promet ili za izravnanje vrijednosnih papira, nego trgovina. Kako je dobar i mudar gospodar unutar jadnog hrvatskog gospodarstva mogao napraviti dug od ne zna se koliko milijarda eura? To se događa samo instrumentaliziranim ili neprisebnim poduzetnicima. Države ne stvaraju poduzetnici, nego političari, vojnici i ideolozi. Državotvorni projekt Agrokor bio je od začeća osuđen na propast. Bilo je samo pitanje, koliko će on štete napraviti Hrvatskoj. Čista politička opsjena bila je dva desetljeća hrvatska stvarnost.
Još se ne zna koliko je duboka poslovna jama zvana Agrokor. Ne zna se ni kako će proći zapos-lenici i pravne osobe uključujući našu javnu državu, koji su se našle u toj jami. Za Hrvatsku i hrvatski narod najvažnije je to, da se dozna prava istina. Obavljanje ukupnog javnog posla u Hrvatskoj sad počiva na laži. Kad se dozna živa istina o projektu Agrokor i puna istina o hrvatskom gospodarstvu općenito, prava hrvatska politika moći će planirati i upriličiti oporavak zemlje i naroda.
Dosad je hrvatska država imala u državi Agrokor položaj, kakav je Banovina Hrvatska imala u prvoj Jugoslaviji prije rasapa te umjetne države. U rasulu 1941. godine Banovina Hrvatska postala je slobodnom i pretvorila se u hrvatsku nezavisnu državu – malo „h“, malo „n“ i malo „d“. Sadašnje posrnuće države Agrokor daje priliku slobodnoj hrvatskoj državi da ponovo postane uistinu nezavisnom državom. Ostaje joj jedino problem članstva u Europskoj uniji.

Continue Reading

02 travanj 2017 ~ 0 Comments

Američka stodioba vlasti

Postupak globalizacije, koji su predvodile transnacionalne korporacije putem tržišta i upo-rabom nove tehnologije uz pasivnu ulogu nacionalnih država, donio cijelom svijetu oz-biljne novine: svjetsko gospodarstvo dva desetljeća raslo je kao nikad u povijesti; Kina se prvi put u svojoj povijesti pojavila na svjetskoj pozornici kao politička, gospodarska i vojna velesila; već dugo nema ratova među državama; a svjetska vlast kapitala i izostanak politike napravili su politički, gospodarski, sigurnosti i ljudski kaos u svijetu.
Posebna novina koju je donijela globalizacija je neočekivan prestanak američke hege-monije, koja se protezala pretežnim dijelom Zemljine plohe. Ukupan utjecaj SAD u svijetu slabi i one se ubrzano pretvaraju u običnu, ali golemu i bogatu nacionalnu državu. Povijest nije zabilježila takvu tranziciju u zemlji koja ima četvrtinu svjetskog domaćeg proizvoda, dobro izgrađen i vrlo složen životni prostor te pučanstvo koje se nije slilo u povijesni narod.
U prošlom su stoljeću četiri velike europske carevine bile spale na nacionalne države, a nestalo je i stoljećima izgrađivano europsko kolonijalno carstvo. Svi narodi tih carevina pretrpjeli su u tranziciji velike nevolje. U sadašnjem američkom primjeru tranzicije posebnu tegobu stvarat će neizdašnost političkog sustav matične zemlje, koji je star četvrt tisućljeća, koji nikad nije prilagođivan ni političkim i gospodarskim prilikama u SAD, a ni ukupnim okolnostima u svijetu, koje je globalizacija žestoko promijenila.

