Archive | država

29 srpanj 2019 ~ 0 Comments

Država: Klima, tehnologija i život

SADRŽAJ

PREDGOVOR

UVOD

PRVI DIO: VLAST U VRSTI HOMO SAPIENS
SUVERENOST
POLITIČKI SUSTAV
CIVILIZACIJA
MILITARIZAM I RATOVANJE
KAPITALISTIČKA DRŽAVA
KOLONIJALIZAM I DEKOLONIZACIJA
SVJETSKO TRŽIŠTE

DRUGI DIO: STANJE ZEMLJE
VRSTA HOMO SAPIENS
UGROZA ŽIVOTNIH ZAJEDNICA
PRLJAVA INDUSTRIJA I PROPADANJE KLIME
SMANJIVANJE PRIRASTABIOMASE
STANJE ČOVJEKA

TREĆI DIO: BUDUĆNOST ŽIVOTA
ODGOVORNOST VRSTE ZA KLIMU
OPORAVAK KLIME
IZDATAK OPORAVKA KLIME
NOVE POTREBE VRSTE
TEHNOLOŠKA PLIMA
POSAO VRSTE
ŽIVOTNA STRATEGIJA
SMISAO, SILA I POSAO DRŽAVE
SVJETSKA MREŽA SURADNJE
BRIGA ZA ZEMLJU I ŽIVOT
POGOVOR: HRVATSKA DRŽAVA

PREDGOVOR

Život na Zemlji dopro je do obratnice ili povratnice, a ne do prek-retnice. Zemlja općenito prestaje biti izdašnom za život, kojega – koliko se sad zna – nema drugdje u Svemiru. Život na Zemlji, kao postupak koji se evolucijom razvio iz klice života položene u tvar koja je sama po sebi „mrtva“, minulih stoljeća počeo se brzo sro-zavati ili unižavati. Evolucija života zamijenjena je devolucijom.
Civilizacija kao pristup uređenju čovjekovih životnih zajednica, po kojemu je vlast iznesena iz tih zajednica i postavljena nad njih, postala je zaprekom za obavljanje teških zadaća, koje su se isprije-čile pred vrstu Homo sapiens. Naša vrsta kao jedna od vrsta života skrivila je nastanak sadašnjega slabog stanja života općenito i vlas-titog slabog stanja posebno, ali ona kao vrsta jedina može popravi-ti sadašnje stanje života i „stanje čovjeka“. Civilizacija koja je spu-tala našu vrstu dotrajala je i treba prestati.
Do konačnog zastoja i rastroja došao je i kapitalizam, kao pris-tup uređenju gospodarskih odnosa u vrsti, koji je vrsta prigrlila temeljem obećanja kapitalizma, da će oskudicu koja je tištala vrstu zamijeniti obiljem. Vrsta se nije oduprla napasti obilja, a kapital, kapitalizam, tržište i ideologija liberalizma nisu išli za potpunijim zadovoljenjem potreba cijele vrste, nego prvobitno za nezasitnim i žestokim nakupljanjem slobodnoga privatnog kapitala kao sredstva vladanja vrstom. Neskromnost vrste te vlastoljubljivost i nezasit-nost kapitala prekomjerno su opteretili Zemlju, a sad smanjuju njezino životno bogatstvo. Kapital i vrsta postali su teret Zemlji: vrsta Homo sapiens stoljećima je drugim vrstama otimala život, a kapitalizam je vrstu sve jače držao u ropstvu tržišta. Sad vrsta treba početi rasterećivati Zemlju, postati skromnom i ukloniti kapitali-zam, koji je sredstvo uske klike kapitalista, a ne vrste Homo sapiens.
Kapitalizam kao najnoviji i konačan uzorak civilizacije vrsti je uz obećanje obilja podmetnuo i liberalizam kao učenje, po kojemu su ljudi samo nezasitni skupljači osobnog tvarnog bogatstva, za koje se oni na tržištu trebaju nemilice međusobno nadmetati i na-kon zadovoljenja svojih potreba. Kapitalizam je vratio vrstu u bio-lošku evoluciju, iako se u rodu Homo poodavno pojavila kulturna evolucija, koja počiva na smišljenoj uporabi čovjekova mozga i uma te na prirodnom odabiru, a ne na slučajnoj pojavi genskih mutacija u rodnoj tvari organizama i na prirodnom odabiru. Civili-zacija je od svojeg začetka kočila kulturnu evoluciju u našoj vrsti, a kapitalizam je tu evolucije potpuno zakočio Industrijskom revolucijom. Sadašnje teško i nepodnošljivo stanje čovjeka također pokazuje, da je došlo krajnje vrijeme da se vrsta otrese civilizacije općenito i kapi-talizma posebice, kako bi se počela prilagođivati okolnostima, koje je ona sama stvorila te kako bi mijenjala i poboljšavala te okolnos-ti. Vrsta se mora nasilu vratiti kulturnoj evoluciji, koja će poboljšati i njezino biološko zdravlje.
Smišljena uporaba uma traži uzgoj ili odgoj čovjeka. Uzgoj ili kultiviranje čovjeka potrebni su za osposobljavanje jedinačnih ljudi za obavljanje skupnog posla koji stoji pred vrstom. Vrsta se treba skupno prilagođivati teškim okolnostima života na Zemlji, koje je sama prouzročila te smišljeno mijenjati te okolnosti prvobitno promjenom načina života u sebi. Homo sapiens je jedina vrsta živo-ta, u kojoj nema odgoja za vrstu. Novi uzgoj čovjeka za vrstu tra-žiti će postavljanje štovanja života kao najveće vrijednosti u vrsti. Vrsta treba upriličiti uzgoj svoje mladunčadi za život u vrsti, a ne za potrošnju i za nadmetanje na tržištu rada, znanja i vještina. Mlade ljude treba podizati za mir bez kojega nema oporavka vrste; za zajedništvo, jer se posao vrste mora skupno obavljati; te za os-posobljavanje jedinačnih ljudi za obavljanje teškog i zahtjevnog posla koji je zapao vrstu.
Globalizacija naše vrste koju su iznenada okinuli globalizacija poslovanja i uspostava svjetskog slobodnog tržišta učinili su to, da vrsta progleda i da uvidi okolnosti u kojima se zatekla. Vrsta uviđa da će propasti i nestati, ako se sama ne prihvati posla popravka uvjeta života na Zemlji.
Ipak, vrsta svoj posao ne može obavljati kao jedna radna cjeli-na. Vrsta je već razdijeljena u povijesne životne zajednice, od kojih svaka ima svoj životni prostor, a svi takvi jedinačni životni prostori sastavljaju životni prostor vrste, koji vrsta dograđuje na plohi Zem-lje ili uz nju. Kao što je vrsta vezana uza Zemlju kao planet, tako svaki jedinačni čovjek treba biti – trajno ili privremenu – vezan uz jedan i samo jedan povijesni životni prostor, kako bi u tom prosto-ru dok se u njemu nalazi obavljao s drugim ljudima posao vrste. Stoga svaki čovjek treba pripadati samo vrsti Homo sapiens i jednom od njezinih životnih prostora. To čini „identitet“ ili pripadnost čovjeka. Nikoga ne spadaju dvije posebne domovine ili dva pose-bna zavičaja. Domovina pripadnika vrste Homo sapiens je Zemlja.
Jedinačni ljudi – posebice otkad je vrsta globalizirana – mogu se premjestiti iz jednoga životnog prostora u koji drugi, ali oni i u novom prostoru moraju pripadati tom prostoru i na njemu obav-ljati skupni posao vrste, koji je isti na svakom zemljopisnom mjes-tu: zadovoljenje životnih potreba životne zajednice, prilagodba zatečenim životnim okolnostima i kreativna prilagodba okolnosti potrebama vrste i života. Pripadnost ljudi vrsti i određenom život-nom prostoru omogućuje vrsti obnašanje odgovornosti za Zemlju. Prianjanje jedinačnih ljudi uz mjesni zemljopisni prostor i njihov rad u pripadnom životnom prostoru omogućuju našoj globalizira-noj vrsti globalno čišćenje okoliša, globalni oporavak klime, glo-balno povećanje biomase i globalno svladavanje čiste tehnologije. Rad ljudi u mjesnom životnom prostoru omogućuje Zemlji da njeguje životno zajedništvo vrste.
Homo sapiens je jedina radna vrsta odnosno vrsta koja je sposob-na smišljeno raditi, proizvoditi predmete i strojeve, uspostavljati nove postupke te smišljeno otkrivati i rabiti nove materijale. Vrsta je svojom poduzetnošću, svojim izumiteljstvom i svojim radom pod skrbi kapitala zaprljala Zemlju i poremetila klimu. Odsad vrsta treba smišljeno, poduzetno i izumiteljski čistiti Zemlju, povećavati kopnenu biomasu na njoj i popravljati klimu. Vrsta je dosad prisil-no radeći za kapital upropaštavala Zemlju i život na njoj. Odsad će vrsta biti na tlaci za oporavak života na Zemlji. Obrat koji vrsta mora izvesti dao joj je pravu pouku. Ona mora postati skromnom, predano zadovoljavati svoje nasušne potrebe, odbaciti prohtjeve i povrh svega kao vrhovnu vrijednost u Svemiru štovati život, ko-jemu su ljudi jedini svjesni svjedoci.

UVOD

U svijetu koji gledamo te u kojemu živimo i umiremo stanje je postalo slabo i teško. Teško je stanje planeta Zemlja, na kojemu traje i naša vrsta Homo sapiens. Teško je stanje i života kao postup-ka, koji se odvija samo na Zemlji. Teško je stanje i naše vrste, u kojoj su gotovo svi jedinačni ljudi nezadovoljni stanjem svojega jednokratnog života.
Teško stanje Zemlje kao kolijevke života najbolje se očituje u smanjenju prirasta biomase ili živog blaga zemlje. Biomasa je uku-pno mnoštvo živućih bioloških organizama određenog područja u određeno vrijeme. Ako se na stalno smanjenje prirasta i na očeki-vano smanjenje biomase doda smanjenje bioraznolikosti odnosno izumiranje mnogih vrsta, posebice koralja, poremećaj u hranidbe-noj mreži vrsta može donijeti dodatno smanjenje biomase. Hra-nidba vrste Homo sapiens ovisi i o veličini biomase na Zemlji i o bioraznolikosti. Očito je, da će naša namnožena vrsta morati pro-mijeniti način ishrane ili će se morati sama brojčano smanjiti. Ljudi za svoju hranidbu uzimaju, trate ili odbacuju golemu količinu bi-omase.
Na očigled vrsti događa se značajna, žestoka i trajna promjena klime odnosno promjena statističke razdiobe uzoraka vremenskih prilika, koja je vrijedila desetljećima, stoljećima i tisućljećima. Doš-lo je do promjene prosječnih vremenskih prilika i do odstupanja vremenskih prilika od prosječnih vrijednosti. Govori se o pojavi krajnjih vremenskih neprilika ili nepogoda. Došlo je i do neospor-nog i stalnog zatopljivanja odnosno do rasta prosječne temperature u klimatskom sustavu Zemlje.
Na smanjivanje prirasta i očekivano smanjivanje biomase te na zatopljenje klimatskog sustava valja dodati prljanje i trovanje kop-na i mora odlaganjem neraspadljivih tvari kao što je plastika; tro-vanje sustava života neobuzdanom uporabom pesticida i insektici-da u proizvodnji hrane; te neprimjerenu uporabu štetnih kemikalija u obradbi hrane i pripravi jela. Smanjenje prirasta biomase, zatop-ljivanje kli-matskog sustava te onečišćenje Zemlje ozbiljno ugroža-vaju ne samo biološko zdravlje u našoj vrsti, nego i život u cjelini. Naša vrsta može izumrijeti i zbog društvenih zala, koje ona množi unutar sebe. Ako naša vrsta nestane, na Zemlji će se nastaviti ži-vot, koji će biti raspoređen u očuvane sadašnje vrste i u vrste koje će se pojaviti.
Stanje Zemlje i opće stanje života na njoj su teški. Međutim, i-pak, najteže je stanje unutar naše vrste odnosno stanje života jedi-načnih ljudi koji sastavljaju vrstu. Kapital je odnose u našoj vrsti uredio tako, da se jedinačni ljudi moraju međusobno nadmetati te jedni od drugih grabiti bogatstvo i uspjeh. Nadmetanje među jedi-načnim ljudima te nadmetanje i ratovanje među životnim zajedni-cama unose u vrstu obilje zla. Nadmetanje u kojemu netko dobiva, a netko gubi ljudi ne znaju zamijeniti suradnjom u kojoj svi dobi-vaju. Ljudi su se prestali brinuti za životno zajedništvo, koje de facto pruža ili donosi životno osiguranje odnosno zaštitu. Očito je, da je za nastalo stanje u vrsti i oko nje kriva sama vrsta, bez obzira na način kojim se vrstom vlada. Stoga se mora postaviti pitanje o sa-moj vrsti.
Kakva je to vrsta, koja se upustila u posao koji nije njezin te ko-ji je unakazio Zemlju, ugrozio život na njoj i razdružio ili izvrstio nju samu? Naša vrsta pripada rodu Homo, u kojemu se ona pojavi-la nakon vrste Homo habilis i vrste Homo erectus. Pripadnici vrste Homo habilis bili su četveronošci, ali su bili sposobni (habiles) držati u prednjim šapama ili šakama predmete, kojima su se služili i uz njihovu uporabu razvijali jaču silu od one kojom su raspolagali dok su bili goloruki. Životinje znaju rabiti svoje nokte i pandže, svoja kopita ili svoj kljun, a Habilis je rabio predmete, koje je nala-zio u prirodi. Habilis je za obavljanje posla obrambe i hranidbe sam birao pribor koji je rabio.
Poslije vrste Homo habilis pojavila se dvonožna vrsta Homo erec-tus, koje su pripadnici za obavljanja posla imali slobodne obje pre-dnje noge ili ruke, koje im nisu bile potrebne za premještanje vlas-titog tijela. Istovremena uporaba obiju ruku omogućivala je čovje-ku ne samo da obavi više posla i da obavlja složenije poslove, ne-go i da lakše istražuje i upoznaje okoliš. Nedvojbeno je to, da su se obje prve vrste u rodu Homo odlikovale mozgom znatno razvijeni-jim od mozga ostalih primata.
Zanimljivo je to, da vrste roda Homo nisu trajale istovremeno. Dvije od njih zamijenile su prethodnu. To pripisujem činjenici da je evolucija u rodu Homo bila kulturna evolucija. Pripadnici roda Homo imali su iznimno razvijen mozak, koji se uporabom i sam dalje razvijao. Očito je, da je svaka slijedna vrsta „nadmudrila“ prethodnu, koja se – suočavajući se s mudrijim življem na istom prostoru i s istim mjestom u hranidbenoj mreži – počela slabije hraniti i slabije množiti. Tako je vrsta Homo sapiens „nadmudrila“ obje prethodne vrste iz njezina roda.
Mozak u vrsti Homo sapiens postao je toliko razvijen, da je čovjek postao sposoban za pojmovno razmišljanje. Bilje je nepomično i ono ima kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Ono nema sjetila, nego receptorske ili prijamne stanice. Životinje su pomične, imaju sjetila i njima treba slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Životinje brzo donose odluku. Čovjek ta-kođer ima slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, ali se u njega dobro razvilo i pojmovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Čovjek je u stanju iza viđenih slika umetati pojmove, ali i na temelju uvedenih pojmova stvarati nove. Čovjek je pojmo-vima pridružio artikulirane riječi, koje se sastoje od niza razgovijet-nih glasova. Danas vrsta raspolaže milijunima pojmova, koje je postupno dodavala temeljem opažanja, ali i povezivanjem pojmo-va, koji već postoje u čovjekovu umu.
Dva ključna pojma kojih se čovjek dokopao su prostor i vrije-me. Životinje vide i prepoznaju mjesta, ali one ne znaju za prostor. Usto, u životinjskom svijetu postoji samo „sada“. Pojam prostora omogućio je ljudskim zajednicama, da sustavno vladaju mjestima, da prostorno raspoređuje svoje djelovanje i da uređuje svoj odnos sa susjednim zajednicama. Umjesto nasumičnog lutanja, čovjek je mogao planirati svoje premještanje. Pojam vremena omogućio je čovjeku određivanje početka, planiranje i predviđanje trajanja po-slova koje je kanio poduzeti. Uz pojam vremena vezan je i pojam „nakane“, ali prvobitno pojam „svrhe“. Homo sapiens je jedina vrs-ta, koje pripadnici imaju pojam svrhe. Taj pojam se u vrsti pojavio prije samo tridesetak tisućljeća. Sad je čovjek bez svrhe kao „muha bez glave“. Zajednica bez svrhe srlja u rasulo i propast. Svrha o-mogućuje čovjeku da probere svoje postupanje u budućnosti, kako bi ostvario potrebne dobrobiti. Čovjek je izgubio dobar dio urođe-nog ponašanja, jer mu je u okolnostima koje se stalno mijenjaju više pomagalo domišljeno ponašanje i postupanje. Čovjek ovisi o primjerenom ponašanju, koje dolazi od sadržaja njegova uma. Svrha pomaže čovjeku, da se u njegovu umu nađe pravi sadržaj, koji će čovjeku pomoći da postupa tako, kako bi ostvario postav-ljene svrhe. Životinje nemaju svrhe, ali im one nisu ni potrebne, jer im je ponašanje koje vodi do ostvarenja dobrobiti – hranidba, množenje i zaštita – urođeno. Životinje su živi, programirani me-hanizmi ili organizmi. Oni kao da imaju spremnik obavijesti, koje se mogu samo rabiti – ROM ili Read Only Memory – ali se ne mogu mijenjati ili dopunjavati. Čovjek osim bioloških potreba ima i kul-turne.
Naprotiv nižim životinjama koje imaju upečeno ponašanje i po-stupanje, čovjek može birati ili od drugih ljudi prihvaćati sadržaj svojeg uma, koji će mu određivat ponašanje i postupanje. Preuzi-manje tuđih zamisli čovjeku se događa ili zbog neznanja i slabog razumijevanja stvarnosti života ili zbog krivo odabrane ili prih-vaćene svrhe. Religije su od pradavnine nudile ljudima skupnu svrhu, ali i propisivale ponašanje i postupanje, za koje se očekivalo da vode dobrobitima koje pruža ostvarenje svrhe.
Mogućnost izbora sadržaja uma i izbora svrhe je svakako dob-robit, koju su čovjeku donijele biološka i kulturna evolucija. Među-tim, otvorenost čovjekova uma nosi čovjeku i nevolju: odveć je lako odabrati pogrešnu ili neostvarljivu svrhu i njoj obvezno pod-rediti ponašanje i postupanje, koji mogu biti štetni i razorni. Po vlastitom izboru, ali još više pod pritiskom vlasti kapitala i ideolo-gije liberalizma, pripadnici vrste su se minulih stoljeća sve više o-davali samoživosti odustajući od zajedništva, zamjenjivali skrom-nost nezasitnošću te sve više cijenili materijalna, a sve manje kul-turna dobra, kao što su doživljaj ljudskosti i stjecanje zadovoljstva vlastitim životom.
Ipak, dugom uporabom uma, koja prirodno vodi i do stalnog razvitka mozga u koji je um usađen, čovjek je uz pojmovno miš-ljenje stekao i svijest o samom sebi. Čovjek je postao sposobnim vidjeti sama sebe, svoj položaj u zajednici te učinke svojeg djelo-vanja u zajednici i u prirodi. Na tom stupnju čovjekove kulturne evolucije pojavile su se umjetnost i religija. Nadareni i nadahnuti ljudi nastojali su iskazati to što vide i prosuđuju te to drugima pre-dočiti umjetničkim uradcima. Čovjek je u uporabi uma pošao dalje od nastojanja da zadovolji svoje životne potrebe: hranidbu, zaštitu i množenje.
Može se govoriti o svijesti čovjeka o samom sebi, ali ja radije govorim o ljudskom duhu. Ljudski duh nije tvar ili bitak, nego pos-tupak koji omogućuje čovjeku da pretražuje svoj unutarnji isku-stveni prostor, da vrjednuje stanje vlastitog života i da prosuđuje smisao svojeg djelovanja u životnoj zajednici i prema okolišu. Ljudski duh je jednak u svakom čovjeku i svatko ga može otkriti i naučiti rabiti. To je blagotvoran postupak, koji navodi čovjeka na dobro. Iako se o ljudskom duhu govori i kao o svijesti, o njemu ne valja govoriti kao o savjesti. Savjest vodi čovjeka da prosuđuje svo-je čine u odnosu na određena pravila postupanja, a svijest ili ljud-ski duh vode čovjeka da prosuđuje vrijednost i uporabu vlastitog života. Ljudski duh navodi čovjeka na dobro: ne upućuje ga na nadmetanje s drugim ljudima, nego ga potiče na pružanje najveće-ga mogućeg dobra zajednici, jer se ljudskost može doživjeti samo u zajednici.
Na kraju ističem, da Homo sapiens raspolaže mozgom i umom koji čovjeku omogućuju da ima pojmovno znanje. Međutim, čo-vjekova sposobnost pojmovnog mišljenja čini čovjekov um razme-tnim. Čovjek može živjeti u istini, ali i u zabludi. (Tako nije ni s biljem ni sa životinjama.) Čovjek može imati dobre ili iskvarene svrhe. Čovjek može postupati korisno ili štetno. Ipak, u čovjeku se razvio i ljudski duh, kojim čovjek može prosuditi vrijednost svojih postupaka i valjanost uporabe svojeg života.
Kako bi naša globalizirana vrsta mogla živjeti u istini i u dobru, potrebno je da se do istine i do toga što vrsta treba ili mora podu-zeti dođe skupnim trudom u životnim zajednicama. Konačno, od-govornost za životni prostor mogu nositi samo životne zajednice, a za Zemlju cijela svjesna i oduhovljena vrsta Homo sapiens. Vrsti su potrebni jednodušnost, „jednoumlje“ i unikulturnost.
U današnjem presudnom vremenu, u kojemu se vrsta našla na obratnici, istinu i naputak za djelovanje vrste ne mogu vrsti propi-sati ni kapital ni pismoznalci kapitalizma. Odluku o svojem postu-panju treba donijeti sama vrsta, u kojoj se pojavio ljudski duh, koji potiče ljude na skromnost, poduzetnost, izumiteljstvo, zajedništvo i dobro.

Prvo
VLAST U VRSTI HOMO SAPIENS

Homo sapiens je jedna od vrsta života na Zemlji. To je ipak iznimna, jedincata vrsta. Naša vrsta je plod biološke evolucije, ali i slijedne kulturne evolucije u rodu Homo. Svaka vrsta života ima isti posao: hranidbu jedinki, zaštitu jedinki i njihovih zajednica te množidbu jedinki (unutar vrste). Naša vrsta ima dodatan posao, jer njezini pripadnici – za razliku od jedinki ostalih vrsta – imaju iznimno razvijen mozak, sposobnost pojmovnog mišljenja, svijest o sebi, nakane i svrhe. Pripadnici naše vrste rade, proizvode, otkrivaju nove materijale, izumljuju nove radne i proizvodne postupke, pla-niraju djelovanje te prosuđuju učinke svojeg rada i djelovanja. Na-ša vrsta ima i kulturne, a ne samo biološke potrebe.
Homo sapiens je nedvojbeno napredna i nadarena vrsta, ali je sposobnost pojmovnog mišljenja u njoj učinila to, da je teško u-pravljati životnim zajednicama vrste. Naime, ponašanje jedinki unutar naše vrste i njihovo postupanje prema okolnom svijetu nisu predvidljivi, jer nisu programirani ili urođeni. Jedinke svih vrsta međusobno su različite, a razlike među pripadnicima naše vrste su uvećane, jer nije riječ samo razlikama u fizičkim značajkama, nego i o razlikama u umnim sposobnostima. Ljudi različito gledaju na život i mogu stvoriti različit stav prema zajednici. U ljudskim su se zajednicama od pradavnine javljali samoživi ljudi, koji su slabili zajedništvo i društvenu koheziju, koji su bili potrebni za obavljanje (zajedničkog) posla vrste: hranidbe, zaštite i množidbe. Samoživost je bila velika napast u izvornim zajednicama.
Izvorne čovjekove zajednice nastojale su jačati zajedništvo. U tu svrhu je vjerojatno i bila izumljena religija, koja je bila obilno rab-ljena za jačanje zajedništva i društvene sljubljenosti. Religija je od-gajala ljude za zajedništvo. Pravila ponašanja i postupanja jedinač-nih ljudi dobila su u religiji i božanstvima snažna jamstva. Pojedin-ce je trebalo odgajati za zajedništvo. Umjesto zakona kojima su u civilizaciji uređivani ponašanje i postupanje ljudi, u izvornim zaje-dnicama bili su uspostavljeni običaji, koje je trebalo poštivati.
U najranijim izvornim zajednicama najvažniji dnevni poslovi bili su skupljanje hranljivih plodova prirode i lov. Kasnije je počeo i ribolov. To su bili skupni poslovi i u njima je svim ljudima valjalo sudjelovati. Ljudi su se trebali dnevno hraniti i to bez prave mo-gućnosti držanja pričuva. Ljudi su se u izvornim zajednicama množili toliko, koliko je bilo hrane te koliko je bilo manje napasni-ka, nametnika, grabežljivaca i neprijatelja. Međutim, u nekom raz-doblju kulturne evolucije vrsta je pripitomila određene vrste bilja, a u ledenom dobu i određene vrste životinja, koje su se zbog hra-nidbe vezale uz ljude, ne znajući pravo zašto ih ljudi hrane: radi odgođene hranidbe ljudi i radi pomoći ljudima u radu.
Uzgoj bilja i životinja donio je dodatno razlučivanje ljudi po sposobnosti. Nekim ljudi je uzgoj bilja i životinja išao bolje nego drugima. Ipak, njegovanje zajedništva činilo je to, da su ljudi koji su znali uzgojiti više dobrih plodova i izdašnijih životinja bili po-nosni što mogu dati veći prinos zajednici, jer se hrana prikupljala na jednom mjestu pa zatim pravedno dijelila obiteljima. Pojavom obrta dolazilo je do složenije podjele posla prvo u obiteljima, a poslije i u zajednici pa je bilo sve teže njegovati zajedništvo, ali se zajedništvo uspjelo njegovalo. Individualizam bi ugrozio opstanak vrste, jer vrsta još nije stvarala obilje.
Trajanje i razvitak najranijih ljudskih zajednica pokazuju, da se zajednicama trebalo vladati i da je njih trebalo upravljati ili usmje-ravati. U izvornim zajednicama vlast je pripadala zajednici, koja je imala svoje birane predvodnike, koji su ostajali pripadnicima zaje-dnice. Predvodnici nisu imali stalan ustroj, putem kojega bi pro-vodili odluke. Vlast je bila u samoj zajednici. Zajednica je imala vlast u sebi. Zajednica je imala vrhovništvo nad prostorom i nad ljudima, koji su pripadali zajednici i prostoru.

Suverenost
Suverenost ili vrhovništvo je puno pravo ili vlast vladavinskog tije-la nad samim sobom, bez upletanja vanjskih izvora, sila ili tijela. Suverenost je temeljni pojam svake političke teorije, koji označuje vrhovništvo u političkoj zajednici ili državi odnosno u životnoj zajednici. Stoga se može reći, da su izvorne ljudske životne zajedni-ce imale u sebi suverenost ili vrhovništvo. Te su životne zajednice, svaka za sebe, mučile muku sa svojim poslom i opstankom. Za golemu većinu današnjih životnih zajednica može se reći, da u njima vrhovništvo ima kapital, kao vrijednost ili sila koju je domis-lila sama vrsta.
Pojam suverenosti mijenjao je svoj sadržaj tijekom povijesti za-padnih naroda, posebice u vrijeme Prosvjetiteljstva. Tako su politič-ka zbilja i pravna teorija stvorile mnoge i različite vrste suverenosti. Sadašnji pojam suverenosti ima četiri vidika: područje ili teritorij, pučanstvo, vlast i priznanje. Očito je, da neka politička zajednica može imati suverenost u nekom od navedenih vidika, a da u ne-kom drugom nema. Primjerice, država možda može imati političku suverenost, a da nema gospodarsku suverenost.
Teorija države i vladanja koja je bila uvriježena prije sadašnjeg zamaha zapadnog kapitalizma učila je, da neka politička tvorevina, da bi bila državom mora imati slijedeće značajke: (1) da se sastoji od pučanstva koje nastanjuje određeno (državno) područje i koje pri-znaje isto vrhovno tijelo vlasti; (2) da vrhovnom tijelu države služi posebno osoblje: državna administracija, koja provodi odluke vr-hovnog tijela i vojna služba, koja – kad je potrebno – silom podu-pire provođenje odluka vlasti te koja štiti zajednicu od drugih us-postavljenih političkih zajednica; te (3) da tako sazdanu državu druge slično sazdane političke jedinice priznaju kao neovisnu u njezinu djelovanju na pučanstvo nastanjeno u njezinu području, to jest na njezine podanike; takvo priznanje čini to, što se danas nazi-va međunarodnom suverenošću.
Bilo bi poželjno, da države imaju još dvije značajke i da se one očituju u zbilji: (4) da pučanstvo skupno osjeća da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj „narodnosti“; i (5) da pučanstvo čini zajednicu, u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi posla i u uživanju dobrobiti. Za usađivanje dviju posljednjih zna-čajka u političku zajednicu brine se sustav uvjerenja, vjera ili ideo-logija, koje pučanstvu određuje ili za koje pučanstvo pridobiva politička vlast.
Po nekim teorijama države i vladanja valja razlikovati slijedeće vrste suverenosti: unutarnju suverenost, po kojoj nadzor nad drža-vom ima vlast upriličena isključivo unutar države; međuovisna suverenost, po kojoj se prijelaz pučanstva preko granica koje i dalje postoje obavlja po napravljenim sporazumima; međunarodna pravna suverenost, koja počiva na priznanju suverenosti neke dr-žave od većine ostalih država; te „vestfalijska suverenost“, po kojoj je u svakoj političkoj tvorevini u Europi postojala samo domaća vlast i nije mogla postojati nikakva vanjska vlast poput opće crkve ili dugih vanjskih političkih tijela. Suverenost je vezana uz zako-nitost, koja zahtijeva uzajamno priznanje država.
U drevnim carstvima sva je vlast bila u rukama vladara, koji je raspolagao fizičkom silom. Zakone je donosio vladar, ali je od njih bio izuzet. Jedino je u drevnom Izraelu prvi kralj Saul pristao biti pod Mojsijevim zakonom. To je bio uvjet da imenovani zapovjed-nik vojske Saul, koji je imao samo tjelesnu stražu, bude prihvaćen za kralja. U Rimu je vlast, koju je dugo imala životna zajednica ili Senatus Populusque Romanus, bila prenesena na cara, kojega nisu ob-vezivali zakoni. Carske odluke imale su snagu zakona. Riječ je bila o apsolutnoj suverenosti, kakva je bila zasnovan u Europi Vestfa-lijskim mirom 1648. godine.
U srednjovjekovnoj Europi kraljevi nisu bili suvereni u punom smislu riječi, jer je njihova vlast bila ograničavana odlukama skupš-tina velikaša. Kraljevi su dijeli vlast s feudalnom aristokracijom. Srednjovjekovno poimanje suverenosti omogućivalo je i kraljevima i velikašima da imaju de iure suverenost. Ujedno se i pojedincima priznavala sloboda izbora po „prirodnom pravu“.
Pitanje suverenosti zaoštrilo se u Europi u šesnaestom stoljeću kad su česti građanski ratovi stvorili potrebu uspostave snažnih središnjih vlasti, kad su kraljevi počeli kršiti vlast i krnjiti prava ve-likaša i kad su se počele stvarati suvremene nacionalne države. Tomu je znatno pridonijela pojava protestantstva, u kojoj je Kato-lička crkva izgubila i nadzor nad europskim sustavom uvjerenja. Nacionalne monarhije uklonile su kaos, koji su stvorili endemni vjerski ratovi, koji su najteže pogodili Francusku. Francuzima je trebala apsolutna monarhija.
Francuski filozof i teoretičar države Jean Bodin (1530.-1596.) tvrdio je, da država mora imati snažnu središnju vlast te da suve-renost mora biti apsolutna i trajna. Suverenost mora biti štićena iznutra, a za donošenje zakona vladar ne treba imati suglasnost podanika. Vladara ne smiju obvezivati ni zakoni koje je donio nje-gov prethodnik. Ovlasti vladara se ne smiju ni privremeno prenijeti na trenutno jake pojedince ili na sudce. Apsolutni vladar vlada po prirodnim i Božjim zakonima, ali on nije iznad njih. On je samo iznad pozitivnih zakona, koje donosi on sam. Božanski zakon i prirodni zakon nameću vladaru da se pridržava moralnog zakona, koji mu nameće ograničenja.
U vrijeme prosvjetiteljstva smatralo se, da vlast pripada državi, a da vladar vlada ne po Božjoj milosti, nego po pristanku svojih po-danika ili po društvenom ugovoru. Kad vladar prestane ispunjavati svoje obveze prema podanicima, postojeći ugovor prestaje i pravi se novi društveni ugovor s novim vladarom. Tako je mislio Tho-mas Hobbes (1588.-1679.). Jean Jacques Rousseau (1712.-1778.) je smatrao, da suverenost pripada narodu ili pučanstvu države i da je narod suveren u državi. Građani prave ugovor s državom, ali se pritom njihova suverenost ne prenosi na državu. Rousseau se izri-čito protivio uvođenju razlike između izvora suverenosti i ostvare-nja suverenosti. Suverenost je neprenošljiva i ona trajno pripada narodu. Suverenost naroda je neprenošljiva i neotuđiva. Suvere-nost naroda se ne može prenijeti na vladara.
Uz pojam suverenosti veže se isključivo zakonodavno pravo suverenog tijela. U pitanju je stupanj u kojemu odluke koje donosi suvereno tijelo mogu biti osporavane od kojega drugog tijela. Njemački sociolog Max Weber (1864.-1920.) određuje suverenost kao monopol ili isključivo pravo zajednice na zakonitu uporabu sile. Po Weberu, bilo koja druga skupina, koja svojata pravo upo-rabe sile mora se podložiti suverenu ili bi morala biti vojno pobije-đena, kako bi se potvrdila izvorna suverenost. U današnje vrijeme mnoga tijela, prava ili načela osporavaju suverenim državama pra-vo na uporabu sile i isključivo zakonodavno pravo: međunarodno pravo, pojedini ogranci državnog ustroja, savezne države, udruge građanskog društva, vjerske ustanove, poslovne korporacije, mediji ili političke stranke.
Teoretičari države i vladanja razlučuju suverenost de iure od su-verenosti de facto. Zakonita ili de iure suverenost odnosi se na objav-ljeno i ustavno priznato pravo vlasti da nadzire svoje zemljopisno područje. De facto ili stvarna suverenost odnosi se na stvarni nad-zor vlastitog prostora. Ona uključuje suradnju i poštivanje dobro-biti pučanstva, nadzor prirodnih izvora u prostoru i unošenje tuđih izvora u prostor, sredstva potrebne prisile za održavanje zaštite prostora i ljudi te opću sposobnost države da provodi potrebne mjere. Ako se za provedbu suverenosti obilno rabe sredstva prisile govori se o prisilnoj suverenosti. Mnoge države postigle su stvarnu neovisnost mnogo poslije ostvarenja suverenosti. Suverenost se može prenijeti, ali se neovisnost prenijeti ne može. Neovisnost se može privremeno ukloniti, ako dođe do zaposjedanja cijelog pod-ručje tuđom vojnom silom. (Tako je bilo 2003. godine u Iraku, koji nijedna okupacijska sila nije kanila pripojiti svojem području kao što u Siriji čini susjedni Izrael.)
Rasapom istočnoeuropskog bloka i nekoliko istočnoeuropskih višenacionalnih država mnoge zemlje i mnogi narodi su se osamo-stalili, ali neke osamostaljene zemlje nisu dobile opće priznanje svoje samostalnosti (Kosovo, Abhazija, Južna Ingušetija). Te zem-lje više ne odgovaraju nekoj drugoj sili, nisu podvrgnute tuđem nadzoru, ali nemaju opće priznanje suverenosti.
Još uvijek se pravi razlika između unutarnje i vanjske suverenos-ti. Unutarnja suverenost vezana je uz odnos suverene vlasti i poli-tičke zajednice. Kod unutarnje suverenosti temeljno pitanje je za-konitost vlasti. Po kojem pravu vlast vlada političkom zajednicom: po božanskom pravu, društvenom ugovoru ili po narodnoj suve-renosti? Interna suverenost treba biti jaka, kako bi se spriječile po-bune posebnih interesa, terorizam ili potkopavanje političke zajed-nice. Vanjska suverenost poglavito je vezana uz odnos domaće suverene vlasti i drugih država. Velika Britanija je dodjeljivala priz-nanje drugim suverenim vlastima, ako imaju potpun administrativ-ni nadzor nad prostorom i ljudima na njemu te ako ta vlast nije podložna nekoj drugoj vlasti u zemlji ili vanjskoj suverenoj drža-vi. Vanjska suverenost vezana je i uz pitanje uloge međunarod-nog prava. Je li upletanje jednih sila u unutarnje poslove drugih sila dopustljivo? Iako međunarodno pravo podupire suverenost država, mnoge politički nametnute međunarodne konvencije omo-gućuju jakim tuđim silama, da se upliću u suverene poslove slabi-jih država.
Potrebno je naglasiti, da pitanje suverenosti nije vezano samo uz pravo i zakonitost. Uz suverenost ili vrhovništvo svake političke ili životne zajednice vezana je i odgovornost. Suverena vlast nema samo određenu vrstu suverenosti, priznato pravo djelovanja na prostor i ljude na njemu, nego i dužnost da se brine za prostor i da stvara dobrobiti za ljude. (U drevnoj Kini je car imao „mandat nebesa“, da se brine za zemlju i ljude.)
Imajući u vidu različite vidike i vrste suverenost pravo je pitati, kakvu suverenost i koliko suverenosti ima vrsta Homo sapiens na Zemlji kao svojem prostoru te kakvu suverenost i koliko suvereno-sti imaju čovjekove životne zajednice u svojim povijesnim život-nim prostorima? Ni vrsta Homo sapiens ni njezine životne zajednice nemaju ni pravu vrstu suverenosti ni dovoljnu mjeru suverenosti, da bi mogle imati odgovornost za Zemlju, klimu, zaštitu prostora i za zaštitu ljudi, da bi mogle jamčiti hranidbu, zaštitu i množidbu vrste te da bi mogle pomoći ljudima da dožive ljudskost. Kako bi mogle preuzeti dužnu odgovornost, životne zajednice vrste trebaju uzeti suverenost, koju im je oteo kapital te svoje države ili političke zajednice učiniti sredstvima za obavljanje posla vrste.

Politički sustav
Danas je gotovo cijelo kopno Zemlje razdijeljeno na suverene na-cionalne države. Suverenost država uključuje zakonito pravo dr-žavnih vlasti da nadziru prostor, djelovanje na njemu i na ljude koji žive na prostoru države, ali i da se brinu za dobro stanje pros-tora te za dobrobit ljudi. Iako se naglašava pravo države na upora-bu sile, vlast ima i odgovornost za prostor i za sve što je u prostoru države: pojedinačne ljude i cijelo pučanstvo, za rad i vrijednost rada, za uporabu prostora i prirodnog blaga, za izgrađenu društve-nu i fizičku infrastrukturu, za okoliš i klimu te za sam život, koji je vrhovna vrijednost na Zemlji i kojega vjerojatno drugdje nema.
Stoga u razmatranju prava i obveza suverene vlasti treba uzeti u obzir to, da u svakoj zemlji postoje: (1) politička zajednica ili drža-va, (2) politički sustav ili politički režim (jednakovrijedan tehnički izraz); i (3) nositelji vlasti. Za nositelje vlasti se pretpostavlja da će mudrom uporabom političkog sustava pružati dobrobiti narodu te čuvati i jačati političku zajednicu ili državu.
U svakoj suverenoj državi politički sustav se treba neprestano ugađati prilikama u zemlji i okolnostima oko nje. Čak i izvorno dobro postavljen sustav traži trajnu preobrazbu, jer se njegovom uporabom politička zajednica mijenja i razvija. Zapuštanje politi-čkog sustava ili režima, stvara potrebu za naglom, revolucijskom zamjenom uspostavljenog sustava novim. Pritom obično bivaju uklanjani i nositelji vlasti. U pravim, dobro utemeljenim političkim zajednicama, kakvima su bili drevna carska Kina i Bizant, dugo-vječnost političke zajednice jamči se pravovremenim uklanjanjem slabih nositelja vlasti pod kojima politička zajednica propada. U Bizantu su bez milosti micali slabe careve. Ondje nije bilo primo-geniture ili prava prvorođenca na prijestol. U Kini, gdje je bila primogenitura, uklanjane su carske loze. (U dvadeset dva stoljeća trajanja Kine u njoj se izredalo osamnaest carskih loza.) Nositelji vlasti bili bi žrtvovani i uklanjani za dobro političke zajednice od-nosno naroda i za očuvanje cjelovitosti pripadnog prostora.
Što sastavlja politički sustav? Politički sustav čine sredstva i na-čini na koji se vodi politika ili obavljaju javni poslovi naroda, živo-tne zajednice ili političke zajednice. Sredstva političkog sustava ili njegovu podlogu ne čini samo zakoni, kojima se uspostavlja za-konski poredak ili uređen način političkih odnosa. Za to nije dosta-tan ustav, jer su u politički sustav uključene i svrhe, granice snoš-ljivosti ili tolerancije te formalne i neformalne strukture vlasti, što je povezano u jednu cjelinu. Politički sustav uključuje i očekivanja naroda. Politički sustav čine i običaji u vođenju poslovanja i opći društveni običaji.
Pri izgradnji države valja odlučiti, kako se uparuju dvije bitne varijable: stupanj centralizacije vlasti te stupanj ujednačenosti kul-ture, jezika i zakona. U tom smislu postoje četiri mogućnosti upa-rivanja:
1. Centralizirana i standardizirana administracija; potpuno homo-genizirana kultura, jezik i zakon. Tako je bilo u carskoj Kini, Bi-zantu, Engleskoj kraljevini i kasnije u Francuskoj. Danas u Hrvat-skoj, ali i drugdje nema ujednačene kulture, jezika i etičkih običaja.
2. Centralizirana administracija, kakva je danas u Hrvatskoj, ali malo ujednačenosti u kulturi, jeziku i sustavu uvjerenja (liberali-zam, nacionalizam, političko ljevičarstvo).
3. Izostanak središnje administracije, ali ujednačena kultura. Tako je bilo u srednjovjekovnoj Italiji i u srednjovjekovnoj Njemačkoj.
4. Izostanak centralizirane i standardizirane administracije, ali i izo-stanak ujednačene kulture, jezika i zakona. Tako je bilo u Frana-čkom carstvu Karla Velikoga i u Mongolskom carstvu.
Tri su bitna sredstva ili bitne sastavnice središnjeg sustava uprav-ljanja: opći administrativni sustav, vojno-redarstveni sustav upora-be državne sile ili prisile te porezni sustav, koji je srž uređenja poli-tičke zajednice ili države. Dobar ili primjeren porezni sustav je te-melj zdravlja političke zajednice i njezine zaštite.
Vojna sila je centralizirana društvena ustanova, koja je smišljena i koja se rabi za izvedbu nasilje do smrti. Vojna sila je fizička sila, koja žestoko djeluje s nakanom da ubije. Vojnom silom služe se države u međudržavnim ratovima, ali postoji i paravojna sila ko-jom se služe terorističke i krijumčarske skupine, a kojima su se do tijesne globalizacije gospodarstva znale služiti i svjetske korporaci-je. Međutim, smatram da i u teorijskim razmatranjima vojnu mre-žu društvenog utjecaja valja proširiti na široku mrežu zaštite zajed-ničkih ili društvenih interesa, koji mogu biti ugroženi ideološkim, vojnim, gospodarskim i političkim sredstvima. Ako se zaštita ili obrana uzme u širem smislu, uz uporabu nasilja sračunatog na uklanjanje neprijatelja posebno jača uporaba obavještajnih sredsta-va, koja uključuju prvobitno namicanje obavijesti iz javnih mreža i ostalih izvora.
Politička sila ili utjecaj sastoji se u centraliziranom uređenju društvenog života u državnom prostoru. Prva zadaća politike ili države je jamčiti javni poredak, kako bi se društveni život mogao odvijati na predviđen i predvidljiv način. Mnogi teoretičari društva namjerno pokušavaju proširiti političko djelovanje na udruge gra-đanskog društva ili na korporacije, ali postoji neuklonljiva razlika dragovoljne pripadnosti ljudi udrugama građanskog društva i stu-panja radnika u ugovorni odnos s korporacijama, s jedne strane, te pripadanja ljudi državi, s druge strane. Iako se da pretpostaviti, da je djelovanje političke vlasti logično uređeno, koordinirano i veza-no uz određen, konačan prostor, politički utjecaj je znatno pros-torno ograničeniji od utjecaja triju ostalih izvora utjecaja. Ideologi-ja laganije od ostalih triju izvora političkog utjecaja (politike, gos-podarstva, vojske) prodire kroz državne granice.
U suvremenoj sociologiji značajan broj autora slabo naglašava spregu vojnih i političkih vlasti, što se uklapa u moj pristup po kojemu se poimanje obrane treba proširiti na opću zaštitu suvere-nog državnog prostora i svega vezanoga uz taj prostor. Ulogu u zaštiti društva imaju ne samo vojska, policija i državna administra-cije, nego i mjesna samouprava i građani, posebice u hitnim sta-njima. Ugroze koje napadaju društvo nisu samo vojne naravi, nego uključuju gospodarsko, terorističko, krijumčarsko i drugo djelova-nje.
„Umekšana“ odredba države kaže, (1) da je država skup specija-liziranih ustanova i osoblja; (2) da ona ima svoje središte u tom smislu, što politički odnosi izviru iz jednog središta i uviru u nj; (3) da država ima omeđen i obilježen prostor na kojemu djeluje; te (4) da država ima stanovit stupanj autoritativnog određivanja društve-nih pravila koja obvezuju i pridržavanje kojih potiče postojanje organizirane fizičke sile. To je sukladno uvriježenoj postavci da postoje države, da one imaju svoj politički sustav i da imaju nosite-lje vlasti, koji imaju na raspolaganju politički sustav i silu koja taj sustav podupire na državnom prostoru, a često i izvan njega.
Stoga je neobično važno pitanje o tomu, kako nastaje vladajući sloj odnosno kako se okupljaju nositelji vlasti – kao ljudi i državni-ci – u suvremenim državama, ali i kako su nastajali u ranijim poli-tičkim sustavima. Svaka trajna država mijenja svoj politički sustav upravo kako bi mogla trajati, jer neprimjereni politički sustavi mo-gu upropastiti i političke zajednice, cijela društva u njima i same narode. Mi smo danas naviknuti na promjenu nositelja vlasti pu-tem „demokratskih“ izbora, ali u nebrojenim prijelomnim stanjima u svim državama dolazi do naglih, iznenadnih, neočekivanih, ne-predviđenih i nepredvidljivih promjena nositelja vlasti. U takvim stanjima novi nositelji vlasti pripravno mijenjaju politički sustav, jer je zatečeni sustav tako slabo služio političkoj zajednici, da sama promjena nositelja vlasti ne bi donijela poboljšanje stanja u druš-tvu.
Načini djelovanja političkog sustava uključuju postupke tijela ili nositelja vlasti, koji donose političke odluke, jer ni iznimno primje-ren politički sustav ne proizvodi političke odluke automatski. U politici nema automatizma kao što ga nema ni u životu. U politici se ogleda život naroda. Politički sustav uključuje osoblje koje do-nosi odluke, postupke kojim se dolazi do odluka, ali i zadaće koje postavljaju vlasti ili vladari. Gdje su se donosile ili gdje se danas donose odluke za jedinačne zemlje: u vladarskom dvoru, na grad-skom trgu kao u drevnoj Grčkoj ili u republikanskom Rimu, u vojnom stožeru, u sjedištima političkih stranaka, u medijskim kućama i političkim zakladama, u Europskoj komisiji ili u tuđim obavještajnim službama? Gdje se u današnjim SAD donose odlu-ke? U Bijeloj kući, u rascijepljenom Kongresu, u nebrojenim su-dovima različitih razina, u Wall Streetu, u obavještajnim službama, u medijskim kućama, u Otvorenom društvu Sorosa Györgyja?
Posebno je pitanje osoblja koje treba jamčiti provedbu donese-nih odluka. Osoblje je uglavnom u vojsci i redarstvu, u državnoj administraciji te posebice u poreznoj upravi. U tom smislu države su bile podijeljene u četiri skupine. (1) države bez birokracije i bez „naoru-žanog naroda“, (2) države sa središnjom administracijom i „naoružanim narodom“; (3) države sa središnjom administracijom i stajaćom voskom; te (4) države bez administracije izvan stajaće vojske, koja ima svu vlast. Mislim, da danas ima malo država koje imaju kakvu god vlast. U SAD ne postoji „trodioba“, nego stodioba vlasti.
Spomenut ću to, da u svakoj političkoj zajednici važnu ulogu ima sustav uvjerenja, koji može imati priznatu ustanovu, koja se brine za taj sustav. Takva ustanova u Hrvatskoj je na određeni način Katolička crkva, koja je tijekom cijele povijesti štitila i sačuva-la narod. Za SAD se smatra da su kod osamostaljenja isključile postojanje središnje vjerske ustanove, ali po mojem mišljenju takva ustanova je naknadno uvedeni Vrhovni sud, koji se ne brine za sustav uvjerenja ili ljudske vrijednosti, nego za izmišljenu kategori-ju ljudska prava.
Posebnost političkog sustava takozvanih liberalnih demokracija je postojanje dvostranačkog sustava, u kojemu dvije uspostavljene stranke imaju vladavinski kartel, u kojemu one naizmjenice proda-ju nacionalnu politiku jakim posebnim interesima, koji su vezani uz korporacije, slobodan privatni kapital i uz jake medijske kuće. Tim načinom politički sustavi zapadnih „demokracija“ su predani ili izdani nositeljima posebnih interesa.
Ako se odnosi u ljudskim zajednicama i postupanje tih zajedni-ca prema Zemlji, prostoru i klimi promatraju sa stajališta vrste, biva očitim da politički sustav u većini zemalja ne omogućuje vrsti, da dobro obavlja svoj posao prilagodbe prilikama i okolnostima te posao smišljene preinake zatečenih teških životnih prilika na Zem-lji. Vrsti je potreban sustav, koji je primjeren njezinim prijekim potrebama.