Nacionalne revolucije dozrijevaju u ratovima. Prvi svjetski rat donio je revolucijsku pret-vorbu četiriju velikih europskih carstava u nacionalne države: dugovječne Austro-ugarske carevine, Ruske carevine i Turske carevine te kratkovječne Njemačke carevine. Pobačeni američki ratovi i intervencije dvadeset prvog stoljeća pred našim očima pretvaraju SAD iz hegemonije u običnu, iako veliku državu. To se događa od američke izborne revolucije 2016. godine.
U vrijeme kad se Austrija pretvarala u državu njezine vodeće političke stranke ljevice i desnice zatražile su od Pariške mirovne konferencije 1919. godine, da se Austrija pripoji nje-mačkoj državi, da se već tad napravi Anschluss. Turska je nakon rata protiv Grčke, koju su podupirale sile Antante, postala građanskom nekonfesionalnom državom pod autoritar-nom vladavinom generala Mustafe Kemala. Rusija se poslije krvavoga građanskog rata te vojne intervencije sila Antante i njihovih istočnih saveznica prometnula u jednopartijsku totalitarnu državu, koja je proširila svoj prostor nakon početnog gubitka prostora po od-luci pobjednica rata. Godinama poslije rata njemačka država ostala je politički nesređenom, ali vojno sređenom državom koja se politički potvrdila istom od 1933. godine u drugom europskom totalitarnomu jednopartijskom sustavu.
Sadašnje nestajanje američke hegemonije posljedica je globalizacije tržišta i vrste Homo sapiens te silnog razvitka proizvodnih snaga u našoj namnoženoj vrsti diljem svijeta. He-gemonija SAD pala je u vrijeme preporoda Kine, kojom de iure i de facto vladaju jednopar-tijske vlasti i obnove Rusije, kojom jednopartijske vlasti vladaju samo de facto.
Kakvom je državom bila Amerika prije upuštanja u imperijalizam pod sam konac devet-naestog stoljeća nakon što je postala najvećom gospodarskom silom svijeta? Poslije Ame-ričkog rata od 1776. godine SAD i Velika Britanija su Ugovorom u Parizu 1793, godine us-postavile posebne prijateljske i strategijske veze te su se dogovorile da srednji i zapadni dijelovi kontinenta budu podijeljeni granicom, koja se pružala uglavnom duž 49-te sjeverne paralele. SAD su dobile za zaposjedanje cijeli prostor od trinaest kolonija na istoku do Tihog oceana. SAD pomicale su svoju zapadnu granicu do kraja devetnaestog stoljeća – punih sto godina. Izvorni i kasniji doseljenici pomicali su granicu i uspostavljali prvo „po-dručja“, koja su ubrzo pretvarana u prave savezne države. Tako su SAD nakupile 48 save-znih država, koje su se međusobno doticale.
Od Revolucije 1776. godine do 1896. godine ustavljene su i uključene u SAD sve savez-ne kopnene države. Posljednja je bila uključena država Utah. Amerikom. američkom politi-kom i američkom psihom u tom razdoblju nisu gospodarili vrijeme i povijest, kao što je uvijek bilo u europskim narodima, nego prostor i granica. Geografija, a ne povijest domini-rala ja Amerikom. Američki prostor bio je ogroman (10 milijuna četvornih kilometara), a pučanstva je bilo malobrojno. Politika se de facto sastojala u upravljalo prostorom.
Politički sustav u SAD nazvan se demokracijom ili narodovlašćem, jer se uzimalo da će Amerikom poslije oslobođenja od britanskih vlasti upravljati njezini stanovnici, a ne kao dotad tuđe politička vlasti. Osim što je američko pučanstvo bilo malobrojno, svi stanovnici SAD doselili su u tu državu kao pojedinci ili kao obitelji. Amerika je 1776. godine postala suverenom i priznatom zemljom. To je značilo da vlasti u SAD nadziru svoj prostor i svoje stanovnike. Međutim, politički sustav ili demokracija počivao je na diobi vlasti. Vlast je bila podijeljena funkcionalno na izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast. Vlast je u SAD podijelje-na i prostorno. Postoji federalna vlast, te državne, kotarske i gradske zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Francuski političar i politički pisac Alexis de Tocqueville (1805.-1859.) napisao je 1835. godine vrlo utjecajnu knjigu „Demokracija u Americi“, u kojoj je hvalio uspostavu u SAD ravnoteže između jednakosti i individualizma.
Međutim, tad se već Amerikom nije moglo djelotvorno upravljati, jer su se probitci ili interesi južnih država bitno razlikovali od sjevernih. Primjerice, na jugu je prihod po hek-taru pod šećernom trskom, pamukom ili duhanom bio u prosjeku šest puta viši od prihoda po hektaru zasijanom pšenicom u sjevernim državama. Južnjaci su u crnačkom pučanstvu imali gotovo besplatnu radnu snagu. Sjevernjaci su nastojali uvesti neizravne poreze, kako bi dodatno porezovali izvoz šećera, pamuka i duhana, ali su južnjaci sve takve napore uvijek spriječili, jer su snage juga i sjevera u Kongresu bile izjednačene. Amerikom se nije moglo upravljati sve dok predsjednik Abraham Lincoln (1861.-1865.) nije pokrenuo Građanski rat, koji je bio jedan od najkrvavijih ratova u novijoj povijesti svijeta. Novi porezi omogućili su SAD slijedno osvajanje američkog kopna južno od granice s Kanadom.
Kad je američka zapadna granica dogurana do obale Tihog oceana Amerika se našla u pravoj nedoumici. Pod predsjednikom Williamom Mckinleyjem (1897.-1901.), koji je bio republikanac kao i Lincoln i koji je početkom svojeg drugog predsjedničkog mandata bio ubijen kao i Lincoln, SAD su se upustile u imperijalizam osvojivši Porto Rico, Filipine i Kubu u ratu protiv slabe Španjolske. Otad su Amerikanci nastojali svoju „granicu“ pomi-cati morima i oceanima. U tomu je bilo najteže to, što su američki političari nastojali zata-škati i ostaviti neriješenim goruće unutarnje nevolje i probleme. SAD bi se redovito ujedi-nile na račun drugih naroda.
Tako je bilo pod demokratskim predsjednicima Woodrowom Wilsonom (1913.-1921.), Franklinom Rooseveltom i Haryjem Trumanom (1933.-1953.), Johnom Kennedyjem i Lindonom Johnsonom (1961.-1969.) te pod predsjednicima Billom Clintonom (1993.-2001.) i Barackom Obamom (2009.-2017.).
Sjedinjene Američke Države nastojale su zavladati svijetom putem kapitala i tržišta te putem širenja ideje demokracije i ideologije ljudskih prava, kojima se potkopavaju nacio-nalne države i slabi otpornost naroda. Usto, u postupku uspostave američke hegemonije važnu ulogu imao je američki militarizam. SAD su se bile odale uspostavi svjetske hege-monije. Pritom su SAD obilno politički koristile svoju veliku prednost pred drugim zem-ljama u tehnologiji. Ne treba naglašavati to, da su svi pokušaji uspostave američke svjetske hegemonije bili suzbijeni: poslije Prvoga svjetskog rata od europskih sila-pobjednica u ratu; poslije Drugoga svjetskog rata od Sovjetskog Saveza i Kine, koncem prošlog stoljeća od Rusije i Kine, a u sadašnjem stoljeću od globalizacije.
Kakvom je državom Amerika sada u globaliziranom svijetu? Prije su američka država i politika upravljale golemim i uglavnom praznim prostorom i rijetko raspoređenim ljudima. Danas bi američka politika trebala javno upravljati golemim i složenim životnim prostorom, u kojemu jedna dvadesettrećina svjetskog pučanstva stvara jednu četvrtinu svjetskog BDP-a. Osim toga pučanstvo SAD više se ne sastoji samo od pojedinaca i obitelji, nego se politički konstituiralo u goleme etničke, vjerske, rasne, rodne, starosne i ideološke skupine. Amerika je dugo smatrana kotlom za taljenje narodâ. Međutim, sad je očito da nema slitine, koja se zove američki narod. Čini se, da su sad doseljeni pripadnici mnogih rasa, naroda i vjera u SAD rekonstituirani u dopunske podružnice svojih izvornih naroda, rasa i vjera. Zemljopisni prostor SAD prekriven je mrežom etničkih, vjerskih i rasnih dijaspora, koje su se ustavile ili konstituirale u posebne političke zajednice. Od pučanstva se ne može napraviti jedan narod bez jednog sustava uvjerenja.
To se dobro vidjelo po usmjerenju izbornih kampanja dvoje predsjedničkih kandidata na izborima 2016. godine, ali i u mjesnim kampanjama za izbor senatora, članova Preds-tavničkog doma Kongresa, guvernera i drugih biranih dužnosnika država. U SAD danas postoji toliko uspostavljenih političkih, poslovnih, sigurnosnih i idejnih interesa, da su višestruko podijeljene i dvije vodeće političke stranke. Američki stranački sustav – kao i stranački sustavi u velikom broju razvijenih „demokratskih“ zemalja – iznevjerio je očeki-vanja naroda, ali i upropastio demokraciju.
U SAD politikom se samostalno bave ne samo predsjednik i dva politički izmrvljena doma Kongresa, nego i sudovi, jedinačna ministarstva, savezne države, svi rodovi vojske, brojne (17) obavještajne službe, nebrojene državne agencije, banke, investicijski fondovi, velike korporacije, sindikati, mudrosne zaklade, velike medijske kuće, društvene mreže te brojne sportske i estradne zvijezde. Ako se Amerikom uopće upravlja, njom se ne upravlja javno. Javnim poslom se ne upravlja javno. Ukratko, u Americi ne postoji američka politika. Politika i posebice geopolitika trebaju se voditi političkim sredstvima, a gospodarstvo, vojska i ideologija stvaraju sukobe, koje jedino politika može izgladiti. SAD nisu jedina zemlja u kojoj nema politike, ali one su velika svjetska država sa znatnim utjecajem na svjetsku politiku, gospodarstvo, sigurnost i kulturu općenito.
Promašeni i izgubljeni američki ratovi te nepotrebne vojne intervencije koje su razorile mnoge nacionalne države i raspršile njihovo pučanstvo dovele su Ameriku pred novu re-voluciju. Ona se mora iz hegemonije preobraziti u običnu nacionalnu državu. Amerika treba izvesti nacionalnu revoluciju, u kojoj će ona promijeniti svoj politički sustav. To je američki imperativ, jer su SAD i same propadale dok su služile kao uporište svjetskog ka-pitala te kao njegovo političko i vojno sredstvo. Politika i ratovanje bili su „vođenje pos-lovanja svjetskog kapitala drugim sredstvima“, kako je nekad za politiku i rat govorio Carl von Clausewitz.
Međutim, postavlja se pitanje, jesu li SAD u stanju promijeniti svoj politički sustav, jer Amerikanci smatraju da su oni „izuzetan narod“ koji ima Božje poslanje u svijetu te da se njihova izuzetnost ponajviše očituje u njihovu „demokratskom“ sustavu. Amerikancima će biti teško prihvatiti činjenicu, da njihova država – koja je konačno ostala bez hegemonije – propada upravo zbog „američke demokracije“, koja je prestala služiti SAD još prije Građanskog rata. Kasnije je „američka demokracija“ dobivala obroke infuzije putem hege-monijskih ratova i vojnih intervencija, kakve su SAD u Latinskoj Americi običavale praviti još od objave Monroeove doktrine 1823. godine.
U naše vrijeme u SAD ima toliko djelatnih, ali slabih političkih tijela – od kojih su neka birana, a druga su samozvana – da nijedno od tih tijela ne može drugima nametnuti pot-rebu preobrazbe američkog političkog sustava, a svako tijelo može spriječiti bilo koje drugo tijelo da takav naum provede. Naličje američke demokracije je „lobiranje“ ili zakonito zagovaranje posebnih interesa u političkim tijelima. Po rezultatima lanjskih predsjedničkih izbora činilo se, da su glasači dali Donaldu Trumpu mandat da napravi revoluciju kojom bi „isušio močvaru“ odnosno promijenio američki politički sustav. Međutim, kao što se to dogodilo ubrzo nakon izvedbe Oktobarske revolucije 1917. godine, u SAD je već počela kontrarevolucija, koju skupno vode propale snage hegemonije i njihovi mediji, koji su američku državu upropaštavali desetljećima. Hoće li SAD odsad proživljavati duboku po-litičku zbrku, u kakvoj se bila našla Njemačka poslije Prvoga svjetskog rata?
Pitanje je koliko dugo i do koje mjere će se produbljivati ne američka politička kriza, nego američka politička recesija. Pitanje nije jednostavno i lako rješljivo. Nikad u povijesti se u teškoj političkoj recesiji poput sadašnje američke nije našla zemlja s tako golemim, složenim i bogatim životnim prostorom i to u globaliziranom svijetu. Američka politika se mora voditi „u jedan glas“, ali je pitanje kako se to može ostvariti.
Nasuprot SAD, Rusija je nakon razdoblja „tranzicije“ obnovila autoritarnu vlast u skla-du s ruskom političkom i povijesnom baštinom. Rusija ima velik zemljopisni prostor i razmjerno malo ljudi koje je lako nadzirati, posebno stoga što oni smatraju da pripadaju istom povijesnom narodu. Rusija ima samo 2% svjetskog BDP-a. U Kini je zadržan jed-nostranački politički sustav, koji je u skladu ne samo s kineskom komunističkom predajom, nego prvobitno u skladu s kineskom drevnom i dugotrajnom carskom političkom filozofijom. Kina je imala cara s „mandatom nebesa da se brine za zemlju i ljude“, a Kinezi su dugo bili najkulturniji narod svijeta s neimperijalističkom civilizacijom, koja je budila divljenje svih starih i mladih naroda. Kineskim vlastima se teško hrvati s potrebama, zah-tjevima i izazovima politike u zemlji koja je imala snažan skok u razvitku gospodarstva, kakav nije zabilježen u povijesti.
Već dugo se postavlja pitanje kad će i kako će doći do velikog kineskog političkog praska, iako Kina nastoji i zasad uspijeva postići politički konsenzus u jedinoj političkoj stranci i politički govoriti „u jedan glas“. Ipak, sad se ne čini isključenim to, da do velikog političkog praska dođe prije u SAD nego u Kini. Kako se prasak ne bi dogodio u SAD, nositelji američke političke misli trebali bi iskreno i pošteno ocijeniti pravo političko stanje SAD i pomno prosuditi što se Americi može dogoditi, ako se američki politički sustav ne uskladi s potrebama američkog životnog prostora i s položajem SAD u zauvijek globalizi-ranom svijetu. Američki politički prvaci trebali bi razmotriti sve opasnosti daljnjeg propa-danja i sve mogućnosti obnove veličajnosti Amerike. U postupku oporavka SAD pučan-stvo, političari i politolozi Amerike vjerojatno će se morati okaniti ideje „američke izuzet-nost“. Taština i umišljenost su najteži ljudski i politički poroci.

Continue Reading

31 kolovoz 2016 ~ 0 Comments

Preobrazba Europske unije

EUROPSKA ZAJEDNICA MIRA I SIGURNOSTI
European Community of Peace and Security (E.C.P.S.)

Sažetak
Temeljni problemi Europe kao kontinenta, koje treba hitno ukloniti su njezina politička podijeljenost i postojanje Europske unije u zapadnom i srednjem dijelu Europe. To Europu sprječava da vodi kontinentalnu politiku: Ruska Federacija dobro vodi svoju nacionalnu politiku, a Europska unija kao politička tvorevina ustrojena je tako, da ne može imati nikakvu politiku, ni unutarnju ni vanjsku. SAD su nastojale voditi svjetsku politiku, a Europa kao najmanji kontinent nema politiku ni za sebe. Usto, Unija nema ni svoju vojsku, a snage unutarnje zaštite, osim što su raspačane na članice Unije, nisu u stanju nositi se s izazovima koje su prvobitno donijeli islamski terorizam i silovit emigrantski val. Uspostava djelotvornog kontinentalnog političkog sustava te zaštita europskog pučanstva i njegova životnog prostora prijeke su i neodgodljive zadaće Europe kao kontinenta. Mir i sigurnost Europe ne mogu se uspostaviti dok se Europska unija politički ne transformira i dok se Rusiju bude smatralo izvorom problema, a ne silom koja može bitno pomoći uklanjanju europskih kontinentalnih nevolja.