Civilizacija
Civilizacija je razmjerno kratko razdoblje kulturne evolucije naše vrste. Staro je niti šest tisuća godina, a kulturna evolucija u rodu Homo traje bar milijun godina, a da se i ne spomene dugo pretho-dno traja-nje biološke evolucije. Civilizacija je uklonila izvorno ljudsko zajedništvo, koje je donijela biološka evolucija i koje se dugo njegovalo tijekom kulturne evolucije. U obje vrste evolucije promjene u vrsti se ustaljuju prilagodbom okolnostima življa s promijenjenim značajkama organizma.
Nasuprot životnom zajedništvu izvornih čovjekovih zajednica, civilizacija je označena: (1) izdvajanjem vlasti iz zajednice; (2) vezanjem vlasti uz osobnu, privatnu imovinu, koje je omogućila pojava pisma; (3) podjelom ljudi temeljem podjele posla i usredotočenja rada; (4) pojavom pisma; (5) uspostavom pismoznalskog ili svećeničkog sloja, koji se brine za obvezujuću vjeru ili ideologiju kao sredstvo vlasti; te (6) isključivim pravom vlasti na uporabu sile prema podanicima, u koje su bili pretvoreni prijašnji pripadnici životne zajednice.
Uspostava civilizacije bila je revolucijski skok unutar kulturne evolucije. Ona je lišila čovjeka izvornog životnog zajedništva, skup-nog stvarateljskog rada i ljudske poduzetnosti, a znanje i kasnije znanost postali su monopolom pismoznalskog sloja, koji je služio vlastima. (Sad pismoznalski ili „svećenički“ sloj čine mudrosne zaklade ili „trustovi mozgova“ i nametljive medijske kuće.)
Za kapitalizam se kaže da je označen privatnim ili skrovitim, o-sobnim vlasništvom nad sredstvima proizvodnje, što znači da se novo privatno bogatstvo stvara postojećim privatnim bogatstvom. Kapitalisti žive od rente odnosno od prethodno nakupljenog bo-gatstva ili novca. U kapitalizmu su ljudski rad i bogomdana priro-da roba za preprodaju, a robom za preprodaju je i gotov novac, koji se nije vezao uz rad i prostor. Ljudi su roba; priroda je roba; kapital, bogatstvo i novac su roba koja nosi rentu pojedincima, a ne zajednici. Radni ljudi i poduzetnici žive od rada i znanja, a ne od kapitala.
U izvornim civilizacijama, kao što su bili Egipat i Sumer, kapital je bio u plodnom mulju, koji su nanosile rijeke Nil odnosno Euf-rat i Tigris. Taj kapital je – kao što spada u civilizaciju – bio priva-tan: pripadao je faraonu ili kralju. Prve civilizacije su nastale priva-tizaci-jom mulja. Iz njih je uklonjeno životno zajedništvo, a ljudi su svrstavani u radne postrojbe za stvaranje i održavanje infrastru-kture za uređenje vodnih tokova te za gradnju spomeničkih tornje-va ili piramida. U Sumeru i Egiptu vlast je živjela od rente, a grad-njom piramida obavljana je i „redistribucija“ dohotka. Kad se tlo u Egiptu i Sumeru iskvarilo Nil i Eufrat-Tigris nisu više nosili rentu. Na mjestima prvih civilizacija sad su sušne pustinje.
U republikanskom, a pogotovo u carskom Rimu sva je imovina bila privatna, a vodeći krugovi su živjeli od rente. To dvoje čini bitne značajke kapitalizma. Bogatstvo Rima koje je nosilo rentu bila je vojska, koja je bila organizirana za osvajanje tuđega i za pljačku u tuđem životnom prostoru. Kapital Rima bio je u vojsci. Pljačkalo se zlato, dopremao se mramor i dovlačili robovi. Vojni zapovjednici bili su kapitalisti. Julije Cezar je poslije Drugoga gal-skog rata jednom veletrgovcu robova prodao 53.000 zarobljenih galskih vojnika. Vojni zapovjednici su se međusobno ubijali, ne bi li postali carevima.
Rimski kapitalisti napravili su sredozemnu infrastrukturu za pljačku odnosno za namicanje rente. Rim je imao legionarski kapi-talizam. Robovi su bili robom kao i u drevnoj Grčkoj. Kad su bile opljačkane i opustošene sve europske, azijske i afričke zemlje oko Sredozemnog mora te kad više nije bilo legionarske rente u Europi su ostali siromaštvo i bijeda. Nastalo je Mračno doba. Kasnije se polupusta Europa obnovila radom, znanjem i poduzetnošću Be-nediktinaca te doseljavanjem u Europu cijelih novih naroda.
Mračno doba donijelo je Europi zajedničarski predah, koji je o-mogućio integraciju i asimilaciju doseljenika s istoka, koji su u plemenskim valovima dolazili u Europu. Sličan zajedničarski pre-dah donio je Zapadu i konac Drugoga svjetskog rata, u kojemu su u Europi bili stradali i ljudi i kapital. U siromašnoj Europi i u zab-rinutoj Americi moralo se ponovo živjeti od rada, znanja i poduze-tnosti, a ne od bogatstva odnosno rente. Kapitalisti su bili u strahu od komunizma. Bila im je potrebna društvena kohezija pa su pris-tajali na dogovaranje s radnicima. Europsko zajedničarstvo bilo je mjesnom odnosno endemnom pojavom. Sav ostatak vremena od početka civilizacije do nastupa globalizacije može se smatrati raz-dobljem kapitalizma.
Civilizacija je našoj vrsti donijela državu, ali i suverenost vlada-ra, umjesto suverenosti životnih zajednica. Vladari su u svojim suverenim država ili gradovima svojevoljno uspostavljali političke sustave. Oni su sami donosili odluke za te sustave, a odluke su provodili pismoznalci, svećenici i oružnici. Odluke nisu mogle nas-tati dogovorom u životnim zajednicama, nad kojima su bdjeli vla-dari. Ljudsko zajedništvo za vladare je bilo prokletstvo. To što se zbivalo u početku civilizacije zbiva se i sada.
Ako se vrsta želi posvetiti svojim poslovima prilagodbe okolno-stima te preinake sadašnjih teških i smrtonosnih okolnosti, ona se mora osloboditi kapitalizma, koji sputava vrstu slobodnim svjet-skim tržištem, koje pripadnicama vrste određuje ponašanje i pos-tupanje. Upravo svjetsko tržište prisiljava ljude da se međusobno nadmeću na tržištu rada, znanja i poduzetnosti. Međutim, kapitali-zam je samo jedan, nadati se je i posljednji, uzorak civilizacije. Os-tali uzorci civilizacije imali su svoje političke sustave, koji su ukla-njali ljudsko zajedništvo, sputavali ljude i sprječavali ih da se brinu za potrebe vrste. Ostale civilizacije su svrstavale ljude u brigade za prisilni rad, vezale ih uz vesla galija, držale ih kao robove ili su ih držale zatvorenima u krletke, kakvima su bili prvi gradovi-države. Po nasilnom usađivanju političkog sustava u životne zajednice na-še vrste – kakav god taj sustav bio – nema razlike među uzorcima civilizacije. Civilizacija i kapitalizam su sinonimi. Stoga vrsta ne treba ići za uklanjanjem zapadnog kapitalizma, nego kapitalizma kao takvoga odnosno civilizacije kao takve.
Kapitalizam treba zamijeniti politizmom, koji će kao politički sus-tav oslobođene vrste objedinjavati politiku, gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja i to za obavljanje posla za narod, za životne zaje-dnice i za samu vrstu. Uvođenje politizma umjesto kapitalizma, ujedno će označiti konačnu zamjenu civilizacije životnim zajedniš-tvom.

Militarizam i ratovanje
Bogatstvo je oduvijek trebalo zaštitu. Bogatstvo se ili zaticalo u pri rodi ili se namicalo ljudskim radom. U izvornim zajednicama iz vremena neposredno prije pojave civilizacije mukotrpno se radilo, jer su zajednice uzgajale bilje i životinje, a nisu više samo skupljale plodove, lovile divljač i hvatale ribu. Bogatstvo izvornih zajednica bilo je u skupnom radu. Nasuprot tomu, prve civilizacije su nastale na bogatstvu bogomdanoga riječnog mulja, koji je bio prisvojen od vladara. To bogatstvo je valjalo štititi i od domaćih ljudi i od okol-nih zajednica. Stoga se među značajkama civilizacije našao i milita-rizam. Spočetka je to bio unutarnji militarizam, a poslije se pojavio i vanjski. Suverene vlasti u nastalim civilizacijama, državama ili gradovima spremno su štitile svoje bogatstvo. One su prisvojile isključivo pravo uporabe sile te stvorile vlastitu vojnu silu i zdušno je rabile.
U Mlađem kamenomu dobu, koje je trajalo oko pet tisuća godina do pojave civilizacije ljudi su vodili sjedilački život. Pravljenje i pečenje posuda i drugih predmeta od ilovače, uzgoj bilja, uzgoj životinja te skupni i radni odgoj djece tražili su sjedilački život i puno rada. U prethodnim razdobljima, prije nego što su počele sjedilački živjeti, izvorne zajednice su se znale premještati u potrazi za izdašnijim prostorom, a ugrožene zajednice su se morale braniti. Takvo međusobno „naguravanje“ životnih zajednica bilo je plo-dom biološke evolucije. Mnoge životne zajednice su se prisilno premještale pod pritiskom oskudice na određenim životnim pros-torima. Dok se pripadnici životinjskih vrsta međusobno bore svojim tijelima, a biljne vrste raspršivanjem svojeg sjemena, ljudske životne zajednice se bore naoružanim postrojbama.
Držanje stajaće vojske ili stalnih naoružanih postrojba bitna je značajka svih suverenih država. Pravo na držanje vojske je „te-meljno državno pravo“. Htjele to ili ne htjele, sve države drže voj-ske za slučaj nužde. Mnoge vojske ne žele biti besposlene pa same zapodijevaju ratove, iako se podizanje ratova sveti svima koji za-podijevaju napadačke ratove. Stalna prijetnja uporabom vojske ili paravojnih postrojbi prisiljava nebrojene zemlje da i bez zapodije-vanja rata trate na vojsku silno narodno bogatstvo. Prijašnji ameri-čki predsjednik Jimmy Carter izračunao je, da su SAD od napada na tornjeve u New Yorku 2001. godine potratile na ratovanje tri tisuće milijardi dolara, a potrebno ulaganje u zapuštenu američku prometnu infrastrukturu bi tražilo „samo“ jednu tisuću milijardi dolara. Od svojeg utemeljenja SAD nisu ratovale samo sedamna-est godina, a od svršetka Hladnog rata samo jednu godinu – iz-bornu 2000. godinu.
Europski vladari ili narodi neprestance su ratovali od početka Rekonkviste ili ponovnog zauzimanja Iberijskog poluotoka, koji su Arapi držali pod potpunom okupacijom dobra četiri stoljeća, a pod djelomičnom punih osam stoljeća. Osim što su međusobno rato-vali u Europi i na dalekim kontinentima Europljani su ratovali pro-tiv dre-vnih Arapa, Seldžučkih Turaka, Mongola, Osmanskih Tu-raka, Indijaca, Kineza, američkog domorodačkog pučanstva, Vijet-namaca, Korejaca te protiv mnogih suvremenih arapskih i islam-skih naroda. Europljani su vodili nebrojene kolonijalne ratove pro-tiv domorodačkih plemena i naroda.
Držanje vojske i vođenje ratova traže silna materijalna sredstva. Porezni sustavi zemalja bili su podređeni nakupljanju novca i dru-gih sredstava za vođenje rata, novačenje podanika u vojsku, izgra-dnju domaćih utvrda te za izgradnju prometne infrastrukture pot-rebne za izvedbu ratnih djelovanja. Vojske su se uvježbavale za rušenje protivničkih nekretnina i proizvodnih pogona, uništavanje ljetine, sprječavanje opskrbe protivničke vojske i pučanstva, a da-nas se uvježbavaju i za remećenje građanske i vojne informacijske infrastrukture. Sve su se vojske uvijek uvježbavale za ubijanje ljudi, bilo neposrednim bilo daljinskim upravljanjem ubojitim sredstvima i ratnim vozilima.
Gledano sa stajališta vrste ratovanje je predstavljalo uništavanje i traćenje s mukom stečenoga bogatstva, koje uključuje i ljude s njihovim radom, vještinama i znanjem. Mogući kratkoročni ratni dobitci jedne zaraćene strane, jedva bi nadoknađivali njezine na-pravljene izdatke, a uživanje ostvarenih dobitaka bi trajalo dok se protivnik ne bi oporavio i dok se ne bi dobro pripravio za osvetni-čki rat, a osvetnički ratovi se također malo isplate, čak i ako se do-biju.
Ratovanje upropaštava vrstu. Vrsti ne treba rat, nego dobro ob-razovanje i dobar odgoj mladih ljudi, postojane obitelji u kojima se mogu dobro odgojiti mlade osobe, duševno i tjelesno zdravi ljudi, zaštita ljudi od bolesti, sprječavanje pojave pošasti ili epidemija opakih bolesti, obustava raspačavanja opijata, zaštita ljudi u starosti i u slučaju nezaposlenosti te obnova ljudskog zajedništva, koje lije-či ljude. Vrsti je potreban postupan razvitak i održljiv rast, koji će joj omogući potrebnu prilagodbu okolnostima, koje vrsta sama mijenja svojim djelovanjem na prirodu. Vrsti je potreban nastavak kulturne evolucije, koju je civilizacija zakočila: vrsta u civilizaciji nije slobodna, nego je pod neprekidnom prisilom.
Golema vojna proračunska sredstva napadačkih i posljedično ugrožavanih zemalja treba skrenuti u daljnji razvitak znanosti i u preokret u stvaranju tehnologije. Našoj vrsti, koja se zatekla u teš-kim okolnostima prijeko je potreban mir. Vrsta samo u miru može usklađivati razvitak znanosti, stvaranje čiste tehnologije, proizvod-nju čiste opreme i za smišljenu promjenu vlastitog načina života. Potreba uskladbe spomenutih postupaka je prijeka zadaća vrste, kojom će vrsta iz sebe ukloniti sve razorne sile i u sebi obustaviti sve procese koji su je unazađivali kao vrstu. Dakako, vrsta će time obaviti dužne zadaće likvidacije civilizacije i uklanjanja kapitalizma kao vršnog i posljednjega uzorka civilizacije.

Kapitalistička država
Povratak kapitalizma u Europu počeo je u Ranoj renesansi na te-melju slobodnog kapitala, koji se počeo obilnije nakupljati u poljo-privredi i obrtu. Tad se počela razvijati i trgovina, u kojoj se kapital dodatno nakupljao. Poljoprivreda, obrt i trgovina spočetka su bili pod strogim nadzorom prostornih vlasti: feudalnih velikaša i kra-ljeva. Obrtnici i trgovci počinjali su živjeti i raditi u starim, sačuva-nim rimskim gradovima, ali i u novopodizanim gradovima, koji su u Europi počeli nicati u jedanaestom stoljeću. U dvanaestom sto-ljeću učestali su su-kobi između gradova i feudalnih gospodara, na čijem su području bili gradovi. Tad je za potrebe očuvanja mira i zaštite ljudi počela jačati i kraljevska vlast, koja je zakonima nadzi-rala i štitila obrt i trgovinu.
Pravog kraljevskog nadzora obrta i trgovine nije bilo u podru-čjima Europe, u kojima je bila slaba kraljevska vlast. Tako je bilo u Baltiku i posebice u Italiji, gdje je ojača bila samo Papinska država, koja je imala paneuropske pastoralne obveze, ali i financijski i poli-tički interes u cijeloj Europi. Južno od Papinske države bila je Kra-ljevina Napulja i Sicilije ili „Kraljevina dviju Sicilija“. Oveći grado-vi u Sjevernoj Italiji imali su veliku slobodu djelovanja i punu poli-tičku autonomiju. Među njima su se isticali Venecija, Milano (koji je imao kralja), Firenca i Genova, kojima treba dodati i Dubrovnik, nad kojim je prije bila slaba posredna vlast Bizanta.
Sjevernotalijanski gradovi imali su pravu industriju (manufaktu-ru ili rukotvorbu), a posebno su se bavili prekomorskom ili preko-alpskom trgovinom. Uz unosnu proizvodnju oružja te kvalitetnih tkanina od vune i svile, uz obrt i trgovinu javilo se i domaće ban-karstvo, kojim su se odranije „na sivo“ bavili pripadnici židovske dijaspore, koji su se isticali i finom obradbom zlata, srebra te dra-gog kamenja. U sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima bio se nakupio golem slobodan kapital. Trgovina s Levantom, Crnim morem, Prednjim Istokom i općenito Azijom bujala je ponajviše u vrijeme širenja utjecaja Mongola, između propasti Seldžučke care-vine i potvrde Osmanske carevine, koja nije prvobitno nastojala zauzeti azijske i afričke zemlje, nego europske.
Pad Konstantinopola pod osmansku vlast označio je početak prestanka slobodne talijanske trgovine s Istokom. Od nagomilanog slobodnoga privatnog kapitala preživio je samo đenovski, koji se stavio u službu i pod zaštitu kuće Habsburg, koja je gospodarila Španjolskom i mnogim dijelovima Srednje i Istočne Europe. Đe-novski se kapital prije toga pod pritiskom Venecije bio posvetio poslovanju u Španjolskoj i potpori Portugalcima u osvajanju Za-padne Afrike. Poslije opadanja utjecaja kuće Habsburg od 1588. godine đenovski se kapital bio počeo prelijevati u Nizozemsku, u kojoj je već teklo drugo kolo nakupljanja i množenja europskog kapitala, koji se bio početno nakupio trgovinom u Baltiku.
Nizozemci su u svojoj zemlji napravili prvo „otvoreno druš-tvo“, u koje su privlačili pripadnike židovske dijaspore te pripadni-ke vjerskih manjina, koji su bili progonjeni u katoličkim zemljama. Došljaci su u Nizozemsku donosili kapital, znanje i stručne vješti-ne, trgovačke veze i poduzetnost. Za širenje političkog utjecaja Europom, za nadzor nad svjetskim morima i za uspostavu koloni-jalnih posjeda oslobođene nizozemske provincije uspostavile su 1602. godine privatno dioničko društvo Ujedinjena istočnoindijska korporacija (Vereenigde Oostindische Compagnie – VOC), koje je bilo ovlašteno da vodi ratove, uspostavlja kolonije i da upravlja osvoje-nim zemljama. Dioničari VOC-a bili su poduzetnici na vlastitu odgovornost. Nizozemci su u Amsterdamu 1609. godine utemeljili kreditnu i mjenjačku banku, Wisselbank, a 1611. godine i burzu, Amsterdam Beurs, koje su bile podružnice Vereenigde Oostindische Compagnie. Dio Amsterdama bio je pretvoren u golemo pretovarno mjestu, na koje su prodavatelji dopremali svoje proizvode, a s ko-jega su kupci otpremali kupljenu robu.
Nizozemci su cijelo sedamnaesto stoljeće gospodarili svjetskim morima. Kao posjede su imali New York, mnoge karipske otoke, Južnu Afriku, Australiju i Indoneziju. Imali su isključivo pravo trgovine s Japanom. Poveli su četiri pomorska rata protiv Engleza, od kojih su dobili tri, a jedan je imao neodlučan ishod, iako su Englezi vojno i financijski bili pomogli oslobođenje Nizozemske od vlasti Habsburga. Nizozemci su svoju zemlju bili pretvorili u uporište kapitala. Đenovljani su ranije prihvatili vanjsku zaštitu Habsburga, a Nizozemci su za svoj kapital sami upriličili svoju, unutarnju zaštitu.
Poslije Nizozemske red za nakupljanje kapitala bio je do-šao na Englesku, koja je svoju Istočnoindijsku korpoaraciju (East India Company – EIC) utemeljila na Silvestrovo 1600. godine. Ipak, Banka Engleske (Bank of England – BOE) utemeljena je istom 1694. godine nakon teških poraza Engleske u ratovima protiv Ni-zozemske. Prva svrha Banke Engleske, koja je bila privatno dioni-čko društvo londonskih bankara, trgovaca, zlatara i draguljara, bila je kreditiranje engleskog kralja Williama III, da izgradi ratnu mor-naricu, koja bi štitila osvajačko i trgovinsko djelovanje Istočnoin-dijske korporacije.
Englezi su u osvajanjima ubrzo nadmašili Nizozemce, zauzeli nebrojene velike kolonijalne posjede među kojima je bila i Indija, koju su preuzeli od Portugalaca i Francuza. Englezi su od Nizo-zemaca preuzeli Australiju, a osvojili su i cijelu istočnu obalu Sje-verne Amerike te najvažnije karipske otoke. Englezi su početkom osamnaestog stoljeća počeli svoje, treće europsko kolo nakupljanja kapitala. Engleska funta postala je svjetskom pričuvnom monetom. Međutim, tijekom engleskog kola nakupljanja kapitala počela je Industrijska revolucija, u kojoj je iskorišten silan znanstveni i tehno-loški razvitak. Britanci su u devetnaestom stoljeću pravili teške i goleme strojeve, koje je pokretala ugrijana vodena para. Strojevi su razvijali velike sile. Ljudi nisu pravili proizvode, nego su posluživa-li strojeve, koji su pravili proizvode.
Koncem devetnaestog stoljeća otvoreno je američko kolo naku-pljanja kapitala, u koje se prelilo dosta kapitala nakupljenog u Bri-taniji, jer su SAD štiteći svoju mladu i suvremenu industriju dopu-štale samo uvoz kapitala. U isto vrijeme industrijski kapital snažno se nakupljao i u Njemačkoj i u Japanu. SAD, Njemačka i Japan uveli su na različite načine kartele, kako se kapital ne bio rasipao i tratio u međusobnom nadmetanju korporacija. Američko kolo na-kupljanja kapitala, rasplinulo se pod sam konac dvadesetog stoljeća kad je došlo do globalizacije poslovanja i vrste Homo sapiens. Tad su SAD počele izvoziti kapital, tehnologiju i radna mjesta u Kinu.
Spomenuo sam četiri slijedna kola nakupljanja kapitala, kako bih naglasio da se od početka obnove kapitalizma u Europi u vri-jeme Renesanse kapital nakupljao u nacionalnim državama ili čak u narodima. Kapital je bio vezan uz nacionalne države i nije se sve do pod konac dvadesetog stoljeća moglo govoriti o slobodnomu svjetskom privatnom kapitalu. Tad je kapital nakupljen u SAD pos-tao je svjetskim. Kapital je tijekom devetnaestog stoljeća tražio ne samo zaštitu nacionalne države, nego je trebao državu da mu o-mogući lakše i brže nakupljanje. Povijest kapitalizma u Britaniji najbolje otkriva simbiozu nacionalne države i kapitala. Britanski liberalni kapitalizam očekivao je, da država ne donosi zakone koji ograničavaju slobodu tržišta. Britanska država otvorila je u prvoj polovici devetnaestog stoljeća svoje tržište poljoprivrednih proiz-voda, kako bi slabo industrijalizirane zemlje mogle u Britaniju iz-voziti svoje poljoprivredne proizvode i u njoj kupovati skupu bri-tansku industrijsku robu. Time je upropaštena britanska poljopri-vredna proizvodnja. Ujedno je britanska industrija sa sela dobila obilnu ponudu jeftine radne snage.
Spregu države i kapitala posebno dobro prikazuje utemeljenje Banke Engleske. Do utemeljena Banke kraljevi su uzimali ratne kredite od pojedinačnih bankara ili trgovaca, koji su time bili izlo-ženi velikoj neizvjesnosti pa su kralju računali visoke kamate, do 40% godišnje. Banka Engleske je kralju odobravala ratne kredite uz kamatnjak od samo 8% uzajmljenog iznosa, a kralj nije trebao vraćati glavnicu. Uvođenje niskih kamata bilo je omogućeno ma-lom neizvjesnošću, jer su dioničari Banke solidarno snosili rizik. Dakako, bankari su kralju davali kredit samo za projekte, koji su njima nosili dobitak putem operacija i poslovanja East India Com-pany i putem kasnije utemeljene ovlaštene West India Company. Ti-jekom devetnaestog stoljeća postalo je jasno, da države nisu nacio-nalne države, nego da je riječ o kapitalističkim državama nacionalnog kapitala, koji je dobrim dijelom još uvijek bio vezan uz industrijsku proizvodnju. Kapital je trebao državu, a država je trebala kapital. „Nacionalni“ kapital još nije bio nakupljen u tolikoj mjeri da bi mu država morala bezuvjetno služiti. Država je, dapače, znala rabiti ili zlorabiti kapital i kapitaliste. To je dovelo do Prvoga svjetskog rata, za koji su se bili nakupili politički razlozi, a kapitalisti u većini eu-ropskih velesila računali su, da bi i oni mogli dobro zaslužiti u ra-tu. Ipak, u tom ratu došlo je do silnog uništenja ne samo zemalja i ljudi, nego i slobodnoga privatnog kapitala.
Koncem dvadesetog stoljeća u svijetu kapitala došlo je osim do globalizacije i do još dviju krupnih pojava. Prva je bila pojava dviju novih tehnologija: biotehnologije i digitalne tehnologije. Te dvije tehnologije omogućile su pravu poplavu tržišta novim proizvodi-ma i uslugama, koja je nosila i goleme zarade, jer se najviše zarade ostvaruju na novim proizvodima, uporabi kojih kraj nije na vidiku. Druga dodatna pojava koja se očitovala pod konac prošlog stoljeća je financijalizacija ne samo financijskih korporacija, nego i proiz-vodnih korporacija, zdravstvenih ustanova, škola, sveučilišta, medi-ja, sporta i mnogih crkava. Do pred konac dvadesetog stoljeća ka-pital se ravnomjerno nakupljao proizvodnjom, trgovinom, pruža-njem usluga i financijskim poslovanjem. Otad se kapital nakuplja ponajviše uporabom novca. Postojeći novac stvara novi, bio on u bankama, ulagateljskim fondovima, proizvodnim korporacijama, medijskim kućama, trgovačkim društvima ili u internetskim mre-žama.
Obje navedene pojave – novi nezaustavljiv tehnološki val i fi-nancijalizacija – stvorile su tako mnogo slobodnoga privatnog kapita-la, da je snaga jedinačnih nacionalnih država postala zanemarljivo malom u usporedbi sa snagom kapitala. Donedavno je izgledalo, da će kapital zauvijek potpuno upravljati razlučenim, nepovezanim i osiromašenim nacionalnim državama te njihovim životnim zajed-nicama. Međutim, kapital je nanio veliko zlo vrsti (1) slabljenjem i siromašenjem nacionalnih država, (2) upropaštenjem klime i (3) stvaranjem nakazne podjele u prihodu i bogatstvu ljudi, čime je kapital pokazao neizmjernu bezobzirnost i neodgovornost. U nas-talom stanju na Zemlji globalizirana i unutar sebe povezana vrsta Homo sapiens počela je uviđati, da ona svojom golemom rezultant-nom silom može i mora kapital učiniti odgovornim te da ga može trajno vezati uz klimu, rad prostor.

Kolonijalizam i dekolonizacija
Riječ „kolonijalizam“ danas znači zamisao ili zbilju političkog nad-zora nekog zemljopisnog prostora i ljudi na njemu od vanjske poli-tičke sile ili države. Ta sila može biti i kapital. Latinska riječi „co-lonia“ izvorno je značila naseobinu vezanu uz imanje ili posjed, na kojemu su radili umirovljeni legionari ili „koloni“ (colonus, -i m.) Kolon je bio poljoprivredni radnik. Riječi „colonus“ i „colonia“ izvedenice su riječi „colere“, uzgajati. Međutim, suvremeni pojam „kolonijalizam“ nije spočetka značio naseljavanje vlastitog pučans-tva na zaposjednuti tuđi prostor, nego zauzimanje tuđeg prostora, radi ostvarenja političkih i gospodarskih probitaka. Naseljavanje pučanstva europskih kolonijalnih metropola ili njegovo „presađi-vanje“ počelo je gotovo dva stoljeća poslije početka kolonizacije ili zaposjedanja udaljenih tuđih krajeva.
Osvajanje tuđih dalekih krajeva iz nužde su počeli Portugalci, čija su priobalna sela napadali maurski gusari i pljačkaši, koji su iz tih sela u roblje odvodili nastanjeno pučanstvo. Kako bi se zaštitili, Portugalci su od četrnaestog stoljeća „istraživali“ sjeverne i zapad-ne obale Afrike, ne bi li uništili pljačkaška uporišta. Portugalci su na jugu svoje zemlje podizali nova utvrđena naselja iz kojih su no-vačili moreplovce i vojnike. Dugoročna portugalska strategija bila je sračunata na zauzimanje otočja u blizini Zapadne Afrike, kao što su Kanarinski otoci i Azorski otoci. Portugalci su u početnom raz-doblju „istraživanja“ bili zauzeli i Ceutu, današnji španjolski posjed u Sjevernoj Africi. Ujedno s „istraživanjem“ obala Afrike Portu-galci su tragali za zlatom, kojim je Europa oskudijevala. Naseljava-nja Portugalaca u Afriku nije bilo. Osvojenim zemljama upravljali su trgovci i vojnici.
Do tog vremena Portugalci su se bavili trgovinom sa zemljama Sjeverne Afrike, ali su naveliko trgovali i s europskim zemljama. Osim poznatog vina Portugalci su Europljanima prodavali i oružje. Od početka petnaestog stoljeća Portugalci su se posvetili osvajanju tuđih zemalja, cijelo stoljeće prije Kolumbova otkrića Amerike. Portugalci su i prije otkrića Amerike na novim posjedima uzgajali šećernu trsku i proizvodili šećer, a Englezi su još u šesnaestom stoljeću šećer kupovali od Židova u Maroku. Portugalci su već u šesnaestom stoljeću od arapskih trgovaca preuzeli trgovinu rob-ljem.
Ubrzo nakon što su Francuzi počeli praviti topove od bronce s kuglama od bronce – umjesto topova od željeza s kuglama od kle-sanog kamena – Portugalci su preuzeli francusku tehnologiju, koja je izumljena za vladavine Charlesa VIII (1483.-1498.) u Francu-skoj. Usto, Portugalci su počeli praviti novu vrstu brodova, karave-le, koji su bili lakši, jedrili znatno brže, dobro podnosili oluje i ima-li novu vrstu jedara, koja su izdašnije rabila vjetar. Portugalci su istražili morske struje na Atlantskom oceanu i zaključili, da se u plovidbi na jug do Ekvatora koristi (sjeverni) vjetar, a da se za po-vratak u Portugal prvo rabi istočna struja uz Ekvator, a poslije ju-go-zapadna struja prema sjeveru Europe. Prvo portugalsko sveuči-lište utemeljeno je u Lisabonu 1290. godine.
U petnaestom stoljeću znanost je u Europi brzo napredovala, a tehnologija se brzo razvijala. Veliki znanstvenik, izumitelj i slikar Leonardo da Vinci živio je od 1452. do 1519. godine. Njegova pojava plod je europskih potreba i potražnje za novom tehnologi-jom. Da Vinci je bio vršnjak portugalskog kralja Ivana I, koji je poticao kolo-nijalizam. Europa je bila u sigurnosnoj stisci i trebala je novu tehnologiju za ratovanje i za plovidbu. Europa je na prije-lazu u šesnaesto stoljeće imala novu tehnologiju koja je kako je vrijeme teklo bila sve čvršće temeljena na znanosti. Stoga nije bilo čudno to, što su europske pomorske sile – Portugal, Španjolska, Francuska, Nizozemska i Engleska – skupno počele svladavati svjetske morske pučine i osvajati daleke zemlje.
Kolonijalne su sile od početka šesnaestog stoljeća slijedile prim-jer Portugala i jedna za drugom uspostavljale svoju vlast na dale-kim tuđim osvojenim prostorima. Portugalce su prvi slijedili Špa-njolci pa Francuzi i Nizozemci, da bi se procesu rane kolonizacije na koncu pridružili Englezi. Spočetka su kolonijalne sile osvajale zemlje, koje još nisu bile zaposjele druge sile, ali su kasnije buknuli ozbiljni sukobi među silama, koji su vrlo često prerastali u ratove. Iako se pojedinim kolonijalnim posjedima upravljalo posebno pu-tem imenovanih guvernera ili upravitelja, svi kolonijalni posjedi jedne sile predstavljali su tržišnu cjelinu.
Tako su kolonijalni gospodari stvorili zatvorena tržišta. Putem kolonijalizma kapital je svoje daljnje gomilanje temeljio na tržištu, a ne više na međunarodnoj trgovini. Do uspostave kolonija kapita-listi su bili veletrgovci i samo su trgovali. Jedan od primjera za to je bila engleska trgovina s Marokom i Osmanskom u šesnaestom stoljeću. Od uspostave kolonija kapitalisti su upravljali tržištima.
Na novouspostavljenim tržištima trgovalo se ponajviše prirod-nim blagom, koje je dopremano u matične zemlje. Malo ili nimalo novca ulagano je u mjesnu proizvodnju ili u prometnu podlogu posjeda. Iznimku su spočetka činili Portugalci koji su u Zapadnoj Africi i na otocima uz njezinu obalu upriličili proizvodnju šećera, ali je za uzgoj trske i proizvodnju šećera rabljen rad robova. Trgo-valo se naveliko zlatom, u potragu za kojim su se i Portugalci i Španjolci upustili u kolonijalnu pustolovinu. Ipak, najizdašnija i najisplatljivija trgovina bila je trgovina ljudima. Trgovalo se uh-vaćenim i prije slobodnim ljudima u osvojenim krajevima; ljudima koji su u kolonijalnim metropolama pali u dužničko ropstvo; te zarobljenim vojnicima, mornarima, trgovcima pa čak i kraljevi-ma. Iznuđivane su silne svote novca za uhvaćene ili zarobljene bogate ljude. Govorilo se o otkupnini. Trgovina ljudima cvala je i prije početka europskog kolonijalizma. Iako je trgovina ljudima postojala odranije, kolonijalizam je stvorio „svjetsko tržište rada“. Afrički Crnci bili su dopremani u tople dijelove Južne i Sjeverne Amerike, kako bi radili na poljoprivrednim posjedima. Međutim, s vremenom su dopremljeni robovi – posebice u Brazilu, kad su Portugalci dali Englezima koncesije za kopanje zlata i srebra te za ispiranje dragog kamenja – počeli raditi u rudnicima, jer su bili znatno otporniji od domorodačkog, indijanskog pučanstva. (Ot-pornost afričkih radnika omogućivala im je da rade u rudnicima čak do petnaest mjeseci, poslije kojih bi umirali od iscrpljenosti.) Rad afričkih robova bio je „konkurentniji“ od rada „neotpornog“ američkoga domorodačkog pučanstva.)
Prelazak od trgovine bez tržišta – ili od ranije trgovine na mjes-nim europskim tržištima, koja su uređivale i nadzirale mjesne vlasti – na slobodno trgovanje unutar zatvorenih kolonijalnih sustava bitan je korak u razvitku zapadnog kapitalizma. Prije je međunaro-dna trgovina bila pod nadzorom vladara, a poslije pod nadzorom kapitala. Tržište je postupno postajalo silom, koja upravlja ne sa-mo pojedinačnim ljudima, nego i mjesnim ili nacionalnim gospo-darstvima. U tom postupku nisu samo trpjeli ljudi i gospodarstva u kolonijama, nego su i životni prostori metropola bili pretvarani u tržišta. Prelazak od kolonijalnoga tržišnog sustava do stvaranja svjetskog tržišta, koje je pritisnulo cijelu vrstu Homo sapiens bio je mukotrpan. Nacionalni kapital i gospodari „nacionalnih“ koloni-jalnih tržišta odupirali su se globalizaciji tržišta i poslovanja.
Međutim, odmah poslije Drugoga svjetskog rata postupak de-kolonizacije počeo je osamostaljenjem Indonezije, jer su SAD pri-silile Nizozemsku, da se povuče iz te kolonije. Indokina je poslije protjerivanja Japanaca iz nje vraćena Francuskoj kao skup kolonija, od kojeg se ubrzo odvojio Sjeverni Vijetnam. Indija se osamostali-la 1947. godine. Narodi mnogih europskih kolonijalnih posjeda odmetali su se u oslobodilačke pokrete, što je uzročilo velike doda-tne izdatke kolonijalnim silama. Kolonije su uistinu postale teret kapitalu, koji se mogao izdašnije množiti nadzorom i uporabom nove tehnologije, koja je napravljena uoči Drugoga svjetskog rata i u tom ratu. Izdašnijim je postalo proizvoditi mlazne zrakoplove, nego plaćati vojsku za borbu protiv ustaničkih, protivkolonijalnih pokreta, kakav je bio pokret Mau-Mau u Keniji ili pokret Frelimo u Mozambiku.
Novi narodi iz prijašnjih kolonijalnih posjeda postali su i ostali snažno privrženi svojoj samostalnosti i suverenosti. Stvoren je novi svijet mnoštva slobodnih naroda. Kapital je pomno vrebao, da jednu po jednu oslobođenu zemlju pretvori u tržište. Međutim, to nije odmah uspijevalo, jer su u Europi i Aziji bila uspostavljena dva snažna komunistička bloka, a nove osamostaljene zemlje same su se povezale u Pokret nesvrstanih zemalja. Do sloma komunisti-čkog bloka u Europi svjetski slobodan kapital nije uspijevao stvori-ti svjetsko slobodno tržište.
Svjetsko je tržište stvoreno istom poslije Hladnog rata, ali je ono stvorilo politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos u svijetu. Pojava kaosa bila je neizbježna, jer se na tržištu našlo sve od uobičajenih proizvoda i usluga preko ljudskih iskustava i medij-ske razglašenosti do politike i ljudi. S druge strane svjetsko tržište, kojim upravlja kapital izravno upravlja gospodarstvom, a gospo-darstvo jedinačnim životnim zajednicama i cijelom vrstom Homo sapiens. Povrh svega, kapital je nastojao nad vrstom uspostaviti po-litičku hegemoniju, ne dozvoljavajući životnim zajednicama da upravljaju same sobom.
Nositelji udruženoga privatnog kapitala nastojali su svoju politič-ku hegemoniju uspostaviti i održavati putem niza svjetskih ustano-va, koje su životnim zajednicama ili povijesnim i novim narodi-ma uzimale suverenost i sprječavale ih da preuzmu odgovornost za svoj životni prostor i za životni prostor vrste. Međutim, ne može nitko bolje od slobodno izabranih predvodnika životnih zajednica zastupati interese zajednica. Stoga sve postojeće svjetske ustanove treba ili ukloniti ili ih reformirati i uskladiti ih s globalnosti vrste. Životne zajednice trebaju upravljati same sobom i povezati se u svjetsku mrežu bilateralne suradnje, kako bi vrsta dobila slobodu i mogućnost za obavljanje svojeg posla, a to je prilagodba okolnos-tima i prilagodba sadašnjih nakaznih životnih okolnosti životnim potrebama vrste.
Politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos u vrsti Homo sapiens izravna je posljedica iščašenosti tržišta iz životnih zajednica i hegemonije tržišta nad našom vrstom. Do sadašnjeg stanja vrste i stanja čovjeka došlo je u višestoljetnom postupku, koji je počeo europskom kolonizacijom svijeta i stvaranjem kolonijalnih tržišta.