1. Uvod
Politička nemoć Europske unije, koja se zemljopisno proširila na sve zemlje srednje i na mnoge zemlje istočne Europe, prouzročila je propadanje Europe kao cjeline. Propadanje je zahvatilo Europu (1) poslije prestanka Hladnog rata, za vrijeme kojega se cijela Europa dobro oporavljala od samoranjavanja u dva teška svjetska rata; i (2) u vrijeme liberalne globalizacije svjetskog poslovanja, koja je Europi donijela propadanje, a ostatku sjeverne polukugle Zemlje i nekim drugim kontinentima zapažen napredak. Velika recesija koju je u svijetu izazvala američka financijska kriza 2007. godine najviše je pogodila zemlje Europske unije, koja se od recesije još nije ni gospodarski oporavila.
Posebnost Europe kao kontinenta je i postojanje na njezinu prostoru jedinog vojnog sa-veza u svijetu, Atlantskog saveza, koji SAD nisu htjele raspustiti poslije prestanka Hladnog rata, nego su ga zadržale samo kao sredstvo političke podjele Europe. Za očuvanje Atlantskog saveza kao američke političke ustanove bilo je potrebno Rusiju, koja je neodvojljivi dio Europe, proglasiti neprijateljem Europe i to u vrijeme dozrijevanja globalizacije poslovanja i vrste Homo sapiens. SAD neprekidno i nepopustljivo straše Europu ruskom opasnošću.
Dok su se stari narodi mnogih zemalja svijeta – Koreje, Japana, Kine, Indije, Rusije, Turske, Vijetnama, Irana – nosili s globalizacijom vođenjem nacionalne politike, europski povijesni narodi ostali su sapeti Europskom unijom, koja nije u stanju ni smišljati, a kamoli provoditi vlastitu, europsku politiku. Za razliku od ostalih naroda svijeta koji nisu prihvatili političku hegemoniju, koju su u svijetu nastojale uspostaviti američke demokratske administracije (Clinton, Obama), europski narodi uz izuzetak ruskog naroda prepustili su se hegemoniji Bruxellesa, koji je pod hegemonijom SAD. Europskim narodima nije prepušteno ni vođenje unutarnje politike, a vanjskom politikom Europske unije čvrsto upravljaju SAD. Narodi Europske unije voljno su prenijeli „dio svoje suverenosti“ na Europsku uniju, koja nije zadržala tu oduzetu takvu suverenost, nego ju je prenijela na SAD. Europski narodi ne odlučuju o svojoj budućnosti. O budućnosti europskog kontinenta odlučuju gospodari svjetskog kapitala. Europa se pretvorila u tržište.
Europska je unija za svoj sustav uvjerenja uzela liberalizam, po kojemu se sve odluke trebaju donositi i svi narodni poslovi voditi na tržištu, koje je danas svjetsko tržište. Po liberalizmu, tržište određuje kakvo će biti nacionalno gospodarstvo, a gospodarstvo određuje kakvo će biti nacionalno društvo odnosno kakvo će biti stanje naroda. Tržište je iščašeno iz društva ili iz naroda i slobodno, a država ni u kojemu slučaju ne smije ni uspostaviti nadzor nad tržištem ni nastojati poboljšati stanje naroda.
Druga bitna zasada liberalizma je potrošaštvo, po kojemu su svi ljudi samo potrošači na tržištu, koji stvaraju potražnju za robom, uslugama i kupovnim ljudskim iskustvima. U liberalizmu kakav ispovijeda Europska unija nema drugih bogova osim tržišta. Ne smije postojati nijedan sustav uvjerenja – kao što je bilo kršćanstvo – koji bi okupljao ljude u zajednicu, koja bi mimo tržišta nastojala voditi svoje poslove. Kapitalu je među zajednicama najnepoćudnija država ili politička zajednica. U EU se dopušta i cijeni jedino postojanje manjih plemenskih ili doseljeničkih bogova i pripadnih sustava uvjerenja, na kojima se temelji „multikulturnost“, koja razara društvenu koheziju, koja bi pomogla narodima da stave tržište pod nadzor vlastite države. Tržišni i životni individualizam za koji se zauzima liberalizam stvorio je duboke i nepremostljive podjele u nacionalnim društvima i među njima. Uska povlaštena manjina dobiva glavninu prihoda i raspolaže glavninom bogatstva. S druge strane, države su nemoćne i tonu u dugove. (U Italiji je 2010. godine država dugovala tadašnja dva ukupna godišnja domaća proizvoda, a pojedinci su ukupno imali bogatstvo vrijedno sedam godišnjih domaćih proizvoda.)
Ljudsko stanje koje je stvorio europski financijski kapitalizam je takvo, da ljudi sve više gube volju i da se množe, iako je biološka množidba bitno svojstvo svake vrste. Množenje ili oplodnja nakupljenog kapitala u Europi više ni djelom ne počiva na prirodnom prirastu pučanstva, nego na robotizaciji proizvodnje dobara i pružanja usluga te na doseljavanju ljudi iz islamskih zemalja, koje dodatno slabi društvenu koheziju. Europski narodi postaju tromi.
Ukratko, po stanju Europe, po stanju većine europskih naroda i po stanju europskog čovjeka može se reći da je Europska unija postala pravim uzorkom države kapitala, u smislu, koji je državi davao Karl Marx. EU je politička tvorevina kapitala, koja se može smatrati državom samo po tomu što služi kapitalu. EU ne služi pučanstvu koje u njoj živi. Kapital je takvu državu uspio napraviti još samo u Sjevernoj Americi. Drskost, bezobzirnost i neobazrivost nositelja kapitala očituje su u tomu, što su oni nastojali i privremeno uspjeli nedemokratsku, kapitalističku državu nametnuti Europi, koja je sastavljena od povijesnih naroda, a ne od jedinačnih doseljenika od kojih su sastavljene SAD. Kapital je nadomak Europskoj uniji pokušao i od Rusije napraviti nedemokratsku i nepolitičku državu kapitala, ali u tome nije uspio.
Međutim, globalizacija kao nepovratan postupak povezivanja svijeta i vrste u cjelinu učinila je mnoge ideje neostvarljivima, mnoge strategije neprovedljivima i mnoge nakane neizdašnima. Neuspjelo nastojanje nositelja kapitala da uspostave gospodstvo nad cijelom vrstom navelo ih je na stvaranje političke i sigurnosne zbrke u nebrojenim zemljama, po-sebice u islamskim zemljama. Kaos koji se širi svijetom prelijeva se i u Europsku uniju te u zemlje koje su joj pridružene. Europska unija, koja je preko mora okružena islamskim svijetom i kojoj je nasilno prekinuta kopnena spona s Rusijom, teško se snalazi u novim okolnostima, a njezini „politički“ prvaci još se ne usude slobodno misliti: američka politika i ideologija liberalizma sputale su umove europskih političkih prvaka.
Ipak, europski narodi se bude iz „američkog sna“ i počinju jedan po jedan zagovarati potrebu novog, vlastitog, izvorno europskog kontinentalnog pristupa politici. Europsko buđe-nje počelo je u Rusiji i Austriji početkom stoljeća i milenija, nastavilo se u Mađarskoj, a veliku potporu dobilo je 23. lipnja 2016. godine na Referendumu u Ujedinjenoj Kraljevini. Jedinačni povijesni europski narodi žele povući svoju suverenost iz Bruxellesa odnosno iz Washingtona, žele ponovo raspolagati svojim državama i žele s drugim europskim naro-dima skupno upravljati budućnošću Europe.
2. Američko stoljeće
Prošlo stoljeće se naziva Američkim stoljećem. Iako su se u tom stoljeću vodila dva svjetska rata te odigrale brojne klasne i nacionalne revolucije, ono je označeno ponajviše time, što su u njemu na svjetsku pozornicu stupile SAD i to u potrazi za gospodstvom nad svijetom. Sprva i nakratko SAD su nastojale doći do novih posjeda izvan Amerike, ali je kasnije američki imperijalizam bio utemeljen na snazi američkog gospodarstva, na izumiteljstvu u industriji i na promicanju američkih društvenih vrijednosti, koje su smanjivale otpornost tuđih nacionalnih država i njihovih naroda. U američkom imperijalizmu smjenjivale su se plime napada i oseke povlačenja u izolacionizam.
Prvi val američkog imperijalizma pogurnuo je demokratski predsjednik Woodrow Wilson, koji je nastojao iskoristiti američku pobjedu u Prvomu svjetskom ratu da ostvari svjetsku hegemoniju otvaranjem tuđih nacionalnih i kolonijalnih tržišta američkim proiz-vodima i američkom kapitalu. Taj naum su spriječile europske kolonijalne sile na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine. Poslije tog neuspjeha SAD su se pod tri republikanska predsjednika zaredom držale izolacionizma, koji ih je doveo do financijske krize 1929. godine i Velike depresije, koja je okončana istom pripremama SAD za Drugi svjetski rat.
Novi demokratski predsjednik Franklin Roosevelt nastojao je iskoristiti taj rat za novi pokušaj uspostave američkoga svjetskog gospodstva, računajući i na opremljenost američke vojske atomskim oružjem. Novi američki pokušaj uspostave svjetske hegemonije spriječio je Josif Staljin, koji je kao pobjednik u Oslobodilačkom ratu osvojio cio eurazijski kopneni masiv zaposjedanjem mnogih zemalja ili izvedbom socijalističke revolucije u nizu zemalja od Istočne Njemačke i Poljske preko Mongolije do Koreje i Vijetnama. SAD zadovoljile su se zaštitom zapadne Europe i kapitalizma od moguće komunističke agresije te suradnjom s preostalim kapitalističkim zemljama, uključujući zemlje koje su bile poražene u ratu.
Treći pokušaj uspostave američke svjetske hegemonije vodio je poslije prestanka Hladnog rata opet jedan demokratski predsjednik, Bill Clinton. Njegov pokušaj suzbila je globa-lizacija, iako su nju bili upriličili američki kapital i američke transnacionalne korporacije. One su rabile otvaranje tuđih tržišta, liberalizam i širenje ljudskih prava, kojima se slabila otpornost nacionalnih država i njihovih životnih zajednica. Tijekom zamaha globalizacije od početka novog stoljeća na svjetsku geoekonomsku i geopolitičku pozornicu stupila je Kina kao prava velesila, a na tu se pozornicu vratila i Rusija kao vojna i sirovinska velesila, koja raspolaže golemim zemljopisnim prostorom. Tim dvjema silama pridružio se niz va-žnih područnih sila, kao što su Indija, Brazil i Turska. SAD su se bile zadovoljile krnjom hegemonijom nad Europskom unijom i nad nekim tihooceanskim zemljama.
Nasuprot demokratskim predsjednicima, tri velika američka republikanska predsjednika, Dwight Eisenhower, Richard Nixon i Ronald Reagan, smatrali su da SAD, koje su jake u svakom pogledu, svoje probitke i svoj utjecaj na budućnost svijeta mogu najbolje promicati suradnjom i dogovorom s ostalim velesilama. Slabi republikanski predsjednik George W. Bush predvodio je prvi pokušaj u globalnom svijetu, da se uporabom goleme američke vojne sile, bez politike i diplomacije te na štetu američkog gospodarstva zavlada dijelovima svijeta, za koje su nositelji kapitala smatrali, da su od životne važnosti za njih i za državu Izrael. Taj pokušaj je morao propasti, a nakon njega u SAD su izbile financijska kriza 2007. i Velika recesija 2008. godine.
Dolaskom novog demokratskog predsjednika, Baracka Obame, u Bijelu kuću izišla je na vidjelo nova strategija američkog imperijalizma. Bijela kuća je počela namjerno kočiti mili-taristički imperijalizam Georgea W. Busha, koji su bili osmislili i poticali neokonzervativci. Neokonzervativci su i po genima i po idejama baštinici trockizma, koji se u komunističkoj Rusiji zauzimao za „izvoz revolucije“. Staljin je suzbio trockizam i protjerao trockiste, jer je uspjelo nastojao Lenjinov partijski režim pretvoriti u snažnu nacionalnu državu. Od vladavine Ronalda Reagana neokonzervativci su nastojali sastavljati i provoditi svoju im-perijalističku političku misao, ali su u tomu uspjeli istom za vladavine George W. Busha. Neokonzervatizam nije sračunat na uspostavu američkog gospodstva nad svijetom, nego na uporabu američke politike, gospodarstva, vojske i „demokratskih vrijednosti“ za uspos-tavu vladavine kapitala nad svijetom.
Neokonzervatizam je već dugo matična struja američke političke misli, dok su druge političke ideje medijski potisnute na rub akademske zajednice. Neokonzervativci pišu po-litička pravila, po njegovu priznanju, i predsjedniku Obami. Oni sad snažno podupiru predsjedničku kandidaturu bivše ministrice vanjskih poslova Hillary Clinton. Od odlaska s vlasti Busha sina neokonzervativci su potporu militarističkom imperijalizmu zamijenili potporom intervencionizmu, koji se pod prijetnjom američke vojne sile provodi obavještajnim sredstvima i načinima.
Stoga su SAD pod administracijom Obame, H. Clinton i A. Cartera po uputama neo-konzervativaca pristupile ne otvorenim napadima na druge države, nego slabljenju tuđih država izazivanjem građanskih ratova, otvorenih pobuna protiv zakonitih vlasti i „oboje-nih“ revolucija, kao što su bile „narančasta revolucija“ u Ukrajini ili dolasci „arapskog pro-ljeća“ u mnoge muslimanske zemlje. Danas građanski i teroristički ratovi bukte u stotinjak zemalja na svim kontinentima uključujući i Europu, iako suverene države međusobno ne ratuju. Američke obavještajne službe dovele su u kaos cio svijet. Pogođeni su i narodi i jedinačni ljudi, a njihove države su uistinu nemoćne da zaštite ljude, narode, gospodarstvo i državni prostor te životni prostor koji su na Zemlji izgradili pripadnici vrste Homo sapiens.
Trockistički neokonzervatizam doveo je u opasno stanje i američki narod te u težak po-ložaj i američku državu, koja se pretvorila u političko i vojno uporište svjetskog slobodnog kapitala. Instrumentalizacija američke države primila je takve mjere, da i najširi slojevi pu-čanstva SAD postavljaju pitanje uloge i smisla američke države. To pokazuje kampanja za predsjedničke izbore 2016. godine. Hoće li SAD ostati sredstvom svjetskog kapitala i cio-nizma? Ili će se od infrastrukture imperijalističkog projekta financijskog kapitala pretvoriti u nacionalnu državu, koja će biti sredstvom američkog naroda? Snažnoj Americi nije pot-reban neokonzervativistički intervencionizam, kao što ni snažnoj socijalističkoj Rusiji nije bio potreban trockistički „izvoz revolucije“. Suradnja, politika i diplomacija mogu naro-dima pružiti više od vojnih i obavještajnih pothvata njihovih država. To posebno vrijedi u globaliziranom svijetu.

3. Transformacija globalnosti
Glavne čimbenice sadašnjeg, konačnog navrata globalizacije bile su transnacionalne korpo-racije, tehnologija i nacionalne države, koje su pokazale izuzetnu popustljivost prema kapi-talu, koji je potaknuo globalizaciju i nju izveo putem slobodnog svjetskog tržišta robe, uslu-ga, rada i financijskog kapitala. Posljedice globalizacije koja je izvedena putem slobodnog svjetskog tržišta su očite: uniženje čovjeka, rasap obitelji, nepoznavanje i slabo razumijeva-nje života, slabljenje naroda, nenadzirana široka seoba pučanstva, raspršenje mjesnih zaje-dnica, poremećaj klime, upropaštavanje bioma, opća neizvjesnost života i poslovanja, izos-tanak političke odgovornosti, … .
Do nagle globalizacije poslovanja došlo je odlukom nositelja kapitala, da se prestanak Hladnog rata i uklanjanje Željezne zavjese žurno iskoriste za stvaranje jednog, golemog, svjets-kog tržišta koje će zajamčiti najveći mogući rast gospodarstva, a time i daljnje nezajažljivo gomilanje kapitala, koje je sračunato na zauzimanje političke vlasti nad cijelim svijetom i nad cijelom vrstom Homo sapiens. Rast gospodarstva je strategijska svrha uspostave svjetskog slobodnog tržišta, pri ostvarenju koje se ne treba voditi račun hoće li rast biti održljiv, hoće li se štedjeti prirodni izvori, koje su posljedice rasta na okoliš i klimu, hoće li rast biti zemljopisno ujednačen i hoće li se naša vrsta kao vrsta života moći prilagođivati okolnos-tima koje stvara rast gospodarstva te tako opstati. Kapital o tomu ne može voditi račun, jer je njegova množidba njegov jedini, apsolutan, isključiv i nepomirljiv imperativ. Kapital vodi račun samo o tomu da neprimjerenom uporabom ne ugrozi kapitalizam kao pristup uređenju gospodarstva, prema kojemu kapital pripada pojedincima, koji slobodno, po svojoj volji rabe, ulažu, troše ili daruju slobodan kapital. Kapital je odgovoran samo za svoje množenje.
Uloga države u postupku globalizacije bila je u najmanju ruku pasivna. U srednju ruku, država je samu sebe učinila nemoćnom putem privatizacije svojeg bogatstva, liberalizacije ili odustajanja od nadzora državne granice te putem deregulacije ili odustajanja od uređivanja tržišta i gospodarstva te putem nadzora nad njima. U najgoru ruku, država je izdala narod dopuštajući da kapital od nje preuzme javne poslove ili nacionalnu politiku. Država se sama odrekla svojih ovlasti i sama otresla odgovornosti, koju joj nameće suverenost naroda. Kapital je državu razoružao, razvlastio i natjerao u dugove. Država je suverenost naroda prepustila kapitalu i tržištu, kao da u tržište sudjeluju neumorni i proždrljivi bezdušni roboti ili digitalno animirane prikaze, a ne ljudi. Država je pomogla da se u postupku globalizacije stvori svijet bez odgovornosti za čovjeka, za biom i za Život.
Uviđanje posljedica globalizacije vodi zaključku da se u svijet, u našu vrstu i u život op-ćenito mora vratiti odgovornost, koja može obvezivati samo ljude, a ne bilje i životinje ili proizvode čovjekova uma kao što su kapital i tržište. Vrsta je neodgovorno prepustila trži-štu da upravlja njom samom. U globaliziranom svijetu sva pitanja postaju i pitanjima vrste. Globalizacija je prava velesila, koja prisiljava vrstu, da se predomisli te da u se i u život vrati odgovornost. Čovjek je jedina vrsta koja može nositi odgovornost.
Tijekom kulturne evolucije u našoj su se vrsti pojavili narodi kao životne zajednice, koje imaju svoj zemljopisni prostor i svoj životni prostor, koji su same izgradile. Civilizacija kao pristup uređenju društva, koji je odredio jedno razdoblje kulturne evolucije, u vrstu je unijela državu kao sredstvo životne zajednice, koja raspolaže svojim zemljopisnim prosto-rom, na kojemu se dograđuje životni prostor, koji je pravi čovjekov okoliš. Država je mjesto i žarište odgovornosti životne zajednice.
Sila globalizacije, koja je globalizirala i našu vrstu, a ne samo tržišno poslovanje, prisi-ljava vrstu da sa sebe zbaci neodgovornu vlast kapitala i da iz sebe pobaci tržište, koje se njome burno širilo bez ikakvih zapreka i koje je prožima bez ikakvih pregrada. Vrsta mora, a ne samo može ili treba u sebi stvoriti jedinačne prostore i ustanove odgovornosti, u ko-jima će se povesti briga za sve, za što se čovjek kao vrsta mora brinuti, kako bi se mogao množiti i štititi te kako bi mogao zadovoljavati svoje potrebe. Vrsta u sebi mora obnoviti i ojačati državu kao sredstvo životne zajednice i kao vlast u zajednici, koja pripada zajednici, a ne kao vlast kojoj zajednica pripada. Država treba prestati biti državom kapitala i ču-varicom slobode tržišta. Ona mora preuzeti punu odgovornost za svoj prostor i za svoje ljude. Vrsta se pod prisilom globalizacije mora odreći neodgovorne kapitalističke države.
U globaliziranoj vrsti država ne može biti otočena upravna jedinica. U globaliziranoj vrsti države ne mogu nositi odgovornost koje im nameću životne zajednice, ako neće biti umrežene i ako neće u međusobnoj povezanosti prekrivati cijelu vrstu. Države su sredstvo svojeg pučanstva, ali su one i podružnice vrste Homo sapiens. Narodi svoju suverenost primaju od vrste.
Država mora prisvojiti novu ulogu. Države kao sredstva životnih zajednica moraju pos-tati ključnim čimbenicama daljnjeg postupka globalizacije, koji je daleko od dovršenja. Umjesto stegovnog koordinatnog sustava svjetskog tržišta vrsta treba prigrliti živu i gibljivu mrežu životnih prostora. Međutim, države i njihove pripadne životne zajednice moći će uspjelo obnašati svoju odgovornost za prostor, za ljude, za vrstu i za Život, samo ako svoje mjesne, endemne, urođene povijesne sustave uvjerenja zamijene jednim i jedinim, globalnim sustavom uvjerenja za cijelu vrstu. To je pripadnost čovjeka samo vrsti i životnom prostoru, koji ljudi dograđuju kao bližnji. Globalni svijet ne podnosi multikulturnost, iza koje se skriva politeizam i koja učvršćuje podjele u društvu. Vrsta mora biti nedjeljiva, neprekinuta i nerastrgana. To je imperativ njezine globalnosti.