Svjetsko tržište
Nakon gotovo stoljetnih porođajnih muka svjetsko slobodno tržište bilo je uspostavljeno 1995. godine utemeljenjem Svjetske trgovin-ske orga-nizacije – WTO. To je tržište svega: sirovina, proizvedene robe, usluga svih vrsta uključujući i financijske, računalnih i ko-munikacijskih programa, sastavnih dijelova i sklopova proizvoda, liječenja i lijekova, dopuštenih i zabranjenih opijata, ljudskih iskus-tava, načina života, istinitih i neistinitih obavijesti, ljudi, sportaša, strogo čuvanih državnih i poslovnih tajna, prikupljenih osobnih podataka, tajnih vidnih i glasovnih snimaka, politike, časti, ljubavi što god ona bila, odnosa s javnošću, oružja, zaštitarskih i obavješ-tajnih usluga, vrjednovanja kreditne sposobnosti, buduće vrijedno-sti svega prodavanog, ljepote i pristalosti, tjelesnih crta i duševnih značajki ljudi te čega god će se trgovci i proizvođači sjetiti. Čini se, da je sve u prirodi, u društvu i u ljudskom životu na prodaju.
Uspostavljeno tržište bilo je svjetsko i slobodno. U rečenici sam uporabio riječ „bilo“, jer tržište nije više slobodno. Slobodu tržišta sad remete proizvoljno ili „unilateralno“ nametanje gospodarskih i političkih sankcija nepoćudnim narodima te područni i bilateralni dogovori država. Ni trgovina s Europskom unijom nije slobodna. Međutim, postoje mnoga pojedinačna tržišta, koja su još uvijek svjetska i slobodna, kao što je tržište sportaša. Može se očekivati da će tržišta biti sve manje slobodna, jer politički, gospodarski, sigurnosni i ljudski metež u svijetu, koji je stvorilo svjetsko slobo-dno tržište prisiljava narode, da njihove države dogovorno postave ograničenja slobodi trgovanja, da uređuju financije, proizvodno gospodarstvo i razvitak tehnologije te da usmjeruju izumiteljstvo na korist vrste. Dodatan i presudan razlog za ograničavanje sadrža-ja i slobode trgovanja je pogoršavanje klime, koje može dovesti do toga, da naša vrsta prestane i da se život na Zemlji unakazi.
Koja je bila uloga svjetskog slobodnoga tržišta, zašto je ono dove-lo do meteža u našoj vrsti i zašto je ono izazvalo rasap klime, kak-va je ona dosad bila? Prva zadaća svjetskog tržišta nije bila omo-gućiti razmjenu dobara između proizvođača i korisnika, nego sna-žnije dodatno nakupljati slobodan kapital. Očito je, da su mo-gućnosti nakupljanja kapitala veće na većem, nego na manjemu tržištu odnosno da se kapital lakše množi na jednom svjetskom tržištu, nego na velikom broju skučenih tržišta. Svjetsko tržište razjaruje nadmetanje među ljudima i čini ga općim načinom odnosa u našoj vrsti. (Posebno je opasno svjetsko tržište rada, na kojemu nadmetanje vodi rušenju cijene rada na najnižu svjetsku cijenu, iako su životni izdatci radnika u jedinačnim zemljama svijeta različiti.) Svrha poslovanja kapitalističkih proizvodnih i uslužnih poduzeća je namicanje zarade ili profita. To u kapitalizmu mora biti i svrhom tržišta, jer distribucija ili ras-pačavanje proizvedenih dobara predstavlja zapravo dopunu pos-tupka proizvodnje. (Internetski se trguje bez trgovaca.)
Ipak, sloboda tržišta, koja je smišljena za izdašnije nakupljanje privatnog kapitala, ima teške posljedice za životne zajednice. Raz-glašena potreba slobode tržišta sprječava političke vlasti i samo gospodarstvo da uređuju trgovanje. Naprotiv, tržište određuje kak-vo će biti gospodarstvo, a sadržaj i stanje proizvodnog gospodars-tva određuje stanje životnih zajednica. Prije je tržište koje je išču-pano iz gospodarstva svake životne zajednice određivalo stanje te zajednice, a sad bi svjetsko tržište trebalo određivati stanje svjet-skog gospodarstva i posljedično stanje vrste.
Sadašnji metež u vrsti Homo sapiens je neizravna, ali i neosporna posljedica slobode svjetskog tržišta, kojim upravlja kapital. Pre-komjeran i neodržljiv rast gospodarstva, koji vrsti već dva stoljeća nameću prekomjerno nakupljen kapital i nedopustljiva sloboda tržišta, opteretio je Zemlju i smanjio njezinu sposobnost podupi-ranja života. Gospodarske depresije i financijske krize kojima je podložena naša vrsta rezultat su slobode svjetskog tržišta. Depresi-je se više ne mogu omeđiti na jednu zemlju. Nakazna razdioba dohotka i bogatstva oduzima vrsti životnu nadu. Oskudica, siro-maštvo te javljanje pošasti opakih ljudskih i životinjskih bolesti posljedice su slobode tržišta, koja je sračunata na nakupljanje kapi-tala. Ropstvo cijele vrste Homo sapiens posljedica je slobode tržišta.
Čime je sloboda tržišta, koja je glavna zasada kapitalističke ideo-logije liberalizma, dobila silu koja toliko ugrožava vrstu? Samoži-vošću kapitalista i općim nadmetanjem! Godine 1776. škotski pro-fesor etike i upravitelj carinske uprave Adam Smith objavio je dje-lo Istraživanje naravi i uzroka bogatstva naroda, u kojemu je iznio za-misao o uspostavi općeg nadmetanja među ljudima unutar „slo-bodnog tržišta“ kao novog sredstva povećanja izdašnosti gospo-darstva. Po Adamu Smithu:
1. gospodarski sustav najbolje djeluje, ako se svatko trsi da po-veća samo svoje osobne probitke odnosno ako se brine samo za što veću osobnu zaradu;
2. zarada ili profit snažno potiče gospodarstvo: osnova za dono-šenje odluka u gospodarstvu je čim veća novčana zarada;
3. kako bi se mogle donositi poslovne odluke sve treba imati svoju cijenu: novac je jedino mjerilo gospodarske vrijednosti;
4. odluke o tomu za koga se proizvode dobra temelje se samo na ponudi i potražnji odnosno na razmjernom prihodu: tko ima više novca može imati više dobara, bez obzira na potrebe ljudi, tako da osobno bogatstvo određuje raspačavanje dobara (u našoj vrsti); i
5. bogatstvo je u privatnom vlasništvu i svatko u zakonskim granicama može njime raspolagati po svojoj volji.
Kao profesor etike Smith je uvidio da su njegove postavke upi-tne sa stajališta uvriježenog morala, ali je (kao upravitelj carinske uprave) zataškao to pitanje ispovijedajući vjeru, da će slobodno tržište samo od sebe – kao pomoću „nevidljive ruke“ – samoživost preobraziti u „najveće dobro za najveći broj ljudi“. Međutim, Smith nije imao pravo, usprkos tomu što se kapitalizam iskazao kao djelotvoran gospodarski sustav u smislu proizvodnje dobara odnosno „bogatstva“. Imajuću u vidu to, da je oskudica bila naj-mučnijim pitanjem gospodarstva, moglo bi se zaključiti, da su ka-pitalizam i sloboda tržišta uistinu proizveli „najveće dobro za naj-veći broj ljudi“. Nasuprot tomu, uspjeh proizvodnih snaga u stva-ranju bogatstva ne treba pripisati slobodi tržišta, nego razvijenoj znanosti u Europi i napretku tehno-logije, na kojima je počivala visoka proizvodnost strojeva, a ne prvobitno ljudskog rada. Bez prethodnog poznavanja ponašanja plinova stavljenih pod visok tlak i zagrijanih do visokih temperatura ne bi bilo parnog stroja. Indus-trijska revolucija se nužno pojavila u Europi, koja je jedina imala pravu znanost, koja je bila utemeljena na matematici.
Međutim, pitanje je što je „dobro“ i što znači izraz „najveći broj ljudi“. Smith je pod dobrom očito smatrao materijalna dobra i to u prvom redu novac, koji ljudima ne donosi ljudskost i koji im ne nosi zadovoljstvo vlastitim životom. Izraz „najveći broj ljudi“, da-kako, ne znači što i „svi ljudi“. Ne kaže ni što većinu ljudi dopad-ne u jagmi na tržištu. Smith nije spomenuo ni zajedništvo ni pot-rebu povezivanja običnih ljudi ili radnika, koji sudjeluju u proizvo-dnji dobara. Kad svatko na tržištu djeluje sam za sebe, „najveći broj ljudi“ postane robljem tržišta, koje plaća cijenu pretjerane ka-pitalističke proizvodnje koju Zemlja prestaje podnositi.
Svrha nakupljana kapitala na slobodnom svjetskom tržištu je uspostava političke vlasti nad vrstom Homo sapiens i to utemelje-njem svjetske, globalne države Kapital. Budući da svaka država ima svoj politički sustav, kapitalisti su u svojoj svjetskoj državi za poli-tički sustav bili izabrali svjetsko slobodno tržište. Kao što su poda-nici vladara u izvornim civilizacijama živjeli opasani zidovima, tako je bilo predviđeno da u svjetskoj državi Kapital cijela vrsta živi sve-zana za rešetku tržišta. Ta je rešetka trebala odvojiti vrstu od pri-rode, koja podržava trajanje naše vrste; učiniti našu vrstu toliko sputanom, da se ne može prilagođivati okolnostima života i sudje-lovati u kulturnoj evoluciji; te razdvojiti i otuđiti ljude jedne od drugih. Kapital, kapitalizam i svjetsko slobodno tržište odvraćaju vrstu od njezina skupnog posla i prisiljavaju je, da se unutar sebe gloži putem nadmetanja na tržištu. Zašto su kapitalisti toliko sebi-čni i nesigurni, da ne žele kapital vezati uz ljude i uza život?

Drugo
STANJE ZEMLJE

Planet Zemlja je jedincato nebesko tijelo. To je jedino mjesto u Svemiru na kojemu teče život, jer su na tom mjestu bili nastali uvjeti za pojavu života i još uvijek postoje uvjeti za njegovo traja-nje. Na Zemlji vladaju posebni fizički i kemijski uvjeti, koji pogo-duju odvijanju života. Zemlja se nalazi na prikladnoj udaljenosti od Sunca, koja omogućuje održavanje primjerenog raspona tempera-ture tla i okolnog prostora, koji je ispunjen prikladnim plinovima. Površina Zemlje se djelomice grije iznutra, a djelomice toplinom koja dolazi od Sunca. Da je Zemlja bez atmosfere kakvu ima, koju čine i molekule ugljičnog dioksida, površina Zemlje bi se brzo hla-dila do temperatura, na kojima se ne bi mogao začeti život kakav znamo.
Vrtnja Zemlje jamči da se nijedan dio Zemljine plohe ne pregri-je. Dijelovi Zemlje se griju dok su obasjani suncem, ali se hlade noću. Primjereno trajanje jednog obrtaja Zemlje – 24 sata – uz smjenjivanje dana i noći ograničavalo je na pravu mjeru gibanje i djelovanje ljudi i životinja u jednom mahu: organizmi su se navik-nuli odmarati. Obilazak Zemlje oko Sunca prilično ekscentričnom eliptičkom stazom daje bilju, kakvo se pojavilo na Zemlji, primje-ren zimski predah. Općenito uzevši, na Zemlji su stvoreni uvjeti za odvijanje života na određeni način. Po mojem čvrstom uvjerenju život na Zemlji se razvio iz formule, ključa, programa, riječi ili kli-ce života, koja je u sebi sadržavala načela ili „platformu“ života, koja je omogućila da se uz postojeće uvjete na Zemlji razvije život kakav smo otkrili da je bio i kakav je danas.
Jedna od zasada života je pojava života u prostorno omeđenim organizmima, a ne u razvučenim nakupinama tvari. Platforma ži-vota, koja je bila umetnuta u „mrtvu“ tvar na Zemlji sadržavala je mogućnost postojanja različitih vrsta organizama ili različitih vrsta ži-vota. Bitna zasada života kakav se razvio na Zemlji je i sposob-nost organizama, da ostave sjeme tako da se u vrsti trajno rađaju, razvijaju i zriju novi organizmi, koji traju ograničeno vrijeme, ali koji svojim lančanjem održavaju svoju vrstu života.
Organizmi vrsta života nisu strukture ili tijela, nego nakupine živih stanica, koje se svrstavaju u tkiva, a tkiva u organe i organske sustave organizma. Organizam je zapravo sustav postupaka, među kojima vladaju ustaljeni odnosi dok se organizam razvija, zrije i traje. Kad se u organizmu ustaljeni odnosi ozbiljno poremete nas-tupa smrt organizma. Organizmi kao sustavi unutarnjih postupaka koji održavaju ustaljene odnose – koji kolebaju oko određenih sta-nja – ovisni su o okolišu, jer imaju potrebe ili potrebu održavanja ustaljenih odnosa. Održavanje ustaljenih odnosa u organizmu traži uzimanje energije i tvari iz okoline, ali i otpuštanje energije i tvari u okolinu. „Mrtva“ tvar nema potrebe i nije ovisna: tvar je neovisna i mrtva.
Jedna od zasada platforme ili ključa života je prilagodba organi-zama okolnostima života. Organizmi se ne prilagođuju kao jedinke vrste. Okolnostima se prilagođuje cijela vrsta, tako što se u rodnoj tvari zrelih jedinki, iz koje se trebaju roditi novi organizmi vrste pojave preinake ili mutacije, koje će preinačiti ustaljene odnose u novom zrelom organizmu, u mjeri koja je dovoljna da u izmijenje-nom organizmu odnosi budu ustaljeni i da izmijenjena vrsta traje u izmijenjenim ili novim okolnostima.
Spomenuti postupak stvaranja novih vrsta života pod pritiskom promjene okolnosti naziva se evolucijom života. Evolucijski pos-tupak jednak je na svim stupnjevima razvitka života, od najjednos-tavnijih organizama do najrazvijenijih i do roda Homo. Platforma života na Zemlji ne uključuje samo rast i razvitak pojedinih organi-zama, nego i odvijanje postupka evolucije. Život je sazdan od pro-cesa ili postupaka, koji imaju ista temeljna načela, isti ključ ili istu Riječ.
Evolucija života u uvjetima koji vladaju Zemljom i njezinom atmosferom proizvela je silnu raznolikost života. Računa se da danas na Zemlji ima od 2×106 do 2×1012 vrsta, od kojih je registri-rano manje od dva milijuna, a opisano samo 80% registriranih vrs-ta. Računa se da je 99% vrsta, koje su ikad trajale na Zemlji izumr-lo. Temeljem ribozomne ribonukleniske kiseline (rRNA) vrste se razvr-stavaju u bakterije, arheje i eukariote. Najvažnije skupine među eukariotima su biljke i životinje, a Homo sapiens je iznimna vrsta među životinjama.
Među svim vrstama uspostavljena je hranidbena mreža, u kojoj se jedne vrste hrane drugima, a mnoge se vrste opskrbljuju energi-jom i hranom iz tla, atmosfere i od Sunca. Kao što sam spome-nuo, biljke su nepomične, imaju receptore i kemijsko odlučivanje. Životinje su pomične, imaju sjetila i slikovno odlučivanje. Čovjek je vrsta s iznimno razvijenim mozgom, koji je čovjeku omogućio da osim slikovnoga ima i pojmovno odlučivanje. S obzirom da svaka vrsta ima svoje određeno mjesto u hranidbenoj mreži života – svaka vrsta ima svoje hranidbene „norme“ – jedinke svih vrsta se skupno hrane. Isto tako, budući da su sve jedinke neke vrste u hranidbenoj mreži života izložene ugrozi od jedinki nekih drugih vrsta, jedinke svake vrste se moraju i skupno braniti. Usto, jedinke se moraju skupno množiti unutar svoje vrste. Stoga, hranidba, množidba i obramba jedinki vrste nameću vrsti zajedništvo. Jedin-ke svake vrste se skupno hrane, brane i množe. Tako bi trebalo biti i s čovjekom, jer je i Homo sapiens vrsta.
Razvijeni čovjekov mozak postao je biološkom podlogom za čovjekov um, u kojemu se skupljaju i povezuju pojmovi, kojih kod životinja nema. Uporaba uma povela je čovjeka iz biološke u kulturnu evoluciju, tijekom koje se čovjek osposobio za svrhovit rad. Dugotrajna uporaba uma učinila je čovjeka svjesnim sebe te svjesnim životne zajednice, prirode i ukupnosti postojanja. Kao radno sposo-bna vrsta u kojoj se razvila svijest Homo sapiens je pos-tao odgovoran i postao „savjest“ Zemlje i života općenito. Odgo-vornost čovjeka je plod kulturne evolucije naše vrste. Čovjekova odgovornost dolazi od njegove svijesti i od uspostavljenog pojma svrhe, koje druge životinje nemaju.
Svojom poduzetnošću – koja je vezana uz pojam svrhe – vrsta je nakupljala trajno znanje; otkrivala novu uporabu materijala; do-mišljala nove proizvodne postupke; pronalazila i rabila nove ener-gente; upustila se u proizvodnju jakih strojeva za stvaranje uporab-ljivih proizvoda; te izmislila uređaje, koji joj povećavaju znanje i pomažu pri donošenju odluka u rješavanju složenih pitanja.
Međutim, minulih stoljeća kapital je toliko osilio, da našoj vrsti oteo stvaralačku silu i tu silu uperio u čovjeka, u Zemlju i u život koji je vezan uza Zemlju. Kapital priječi čovjeka da bude vrstom.

Vrsta Homo sapiens
Posebnost vrste Homo sapiens došla je od razvijenosti čovjekova mozga, koja je jedinačne ljude osposobila za simboličko, aps-traktno ili pojmovno razmišljanje. Spomenuo sam to, da je o-sim mnogih drugih pojmova čovjek uspostavio pojmove pros-tora i vremena. Pojmovno razmišljanje dovelo je čovjeka i do artikuliranog govora, jer je čovjek za pojmove koje je stavljao iz slika koje bi opazila njegova sjetila pridijevao riječi sastavlje-ne od slogova i glasova – suglasnika i samoglasnika.
Čovjekov složeni um koji je usađen u čovjekov razvijeni mozak omogućio je čovjeku da biološkoj doda kulturnu evolu-ciju. Uporaba uma postupno je umanjivala ulogu i vrijednost čovjekova urođenog ponašanja, jer su bolje prolazili jedinačni ljudi, koji su imali uvježbaniji um. Kulturna evolucija – odnos-no evolucija naše vrste putem uporabe uma i nužne prilagodbe okol-nostima – dovela je čovjeka do toga, da njegovo ponaša-nje i postupanje ovise o sadržaju njegova uma. Sadržaj čovje-kova uma nije urođen. Taj se sadržaj u čovjeku ne rađa, nego se stvara, ali se stvara tako, da se sadržaj umova jedinačnih ljudi temeljito razlikuje.
Stoga, ako Homo sapiens treba ostati vrstom, a ne mnoštvom raznorodnih pojedinaca, ljudi moraju svjesno, domišljeno i svrhovito usklađivati sadržaj svojih umova. Za vrstu koje je-dinke mogu nakupiti golemo znanje, ne može se očekivati da potpuno ujednače sadržaj svojih umova. Ipak, može se očeki-vati da svi ljudi unutar svojega različitog znanja imaju iste aksi-ome, kojima se znanje uređuje i sistematizira. Svi ljudi bi morali imati jaku svijest da pripadaju istoj vrsti te da potreba životnog zajedništva nameće međusobno usklađivanje ponašanja unutar vrste i postupanja jedinačnih ljudi izvan vrste.
Međutim, kao što je kapital čovjeku ugrabio njegovu stvara-lačku silu i uperio je upravo u čovjeka kao vrstu, tako je kapital iskoristio nepouzdanost, rasipnost i razmetnost čovjekova u-ma, kako bi u jedinačne ljudske umove utisnuo zamisao samo-živosti, koja je u opreci s temeljnim poimanjem vrsta života. Kapital, kapitalizam i ideologija liberalizma prisiljavaju čovjeka da iščezne kao vrsta. Liberali i socijalni darvinisti vide u zago-varanju ljudskog zajedništva „urotu kolektivističkih snaga“. Vr-sta je ipak životni kolektiv ili zajednica.
Bez obzira na zamisli i nakane kapitalista i njihovih pismoz-nalaca o rastresanju i raspršivanju vrste Homo sapiens na otočene i međusobno otuđene samožive pojedince, stanje u koje je ka-pitalizam doveo ne samo vrstu, nego i život kao pojavu na Zemlji nameću potrebu obnove životnog zajedništva u našoj vrsti i u njezinim povijesnim političkim zajednicama. Odgo-vornost koju čovjek kao vrsta ima prema Zemlji i prema živo-tu na njoj može se iskazati samo skupnim djelovanjem vrste. Čovjek se kao vrsta skupno hranio, branio i množio, a sad se kao vrsta treba prihvatiti i prijekog posla preinake nepovoljnih okolnosti, u kojima se vrsta zatekla i u kojima se odvija život na Zemlji. Vrsta je pod prisilom kapitala poremetila stanje Ze-mlje i uvjete života na njoj. Sad vrsta treba uvjete koje je prisil-no stvorila voljno i zdušno poboljšavati. Vrsta treba uzeti kapi-taliste kao vrstu u hranidbenoj mreži života, koja našu vrstu nastoji proždrijeti.
U izvornim civilizacijama, u kojima su ljudi od pripadnika životnih zajednica naglo postali podanicima vlasti izdvojene iz tih zajednica, pismoznalci su uvjeravali ljude, da je smisao jedi-načnih ljudskih života služenje božanstvima. Minulih desetljeća pismoznalci kapitalizma uvjeravali su pripadnike naše vrste, da je smisao ljudskog života nadmetanje na tržištu, koje je sred-stvo nakupljanja kapitala. Vrsta bi trebala i danas služiti božan-stvima – tržištu i kapitalu. Međutim, za zrelu i svjesnu vrstu Homo sapiens kapital i tržište su lažna božanstva. Naša vrsta počinje uviđati da za nju vrijedan štovanja i služenja može biti samo život, kakav se bio razrastao na Zemlji.

Ugroza životnih zajednica
Naša vrsta je već tisućljećima podložena civilizaciji. Vrsta ne vlada sama sobom, nego je nad njom uspostavljena tuđa, vanj-ska vlast. U izvornim civilizacijama vladala je gola fizička sila uz potporu obvezujućeg sakralnog ili svetovnog sustava uvjerenja. U sadašnjoj kapitalističkoj civilizaciji vrstom vlada novac ili slo-bodan privatni kapital uz potporu liberalizma kao svjetovnog sus-tava uvjerenja. Vlasti su tijekom cijele civilizacije zlorabile čo-vje-kovu sposobnost pojmovnog mišljenja, da u umove ljudi umetnu sustav uvjerenja, koji će omogućiti i olakšati vladanje vrstom odnosno njezinim životnim zajednicama. Lako je vla-dati našom ranjivom vrstom, kojoj je pojmovno mišljenje „A-hilova peta“. Tako se ne može vladati ostalim vrstama: njih se ili tamani fizičkom silom ili ih se pitomi primjerenom hranid-bom i brižnim postupanjem.
Čovjek je vladao pripitomljenim (biljnim i životinjskim) vrs-tama tako, što ih je hranio, što im je omogućivao množenje i što im je pružao zaštitu. Nasuprot tomu, kapital tako vlada vrs-tom, da vrstu uistinu „odvršćuje“. Naša vrsta iščezava kao vrs-ta. Čak se i ne preobraća u neku drugu vrstu: jedinačni ljudi gube svaku pripadnost. Vrsta se uistinu rasipa.
Sadašnje stanje vrste valja pripisati liberalizmu, koji nije sak-ralan sustav uvjerenja. Sakralni sustavi uvjerenja pružali su lju-dima pripadnost, bar pripadnost božanstvima, koja su bila za-jednička te, koja su na određeni način povezivala ljude i pruža-la im smisao makar i u vječnosti. Međutim, kapitalizam i libe-ralizam nastojali su u čovjeka ucijepiti samoživost, koja ne po-vezuje ljude, nego ih razlučuje i među njima stvara sukobe. Li-beralizam ima svoju antropologiju, koja kaže da je čovjek neza-jažljiv, nezasitan i lakom organizam bez imalo životnog razumi-jevanja za druge slične organizme.
Rasipanje ili odvrštavanje naše vrste ima mnoge zbiljske vi-dike ili načine. Prvi je svakako slabo, nepotpuno, jednostrano i različito životno znanje koje nakupljaju jedinačni ljudi te slabo razumijevanje društvenih odnosa i procesa. Takvo stanje treba pripisati informacijskom nasilju, koje otvoreno izvode uvrije-ženi mediji, koje plaća kapital te podmuklom djelovanju druš-tvenih mreža, koje upravo otkrivaju jadno znanje i razumijeva-nje, koje se zavuklo u vrstu. Kakvo znanje ljudi unose u druš-tvene mreže?
Dodatan način rasipanja i odvrštavanja vrste je prestanak u našoj vrsti odgoja za vrstu. Donedavno se uzgoj i odgoj djece obavljao u obitelji. Međutim, obitelj se u našoj vrsti gasi i ona je uglavnom iščeznula, iako su obitelj i obiteljski odgoj bili plodo-vi biološke evolucije života. Nestanak obitelji iz naše vrste je plod kulturne evolucije u njoj i to krivnjom kapitalizma te nje-gove ideologije liberalizma. Obitelj je opstajala u civilizaciji sve do pojave liberalnoga svjetskog kapitalizma.
Za nestankom obitelji ne bi trebalo žaliti, da postoji koja druga kolijevka odgoja za vrstu. Međutim, druge ustanove od-goja za vrstu nema. Tako je vrsta Homo sapiens postala jedinom vrstom života, u kojoj nema odgoja za vrstu. U našoj vrsti ne-ma reprodukcije u vrstu. Kapitalistički mediji cijelo su se stoljeće sustavno upletali u obiteljski odgoj i unižavali njegovu vrijed-nost. Možda je upravo upletanje medija u odgoj dovelo do ra-sipanja obitelji, koje nisu mogle spriječiti ni crkve, koje se još uvijek zauzimaju za obnovu obiteljskog života. Vrsti je prijeko potrebna obnova odgoja za vrstu na bilo koji skupni način: djeca se moraju odgajati za zajedništvo.
Životinjske vrste života traju, jer se njihove jedinke skupno hrane, brane i množe. U životinjskim se vrstama jedinke pare kako bi se množile. U vrsti Homo sapiens odnedavno se uvriježi-lo parenje bez množenja. U tomu prednjače europski narodi, koji su izgleda bili toliko biološki pogođeni dvama svjetskim ratovima, da su izgubili i volju za množenje. Zapadni ljudi se naveliko pare, ali se ne množe. U našoj je vrsti je odavno pos-tojalo odstupanje od prirodnih odnošaja dvaju spolova. Kapita-listička ideologija je toliko poremetila kulturnu evoluciju, da je istorodno rodno usmjerenje postalo traženim i zajamčenim načinom parenja bez množenja. Pod utjecajem kapitalističkih medija i odgoja za tržište istorodno rodno usmjerenje se u mnogim zapadnim školama djeci predstavlja poželjnijim od prirodnog odnosa spolova.
Jedan od uzroka slabog, nepotpunog, jednostranog i različi-tog životnog znanja koje nakupe jedinačni ljudi te slabog razumi-jevanja društvenih odnosa i procesa je sustavno promicanje važnosti slikovnog opažanja, znanja i pamćenja. Neupućeni ljudi ponosno govore, da „slika kaže više od tisuću riječi“, iako slika ne kaže ni jednu riječ. Televizijske emisije, internetske mirne i pokretne slike te grafički slikovni uradci razvijaju u dje-ci slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Slikovna znanje je primjereno ostalim životinjama, ali čovjeku nije dos-tatno. Slike su blago za životinje. Životinje ne barataju pojmo-vima. Govorne radijske emisije te knjige i novine razvijaju pojmovno mišljenje. Pojmovno mišljenje omogućuje da se vi-de pojmovi ili „nevidljivi“ predmeti. Pojmovno mišljenje omo-gućuje gledanje u budućnost. Ono je temelj otkrića i izumiteljs-tva u znanosti i tehnologiji, ali i temelj za postavljanje političke, gospodarske i sigurnosne strategije životnih zajednica za bu-dućnost. Pojmovno mišljenje otvara vidike, a slikovno opaža-nje pruža nepotpune obavijesti i uistinu zatuca ljude.
Potrošaštvo je također jedno od sredstava raspršenja i od-vrštenja naše vrste. Potrošaštvo je bitan vidik suvremenog libe-rali-zma kao propisanog kapitalističkog sustava uvjerenja, ali se ono obavlja djelovanjem vrste. Potrošaštvo je sračunato na povećanje potražnje na tržištima te posljedično na povećanje proizvodnje i zarade kapitalista. Potrošaštvo nije u tomu, da ovisni kupci – kojih je danomice bilo sve više – kupuju sve više dobara, nego da stalno kupuju nova, novoproizvedena i netom domišljena dobra. To se posebno odnosi na žensku obuću i odjeću te na uređenje tijela, lica i kose osoba. Zato je moda ili način odijevanja osoba važna poslovna djelatnost. Mnoge oso-be nekoliko puta godišnje mijenjaju način odijevanja i postav-ljanje tjelesnog izgleda. Potrošaštvo u izvedbi naše opčinjene vrste upropastilo je klimu, opteretilo Zemlju, zaprljalo prirodu i ugrozilo zdravu biomasu.
Usto, potrošaštvo sustavno uništava životno zajedništvo, jer počiva na samoživosti. Samoživost može nekim ljudima doni-jeti više materijalnih dobara, ali im ne može donijeti bitna kul-turna dobra kao što su svjestan doživljaj ljudskosti i stjecanje zadovoljstva vlastitim životom. Te bitne kulturne vrijednosti čovjek postiže u životnom zajedništvu. Naša vrsta nije samo biološka, nego i kulturna vrsta.
Samoživost presudnog broja pripadnika naše vrste uklonila je iz vrste uzajamnost, solidarnost i životnu zaštitu. Izostanak životne ili društvene zaštite stvara u dragovoljno ili u prisilno samoživim ljudima životnu stisku ili stres. Stres napreže i slabi mnogo tkivo i mnoge organe ljudskog organizma te smanjuje otpornost cijelog organizma na nametnike i bolesti. Koliko je mladih ljudi bolesno? Kolike se nove bolesti otkrivaju? Zar nisu izdatci liječenja ljudi golemi u svim razvijenim zemljama? U SAD godišnji izdatci liječenja približavaju se vrijednosti od 20% godišnjeg ukupnoga domaćeg proizvoda. Stres pogađa sve organizme.
Pokretne se životinje brane od stresa bijegom ili napadom na uzročnika stresa nastalog u organizmu. Nepomično bilje se od biotičkog stresa brani složenim postupkom, koji uključuje ograničavanje nanesene štete, aktiviranje sustava gena koji počinje otpor nametnicima i napasnicima, ali i dojavu opasnos-ti napadnute biljke drugim biljkama. Međutim, čovjek jednos-tavno trpi stres, jer nema kamo pobjeći iz civilizacije, a ako bi napadao, morao bi napasti cijeli politički ili civilizacijski sustav. Organizam poslušna čovjeka zasužnjenog u krletku civilizacije postaje pod stresom akutno ili trajno bolesnim. U civilizaciji nema životnog zajedništva, u koje bi čovjek mogao pobjeći od stresa.
Vrsta kakva je sada postala je neuračunljivom i nesposobnom za sustavno djelovanje. To se dogodilo u zao čas ugroze Zem-lje i ukupnog života na njoj. „Nijedno zlo ne dolazi samo!“ Vr-sta kakva je sada nije u stanju preuzeti odgovornost ni za sebe ni za Zemlju ni za život, iako nema nikoga drugog tko bi od-govornost uzeo na se. Ipak, vrsta je postala potpuno svjesnom stanja u kojemu se sama zatekla, stanja njezine Zemlje i stanja života općenito. Naša vrsta nije samo biološka vrsta, nego je i kulturna vrsta, koje jedinke još uvijek imaju razvijen mozak, uvježban um i dobar ljudski duh, koji je branitelj vrste. Sustav dojave opće opasnosti za vrstu već je uključen u rad. „Revolu-cija bez predvodnika“ već je počela.
Vrsta bi trebala imati pune ruke posla za sebe, za Zemlju i za život. Vrsta treba dotjerati samu sebe, za sebe ujarmiti dolazni tehnološki val, urediti klimu i u se vratiti zajedništvo. U zajed-ništvu će „mnoga zla“ koja napadaju vrstu „postati sasvim ma-la“. Vrsta ima snagu, ali se u njoj još nije razvila prava sila, ko-jom bi ona obavljala svoj posao. Zajedništvo će u našoj ugro-ženoj vrsti razviti potrebnu i dovoljnu rezultantnu silu. To će biti „kulturna“, a ne fizička sila. Podanici kapitalističke civiliza-cije ponovo će se uvrstiti u živu kulturnu vrstu. Vrsta će u sebi obnoviti kulturnu evoluciju. Život ne trpi revolucije, koje uniš-tavaju plodove evolucije. Evolucija je usađena u klicu života. Po-vijesne životne zajednice će se jedna po jedna uključivati u obnov-ljenu kulturnu evoluciju, koja će njihovim političkim zajednicama dati potrebnu izvršnu političku silu.

Prljava industrija i propadanje klime
Dvadesetih godina devetnaestog stoljeća francuski matematičar i fizičar Jean Baptiste Fourier (1768.-1830.) uočio je, da atmosfera Zemlje lakše propušta dolazno sunčevo zračenje, nego odlazno infracrveno zemaljsko zračenje te da tako atmosfera zadržava toplinu. Tridesetak godina kasnije irski fizičar Jonh Tyndall (1820.-1893.) ustanovio je koje vrste molekula – uglavnom molekule ug-ljičnog dioksida i vodene pare koje se danas naziva stakleničkim plinovima – uzroče zadržavanje topline. Švedski fizičar i kemičar Svante Arrhenius (1859.-1927.) ustanovio je, da bi udvostručenje koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi povećalo temperature atmosfere 10C.
U vrijeme Fourierova otkrića Industrijska revolucija bila je u pu-nom zamahu u Britaniji i SAD. Arrhenius je dobio Nobelovu na-gradu za kemiju 1903. godine usred industrijalizacije cijele Europe. Industrijalizacija zapadnih zemalja počivala je od početka na gore-nju ugljena, pri čemu se u atmosferu zemlje otpuštao CO2. Počet-kom dvadesetog stoljeća na gorenje ugljena dodano je gorenje naf-te, pri kojemu se također u atmosferu Zemlje otpušta CO2. Dva stoljeća sagorijevanja ugljena i stoljeće sagorijevanja nafte za proiz-vodnju energije povećalo je koncentraciju stakleničkih plinova od 280 ppm oko 1750. godine na današnjih skoro 400 ppm. Zbog povećanja koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi došlo je i do povišenje temperature u njoj. Usto, bez obzira na koncentraciju ugljičnog dioksida u atmosferi, toplija atmosfera sadrži veću koli-činu vodene pare. To uzroči dodatno zagrijavanje atmosfere.
Industrijska revolucija nije ugrozila život na Zemlji samo otpušta-njem CO2 u atmosferu putem uporabe prljavih energenata, nego i domišljanjem mnogih neprirodnih tvari kao što su plastika, pesti-cidi ili insekticidi i freoni. Plastika je jedna od tvari koje se s vre-menom ne razgrađuju. Plastika škodi regeneraciji bio mase posebi-ce u morskim dubinama. Ipak, izumljeni su načini za recikliranje plastike, pro čemu se može dobivati i vodik kao čist energent. Pes-ticidi su spasili namnoženo pučanstvo od gladi, ali su ugrozili mnoge vrste, koje nije trebalo tamaniti: dolazilo je do smanjenja oprašivanja bilja i do smanjenja ptičjeg življa. Znanost je za pesti-cide našla zamjenu u neškodljivim sredstvima, koja nadziru rast nametnika ili uzgojem bilja, koje ima genetički ugrađena svojstva odvraćanja nametnika od uzgajanog bilja. Freoni ili plinoviti spoje-vi ugljika, klora i fluora (CFC – chlorofluorecarbons), koji su se rabili u rashladnim uređajima za kućanstvo i industriju te u drugim in-dustrijskim proizvodima, smatraju se glavnim uzročnikom smanje-nja ozonskog omotača Zemlje. Upotreba freona je zabranjena, kad su znanost i tehnologija našli zamjenu za njih. Stoga valja očekiva-ti, da će znanost i tehnologija nalaziti zamjenu za sva gradiva, koja prljaju okoliš, kvare klimu i štete održavanju i povećanju biomase na Zemlji.
Klima se određuje prosječnom slikom promjena temperature, vlažnosti zraka, atmosferskog tlaka, brzine vjetra, količine padalina, broja atmosferskih čestica i drugih meteoroloških varijabli. Klima je promjenljiva, što se vidi po sve neredovitijem smjenjivanju godi-šnjih doba kako se ide iz godine u godinu. Promjenljivost klime dolazi i od promjena oceanskih struja, vulkanske aktivnosti, Sunčeva zračenja te ostalih sastavnica klimatskog sustava, koje znanost još nije potpuno spoznala. U klimu se ubrajaju i krajnje pojave, kao što su poplave, suša, tuča, oluje i orkani. Minulih de-setljeća mnogi pokazatelji i studije pokazali su, da klima postaje toplijom diljem Zemljine plohe. Zrak i mora postali su toplijima, smanjila se količina snijega i leda na Zemlji, razina mora se povisi-la, a količina stakleničkih plinova u atmosferi se povećala.
Znanstvenici i stručnjaci ne dvoje, da je sadašnje slabo stanje klime prouzročeno povećanjem koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi te da je sadašnja povećana koncentracije stakleničkih plinova prvobitno došla od industrijske uporabe ugljena, nafte i plina. Znanstvenici smatraju da pogoršavanje klime predstavlja najveći promašaj tržišta, koji je svijet ikada iskusio te da pogorša-vanje klime multiplicira učinke drugih nedostataka tržišta. Ipak, nije cijelo pogoršanje klime došlo od gorenja ugljena i nafte za potrebe industrije i prijevoza. Vrsta jer oduvijek palila drvo i neke druge materijale biljnog podrijetla, ali su do pojave Industrijske revo-lucije gospodarske aktivnosti bile neznatne u usporedbi s industrij-skim postupcima.
Nepobitni znanstveni dokazi pokazuju da je promjena ili pogor-šanje klime vrlo ozbiljno i prijeko pitanje naše vrste. Klima Zemlje se brzo mijenja zbog povećavanja količine stakleničkih plinova, koje nedvojbeno dolazi od djelovanja naše vrste. Većina modela klime pokazuje da bi udvostručenje koncentracije stakleničkih pli-nova u odnosu na prijeindustrijsku koncentraciju povisilo pros-ječnu globalnu temperaturu Zemlje od 2-5˚C. Takva koncentracija stakleničkih plinova (SP) bila bi dosegnuta između 2030. i 2060. godine. Povišenje temperature Zemlje od 5˚C diljem svijeta nije zabilježeno u civilizaciji. Ono bi bilo sumjerljivo povišenju tempe-rature od minulog Ledenog doba do danas.
Ako otpuštanje SP ostane na sadašnjom stupnju, koncentracija tih plinova bi se do 2100. godine utrostručila u odnosu na prijein-dustrijsku razinu (1750. godine), u kojem slučaju bi se svijet morao suočiti s povišenjem temperature Zemlje od 3-10˚C. Neki učinci pogoršanja klime mogli bi dodatno povećati zatopljenje atmosfere uzročenjem dodatnog otpuštanja SP. Više temperature mogle bi prouzročiti to, da biljke i tlo slabije upijaju ugljik iz atmosfere te da počne ozbiljno otkravljivanje dosad trajno smrznutog tla na većim sjevernim zemljopisnim širinama, čime bi došlo do otpuštanja ve-likih količina metana. Raščlamba primjera zatopljenja iz davne pro-šlosti Zemlje pokazuje da bi moglo doći do dodatnog zagrijavanja atmosfere od 1-2˚C.
Nadalje, zatopljenje će jamačno pojačati kruženje vode u zraku, čime bi se umnožile i pojačale sadašnje pojave oskudice ili preobi-lja vode, što vodi do povećane opasnosti od suša i poplava. Kišne padaline će se vjerojatno povećati na višim zemljopisnim širinama, dok će sredozemna i slična druga područja imati znatno smanjenje padalina. Zbog pojave suše područja koja sad pogađaju suše mog-la bi se do kraja stoljeća proširi od 1% na 30% kopna. U drugim područjima topliji zrak i toplija mora izazivali bi teške oluje i orka-ne.
Kako se Zemlja zagrijava, povećava se i opasnost iznenadne po-jave znatnih promjena u klimatskom sustavu. Promjene u svjetskoj razdiobi topline poremetit će strujanje mora i strujanje zraka, što bi moglo dovesti do promjene u područnim vremenskim uzorcima. Ako se počnu znatnije topiti naslage leda na Grenlandu i u zapad-nom dijelu Atlantskog oceana, mjera uspona razine mora mogla bi se udvostručiti, što bi vrstu izložilo opasnosti povišenja razine mo-ra od 5-12 metara iznad postojeće. Znanstvenici smatraju, da pri-kupljeni znanstveni dokazi o pogoršanju klime i brojčane procjene mogućih budućih stanja daju ekonomistima i političarima jasnu sliku i jaku podlogu za upriličenje odgovora opakom izazovu po-goršavanja klime.
Iako se klima i dalje pogoršava, postoji mogućnost da se izbjegnu najteže moguće posljedice pogoršavanja, ako se odmah poduzmu jake mjere za ublažavanje ili zaustavljanje pogoršavanja. Daljnje pogoršavanje klime pogodit će mnoge vidike života ljudi diljem svijeta, kao što su pristup vodi, proizvodnja hrane, zdravlje i čist okoliš. Milijuni ljudi mogu biti izloženi gladi, oskudici vode i pop-lavama rijeka i mora. Ako se smjesta ne poduzmu prave mjere postoji opasnost da pogoršavanje klime dovede do godišnjeg gubi-tka bar 5% ukupnog domaćeg proizvoda od sada zauvijek. Ako se uključe dodatni čimbenici gubitak BDP-a mogao bi dosegnuti čak 20% ili više. Nasuprot tomu, ako se odmah poduzmu prave mjere izdatak za sprječavanje pogoršavanja klime mogao bi se svesti na samo 1% BDP-a godišnje. Presudna će biti ulaganja u poboljšava-nje klime tijekom slijedećih 10-20 godina. Nova ulaganje ujedno bi mogla isključiti pojavu teških gospodarskih recesija i depresija, koje su pogađale svijet u dvadesetom stoljeću.
Budući da je pitanje klime svjetsko, globalno pitanje odgovor izazovu klime mora biti globalan. Taj odgovor mora biti utemeljen na zajedničkoj svijesti u svim političkim i životnim zajednicama, da je potrebno postaviti svjetsku strategiju poboljšavanja klime, koja će ubrzati djelovanje političkih zajednica u slijedećem desetljeću. U poslu zauzdavanje pogoršavanja klime mora vladati puna uzajam-nost, kako bi djelovanje političkih zajednica na suzbijanju pogorša-vanja klime dosegnulo sve područne razine. Treba spriječiti to, da promjena klime zakoči gospodarski rast i razvitak.
Izdatci stabilizacije klime su visoki, ali ih naša vrsta može priuš-titi. Djelovanju na suzbijanju pogoršavanja klime trebaju se pridru-žiti sve zemlje, bez potrebe da se ograničuju očekivanja ljudi u os-tvarenju gospodarskog rasta bili siromašnih bilo bogatih zemalja. Postoji cijeli spektar mogućnosti za ograničavanje ispuštanja stak-leničkih plinova pa će popravak klime prvobitno ovisiti o stvaranju domišljenog političkog djelovanja i stvaranja prave pobude u pučanstvu i u poslovnim krugovima.
Promjena klime traži koordiniran međunarodni odgovor uteme-ljen na razumijevanju skupnih dobrobiti vrste. U nekim zemljama – Britaniji, Kaliforniji i posebice u Kini – već postoji snažno djelovanje, koje će voditi sprječavanju pogoršavanja klime, do ko-jega bi došlo iz tih zemalja. U tim zemljama donesene su snažne mjere za ograničavanje otpuštanja stakleničkih plinova. Usto, Ok-virna konvencija UN o poboljšavanju klime i takozvani Protokol iz Kjota pružaju dobar poticaj, da se sve fizičke i pravne osobe pridruže svjetskom naporu za poboljšavanje klime.
Budući da su u svjetskom pogoršavanju klime najranjivije najsi-romašnije zemlje, bitno je da potreba kočenja pogoršavanja klime bude bitno uključena u strategiju razvitka tih zemalja, pri čemu bogatije zemlje trebaju tim zemljama pružiti ne samo materijalnu pomoć, nego i znanje te tehničku i tehnološku pomoć. Pogoršava-nje klime veliki je egzistencijalni križ cijele vrste.

Smanjivanje prirasta biomase
Govori se o biomasi jedne ili više vrsta, a govori se i o zajedničkoj biomasi svih vrsta jednog staništa. Biomasa može uključiti mikro-organizme, bilje i životinje. Masa živog blaga može se iskazati ma-som po jedinici površine, ali i ukupnom biomasom staništa.
Biomasom se može smatrati masa živućih organizama kakvi su na svojem prirodnom staništu, a može se uzeti i kao masa sasuše-nih organizama. Nekad se u biomasu računa samo masa ugljika, koji je vezan uz žive organizme. Računa se, da sadašnja biomasa na Zemlji sadrži oko 550 milijardi tona ugljika. Godišnji prirodan prirast biomase je oko 100 milijardi tona, ali naša vrsta uništi i pot-roši dio biomase. Osim mjere za biomasu postoji i mjera za biora-znolikost. Kao približne mjere bioraznolikosti ili raznolikosti života uzimaju se ili ukupan broj temeljnih parova DNA na Zemlji (oko 1037-38) ili ukupna masa tih parova (50 milijardi tona).
Prirast biomase polazi od biosinteze, kojom se ugljik upija u or-ganizme. Oceani daju oko 54% prirasta biomase, a kopno oko 46% tog prirasta. Biomasa služi hranidbi vrsta, koje su povezane u hranidbenu mrežu. Početni proizvođači biomase su vrste, koje upi-jaju sunčevu energiju i uzimaju neorganske sastojke iz tla te ih pre-tvaraju u ugljikohidrate u bilju, primjerice u travi ili u šumskom drveću. Pritom se samo oko 10% sunčeve energije pretvori u bio-masu. Slijedeći stupanj u hranidbenoj mreži čine biljojedi poput ovaca i koza. Slijede mesojedi, kao što su lavovi i tigrovi. Ljudi su svejedi. Na vrhu hranidbene mreže su grabežljivci, primjerice orlo-vi, lisice i lovci.
Po stupnju proizvodnje biomase među različitim staništima prednjače močvare i plavna područja. Slijede tropske šume, koralj-ni grebeni, ležišta alga, ušća rijeka, šume u umjerenim geografskim širinama, obrađeno tlo, tundre, otvoreni oceani i na kraju pustinje. Po sadašnjem stupnju pretvaranja visokoproizvodnih staništa u staništa s manjim godišnjim prirastom biomase može se zaključiti da se pri-rast biomase na zemlji stalno smanjuje. Naša vrsta uzima i uglavnom trati golemu biomasu nakupljenu u velikim biljojedima kao što su goveda i ovce. Na našoj Zemlji nastaje sve manje živo-ta.
Smanjenjem prirasta i mogućim smanjivanjem biomase smanjit će se i stupanj vezanja ugljičnog dioksida iz zraka, koji se sve više otpušta u atmosferu gorenjem ugljena, nafte, prirodnog plina i suhe biomase. Stoga je za oporavak klime presudno to, da se po-veća kopnena biomasa, kako bi se smanjenjem ugljičnog dioksida u zraku ograničilo povišenje temperature na Zemlji. Biomasu treba sustavno povećavati, kako bi se čim više SP uklonilo iz atmosfere te kako bi se ugljik vezao u bilje i u tlo.
Međutim, biološka masa u obliku drva posječenih stabala i dru-gih vrsta sasušene biomase služi i kao energent za kuhanje i grija-nje u zemljama u razvitku, koje imaju dvije i pol milijarde stanov-nika. Drvo je razmjerno jeftin energent, ali sagorijevanje drva i drugih suhih stabljika u štednjacima ili na otvorenim ognjištima nije potpuno pa dolazi do oslobađanja više ugljičnog dioksida ne-go pri nadziranom gorenju nafte i prirodnog plina. Sagorijevanje biomase nosi ozbiljne posljedice za klimu, ali i šteti zdravlju ljudi, povećava siromaštvo te kvari mjesni okoliš. Računa se da dim koji se oslobađa gorenjem biomase prouzroči godišnje više od milijun slučajeva prijevremene smrti, posebice među djecom koja su veza-na uz kućanstvo. Skupljanje biomase kao energenta vodi odšum-ljavanju prostora.
Prije nekoliko desetljeća počelo se od žive biomase naveliko praviti etanol kao gorivo. Takvo gorivo se da koristiti u prijevozu, proizvodnji električne energije, industriji i zgradarstvu. Međutim, proizvodnja biomase za stvaranje energije je u protivnosti s upora-bom plodnog tla za proizvodnju hrane, posebice zbog velike pot-rošnje vode za uzgoj bioenergetskog bilja. Osim toga energetičnost biološkog goriva je znatno slabija od energetičnosti nafte i prirod-nog plina. U novije vrijeme razvija se tehnologija za djelotvornije korištenje biomase za pravljenje goriva. Usto se umjesto biogoriva traže i drugi alternativni izvori energije.
Nakon usporednih analiza raspoložljivosti, isplatljivosti i sigur-nosti uporabe različitih izvora energije prevladalo je uvjerenje, po kojemu je prva i prijeka uloga „žive“ biomase upijanje CO2 i ukla-njanje tog plina iz atmosfere, kako bi se poboljšala klima, iako upi-janje CO2 iz atmosfere može trajati godinama. Usto, biomasu valja štititi na pravi način.

Stanje čovjeka
Mnogo je vidika ili značajka stanja čovjeka. Ovdje valja spomenuti samo te, koje priječe ljude kao pripadnike vrste, da se prihvate po-sla i da skupno odgovore na izazov naglog pogoršanja klime, koje je vrsta proizvela svojim sustavnim djelovanjem.
Prvi nedostatak čovjeka je njegovo površno i nepotpuno životno znanje, neprimjereno okolnostima u kojima se vrsta zatekla svojom krivnjom. U vrsti ima nebrojeno mnogo stručnih ljudi, koji dobro obavljaju svoj posao u postavljenom društvenom sustavu. Takvo znanje vrsti nije dovoljno, posebice ako postavljeni sustav propada i ako ga treba zamijeniti primjerenijim. U sadašnjem vremenu ne propada samo uspostavljeni društveni sustav ili civilizacija, nego i cijeli sustav života na Zemlji. U naše vrijeme vrsta treba napraviti pravi zaokret, kako bi se spasili sama vrsta, Zemlja i život na njoj. Mnoštvo ljudi ne uviđa svoj položaj i svoju ulogu u sustavu života na Zemlji.
Jedinačni ljudi su toliko zaokupljeni „društvenim odnosima“, da ne vode račun o tomu, da su oni pripadnici jedne od vrsta života, kojih na Zemlji ima na milijune. Ljudi o tomu ne vode račun, jer ih obitelji i obrazovni sustav tomu nisu poučili. Svi jedinačni ljudi bi morali znati i stalno imati na umu to, da pripadaju posebnoj i jedincatoj vrsti Homo sapiens, koja je biološko-kulturna vrsta života. Kulturnost naše vrste dolazi od njezina razvijenog mozga, upora-bom kojega je na biološku evoluciju naše vrste dodana kulturna evolucija.
Mnogi jedinačni ljudi – njihovo presudno mnoštvo ili „kritična masa“ – nemaju na umu to, da naša vrsta (1) ima sposobnost pojmovnog mišljenja, koje omogućuje da mnoštvo ljudi prihvati kao istinito izmišljeno, neprimjereno, pogrešno i štetno znanje o čovjeku, životu i društvu, (2) da ponašanje pripadnika naše vrste nije urođeno u njihove organizme, nego da je uglavnom proizvod promjenljivog sadržaja ljudskog uma te (3) da su pripadnici naše vrste svjesni sebe, svojeg djelovanja, života na Zemlji, svoje kreati-vnosti i svoje izumiteljske sposobnosti. Ukratko, mnoštvo jedinač-nih ljudi ne misli na to, da ljudi osim osobne odgovornosti za svoj stav i svoja djela imaju i skupnu odgovornost za Zemlju i život.
Razmišljanje, znanje i postupanje čovjeka nije određeno samo njegovom biologijom, nego i kulturnom nadgradnjom, koju je čo-vjek svojim umom postavio na biološku podlogu. Jednostavnije rečeno, čovjek osim tjelesnog organizma ima i poseban, autono-man, „odmetnuti“ iskustveni prostor, u kojemu čovjek svjesno kombinira ili premeće smišljene, naučene i prihvaćene pojmove. Pripadnici vrste imaju mogućnost vanjskog, društvenog života, ali i mogućnost unutarnjeg života, u koji druge osobe ne mogu imati uvid. U unutarnjem ili duhovnom životu čovjek ima silan životni potencijal.
U biološko-kulturnoj vrsti ima mnogo dobara, koja su zatečena u prirodi ili koja su smislili i napravili ljudi. Umjetničke slike i mu-dro napisane knjige također su dobra. Mnogi ljudi ne vode račun o tomu, da materijalna ili tvarna dobra znaju razdvojiti, posvađati i suprotstaviti ljude. Unutarnja, duševna ili duhovna dobra ljude povezuju. Materijalna dobra se pravedno ili nepravedno raspačava-ju na ljude. Kulturna, unutarnja, ljudska dobra se mogu umnožiti u sve ljude, tako da unutarnje bogatstvo nekog čovjeka ne krnji unutarnje bogatstvo u drugim ljudima. Na kulturnim se dobrima uistinu može uspostaviti ljudsko zajedništvo, koje može humanizi-rati i raspačavanje tvarnih dobara. Jagma za novcem i drugim ma-terijalnim dobrima na kapitalističkim tržištima dovela je do slama-nje klime na Zemlji. Klimu nisu oštetila kulturna dobra.
Kapitalizam nije samo onečistio Zemlju i upropastio klimu, ne-go je dodatno poremetio život u vrsti te ozbiljno oslabio i unaza-dio jedinačne ljude. Pod pritiskom tržišne samoživosti ljudi su se toliko međusobno udaljili i otuđili, da svatko živi osamljen. Ljud-ska osama sama po sebi rađa mnoge unutarnje nevolje jedinačnim ljudima. Umjesto da u zajedništvu doživljavaju ljudskost, ljudi u osami postaju poprištima unutarnjih ljudskih poremećaja i oluja, zbog kojih ljudi bježe iz sebe očekujući da će im umjetni odnosi i nepredvidljiva, usiljena, neiskrena i silovita komunikacija s drugim ljudima izliječiti bolesti, koje stvara ljudska životna osama. Neki ljudi svoje unutarnje oluje smiruju opijatima.
Kapitalistički liberalizam zakinuo je većinu ljudi za ljudsku svr-hu. Nadmetanje na tržištima i jagma za tvarnim dobrima, ne može biti svrhom čovjeka kao pripadnika kulturne biološke vrste. Svrha mora biti zajednička, ljudska, tako da je može ostvariti svaki pripa-dnik vrste. Kapitalistička tržišna svrha koju promiče liberalizam osobna je, privatna svrha koja ne nudi identitet ili ne donosi pripa-dnost. Izostanak prave, ljudske ostvarljive svrhe dovodi u pitanje smisao života. Čemu život i čemu nastojanje da se život štiti i ču-va? Postaje li život teretom koji bi jedinačni ljudi i vrsta trebali zbaciti sa sebe? Osama stvara stisku, tjeskobu i strah te potrebu za bijegom. Kamo pobjeći od života?
Stanje čovjeka kao pripadnika kulturne vrste tako je slabo, da je golem broj ljudi u razvijenim zapadnim tržišnim „liberalnim de-mokracijama“ izgubio volju za množenje. Ljudi se pare, ali se ne množe. Kao pripadnici kulturne vrste – u kojoj postoji sposobnost pojmovnog mišljenja i u kojoj je um postao razmetnim – mnogi ljudi se svjesno i namjerno oslobađaju množenja, jedne od triju temeljnih zasada podjele života u vrste, a to su hranidba, zaštita i množidba. Mnogi kapitalistički zapadni ljudi osobno nastoje, da se rađa manje života na Zemlji. Takvi se ljudi, izgleda, staraju da se smanji „humana“ biomasa.
Poseban način parenja bez množenja nosi istorodno rodno us-mjerenje – LGBTQ ili usmjerenje lesbian-gay-bisexual-transgender-questioning. LGBTQ je pitanje izbora, koji ima i određeni genski vidik. Na takav zaključak me navodi činjenica, da se minulih deset-ljeća živalj podvrste LGBTQ neobično brzo brojčano povećava. LGBTQ se burno regrutira. Da je riječ samo o genetičkim odstu-panjima ne bi se soj LGBTQ „množio“ brzo kako se sad umno-žava. Riječ je o izboru, koji se sastoji u priključenju prosvjednom pokretu. Nije riječ o prosvjedu protiv nekog društvenog poretka, u kojemu se neki mladi ljudi ne mogu snaći, nego o prosvjedu protiv života, u kojemu se mnogi mladi ljudi uistinu ne mogu snaći. Kao što se mnogi razmetni mladi ljudi olako upuste u svijet kriminala i droge ili su se odmetali u al-Kaidu ili ISIL, tako se neki ljudi iz uobičajenog, prirodnog, evolucijom rođenog, ljudskog života od-metnu u LGBTQ. Riječ je o bijeg iz heteroseksualnosti ili razno-rodnosti u jednorodnost LGBTQ-a. (Malo je povrataka iz LGBTQ-a u raznorodno usmjerenje.) LGBTQ se rađa u strahu od odgovornosti, jer prirodna povezanost muškarca i žene nosi ve-liku odgovornost, posebice zato što ona vodi množenju u vrsti. Pripadnici LGBTQ-a kao parovi za parenje jednako su programi-rani. Čini se, da propaganda pokreta LGBTQ ide za tim, da se na kulturnu evoluciju naše vrste doda poslijekulturna ili nadrikulturna evolucija. Koju ulogu u novačenju mladih ljudi u LGBTQ ima Otvoreno društvo?
Žena i muškarac u kulturnoj vrsti Homo sapiens teško se nose je-dno s drugim. Tako je, jer su različite potrebe žene i muškarca ne samo stvorene, nego i urođene, kao što su urođene potrebe ženke i mužjaka u vrstama nastalim prije naše vrste. Žena i muškarac su slobodne osobe, koje imaju različite potrebe i nužno različite zami-sli o životu. Zato u životnoj, rodnoj, roditeljskoj zajednici žene i muškarca treba ne samo usklađivati ponašanje, nego i dobro ra-zumijevati stav i zamisli o životu drugog roda. Uskladba različitog držanja te različitih zamisli žene i muža može se potpuno ostvariti u skladnom uzgoju i odgoje djece. Rodni odnos u našoj biološko-kulturnoj vrsti više je od parenja. Riječ je o svjesnom životnom, rodnom, množidbenom zajedništvu.
Naopak način tijeka kulturne evolucije naše vrste, na koji je vrs-tu natjerao kapitalizam dovodi pripadnike vrste u trajno stanje stre-sa. Prisilno nadmetanje ljudi na tržištu drži ljude u ratnom stanju. Prije su strah i tjeskobu u ljudima stvarali ratovi, a sad to čini na-dmetanje na svjetskom tržištu svega što se nudi i prodaje. Potroša-štvo kao bitan vidik ideologije kapitalizma zaoštrilo je ratovanje i za zadovoljenje životnih potreba i za ispunjenje ljudskih prohtjeva. Na tržištu prsa o prsa ratuje mlado i staro, muško i žensko, rodno i nerodno.
Prije stupanja u kulturnu evoluciju pripadnici roda Homo su se na životinjski način oslobađali stresa: bijegom od napadača, ako bi mogli pobjeći ili protivnapadom, ako ne bi mogli pobjeći. Prije stupanja u civilizaciju ljudi su se mogli ugibati stresu, koje na ljude nametala zajednica. Predvodnici izvornih zajednica nastojali su miriti dvoje ili više ljudi, koji bi htjeli imati to, što se ne može dije-liti ili koji bi na račun zajednice nastojali ostvariti različite, nespoji-ve, suprotne svrhe. U civilizaciji koja je svoj vrhunac dosegnula u kapitalizmu ljudi se nisu mogli oslobađati stresa bijegom iz civili-zacijske krletke, kojom se upravljalo ponajviše fizičkom silom i zakonima, koji nose prijetnju uporabe sile. Ljudi se stresa ne mogu osloboditi bijegom ni u tržišnoj civilizaciji, jer svjetsko tržište pre-kriva cijelu plohu Zemlje. Jedini način prestanka kroničnog stresa u jedinačnim ljudima je opći napad na svjetsko tržište.
Najteži vidik teškog stanja vrste je rašireno odavanje ljudi sa-moživosti, koja u ljudima guši pomisao o mogućoj vrijednost živo-tnog zajedništva. Kapitalistički pismoznalci i njihove uspostavljene medijske kuće progone sve promicatelje životnog zajedništva i nas-toje u zametku zatrti svaki pokušaj okupljanja ljudi u svrhu obnove životnog zajedništva. Međutim, na strani životnog zajedništva su sila globalnosti poslovanja, koja sili životne i političke zajednice na suradnju te sila globalnosti vrste, koja prisiljava vrstu da iz sebe ukloni stres uspostavom životnog zajedništva u povijesnim politič-kim zajednicama.
Ipak, najporazniji vidik stanja čovjeka je u tomu, što život u vrs-ti teče bez uvažavanje pojma dobra. Ljudi mogu jedni drugima ponuditi dobro i mogu jedni od drugih doživjeti dobro. Ljudi zna-ju što je dobro. Jamačno je dobro to, što pomaže ljudima da zado-volje životne potrebe, što tjera strah i tjeskobu iz njihova života, što ih čini da se vesele životu, što u njihov život unosi radost, što im budi životnu nadu i to što u njima stvara povjerenje u ljude. Kapitalizam još nije toliko unazadio ljude, da oni u dobru ne pre-poznaju dobro. Dobro je ljudima drago, kao što su im dragi i dob-ri ljudi. U ljudskom duhu iz kojega se rađa dobru velik je ljudski potencijal.

Treće
BUDUĆNOST ŽIVOTA

Kapitalizam je doveo vrstu u teško stanje. Na vrstu je istovremeno navaljena opaka promjena klime, koja osim što dodatno remeti odnose u vrsti i unazađuje jedinačne ljude prijeti i uništenjem vrste te poremećajem ukupnog sustava života na Zemlji.
Pogoršavanje klime ugrožava temeljne vidike života naroda di-ljem svijeta: pristup vodi, opskrbu hranom, zdravlje ljudi, uporabu tla i očuvanje životnog okoliša. Ako bi se zagrijavanje atmosfere nastavilo u sadašnjem stupnju, globalna temperatura bi porasla 2-3˚C u slijedećih pedesetak godina, što bi jamačno vrlo često dovo-dilo do suše i do velikih poplava. Topljenje ledenjaka povećalo bi opasnost od poplava u kišnim razdobljima i smanjilo opskrbu vo-dom u sušnim razdobljima u područjima, koja naseljava šestina svjetskog pučanstva: na Indijskom potkontinentu, u dijelovima Kine i u području Anda.
Moglo bi se očekivati smanjenje uroda poljoprivrednih kultura, posebice u Africi, što bi stotine milijuna ljudi ostavilo bez mo-gućnosti da proizvode ili da nabavljaju dovoljno hrane. Moglo bi doći i do smanjenja uroda, zbog mogućeg smanjenog učinka uglji-ka na rast bilja i na zrenje biljnih plodova. (Očekuje se početan porast uroda bilja u srednjim i višim geografskim širinama zbog zagrijavanja zraka i tla, ali bi dodatno zagrijavanje kasnije donijelo smanjenje uroda.) Porast kiselosti mora zbog povećanog upijanja CO2 imao bi teške posljedice za morski sustav života, s mogućim smanjenjem ribljeg blaga. Ako dođe do zagrijavanja Zemlje za 3-4˚C, stotine milijuna ljudi bit će izložene dodatnim poplavama. Bila bi ugrožena obalna područja Vijetnama i Bangladeša, mali karipski i tihooceanski otoci, ali i veliki gradovi kao Tokio, Šangaj, Hong Kong, Mumbai, Kolkata, Karači, Buenos Aires, New York, Miami i London.
Zagrijavanje atmosfere povisilo bi smrtnost ljudi, zbog oskudni-je ishrane i zbog žege. Ako se ne budu poduzimale široke preven-tivne mjere, dolazit će do pojave epidemija bolesti, koje uzroče patogeni organizmi i paraziti. (Na većim geografskim širinama smanjit će se pojava bolesti, koje uzroči hladno vrijeme.) Do sre-dine stoljeća moglo bi 200 milijuna ljudi izgubiti dosadašnje staniš-te i biti raseljeno, zbog povišenja razine mora, učestalih teških pop-lava i nastanka suše. To bi povećalo seobe naroda. Postao bi ugro-ženim cio sustav života na Zemlji, jer se procjenjuje, da bi dodatan porast temperature od 2˚C prouzročio nestanak 15-40% sadašnjih vrsta. Posebno bi bio pogibeljan dolazak sušnije klime nad sliv rijeke Amazon, pri čemu bi bile ugrožene prašume i njihova velika bioraznolikost.
Osim nanošenja fizičke štete životnom okolišu, pogoršavanje klime ostavilo bi teške posljedice za gospodarski rast, za razvitak društava i za razinu dohotka u njima. U rujnu 2000 godine 189 zemalja potpisalo je Milenijsku izjavu Ujedinjenih naroda, kojom su postavljeni temelji razvitka naroda do 2015. godine, koji je trebao dovesti do uklanjanja siromaštva u svijetu. Milenijske mete razvitka uključile su: smanjiti krajnje siromaštvo i glad na polovicu ondaš-nje razine; uvesti opći sustav osnovnog obrazovanja; jačati ulogu žena i promicati jednakost spolova; smanjiti smrtnosti djece mlađe od pet godina za dvije trećine; smanjiti za tri četvrtine smrtnost žena za vrijeme trudnoće i četrdeset dana nakon poroda; zausta-viti širenje bolesti, posebice HIV/AIDS-a i malarije; uspostaviti održljivost životnog okoliša; te uspostaviti globalno ortaštvo za razvitak, s ciljevima za pružanje pomoći, povećanje trgovine i oprost dugova.
Međutim, postavljene mete nisu se mogle ostvariti. Dapače, do-šlo je do pogoršanja stanja. Pogoršanje klime nosi posebno velik izazov zemljama u razvitku. Te zemlje su posebno ranjive, jer je njihov životni prostor izložen krajnjim klimatskim pojavama, jer ovise o go-spodarskim aktivnostima koje ugrožava promjena klime i jer već imaju mali dohodak. Posljedice promjene klime teže će pogoditi zemlje u razvitku, nego bogatije zemlje i učiniti slabijom prilagodbu siromašnijih zemalja novom stanju. Mnoge zemlje u razvitku već sad se teško nose s posljedicama pogoršavanja klime. U nekim zemljama s malim dohotkom krajnje klimatske pojave već su donijele smanjenje dohotka u visini od 5% BDP-a. U ne-kim zemljama smanjenje dohotka moglo bi dosegnuti čak 13% BDP-a u odnosu na dohodak koji bi te zemlje mogle ostvarivati da nije došlo do pogoršanja klime.
Usto, ozbiljno pogoršavanje mjesne klime vodit će ne samo do seobe naroda, nego i do sukoba među njima, jer se očekuje prirast pučanstva u najsiromašnijim zemljama do moguće 3 milijarde lju-di. Do migracija će doći i zbog trajnog plavljenja tla, jer će u ne-kim područjima razina mora porasti za jedan metar. U Zapadnoj Africi i u području Nila može doći do sukoba među narodima oko uporabe vode. U svakom slučaju, nastojanje da se u vrijeme po-goršavanja klime smanji ugroza naroda i da se potakne razvitak tražit će ozbiljno ulaganje. Nije teško zaključiti, da se siromašne zemlje u razvitku u slijedećim desetljećima neće moći same prila-gođivati promjeni klime. Siromašne zemlje u razvitku našle su se u začaranom stanju: učinci pogoršanja klime povećavaju siromaštvo, a siromaštvo zemalja u razvitku čini te zemlje podložnijima opa-kim učincima klime. Ni rano ublažavanje nepovoljnih učinaka kli-me u siromašnim narodima neće ići bez pomoći bogatijih i razvi-jenijih zemalja. Ako budu prepuštene same sebi, siromašne zemlje u razvitku dodatno će uzročiti pogoršavanje klime, koje pogađa sve narode i cijelu vrstu. Klima je globalna i zajednička pa i odgo-vornost za poboljšavanje klime mora biti globalna i zajednička.

Odgovornost vrste za klimu
Posao popravljanja klime sastojat će se u (1) prelasku od sadašnje-ga prljavog gospodarstva na gospodarstvo s malim udjelom uglji-ka; (2) traženju različitih načina prilagodbe promjeni klime; i (3) određivanju zadaća pojedinih država u postizanju smanjenja koli-čine ugljičnog dioksida u atmosferi. To se treba postići (1) uviđa-jući i uvažavajući buduće potrebe u energiji te otvarajući put za gospodarski rast i u razvijenim zemljama i u zemljama u razvitku; (2) vodeći račun o društvenim, gospodarskim i ekološkim posljedi-cama promjene klime u objema vrstama zemalja; (3) pomno odva-gujući izdatke i koristi načina smanjenja ukupne količine ugljičnog dioksida u atmosferi; i (4) prateći učinak i djelotvornost nacional-nih i međunarodnih propisa za ograničavanje otpuštanja CO2 u atmosferu.
Mjere prilagodbe promjeni klime – sračunate na stvaranje ot-pornosti na promjenu klime uz najmanje moguće izdatke – neće donijeti časovito poboljšanje klime. Stoga je potrebno dugoročno planiranje za zaštitu životnih zajednica i gospodarstva u njima, po-sebice planiranje postavljanja infrastrukture i obavljanje izbora po-ljoprivrednih kultura, koje će biti otporne na pokvarenu klimu. Prilagodba pogoršanim okolnostima u siromašnim zemljama u razvitku tražit će velika financijska ulaganja i slobodan prijenos tehnologije. Kao što sam spomenuo, pogoršanje svjetske klime učinak je kapitalizma i tržišta. Tržište je u posljednje vrijeme preds-tavljalo zapreku za postizanje veće energetske učinkovitosti i za potrebno obavještavanje ljudi, da učine sve od sebe, kako bi se dostojno odgovorilo izazovu poremećaja klime. Tržište je vladalo životnim zajednicama za probitke kapitala, a ne na dobrobit vrste Homo sapiens.
U jedinačnim državama vladaju različite prilike i svaka od njih treba poduzeti mjere primjerene svojim posebnim prilikama. Me-đutim, budući da je klima globalna i zajednička, odvojeno djelova-nje jedinačnih zemalja neće biti dostatno. Bit će potrebno usposta-viti zajedničku globalnu viziju ostvarenja dugoročnih svrha i izgra-diti međunarodni okvir, koji će pomoći svim jedinačnim zemljama da dosegnu svoje posebne mete. Postavljanje takvog okvira posao je nacionalnih država i njihove politike te njihove međunarodne suradnje.
Klima je javno, skupno dobro pa ni osobe koje ne ulažu u po-boljšavanje klime, ne mogu biti isključene iz uživanja dobrobiti dobre klime. S druge strane nečije uživanje dobre klime ne može umanjiti uživanje klime drugim osobama. Tržište kao sredstvo kapitala i kapitalizma ne stvara automatski ni pravu vrstu ni pravu mjeru općeg dobra. Ako se ne odrede javne mjere za poboljšava-nje klime, teško je očekivati od privatnih ulagatelja, da vode više računa o stvaranju javnog dobra, nego o stjecanju zarade. Tržišta pojedinih dobara i usluga ne vode račun o klimatskim posljedica-ma potrošnje i ulaganja. Za kapitaliste i za njihove korporacije jav-no dobro je poseban uzorak „vanjskog izdatka“ proizvodnih i us-lužnih postupaka. „Vanjske izdatke“ je dosad namirivala šira zaje-dnica, a ne kapitalističke korporacije. One su se brinule samo za „unutarnje vrijednosti“, iz kojih se izlučuje zarada. Imajući u vidu narav i fizičke učinke promjene klime jasno je, da ti učinci nose ozbiljne posljedice za gospodarski rast. Sredstvo poboljšavanja klime je gospodarstvo. Ako se tržište ne zauzda i ne podredi gos-podarstvu te ako se gospodarstvo ne podredi potrebi uređenja kli-me, svjetsko tržište će potpuno iznevjeriti našu vrstu i postati naj-većim promašajem u povijesti civilizacije i u evoluciji života.
S druge strane, neobično je važno to, da se u cjelinu povežu pi-tanje javnog dobra kao „vanjske vrijednosti“ gospodarskog djelo-vanja te tehnička i tehnološka pitanja koja treba rješavati. Cjelovit pristup mobilizaciji gospodarstva za uređenje klime mora povezati ekonomiku rasta i razvitka, proizvodno gospodarstvo, inovacije i tehnološke promjene, svjetske ustanove, demografiju i migracije, javne financije, ekonomiku rizika i ulaganja te ekonomiku okoliša. Stanje klime ne dopušta, da se taj novi posao vrste prepusti kapita-listima, korporacijama i tržištu. Tržištem treba ravnati vidljiva ruka politike. Pod pritiskom pogoršanja klime politika treba obnoviti socijalno gospodarstvo i socijalnu državu. Dosadašnje gospodar-stvo treba zamijeniti novim, budućim. Politika treba zapravo stvo-riti „klimno gospodarstvo“ ili klimnu životnu zajednicu. Takva zajednica je vrsta Homo sapiens.
Politika nove socijalne države ili „klimne zajednice“ treba biti zaokupljena potrošnjom dobara i usluga u životnoj zajednici. Pot-rošnja materijalnih dobara treba imati mjeru, koju će odsad od-ređivati potreba oporavka klime. Proizvedena dobra i pružene us-luge plod su rada, ušteda, znanja i prirodnih izvora. Jedinačni ljudi stječu dobrobiti uživanjem tako nastalih dobara. Ako se tako pris-tupi ulozi politike ili vođenja javnog posla, slijedi da se politiku treba voditi u ime životne zajednice te da politika treba poboljšava-ti opće, zajedničke dobrobiti. Zajedničko dobro je sastavljeno od dobra svih jedinačnih ljudi u životnoj zajednici. Osim tvarnih do-bara dobro trebaju činiti i obrazovanje, zdravlje, zaštita, ali i bu-duće dobro. Dakako, u dobro treba uključiti i okoliš, kojemu je bitan vidik klima. Briga za buduće dobro uključuje smanjenje i uklanjanje životne neizvjesnosti, a pogoršavanje klime nosi vrsti veliku neizvjesnost. Očito je, da pogoršavanje klime prisiljava vrstu da na novim načelima i na nov način uredi odnose u mjesnim ži-votnim zajednicama. Poremećaj klime prisiljava životne zajednice, da svoju politiku vode tako, da gospodarstvo prvobitno nosi javnu dobrobit, a ne zaradu za korporacije i jedinačne ulagatelje. Pore-mećaj klime prisiljava vrstu da se počne brinuti za sebe i za svoje dobro te da se oslobodi služenja kapitalu.
Potreba strategijskog, dugoročnog pristupa uređenju klime promijenit će međusobni odnos javnog i privatnog sektora i njiho-vu ulogu u vođenju gospodarstva, koje treba zajamčiti oporavak klime. To posebice vrijedi za područje tehnološkog izumiteljstva. Pismoznalci kapitalizma još uvijek propovijedaju, da se u tehnolo-škom izumiteljstvu istaknuo privatni sektor, iako su dramatične inovacije gotovo redovito dolazile od temeljnih znanstvenih istra-živanja, koja su bila pod skrbi država. Do temeljnih izuma u pod-ručjima nuklearne energije, mlaznih motora i raketarstva pa čak i Interneta i umjetne inteligencije došlo se u istraživanjima, koja je plaćala država. Privatne korporacije isticale su se u širenju i komer-cijalizaciji tehnoloških izuma.
Koliko god su se privatne korporacije zauzimale za širenje i komercijalizaciju novih tehnologija – koje su dosad bile „prljave“ – toliko je odnedavno uloga nacionalnih država postala presudnom za rast i razvitak pravog gospodarstva, jer jedino države mogu promicati nužnu međunarodnu suradnju i uklanjati zapreke takvoj suradnji. Globalnost klime nameće potrebu globalne tehnološke suradnje u suzbijanju pogoršavanja klime. Međunarodna tehnološ-ka suradnja omogućit će solidarno snošenje rizika, ali i sudjelova-nje u ostvarenim dobrobitima. Tako se dosad nije postupalo, jer su kapitalisti više držali do nadmetanja, nego do suradnje. Suradnja je imperativ koji je donijelo pogoršanje klime.
Suradnja u području istraživanja i razvitka tehnologije očitovat će se u (1) razmjeni znanja među državama, uključujući razmjenu između razvijenih zemalja i zemalja u razvitku; (2) usklađivanju nacionalnih programa istraživanja i određivanju prijekosti pojedi-nih programa; i (3) skupnom sudjelovanju u podnošenju neizvjes-nosti i u sudioništvu u uživanju dobrobiti. Upriličenje potrebne međunarodne suradnje ne može se prepustiti privatnim korporaci-jama, koje su sklone ili nadmetanju ili uspostavi monopola nad znanjem, vještinama i nad intelektualnim vlasništvom. Može se očekivati da će u spektru istraživačkih prioriteta jedinačnih nacio-nalnih država, u kojima sudjeluje i privatni sektor, neka područja istraživanja biti zapo-stavljena. Privatni sektor prvobitno drži do tehnologija, uporabom kojih se mogu napraviti proizvodi za tržište. Stoga valja očekivati to, da će korporacije zapostaviti neka podru-čja tehnoloških istraživanja. Tako bi moglo biti s tehnologijom za dužno i nužno povećanje biomase, koje će tražiti izvedbu projekata s više znanja, napora i rada, a s manje unaprijed napravljenih proi-zvoda.
Konačno, međunarodna koordinacija u uređivanju gospodars-tva i u uspostavi standarda za nove proizvode bit će neizostavna, a dat će i snažan poticaj energetskoj učinkovitosti. Međunarodna koordinacija smanjit će izdatke za tehnološke inovacije, potaknuti pobudu za inovacije, poboljšati razvidnost tehnoloških istraživanja i cijelog gospodarstva te povećavati međunarodnu trgovinu. Me-đunarodna tehnološka koordinacija potaknut će zajednička ulaga-nja u poboljšanje klime.
Globalno pogoršavanje globalne klime u globalnoj vrsti nameće novi pristup uređenju društva, prvobitno uređenju odnosa javnog i privatnog sektora (gospodarstva). Gospodarstvo i tehnološke ino-vacije moraju počivati na koordinaciji djelovanja i unutar povijes-nih političkih zajednica i među njima. Temeljno pitanje, koje je vrsti nametnulo pogoršanje klime je pitanje odgovornosti za bu-dućnost naroda, za opstanak i blagostanje vrste Homo sapiens te za održanje života na Zemlji. Dosad su kapital, kapitalisti i korporaci-je odbijali preuzimanje odgovornosti za život, a u sadašnjem pre-sudnom razdoblju kulturne evolucije odgovornost im se ne smije prepustiti. Kapital je neuračunljiv. Odsad kapital i korporacije mo-raju slušati politiku, koja obuima ostale sile društvenog utjecaja: gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja.
Kapital je dosad ne samo odbijao preuzeti odgovornost za lju-de, prostor i klimu, nego je i nadzirao politiku. Politika odnosno država nije bila sredstvo političkih zajednica: kapital je obezvrijedio demokraciju ili narodovlašće. Ako želi poboljšavati klimu, država više neće smjeti služiti kapitalu, koji je od narodâ kupio politiku o-bećavši im stvaranje materijalnog obilja. Sad vrsta živi u obilju, ali i u slomljenoj klimi. Kako bi mogle obaviti posao zauzdavanja po-goršavanja klime, države ili političke zajednice morat će postati sredstvima životnih zajednica. Unošenje demokracije u političke zajednice jednako je obnovi zajedništva u životnim zajednicama, koje je civilizacija bila uklonila, a civilizacija kapitalizma dotukla.
Koordinacija među životnim zajednicama, koja je neizostavna u borbi za podnošljivu klimu, zapravo je suradnja životnih zajednica unutar vrste Homo sapiens. U konačnici odgovornost za ljude, živo-tne prostore i za život na Zemlji može preuzeti samo naša vrsta kao cjelina. Odgovornost za život na Zemlji vrsta može nositi, ako i samo ako njezine povijesne životne zajednice preuzmu odgovor-nost za život u svojim životnim prostorima. Vrsta ne smije dopus-titi, da se kapital, kapitalizam i tržište ispriječe punoj suradnji unu-tar mreže životnih zajednica naše vrste. Privatni kapital mora sluša-ti vrstu i tražiti probitke u promicanju nove, čiste tehnologije. Ko-načno, privatni kapital vrsti nije ni potreban.

Oporavak klime
Do opravka klime može doći samo uporabom nove, čiste tehnolo-gije, na kojoj će se izgraditi novo gospodarstvo. Novo gospodarstvo će ograničiti i smanjiti otpuštanje stakleničkih plinova, koji uzroče povećano zagrijavanje Zemlje i njezine atmosfere, što uzroči promjenu klime. Borba za novu klimu vodit će se smanjivanjem otpuštanja stakleničkih plinova u atmosferu. Otpuštanje staklenič-kih plinova nije zemljopisno ravnomjerno raspoređeno. Usto, koli-čina CO2 koji se otpušta u razvijenim zemljama nije jednaka koli-čini CO2 koja se emitira u zemljama u razvitku. Otpuštanje stakle-ničkih plinova neravnomjerno je raspoređeno i po gospodarskim granama. Stoga će projekt poboljšavanja klime uključivati posebne mjere za suzbijanje pogoršavanja klime za svaku gospodarsku gra-nu.
Prema podatcima za 2017. godinu o otpuštanju CO2 u atmosfe-ru u SAD među gospodarskim granama prvi je prijevoz s 29% udjela u emisiji CO2. Slijede proizvodnja energije s 28%, industrija s 22%, zgradarstvo s 12% te uporaba tla i poljoprivreda s 9%. Prema podatcima o emisiji CO2 u Europskoj uniji za 2017. godinu došlo je do smanjena emisije stakleničkih plinova za 22% u odno-su na 1990. godinu, a po količini otpuštenih plinova prednjači in-dustrija s 30%. Slijede proizvodnja energije s 25%, prijevoz s 24% pa zgradarstvo i poljoprivreda, u kojoj je otpuštanje CO2 samo neznatno poraslo. Najveći porast otpuštanja CO2 zabilježio je pri-jevoz. Usporedni podatci o otpuštanju stakleničkih plinova u SAD i EU pokazuju da svaki životni prostor odnosno svaka država tre-ba imati poseban program zauzdavanja pogoršavanja klime.
Otpuštanje plinova u području energije dolazi od proizvodnje električne energije i topline, koje se rabe u industriji, za grijanje kućanstava i ureda te za pripravu jela. U tom području došlo je do najvećeg globalnog porasta otpuštanja plinova od 1990. godine. Godišnji porast emisije plinova u tom području u zemljama u raz-vitku bio je prosječno 2.2%. U tom području gospodarstva emisija plinova dolazi iz rafinerija nafte, pogona za proizvodnju plina i ugljenokopa te od pretvorbe fosilnog goriva u stanje, u kojemu se može rabiti u prijevozu, industriji i zgradarstvu.
Uporaba tla nosi oko 18% ukupne svjetske emisije stakleničkih plinova, prvobitno zbog krčenja prašuma. Od te emisije staklenič-kih plinova u Indoneziji se otpušta oko 30%, a u Brazilu 20%. Očekuje se, da će se krčenje prašuma smanjivati kako šume budu nestajale.
Od ukupno otpuštenih stakleničkih plinova u poljoprivredi na CO2 otpada 86%, a od ostalih plinova po jedna trećina dolazi od uporabe gnojiva i od uzgoja stoke. Neki načini obradbe tla uzroče otpuštanje CO2 iz tla. Usto, poljoprivreda neizravno potiče emisiju plinova putem povećavanja obradljivog tla krčenjem šuma, proiz-vodnje gnojiva i prijevoza poljoprivrednih proizvoda. Emisija stak-leničkih plinova u poljoprivredi se povećava s porastom pučanstva i s povećanjem kupovne sposobnosti pučanstva.
U prijevozu, koji je uz industriju i energetiku najveći onečišćivač zraka, tri četvrtine otpuštenog CO2 dolazi od cestovnog prijevoza, jedna osmina od zračnog prijevoza, a ostatak jednako od željezni-čkog i pomorskog prijevoza. U području prijevoza najveći porast emisije plinova bit će u zračnom prijevozu. Doprinos pojedinih zemljopisnih područja otpuštanju plinova u industriji se stalno mi-jenja. EU i SAD nemaju isti stupanj otpuštanja plinova, a kako se Zapad deindustrijalizira, a Istok industrijalizira zemlje u razvitku sve više pridonose otpuštanju stakleničkih plinova. Dio plinova dolazi od procesne industrije, primjerice od proizvodnje cementa i kemikalija, uključujući pesticide.
Otpuštanje stakleničkih plinova u zgradarstvu (u stambenim i poslovnim objektima) dolazi od grijanja i hlađenja objekata te od pripreme hrane. Zgradarstvo i neizravno pridonosi otpuštanju pli-nova putem potražnje za energijom, u proizvodnji koje se otpušta-ju staklenički plinovi.
Razlaganje otpuštanja stakleničkih plinova po gospodarskim granama i po strukama unutar grana otkriva potrebu, da se borba za očuvanje klime podijeli na strukovna područja. Spomenuo sam neke od struka: unutar energetike proizvodnju električne struje i topline, rudarstvo i pretvorbu stanja energenata za uporabu u prometu; unutar poljoprivrede krčenje izvornih šuma, način ob-radbe tla, izbor poljoprivrednih kultura za uzgoj, uporabu gnojiva i uporabu pesticida; prijevoz tovara, putnika i turista cestama; prije-voz tovara i turista morem; prijevoz tovara, pošte, putnika i turista zrakom; komadnu (diskretnu) i procesnu industriju; te grijanje, hlađenje i pripravu jela u zgradarstvu. Turizam je zastupljen i u zgradarstvu.
Raščlamba emisije stakleničkih plinova po strukama u granama pokazuje, da je neposredni uzročnik promjene klime tržište, iza kojega stoji kapital. Kapitalizam je u ideologiju liberalizma ucijepio potrošaštvo. Ljude se mami da kupuju ponuđene proizvode, uslu-ge i iskustvo (doživljaje). Tržište i potrošaštvo potiču i navode lju-de da zadovoljavaju ne samo životne potrebe, nego i prohtjeve. Putovanje ljudi u daleke krajeve je prohtjev i to prohtjev koji kvari predragocjenu klimu Zemlje. Prohtjevi „srednjeg sloja“ kvare kli-mu svim ljudima. Tržište kvari klimu i svojom globalnošću i svo-jom slobodom. Globalnost i sloboda tržišta uzroče povećanje pri-jevoza, a prijevoz uzroči povećanje otpuštanja CO2 u atmosferu i kvarenje klime.
Navedeni primjeri tržišnog kvarenja klime pokazuju, da se ure-đenje gospodarskog sustava mora mijenjati. Svjetsko tržište se mora relokalizirati ili „odglobalizirati“. Pogoršavanje klime je antiglobali-zacijska pojava. Treba zaustaviti silno prevoženje materijalnih do-bara i ljudskih organizama. Zar u vrijeme uspostave svjetskog ko-munikacijskog sustava nije primitivno, olako, nepotrebno i štetno silno prevoženje ljudskih organizama, ali u velikoj mjeri i fizičkog tovara? Da sadašnja poslovna i tržišna zbilja ne kvari klimu odno-sno da je atmosfera Zemlje toliko prostranija ili dublja, da je gos-podarstvo vrste Homo sapiens ne može kvariti, tržište bi moglo biti slobodno, a ljudi bi se mogli odavati potrošaštvu. Nažalost nije tako pa se tržište mora pokoriti gospodarstvu, koje će morati uva-žavati potrebe vrste, kojoj promjena klime visi nad glavom kao globalni Damoklov mač.
Porazna navada nepotrebnog putovanja u udaljene i iznimno daleke krajeve pokazuje, da se pitanje kvarenje klime ne može rije-šiti samo dobroćudnim tehnološkim izumima. Potrebno je isto-vremeno mijenjati sadržaj i uređenje gospodarstva, ali i stav te po-našanje jedinačnih ljudi, koji se ne trebaju odzivati pozivima i iza-zovima tržišta, nego trebaju slijediti svoje životne potrebe.
Potreba stvaranja novog gospodarstva, koje će vladati tržištem te potreba promjene stava i ponašanja jedinačnih ljudi u suočenju s promjenom klime ne smanjuje potrebu stvaranja nove čiste tehno-logije. To otvara pitanje upravljanja tehnologijom i tehnološkim izumima. Pogoršavanje klime traži novu tehnologiju, ali istraživa-nje i razvitak tehnologije moraju biti podređeni potrebama gospo-darstva, a ne više prohtjevima kapitala ili kreativnosti istraživača. Pogoršavanje klime nameće potrebu stvaranja novih, čistih materi-jala i proizvodnih postupaka, koje će pružiti nova tehnologija. No-va tehnologija mora biti podređena novom gospodarstvu.
Promjena klime nameće uklanjanje starog, razmetnog, tržišnog načina domišljanja tehnologije. Tehnološki izumi su za cijelog tra-janja kapitalizma pružali prigodu za povećavanje gospodarske akti-vnosti i za namicanje zarade. Međutim, u novije vrijeme, kad razvi-tak tehnologije uvelike ovisi o preinaci i unapređivanju digitalne tehnologije, tehnološki izumi ne vode do bitnog povećavanja gospodarskih aktivnosti, posebice u komadnoj industrijskoj proiz-vodnji. Tehnološki razvitak od početka stoljeća nije donio novo gospodarstvo. Nova tehnologija i mogući novi proizvodi uteme-ljeni na njoj ne jamče stvaranje snažnijeg gospodarstva. To se vidi po trajnom učinku Velike recesije od 2008. godine.
Međutim, nova tehnologija koja će se razviti za potrebe uređe-nja klime donijet će preporod i snagu gospodarstvu. To će biti gospodarstvo, koje će biti usmjeravano životnim potrebama vrste. To neće biti tržišno gospodarstvo, ali neće biti ni plansko gospo-darstvo, kakvo je vladalo nekadašnjim komunističkim zemljama. Novo gospodarstvo bit će plod dogovora unutar naše vrste, uz koju će se vezati i privatni kapital. Vrsti je potrebno konsensualno gospodarstvo. Uspostava upravo takvog gospodarstva bit će jedan vidik smišljene prilagodbe naše vrste teškim okolnostima, u koje su vrstu stavili kapital, kapitalizam i tržište. Vrsta će odgovoriti izazo-vu klime stvaranjem novog gospodarstva i uređujući gospodarstvo po novim načelima. Za novo gospodarstvo uređeno po novim načelima domislit će se nova spasonosna tehnologija. Pogoršanje klime stvorilo je nove potrebe u vrsti. Nove potrebe nameću stva-ranje novog gospodarstva, kojemu nova tehnologija mora služiti. Naša vrsta je iznad tržišta i kapitala.