4. Transformacija kapitalizma
Kapitalizam je endemna europska pojava, a razvio se iz feudalizma, koji je također bio europska posebnost. Feudalizam je bio posljedica katastrofalnog rasapa Zapadnog Rima na obiteljske posjede. Novu Europu cjelinom nije napravila politička vlast, nego Crkva s kršćanstvom kao sustavom uvjerenja. Pritom su odgovornost za gospodarstvo i obranu imali feudi ili jedinačni feudalci. U Europi je decentralizirani politički sustav poticao indi-vidualnost. Europljani su stoljećima ratovali samo kao vitezovi, a ne kao mnogoljudna vojska, kako je bilo u starini i kako je u tadašnje vrijeme bilo u Arapa i Turaka.
(Nasuprot Europi, u drevnoj Kini sva je zemlja bila carska, a obitelji su je dobivale na uporabu prema broju ukućana. Takvo imovinsko rješenje jamčilo je cjelovitost države, a kineski carevi su svoje podanike od početka smatrali narodom ili čak velikom obitelji, kojoj je car bio samo glava ili glavar. Obitelji su jedan broj radnih dana provodili na tlaci od-nosno radeći na uređenju zajedničkog, javnog prostora te na uspostavi i održavanju ob-rambene, prometne i agrarne infrastrukture. Trgovci nisu bili uvažen stalež i oni nisu mogli nakupiti višak vrijednosti rada ili kapital, koji se u Kini ulagao u javnu i osobnu potrošnju. Kinom je upravljala politika, a ne tržište. Bogatstvo je u drevnoj Kini bilo zajedničko, državno ili društveno, čak i kad se snažno razvijala manufaktura. Veliko osobno bogatstvo bi ugrozilo cjelovitost goleme zemlje – Središnje Kraljevine.)
Europa je nakon stoljetne obnove poljoprivrede počela na zemlji stvarati višak vrijed-nosti, koji nije ostao vezan uz zemlju i koji je omogućio razvitak trgovine, obrta, manufak-ture i stručnih poslova: mjerništva, prava, liječenja, poučavanja ili plaćenog ratovanja. Nove djelatnosti koje su najčešće bile vezane i uz novopodignute i uz postojeće gradove omogućile su snažnije nakupljanje kapitala, koji je znao pripadati ne samo pojedincima, nego i gradovima, cehovima, bratovštinama, zadrugama i drugim slobodnim udrugama. Razvitkom međunarodne i međukontinentalne trgovine bogatstvo je sve više postajalo osobnim, privatnim ili „skrivenim“. Industrijska revolucija označila je stvarni početak kapita-lizma kao pristupa uređenju gospodarstva (i društva), po kojemu sva sredstva za proizvo-dnju, a ne samo sredstva za osobnu ili obiteljsku uporabu trebaju pripadati pojedincima. To je također endemni europski pristup pitanju vlasništva.
Po kapitalističkoj doktrini liberalizma pripadnici vrste Homo sapiens su gladijatori, koji se na tržištu međusobno nadmeću u nakupljanju bogatstva ili se međusobno otimaju za kapi-tal, koje mora biti raspačan na pojedince. Usto, kapitalizam vidi ljudski rad i znanje, a time i jedinačne ljude kao robu na tržištu. Kapitalizam robom za tržište smatra i prirodu, koja nije proizvedena za tržište, nego je rođena u životnom postupku na izvorno mrtvoj Zemlji. Najpogubnije od svega je to, što kapitalizam ne uzima novac – koji je protuvrijednost ljuds-kog rada na tvarima uzetim iz prirode – samo kao razmjensko, nego prvobitno kao uporabno sredstvo.
Uporaba novca stvara dodatno bogatstvo u proizvodnji materijalnih dobara i u pružanju osobnih usluga, u trgovini stvarnim i izmišljenim dobrima, u prometu i komunikacijama, u znanosti i tehnologiji, u religiji i medijima, u ratovanju i sijanju terora. Ako se uzme u obzir (1) da će se razvitak tehnologije i dalje ubrzavati, (2) da je globalizacija stvorila svjetsko tržite te (3) da razmetan ljudski um od svega što se zatekne i što se stvara u vrsti uzima kao običnu robu, postaje jasno da proizvodnja novog kapitala od postojećeg stvara sve veće bogatstvo na računima „uspjelih i iznimnih“ pojedinaca, a da obični ljudi ostaju zakinuti. Iako je stvaranje novog bogatstva postupak u kojemu sudjeluje cijela (globalna) vrsta, u jagmi za kapitalom nebrojeni sudionici postupka stvaranja novog bogatstva ne sudjeluju u uživanju tog bogatstva.
Svjetsko slobodno tržište s golemom proizvodnjom i ponudom robe s jedne strane i s pohlepnom potražnjom i potrošnjom dobara s druge strane mamutski je pogon, kojim se izvlači golemo bogatstvo koje ne služi zadovoljenju potreba i ostvarenju ljudskih svrha pripadnika mnogoljudne globalne vrste koji to bogatstvo stvaraju. Bogatstvo ponajviše služi iskaljivanju prohtjeva povlaštene kapitalističke manjine i osvajanju potpune političke vlasti nad vrstom. Suvremeni kapitalizam, koji je prirodan posljedak pojave i razvitka kapitalizma, pravi je robovlasnički sustav, u kojemu su nebrojeni pripadnici vrste pretvoreni u roblje gospodara kapitala. (Thomas Piketty je dobro oslikao povijesnu i sada-šnju razdiobu prihoda i bogatstva među ljudima, među narodima, ali i između jedinačnih životnih zajednica i pojedinaca u njima ili izvan njih.) Nakaznost zrelog kapitalizma pot-puno se očituje u nakaznoj razdiobi prihoda i bogatstva. Kapitalizam je svojim razvitkom ugrozio i sam sebe. Ipak, vrsta ne smije čekati neizbježnu propast kapitalizma, koja bi u vrsti ostavila porazne posljedice poput onih koje je u Europi ostavila propast Zapadnog Rima. Vrsta ne smije čekati ni da Frankenstein kapitalizma koji je stvorila naša vrsta proguta i nju i biom. Kapitalizam treba žurno početi reformirati ili transformirati. Kapitalizam treba transformirati u ime vrste Homo sapiens.
Transformaciju kapitalizma će se provoditi gospodarskim, političkim i idejnim sred-stvima. Kapitalizam treba postupno zamjenjivati politizmom. Politizam je pristup uređenju gospodarstva i društva, po kojemu su svi društveni postupci objedinjeni u politiku, koja je vođenje zajedničkog, javnog posla životne zajednice. Politika je provedba volje naroda ili životne zajednice. Instrument politike je država. Zakon je na strani države, a na strani ka-pitala su samo pozitivna prava koja dodjeljuje država. Kapital nema ni ljudska ni prirodna prava. Za preuredbu odnosa kapitala, tržišta i društva državi stoje na raspolaganju: mone-tarni i porezni sustav, mogućnost nadzora tržišta, dogovaranje poslova i ulaganja između država, određivanje radnih uvjeta te minimalnih satnica i nadnica, uređivanje poslovanja financijskih ustanova, uređivanje pitanja patenata i drugog intelektualnog vlasništva, ula-ganje u infrastrukturu i obrazovanje, ulaganje u temeljna znanstvena istraživanja, pružanje poticaja proizvodnim poduzećima, određivanje carinskih plaćanja i određivanje količina uvoznih proizvoda, sprječavanje utaje poreza, suzbijanje političke i gospodarske korupcije, zaustavljanje krijumčarenja i drugo. Građani kao potrošači mogu domišljenim odabirom proizvoda utjecati na proizvodne programe poduzeća, tako da se, prvo, smanji broj proiz-voda koji se nude i prodaju i, drugo, da se s tržišta uklone skupi i isprazni proizvodi, koji služe snažnom nakupljanju kapitala i zadovoljenju prohtjeva kupaca te u koje je obično uloženo vrlo malo ljudskog rada. Potrošači mogu smanjiti nadmetanje među korporacija-ma, koje stvara gospodarsku entropiju i trati ljudski rad.
Temeljna svrha i osnovno mjerilo uspjeha transformacije kapitalizma je pružiti moguć-nost zaposlenja svim ljudima koji su voljni raditi. To je zahtjev vrste Homo sapiens, koja je sebe stvorila znanjem i radom. Za to je potrebno pružiti djeci i mladim ljudima mogućnost stjecanja ne samo uporabljivog znanja, nego i općeg znanja o Životu kao pojavi, razumije-vanja položaja i stanja čovjeka, znanja i razumijevanja političkih, gospodarskih i društvenih procesa te naravi i uloge medija. To država može napraviti, ako hoće. Ostvarenje temeljne svrhe transformacije kapitalizma ne može se ostvariti bez vezanja kapitala uz rad, znanje i prostor. Tko rado govori o ljudskim pravima, treba uvažiti to, da bi jedno od temeljnih ljudskih prava trebalo biti pravo svakog čovjeka na bogatstvo, koje vrsta kao cjelina stvara u biomu. Pravo čovjeka na bogatstvo može se ostvariti samo ako postoji obilje skupnog, zajedničkog, društvenog kapitala. (Isus je govorio, da je njegova zadaća zagovarati „obilje života za sve ljude“. Bogatstvo je vrijedno samo, ako ono u ljude unosi život.) Transformacijom kapitalizma kapitalu valja oduzeti slobodu, kao što je kapital lišio vrstu slobode privezavši je za grubo i neumoljivo slobodno tržište. Kapitalu treba oduzeti slobodu neodgovornog postupanja. Sloboda kapitala ljudima oduzima slobodu života, a vrsti slobodu prilagodbe okolnostima. Pripadnici vrste trebaju se posebno oglušiti na priče koje ispredaju mediji i trebaju odvraćati pogled od slika koje nameću mediji kapitala. Transformacija kapitalizma treba voditi stalnom povećanju društvenog kapitala.
Transformacija kapitalizma obavljat će se borbom između kapitala i vrste za nadzor nad državom. Narodi za tu borbu raspolažu velikom silom, koja se može iskazati usmjerenom potražnjom na tržištu, uporabom demokratskih političkih sredstava kao što su parlamen-tarni izbori i nacionalni referendumi poput nedavnoga britanskog te, ako zatreba, i vođe-njem izravne akcije građana.