Izdatak oporavka klime
Prelazak na novo gospodarstvo, kojim bi se postupno smanjivalo otpuštanje stakleničkih plinova koji uzroče pogoršavanje klime, donijet će određene izdatke. Takvi izdatci doći će od financiranja razvitka i uvođenja tehnologije, koja će donijeti manje otpuštanje stakleničkih plinova i koja će biti energetski učinkovitija te od izda-taka, koji će imati krajnji potrošači prilikom zamjene opreme i us-luga – koje nose veliko otpuštanje plinova – učinkovitijim proiz-vodima i uslugama.
Emisija stakleničkih plinova, koju uzroči uporaba fosilnog gori-va može se ograniči mnogim načinima: smanjenjem potražnje za proizvode visokog sadržaja ugljika; povećanjem energetske učin-kovitosti te prelaskom na tehnologije koje rabe materijale s manjim sadržajem ugljika. Smanjenje otpuštanja stakleničkih plinova može doći i uporabom goriva, koje nije fosilnog podrijetla. Izdatci sma-njenja otpuštanja stak-leničkih plinova ovisit će o tomu, koji će se načini i tehnike za to rabiti.
Smanjenje potražnje za proizvode i usluge, koji nose visok stu-panj otpuštanja plinova dio je rješenja. Ako cijene tih proizvoda i usluga budu uključivale punu cijenu proizvodnje, koja bi sadržava-la i „vanjske izdatke“ za redukciju stakleničkih plinova, krajnji pot-rošači i korporacije počet će prelaziti na jeftinije proizvode i uslu-ge, koji imaju niži stupanj emisije plinova. U tomu će značajnu ulogu imati svijest građana o stvarnom pogoršanju klime. Među-tim, sama promjena potražnje neće riješiti pitanje promjene klime. Usto, iako povećanje energetske učinkovitosti nosi i uštedu i po-boljšanje klime, potrebno je ukloniti postojeće zapreke uvođenju novih tehnologija i metoda. U tomu države imaju presudnu ulogu: one mogu poskupiti proizvode napravljene na „prljavoj“ tehnolo-giji te donijeti propise i pružiti olakšice, koji potiču prihvaćanje proizvoda čiste tehnologije. Države trebaju poskupiti nepoželjne proizvode i usluge.
Već postoji niz tehnologija, koji rabe energente s niskim sadrža-jem ugljika, ali je uporaba mnogih od tih tehnologija još uvijek skuplja od uporabe fosilnog goriva, iako uporaba tih tehnologija postaje sve jeftinijom. Od tih tehnologija se s pravom očekuje, da znatno smanje otpuštanje plinova, a dosadašnje iskustvo s njiho-vom uporabom pokazuje, da se može očekivati i njihovo pojefti-njenje. Iskustvo nakupljeno uporabom tih tehnologija donijet će i njihovo pojeftinjenje i povećanje njihove učinkovitosti.
Smanjenje otpuštanja plinova i kod uporabe goriva, koje nije fosilnog podrijetla može biti značajno. Može se znatno smanjiti emisija, koju uzroči krčenje šuma, posebice ako vlasti pruže sus-tavne poticaje za zadržavanje šuma. Mnogo teže će biti smanjenje emisije, koja dolazi od poljoprivrede.
Jasno je, da će se do ublažavanja pogoršavanja klime doći kom-binacijom tehnoloških postupaka, jer se, kao što sam naveo, stak-lenički plinovi otpuštaju poslovnim aktivnostima u nizu gospodar-skih grana i struka. Stoga se ne može očekivati da samo jedna teh-nologija ublaži pogoršavanje klime. Teško je unaprijed znati, koli-ko će stajati uporaba koje tehnologije pa je potrebno razvijati i u-savršavati cijeli spektar tehnologija.
Bez obzira na izbor tehnologija za smanjenje otpuštanja stakle-ničkih plinova postoje četiri vidika smanjenja otpuštanja plinova: (1) smanjenje emisije uporabom goriva nefosilnog podrijetla, po-sebice uporabom i uzgojem bilja te obradbom tla; (2) smanjenje potražnje za proizvode i usluge, koje nose visoko otpuštanje stak-leničkih plinova; (3) poboljšanje energetske učinkovitosti odnosno dobivanje istog učinka uz manju uporabu goriva; i (4) prelazak na nove tehnologije koje nose manje otpuštanje plinova i smanjuju udio ugljika u postupku proizvodnje.
Važan način smanjenja emisije stakleničkih plinova je smanjenje potražnje za proizvodima i uslugama, koje nose otpuštanje plino-va. Takvi su fosilni energenti. Vlade mogu u cijenu energenata uključiti veličinu štete, koju takvi plinovi nanose klimi. Tako će korporacije i kućanstva početi rabiti proizvode i usluge koje manje štete klimi.
U nove tehnologije koje znatno smanjuju otpuštanje staklenič-kih plinova spadaju: kopneno i priobalno iskorištavanje energije vjetra; iskorištavanje morskih i plimnih valova; prikupljanje sunče-ve toplinske i fotonaponske energije; hvatanje i pohrana ugljič-nog dioksida koji se otpušta u elektranama; proizvodnja vodika za prijevoz i grijanje; proizvodnja nuklearne energije uz sigurnu poh-ranu nuklearnog otpada; uporaba hidroenergije, pri čemu se mora povećati iskoristivost i smanjiti površine koje će se potopiti; proši-renje uporabe bioenergije u opskrbi električnom energijom, prije-vozu, zgradarstvu i industriji putem pošumljavanja, uzgoja primje-renih poljoprivrednih kultura i korištenja organskog otpada; decen-tralizirana proizvodnja topline i energije u kućanstvima i na poljo-privrednim posjedima u malim uređajima, pri čemu se može rabiti prirodni plin, biomasa ili vodik dobiven iz tvari siromašnih ugljič-nim dioksidom; uporaba elektrokemijskih uređaja na tekući vodik, u kojima se energija vodika oksidacijom pretvara u električnu e-nergiju; te uporaba hibridne tehnologije u automobilima.
Pri uporabi novih načina proizvodnje i uporabe energije trebat će naći rješenja za niz pitanja kao što su pohrana proizvedene ili nakupljene energije, najveća moguća dekarbonizacija prijevoza, zatvaranje nuklearnih elektrana nakon isteka njihova vijeka; u-kopčavanje u električnu distribucijsku mrežu povremenih proiz-vođača električne energije, kao što se sunčane i vjetrene „farme“; sigurna pohrana uhvaćenog ugljičnog dioksida u plinovitom, te-kućem ili smrznutom stanju; te izgradnja nove električne i plinske infrastrukture.
Očito je, da će se projekt oporavka klime suočiti s mnogim ne-riješenim pitanjima, ali je jasno i to da se za sva pitanja mogu naći politička, organizacijska i tehnološka rješenja. Bitno je da se vodi ra-čun o tomu, da se nijedna od mogućih tehnologija ne može sama nositi sa svim pitanjima koja će se pojaviti. Vlade će ponuditi cijeli skup mogućnosti, koje će zajedno povećati uspjeh i smanjiti neizvjesnost izvedbe projekta oporavka klime. Usto, stručnjaci se slažu, da je do 2050. godine količinu ugljičnog dioksida u atmosfe-ri moguće smanjiti za jednu četvrtinu sadašnje količine, čime bi se koncentracija ugljičnog dioksida mogla zadržati na podnošljivih 550 ppm (čestica na milijun). Što je najvažnije, stručnjaci se slažu da bi godišnji izdatak za dotjerivanje klime iznosio samo 1% uku-pnog svjetskog domaćeg proizvoda. Taj iznos je umjeren i prihvat-ljiv, posebice ako se uzmu u obzir silni izdatci koje države sad trate na obranu ili na naoružavanje. Naoružavanje i ratovi ne vode ničemu u svijetu koji prljava atmosfere može zagušiti. Zaustavlja-nje pogoršavanja klime i njezin oporavak neizostavno traže mir unutar vrste Homo sapiens.

Nove potrebe vrste
Krajnje vremenske pojave – žega, suša, oluje i iznenadan prekom-jerni porast temperature u pojedinim predjelima svijeta, primjerice na Aljasci – u ljeto 2019. godine pokazuju, da se klima pokvarila u tolikoj mjeri, da su nestali uobičajeni uzorci promjene vremena. Vremenske prilike su postale nepredvidljive. Stanje klime postalo je presudnim pitanjem naše vrste. Ipak, vrsta je uočila stanje klime te kani uložiti ozbiljan napor da se zaustavi pogoršavanje i upriliči oporavak klime.
Klima je skupno dobro naše vrste: svakog čovjeka, svakog na-roda i svakog kontinenta. Činjenice, da je stanje klime postalo pre-sudnim pitanjem vrste te da je klima skupno dobro vrste nameću vrsti zadaće, koje ona mora obaviti kao vrsta, ako želi spasiti sebe i život na Zemlji kakav je sada. Novo, hitno stanje vrste donijelo je vrsti nove potrebe, koje ona mora zadovoljiti. Vrsta je te potrebe imala i ranije, ali kapitalizam vrsti nije dopuštao da te potrebe za-dovolji.
Tri su temeljna sredstva kojima je kapitalizam priječio vrsti, da postupa kako joj je bilo potrebno. Prvo, kapitalizam je razvio jake proizvodne snage sa strojevima koji stvaraju velike sile, pa je preko svake mjere i potrebe povećavao proizvodnju materijalnih doba-ra. Drugo, kapital je od početka Industrijske revolucije donedavno za stvaranje gospodarskog rasta rabio samo prljavu tehnologiju, koja je uzročila pogoršavanje klime. Treće, kapitalizam je svojom ideolo-gijom liberalizma opravdavao samoživost ljudi pa su sposobniji i spretniji ljudi počeli prekomjerno gomilati i osobno bogatstvo. Kapitalizam je koncem devetnaestog stoljeća u liberalizam ucijepio potrošaštvo. Njime je samoživost „demokratizirana“, iako je ona mnoštvu donijela samo potrošnju i dugove, ali ne i trajnije bogat-stvo. Nametanjem potrošaštva iz vrste je uklonjena skromnost. Kapitalizam je pri uklanjanju oskudice uklonio i skromnost.
Stanje vrste u kojemu se ona suočava s izazovom pogoršavanja klime bitno je obilježeno golemim razlikama u bogatstvu i mo-gućnima naroda. Neki narodi mogu, a neki ne mogu odvojiti dio svojeg bogatstva za dužno ulaganje u tehnologiju i projekte, koji će smanjiti otpuštanje ugljičnog dioksida u atmosferu. (Bogati narodi su se obogatili u postupku upropaštavanja klime.) Jednako tako postoje goleme razlike u bogatstvu i mogućnostima jedinačnih ljudi u narodima. Stoga će bogati ljudi za potrebe oporavka klime morati odvajati mnogo veći dio svojeg bogatstva, nego što će si-romašni ljudi trebati odvojiti od svoje ušteđevine. Konačno, bogati su ljudi znatno pridonijeli pogoršavanju klime, ako ničim drugim onda prekomjernim gomilanjem nekretnina, kojih gradnja traži otpuštanje CO2 u atmosferu uporabom cementa, željeza, stakla te proizvoda od plastičnog i ostalog sintetičkog gradiva. Bogati ljudi pridonijeli su kvarenju klime i nepotrebnim putovanjima, posebice uporabom osobnih, obiteljskih ili korporacijskih zrakoplova.
Težak poremećaj klime zatekao je vrstu i s nepovoljnim dobnim sastavom pučanstva. U industrijski razvijenim zemlja razmjerno je mnogo starog pučanstva, koje svojim naporom ne može pridonije-ti oporavku klime, iako je pridonijelo njezinu kvarenju. U razvije-nim zemljama i na Zapadu i na Istoku stupanj plodnost spustio se ispod dva. Prosjek stupnja plodnosti u Europi je 1.6, s tim što ni-jedna zemlja nema stupanj viši od 1.85. U Kanadi je sad stupanj plodnosti 1.53. Stupanj plodnosti u SAD na prijelazu u novo sto-ljeće bio je prekoračio granicu od 2.0 zahvaljujući visokoj plodnos-ti doseljenog latinoameričkog pučanstva; plodnost tog pučanstva se već spustila na 1.78. Sad se stupanj plodnosti u SAD snizio na 1.80 dok u Kini iznosi 1.62, a u Japanu 1.44. Stupanj plodnosti smanjio se i u Indiji i to na 2.26. Starenje pučanstva i smanjenje radno sposobnog pučanstva u industrijaliziranim narodima nasto-jat će se nadoknaditi radom robota i uporabom umjetne inteligen-cije. Valja se nadati, da će roboti biti skromniji od „srednjeg stale-ža“ i da će manje opterećivati atmosferu Zemlje ugljičnim dioksi-dom.
Smanjenje pučanstva u mnogim dijelovima svijeta rasteretit će Zemlju i usporiti kvarenje klime. Čini se da na Zemlji ima raz-mjerno mnogo neskromnog pučanstva pa bi bilo potrebno, da cijelo pučanstvo zemlje postane skromnijim otkad je presudno pitanje vrste postala promjena klime. Prije su ljude pogađale dru-ge nevolje kao što su oskudica, ratovi ili pošasti opakih bolesti. Sad je temeljna nevolja vrste pokvarena klima. Klima određuje potrebe i zadaće vrste.
Međutim, iako će se pučanstvo Eurazije i Amerika do kraja sto-ljeća povećati samo 2%, pučanstvo Afrike će se prema predviđanju Ujedinjenih naroda do kraja stoljeća povećati od 1.34 milijarde na 4.26 milijardi ili 220%. Do poželjne prekretnice u promjeni klime 2050. godine pučanstvo Afrike će se dovoljno povećati, da se već sad razvijeniji ostatak svijeta suočava s dvojbom: ili pomoći Africi da se gospodarski brže razvija, što bi pomoglo da se rast afričkog pučanstva odmah počne usporavati i da afričko pučanstvo samo sudjeluje u poslu liječenja klime; ili da se afričko pučanstvo kao u plimnom valu razlije prvo Europom, a zatim i ostalim kontinenti-ma.
Mnoštvena afrička seoba naroda ne bi bila početkom, nego vr-huncem seobe pučanstva s kontinenta na kontinent. Mnogi su se ljudi od kolonijalnih vremena selili pojedinačno ili u obiteljima. Amerika je naseljavana afričkim robovima te europskim siromaš-nim seljacima i pripadnicima nepoželjnih vjerskih ili etničkih sku-pina. U Europu su se doseljavali, obično pojedinačno ili u obite-ljima, brojni podanici europskih kolonijalnih sila, a u SAD i pose-bice u Europu doseljavali su se stradalnici ratova, koje je poslije Drugoga svjetskog rata u Aziji i Africi poticao kapital uporabom SAD kao političke i vojne sile. Europa je od 2015. godina krcata islamskim doseljenicima. Iseljavanje stanovnika prenapučenih ze-malja kao što su Kina, Pakistan i Indija prirodna je pojava. Kinezi se posebice poslije Hladnoga rata razilaze po cijelom svijetu, od Australije preko Srbije do Kanade.
Međutim, bez obzira na jedinačna hitna stanja – koja su stvarali ratovi, povlačenje kolonijalnih gospodara iz njihovih posjeda, gra-đanski ratovi ili okršaji krijumčarski kartela – veliko premještanje pučanstva u globaliziranom svijetu ili u globaliziranih vrsti mora se prihvatiti. Konačno, globalizacija poslovanja napravila je svjetsko slobodno tržište rada. Ipak, snažno premještanje ljudi i naroda stvara u svijetu veliku ljudsku neujednačenost. Ljudi se premještaju s kontinenta na kontinent donoseći sa sobom životna očekivanja, uzorke ponašanja i postupanja, društvene običaje, sustav uvjerenja i posebno domišljene ljudske vrijednosti. Mnoge su zasade, koje ljudi u sebi donesu u drugu zemlju i u drukčije društvo, bile su vezane uz određeni prostor, a nastajale su ili nastale u nekim dav-nim vremenima.
Kapital je globalizacijom poslovanja stvorio gospodarski neujed-načen svijet. Seobe naroda stvorile su ljudski neujednačen svijet. Nekadašnja prijeglobalizacijska multikulturnost svijeta dopunjena je multikulturnošću životnih zajednica. Bez obzira na pripovijesti pismoznalaca kapitalizma – koji zagovaraju premještanje najamnih radnika na mjesta na kojima se kapital bolje plodi – potreba homo-genosti životnih zajednica ne dopušta „multikulturnost“. Multikul-turnost nije primjerena ni globalnom svijetu ni globaliziranoj vrsti. Multikulturna, nehomogena vrsta ne može odgovoriti teškom iza-zovu promjene klime. Tolerancija ili snošljivost nije nadomjestak za homogenost ili sljubljenost životnih zajednica. Snošljivost priz-naje i potvrđuje multikulturnost i nehomogenost životne zajednice.
Vrsta Homo sapiens – kakva god ona bila i kakva god sad jest – proizvod je biološke i kulturne evolucije. Biološka evolucija u rodu Homo biološki je ujednačila pripadnike roda u jednu vrstu do mje-re, da se ljudi kao vrsta mogu jednako i zajedno hraniti, da se mogu skupno braniti te da se, dakako, mogu uzajamno množiti. Globali-zacija vrste dovela je vrstu do stupnja razvitka, na kojemu se ona mora i kulturno ujednačiti, kako bi ona kao vrsta mogla obaviti po-sao prilagodbe korjenito promijenjenim okolnostima, koje je stvo-rila sama vrsta pod zapovjedništvom kapitala. Usto, vrsta mora hit-no mijenjati te okolnosti pod pritiskom promjene klime.
Stanje u koje su našu vrstu dovele globalizacija i promjena kli-me stvorilo je mnoge prijeke potrebe. To su svakako prihvaćanje životne skromnosti, ujednačavanje bogatstva naroda, ujednačavanje dohotka ljudi u narodima, zaustavljanje usredotočenja ulaganja kapitala i društvenog bogatstva u malobrojna posebna zemljopisna područja te ujednačavanje sustava uvjerenja u vrsti. To je vrsti potrebno za suzbijanje pogoršavanja klime, za smanjivanje seobe pučanstva te za uspostavu kulturne i životne homogenosti u život-nim zajednicama vrste i u cijeloj vrsti.
Ipak, vrsti je povrh svega potreban mir. Mir je nužan uvjet za zadovoljenje ostalih prijekih potreba vrste i za obavljanje presud-nog posla, koji stoji pred njom. Ako vrsta uspostavi mir i ako ga bude pomno održavala, dovoljan uvjet za zadovoljenje potreba vrste bit će suradnja među životnim zajednicama. U miru i u sura-dnji životnih zajednica vrste kristalizirat će se novi sustav uvjerenja za vrstu, koji ne može biti ništa drugo, nego štovanje života na Zemlji, koji struji svakim jedinačnim čovjekom. Štovanje života na Zemlji općenito i štovanje struje života u svakom jedinačnom čo-vjeku stvorit će živo-tnu sljubljenost u našoj vrsti i svakom čovjeku omogućiti doživljavanje ljudskosti.

Tehnološka plima
Čini se, u da u sadašnjem globaliziranom svijetu, u kojemu se dr-žave više ne usude međusobno ratovati, svaka životna zajednica može sama sebi biti najljući neprijatelj. To se u današnjem glo-balnom svijetu narodima događa kad zapostave skupni rast i razvi-tak. Jedni narodi se zanemaruju, a drugi se trse da stalno napredu-ju. U globalnom svijetu svi su narodi prisiljeni na suradnju, jer se ratovanje ne isplati ni pobjednicima ni pobijeđenima, a u izolaciji se ne može biti. Ipak, svaka životna zajednica mora nešto unijeti u suradnju.
U današnje vrijeme narodi počinju zaostajati čim prestanu na-kupljati ili stvarati novu tehnologiju. Naime, razvitak i osuvreme-njenje tehnologije počiva na znanosti i na znanstvenim istraživa-njima, a u srži znanosti je znatiželja znanstvenika i istraživača, da stalno nalaze, otkrivaju ili domišljaju to što se još ne zna. U prote-klom stoljeću kapitalisti su iskorištavali napredak znanosti i usmje-ravali tehnologiju na tržište i na daljnje nakupljanje kapitala. Kapi-talistička uzurpacija znanosti i tehnologije dovela je vrstu u sadaš-nje stanje. U globalnoj vrsti koju ugrožava promjena klime upora-bu znanosti i usmjeravanje tehnologije treba preuzeti sama vrsta odnosno njezine životne zajednice.
U današnje vrijeme, u kojemu se ne može zaustaviti napredak znanosti i stvaranje nove tehnologije svaki narod treba u svoj živo-tni prostor navrnuti postojeći, trajan tehnološki val, kako bi ubu-duće mogao živjeti od stvaranja proizvoda i usluga, koji će se traži-ti u našoj vrsti. To se posebice odnosi na proizvode i usluge, kakve će tražiti zaustavljanje pogoršavanja i oporavak klime. Klima uisti-nu traži liječenje.
Nebrojena su znanstvena područja koja mogu omogućiti stva-ranje nove tehnologije i posljedično smišljanje novih proizvoda, koji će se tražiti u nastojanju vrste da izliječi klimu. Znanost i teh-nologija otkrit će nova gradiva (materijale) za pravljenje proizvoda te uspostavu novih energetskih i industrijskih postupaka. Uspos-tavljat će se novi postupci za proizvodnju robe i energenata. Prema ispred izloženomu, važne struke za uporabu novog znanja i nove tehnologije bit će izlučivanje energenata, ukupna energetika i ener-getska učinkovitost.
Golemo područje uporabe nove znanosti i nove tehnologije bit će i medicina kao zaštita zdravlja ljudi. Usto treba dodati i novi način zaštite hranidbenog i industrijskog bilja kako bi se uklonila potreba za uporabu pesticida. Otpornost ljudi i bilja može se znat-no povećati i jamčiti zahvatima u genome svih vrsta života. Poseb-no područje uporabe znanosti je odabir vrsta bilja i životinja, koje će se uzgajati i na kojima će se temeljiti hranidba ljudi. Mnoge trajne bolesti pogađaju ljude zbog najnovijeg načina života, koji ljudima često određuje vrijeme uzimanja i sadržaj obroka, ali i ne-uobičajen način blagovanja jela.
Nebrojena su područja, grane i struke u kojima se rabi digitalna tehnologija, od medicine do upravljanja složenim upravnim, sigur-nosnim, vojnim, industrijskim, prijevoznim, komunalnim i komu-nikacijskim sustavima. Zaštita ili sigurnost ljudi, nekretnina, indus-trijskih i energetskih postrojenja, škola i vjerskih zajednica te borba protiv svih vrsta krijumčarenja počivat će na komunikacijskim mrežama, koje rabe digitalnu tehnologiju. Genska terapija ljudi, životinja i bilja te gensko jačanje otpornosti vrsta života, koje spa-daju u čovjekovu hranidbenu mrežu počiva na poznavanju geno-ma tih vrsta života. Genetika je znanost o diskretnim, učestičenim strukturama, kao što su molekule DNA. S druge strane, digitalna tehnologija također počiva na diskretnim, učestičenim informacij-skim strukturama. Uz stanovitu slobodu, može se reći da je „zaje-dnički nazivnik“ dviju velikih novovjekih tehnologija, biotehnolo-gije i digitalne informacijske tehnologije, diskretnost ili digitalnost.
To se mora naglasiti zato, što u razvijanju dviju novovjekih sna-žnih tehnologija ne pomažu slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Te tehnologije i znanost na kojima su one utemeljene zahtijevaju apstraktno, simboličko ili pojmovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Za upravljanje letom i djelovanjem drono-va ne služe zbirke slika tla, nego uporaba koordinatnog sustava, koji omogućuje da se odrede koordinate točaka tla, uz koje je ve-zano djelovanje dronova. Postavljanje „programskih platformi“ za sustave umjetne inteligencije uistinu ovisi o sposobnosti pojmov-nog mišljenja ljudi, koji smišljaju sustave. To vrijedi i za „platfor-me“ za upravljanje vozilima bez vozača. Ranije uspostavljena nuk-learna znanost te na njoj utemeljena ratna i mirnodopska nuklearna tehnologija ovise o sposobnosti pojmovnog mišljenja, koja je već dugo bitna značajka naše vrste. Valno-čestična dvojnost naravi elementarnih čestica, od kojih su građeni atomi svih tvari nadilazi sposobnost slikovnog mišljenja. Sposobnog pojmovnog mišljena omogućuje ljudima, da svojim umom zapaze to, što oko ne vidi, što uho ne čuje i što ruka ne opipa.
Potreba oslanjanja znanstvenika, izumitelja tehnologije i ravna-telja novih proizvoda na pojmovno razmišljanje postavlja ozbiljne zadaće odgojnom i obrazovnom sustavu. Djecu treba odmalena uvježbavati u pojmovnom razmišljanju. Čovjekov mozak se dugo razvija, mnogo duže od mozga ostalih životinja. Stoga djecu valja u pojmovnom razmišljanju uvježbavati i dok se mozak razvija, kako bi razvitak mozga uvažio i neke potrebe osobe, kao što je potreba za poj-movnim razmišljanjem. Budući da pojmove koje ljudi uče ili stvaraju – znanost stalno stvara nove pojmove – prate riječi ljudskog govora, stupanj sposobnosti pojmovnog mišljenja neke osobe dobro se pokazuje brojem riječi, kojima osoba smisle-no vlada. Svladavanje svake znanosti, kao što je matematika, fizi-ka, biologija, ekonomika ili geodezija, sastoji se zapravo u učenju dodatnog jezika.
Vrhunac obrazovnog ili akademskog dostignuća je stjecanje ob-razovanja na svim stupnjevima sveučilišne nastave. Koliko se na-rodi trse unapređivati znanost, stvarati i nakupljati tehnologiju te time stalno unapređivati gospodarstvo i povećavati svoje bogatstvo pokazuje broj sveučilišnih studenata u različitim zemljama. U SAD na prijediplomskim studijima prirodnih znanosti, tehnologije, inže-njerstva i matematike – a ne prava, ekonomije ili „poslovne admi-nistracije“ – sad je upisano 440.000 studenata, od kojih su polovica tuđi studenti. U Kini na prijediplomskim studijima istih struka ima 4,000.000 studenata, koji će poslije svršetka studija svi vjeroja-tno početi raditi u Kini.
Ipak, ljudima nije potrebno samo strukovno znanje. Još više su im potrebni odgoj, obrazovanje, znanje i razumijevanje za život u vrsti: znanje za život, a ne za sudjelovanje na tržištu. Ljudi trebaju dobro razumijevati što znači biti pripadnik vrste Homo sapiens, što su životna zajednica, politička zajednica ili država, politički sustav i politika te što je smisao demokracije. Demokracija je opunomoće-nost naroda ili životne zajednice za odgovorno upravljanje sobom i pripadnim životnim prostorom.
Životne zajednice trebaju uspostaviti sustav, u kojemu će njiho-vi pripadnici nakupljati pravo znanje i stjecati dobro razumijevanje. Životne zajednice mogu obavljati svoj posao, samo ako njihovi pripadnici vladaju objektivnim znanjem utemeljenom na znanosti. Znanost se sastoji u prikupljanju ili „otkrivanju“ i provjeravanju stanja i pojava u tvarnom i u živom svijetu. Znanje mora biti ob-jektivno te mora biti provjerljivo putem znanosti i skupnog isku-stva zajednica. Iz znanja se trebaju izbrisati „istine“, kakve su ob-javljivali proroci ili utemeljitelji sakralnih religija, ideološke zasade, sve učestalije „medijske istine“ te promidžbeni domišljaji privatnih mudrosnih zaklada.
Za obavljanje prijekog posla u životnim zajednicama vrste, nad kojima lebdi jednako opaka prijetnja potpunog poremećaja klime, životno je važno to, da svi jedninačni ljudi uoče i uvaže važnu ulo-gu države u spašavanju života na Zemlji. Osim što jedino država može uspostaviti pravi način stjecanja znanja i razumijevanja, jedi-no ona može upriličiti provođenje političke volje životnih zajedni-ca. To je pravi posao države. Životne zajednice imaju potrebe i one te potrebe moraju zadovoljiti. Sredstvo zadovoljenja tih potre-ba je upravo država ili politička zajednica. Sad životne zajednice, kao organske sastavnice naše vrste imaju dvije kapitalne potrebe: (1) zaustavljanje pogoršavanja i liječenje klime, dovođenjem i us-mjeravanjem tehnološkog vala i (2) stvaranje skupnog sustava u-vjerenja, koji će biti rasprostrt diljem vrste i koji će ljude učiniti pripadnicima samo naše vrste i životnog prostora koji oni skupno dograđuju. Svi životni prostori trebaju bolju, podnošljiviju klimu. Demokracija je zasada ljudskog sustava uvjerenja, koja jamči dr-žavnu provedbu političke volje životne zajednice u njezinu život-nom prostoru.
Sudvojenje ili kombinacija istovremenog pogoršanja klime i globalizacije naše vrste – koje imaju zajednički uzrok u Industrijskoj revoluciji – prisiljava vrstu, da se oslobodi pokroviteljstva kapitala te da se samostalno, slobodno i odgovorno ponovo upusti u kul-turnu evoluciju i da započne kulturnu prilagodbu. Vrsta mora u sebe vratiti vlast i izazvati prestanak kapitalističke civilizacije.
Posao vrste
Sve teže okolnosti života na Zemlji, koje kapitalizam uzroči kvare-njem klime i kvarenjem čovjeka, traže od ljudi da se prihvate posla. Treba svjesno zaustaviti kvarenje i početi liječenje klime, ali treba jednako snažno preinačiti držanje ljudi i njihovo međusobno pona-šanje. Taj posao treba obavljati smišljeno. Ljudi svoj posao trebaju obavljati sami i to kao vrsta.
Vrsta kao organizam sastavljen od jedinačnih tjelesnih organi-zama ima kao i sve živo svoje potrebe. Potrebe svakog pripadnika naše vrste su hranidba, zaštita i množidba. Potreba svake vrste ži-vota je prilagodba okolnostima, koja se odvija preinakama (mutaci-jama) u rodnoj tvari jedinki i prirodnim odabirom jedinki, koje steknu organizam primjeren izmijenjenim okolnostima.
Vrsta Homo sapiens je iznimna vrsta među vrstama života. Razvi-jen mozak pruža našoj vrsti sposobnost pojmovnog razmišljanja. Vrsta ima sposobnost rada, koja joj omogućuje da ona i radom, a ne samo hranidbom i množidbom mijenja okolnosti života na Zemlji. Vrsta je stvorila pojam prostora, koji ona razlikuje od mjesta. Vrsta je stvorila pojam vremena, koji joj pruža mogućnost predviđanja. Čovjek zna za svrhu pa stvara nakanu da ostvari svr-hu. Čovjek ima svijest o sebi (i o svijetu), koja mu nosi odgovor-nost za odnose i postupke u vrsti, za postupanje vrste te za okol-nosti koje nastaju trajanjem i djelovanjem vrste. U jedinkama naše vrste se pojavio ljudski duh, koji kao postupak u ljudskom umu daje čovjeku mogućnost prosudbe njegova životnog stanja i ocjene okolnosti u kojima vrsta traje i djeluje.
Naša vrsta osim biološke evolucije prolazi i kulturnu evoluciju. Biološka evolucija se obavljala prvobitno uporabom „praktičnog uma“ u nastojanju vrste, da se bolje hrani i brani te da se više množi. Množidba, zaštita i hranidba ljudima su urođene. Postoji i kulturna evolucija uporabom „teorijskog uma“ u ostvarenju svrha. Svrhe čovjeku nisu urođene: njih čovjek bira.
Pred vrstom kako je ispred opisana i koja je podložna kulturnoj evoluciji stoji neposredna zadaća obnove zajedništva, koje je vrsta izgubila uspostavom civilizacije, u kojoj je zajedništvo zamijenjeno vladavinskom stegom. (Zajedništvo je „izgubljeni raj“ vrste.) Ob-nova zajedništva u vrsti je imperativ poremećaja klime, koja je za vrstu opasan vanjski neprijatelj. Vrsta protiv tog neprijatelja treba postaviti „totalnu obranu“: vrsta se treba braniti kao cjelina, kao zajednica. Nužan uvjet za obnovu zajedništva u vrsti je to, da svi jedinačni ljudi prihvate ostale ljude kao „bližnje“. To je ozbiljan zahtjev za vrstu, koja je dopustila da se u njoj uspostavi kapitalisti-čka civilizacija, u kojoj svi ljudi trebaju biti nadmetatelji na tržištu, a ne jedni drugima bližnji.
Kapitalizam je u vrstu nastojao ucijepiti samoživost i time poti-cao sebičnost, koju samoživost prikriva. Za opravdanje sebičnosti dijelovi naše raspršene vrste posežu za ideologijama, kojih u vrsti ima napretek. Ideologije komadaju vrstu i raspršuju je. Stoga je povratak zajedništvu uistinu nužan uvjet za obavljanje posla vrste. Vrsta svoj posao oporavka klime treba obavljati kao vrsta, kao u-grožena globalna životna zajednica. Posao vrste se ne može i ne smije povjeriti ili prepustiti samozvanim privatnim ustanovama, kakve su dosad bile i (kapitalističke) države, koje su politiku ustu-pale ili prodavale kapitalu. Posao vrste se ne može dati u „autsor-sing“.
Države koja dobrom politikom mogu obavljati posao za životne zajednice koje sastavljaju vrstu, moraju od privatnih postati javnim ustanovama u vlasništvu vrste. Stoga je i demokracija (narodovlaš-će ili opunomoćenost životne zajednice) nužan uvjet za uspjelo obavljanje teškog i odgovornog posla vrste. Demokracija daje ži-votnim zajednicama odnosno cijeloj vrsti isključivo pravo uporabe sile. Vrsta koja je u sebi povezana ima silu dovoljno jaku, da na-dvlada sve privatne sile sebičnosti i samoživosti. Vrsta se mora postaviti kao cjelina i mora djelovati kao cjelina, kao vrsta.
Za dobro obavljanje novog posla vrste (1) jedinačni ljudi trebaju postajati boljim ljudima crpeći dobro iz samih sebe; (2) pripadnici naše vrste trebaju se tako međusobno povezati, da opet postanu vrstom, a (3) vrsta treba svjesno usmjeravati svoju kulturnu evolu-ciju, kako bi se mogla kulturno prilagođivati životnim okolnostima koje je ona stvorila te kako bi mogla stalno poboljšavati životne okolnosti. Te svoje zadaće vrsta ne smije nikomu prepustiti. Ona treba sama sebi postati gospodaricom. Neka vrsta služi sama sebi.

Životna strategija
Naša vrsta kao vrsta, kao cjelina povezana unutar sebe, sad ima hitne potrebe i prijeku zadaću da te potrebe zadovolji. Ipak, bu-dući da se vrsta sastoji od brojnih prepoznatljivih i prihvaćenih životnih zajednica, zadaću vrste treba obavljati po životnim zajed-nicama odnosno po njihovim pripadnim životnim prostorima. Te zadaće će za jedinačne zajednice i za cijelu vrstu obavljati njihove države ili političke zajednice. Vrsta kao cjelina nema svoju opću političku zajednicu, koja bi raspolagala pravom i silom da provede postavljene zadaće. Stoga se po državama moraju stvoriti zamisli i predviđanja o tomu što treba obaviti; kako i kojim redoslijedom treba obaviti što je potrebno; u kojem vremenu zamisao treba pro-vesti; te tko će obaviti i čime će se platiti to, što treba obaviti, kako bi se ostvarile postavljene svrhe. Zamisao o ostvarenju svrha i o postupku za koji se očekuje da će dovesti do njihova ostvarenja naziva se strategijom. Za potrebu uređenja klime na Zemlji svaka životna zajednica treba odrediti svoju strategiju zaustavljanja po-goršavanja i oporavka klime.
Dogovorna, opća zamisao o liječenju i oporavku svjetske klime treba biti okvir, unutar kojega se postavljaju i u kojemu će se pro-vo-diti strategije jedinačnih životnih zajednica. Zamisao i predvi-đanje uređenja svjetske klime treba doći od svjetske znanstvene zajednice, koja raspolaže znanjem i razumijevanjem postupka po-goršavanja klime te uzroka, koji su doveli klimu u sadašnje stanje, koje se i dalje pogoršava. Provedba te zamisli je zadaća jedinačnih političkih zajednica ili država.
Izravan krivac za pogoršavanje klime je gospodarstvo kako ga je bio uredio kapitalizam. Uporabom prljave industrije i tehnologije te poticanjem samoživosti u vrsti kapitalizam je stvorio gospodar-stvo, koje je pokvarilo klimu. Stoga sad, kad se želi poboljšati kli-mu, treba stvoriti novo, čisto gospodarstvo. U stvaranju čistog gospodarstva ne smiju se slijediti načela, na kojima je stvoreno dosadašnje prljavo gospodarstvo. Narav i sastav gospodarstva u-buduće trebaju umjesto kapitala određivati životne zajednice odno-sno njihove države ili političke zajednice. Jednako tako, tržište ne smije biti sredstvom ni zemljopisne razdiobe gospodarskih aktiv-nosti ni raspačavanje dohotka i bogatstva.
Životne zajednice trebaju uzeti pravo uređivanja ili regulacije gospodarstva i pravo upletanja u tržišta. Cijeloj vrsti Homo sapiens i posebice njezinim životnim zajednicama zapale su obveza i duž-nost da postave novu politiku, kojom će stvoriti novo, čisto gos-podarstvo, koje će dopustiti klimi da se oporavi. Životne zajednice trebaju svojim državama dati ovlasti i silu, kojima će se one su-protstaviti sili kapitala i nasrtljivosti tržišta. Životne zajednice poči-nju protiv kapitala, koji je prljavom industrijom pokvario klimu, strategijski rat za državu, koja mora preuzeti ovlasti za vladanje gospodarstvom i trži-štem, koje mora služiti gospodarstvu i život-nim zajednicama, umjesto da njima gospodari.
Međutim, države ne mogu stvoriti novo gospodarstvo samo uporabom sile i provedbom zakona. Države trebaju imati i strate-giju za razvitak i nakupljanje prave tehnologije. Nova će tehnologi-ja omogućiti uvođenje novih industrijskih postupaka i pravljenje novih proizvoda, koji će činiti novo gospodarstvo. Strategija za tehnologiju treba biti jezgra ukupne strategije životnih zajednica za liječenje i oporavak klime. Ovlasti država da uređuju gospodarstvo i da se kao gospodarske čimbenice uključuju u tržišne odnose ima-ju smisao samo, ako države postave smislenu i korisnu strategiju uporabe nove tehnologije.
Međutim, svaku strategiju u vrsti provode jedinačni ljudi. Stra-tegiju kapitala kojom je zaprljana Zemlje i pokvarena klima ljudi su provodili pod prisilom tržišta. Novu strategiju životnih zajednica za vođenje nove politike, za uvođenje čiste tehnologije i za stvara-nje nove industrije ljudi će provoditi voljno, uviđaju stanje klime i stanje u kojemu se zatekla vrsta. Za to ljudi trebaju prihvatiti jedni druge kao „bližnje“ odnosno uspostaviti punu društvenu poveza-nost ili koheziju. Pripadnici životnih zajednica trebaju uspostaviti opću koaliciju za oporavak klime. Nakon stoljetnog žestokog me-đusobnog nadmetanja pripadnici životnih zajednica trebaju napra-viti pomirbu.
Za „pomirbu“ u vrsti, nakon kavge koju je u vrsti izazvao kapi-tal, ljudi trebaju postati skromni, samozatajni, uviđavni, obazrivi i snošljivi. Promjena klime i potreba njezina oporavka stvorile su hitno stanje, koje ljude potiče na solidarnost. Iako, unošenje dob-rote među ljude ima i smisao samo po sebi, pravi smisao unošenja dobra u vrstu je osposobiti životne zajednice za obavljanje prijeke, strategijske, sudbinske zadaće oporavka klime. Imperativ oporavka klime traži novu državnu politiku, novu tehnologiju, novo gospo-darstvo, ali i novog, boljeg čovjeka. U poboljšanju čovjeka smisao je kulturne evolucije. Potreba poboljšanja klime velika je kušnja i velika provjera za vrstu Homo sapiens.
Smisao, sila i posao države
Prijeke zadaće koje stoje pred životnim zajednicama ne mogu izra-vno obavljati same zajednice, nego te zadaće za njih moraju obav-ljati njihove države. To je državama jedini posao i one se ne smiju prihvaćati drugog posla. One ne smiju, kao što je dosad bilo, o-bavljati posao za kapital: država je bila sluškinja kapitala i zaštitarka tržišta. Životna zajednica i država uzajamno su jednoznačno poveza-ne. U tijesan odnos životne zajednice i države ne smiju se upletati druge države, kapital, „međunarodna zajednica“, udruge građan-skog društva ni međunarodne konvencije. Država ne smije iznevje-riti svoju životnu zajednicu.
Autonomna sprega životne zajednice i države počiva na zasadi suverenosti, po kojoj jedne države priznaju drugima, da slobodno djeluju u svojem prostoru i da djeluju na ljude koji žive u tom pro-storu. U sadašnje se vrijeme treba dodati, da svaka država u ime svoje životne zajednice može slobodno djelovati i na gospodarske postupke koji kvare klimu, jer pogoršavanje klime izvire iz zemljo-pisnih prostora odnosno iz životnih prostora dograđivanih na zem-ljopisne prostore. Međutim, suverenost nosi i odgovornost za pro-stor, za ljude te za gospodarsko djelovanje u životnom prostoru. Suverenost nosi životnim zajednicama i obvezu međusobne sura-dnje te obvezu održavanja mira, koji je nasušno potreban vrsti, koja je ugrožena pogoršavanjem klime.
Suverena životna zajednica sama uređuje svoju državu i u njoj uspostavlja politički sustav. Politički sustav čine ustav države, za-koni i propisi, administrativni ustroj, vojska i policija, porezni sus-tav te drugo, ali i očekivanja pučanstva države. Država mora imati smisla za građane, da bi građani voljno prigrlili državu kao svoju, da bi joj voljno pripadali, da bi prihvaćali obveze i sudjelovali u uživanju dobrobiti. Danas, građani svih država više i od čega oče-kuju poboljšanje klime.
Politički sustav države ili političke zajednice treba postaviti tako, da gospodarstvo i tržište služe zajednici. Tako nije bilo u kapitali-zmu: gospodarstvo i tržište služili su kapitalu. Globalizacija vrste Homo sapiens i istovremeno uviđanje u vrsti, da je nastupilo opako pogoršavanje klime na Zemlji navode životne zajednice, da prisvo-je svoje države te da ih tako uređuju, da države za njih mogu o-bavljati posao. Bitnu ulogu u novom uređenju država ima porezni sustav. Dosad je porezni sustav išao na ruku kapitalistima, kojima nikad dosta slobodnog kapitala. Odsad porezni sustavi država tre-baju omogućiti vođenje nove politike, poticati zamjenu dosadašnje prljave tehnologije novom i čistom te poticati zamjenu starog gos-podarstva novim. Danas u vrsti ima preveć izlučenog slobodnog kapitala pa kapital nije presudan čimbenik rasta i osuvremenjenja gospodarstva. Sad razvitak gospodarstva nose tehnologija i potraž-nja. U današnjem se svijetu tehnološka plima ne može zaustaviti, a nastojanje vrste da uredi klimu nosit će silnu potražnju za novim, čistim proizvodima.
Životnim zajednicama potrebne su jake države sa širokim ovlas-tima za uređenje svjetske klime. Sadašnje države su se same razvla-stile privatizacijom državne imovine, liberalizacijom vanjske trgovine i odustajanjem od uređivanja gospodarstva ili deregulacijom. Usto, države su dosad bile sputavane međunarodnim konvencijama i potkopavane djelovanjem udruga građanskog društva te su se pre-tvarale u „otvorena društva“, kojima je harao kapital. U sadašnjem hitnom stanju, u kojemu se zatekla cijela vrsta, države moraju ras-polagati zakonitom silom, kojom će navesti samožive korporacije, da se priključe projektu oporavka klime.
Jedino jake države mogu odgovorno i konstruktivno surađivati s drugim državama. U bilateralnoj suradnji države čuvaju svoju su-verenost, ali one u suradnju „države i države“ moraju i nešto uni-jeti, a to mogu biti samo znanje i vještine te nova tehnologija i pro-izvodi novog gospodarstva. Stoga države moraju snažno podupira-ti obrazovanje i znanost te poticati nakupljanje nove tehnologije i stvaranje novog gospodarstva. Svaka država mora biti toliko ot-porna i jaka, da sile izvan jedinačnih država – kao što je sad kapital – ne bi došle u napast da remete svjetski mir. Svjetski mir je prvi nužan uvjet za uspjeh projekta oporavka svjetske klime.

Svjetska mreža suradnje
Odnedavno je globalizacijom poslovanja globalizirana i naša vrsta. Životni prostori vrste prekriveni su tvrdom rešetkom bezličnog svjetskog tržišta. Pod infrastrukturom tržišta ipak je sačuvana osobnost povijesnih životnih zajednica. Povijesne životne zajednice su sačuvane, iako je njihov spomen bio zabranjen u uspostavlje-nim kapitalističkim medijima. Plima tržišne propagande već tri de-setljeća niječe i proklinje svako zajedništvo osim neživotnog gra-đanskog udrugarstva. Međutim, svjetsko slobodno tržište iza koje-ga stoji privatni kapital prouzročilo je osim pogoršanja klime i pot-pun politički, gospodarski, sigurnosni te ljudski kaos u vrsti. Tržiš-te je napravilo silne podjele i među narodima i unutar naroda. I-pak, pogoršavanje klime osvijestilo je vrstu. Ona uviđa opći kaos u kojemu se našla, ali i to da se i uklanjanje zbrke iz vrste i poboljša-vanje klime mogu izvesti povratkom ljudskom životnom zajedniš-tvu, koje će vrsti i nje-zinim životnim zajednicama dati jaku silu.
Globalnost vrste i opako pogoršavanje klime prisilili su vrstu na tranziciju: mreža svjetskog tržišta koja je dosad pritiskivala povijes-ne životne zajednice zamijenit će se mrežom suradnje „države i države“. Čak je i mnogim ustanovama uspostavljenih kapitalistič-kih medija postalo jasno, da poboljšavanje stanja u vrsti i pobolj-šavanje klime mogu doći samo od suradnje i uzajamnosti povijes-nih životnih zajednica i njihovih država.
Povijesne životne zajednice ili povijesni narodi zadržali su svoj politički potencijal, koji je kapitalizam sustavno krotio i ograniča-vao. Sad je došlo vrijeme naroda, koji će ukrotiti potencijal kapitala i nasrtljivost svjetskog tržišta. Snaga i pravo povijesnih političkih zajednica su u njihovoj suverenosti, koja je drugo ime za odgovor-nost. Privatnom kapitalu urođena je neodgovornost za bilo što: ljude, prostor, klimu i život. Nasuprot kapitalu, povijesne zajednice rabit će svoju suverenost, da jamče zaštitu prostora i ljudi te da ljudima i obiteljima namaknu blagostanje.
Svjetska mreža suradnje životnih zajednica sastojat će se od ne-brojenih parova bilateralne suradnje. U bilateralnoj suradnji obje zemlje zadržavaju suverenost, što znači da zadržavaju odgovor-nost. Suradnja „države i države“ počiva na odgovornosti. „Multila-teralna“ suradnja, koja se bila omilila kapitalu, krnjila je i slamala suverenost naroda te istovremeno umanjivala njihovu odgovor-nost. Odgovornost su preuzimale nadnacionalne ustanove, koje otetu odgovornost nisu obnašale. To su pokazali brojni primjeri „multilateralnih aranžmana“ kao što su WTO, NAFTA, raniji is-točnoeuropski Ugovor o uzajamnoj pomoći ili pobačeni TTP i TTIP.
Najcrnji uzorak „višenacionalnog aranžmana“ je Europska uni-ja, u koju je pohrlila i Hrvatska, koja se ne bi smjela vezati ni uz političke ni uz gospodarske blokove. EU je dobrobit svojih brojnih naroda podredila nakupljanju kapitala u malom broju zapadnoeu-ropskih gospodarstava, što se vidi ne samo po vanjskoj seobi na-roda u Europu, nego i po unutarnjim seobama stručnih ljudi iz manje razvijenih zemalja u najrazvijenije. Osim nevolje usredoto-čenja proizvodnog gospodarstva u mali broj najrazvijenijih europ-skih zemalja, EU je pogodilo i tehnološko zaostajanje posebice za azijskim zemljama. Razlog tehnološkom zaostajanju je financijali-zacija europskih industrijskih korporacija, koje nastoje napraviti zaradu izravnom uporabom ili izvozom kapitala, a ne ulaganjem kapitala u tehnologiju i u vlastite nove proizvode. Europske proiz-vodne korporacije su se počele pretvarati u financijske ustanove.
Pismoznalci kapitalizma već stoljećima uvjeravaju našu vrstu, da je međunarodna trgovina jamac svjetskog mira. Međutim, ako bi ijedan vidik gospodarske aktivnosti sad mogao biti jamac mira, to bi mogla biti suvremena proizvodnja dobara i usluga, jer je ta proi-zvodnja uvelike prostorno isprepletena. Naime, u svijetu su uspos-tavljeni vrijednosni i opskrbni lanci. Malo je korporacija, koje same proizvode sve dijelove, komponente i sklopove koji sastavlja-ju njihove konačne proizvode, koje rabe države, druge korporacije ili kućanstva. Američki industrijski div Flex, koji ugovara i preuzi-ma proizvodnju za druge korporacije ima više od sto vlastitih proi-zvodnih zavoda i više od tisuću naručitelja iz cijelog svijeta. Flex djeluje u mnoštvu industrijskih grana, od automobilske industrije i graditeljs-tva do komunikacija i digitalne medicine. Flex u naruče-ne proizvode ugrađuje više od 16.000 dijelova, komponenata i sklopova napravljenih diljem svijeta.
Prema izvješćima OECD-a u proizvodima koji čine 70% vrije-dnosti međunarodne trgovine zastupljeni su globalni vrijednosni lanci. Povećanje složenosti vrijednosnih lanca – bolje bi bilo reći vrijednosnih mreža – dobro pokazuje podatak, da je prosječan udio dodane vrijednosti, koju konačnim proizvodima daju uvezene komponente ili sklopovi u minulih dvadeset godina porastao od 20% na 30%.
Mreža bilateralne suradnje životnih zajednica odnosno njihovih država zamijenit će sadašnju tržišnu rešetku. Mnoge zemlje, pose-bice azijske, nastoje međusobno stvoriti tehnološko i strategijsko ortaštvo, kako bi omeđile poguban utjecaj slobodnog tržišta. Dr-žave dogovaraju što će jedne od drugih kupiti odnosno što će jed-ne drugima prodati. Slobodno tržište prestaje biti izdašno i za kapi-tal. Države dogovaraju i međusobna ulaganja u proizvodnju te sudjeluju u zajedničkim projektima za unapređenje tehnologije. Zajedničko ulaganje smanjuje izdatke i poslovnu neizvjesnost. Slo-bodna trgovina nije više jamac mira, što su odavno isprazno o-bećavali pismoznalci kapitalizma. Slobodno tržište stvorilo je kaos, nesigurnost i neizvjesnost u vrsti.
Uloga vrijednosnih i opskrbnih mreža neće se smanjiti, nego će se i povećati u novom gospodarstvu, koje će se stvoriti za potrebe oporavka klime. Suradnju životnih zajednica naše vrste ne smiju priječiti nikoje političke zajednice ili države. Da se to izbjegne živo-tne zajednice trebaju čvrsto nadzirati svoje političke zajednice. Po-litičke zajednice se ne smiju vratiti u službu kapitala. Strog nadzor životnih zajednica nad političkim zajednicama naziva se demokra-ci-jom ili narodovlašćem. Narodi ili životne zajednice nemaju ra-zlog za međusobno sukobljavanje. Svi su narodi u istoj nevolji koju je donijelo globalno pogoršavanje klime.
Ako bi, nedajbože, došlo do rata u temeljito i nepovratno glo-baliziranom svijetu, ne bi došlo samo do smanjenja međunarodne trgovine, nego prvobitno do smanjenja ili do sloma proizvodnje. Da se to ne bi dogodilo, sve države moraju međusobno zdušno surađivati. Suradnja država je pravi jamac svjetskog mira, sredstvo zaštite životnih zajednica i namicanja blagostanja za ljude i obitelji te jedini način oporavka klime.

Briga za Zemlju i život
Prijeka potreba zaustavljanja kvarenja i oporavka klime pruža našoj vrsti iznimnu prigodu za preporod i pomlađivanje. Vrsta je predu-go pod pritiskom civilizacije išla krivim putom – putom koji vodi u propast. Vrsta se treba veseliti što se silom prilika dokopala pra-ve svrhe. Vrsta će voljno, ozbiljno i zdušno prionuti uz po-sao oporavka života na Zemlji, što će voditi i stvaranju ljud-ske dinamike u samoj vrsti.
Prvi, presudni koraci na poslu oporavka klime i života na Zemlji bit će globalno odbacivanje rata kao sredstva politi-ke i geopolitike te uspostava pravog, postojanog mira među državama. Usto, životne zajednice će potvrditi načelo uzdr-žavanja od upletanja u unutarnje poslove drugih životnih zajednica. Neka svaka zajednica sama ili uz zatraženu i voljnu pomoć drugih zajednica poveća svoju otpornost i neka se sama osposobi za suradnju „države i države“.
U sadašnjoj tranziciji vrste od podređenosti svjetskom tr-žištu do vladanja vlastitom globalnom mrežom suradnje „države i dr-žave“ te u tranziciji od prljave na čistu tehnologiju stra-tegijske odluke u životnim zajednicama donosit će se naro-dnim referendumima. Referendumsko odlučivanje pomoći će političarima, da s više hrabrosti i samopouzdanosti pred-lažu strategijske odluke.
Sve životne zajednice uvest će jak i strog skupni odgoj djece za vrstu, a ne za tržište. Kako našu djecu ne bi odgajali slobodni mediji, iz Interneta treba ukloniti interaktivne društvene mreže. Neka svako dijete uči putem Interneta, ali neka ne bude ovisnik o internetskoj virtualnoj komunikaciji i neka se vježba u ljudskoj, životnoj komunikaciji. Neka svaki čovjek ima svoju javno registriranu internetsku stranicu, na kojoj će moći slobodno iznosi-ti svoje mišljenje. Neka se naširoko rabi elektronička pošta za do-pisivanje i trgovanje s poznatim i javno upisanim sudionicima. Ako svatko ima službeno ubilježenu adresu stanovanja, neka svat-ko ima i javno ubilježenu adresu za elektroničko dopisivanje. Iz Interneta treba ukloniti pornografiju i igre na sreću, koje i na druge načine stvaraju ovisnost i upropašćuju ljude i obitelji.
U mlade ljude treba odgojem usaditi volju za bavljenje znanosti i želju za stjecanje i stručnog i životnog znanja. Ako ljudi budu imali oskudno osobno životno znanje i ako budu slabo poznavali društvene procese, životne zajednice teško će prihvaćati i donositi prave strategijske odluke. Nad slabim i krhkim znanjem prevagu lako odnesu predrasude i medijska propaganda.
U gospodarstvu treba uspostaviti korporatizam kao sred-stvo unapređenja čiste tehnologije. Korporacije se mogu voditi bez prosvjeda i štrajkova radnika, a vlasnici korpora-cija ne trebaju uzimati obilnu dividendu, na uzimanje koje država može navaliti iznimno visoke poreze. (Visoke poreze treba nametati na kupnju udjela u korporacijama ili na ne-dobronamjerno preuzimanje korporacija. Udjeli u korpora-cijama mogu se namicati dokapitalizacijom.) Takvo nakup-ljanje kapitala u korporacijama služit će unapređenju tehno-logije i stvaranju sve čišćih proizvoda. Korp-oratizam je jedan od načina vezanja kapitala uz rad i prostor. Novi kor-poratizam bit će jedno od sredstava oporavka klime.
Jedna od općih mjera za oporavak klime treba biti ogra-ničen obvezni rad svih radno sposobnih ljudi ili „tlaka“ na pošumljavanju Zemlje. (Znanstvenici su satelitskim slika-njem plohe Zemlje ustanovili da se može pošumiti 9 miliju-na četvornih kilometara tla, u koje nisu ubrojeni obrađeno tlo, pustinje i sadašnje površine pod šumama. Pošumljava-nje uključuje sadnju sjemena drveća, uzgoj rasada, rasađi-vanje sadnica i konačno sadnju sadnica u prostor koji se pošumljuje. Jedinačni ljudi mogu za određenu svotu isku-piti svoju obvezu rada na pošumljavanju.)
Za potpun uspjeh projekta oporavka klime vrstom treba zavladati jednodušnost. Za širenje jednodušnosti potrebno je štovanje života potvrditi kao temelj jedinog sustava uvje-renja za vrstu. Istovremeno treba napraviti eutanaziju ob-javljenih vjera, koje svojom endemnošću i zastarjelošću prave razdor u globalnoj vrsti, kojoj je prvobitno potrebna društvena kohezija.
Zamisao štovanja života kao aksioma ili počela određivanja sta-va i ponašanja jedinačnih ljudi prvi je i jedini iznio Isus iz Nazare-ta. On je to učinio u svojem globaliziranom svijetu, u vrijeme kad je imperijalizam Rima mrežu mjesnih zajednica Europe, Afrike i Azije rastrgnuo silom, kakvom sad cijelu globaliziranu vrstu po-gađa pogoršavanje klime. Isus je unizio važnost političke vlasti, koja je nadmetnuta nad narode i zagovarao uspostavu životnog zajedništva mimo carskih vlasti. Isus je iz sumorne civilizacijske vladavinske kolotečine istupio u ime vrste i u ime života na Zemlji.
Vrsta sad prisilno prolazi obraćenje i tranziciju iz civili-zacije u zajedništvo. Vrsta to obraćenje voljno prihvaća. Pravo je da se prva počne obraćati Europa. Europa je sto-ljećima određivala svjetsku političku misao. Naglasio sam riječ „svjetsku“, jer su drugi narodi imali političku misao za sebe i za svoja planirana carstva, a ne za svijet. Europa je njegovala političku misao za svijet. To je Europa preuzela od Isusa iz Nazareta, koji je jedini iskovao političku misao za vrstu.
Europljani su uglavnom napustili kršćanstvo kao sakral-nu, objavljenu vjeru. Oni još uvažavaju životna načela i ljudske vrijednosti koje je zagovarao Isus iz Nazareta. Eu-ropljani stoga imaju obraz, da sljedbenike svih objavljenih vjera nagovaraju da svoje vjere zamijene štovanjem života. To Europljani mogu samopouzdano raditi, jer je mnogo pripadnika tuđih endemnih vjera voljno došlo u Europu. Europa treba biti novicijat ili leglo uspostave štovanja živo-ta kao budućeg sustava uvjerenja za vrstu, koja je razdrta „multikurnošću“ i mnogoboštvom.
Štovanje života kao sustav uvjerenja za vrstu nije samo sebi svrhom. Ono je temelj i sredstvo uspostave stava čo-vjeka, od kojega će slijediti njegovi postupci. Temeljem štovanja života u vrsti treba ozloglasiti samoživost i razgla-siti uviđavnost. Uviđavnost se treba raširiti vrstom. U-viđavnost prema drugim ljudima plod je unutarnjeg ozračja čovjeka, koji se prestao brinuti samo za sebe i koji nije zab-rinuti za vlastiti opstanak, nego je zaokupljen promicanjem života kao takvog. Uviđavnost ide od ruke skromnom čo-vjeku. Neskromni ljudi teško zapažaju bližnjega te njegove potrebe i moguće nevolje.
U namnoženoj vrsti koja je stiješnjena na konačnoj plohi Zem-lje i koja se našla pod udarom opakog pogoršavanja klime ili ozračja jedinačni ljudi moraju doživjeti osobno obraće-nje. Ljudi moraju preurediti svoje unutarnje ozračje, koje će im donijeti veću otpornost osobe. U neprijateljskoj kapita-lističkoj civilizaciji – koja sahne, ali koja još nije uminula – ljudi se moraju opremiti šutljivim prkosom. Pravo i postojano unutarnje ozračje učinit će ljude otpornima na prijetnje, uc-jene, klevete, licemjerno prijateljstvo ili prekomjerne pohva-le, koje dolaze iz uspostavljenog sustava. Ljudi se u otporu uspostavljenom sustavu moraju također osloniti na svoje znanje i na svoj rad.
Vrstom se počelo širiti novo ljudsko ozračje, koje dolazi od toga, što ljudi u svoj iskustveni prostor puštaju duh do-bra. S obzirom na upornost i nasrtljivost uspostavljenih pi-smoznalaca i medijskih kuća kapitalizma, novačenje ljudi novog duha teče polagano, ali ono će se obaviti. Opremanje ljudi novim duhom pitanje je kulturne evolucije i kulturne prilagodbe čovjeka kao vrste. Vrsta kakva je sada i kako se je mijenjala minulih stoljeća ne može opstati kao vrsta ni u najprikladnijoj klimi. Vrsta je već bila na putu da potpuno izgubi volju za množenje odnosno za stvaranje novih ljud-skih života. Kapitalizam je glavni krivac i za pogoršavanje klime i za propadanje vrste.
Kapitalizma je dosta i Zemlji i vrsti. Vrsta će stvoriti novu at-mosferu i na Zemlji i unutar same sebe. Čovjek treba stvoriti novo ozračje i u svojem iskustvenom prostoru te treba preustrojiti odno-se u vrsti. Vrsti treba novi svijet, u kojemu će se svi jedinačni ljudi dobro osjećati. Vrsta se mora riješiti civilizacijske i kapitalističke mučnine. Vrsta je pred izborom: ili stvoriti novi svijet ili će dopus-titi kapitalizmu, da izazove potop. Navodno je francuski kralj Lou-is XIV rekao: „Poslije nas neka bude potop!“ Danas kapitalisti postupaju tako, da će na Zemlji izazvati upravo potop.
Vrsta je sita kapitalističke manjine u sebi, koja je pravi nametnik u organizmu vrste. Homo sapiens je vrsta života i ona ne smije i da-lje u svojem organizmu trpjeti zloćudan tumor kapitalizma. Globa-lizacija vrste i istovremeno pogoršavanje klime, koje je donijela dvostoljetna prljava industrijalizacija gospodarstva, probudili su vrstu. Naša vrsta je shvatila da je ona vrsta života i da se u život-nom postupku na Zemlji mora postaviti kao vrsta. Vrsta se mora osloboditi i mora uporabiti svoju slobodu za prilagodbu novim okolnostima i za stvarateljsko poboljšavanje okolnosti života.
Globalizacija stiješnjene namnožene vrste i udarac pogoršanja klime za vrstu su sreća u nesreći. Vrsta postaje slobodnom, jer se kapitalistička civilizacija ne može više nositi sa silom globalizirane vrste. Svoju novu slobodu vrsta će prenijeti i na svakog svojega pripadnika. Nijedni ljudi više neće biti sužnji drugih ljudi. Slobod-na vrsta treba se s veseljem prihvatiti skupnog posla poboljšavanja klime na Zemlji. Vrsti je jednako potrebno i spasonosno, da dobro obavlja posao poboljšavanje klime i da taj posao radosno obavlja. Pravi ljudski posao je velika radost. Velika radost je i sloboda.

Pogovor
HRVATSKA DRŽAVA

Globalizacija poslovanja i pogoršavanje klime stavili su pred cijelu vrstu prijeke političke zadaće: plohu Zemlje i atmosferu oko nje treba izliječiti te im treba pružiti mogućnost oporavka. Oporavak klime je presudno političko pitanje. Ono se mora riješiti političkim sredstvima odnosno snažnim djelovanjem države. Budući da u vrsti ne postoji jedna politička vlast za cijelu Zemlju, oporavak života i klime upriličit će se po zemljopisnim odnosno po životnim prostorima, koji imaju svoje političke vlasti. Stoga će se posao vrste sastojati od posla jedinačnih narodâ, koji su suvereni na svojem prostoru i odgovorni za njegovo stanje.
Minulih stoljeća poslove vrste vodio je kapital, koji je ugrabio vlast u vrsti, ali kapital nije ni kanio preuzeti odgovornost za pros-tor, ljude i život. Kapitalizam je krivac za pogoršavanje klime. Za-grijavanje Zemlje i pogoršavanje klime sad prisiljavaju sve narode, da preuzmu odgovornost za stanje Zemlje i klime, oslanjajući se na svoju suverenost. Pogoršanje klime vodi konačnom obračunu naroda i kapitala. Međutim, s obzirom na to, da su okolnosti u svakom životnom prostoru različite, poslovi jedinačnih naroda će se razlikovati, ali će se svi ti poslovi voditi u okviru jednog, global-nog nastojanja vrste za oporavak klime i života.
Zadaća vrste je određena. Treba napustiti postojeću prljavu in-dustriju i izgraditi novu rabeći novu, čistu tehnologiju umjesto sa-dašnje prljave tehnologije utemeljene na gorenju ugljena i nafte. Posao prelaska na novo gospodarstvo trebaju predvoditi nacional-ne države ili političke zajednice, koje za to moraju postaviti primje-rene političke sustave. Novi politički sustavi raspolagat će zakon-skom i fizičkom silom, dovoljnom da navede sve posebne interese i sve samožive korporacije, da se pridruže projektu oporavka kli-me.
Hrvatska država kako je sad politički uređena neće biti sposob-na obavljati i obaviti posao, kakav stoji pred svakim narodom. Ka-ko bi se osposobio za obavljanje važne i neizbježne zadaće, naš narod treba zavladati svojom državom i u nju usaditi novi politički sustav, u kojemu neće biti mjesta korupciji, koja je bitan dio sada-šnjeg hrvatskog političkog sustava. Hrvati trebaju hitno zamijeniti svoj politički sustav ne obzirući se na očekivane klevete liberalistič-kih medija i na moguće prigovore Europske komisije, jer su se ispraznima pokazala velika politička i gospodarska očekivanja – tko god ih je imao – od hrvatskog članstva u Europskoj uniji. Dapače, EU je nametnula Hrvatskoj mnoge sastavnice njezina sadašnjeg političkog sustava.
Novi politički sustav treba omogućiti hrvatskoj životnoj zajed-nici, da obavi svoju prevažnu zadaću. Novi politički sustav treba u narod vratiti demokraciju, koju je kapital uništio kupujući politiku od političkih stranaka. Demokracija je javni (politički) postupak, kojim narod vlada svojom državom i kojim nadzire svoj politički sustav. Narod treba jaku državu, a država strog politički sustav. Globalizacija i pogoršavanja klime potvrdili su važnost suverenosti naroda i primjerenosti političkog sustava država.
U obavljanju posla naroda nije prvobitno riječ o provedbi politi-čke volje naroda, nego o zadovoljenju potreba ljudi, obitelji, naroda, prostora i konačno života. Novi politički sustav treba omogućiti ulaganje svih raspoložljivih materijalnih sredstva i upiranje svih ljudskih sila u stvaranje novog, čistoga gospodarstva. Stoga je nuž-no to, da se iz Hrvatske ukloni korupcija, koja ne samo što iz dr-žave iscrpljuje materijalno bogatstvo, nego i što raspršuje ljudske sile, koje su presudne u obavljanju posla oporavka klime.
Pogoršavanje klime, koje se i dalje nastavlja, nosi veliku opas-nost, ali i dobru prigodu. Ono može dovesti do gubitka hrvatske suverenosti, jer je naša zemlja zapuštena, a narod slab. Ako hrvat-ski narod ne bude sposoban postaviti politički sustav, kojim država može na svojem prostoru zauzdati pogoršavanje klime, taj će se posao predati dru-gim vlastima. Pogoršavanje klime viša je sila. Imajući u vidu uvriježenu prostornu državotvornu logiku i moguću regionalizaciju Europske unije, koja okuplja mnoštvo malih zema-lja, ne treba isključiti mogućnost izvedbe trećeg pokusa sjedinjava-nja balkanskih naroda.
Međutim, u nastojanju da se popravi klima može doći i do hr-vatskog nacionalnog preporoda. Do preporoda će doći, ako narod napravi vrijedan politički sustav te ako u Hrvatsku svrati postojeći nezaustavljiv i nepresušan tehnološki val. Stoga se Hrvati trebaju prihvatiti učenja i znanosti. Obrazovni sustav treba mladeži omo-gućiti uvježbavanje pojmovnog mišljena, koje je neizostavno za napredovanje naroda u znanosti i u suvremenoj tehnologiji. Usto, naša država treba upriličiti široku međudržavnu suradnju te susta-vno stvarati strategijsko ortaštvo s odabranim tehnološkim i indus-trijskim silama.
O uspjehu projekta stvaranja novog, čistoga gospodarstva u na-šem životnom prostoru sračunatoga na oporavak klime ovisit će očuvanje hrvatske suverenosti. Stoga našu državu treba učiniti ot-pornom, a snaga države počiva na bogatstvu i dinamici životnog prostora, koji se stalno dograđuje na zemljopisnom prostoru. Hrvati se uistinu moraju zdušno primiti stvaranja novog političkog sustava i svladavanja nezaustavljivog tehnološkog vala. Prelazak od stare na novu industriju nosit će narodima gospodarski rast.
Pred zapuštenom hrvatskom državom stoji težak i izazovan po-sao, koji hrvatski narod treba uzeti kao prigodu, da izgradi jak poli-tički sustav; da se osposobi za ovladavanje novom tehnologijom i za izgradnju novog gospodarstva; da umjesto vladavine kapitala uvede narodnu demokraciju; te da ojača svoju suverenost.
Nijednom narodu uz sadašnje stanje života na Zemlji nije lako. Politika svih naroda je u previranju. Mnogo je naroda, koji nemaju poli-tički sustav primjeren sadašnjim okolnostima života, jer je ka-pitalizam potkopao politički sustav u gotovo svim životnim zajed-nicama. Koliko je američki politički sustav, koji ima „stodiobu“ vlasti“, primjeren sadašnjem stanju svijeta? Što se može dogoditi Rusiji poslije odlaska Vladimira Putina iz politike? Koliko dugo će se držati kineski jednostranački sustav? Na što je spao britanski politički sustav!? Koliko je kao umjetna politička tvorevina održlji-va EU? Globalizacija i pogoršavanje klime stavili su politički sus-tav svake zemlje na provjeru. Narodi bez pravog političkog sustava ne mogu odgovoriti izazovima globalizacije i pogoršavanja klime.
Globalizacija sili narode na suradnju, u koju svaki narod mora unijeti određene proizvode i znanje. Pogoršavanje klime sa svoje strane sili sve narode da ovladaju čistom tehnologijom i da na njoj prave nove proizvode. Globalizacija sili narode na međusobnu suradnju, a nova tehnologija i nova industrija takvu suradnju omo-gućuju. Suradnja „države i države“ omogućit će svim narodima da obave svoj posao oporavka klime. Uspjelo stvaranje novog gospo-darstva spasit će sve narode, potvrdit će njihovu suverenost, jačat će njihovu međusobnu suradnju i jamčiti svjetski mir.

Continue Reading

08 ožujak 2019 ~ 0 Comments

Kakav parlament za propalu Europu!

Za neupućene i vlastoljubljive hrvatske političare svih određenja, redova i mjesta pristup Hrvatske Europskoj uniji činio se spasonosnim nacionalnim političkim potezom. Tako je bilo, iako se vidjelo da zamjena (europske) Ekonomske zajednice Europskom unijom nije poboljšala stanje Europe, europskih naroda i građana europskih zemalja, nego je smrtno ugrozila Europu kao kontinent. Unija je podijelila Europu i u njoj rastavila jedne narode od drugih, a sama je postala tvorevinom europskog i svjetskog kapitala. EU je nesuverena paradržava u kojoj vlast ima kapital, koji ima tržište kao svoj politički sustav, a liberalizam kao svoj sustav uvjerenja.
Europska unija je postala „tamnicom naroda“, koja je sputala ne samo politiku europs-kih povijesnih nacionalnih država, nego i njihovu poslovnu poduzetnost te njihovo tehno-loško izumiteljstvo. U vrijeme snažnog i nezaustavljivog svjetskog tehnološkog napretka Europa kao kontinent – iz kojega treba izuzeti Rusiju – tehnološki daleko zaostaje i zaos-tajat će još više za Azijom i Amerikom, koja se trsi da financijalizaciju proizvodnog gos-podarstva istisne tehnološkim izumiteljstvom. (Hvalevrijedna staromodna europska au-tomobilska industrija, još nije pristupila ni smišljanju električnih automobila, a kamoli nji-hovoj proizvodnji.) Europa sve više zaostaje za Azijom i Amerikom i u područjima proiz-vodnje čiste energije, uspostave komunikacijskih mreža te umjetne inteligencije. (Kina kani do 2025. godine uspostaviti stacionarnu svemirsku „sunčanu farmu“ tešku 1.000 tona, koju će od deset sklopova od po 100 tona u svemiru sastaviti roboti. Elektrana će imati snagu 1 megavat, a nakupljana energija će mikrovalovima biti slana u Kinu.)
Dok se u ostalim dijelovima svijeta stvara ili nakuplja nova tehnologija, europske kor-poracije se od prodora tuđe tehnologije i na njoj utemeljenih proizvoda brane poveziva-njem u kartele i financijalizacijom proizvodnih korporacija, koje nastoje stvarati zaradu (profit) politikom cijena i uštedama u poslovanju, a ne smišljanjem i izradbom proizvoda utemeljenih na novoj tehnologiji. Europa treba tehnologiju iz neprijateljice pretvoriti u prijateljicu.
Europi je potrebno oslobođenje stvaralačke snage naroda koji su u prošlosti svijetu dali znanost utemeljenu na matematici i tehnologiju utemeljenu na znanosti. Da se to postigne Europska unija treba od gospodarice europskih građana i europskih naroda postati sred-stvom naroda, da se nose s nezaustavljivim tehnološkim valom, koji će spasiti narode koji se uspnu na nj i na njemu održe, a ne da „u nj potonu i da se u njemu udave“.
Ovih je dana francuski predsjednik Emmanuel Macron objavio u dvadeset osam eu-ropskih nacionalnih novina pismo, u kojemu se zauzima za „transformaciju“ Europske unije, za koju kaže da je iznevjerila „europske građane“ te za preporod Europe. Macron piše, da je Brexit pokazao koliko je Europska unija postala neprimjerenom. Macron se zauzima za Europsku uniju s dvije i više brzina, u kojoj bi bilo mjesta i za Veliku Britaniju.
Nedvojbeno je to, da Macron zastupa probitke slobodnog svjetskog (i europskog) kapi-tala. Zato se on se i potrudio da nešto pruži i radnicima pa predlaže uvođenje europske „minimalne radničke plaće“, što je najgori mogući prijedlog za radnike. Stanje jedinačnih nacionalnih gospodarstava je takvo, da ona ne mogu podnijeti istu minimalnu radničku plaću, ako to nije najniža plaća u najsiromašnijoj zemlji Europe. Usto, ni sve struke u istoj zemlji ne podnose istu minimalnu plaću. Nebrojene proizvodne korporacije će propasti, ako moraju davati plaće za koje nemaju dovoljno pokriće u poslovanju. Macronov prijed-log o najnižoj radničkoj plaći sračunat je na jačanje velikih korporacija, kakvih nema u srednjim i manjim zemljama EU.
Smatram da se Europska unija treba pretvoriti u politički savez s „dvadeset osam brzi-na“ odnosno da se svaka zemlja razvija prema svojim mogućnostima, pri čemu će savez država pomoći u uspostavi bilateralne suradnje među pripadnicama saveza. Sad se kriv-njom Unije Hrvatska razvija ispod svojih mogućnosti, a Njemačka zaslugom Unije iznad svojih mogućnosti. Kad je već riječ o brzini, Europska unija ima brzinu „nula“: Unija stoji na starom mjestu, dok mnogi drugi dijelovi svijeta hrle u novu tehnološku budućnost.
Zadani predmet ovog osvrta je „važnost izbora za Europski parlament na nacionalnoj, ali i na geopolitičkoj razini“ s obzirom na snažne političke procese, koji se odmataju u Europi i u svijetu. Doći će do nove podjele sjedala u Europskom parlamentu, ali budući da ni stari parlament nije imao važnu ulogu u EU neće je imati ni novi. Minulih godina sahne i uloga Europske komisije, jer se njezini naputci ne provode u članicama Unije pa čak ni u Njemačkoj. (Nedavno je mađarski premijer Viktor Orban predložio uspostavu stalnog vijeća ministara unutarnjih poslova šengenskih zemalja bez sudjelovanja povjerenika Europske komisije. Vijeće nacionalnih ministara bi umjesto Komisije određivalo imi-gracijsku politiku u očekivanju novog vala izbjeglica iz arapskih zemalja, opasnijega od vala iz 2015, godine.) Međutim, rezultat „europskih“ izbora odnosno nova podjela sjedala u Europskom parlamentu između uspostavljenih unitarističkih stranaka i novih autono-maških stranaka pokazat će koliko su Europljani odlučni da se obračunaju s Unijom kao tvorevinom slobodnog privatnog kapitala.
Posao razvlačenja Unije ne pripada ni europskim parlamentarcima ni europskim povje-renicima, nego zemljama članicama koje okuplja „konferencija vlada“ članica Unije. U nekim zemljama Unije već vladaju autonomaške stranke. Tako je u Italiji i većini zemalja Podunavlja. Velika Britanija napušta Uniju 29. ovoga mjeseca ili koji mjesec kasnije. Očito je, da najveću pozornost privlače izbori u Francuskoj i Njemačkoj. U Njemačkoj AfD pristupa prvi put europskim izborima, a u Francuskoj je novi zamah autonomaštvu dao pokret „Žutih prsluka“. Talijanska stranka „Pet zvijezda“ pripravlja paneuropsku koaliciju, u kojoj su „Žuti prsluci“, hrvatski „Živi zid“ i neke stranke iz podunavskih zemalja. Tali-janska Lega je u dosluhu s Nacionalnim okupljanjem Marine Le Pen i s poljskim nacionalisti-ma.
Mogući novi, autonomaški sastav Europskog parlamenta srušit će posljednje potpornje Europska komisije, koja će u ime europskih naroda, a ne u ime „europskih“ građana morati početi postupak pretvaranje umorne i nakazne Europske unije u živahnu zajednicu poduzetnih povijesnih europskih naroda, koji su svijetu mnogu pružili u prošlosti i koji su uobličili svijet u kojemu živimo. Sadašnja pasivnost europskih naroda posljedica je uhićenja europskih naroda i njihova utamničenja u Uniju. Razaranjem Unije europski će narodi doći k sebi, okupiti se i pokrenuti se u budućnost.
Svibanjski europski izbori – kakav god bio njihov rezultat – neće okinuti razvlačenje Unije, ali će pokazati da su se ustalili politički procesi, koji će prisiliti slobodan privatni europski kapital da pristane na temeljiti promjenu političkog sustava Europe, jer se u sa-dašnjoj zamrloj Europi kapital nakuplja u vrlo maloj mjeri u odnosu na stupanj nakupljanja kapitala u nekim drugim krajevima svijeta. Europski kapital će biti prisiljen vlast podijeliti s narodima kako je to znao napraviti u Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Tad je u strahu od komunizma kapital prihvatio suživot s narodima i služenje njima.

Continue Reading

29 prosinac 2018 ~ 0 Comments

Industrijska kontrarevolucija

U minula dva i pol stoljeća došlo je do opakog pogoršanja klime odnosno do pogoršanja stanja zraka i mora koji obvijaju plohu Zemlje. Pogoršanje klime valja pripisati Industrijskoj revoluciji, koja još uvijek rabi prljavu tehnologiju utemeljenu na gorenju ugljena i nafte te na opasnoj tehnologiji razbijanja jezgara atoma teških elemenata. Usto, industrijska civilizacija prihvatila je razornu ideologiju nesmiljenog gospodarskog rasta. Sprega jakih sila industrijskih postrojenja i nesmiljenog gospodarskog rasta prouzročila je ozbiljan, gotovo nepovratan poremećaj klime. Kapital je bio nestrpljiv u nastojanju da zgrće zaradu, makar to bilo i pod cijenu uporabe štetne i prljave tehnologije.
Kapital se najlakše zgrće neprestanim stvaranjem novih proizvoda i usluga, koje je utemeljeno ne samo na trajno novim industrijskim i proizvodnim postupcima, nego i na novim materijalima. Tako je došlo do izuma plastike i obilja plastičnih proizvoda, koji se s vremenom ne razgrade kao što se razgrade organske tvari, nego ih treba razgrađivati uz silnu uporabu prljave energije. Zna se koju štetu plastika čini životu u moru.
Izvorni uzročnik pogoršanja klime te ugroze naše vrste i života na Zemlji je kapitalizam kao pristup uređenju ljudskih životnih zajednica. U vrsti je uspostavljen privatni, a ne dr-žavni kapitalizam, po kojemu sav kapital treba biti privatan, a nikako državni ili društveni. Nositelji privatnog kapitala smatraju da nisu ni za što odgovorni, ponajmanje za dobro vrste, naroda, ljudi i života. Kapitalisti smatraju da kapital treba biti sloboda, iako su vrsti Homo sapiens oduzeli slobodu prilagodbe okolnostima, koja je uvjet opstanka svih vrsta.
Kapitalisti se trse da neograničeno gomilaju kapital djelomice putem tehnološkog ubr-zavanja gospodarskog rasta, a ne postupnim i sustavnim širenjem gospodarstva na sve dijelove svijeta u kojima naša vrsta živi. Tehnološko ubrzavanje rasta na nekim mjestima Zemlje sprječava prostorno širenje gospodarskih aktivnosti. Neujednačenost gospodar-skog rasta koja je urođena pogreška privatnog kapitalizma stvorila je opasnu seobu naroda, koja slabi i životne zajednice iz kojih ljudi „idu trbuhom za kruhom“ i životne zajednice koje su odredište seobe, jer odredišne zajednice silom gube društvenu koheziju i postaju žrtve multikulturnosti.
Kapital je – u predanom nastojanju da se i dalje te preko svake mjere množi – stvorio svjetsko slobodno tržište robe, usluga i kapitala. Kapitalizam je prisilio sve pripadnike naše vrste da se međusobno nadmeću diljem svjetskog tržišta. Čak je stvoreno i svjetsko tržište rada, iako cijena života nije jednaka na svim mjestima. To je dovelo do globalizacije ne samo poslovanja, nego i do nehotične globalizacije naše vrste. Usto, tržište je stijesnilo našu vrstu, koja se iznimno brzo množila, jer je kapital sve brže stvarao novo bogatstvo, koje je u kapima dopiralo do svih ljudi. Sad je naša namnožena vrsta stiješnjena na konačnoj plohi Zemlje.
Za razliku od naše vrste klima je uvijek bila globalna, jer su vjetrovi pokretani tempera-turnim razlikama na pojedinim predjelima Zemlje povezivali klimatske prilike na različitim mjestima. Stoga je oporavak globalne klime postao zadaćom i odgovornošću cijele vrste Homo sapiens. Riječ je o skupnoj odgovornosti globalne vrste za globalnu klimu. Svaka ži-votna zajednica u svojem životnom prostoru treba sustavno i smišljeno uklanjati sve uzroke koji kvare zajedničku klimu. Skupnu odgovornost za klimu trebaju prihvatiti svi pa čak i nositelji privatnog kapitala koji je otet vrsti.
Ispalo je tako, da se vrsta globalizirala u zadnji čas. Ona se globalizirala u pravi čas: ona sad kao vrsta može pristupiti prijekom poslu oporavka i obnove klime. Prije desetak godina kapitalisti su nastojali zaustaviti pogoršanje klime putem kupoprodaje obroka onečišćenja zraka: zemlje koje više zagađuju zrak trebale su platiti naknadu za „čistoću“ zraka u zemljama, koje nastoje manje prljati zrak. Međutim, klima se ne može oporaviti djelova-njem tržišnih postupaka. Kapitalizam, kapital, tržište i ideologija liberalizma krivci su za sadašnje opako stanje klime. Stoga je očito, da će obnova i oporavak klime tražiti uklanja-nje kapitalizma kao pristupa uređenju društva, po kojemu je privatni kapital slobodan i bez odgovornosti, po kojemu je tržište iščupano iz gospodarstva i društva te po kojemu je samoživost proglašena temeljnom značajkom pripadnika vrste Homo sapiens.
Sadašnje stanje klime prisiljava našu vrstu da sebi na dobrobit izvede Industrijsku kontra-revoluciju, koja će joj omogućiti uklanjanje opakih posljedica Industrijske revolucije, koje se očituju u sadašnjem stanju klime Zemlje. Vrsti su potrebne nova industrija i nova industrijalizacija. Vrsta će preuzeti nadzor nad razvitkom tehnologije i nad smišljanjem proizvoda. Vrsti je potrebna proizvodnja za nju samu. Od proizvodnje za tržište i kapital doći će do proizvo-dnje za vrstu, kojoj je nasušno potreban oporavak klime. Vrsta Homo sapiens i kapitalizam su u nepomirljivom ratu za klimu Zemlje. To je rat između prljave i čiste tehnologije.
Osim uporabe nove, čiste tehnologije vrsta će se morati prihvatiti i već se prihvaća no-vog načina života i novi način ishrane. Po novom, spasonosnom načinu života ljudi će sami obavljati više posla za sebe, kako bi manje kupovali proizvode i usluge, proizvodnjom kojih se trati energija te prirodni i umjetni materijali. Ljudi će morati povećati proizvodnost osobnog rada i proizvodnost materijala. Ljudi će morati više raditi u kućanstvu i u obitelji. Posebno će morati raditi za obrazovanje djece u obitelji. Povećanje proizvodnosti materijala sastoji se u povećanju rada i smanjenju uporabe materijala: od manje materijala više proizvoda za uporabu. Novi način života svakako će značiti i manje putovanja i turizma, što se može nadoknaditi uporabom digitalne elektronike i za obavljanje stručnog posla i za „razgledanje“ dalekih krajeva.
Novi način života tražit će i uspostavu novog sustava odgoja za vrstu, umjesto sadašnjeg odgajanja ljudi za tržište. Novi, spasonosni način života traži postavljanje novog sustava uvjerenja za vrstu umjesto sadašnjeg sustava uvjerenja, koji služi vlasti, civilizaciji, kapitalizmu, kapitalu i tržištu. To će biti sustav pripadnosti samo vrsti Homo sapiens i živo-tnom prostoru te sustav štovanja života. Slabo stanje klime prisiljava vrstu, da umjesto tržišne prodaje čiste tehnologije i novih proizvoda utemeljenih na njoj uvede raspačavanje ili re-distribuciju čiste tehnologije i novih proizvoda. Zbog toga će se morati promijeniti i poimanje uloge patenata i „intelektualnog“ vlasništva: intelektualno vlasništvo je uistinu zajedničko kao što su zajednički i klima Zemlje i život na njoj. Tako će biti, ako sve pa i najnerazvijenije životne zajednice trebaju pružiti primjeren prinos oporavku klime. Tko se sam ne može dokopati nove tehnologije treba je dobiti, jer svi narodi moraju rabiti čistu tehnologiju.
Slabo stanje klime ili zraka i mora vrste sili vrstu na zamjenu kapitalističke i civilizacijske samoživosti životnim zajedništvom. Vrsta se treba okaniti multikulturnosti, otvaranja društava i podmuklog građanskog udrugarstva. Postupna tranzicija vrste iz samoživosti u životno zajedništvo donijet će prestanak ne samo kapitalizma, nego i civilizacije. Dolazi vrijeme politizma u vrsti. Nove mlade ljude trebat će opremiti znanjem i razumijevanjem, koji su potrebni globalnoj vrsti ugroženoj starim kapitalizmom i novim stanjem klime. Ug-roženoj globalnoj vrsti potrebna je re-distribucija dobrobiti i života kakva je vladala u iz-vornim zajednicama prije nego što je vrsti nametnuta civilizacija. Trebat će ukloniti svjetsko tržište, koje sputava vrstu i ukloniti nadmetanje na tržištu: materijalna dobra i životne usluge pravit će se za poznate kupce. Zar usred razdoblja civilizacije, kad je rimska legio-narska globalizacija bila na vrhuncu, Isus iz Nazareta nije rekao upravo to? „Neka svi imaju život i neka ga svi imaju dosta!“ Naša vrsta kao vrsta treba se posvetiti zaštiti jedinačnih ljudi i zaštiti života. Liberalizam kao sustav uvjerenja za samoživost već se povlači pred sustavom uvjerenja štovanja života i pripadnosti vrsti Homo sapiens.
Usprkos globalnosti vrste ili upravo zbog globalnosti vrste upriličenje posla vrste – pri-lagodba vrste životnim okolnostima i prilagodba vrsti okolnosti života, u koje spada i klima – treba vezati uz povijesne životne zajednice. Time se potvrđuje suverenost tih zajednica. Time im se dodjeljuje odgovornost i daju ovlasti za obavljanje posla vrste. Budući da su države ili političke zajednice sredstva naroda ili životnih zajednica stanje vrste nameće novu ulogu države, koja mora stupiti iz služenja kapitalu u službu životni zajednica.
Skupna odgovornost za stanje Zemlje, klime i vrste nameće potrebu pretvorbe privat-nog kapitala u skupni ili društveni. Kapital treba vezati uz rad, prostor i klimu. To će kapital učiniti odgovornim. Jedinačna prava ne idu ruku pod ruku sa skupnom odgovornošću. Nitko se ne može ugnuti odgovornosti. Ne može biti izbjegavanja odgovornosti za vrstu i klimu. Kapital i „tehnološke“ korporacije u tomu ne smiju biti iznimkama. Ako ne prihvate potrebe vrste, neka bez kapitala otetog vrsti napuste vrstu i žive nasuho u samoživosti.
Sadašnje stanje čovjeka i stanje vrste određeni su sapetošću vrste svjetskim tržištem, kojim upravlja slobodan privatni kapital. Vrsta treba sa sebe zbaciti okove tržišta i preuzeti ovlasti država ili političkih zajednica. Vrsta je sad u stanju rata pa su državama ili političkim zajednicama povijesnih životnih zajednica potrebne posebne, jake ovlasti upravo u ime životnih zajednica. Usto, za pravo obavljanje posla vrsti su nasušno potrebni zajedništvo i savezništvo povijesnih političkih zajednica ili država. Države trebaju štititi sve jedinačne pripadnike vrste od društvenih zala te od ugroze bolestima, koje u pravim pošastima haraju diljem globalne vrste, jer je stres koji je tržište navalilo na ljude potkopao biološku otpornost vrste. Države će postaviti potpunu i snažnu kibernetsku zaštitu ne samo sustava upravljanja javnim poslovima vrste i životnih zajednica, nego i zaštitu rada jedinačnih ljudi, koji će se manje vozikati na posao i s posla, a više raditi od kuće, rabeći pritom digitalnu opremu i skupne informacijske sustave.
Za svoj oporavak i za obnovu klime vrsta je prisiljena napraviti ozbiljne, korjenite i presudne zahvate. To su svakako:
• zamjena opasne prljave tehnologije čistom,
• povećanje bogatstva, mogućnosti, sile i ovlasti države,
• uspostava nadzora vrste nad slobodnim svjetskim tržištem,
• promjena pristupa životu u vrsti Homo sapiens,
• vezanje kapitala uz rad, životni prostor i klimu,
• preinaka smisla intelektualnog vlasništva te
• širenje i ujednačenje čiste proizvodnje po političkim i životnim zajednicama.
Kako bi mogla obaviti taj posao, vrsta će morati skršiti sadašnju vlast kapitala, ukloniti kapitalizam, raspršiti svjetsko tržište robe, usluga i kapitala te degradirati liberalizam kao opaku ideologiju samoživosti.
Prelazak od kapitalizma u politizam, smišljen prelazak od prljave tehnologije na čistu ili Industrijska kontrarevolucija prisilit će sve narode ili životne zajednice naše vrste da prihvate domaće zadaće. Svaki narod čeka različita neposredna zadaća, iako svaka od tih zadaća vodi istoj svrsi u vrsti: oporavku vrste te obnovi Zemlje i klime. Takva zadaća čeka i Hr-vate. Mi ćemo se trebati posebno prihvatiti nakupljanja znanja, tehnologije i skupnog ka-pitala. To nas treba osposobiti za pravljenje proizvoda za oporavak klime, koji će se tražiti u vrsti. Hrvatski skupni posao se ne smije prepustiti privatnicima. Hrvati će kao i ostali narodi živjeti od rada, znanja, poduzetnosti, izumiteljstva i zajedništva, a hrvatska država uistinu mora postati poduzetnicom. Republika Hrvatska se mora otresti Europske unije, koja je tvorevina privatnog bogatstva i sa svim europskim narodima od Lisabona preko Urala do Vladivostoka izgraditi mrežu suverenih životnih zajednica.
Vrsta od Industrijske kontrarevolucije ima velika očekivanja. Treba doći do prevage radne pred kupovnom sposobnošću. Očekuje se povratak vlasti u vrstu i postavljanje nove na-rodne demokracije, umjesto sadašnje kapitalističke. Doći će do prestanka kapitalizma i do prestanka civilizacije. Znatno će se ograničiti privatni kapital i uspostaviti njegova puna odgovornost. Uspostavit će se politizam kao pristup uređenju životnih zajednica i uspos-taviti mreža tih zajednica, čime će biti potvrđena javna vlast u vrsti. Neka ljudi, koji još smatraju da nema inačice kapitalizmu uvide i uvaže u kakvo stanje je kapitalizam doveo vrstu, Zemlju i klimu te neka izaberu je li mudrije ništa ne poduzeti i nastaviti propadanje života ili je uputnije prihvatiti se rada, znanja, izumiteljstva, poduzetnosti i zajedništva, koji su u rodu Homo napravili vrstu, koja je svjesna sebe i svojeg stanja, koja ima pojmovno razmišljanje i u kojoj se uvriježio pojam svrhe. Industrijska kontrarevolucija vraća svrhu u vrstu Homo sapiens.