5. Transformacija Europske unije
Europska unija je u opasnom stanju i u teškom položaju i to svojom krivnjom. Predvod-nici, nacionalni političari i narodi Unije svjesni su njezina stanja i položaja. U Uniji se vodi rasprava o „strategiji“, kojom bi se Unija mogla izvesti na put oporavka i možda preporo-da.
Strategija je smišljeno određivanje budućnosti. Strategija ima pridružena sredstva te na-čine i vremenski red svoje provedbe. Međutim, prvaci Unije nemaju jasno izrečenu i op-ćenito prihvaćenu ideju, kakva uvijek prethodi pravljenju strategije, po kojoj bi se nacrtala strategija spasa EU. Uz dosadašnje iskustvo s postavljanjem i ostvarivanjem strategija svih vrsta otkad su one početkom devetnaestog stoljeća ušle u upravljačku modu, a kasnije i u teoriju upravljanja projektima i pothvatima mnogo je uputnije strategiju svesti na uklanjanje problema koji tište sustav, kojim se upravlja i koji se nastoji poboljšati.
Kako bi se moglo ukloniti nevolje, koje pritišću sustave ili političke zajednice potrebno je neprijeporno odrediti temeljne uzroke nastalih nevolja ili problema. Ključni uzroci koji su Europu doveli u sadašnje mučno unutarnje stanje i do sadašnje presudne civilizacijske prekretnice su:
a) Europa nije slobodan i samostalan politički prostor,
b) Europa je duboko politički podijeljena,
c) Europska unija s 500 milijuna stanovnika ima neprimjeren politički sustav, koji je sprječava voditi politiku, iako bez politike nijedna politička tvorevina ne može opstati,
d) Europska unija se nije u stanju sama štititi ni od vanjske ni od unutarnje ugroze,
e) da nije Rusije kakva jest, bio bi zanemarljiv utjecaj Europe na političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne procese u svijetu, koji ni sam nema snažnu i suvislu ideju o sebi i za sebe,
f) Europa nije jedinstven i zaštićen gospodarski prostor, a unutar EU poduzetništvo i inovativnost sputani su unitarnom monetarnom politikom, koja obvezuje 19 malih, srednjih i velikih europskih zemalja, iako njihova gospodarstva imaju različit sastav i različite potrebe,
g) mnogi narodi EU smatraju, da im članstvo u toj tvorevini jamči gospodarski napre-dak i društveni procvat,
h) mnogi europski poduzetnici smatraju, da je veličina europskog tržišta jamac njihova poslovnog uspjeha,
i) nebrojeni „državljani“ Unije smatraju, da će im zadovoljstvo vlastitim životom doći samo od sebe, zahvaljujući bogatoj europskoj baštini; oni se usto pare bez množidbe,
j) Europa nema jedinstven, potpun i suvisao sustav uvjerenja, koji bi omogućio izgra-dnju zajedničke pripadnosti za sve narode i za sve građane koji sastavljaju Europu, iako se na zajedničkoj pripadnosti temelji društvena kohezija.
U političkoj javnosti Europe kolaju tri ideje o preobrazbi ili transformaciji Unije. Po jed-noj, Europsku uniju valja vratiti u novu europsku ekonomsku zajednicu. Po drugoj, Uniju treba dodatno integrirati u „superdržavu“, kojom bi združeno upravljali Francuzi i Nijemci, koja bi imala centraliziranu vojsku, unutarnju i vanjsku politiku te sigurnosne službe. Po trećoj, članice Europske unije bi jedna po jedna voljno i slobodno napuštale Uniju po predlošku koji su Englezi pružili Referendumom.
Za ideju unatražne preobrazbe političke unije u gospodarsku zajednicu može se uz ostalo reći: (1) da bi takvu preobrazbu bilo teško obaviti u sadašnje vrijeme općeg propadanja Unije; prikladno vrijeme za takvu preobrazbu je prohujalo; (2) da bi se zamišljeni prelazak teško uredno obavio; (3) da bi u mnoštvu ponovo suverenih europskih država malo njih moglo imati snažnu i samostalnu politiku, nedostatak kakve je najljuća nevolja sadašnje Europske unije; (4) da bi u novoj Europi sitnih i srednjih političkih zajednica počela neu-redna i kaotična jagma većih europskih i velikih izvaneuropskih političkih zajednica za „savezništvo“ i instrumentalizaciju sitnih i srednjih europskih država; (5) da bi se „novoj Europi“ dodale nove podjele; te (6) da bi takva preobrazba Unije mogla biti provedena, samo ako se liberalizam kao kapitalistički sustav uvjerenja zamijeni politističkim sustavom uvjerenja, koji bi omogućio potvrdu paneuropske ideje, koju bi prihvatila i Rusija. Za us-pjeh takve preobrazbe bilo bi potrebno da se SAD usporedo s europskom preobrazbom od uporišta svjetskog kapitala i uporišta obavještajnog intervencionizma preobraze u su-verenu teritorijalnu državu.
Za drugu ideju može se uz ostalo reći, (1) da bi ona – bez obzira na to, tko ju je prvi iz-nio – uistinu predstavljala pooštrenje temeljne američke zamisli, po kojoj je 1992./1993. godine Europska ekonomska zajednica neočekivano i naglo prometnuta u Europsku uniju; (2) da bi malo sadašnjih članica Unije voljno pristalo na ostvarenje te zamisli; (3) da Europa nikad nije podnosila centralizaciju političke vlasti; te (4) da bi ta zamisao zauvijek spriječila integraciju Rusije u Europu, što bi vjerojatno i bila skrivena svrha uspostave europske „superdržave“. Provedbom ideje europske „superdržave“ Europa bi se sama zauvijek ili do svoje propasti podjarmila, unakazila, podijelila i potpuno sputala. Ta ideja ne može biti izvorno europska politička zamisao. Ona je u najboljem slučaju očajnički „izlaz za nuždu“ europskim političarima, koji su neuspjelo provodili ideju „sve tješnje integracije“ svojeg dijela podijeljene Europe. Bavljenje idejom europske „superdržave“ odgađa hvatanje ukoštac s stvarnim nevoljama Unije.
Za treću spomenutu ideju može se uz ostalo reći: (1) da bi, po primjeru Bregzita, takvo rješenje nevolja Unije produžilo neizvjesnost i pojačalo trpljenje u njoj, iako je stanje u Europi hitno i uzbunjujuće; (2) da bi i u slučaju takvog rješenja došlo do političkog i gos-podarskog grabljenja jedne po jedne odcijepljene države, što bi dovelo ne samo do dodat-nih podjela, nego i do političkih i drugih sukoba unutar Europe, kakvi su Europu slabili u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću te posebice u prvoj, „versajskoj“ polovici dvadese-tog stoljeća; (3) da bi se u tom slučaju nereformirane SAD grčevito držale Unijinih „osta-taka ostataka“ – reliquiae reliquarum – kako bi nastavile održavanje predodžbe o Rusiji kao neprijateljici Europe; (4) da bi takvo prepuštanje budućnosti Europe slučaju i lijenosti eu-ropskih prvaka konačno upropastilo Europu, koja se nikad nije oporavila od dvaju svjets-kih ratova, koja je ona sama zapodjenula; te (5) da bi se Europa s trajnim političkim i si-gurnosnim vakuumu u sebi pretvorila u poprište sukoba velikih izvaneuropskih sila i u odredište doseljavanja iz obližnjih islamskih zemalja. Europa bi u dvadeset prvom stoljeću mogla postati političkim i vojnim poprištem, kakvim je u dvadesetom stoljeću bio Prednji Istok. U globalnom svijetu svaki kontinent može postati njegovim središtem ili žarištem. Rusija i Turska počele bi se uz slabu i rasutu Europu smatrati azijskim silama. Transfor-macija Unije je borba Europe za Rusiju i Tursku.
Nevolje i problemi Europe kao kontinenta su očiti, a neki od njih su navedeni u „Uvodu“. Istinska transformacija Europske unije imala bi za svrhu oporavak cijele Europe, a ne samo narodâ koji su sad okupljeni u Uniji. Sad su u najtežem položaju narodi koji su se našli u umjetnom procjepu između Unije i Rusije i neki narodi Unije, koji se više uzdaju u potporu SAD, nego u suradnju sa susjednim narodima.
Preobrazba Unije treba ići za tim da se Europi kao cjelini omogući vođenje europske politike. Ako brojne velike neeuropske zemlje imaju svoju politiku, zašto Europa kao kon-tinent ne bi imala svoju? Europa se treba sama pobrinuti za svoju vanjsku i unutarnju si-gurnost, koja joj treba jamčiti slobodnu suradnju s ostalim životnim prostorima, političkim zajednicama ili državama. Europa treba i može uporabiti vlastite snažne ljudske i bogate prirodne mogućnosti, baštinu izumiteljstva, strast za nakupljanje znanja i odanost znanosti kao izvoru istine i sredstvu napretka, svoj položaj usred triju kontinenata većih i mnogo-ljudnijih od nje, ali ona povrh svega treba iskoristiti svoju povijesnu sposobnost kovanja političke misli za cio svijet. Europa je jedini kontinent koji može pružiti ideju i političku misao za globalni svijet: Kinezi i Indijci nisu vični tom poslu; američka politička misao se dala u „autsorsing“ cionizmu; a islamski svijet se ne može lišiti sakralnog pristupa sustavu uvjerenja i još uvijek, ali utaman pomišlja na mogućnost uspostave svjetskog carstva u globaliziranom svijetu, koji ne podnosi ideologije i koja ne dopušta uspostavu carstava. U najbolje vrijeme Europa je mislila na cio svijet, a ne samo na sebe.
Zbiljski uzeto, Europa se za svoj spas mora politički osloboditi i ujediniti, što ne smije voditi ni njezinu vladanju europskim narodima ni centralizaciji politike. Europa mora vra-titi suverenost svojim narodima, od kojih je ona uzeta i prenesena na SAD. Europa u sebi treba obnoviti državnost, a sebi kao cjelini dati autoritet i vjerodostojnost te steći dostojan-stvo i uvažavanje. Europa treba upravljati svojim ljudima i svojim prostorom bez izdvajanja vlasti iz njezinih naroda ili povijesnih životnih zajednica i iz njihovih slobodnih asocijacija, koje će biti sastavnicama ukupne europske, kontinentalne politike. Jedinačne europske suverene zemlje udružuju se u područne asocijacije ili federacije, koje će nadvladati usitnjenost suverenosti u Europi. Federacije će omogućiti vođenje politike i obrane te ko-ordinaciju gospodarstva iz prostorno i gospodarski izdašnih političkih zajednica ili država. One će voditi zajednički stvaranu politiku svojih suverenih članica, bez kršenja ili kresanja njihove suverenosti. Pri okupljanju suverenih dijelova europskog zemljopisnog prostora u snažne političke i gospodarske podružnice cjelovite, ujedinjene, povezane i slobodne Eu-rope vodio sam račun o njihovoj gospodarskoj snazi, o njihovoj potrebi vođenja politike, o izgrađenosti njihova zajedničkog životnog prostora, o njihovoj sposobnosti izumitelj-stva te unapređenja znanosti i tehnologije, ali i o potrebi održavanja političke ravnoteže u tim podružnicama.
Jedna mogućnost početnog okupljanja suverenih povijesnih država ili životnih prostora je stvaranje četiriju federacija unutar Europske zajednice mira i sigurnosti. Suvremene države bi se mogle okupiti oko četiriju gospodarski najjačih i politički iskusnih zemalja u slijedeće skupine obližnjih zemalja, koje se jedna s drugom dotiču na kopnu ili na moru:
Britanija
Britanija
Irska
Nizozemska
Danska
Švedska
Finska