Continue Reading

18 prosinac 2018 ~ 0 Comments

Hrvatska u ekološkom preokretu

Hrvati odnedavno opet imenom imaju svoju državu. Da je Republika Hrvatska prava, nezavisna država ona bi štitila narod i obavljala njegov skupni posao. Obavljanje skupnog posla svakog naroda naziva se politikom. Međutim, od toga u Hrvatskoj ništa.
U Hrvatskoj nema nacionalne politike, jer hrvatski političari koji su svrstani u najamne političke stranke nikako da prionu uz narodni posao. Hrvatska politika je u „autsorsingu“. Sve narodne nevolje, koje je Uredništvo navelo u pozivu za novogodišnji prilog, dolaze od propusta izabranih političara u RH da obave posao naroda. Dosadašnja hrvatska politička demokracija sastojala se u povremenom biranju ponuđenih političara, kako bi oni sustavno obavljali tuđi posao: posao kapitala, posao Europske unije ili posao njemačkih korporacija. Hrvati „demokratski“ biraju političare, koji ne znaju, neće i ne smiju obavljati posao hrvatskog naroda, koji ostaje neobavljen. „Maslina je neobrana!“
Tako Hrvati u svojoj nacionalnoj autonomiji već desetljećima biraju i dovode na vlast ljude, koji ne nose narodni posao. To je posljedica sramotnog izbornog sustava, koji prisi-ljava Hrvate da stalno za vlast biraju istu vrstu političara, koji se ne kane prihvatiti hrvatske politike te njom štititi zemlji i narod. Hrvati svoje opako izborno pitanje trebaju riješiti građanskim demokratskim nasiljem. To ne bi bilo nasilje protiv hrvatske države ili hrvatske autonomije, nego demokratsko nasilje protiv svjetske države Kapital, koja je – od provale Berlinskog zida i prestanka opasnosti za kapitalizam do danas – obuimala gotovo sve nacionalne države uspostavljene na povijesnim prostorima naroda. Građansko demok-ratsko nasilje bilo bi pravom demokracijom. To bi bila demokracija iz (žutog) lajbeka.
Poslije toga dužnog zahvata sve ostale tegobe, koje tište hrvatski narod i koje je Uredniš-tvo pobrojilo u svojem pozivu za prilog, treba napasti izgradnjom i dogradnjom hrvatskog životnog prostora – hrvatskog lebensrauma. Takav posao čeka sve narode, jer je puna tri desetljeća država Kapital uređivala njihove životne prostore. Narodi vrste Homo sapiens tre-baju sami prionuti uz gradnju svojih povijesnih životnih prostora. To treba napraviti i hr-vatski narod. Svim je narodima najpreči njihov životni prostor. Croatia First! . . . America First!
Dosad su hrvatski političari vodili politiku kapitala i Europske unije te provodili nje-mačku politiku. To se jasno vidjelo po ostavci hrvatskog premijera 2009. godine: Hrvatskoj nije bilo dopušteno da prihvati dogovorena kineska ulaganja u hrvatsku prometnu, komunikacijsku i energetsku infrastrukturu vrijedna, po javnoj izjavi tadašnjeg hrvatskog veleposlanika u Kini, deset milijarda američkih dolara. Gotovo svi narodi svijeta dosad su vodili politiku kapitala. Gotovo svi europski narodi provodili su politiku velikih europskih korporacija, iza kojih ne stoji javni, nego privatni kapital.
Međutim, nedavno je svim pripadnicima vrste Homo sapiens pa i nositeljima privatnog kapitala postalo jasno, da je klima na Zemlji postala kritičnom sastavnicom nacionalnih životnih postora, jer je klima, koja je sad temeljito poremećena dio životnog prostora. Klima je zrak svakog životnog prostora. Klima je bitan čimbenik globalnosti vrste Homo sapiens, važniji od svjetske mreže poslovanja, koja je mnogo pridonijela globalnosti naše vrste. Kapitalizam je tijekom dva stoljeća onečistio plohu Zemlje i gotovo nepovratno upropastio klimu Zemlje. To je učinio bjesomučnom uporabom prljave i pogibeljne teh-nologije utemeljene na gorenju ugljena i nafte te na razbijanju jezgara teških atoma.
Nova, čista tehnologija koja će donijeti spas vrsti doći će od čistih energenata, čistih materijala i čistih proizvodnih postupaka. Kako bi se ustalila nova, čista tehnologija vrsti trebaju novo znanje i novi izumi. Posao nakupljanja nove čiste tehnologije i smišljanja čistih proizvoda je golem posao koji stoji pred svim narodima. Više nikomu nema života od rente. Prljava tehnologija koja je kapitalistima puna dva stoljeća nosila rentu postaje neizdašnom za nakupljanje i dodane vrijednosti i zarade. Rad, nakupljanje pravog znanja i čiste tehnologije te nakupljanje skupnog ili društvenog kapitala donijet će vrsti olakšanje i oz-dravljenje. Društveni kapital koji je vezan uz rad, prostor i klimu mora s vremenom iz vrste istisnuti privatni kapital, koji nakupljaju samoživi ljudi, koji nikad neće prihvatiti od-govornost za vrstu, životni prostor, Zemlju, klimu i za život. Zar vrsta Homo sapiens nije sama sebe izgradila radom, znanjem, izumiteljstvom, poduzetnošću i zajedništvom?
Kako bi se počeo obavljati posao vrste za oporavak klime i za spas života trebaju se pojaviti novi političari, koji će početi okupljanje vlastitih naroda i mobilizaciju vlastitih zemalja. To se svakako odnosi i na Hrvatsku. Okupljen narod ima jaku silu, koja može svladati silu kapitala. Dodatni razlog za okupljanje naroda i za mobilizaciju vrste je politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos, koji je kapital prouzročio diljem svijeta. Hrvatski narod će proizvesti silu, koja će usmjeriti Hrvatsku u pravom smjeru. Hrvati se moraju osloboditi, a hrvatska država mora postati poduzetnicom.
Budući da Kapital neće narodima i narodnim političarima nilom prepustiti upravljanje njihovim državama i da neće olako odustati od ubiranja rente putem prljave industrije, za početak prelaska vrste u čišću budućnost bit će potrebno građansko demokratsko nasilje nad vladavinom kapitala. „Nije sve u šoldima“, ali će sve početi građanskim demokratskim nasiljem. Sve će početi demokracijom iz (žutih) lajbeka. U 2019. godini hrvatski narod bi se trebao početi istinski brinuti za svoj životni prostor, koji je dio ugroženog životnog prosto-ra vrste.
Godine 2011. bivši vrhunski britanski „diplomat“ Carne Ross napisao je knjigu „Revolu-cija bez predvodnika: Kako će obični ljudi preuzeti vlast i promijeniti politiku u 21. stoljeću“ (Simon & Schuster, London). Za geslo knjige Ross je uzeo riječi Victora Hugoa: „Rat će biti mrtav, stratišta će biti mrtva, granice će biti mrtve, kraljevi će biti mrtvi, dogme će biti mrtve, čovjek će početi živjeti.“ i riječi Gill Scott-Heron: „Revolucija neće biti televizijski snimana.“ Kasniji slijed poli-tičkih događaja pokazuje, da vlast kapitala slabi i da jačaju nacionalne političke snage te da će posljedično vrsta Homo sapiens preuzeti vlast nad sobom i postati slobodnom za prila-godbu okolnostima i za prilagodbu okolnosti svojim potrebama. Oporavak klime je nasu-šna potreba vrste.

(
Carne Ross, kojemu je supruga Hrvatica s Brača, bio je drugi čovjek u stalnom britanskom izaslanstvu u UN kad se 2003. godine na temelju lažnih podataka tražila intervencija u Iraku. Ross je podnio ostavku na svoj položaj, jer nije htio obmanjivati svijet. Da je Ross bio temeljito „umrežen“ u britansku vlast vidi se po tomu, što je odmah poslije podnošenja ostavke upućen na Sveučilište New York i što mu je ostavka prihvaćena istom za godinu dana. Danas je Ross samostalan politički savjetnik s nekoliko ureda u svijetu. Ross je svoju savjetničku kuću utemeljio na savjet svoje supruge.)

Continue Reading

06 prosinac 2018 ~ 1 Comment

Tranzicija iz hegemonije kapitala u globalnost vrste

Predmet
Tranziciju vrste Homo sapiens iz promašene hegemonije svjetskog privatnoga slobodnog kapitala potaknule su tri pojave: (1) nehotična globalizacija naše biološko-kulturne vrste; (2) pojava Kine na svjetskoj političkoj, gospodarskoj, sigurnosnoj i kulturnoj pozornici prvi put u povijesti; i (3) teško pogoršanje klime, koje je posljedica industrijalizacije svjetskog poslovanja.
Globalizacija naše vrste posljedica je globalizacije poslovanja, koju je domislio i upriličio kapital. Kina je država kineskog naroda starog dvadeset tri stoljeća. Kina se smatrala Sredi-šnjom kraljevinom, ali nikad nije izlazila iz svojih povijesnih granica ni u ratove ni u koloni-jalna osvajanja kako su nastojali činiti mnogi drugi narodi, posebice europski. Dapače, Kina je od 1840. do 1949. godine bila kolonija podijeljena među sedam naroda, uglavnom europskih. Kinezi to mučno razdoblje svoje povijesti nazivaju „stoljećem poniženja“, koje su bili prisiljeni okončati komunističkom revolucijom, koju su skrivile zapadne sile. Pogor-šanje klime koje trpi cijela vrsta Homo sapiens i prethodno onečišćenje tla na cijeloj Zemlji posljedice su Industrijske revolucije. Kapitalisti su za izvođenje Industrijske revolucije – što nisu smjeli učiniti – uporabili prljavu tehnologiju utemeljenu na gorenju ugljena i nafte te na razbijanju jezgara teških atoma. Industrijska revolucija je trebala čekati čišću tehnologiju, ali kapital nije htio odgađati nakupljanje golemog kapitala pa je vrstu i Zemlju poveo u propast.

Kapitalizam Zapada
Minulih nekoliko stoljeća zapadni kapital uspostavio je kapitalizam kao pristup uređenju odnosa u vrsti Homo sapiens. Kapitalizam je bio zamišljen kao vječan gospodarski i društveni sustav kojemu ne može biti inačice. (Margaret Thatcher je govorila: There is no alternative!) Međutim, civilizacija je otpočetka – već šest tisuća godina – kapitalistička pojava. Re-publikanski i carski Rim bili su kapitalistički sustavi, koji su propali i u Europi i u gotovo cijelom Sredozemlju pa su osim u Bizantu ostavili pustoš i bijedu. Nakon acivilizacijskog zajedničarskog, katoličkog, benediktinskog oporavka Europe, koje je trajalo do Renesanse počeli su novo nakupljanje kapitala i povratak kapitalizma.
Zapadni kapital skupljao se u nekoliko prstena ili kola. U pripremnom kolu kapital se nakupljao u sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima, posebice u Genovi, Veneciji, Fi-renci, Dubrovniku i Milanu i to ponajviše prekomorskom trgovinom. Naveliko se trgovalo i u Baltiku i Sjevernom moru. Nakon slabljenja sredozemnih gradova zbog zastoja trgovine s Istokom u petnaestom stoljeću opstao je samo đenovski kapital i to pod zaštitom Habsburga. Koncem šesnaestog stoljeća kapital se putem kolonijalne i prekooceanske trgo-vine nakupljao u drugom, nizozemskom prstenu. Nizozemska je cijelo stoljeće bila gospo-daricom Europe i svijeta.
Još prije teškog vojnog poraza Nizozemske od Engleske u Američkom ratu gospodari-com svijeta postala je Britanija, koja je nakupljala kapital sprva kolonijalnom trgovinom, a poslije u Industrijskoj revoluciji, što je Britaniji omogućilo da zavlada svjetskim financijskim sustavom. Međutim, budući da kapitalisti nastoje živjeti od rente odnosno nastoje posto-jećim bogatstvom stvarati novo, u drugoj polovici devetnaestog stoljeća istovremeno su industrijskim i političkim velesilama postali SAD, Njemačka i Japan, tri zemlje koje nisu živjele od rente, nego od rada, znanja, poduzetnosti, tehnološkog izumiteljstva i zajedniš-tva. SAD postale su najvećim gospodarstvom svijeta.

Američko stoljeće
Nakon što su se europske kapitalističke države međusobno upropastile u Prvomu svjets-kom ratu SAD postale su najbogatijom, najrazvijenijom i najjačom silom svijeta. Nakon izbijanja na pacifičku obalu pod konac devetnaestog stoljeća i nakon promašenog nastoja-nja da svoj prostor ratovima šire preko oceana SAD su poslije Prvoga svjetskog rata nas-tojale uspostaviti ne carstvo, nego svjetsku hegemoniju i to putem izvoza kapitala i demo-kracije. SAD su na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine neuspjelo pokušale razbiti europski kolonijalni sustav i same živjeti od rente. Za to im je trebala poslužiti Liga naroda, koja bi dotadašnje europske kolonije pretvorila u područja ili tržišta pod mandatom zapadnih država. Ideja američkog predsjednika Woodrowa Wilsona nije bila provedena, jer su joj se usprotivile europske pobjednice rata, a američki Senat nije prihvatio ni Mirovni ugovor ni pristup SAD Ligi naroda.
Američki kapital dobio je poslije Drugoga svjetskog rata novu prigodu za uspostavu svjetske hegemonije, ali je taj pokušaj spriječio Josif Staljin. Sovjetski Savez izgradio je svoje komunističko carstvo na polovici eurazijskog kopna od Berlina u Njemačkoj do Hanoja u Vijetnamu. Ni treći američki pokušaj uspostave svjetske hegemonije poslije Hladnog rata nije uspio, jer su se u tom vremenu dogodile globalizacija vrste, pojava Kine u političkom i gospodarskom svijetu te obnova Rusije kao svjetske političke i vojne sile. (SAD nastojale su opetovano iskoristiti pobjede u ratovima za uspostavu svjetske hegemonije, a narodi u zemljama koje izgube rat vrlo često izvode nacionalnu revoluciju, kako bi promijenile politički sustav i ojačale svoju državu.) Tako je u jeku globalizacije vrste neslavno svršilo Američko stoljeće. SAD su u tom neuspjelom nastojanju propale kao zemlja, koja je poslužila kao vojno i političko uporište svjetskoga privatnog kapitala. To se događa svim narodima, koji nastoje živjeti od rente ili od uporabe kapitala, jer u tom nastojanju zanemare rad, znanje i znanost, poduzetnost, izumiteljstvo i zajedništvo. Međutim, stari azijski narodi prihvatili su se rada, znanja, poduzetnosti, tehnološkog izumiteljstva i zajedništva upravo u to presudno vrijeme globalizacije vrste i pogoršanja klime.

Kulturna evolucija (naše vrste)
Slabo i prijeteće stanje Zemljine plohe i njezine atmosfere posljedica je uporabe prljave tehnologije tijekom dvostoljetne industrijalizacije svijeta. Iako su pripadnici naše vrste živjeli tisućljećima u razlučenim zajednicama često udaljenima jedne od drugih ili u novijem razdoblju u političkim zajednicama međusobno razdvojenim vlastima, globalizacija poslovanja učinila je sve pripadnike vrste i sve njihove životne zajednice povezanima i to na konačnoj plohi Zemlje. Stanje tla na Zemlji nije više pitanje jedinačnih političkih zajed-nica ili država, nego pitanje vrste.
Iako su prije uspostave civilizacije pripadnici vrste živjeli u razlučenim zajednicama, ipak su – kako god je to bilo teško – zajednice bile povezane u tolikoj mjeri, da su se razvitak i napredak u vrsti postupno širili vrstom. Vrstom kao vrstom tekla je kulturna evolucija, koja je utemeljena na razvijenom ljudskom mozgu i dotjeranom umu, a ne – kao što se događa u biološkoj evoluciji – na pojavi novih gena u rodnoj tvari jedinki vrsta. (U obje vrste evolucije obavlja se odabir jedinki po prikladnosti za život.) Uporaba uma, rad, znanje, izumiteljstvo, poduzetnost i povezanost u životnim zajednicama učinili su čovjeka to što je on u današnje vrijeme. Kasnije je vrsta uspostavila znanost kao sustav stjecanja znanja i otkrivanja načina na koji priroda traje, a život teče.
Sve što su jedinačni ljudi znali i što su mogli napraviti služilo je njima i životu u vrsti. Uspostava civilizacije prije kojih šest tisuća godina predstavljala je revolucijski skok u kul-turnoj evoluciji, kojim je vrsta prestala raditi i stvarati za sebe te počela raditi za vladare i za vlast. Gradnja egipatskih piramida bila je doprinos smrti, a ne životu u vrsti. Vrsta je tije-kom cijele civilizacije bila na prisilnom radu za vladare i za nositelje privatnog bogatstva. Bogatstvo koje je bilo izlučivano iz rada, znanja, poduzetnosti, izumiteljstva i stvaralaštva jedinačnih ljudi nije se vraćalo u vrstu i širilo njome, nego je služilo za jačanje vlasti bogatih ljudi nad vrstom. Nakupljeni kapital ili nakupljeno bogatstvo traćeno je u obijesti bogataša ili u ratovima, koji su vrstom širili i umnožavali smrt, a ne život.

Civilizacija
Civilizacija kojom je prekinuta kulturna evolucija vrste Homo sapiens nije označena, kao što se misli, uljudnim ponašanjem, životom u gradu i uporabom pisma. Ona je označena: (1) izdvajanjem vlasti iz zajednice; (2) vezanjem vlasti uz privatiziranu imovinu; (3) podjelom ljudi na osnovi podjele posla i usredotočenja rada; (4) uvođenjem pisma, koje je omogućilo privatizaciju imovine; (5) uspostavom pismoznalskog sloja, koji je za vladare prikupljao znanje i obavijesti potrebne za vladanje, a za narod održavao sustav uvjerenja, vjeru ili ideologiju, koji su vladarima olakšavali vladanje; te (6) unutarnjim i vanjskim militarizmom, koji je počivao na isključivom pravu vladara na uporabu sile.
Do uspostave civilizacije, u vrijeme postojanja izvornih životnih zajednica, vlast je pri-padala zajednici. Zajednice su po baštini biološke evolucije imale privremeno birane pred-vodnike, a ne vladare. Predvodnici su se sami hranili i branili. Njima nisu služili drugi ljudi, nego su oni služili zajednici. Imovina je bila zajednička ili „društvena“. Podjela posla bila je utemeljena na rodnosti. Ljudi su morali zajednički raditi, a zajednički su uživali dobrobiti svojeg rada. Djeca su bila odgajana zajednički i za zajedništvo. Neolitičke zajednice su imale toliko posla oko uzgoja bilja i životinja te oko pravljenja pribora i potrepština da nisu ratovale: u neolitičkim grobnicama nisu nađene slomljene kosti ni smrskane lubanje.
Privatni kapitalizam cijele civilizacije – od Sumera i Egipta do njujorškog Wall Streeta i londonskog Cityja – izrod je civilizacije, koji je vrstu držao na prisilnom radu. Putem Indu-strijske revolucije kapitalizam odnosno civilizacija onečistili su plohu Zemlje na kojoj ljudi prisilno i mukotrpno rade te pokvarili klimu u kojoj ljudi žive.

Vlast i sustav uvjerenja
Od početka civilizacije životne zajednice ili narodi bili su razlučivani državama ili političkim zajednicama. Teoretičari države i povjesničari vladanja oduvijek nastoje napraviti teoriju države, računajući da je država važna posuda za držanje naroda. Međutim, od države je važnija vlast koja ima i nadzire državu. Vlast uređuje državu kako joj odgovara u određe-nom vremenu i na određenom prostoru imajući u vidu značajke nakupljenog pučanstva. Temeljno pitanje je to, tko ima vlast u državi. Vlast ima taj, tko ima bogatstvo ili kapital nakupljen radom, znanjem i poduzetnošću naroda ili pripadnika životne zajednice. Sad u zapadnom kapitalizmu vlast ima slobodan privatni kapital, a ne možda zajednički ili društveni kapital, koji bi bio vezan uz rad i prostor.
Budući da u svakoj životnoj zajednici djeluju četiri glavne mreže utjecaja – politika, go-spodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja – vlast nastoji uspostaviti i sustav uvjerenja, vjeru ili ideologiju, kojom bi nadzirala djelovanje jedinačnih ljudi. Za razliku od stanja u ostalim vrstama života, u vrsti Homo sapiens ponašanje i postupanje jedinki nije urođeno. Ponašanje čovjeka ovisi prvobitno o sadržaju njegova uma. Stoga je važno što čovjek zna i misli. Postupci čovjeka dolaze od njegovih misli. Čovjekovo znanje nije plod samo njegova ra-zmišljanja i zaključivanja. Znanje se u jedinačne ljude može uliti ili utuviti. Tako umjesto urođenog ponašanja kao u životinja, čovjekovo ponašanje dolazi od sadržaja njegova uma, koji može biti utuvljen. Stoga vlasti u svakoj političkoj zajednici nastoje ujednačiti sadržaj umova jedinačnih ljudi, očekujući da će se svi podanici ponašati jednako i kako vlastima treba. Vlasti od ljudi očekuju rad i posluh, na koje se ljudi mogu navesti i zakonima i fizič-kom silom, ali su ta sredstva skupa, a njihova uporaba može biti opasna za vlast, jer pove-zani pripadnici političke zajednice mogu uzvratiti silom, koja dolazi od njihova zatomlje-nog zajedništva. Tako sustav uvjerenja postaje bitnom sastavnicom vladanja životnim za-jednicama.
Bitne značajke svakog obvezujućeg sustava uvjerenja, vjere ili ideologije su kozmologija i antropologija. Sustav uvjerenja pruža podanicima – obično izmišljenu – sliku svijeta ili svega što postoji, tako da podanici znaju svoje mjesto u svijetu i svoju ulogu u društvu. U izvornim zajednicama uloga ljudi bila je da pomažu jedni drugima, a od početka civilizacije podanici su trebali služiti vladarima ili bogovima iza kojih su se skrivali vladari. Antropo-loški vidik sustava uvjerenja nameće ljudima svijest o njihovim ograničenim osobnim ili društvenim mogućnostima. Ljudska očekivanja trebaju biti skromna. Podanici ni jedinačno ni kao moguća izvorna ili osamostaljena zajednica ne smiju biti ambiciozni ili vlastoljubljivi. Ni u jednom civilizacijskom sustavu vlasti „duša nije bila za lijet stvorena“, kako je govorio Dobriša Cesarić. Nasuprot svim vladavinskim sustavima, Isus iz Nazareta je govorio da se ljudi ne trebaju obazirati na vlast u stvaranju ljudske i društvene dinamike. Vladavinski sustavi uvjerenja sprječavaju životne zajednice, da one same, a ne iz njih izdvojena vlast uređuju i vode svoje političke zajednice.

Narav zapadnog kapitalizma
U kapitalizmu Zapada, koji je dosad trpjela gotovo cijela vrsta Homo sapiens, vlast ima slo-bodan privatni kapital, koji se u obliku digitalnih zapisa nakupio u malo financijskih usta-nova u SAD. U to bogatstvo spadaju i udjeli u velikim proizvodnim ili uslužnim korpora-cijama kao što su General Motors, Microsoft, Apple ili Facebook. Golem slobodan kapital nakupio se visokom proizvodnošću rada strojeva i nemilosrdnom uporabom prirodnih izvora.
Visoka proizvodnost rada strojeva dovela je do prekomjerne proizvodnje svih dobara i do prekomjernog pružanja usluga. Time je prestala proizvodnja dobara za poznate kupce kako je bilo do dvadesetog stoljeća. Stoga je kapital u vrstu Homo sapiens umetnuo slobodno svjetsko tržište, na kojemu se moraju nadmetati radnici svojim radom, znanjem i vješ-tinama; industrijska poduzeća svojom tehnologijom i proizvodima; umjetnici i medijski ljudi svojom vanjštinom; države ponudom slobodnom kapitalu uvjeta za poslovanje; šte-diše svojim ušteđevinama i potrošači uzimanjem kredita.
Tržište je vrstu odvojilo od prirode, kako bi i ljudi i priroda mogli postati i ostati robom za preprodaju na tržištu u svrhu daljnjeg nakupljanja kapitala, koji se ne vraća ni prostoru na kojemu je nastao ni radu kojim je nastao. Kapital je svjetskim tržištem zamijenio povijesne životne prostore životnih zajednica. Gusto postavljena rešetka svjetskog tržišta sprječava ljude da međusobno nadmetanje za bijednu nadnicu zamijene međusobnim po-vezivanjem, koje bi im dalo dovoljnu silu da se skupno obračunaju s vlašću kapitala. Tržište sprječava i cijele narode da se međusobno povezuju u svrhu obavljanja posla za vrstu, koja od početka civilizacije prisilno obavlja posao za vlast, a ne za sebe.
Na tržištu su ljudi, priroda i novac roba za preprodaju, iako su ljudi izumitelji i stvarate-lji; iako priroda nije nastala da bude roba te iako je novac bio zamišljen samo kao sredstvo razmjene robe i usluga. Zapadni kapitalizam uspostavio je svjetski poredak, u kojemu ka-pital upravlja tržištem, tržište upravlja gospodarstvom, a gospodarstvo životnim zajedni-cama, koje bi se trebale međusobno gložiti na tržištu kao što se međusobno glože i njihovi raspršeni pripadnici. Tako kapitalisti putem tržišta (1) trajno ubiru rentu, (2) sprječavaju vrstu da ima primjeren i ravnomjerno razdijeljen dohodak i (3) sprječavaju vrstu da obavlja dužan posao samozaštite te posao zaštite prirode i klime. Ljestvica kapital-tržište-gospodarstvo-društvo novost je i za kapitalizam odnosno za civilizaciju, jer je u prethodnim primjerima kapitalizma i civilizacije na vrhu bila politička zajednica. a ispod nje su bili gospodarstvo, tržište gdje ga je bilo i kapital, jer je slobodnog kapitala bilo razmjerno malo. Vlasti su do početka Industrijske revolucije nadzirale i gospodarstvo i trgovinu.
Kako bi mogao obavljati posao za svjetski slobodan privatni kapital, zapadni kapitalizam je od vremena Renesanse izgrađivao i dotjerivao svoj posebni sustav uvjerenja. Počeo je s protestantstvom, nastavio s racionalizmom i prosvjetiteljstvom da bi dospio do liberalizma, koji je sadašnja objavljena vjera financijskog kapitalizma. Po liberalizmu, smisao života i rada jedinačnih ljudi je uspinjanje ljestvama društvenog uspjeha i osobnog bogaćenja. To je kozmologija liberalizma. S druge strane, mogućnosti čovjeka određuje njegov „životinjski duh“, koji ga prisiljava ili nagoni da se jagmi za materijalna dobra. To je antropologija liberalizma. Liberalizam je hipnotički sustav uvjerenja, koji nastoji spriječiti ljude da u uzajamnosti, solidarnosti i ljudskoj naklonosti dožive ljudskost i svjesno steknu zadovoljstvo vlastitim životom.
Mračno doba i Zlatno doba kapitalizma
U europskoj i svjetskoj povijesti – ako se izostave pokušaji političkog suprotstavljanja na-roda kapitalizmu putem komunizma i nacionalnog socijalizma u prvoj polovici dvadesetog stoljeća – postoje dva nekapitalistička ili a-civilizacijska razdoblja. Prvo takvo razdoblje naziva se Mračnim dobom, koje je uslijedilo poslije sloma Zapadne rimske carevine 476. go-dine. Europa je u to vrijeme bila siromašna, opustošena i poluprazna. Usto su u Europu – upravo zato jer je bila obezpučena – bili navalili istočni narodi. Obradljivo tlo bilo je is-crpljeno pa je poljodjelstvo davalo bijedan višak vrijednosti. Propala je bila rimska legio-narska infrastruktura pa su i zatečeni i pristigli Europljani bili prisiljeni živjeti od rada, znanja, tehnološkog izumiteljstva, poduzetnosti i zajedništva.
Za obnovu Europe pobrinula se Crkva kao ustanova za čuvanje sustava uvjerenja Isusa iz Nazareta. Crkva je bila nositeljica novog sustava uvjerenja, ali je dobila i stvarnu političku vlast, jer se u slomu carstva Europa rasula ne na narode, nego čak na obiteljske posjede, latifundije ili feude. Druge sveeuropske političke vlasti nije moglo biti. Crkva je preuzela odgovornost za europsku politiku i za opći sustav uvjerenja, a velikašima je pripala odgovornost za gospodarstvo i zaštitu. Gospodarsku obnovu Europe predvodili su Bene-diktinci, okupljeni u dragovoljačke „radne logore“ ili opatije, kojih je do jedanaestog sto-ljeća bilo osnovano 37.000. Benediktinci su zdušno radili i gorljivo molili – Ora et labora! – pri čemu se molitvu treba uzeti kao prepuštanje zajedništvu. Benediktinci nisu smjeli pro-povijedati: samo su molili i radili. Benediktinske opatije bile su uzornim posjedima, koji su dali primjer za vođenje posjeda i velikašima i doseljenim narodima.
U Mračnom dobu nije bilo slobodnog kapitala. Kapital je bio samo u tlu i u ljudskim rukama. Nije se dalo živjeti od rente. Stoga se Europa prihvatila posla za svoje narode i za svoje ljude, koje je Crkva povezala u zajednicu, koja je spočetka bila siromašna i nejaka, ali koja se s vremenom oporavila te čak uklonila arapsku vlast s Pirinejskog poluotoka.
Drugo nekapitalističko i a-civilizacijsko razdoblje u Europi bilo je takozvano Zlatno doba kapitalizma u poraću Drugoga svjetskog rata, u kojemu je Europa ratovala unutar sebe. Rat je donio pogibiju i vojnika i neunovačenih građana, razorenje prometne infrastrukture i proizvodnih poduzeća, slom nacionalnog socijalizma u Njemačkoj i potvrdu nacionalnog komunizma u Sovjetskom Savezu te podjelu Njemačke, Austrije i cijele Europe. U takvom stanju Zapadna Europa se prihvatila prvobitno zajedništva. (Zajedništva druge vrste bila se prihvatila i Istočna Europa.) Britanija je nacionalizirala 70% gospodarstva, a Francuska i Italija znatne dijelove, s tim što su nacionalizirane sve korporacije, koje su radile za Treći Reich i za fašistički poredak u Italiji.
Najvažnije što se dogodilo poslijeratnoj Europi bila je uspostava Europske ekonomske zajednice (EEZ). Usto, Europljani su se opet prihvatili rada, znanja, znanosti, tehnologije, izumiteljstva i poduzetnosti u ozračju zajedništva. Europa je dobila izdašnu humanitarnu, gospodarsku i financijsku pomoć SAD. U to su vrijeme kapitalisti bili u strahu za kapitali-zam kao pristup uređenju društva. Zajedničarstvo je ratnim slomom Europe – kao nekad slomom Zapadnog Rima – dobilo pravu prigodu. U to vrijeme sve do 1970. godine vladao je financijski režim, koji je ratne 1944. godine u Bretton Woodsu napravio Franklin Roosevelt. Po tom režimu slobodan financijski kapital nije smio kolati iz jedne zemlje u drugu. Smjela su se praviti industrijska ulaganja, kojima se kapital veže uz prostor i rad, ali nije bilo prenošenja financijskog kapitala. Europa se oporavila radom, znanjem, znanošću, poduzetnošću, tehnološkim izumiteljstvom i zajedništvom. Otad Europa živi u miru. (Sad francuski predsjednik, koji je nedorastao svojoj ulozi, nastoji Europu ponovo gurnuti u militarizam, koji je Europi stoljećima nosio ljudsko zlo i fizičko razaranje.) Rat je bio sred-stvo kapitala da se dokopa života od rente.
Zanimljivo je to, što se u poraću Drugoga svjetskog rata potvrdilo demokršćanstvo kao što se poslije sloma Zapadnog Rima bilo potvrdilo Isusovo ili benediktinsko kršćanstvo.

Europska unija
Zlatno doba kapitalizma trajalo je dok se u Europi nije nakupilo dovoljno slobodnog privat-noga kapitala u obliku „eurodolara“. Eurodolari su bili zarada američkih proizvodnih kor-poracija od proizvodnih ulaganja u Europu, na koju nije plaćan porez ni u Europi ni i u SAD. (Slično tomu, Mračno doba trajalo je dok se u europskoj poljoprivredi i manufakturi nije nakupio dovoljan višak vrijednosti.) U kolovozu 1971. godine američki predsjednik Richard Nixon vratio je dug financijskim krugovima koji su ga bili doveli u Bijelu kuću time, što je uklonio dogovor iz Bretton Woodsa, odustavši od obveze SAD da američke dolare na zahtjev donositelja pretvara u zlato. Usto, određivanje mjenjačkih tečajeva mo-neta prepušteno je tržištu. Istovremeno su britanske vlasti provele reformu financijskog sustava i omogućile londonskom Cityju da na temelju eurodolara daje u druge države fi-nancijske kredite.
Malo prije udara na Bretton Woods u zapadnom kapitalizmu izbila je Velika recesija, zbog neizdašnosti tadašnje elektro-hidrauličke tehnologije za pravljenje novih proizvoda i usluga. Kapitalisti su počeli ulaganja u digitalnu tehnologiju, koja se iz računala i suvreme-nog oružja počela širiti u gotovo sve vrste proizvoda, te u biotehnologiju, koja je prepo-rodila medicinu, farmaceutsku industriju, poljoprivredu i plodnost u našoj vrsti. Uvriježene industrijske grane, kao što su metalurgija, strojogradnja, brodogradnja i tekstilna industrija, premjestile su se u Aziju. Naknade radnika za njihov rad počele su ozbiljno zaostajati za proizvodnosti rada radnika i strojeva. Vojske zapadnih radnika ostale su bez posla.
U isto vrijeme počela je jenjati komunistička opasnost za Zapad, jer su još predsjednik Dwight Eisenhower (1953.-1961.) poslije Staljinove smrti i predsjednik Richard Nixon (1969.-1974.) poslije pada Nikite Hruščova (1964.) počeli i jačali „detant“ ili popuštanje suprotstavljanja dvaju političkih blokova. Ulaganje kapitala u nove industrijske grane doni-jelo je Zapadu veliku prednost pred sovjetskim blokom pa su se Sovjeti pod Mihailom Gorbačovom nespretno prihvatili reforme svojega političkog sustava, što je dovelo do sloma komunizma u Europi te do rasapa Istočnog bloka i konačno Sovjetskog Saveza.
Šest tjedana nakon što je za Zapad zauvijek prestala opasnost komunizma razdruženjem Sovjetskog Saveza 25. prosinca 1991. godine dvanaest članica Europske zajednice napravilo je u Maastrichtu sporazum o pretvaranju njihove zajednice u unitarnu Europsku uniju. Utemeljenjem Unije kapital je s vremenom golem životni prostor 28 povijesnih naroda pretvorio u jedinstveno tržište, koje nije pod nadzorom nacionalnih država, nego pod nadzorom kapitala. Utemeljenjem Unije nacionalnim državama okrnjena je odnosno oduzeta suverenost, a da pritom Unija kao cjelina nije postala suverenom u međunarod-nom političkom prometu. Budući da u suvremenom financijskom kapitalizmu kapital nadzire tržište, a tržište vlada nacionalnim gospodarstvima i cijelim životnim zajednicama, uspostavom Unije oslabila je otpornost naroda, koji luđačku košulju Unije sa sebe mogu svući samo političkom revolucijom, kakvu je narod referendumom 2016. godine zasnovao u Velikoj Britaniji.
Od uspostave Europske unije europski narodi opako su bili napadnuti multikulturnošću, koju je nasilu poticao kapital. Zagovaranje multikulturnosti predvodila je Njemačka, kao pokoru za grijehe koje je napravio rasizam njemačkoga Trećeg Reicha. (Multikulturnost je dosad bila dobra za neglobalizirani svijet, ali nikad nije bila dobra za nacionalne životne zajednice, kojima je potrebna kulturna kohezija.) Kapitalisti su nagomilali golema fi-nancijska sredstva za razbijanje nacionalne kohezije putem udruga građanskog društva, koje je diljem svijeta financirala zaklada Otvoreno društvo.
Europska je unija napravljena, da kapital može zauzeti prostor Europe i u njemu isko-rištavati prirodne izvore te u njemu preseljavati radništvo u par najrazvijenijih i najbogatijih europskih zemalja, slabeći u svim europskim narodima društvenu koheziju. Ni europski ni zapadni slobodan kapital nije ulagan u zemlje Središnje i Istočne Europe, kakve su Hrvatska, Poljska i Rumunjska. Kapital nije ulagan ni u zemlje romanske Europe, u kojoj živi nekadašnji katolički živalj. Kapital koji je bio nakupljen u biotehnološkoj i digitalnoj revoluciji nije ulagan ni u infrastrukturu ni u industriju slabije razvijenih zemalja juga, sre-dine i istoka Europe. Kapital je podlegao staroj napasti da u Europi ubire rentu. Stoga Europska unija sad propada.
Europljani su pod hipnozom liberalizma bili odustali od množenja. To u Europi stvara pustoš koja privlači islamske ljude iz Azije i Afrike. U isto vrijeme kineska država je počela ozbiljno ulagati u europsku prometnu podlogu gospodarstva, a Ruska Federacija u eu-ropsku energetsku podlogu. Osim toga, dolazi do snažnog buđenja i okupljanja europskih povijesnih naroda, koji će se mobilizirati za uklanjanje gospodstva kapitala u Europi, uk-lanjanje političara prošlosti te za podizanje novih političkih predvodnika za vođenje nove politike u Europi. Europska unija bit će podvrgnuta korjenitoj političkoj preobrazbi, ko-jom će se suverenost vratiti narodima. Europom se nikad nije moglo upravljati s jednog mjesta pa je i unitarna vlast kapitala u Europi bila kratkotrajna. Europljani će uskoro po-novo početi živjeti od rada, znanja i znanosti, poduzetnosti i izumiteljstva te od zajedništva. To traže obnova života u Europi i potreba oporavka klime na Zemlji.

Posao vrste
Naša vrsta, vrsta Homo sapiens, izravno je ugrožena i s tla stanjem plohe Zemlje i iz zraka teškim poremećajem klime. Vrstu je zapravo ugrozio kapital uporabom prljave, otrovne i opasne tehnologije u svojoj strasti za zgrtanje kapitala. Vrsta je putem tržišta koje je uspo-stavio kapital bila na prisilnom radu za kapital, a ne u slobodnom radu za sebe kao što je bilo prije uspostave civilizacije, za koju smatram da je kapitalistička tvorevina.
Homo sapiens je jedina vrsta života, koja je svjesna sebe, svojeg položaja i stanja te svoje posebne uloge na Zemlji upravo zato, što su njezini pripadnici svjesni organizmi. Vrsta stoga ima odgovornost za Zemlju i za život na njoj. Kapital je zarobio i zasužnjio upravo tu i takvu vrstu te ju je spriječio da obnaša odgovornost za život, a on sam se odao proiz-voljnosti, koja se očituje u bjesomučnom samouvećanju. U sadašnjem teškom stanju Zemlje, naše vrste i života vrsta treba sa sebe zbaciti okove kapitala, tržišta i liberalizma, kako bi preuzela odgovornost za život, koju sad nitko ne obnaša. (Čovjek nema razum i svijest zato, da se pojedini pripadnici vrste i kapitalisti odaju samoživosti i proizvoljnom ponašanju, nego zato da svjesno i domišljeno odgovara izazovu promjena u životu na Zemlji, koje i sam čovjek uzroči.)
U vrsti se znaju uzroci stanja Zemlje, čovjeka i života općenito pa te uzroke pogoršanja stanja treba sustavno uklanjati. Dosad vrsta nije štitila ni sebe ni život, a sama je obavljala „odabir“ u ostalim životinjskim i u biljnim vrstama života te je mnoge vrste i uništila dok je bila u najmu kod kapitala. Sad vrsta mora preuzeti brigu za život na Zemlji. Stoga, kako bi mogla obnašati odgovornost, vrsta treba imati vlast, koju ona mora preuzeti od kapitala, koji sad ima vlast nad njom. Odgovornost i vlast su vrsti potrebni, kako bi mogla – kao što su radili Benediktinci u Mračnom dobu – početi posao obnove života i tla te oporavka klime.
Za dobro obavljanje tog posla vrsta treba stvoriti novu, čistu tehnologiju, a njezini pri-padnici trebaju korjenito promijeniti način života i okaniti se kapitalističkog potrošaštva. To su lagani zahtjevi za stvaralačku vrstu Homo sapiens. Vrsta treba domišljati tehnologiju, koja će joj omogućiti samozaštitu te zaštitu Zemlje, života i oporavak klime. Umjesto da pod prisilom kapitala domišlja tehnologiju za pravljenje proizvoda i usluga kojih prodaja nosi dodatno povećanje kapitala, vrsta treba slobodno domišljati tehnologiju za svoj spas i za spas života. Promjena načina života u vrsti treba se očitovati u smanjenju ovisnosti je-dinačnih ljudi i obitelji o tržištu, koje je sredstvo kapitala, i u više rada jedinačnih ljudi i obitelji za „vlastite potrebe“. To dvoje omogućit će vrsti da ostvaruje najmanji potreban rast gospodarstva umjesto najvećega mogućeg rasta gospodarstva, koji je sračunat na daljnje zgrta-nje slobodnog privatnoga kapitala i koji iscrpljuje i vrstu i Zemlju. Osim toga, najmanji potreban rast treba usmjeriti prvobitno na uklanjanje siromaštva, čime bi se ojačale i živo-tne zajednice sadašnjih naroda u razvitku, a još više razvijenih naroda, jer bi izostale seobe pučanstva.
Posao naše vrste nije samo – kao što rade i ostale vrste života – prilagodba okolnostima. Budući da je Homo sapiens razumna, svjesna i stvarateljska vrsta života, ona treba i svjesno, domišljeno i sustavno mijenjati okolnosti, u kojima traje. Te okolnosti je unakazio kapitalizam i učinio ih pogibeljnim i za vrstu i za život općenito, a sad ih vrsta treba tako mijenjati i ugađati, da se u njima vrsta i život mogu oporaviti. Prilagodba vrste okolnosti-ma, koje ona sama proizvodi i prilagodba okolnosti potrebama opstanka vrste sastojat će se u skupnom stvaranju nove tehnologije i u novom ponašanju jedinačnih pripadnika vrste, primjerenom potrebi spasa vrste.
U vrsti sad postoji odgoj mladih ljudi za tržište, a nema odgoja za život. Stoga vrsta treba odgajati ljude za prilagodbu izazovnim okolnostima, u kojima se vrsta našla krivnjom kapitala. Važan dio posla vrste je odgoj mladih ljudi za život i za prilagodbu.
Političke zajednice životnih zajednica trebaju pomagati jedne drugima, u jamčenju bla-gostanja vlastitim pripadnicima, ali također trebaju pomagati jedne drugima u obavljanju ljudskog posla vrste. U tomu je smisao suradnje „države i države“ ili bilateralne suradnje političkih zajednica. Tako će se uspostaviti svjetska mreža suradnje ili uzajamne pomoći životnih zajednica.
Obavljanje posla za vrstu, koji je uvijek bio kreativan, omogućit će jedinačnim ljudima da žive ljudski život. Zapadni kapitalizam, a ni drugi primjeri civilizacije, u kojima su vlast i odgovornost uzeti životnim zajednicama, ne omogućuju ljudima da žive ljudski. Kapita-lizam nije za ljude i nije dobar za vrstu Homo sapiens. S obzirom na opako pogoršanje klime, može se reći da kapital već dva stoljeća trpa pripadnike vrste Homo sapiens u plinsku komoru.