Francuska
Francuska
Belgija
Španjolska
Portugal

Njemačka
Njemačka
Luksemburg
Poljska
Austrija
Češka
Latvija
Litva
Estonija

Italija
Italija
Malta
Slovenija
Hrvatska
Mađarska
Slovačka
Rumunjska
Bugarska
Grčka
Cipar

Prva skupina suverenih država položenih oko Sjevernog mora ima 136 milijuna stanovnika, ukupan godišnji domaći proizvod 4.740 milijarda američkih dolara, površinu kopna 1.186 četvornih kilometara, a mjeru izgrađenosti životnog prostora 2,0, ako je mjera izgrađenosti životnog prostora sredozemno.podunavske skupine 1,0.
Skupina atlantskih zemalja okupljenih uz Francusku ima 132 milijuna građana, GDP 4.400 milijarda američkih dolara, površinu kopna 1.272 četvorna kilometra, a indeks iz-građenosti životnog prostora 1,2.
Baltičko-srednjoeuropska skupina uz Njemačku ima 142 milijuna stanovnika, GDP 5.340 milijarda američkih dolara, površinu kopna 1.007 četvornih kilometara, a indeks izgrađenosti životnog prostora 1.6. (Mjera izgrađenosti njemačkog životnog prostora 5,3.)
Sredozemno-podunavsko-crnomorska skupina zemalja uz Italiju ima 120 milijuna sta-novnika, GDP 2.645 milijarda američkih dolara, površinu kopna 958 četvornih kilometara, a indeks izgrađenosti životnog prostora 1,0.
Raspon među političkim federacijama po broju stanovnika je 100:118, po površini ko-pna 100:130, a po ukupnom domaćem proizvodu 100:200. Očito je da se može napraviti i mnogu drugih podjela unutar jedinstvene Europske zajednice mira i sigurnosti.
Sjedišta federacija bi trebala biti blizu njihova prostornog-demografskog težišta, što bi značilo da sjedišta budu u Parizu, Londonu, Berlinu i Budimpešti. Sjedište Zajednice bilo bi prirodno u Beču, koji je prijestolnica neutralne države i koji je smješten blizu prostornog središta Europe.
Ako se ima u vidu da će se Europska unija svakako transformirati, valja pretpostaviti da će mjerila pristupanje dodatnih zemalja Zajednici biti drukčija od sadanjih mjerila pristupa Uniji. Pretpostavljam da će dinamika gospodarstva, obrana i sigurnost biti važniji od nekih izmišljenih vrijednosti kao što su neograničena i apsolutna ljudska prava. Stoga se može u konačnici očekivati da će gotovo cijeli europski prostor biti u Zajednici, uključujući Rusiju i Tursku te zemlje između tih dviju eurazijskih sila i sadašnje EU. U tom slučaju očito bi Turska i Rusija same bili političke „federacije“ Zajednice, a bi bilo uputno dodatno okupiti federaciju „pravoslavnih“ zemalja uz pridruženje svih jadranskih zemalja sredozemno-podunavskoj federaciji, kojoj bi mogle pristupiti Austrija i Češka. Slobodna, ujedinjena i federalizirana Europa bila bi jamac obrane, sigurnosti i mira.
Europa kao savez političkih federacija jedinačnih suverenih država čuvarica je europske po-sebnosti i pripadnosti, nositeljica je i braniteljica europske slobode i jedinstva, mira i ned-jeljive suradnje unutar sebe i suradnje s drugim životnim prostorima i kontinentima. Eu-ropska zajednica mira i sigurnosti ili europski savez suverenih država i njihovih političkih fede-racija određuje što je europsko, a što nije. Međutim, europski pristup čovjeku, narodima, svijetu, vrsti, biomu i Zemlji ne smije ostati zatvorenim u Europu. Širenje novog, izvorno europskog pristupa na cio svijet i prožimanje cijelog svijeta novim vrijednostima za globaliziranu vrstu, najbolji je način obrane Europe. Te će vrijednosti Europa iskušati u samoj sebi. Europa se ne može obraniti samo silom, koju imaju i drugi životni prostori ili gospodarskom snagom, koju vrijeme premješta iz jednih krajeva svijeta u druge, nego po-najbolje tako što će ona navesti svijet da na Europu gleda tako kako Europa gleda na nj. Nitko osim Europe ne može svijetu donijeti takvu blagovijest. Ostale velike povijesne životne zajednice uvijek su vodile račun samo o svojim probitcima ili su nastojale osvojiti svijet. Upravo tako je jedno vrijeme mislila i Europa, koju je takav pristup unizio u vrijeme kad je bila gospodaricom svijeta. Europa ima teško i dragocjeno povijesno iskustvo, ali i golem ljudski i idejni potencijal. Spas Europe je u kovanju novih ljudskih i životnih vri-jednosti za nju samu, ali i za cio svijet. Na to Europu prisiljavaju njezino opasno stanje i njezin težak položaj, u koje je ona dovela samu sebe. To je stvarnost Europe, koja se može promijeniti samo novim pristupom svemu u svijetu. Transformacije Europske unije nema ni bez transformacije kapitalizma ni bez transformacije globalnosti, a one traže kovanje i ugađanje novih vrijednosti.
Svaka strategija je u rješavanju problema i u uklanjanju nevolja. Iz svijeta, a ne samo iz Europe treba ukloniti nakazne, zastarjele i prijeglobalizacijske poglede na čovjeka i na Ži-vot. Svijet mora odgovoriti izazovu globalizacije vrste Homo sapiens. Europa može svijet nadahnuti za pravi odziv tom izazovu, prenoseći na svijet svoje novo, globalizacijsko na-dahnuće, koje će nastati iz puke nužde, koja neće stvarati nasilje i osvetu, kao što se oni drugdje stvaraju. Čovjek, Europa i svijet mogu se izbaviti iz stiske, u koju ih je navelo pri-državanje sustavâ uvjerenja, koji su neodržljivi u globalnom svijetu i štetni globaliziranoj vrsti. Europa može osloboditi svijet i vrstu iz okova koje je vrsta sama iskovala. Europa je u globalizaciji slabo prošla i zato se mora odazvati njezinu izazovu.
Bečki stožer Europske Zajednice je srčika Europe, živa zamisao i postupak, a ne mrtva ustanova. Savez je okupljalište ili forum političke i životne mudrosti, skupština, prava crkva – eklezija u grčkom smislu. Savez je mjesto dogovora i koordinacije, a ne diktata i na-metanja nečije vlastite ili tuđe volje europskim povijesnim suverenim narodima. Svaki suvereni europski povijesni prostor dat će stožeru Zajednice jednog izabranog kardinala, koji će u forum unijeti bojazan i nadu, duh i nadahnuće, mudrost i povijesnu misao svojeg naroda.
Uredi Zajednice imat će mnogo posla u pitanjima obrane i sigurnosti, gospodarstva, šire-nja Zajednice, promicanja međukontinentalne suradnje i mira u svijetu, iako će prava politika biti vezana uz federacije i izvirati iz njihove suradnje. Međutim, vrlo važan posao Zajednice bit će u području sustava uvjerenja. Zajednica treba preuzeti odgovornost za jasno od-ređivanje i za širenje jedinog sustava uvjerenja – sustava koji može spasiti vrstu od unu-tarnjih sukoba i uništenja. Sadašnji rašireni individualni terorizam – za razliku od ranijeg organiziranog terorizma, koji su mnogo ranije organizirale i države – pokazuje da je neo-bično važno kakve se ideje skrivaju u umovima ljudi. Sad se terorističke akcije izvode iz uvjerenja, a ne po zadatku.
Europi je potreban sustav uvjerenja za vrstu primjeren globaliziranom svijetu. Takav sustav uvjerenja ne može se uvriježiti, ako se bude zagovarala i njegovala multikulturnost. Multikuturnost iza koje se skrivaju endemne, rasne, klasne, plemenske ili stranačke sakralne i svjetovne vjere opreka je jednom zajedničkom sustavu uvjerenja, koji je bitan uvjet jačanja društvene kohezije. Snošljivost nije lijek za multikulturnost. Lijek protiv zaraze multikulturnosti je monokultura ili jedan jedini sustav uvjerenja za vrstu. Europa se već odrekla kršćanstva kao sustava uvjerenja koji je služio vlastima i olakšavao društvenu mo-bilizaciju. Zašto se i muslimani u Europi i drugdje ne bi odrekli mobilizacijskog i juridičkog vidika islama? Zašto islam ne okuplja ljude samo kao ljude – bez stege, koja njihovu zajednicu razlučuje od ostatka vrste? Sve vjere nastoje od ljudi napraviti nadljude, kako bi ih mogle instrumentalizirati. Čemu služi vječan, tobože nebeski i nepromjenljiv šerijatski zakon, koji je čista opreka pozitivnim zakonima, koje donose državne vlasti u stvarnim, sadašnjim prilikama života? Ljudi bi se trebali i morali držati samo sustava uvjerenja, koji ih vodi da ostale ljude vide kao što vide sebe i kao što očekuju od ostalih ljudi da vide njih. Europa treba pokazati netrpeljivost prema sitnim endemnim prijeglobalizacijskim božan-stvima.
Za uspostavu paneuropskog sustava uvjerenja važno je i to, da se ljudi okane potrošaš-tva, kao bitnog vidika liberalnog sustava uvjerenja ili svjetovne vjere kapitalizma. Umjesto da sebe vide kao nositelje društvenog uspjeha i rekordere te kao potrošače i uživatelje us-luga i kupovnih iskustava, ljudi sebe trebaju vidjeti kao stvaratelje te kao nositelje znanja i razumijevanja Života i pravog stanja čovjeka. To bi ih navelo da vide kako su svi ljudi je-dnako jadni i jednako vrijedni. Pod utjecajem medija i njihovih pismoznalaca ljudi na neb-rojene načine umišljaju da su to što čovjek nije i što ne može biti.
Europljanima valja odustati od neumornog izmišljanja i nametljivog zagovaranja ljuds-kih prava. Nametanje ideje o važnosti ljudskih prava sračunato je na slabljenje države, jer se dodjelom sve više prava država sama onesposobljuje za obnašanje odgovornosti za zadovoljenje životnih potreba ljudi i za ostvarenje ljudskih svrha. Mnoge organizirane skupine svojataju prava, ali ne žele preuzeti odgovornost za Život. Ljudska prva podmukli nadomjestak za zadovoljenje životnih potreba. Najnovije ljudsko pravo je pravo čovjeka na neplodnost, što je pogibeljno za vrstu života Homo sapiens. Treba li množidbu i dalje prepuštati ljudima i krajevima, koji se nisu u stanju odreći ideologija i vjera koje potkopa-vaju mir, sklad i sigurnost u nepovratno globaliziranom svijetu? Od Europljana mogu i moraju nastati drukčiji ljudi. Europu će spasiti obični, a ne posebni, ideologizirani i in-strumentalizirani ljudi.
Sustav uvjerenja ima u svakom društvu neposredan utjecaj na stanje sigurnosti. U glo-balnom svijetu visoke tehnologije i brzog napretka tehnologije nebrojene su mogućnosti stvaranja životne neizvjesnosti i nesigurnosti. Prva linija obrane i temeljne mjere sigurnosti moraju biti postavljene u ljudske umove, u koje životne zajednice zarana moraju usaditi dobro. U suvremenom svijetu odgoj mladunčadi, koji je vrsta Homo sapiens gotovo do kraja zanemarila, postaje najvažnijom djelatnošću ili zanimanjem ljudi. Europski čovjek se prvi mora obratiti na novu globalnu „vjeru“ ili na novi svjetovni, životni sustav uvjerenja.
Kaže se da sustavi uvjerenja ili vjere određuju identitet ili pripadnost. U globalnom svi-jetu globalizirane vrste jedinačni ljudi mogu i smiju pripadati samo vrsti Homo sapiens i zemljopisnom prostoru dok na njemu dograđuju životni prostor. Pripadnost vrsti i preda-nost dogradnji životnog prostora omogućuju čovjeku da ima zavičaj u svakom mjestu i domovinu u svakom kraju, u kojem se trsi dograđivati životni prostor, u kojemu se ljudi množe, hrane i brane odnosno zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Za dogradnju životnog prostora osim čovjekova znanja, razumijevana i stvoriteljskog napora potrebno je, da kapital bude privezan uz rad i prostor. Stoga se može govoriti o druš-tvenom kapitalu. Pripadnost jedinačnog čovjeka samo vrsti i njegova predanost dogradnji životnog prostora relativiziraju zemljopisni prostor i uključuju čovjeka u životni postupak. Tako čovjek ima život, a drugo mu se ni ne isplati stjecati. Zajednica u brizi za opću sigurnost treba pomagati ljudima da se odupru instrumentalizaciji putem prianjanja uz ideologije, koje ih navode na postupke, kojima pokušavaju nadoknaditi propadanje života u sebi samima. Ne valja podcjenjivati ulogu sustava uvjerenja u životu ljudi i u stvaranju mira i sigurnosti. Život se najbolje štiti pravim sadržajem čovjekova uma.

Zaključak
Europa propada od početka dvadesetog, američkog stoljeća. Ona vidljivo propada od izbija-nja financijske krize u SAD 2007. godine. Četiri su temeljna razloga propadanja Europe: (1) privrženost Europe kapitalizmu, koji počiva na dugu i nadmetanju, a ne na znanju, radu i zajedništvu; (2) globalizacija koja je Zapadu oduzela monopol na znanje, tehnologiju, industrijsku proizvodnju, kapital, nadzor na tržištem i na sustav uvjerenja; (3) neprikladnost političkog sustava Europske unije za uklanjanje političkih, gospodarskih, sigurnosnih, nacionalnih i ljudskih nevolja, koje su izazvali financijski kapitalizam i globalizacija vrste putem tržišta; te (4) njegovanje u Europi razornog liberalističkog sustava uvjerenja, koji je raspršio Europljane, koji bi se trebali okupiti na otpor propadanju.
Iznesena raščlamba stanja i položaja Europe i prosudba njezinih mogućnosti zagovara preobrazbu Europske unije u Europsku zajednicu mira i sigurnost u svrhu zdušnog pretresa i preobrazbe kapitalizma te istovremenog dužnog pretresa i preobrazbe globalnosti vrste Homo sapiens. Ključ uspjeha svih triju preobrazbi koje Europljani moraju obaviti je u kova-nju i širenju globalizacijskog sustava uvjerenja pripadnosti svih jedinačnih ljudi samo vrsti i životnom prostoru, kako bi se potrle sve svjetovne i sakralne vjere i ideologije, koje ra-zvrstavaju našu vrstu u radne i ratne brigade, koje međusobnim gloženjem i borbom stva-raju kaos diljem vrste Homo sapiens.
Bogata politička i idejna baština čini Europu sposobnom da ona jedina ponudi nada-hnuće, koje će predstavljati blagovijest za sve jedinačne lutajuće ljude i za sve unižene na-rode svijeta, koji su natjerani na međusobno nadmetanje kakvoga u ostalim vrstama života nema. Čovjek kao vrsta zaslužuje da ponovo postane kreativan graditelj svoje budućnosti. Čovjekovo stvarateljstvo je proizvod evolucije Života.
Europa svojim političkim izumiteljstvom treba u se unijeti mir i u sebi ga čuvati. To je Europa uspijevala činiti cijelo devetnaesto stoljeće temeljen „koncerta sila“. Neodvojljivo od toga bit će ljudsko i političko nastojanje Europe da za mir i suradnju životnih prostora nadahnjuje sve narode euroazijskog kopnenog masiva. Time će se zaštititi od prekomorske ugroze.

Continue Reading