Politička misao Isusa iz Nazareta
Isus iz Nazareta ljudima je ponudio poseban, jedincat i opći sustav uvjerenja, za koji nije tražio pokroviteljstvo nijedne vlasti, kao što su to prije Isusa i poslije njega učinili Zaratus-tra, Buda, rečeni Mojsije, Muhamed, Martin Luther ili Adam Smith. Isus je svoj sustav nespretno nazvao „nebeskim kraljevstvom“. Taj izraz svojom sintaksom stvara mogućnost da mu se pridijevaju različita značenja. (Mnogi kršćanski teolozi su pohrlili objasniti taj izraz kao „kraljevstvo na nebesima neumrlih duša“, a Joseph Ratzinger u svoj knjizi Isus iz Nazareta piše, da je „nebesko kraljevstvo“ sam Isus.) Ipak, odredba „nebeskog kraljevstva“, koju je dao sam Isus jasno kaže da je to sustav uvjerenja, koji je utemeljen na danim ljudskim i društvenim vrijednostima.
Kao što svaki sustav uvjerenja ima svoj kozmološki i antropološki vidik, tako ima i Isu-sov. Isusova kozmologija kaže, da je Bog izvor života i otac svim ljudima i narodima. Isu-sova antropologija kaže, da je bližnji svaki čovjek, koji se zatekne u životnom prostoru koji ljudi trebaju skupno dograđivati. „Nebesko kraljevstvo“ je sustav uvjerenja za obnovu životnog zajedništva, koje je civilizacija uklonila. Budući da svaka civilizacija počiva na vlasti iznesenoj iz zajednice, Isusov se sustav uvjerenja nije ni smio ni trebao oslanjati na vlast.
U Isusovo vrijeme Rimska carevina bila je na vrhuncu. Okupljala je četvrtinu ukupnog svjetskog pučanstva. Rimska vlast koja je počivala na silnoj legionarskoj infrastrukturi bila se nadvila nad nebrojeno mnogo povijesnih životnih zajednica, kojih su kreativni pripad-nici bili pretvoreni u podanike carevine. Tadašnjim globalnim svijetom vladalo se s jednog jedinog mjesta na isti, poseban, rimski način. Unutarnja ljudska i društvena dinamika – primjerice, razvijenih i naprednih grčkih životnih zajednica, koje su prije vladale same so-bom – bila je sputana carskim zakonima i carskom legionarskom silom. Najmudriji ljudi svijeta postali su podanicima ili čak robovima neukih i praznovjernih Rimljana. Rim je bio hegemonom u uistinu multikulturnom svijetu.
Po Isusu, jedina vlast u svijetu je Bog, koji je u mrtvu tvar unio život. Darujući svijetu život Bog je u svijet unio živu, nezaustavljivu i trajnu silu. To je najjača sila u stvorenom svijetu. Isus je toj jakoj sili života, a ne nekoj političkoj sili podredio svoj sustav uvjerenja. Isus se drznuo ponuditi sustav uvjerenja, koji stvara ljudsku i društvenu dinamiku mimo vlasti. Takav uvjerljiv i samouvjeren drznik bio je, po logici civilizacije koja počiva na vlasti vezanoj uz privatnu imovinu, zaslužio smrtnu kaznu. Stoga su Isusa osudile na smrt i mjesne židovske vjerske vlasti i krvožedne židovske autonomne kraljevske vlasti i vrhovne rimske vlasti. Isus je predložio acivilizacijski i nekapitalistički sustav uvjerenja.
Usto, Isus je u svoj sustav uvjerenja uključio redistribuciju bogatstva, koje se od početka civilizacije nakupljalo u vladavinskom sloju: jeruzalemskom hramskom krugu, židovskim zemljoposjednicima te rimskim bogatim obiteljima i vojnim zapovjednicima. U Rimskom carstvu su nebrojeni ljudi bili čak robovima, koji su bili uglavnom u privatnom vlasništvu, ako nisu bili u radnim postrojbama na najtežim poslovima, kao što je bilo lomljenje kamena. Isus je razglasio načelo, po kojemu „svi ljudi trebaju imati (ljudski) život i da ga trebaju imati u obilju“. Po Isusu, u životnim zajednicama treba se trajno provoditi redistribucija vrijednosti dodane životu putem rada, znanja, poduzetnosti i zajedništva.
Stoga Isusov svijet i Isusovo vrijeme nije trebalo iznenaditi žestoko širenje Isusove ideje diljem carstva počevši s naprednim, ali legionarskom infrastrukturom pritisnutim zajed-nicama Male Azije, koje su okupljale obrtnike, učitelje, trgovce, mjernike, liječnike, gradi-telje i ostale stručne ljude. Takvi ljudi su prigrlili Isusovo učenje i pod cijenu života širili ga diljem carstva, jer su u tom učenju prepoznali osloboditeljsku ideju ne za pojedine narode, nego za sve ljude. Iako se vlastima Isusov sustav uvjerenja činio subverzivnim, Isus je nudio neovisnu i slobodnu zamisao prihvatljivu svakom čovjeku i cijeloj vrsti. „Nebesko kraljevstvo“ uistinu je sustav uvjerenja za vrstu Homo sapiens i to je jedini mogući sustav uvje-renja za našu vrstu.
Isus je svojim sustavom uvjerenja ili svojom političkom mišlju dao novi smisao ili novu svrhu ljudskom životu. Prije Isusa ljudi ili podanici vlasti imali su za svrhu služenje vlastima ili bogovima, iza kojih su se skrivali pravi vladari. S druge strane, u ostalim vrstama života – biljnim ili životinjskim – nema smisla ili svrhe, a i pripadnici vrste Homo sapiens na pojam svrhe nadošli su istom prije kojih trideset pet tisuća godina, nakon što su stekli pojam vremena i što su postali svjesni sebe. Za svjesne i kreativne jedinačne pripadnike naše vrste, koji jednokratno žive, smisao života je doživjeti ljudskost i steći zadovoljstvo vlastitim životom. To ljudi ne mogu postići sami. Ljudi jedni drugima trebaju pomoći, da dožive ljudskost i da budu zadovoljni vlastitim životom. U tomu je pravi smisao Isusovih riječi. „Došao sam da svi imaju život i da ga imaju u obilju.“ Nasuprot Isusu, svi vladavinski, civili-zacijski i kapitalistički sustavi zatiru život u ljudima i ugrožavaju našu vrlu vrstu. Svi civili-zacijski i kapitalistički sustavi iza sebe ostavljaju pustinju ili pustoš.

Republika Hrvatska
Hrvatska država obnovljena je u Domovinskom ratu dok je Socijalistička Republika Hr-vatska bila jaka. Sad je hrvatska država slaba, jer ju je skršila kapitalistička Europska unija, koja je u presudno vrijeme tranzicije naše vrste iz pobačene hegemonije u globalnost spu-tala većinu povijesnih europskih naroda. Hrvati su se po obnovi svoje države temeljem svoje povijesne političke misli opredijelili za zajedništvo sa zapadnim europskim narodima, koji su već bili povezani u Europsku zajednicu. [Hrvatska povijesna politička misao – koja seže od Ljudevita Posavskoga do poslije Franje Tuđmana – sastoji se (1) u nesvrstavanju s obližnjim velesilama, kojih je uvijek bilo uz hrvatski povijesni prostor, i (2) u političkom zajedništvu s obližnjim manjim narodima.] Hrvati su pretpostavljali da će EZ zauvijek ostati zajednicom suverenih država, ali se ona u vrijeme osamostaljenja Hrvatske preobrazi-la u unitarnu tvorevinu svjetskog kapitala.
Od stupanja Hrvatske u EU stanje i položaj hrvatske države te stanje hrvatskog naroda su se vidljivo pogoršali. Hrvatska politika treba ozbiljno i temeljito ocijeniti posljedice pristupa Hrvatske europskoj unitarnoj tvorevini kapitala i prihvatiti se posla, da prestane pogibeljno djelovanje Unije na Hrvatsku i na mnoge druge članice Unije. Usto, hrvatski narod, kao i sve druge povijesne narode svijeta, čeka obavljanje posla za vrstu, koje na na-šem povijesnomu zemljopisnom prostoru mogu obaviti samo Hrvati.
Poslovi koji sad stoje pred hrvatskim narodom ili pred hrvatskom životnom zajednicom su odgovorni i teški. Prvi je obnova i jačanje hrvatske suverenosti za jamčenje mira i za jačanje samozaštite. Drugi posao, koji treba obaviti skupa s ostalim europskim povijesnim narodima, je preobrazba Europske unije. Hrvatska treba biti udružena s drugim suverenim državama, ali ne smije biti podređena štetočinskoj i neodržljivoj europskoj središnjoj vlasti ni u prilici Četvrtog Reicha ni u obliku političke osi Pariz-Berlin.
Treći posao za Hrvate je suvereno i odgovorno obavljanje neizbježnog posla za vrstu u hrvatskom životnom prostoru te upriličiti uzajamnu pomoć s drugim životnim zajedni-cama u Europi. Za dobro obavljanje posla vrste Hrvatskoj će kao i ostalim političkim za-jednicama biti potrebno nakupljanje i stvaranje nove, čiste tehnologije za potrebe obnove života u našoj vrsti te za potrebe oporavka Zemlje i klime. Četvrti, ali prijeki posao je do-nijeti blagostanje hrvatskim obiteljima, što će u najskorijoj budućnosti ovisiti o sposobnosti hrvatske životne zajednice i njezine političke zajednice za pravljenje proizvoda i pružanje usluga, koje će vrsta u budućnosti tražiti, imajući u vidu potrebu hitnog liječenja vrste i Zemlje te oporavka klime.
Obavljanje svih spomenutih i ostalih zadaća hrvatske životne zajednice treba počivati na jačanju hrvatskog zajedništva i na prianjanju Hrvata uz hrvatski životni prostor. Ujedinjen, sljubljen i zbijen hrvatski narod dat će hrvatskoj državi silu, kakva je svakoj državi potrebna za obavljanje teškog, zahtjevnog i zahvalnog posla vrste Homo sapiens. Hrvati kao narod potrebni su Europi i svijetu.

Continue Reading

03 kolovoz 2018 ~ 0 Comments

Dosta je Unije: Hrvatski politički projekt

Svjetska politika je u novoj tranziciji, a Hrvatska stoji. Stoji i čeka. Hrvatska nije stajala i čekala u političkoj tranziciji ranih devedesetih godina prošlog stoljeća. Hrvatska je tad snažno provalila u budućnost. Narodi koji u burnim promjenama stoje i čekaju zaostaju i propadaju. Stoga se hrvatski narod mora ponovo okupiti u životnu zajednicu i ponovo probijati svoj put u budućnost.
Sadašnje političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u cijeloj našoj vrsti je tako teško i opasno, da životne zajednice ili narodi moraju snažno odgovoriti na ozbiljne životne izazove. Vrsta je u velikoj civilizacijskoj preobrazbi. Vrsta je upala u tranziciju, koju je okinula globalizacija vrste. Preobrazba politike od prije nekoliko desetljeća bila je okinuta prestankom Hladnog rata, propašću socijalizma te prestankom podjele svijeta u političke i vojne tabore. Nova tranzicija je posljedica globalizacije.
Što se na Zemlji mijenja? Mijenjaju se vrsta Homo sapiens i uloga kapitala u njoj. Vrsta se mijenja, jer je na to sile nove prilike i okolnosti. Naša vrsta je biološko-kulturna vrsta. Čovjekovo tijelo se mijenja biološkom evolucijom: nastankom mutacija u rodnoj tvari pod pritiskom okolnosti i skupnom prilagodbom življa promijenjenim okolnostima. Nasuprot tomu, kulturna evolucija naše vrste odvija se smišljenom uporabom uma i domišljenim postupcima, koji su sračunati na skupno stvaranje blagostanja i na stjecanje zadovoljstva životom svih pripadnika vrste. Vrsta se mora mijenjati, kako bi sebi zajamčila dobru budućnost.
Kapital će se promijeniti prihvaćanjem odgovornosti za prostor i ljude. Kapital će se promijeniti pod pritiskom globalizirane vrste, u kojoj je kapital u minulim desetljećima putem slobodnoga svjetskog tržišta i samoživih korporacija stvorio politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos. Kapital je to napravio nakon što je vrstu ugurao u dva strašna svjetska rata, u kojima su mnogi narodi toliko stradali, da se više ne mogu oporaviti.
Kapital je tako postupao prema vrsti, jer se bio osilio i jer za svoje zle postupke nije bio kažnjen. Naša vrsta donedavno nije nimalo utjecala na procese koji teku u njoj. Ona jamačno ne upravlja ni svojom kulturnom evolucijom. Kapital je prava vlast nad vrstom, iako vrsti treba da sama vodi svoje poslove, prvobitno posao vlastite prilagodbe. Vrsta Homo sapiens je tijekom cijele civilizacije nad sobom imala vanjsku vlast. Nad vrstom su dugo bili vladari, koji su imali tijelo, um i osjećaje, kakve su imali i njihovi podanici. Međutim, od početka Industrijske revolucije jaki strojevi i brza računala uvelike su dopunjavali ljudski rad i čovjekove umne sposobnosti. To je omogućilo, da se kapital proizvodnjom robe i pružanjem usluga za tržište nakuplja u dotad nezamišljivom stupnju i da dobrim dijelom ostaje slobodan.
Golem, suvišan, bešćutan kapital postao je jedina istinska vlast u podijeljenoj vrsti. Kapital je zavladao državama, koje su od nacionalnih pretvorene u kapitalističke. Kapital je u raskomadanoj vrsti rabio i zlorabio kapitalističke države, kako bi iz naroda iscrpljivao zaradu, koja se reciklirala u više vlasti kapitala. U zoru globalizacije kapital je poslovanje smišljeno, a našu vrstu nehotice počeo povezivati u cjeline. Kapital je vrstu i poslovanje podredio jednom, svjetskom slobodnom tržištu, a nacionalne države je toliko oslabio, da one više nisu u stanju ni za koga obaviti nikakav posao. Posao za kapital na tržištu obavljaju korporacije, a posao za životne zajednice vrste u njihovim životnim prostorima se ne obavlja.
Poslije prestanka Hladnog rata i osamostaljenja Hrvatske nositelji slobodnoga privatnog kapitala vidjeli su svijet kao jednostožeran, sa Sjedinjenim Američkim Državama kao političkim i vojnim uporištem kapitala. Kapital je nastojao izgraditi svoju hegemoniju ili postaviti „svjetski poredak“. Taj se poredak izrodio i morao se izroditi u politički, gospodarski, sigurnosni i ljudski kaos. U tom metežu zaostale su i počele propadati i same SAD, ali i Europa kao kontinent. Bitan vidik pobačenog svjetskog poretka bili su „multinacionalni aranžmani“, koji su svim političkim zajednicama nametali obveze i dužnosti, bez obzira na posljedice koje će trpjeti vrsta odnosno njezine životne zajednice i njezini pripadnici.
U te obvezujuće aranžmane spadaju Ujedinjeni narodi, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovinska organizacija i Međunarodni kazneni sud u den Haagu te područni aranžmani kao što su NAFTA u Sjevernoj Americi, a Atlantski savez i Europska unija u Europi. Administracija demokratskog predsjednika Baracka Obame nastojala je za kapital uvesti Transatlantsko trgovinsko i ulagateljsko ortaštvo (TTIP), koje namjerno nije bilo uključilo Rusku Federaciju i Transpacifičko trgovinsko ortaštvo (TTP), iz kojega je namjerno bila izostavljena NR Kina. Nasreću, oba ortaštva su se izjalovila. Svrha multilateralnih aranžmana je sputati i zatući države povijesnih naroda ili životnih zajednica, kako one ne bi mogle same voditi svoje poslove i kako se ne bi mogle brinuti za prostor i za svoje ljude, koje kapital razbacuje diljem tržišta. Njegova vlastoljubljivost navela je kapital da u vrsti napravi poredak, koji odgovara samo njegovim svrhama – njegovu daljnjem nakupljanju i osvajanju više vlasti – bez obzira na potrebe ljudi, naroda i cijele naše vrste. Vrsta treba slobodu za evolucijsku prilagodbu, narodi suverenost, a ljudi mogućnost skupnog zadovoljenja životnih potreba. Nasreću, „svjetski poredak“ kapitala se izrodio u kaos, koji je osvijestio vrstu, probudio njezine narode i okinuo tranziciju u životni red, koji će uspostaviti sama vrsta i njezini narodi.
Jedan od razloga sloma nedovršene svjetske hegemonije kapitala je globalizacija vrste. Drugi razlog je iznenadna pojava Kine na svjetskoj pozornici. Globalnost vrste i prva pojava Kine u svijetu, kojim je Europa gospodarila stoljećima, međusobno su povezane. Kina nije smjela ostati u samoizopćenosti u svijetu koji se burno globalizirao. Kao najmnogoljudnija zemlja svijeta s državom povijesnog naroda starog dvadeset dva stoljeća Kina je samo svojim uključenjem u svijet destabilizirala i uklonila svjetsku hegemoniju kapitala. Kina se ne može uklopiti u tuđu hegemoniju, a svoju ne kani uspostaviti. Kina nije bila kolonizatorica, ali su na njezinu tlu europske i druge sile imale kolonijalne posjede. Kina je razdoblje u kojemu se to događalo nazvala „Stoljećem poniženja“. Poslije Revolucije 1949. godine Kina je pedeset godina živjela u miru i uglavnom sama za sebe. Kina je u svijet unijela duh suradnje te duh poštivanja suverenosti drugih naroda i prihvaćanja njihove volje u postavljanju političkog sustava. Takav pristup Kine u raskoraku je s geopolitičkom praksom zapadnih sila, koje su znale samo za gospodstvo, pritiske, urote, ratove, izvedbe obavještajnih prevrata i za saveze uperene protiv trećih sila.
Vrsta već stoljećima trpi kapitalizam. Po tom pristupu uređenju odnosa u našoj vrsti imovina, sredstva za proizvodnju i zarada pripadaju pojedincima. Životnim zajednicama ne smije pripadati ništa. Nagomilani i usredotočeni kapital vlada osiromašenim i nemoćnim zajednicama, koje ovise o kapitalu. To kapitalu omogućuje da upravlja pojedincima, koje zajednice ne mogu ni zaštititi ni nahraniti. Ljudi žive, jer im kapital pojedinačno plaća rad. Golema većina ljudi svoj rad, znanje i vještine te svoju poduzetnost iznosi na tržište kao robu, iako mnogi ljudi žive mimo tržišta koje je napravio kapital. Kapital zabranjuje „crno“ i „sivo“ poslovanje: sve bi moralo biti na jednom tržištu, jer se tako kapital nakuplja samo u ruke koje imaju vlast.
U kapitalizmu su novac i prirodni izvori također roba za preprodaju na tržištu. Roba su proizvodna poduzeća, banke te prometna, energetska i komunalna infrastruktura. Roba su ljudsko tijelo i izgled ljudi, istina i moral, politika i ljudskost. Kapital nema samo sredstva za proizvodnju, nego i sredstva za život vrste. Tržište je pod nadzorom slobodnoga privatnog kapitala, ali je ono iznad proizvodnog gospodarstva, a gospodarstvo je iznad naroda ili životnih zajednica vrste. Kao prava vlast nad vrstom kapital je od početka Industrijske revolucije potaknuo brojne revolucije u nacionalnim državama, kako bi u njima postavio političke sustave, koji daju kapitalu slobodu za nakupljanje i kolanje. Kapital je u istoj nakani podizao ratove među državama i osvajao daleke krajeve. Revolucije su jedna od posebnosti kapitalizma.
U kapitalizmu ne postoji suverenost naroda, prostora ili država. U kapitalizmu je svako zajedništvo nepoćudno, iako je zajedništvo i u našoj biološko-kulturnoj vrsti proizvod biološke evolucije. Narodi ili povijesne životne zajednice su za pismoznalce kapitalizma izmišljaj, ali su kapital i tržište za njih zbiljske vrijednosti. Iako je životno zajedništvo vrsti prijeko potrebno, vrsta je u kapitalizmu raspršena u samožive pojedince, koji se moraju međusobno nadmetati da prežive te da u bescjenje nude svoj rad i svoje znanje. Kapital se trsi da tržište ljudima postane domovinom i zavičajem. Ljudi ne smiju pripadati nikomu i ničemu drugom: ni narodu ni prostoru ni vrsti.
Kapitalizam u ideologiji liberalizma ima svoju objavljenu svjetovnu vjeru. U kapitalizmu ljudi moraju vjerovati, da „nevidljiva ruka“ tržišta polako, ali dostižno poravna upadnu nejednakost u prihodu, bogatstvu i zadovoljstvu životom jedinačnih ljudi, koji su povezani samo tržištem. Kao nastavak protestantstva, racionalizma i prosvjetiteljstva liberalizam naučava potrebu samoživosti u vrsti Homo sapiens, koja je do uspostave civilizacije odnosno do uspostave vanjske vlasti nad vrstom njegovala zajedništvo i koja je trajala kao vrsta, jer se skupno hranila, branila i množila.
Liberalizam patvori ljudsku narav: on niječe pripadnost jedinačnih ljudi vrsti Homo sapiens. Po svojemu „životinjskom duhu“ te po neuklonljivom nagonu za gomilanje bogatstva i novca jedinačni ljudi navodno pripadaju vrsti Homo oeconomicus. Čovjek ne smije pripadati zemljopisnom ili životnom prostoru. Čovjek bi morao pripadati samo tržištu i to sve više kao potrošač, a sve manje kao proizvođač. Tržište je virtualan prostor, kojim su raspršeni pripadnici vrste. Tržište ljude ne povezuje, nego ih potiče na međusobno nadmetanje, a cijelu vrstu razdvaja od prirode i Zemlje. Kapitalizam treba vjernike, koji cijene i štuju stjecanje, a ne život. U kapitalizmu su „šolde sve“, a u vrsti nisu. U vrsti je život sve.
Vrsta se našla u nepodnošljivom stanju. Kapital je cijelu vrstu kao raspršene jedinke prisilno premjestio s njezine Zemlje, s njezinih zemljopisnih mjesta, iz životnih prostora njezinih zajednica u virtualan prostor tržišta. Vrsta je u „dijaspori“. U taj virtualni prostor pripadnici naše vrste donijeli su – kao nekad Židovi ili Armenci – samo svoje znanje, vještine i radnu sposobnost. Čak su iz pravog zavičaja pošli bez gotovine. Iza sebe su ostavili sve životne izvore potrebne za trajanje vrste. Nasilje koje je kapital izveo nad vrstom lišio je vrstu mogućnosti prilagodbe okolnostima, koja svakoj biološkoj vrsti jamči opstanak.
Svjetsko slobodno tržište na koje su jedinačno dovedeni ili izvedeni pripadnici naše vrste nije usađeno u vrstu kao što su prijašnja mjesna tržišta bila usađena u mjesna gospodarstva i u životne zajednice. Vrsta se našla svezana iza rešetaka tržišta, koje je iščašeno iz života. Vrsta se našla raspršena na pučini tržišta. Njezini pripadnici nisu međusobno povezani, a kapital u svojoj slobodi kolanja redovito zanemaruje mnoge dijelove tržišta, koji prestaju biti izdašni za nakupljanje kapitala te u kojima posljedično nema posla za ljude i obitelji. Stoga su milijarde ljudi nakon tisućljeća sjedilačkog života na Zemlji prisiljene voditi nomadski, lutalački život. To je potrebno kapitalu. Vrsta je kao izgubljena na pučini svjetskog tržišta.
Dodatno svemu, kapital je i u virtualnom prostoru koji je sam domislio i izgradio napravio kaos, u kojemu se više ni on sam ne snalazi. Kapitalističke proizvodne korporacije i financijske ustanove, koje idu za naglom, kratkoročnom zaradom, učinile su kapitalizam neodržljivim. Kapitalizam se pokazuje manje otpornim od povijesnih životnih zajednica, koje – iako su prognane na svjetsko tržište – uviđaju da je obećanje liberalizma puka opsjena. Vrsta će se za sebe pobrinuti. Snaga vrste je u zajedništvu. Naša biološko-kulturna vrsta koja se i prije kapitalizma i prije civilizacije mijenjala i razvijala putem uporabe uma, uvidjela je ne samo stanje u kojemu se našla, nego i uzroke svojeg stanja. Tržište i trgovanje ne jamče ni mir među narodima i u narodima ni zaštitu životnih zajednica ni blagostanje za ljude i obitelji. Vrsta treba svoje poslove uzeti u svoje ruke i sama probijati put u budućnost. Vrsta ne može dugo trajati na način kako sad traje. Vrsta i kapitalizam ne mogu biti zajedno na Zemlji. Neka kapital i vrsta Homo oeconomicus pokušaju napraviti carstvo slobodnog trgovanja na Marsu.
Dvije pojave učinile su više od drugih, da vrsta uvidi kamo bi je dovelo daljnje održavanje kapitalizma odnosno gospodstva kapitala nad ljudima, životnim zajednicama i našom vrstom. Jedno je propadanje SAD, koje su poslužile kapitalu da uspostavi svjetsko tržište protiv volje ostalih naroda i da nastoji uspostaviti svjetsku hegemoniju. Drugo je postavljanje veličajne prometne infrastrukture, koja će povezati ljude i poslovanje na trima kontinentima. Jedan (gospodarski) pojas i jedan put te Pomorski put svile za dvadeset prvo stoljeće ne postavlja kapital, nego povezane države povijesnih životnih zajednica Azije i Europe. U postavljanju bitnog dijela buduće svjetske kopnene i morske prometne infrastrukture sudjeluje osam država, koje imaju ukupan zemljopisni prostor od gotovo 35 milijuna četvornih kilometara i više od tri milijarde stanovnika. Sjedinjene Američke Države, koje su bile političko i vojno uporište svjetske hegemonije kapitala, od ostalog svijeta ostat će odvojene oceanima. Američki prirodni plin će se zauvijek morati kapljiti.
Politička tranzicija iz kapitalizma u politizam već je počela. To se dobro vidi po držanju, djelovanju i govoru ustaljenih zapadnih političara. Oni nisu ni sposobni ni osposobljeni narodima i vrsti politički govoriti za novo vrijeme. Oni žive u prošlosti, nemaju nikakvu političku snagu, nastoje spasiti kaos koji su sami pomogli stvoriti. Mnogi zapadni političari izgubili su se i kao ljudi. Oni su radili i govorili tako, kako su im savjetovali pismoznalci kapitalizma. Oni nemaju ni vlastitu političku zamisao ni političku riječ za novo globalno vrijeme. U zapadnom političkom prostoru uistinu se nakupio „krupan otpad“.
U narodima koji su se oduprli svjetskoj hegemoniji kapitala predvodnici rade dobro i korisno. Oni i govore dobro i korisno, a ne samo „politički ispravno“. Neki veliki stari narodi uistinu predvode svijet u budućnost. Njima su se u brizi za svoje narode pridružili i neki srednjoeuropski i sredozemni političari. Američki predsjednik Donald Trump nastoji svoju zemlju – America First! – povesti u budućnost: SAD su uvidjele kako su prošle služeći kapitalu u uspostavi pobačene hegemonije kapitala. „Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju!“
Novi svijet se već javlja. Globalizacija vrste je ključan, presudan događaj cijelog trajanja naše vrste. Promjene koje nosi globalnost vrste su ozbiljne i imat će dugoročne, evolucijske posljedice. Globalizacija će okončati civilizaciju kao što je civilizacija okončala izvorno zajedništvo vrste prije šest tisuća godina. Globalizacija vrste pokazat će se mnogo važnijom od pojave civilizacije. Vrsta u novim, burnim promjenama treba naći pravi način uskladbe s novim prilikama, koje će stalno izvirati iz same vrste i otkriti način prilagodbe novim okolnostima u njezinu okolišu. Pravi način prilagodbe i pravo sredstvo promjene vrste bit će obnova zajedništva u vrsti, koje su zatrle civilizacija općenito i civilizacija kapitala posebno.
Zajedništvo će osposobiti vrstu da sama obavlja svoj posao. Prijeki posao za vrstu i za njezine povijesne životne zajednice je uklanjanje općeg kaosa koji je u vrsti stvorio neodgovorni kapital. Vrsta, njezine životne zajednice i jedinačni pripadnici vrste trebaju preuzeti odgovornost za život u vrsti, koja uključuje odgovornost za prostor i za ljude. Ljudski posao za povijesne životne zajednice ili narode obavljat će njihove države. Stoga je prvi posao u vrsti ukloniti kapitalističku državu, koja se brine samo za probitke kapitala. Narodi od kapitala trebaju preuzeti svoje države. Narodi ujedno trebaju početi jačati svoje države, kako bi one postale sposobnima obavljati posao za vrstu. Kapital je namjerno slabio nacionalne države. (Karl Marx je predviđao, da će nacionalne države usahnuti.)
Slabe države ne mogu dobro obaviti posao za narod. Jaka država je zaštitnica, a ne neprijateljica naroda. Jedino jaka država može pravo usmjeravati daljnju kulturnu evoluciju vrste. Jaka država ne počiva na nasilju vlasti kakvo je provodio kapital, nego na političkom sustavu sročenom za obavljanje posla životnih zajednica te koji je usto primjeren prilikama i okolnostima. Sve države trebaju biti jake koliko to treba njihovim narodima, kako bi oni mogli dobro obavljati ljudski posao. Jake države su potrebne i za uklanjanje iz vrste meteža, koji su stvorili kapital, kapitalizam i tržište. Kako bi uklonile stvoreni opći metež, države povijesnih naroda trebaju biti sposobne za suradnju „države i države“. Slabe države i nesređene životne zajednice ne mogu mnogo ponuditi državama, od kojih očekuju uzajamnu, bilateralnu suradnju. Opća suradnja „države i države“ omogućit će zamjenu sadašnjeg općeg meteža životnim redom. Vrsti ne treba prisilan „svjetski poredak“, kakav je doveo do sadašnjeg kaosa u svijetu. Vrsti je dosta red. Vrste života kakva je i vrsta Homo sapiens ne podnose „poredak“. U njima se može uspostaviti samo unutarnji red. Red u ostalim vrstama počiva na ponašanju, koje je urođeno u jedinke. U vrsti Homo sapiens red se može uspostaviti samo predanim uzajamnim ugađanjem ponašanja jedinačnih ljudi i uzajamnom uskladbom postupanja političkih zajednica.
Suradnja „države i države“ ili bilateralna suradnja ostavlja svakoj životnoj zajednici ili narodu i svakoj nacionalnoj političkoj zajednici ili državi mogućnost da sama odlučuje o svojim poslovima. U globalnoj vrsti ne smije biti „multinacionalnih aranžmana“, koji sprječavaju države da same odlučuju o svojoj budućnosti. U dosadašnjim „multinacionalnim aranžmanima“ odluke koje su obvezivale sve države uvijek je donosio „netko treći“, netko bezimen ili kapital. Tko odlučuje u Europskoj uniji? Suradnja „države i države“ pruža državama i njihovim životnim zajednicama mogućnost odlučivanja, ali one suradnjom i voljno preuzimaju odgovornost. U globalnoj vrsti odgovornost mora biti razdijeljena, raspačana ili distribuirana po životnim zajednicama odnosno po životnim prostorima. U kapitalizmu kapital je uzeo vlast, ali je odgovornost ostavio tima koji nemaju i koji ne mogu.
Opća suradnja životnih zajednica koja u vrstu treba uvesti red, a time i jamčiti mir u svijetu mora počivati na suverenosti naroda ili političkih zajednica. Poštivanje tuđe suverenosti veliki je ulog svake države u međusobnu suradnju država. Poštivanje suverenosti drugih naroda jača uzajamno povjerenje, bez kojega nema suradnje. Za dobru suradnju među životnim zajednicama potrebno je da svaka zajednica bude zaštićena. Suverenost pomaže narodima da se sami štite, ali dobra suradnja „države i države“ pomaže zaštiti životnih zajednica. Konačno, presudan čimbenik suradnje je blagostanje životnih zajednica. S jedne strane, blagostanje pruža mogućnost za suradnju, a s druge strane dobra suradnja povećava blagostanje naroda.
Suverenost, zaštićenost i blagostanje naroda čine temelj suradnje među životnim zajednicama; stvaraju podlogu za unošenje reda u vrstu; i promiču mir u vrsti. Suverenost, zaštićenost i blagostanje naroda čine narode slobodnima za otvorenu i iskrenu suradnju. Suveren i zaštićen narod, koji uživa blagostanje ne mora se upuštati u nasilje, rat, kolonijalizam, imperijalizam, obavještajno potkopavanje tuđih životnih zajednica ili u nametanje svoje volje drugim političkim zajednicama bilo kojim načinom ili sredstvima. Suverenost, zaštićenost i blagostanje naroda oslobađaju vrstu.
Velika tranzicija u koju je globalizacija uvela našu vrstu okončat će civilizaciju kapitalizma, u kojoj je čovjek bio roba na tržištu. U tranziciji vrste iz kapitalizma u politizam čovjek će se iz podanika vlasti, iz radnika na prisilnom radu i iz sluge kapitala pretvarati u stvaratelja. Čovjek se u tranziciju upušta iz nužde opstanka i iz potrebe da spasi svoju vrstu života. Naša vrsta – koja se namnožila preko svake mjere i koja je stiješnjena na konačnoj Zemlji – izlaže se velikom naporu. Prilagodba globalnim prilikama i okolnostima je izazovan posao. Međutim, pripadnici životnih zajednica kao sastavnica vrste obavljat će očekivani teški posao skupno. Taj posao će biti iznimno kreativan, jer se neće obavljati ni po čijem predlošku ili zapovijedi. Posao vrste sastojat će se u slobodnoj proizvodnji više života u vrsti odnosno više života u ljudima, a ne u prisilnoj proizvodnji robe za tržište. Vrsta je takav posao obavljala jednako slobodno i kreativno i prije pojave civilizacije. Tranzicija iz kapitalizma u politizam vratit će čovjeka s tržišta u njegovu vrstu.
Globalizacija mijenja životnu geografiju Zemlje. Izmjera ukupnog životnog prostora vrste izgrađenog na zemljopisnom prostoru ili na plohi Zemlje dosad se obavljala uporabom „polarnog“ ili stožernog sustava, u ishodištu kojega je bio usredotočeni kapital. Mjesta u životnom prostoru obilježavana su (1) stupnjem privrženosti životnih zajednica načelima liberalizma i (2) mjerom u kojoj je oslabljena nacionalna država. Globalnost vrste prisiljava narode da se oslobode stege svjetskog tržišta te da u slobodi postavljaju potpunu i neprekidnu zemaljsku mrežu posvemašnje suradnje „države i države“. Sadašnja prometna i komunikacijska tehnologija omogućuju svakom paru država – koliko god one bile zemljopisno udaljene jedna od druge – da uspostave uzajamnu suradnju odbacujući i najmanju mogućnost sudjelovanja naroda u „višenacionalnim aranžmanima“ kakvi su Europska unija ili Svjetska trgovinska organizacija. „Višenacionalni aranžmani“ krnje i oduzimaju suverenost naroda, a suverenost naroda je jedan od stupova suradnje „države i države“ te mira u vrsti.
U životnoj mreži ili u životnom moru posvemašnje suradnje suverenih životnih zajednica svaki pripadnik vrste bit će slobodan živjeti na bilo kojem mjestu ili sinapsi mreže suradnje. To će čovjek uistinu moći, ako kao osoba preuzme svoj dio odgovornosti za prostor te ako kao vidike svojeg sustava uvjerenja prihvati (1) poštivanje života kao jedine prave vrijednosti u vidljivom svijetu i (2) pripadnost samo vrsti Homo sapiens i mjesnom životnom prostoru, u kojemu se nađe i koji je pripravan dograđivati u zajedništvu. Poštivanje života i pripadnost samo vrsti i mjesnom životnom prostoru temeljne su zasade sustava uvjerenja za vrstu Homo sapiens.
Velika tranzicija donijet će prestanak liberalizma kao objavljene svjetovne vjere kapitalizma. Liberalizam je ljudima neprekidno obećavao život u dosežnoj budućnosti za razliku od sakralnih vjera, koje obećavaju život u vječnosti. Sustav uvjerenja za vrstu jamči ljudima život u sadašnjosti. Iako naša vrsta raspolaže pojmom vremena pa se ljudi moraju pripravljati za budućnost, čovjek je ipak pripadnik biološko-kulturne vrste pa mora redovito zadovoljavati životne potrebe u sadašnjosti. Tranzicija u politizam donijet će blagostanje, ali samo putem zajedništva u temeljnim, mjesnim životnim zajednicama i putem pune suradnje „životne zajednice i životne zajednice“. Djelatna izvedba Velike tranzicije prvobitno je posao povijesnih naroda ili uvriježenih životnih zajednica.
Veliki posao koji u Velikoj tranziciji čeka sve životne zajednice vrste čeka i hrvatski narod. Taj nas posao čeka nakon što smo morali voditi Domovinski rat u vrijeme tranzicije iz socijalizma u kapitalizam mnogih povijesnih narode Europe. Taj su nam rat nametnuli Srbi, koji se nisu mogli pomiriti s gubitkom nadzora nad „multinacionalnim aranžmanom“ zvanim Jugoslavija. Jugoslavija je nestala zahvaljujući političkom djelovanju hrvatskog naroda. Hrvatski narod se pri slamanju bivše političke tvorevine vodio hrvatskom povijesnom političkom mišlju, po kojoj Hrvatska treba biti samostalna, neovisna te da se ne smije vezati uz velike sile niti pripadati suprotstavljenim taborima država i „višenacionalnim aranžmanima“.
U sadašnjoj Velikoj tranziciji pred hrvatskim narodom stoji posao obnove suverenosti, koja je na prijevaru privremeno prepuštena Europskoj uniji; čuvanja ili zaštite hrvatskog povijesnog prostora i ljudi na njemu; te stvaranja blagostanja za hrvatske obitelji. To je posao koji čeka i sve druge narode. Međutim, kako bismo uspjeli obaviti te teške zadaće, moramo ojačati hrvatsku državu, jer je država svakog naroda njegovo jedino sredstvo za obavljanje skupnoga narodnog posla. Stoga hrvatski narod treba u svojoj državi, koju je mukotrpno obnovio poslije prestanka Hladnog rata, sam postaviti politički sustav koji će hrvatskoj državi dati snagu dovoljnu, da može dobro obavljati posao za narod. Hrvatska država treba čuvati hrvatsku suverenost, štititi hrvatski prostor i hrvatski narod te jamčiti narodu blagostanje. Tako će hrvatski narod moći slobodno s ostalim jednako suverenim i zaštićenim narodima njegovati bilateralnu suradnju ili suradnju „države i države“.
Kako bi mogao obaviti težak posao koji stoji pred njim, naš narod se prvo mora okupiti oko nove hrvatske politike i oko posla koji stoji pred njim u sadašnjoj Velikoj tranziciji, koja ne čeka nijedan narod da joj se priključi. Narodi se okupljaju oko skupnog posla, oko politike i oko jasno izrečene političke ideje ili zamisli. Sadašnja hrvatska politika ne okuplja hrvatski narod i nije ga u stanju okupiti, iako narod pokazuje želju i potrebu da se okupi. To su pokazala dva nedavna primjera donedavno neviđenog okupljanja Hrvata. Kad se ne mogu ili se još ne smiju okupljati oko politike, Hrvati su se okupili oko hrvatskog sporta i oko hrvatske glazbe te oko jakih ljudi u tim područjima života naroda. U spomenutim primjerima razvikani hrvatski političari nisu predvodili narod, nego su ga slijedili. Narod je potrebu okupljanja pokazao i odzivom na referendum o promjeni hrvatskog izbornog sustava. Sadašnji hrvatski uspostavljeni političari nisu u stanju povezati naše ljude i naš okupiti narod, jer vode europsku, a ne hrvatsku politiku. Europska politika odbija od sebe sve narode Europe.
Spomenuti primjeri su pokazali, da se hrvatski političari – kao i glavnina uspostavljenih zapadnih političara – bave politikom prošlosti. Oni nemaju političku zamisao za novo vrijeme Velike tranzicije. Oni nemaju narodu što reći pa su politički zanijemjeli. Hrvatski uspostavljeni političari trate narodu i Hrvatskoj dragocjenu vrijeme. Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin kaže, da opće promjene u svijetu i nakupljanje tehnologije teku dramatično brzo: „Tko se uspije zadržati na tehnološkom valu jurnut će naprijed. Tko ne uspije potonu će i utopiti se u tom valu. Tehnološko zaostajanje i tehnološka ovisnost očitovat će se u smanjenju zaštite Rusije i njezine gospodarske učinkovitosti te konačno u gubitku suverenosti.“ Predsjednik Putin očito zagovara potrebu „permanentne političke evolucije“. Kad narodi zaostanu zbog vlastitog samozadovoljstva neizbježnima postaju političke revolucije. Političku revoluciju trebaju izvesti mnogi europski narodi, a Hrvati je trebaju ponovo izvesti.
Od 1990. do 1992. godine Hrvati su se otresli jugoslavenske države i odrekli socijalizma. Time su Hrvati napustili i dotadašnju politiku i dotadašnji sustav uvjerenja. To su napravili pod predvodništvom Franje Tuđmana uz geslo: „Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske!“ Sad se hrvatski narod treba otresti Europske unije i odreći kapitalističke države. Narod treba odbaciti i dosadašnju, europsku politiku i opaku ideologiju liberalizma, po kojoj narodi ne smiju imati suverenost ni u vlastitoj državi. Zato brojni europski narodi predvođeni novim političarima već podižu svoje političko-ideološke revolucije. U Hrvatskoj se predvodnici očekivane političke revolucije još nisu oglasili, ali narod očekuje da geslo revolucije bude: „Dosta je Unije!“ Europska unija je u Hrvatsku unijela i hrvatskom narodu nanijela veliko zlo.

Continue Reading

21 srpanj 2018 ~ 0 Comments

RUSIJA 2018: Politika, nogomet, dijaspora, mediji

Vrhunac svjetskog nogometnog prvenstva 2018. godine nije dosegnut završnom utakmicom u Moskvi 15. srpnja, nego dočekom u Zagrebu hrvatske nogometne momčadi 16. srpnja. Doček je uistinu bio vrhunac cijelog svjetskog prvenstva, a ne samo nastupa naše reprezentacije. Završnu utakmicu prvenstva pokvarilo je nakazno i zlonamjerno suđenje, koje je spriječilo bolju momčad da bude prvakinja svijeta. Druga bitna značajka svjetskog prvenstva bilo je njegovo održavanje u Ruskoj Federaciji. Svjetsko prvenstvo Rusija 2018 bilo je najbolje upriličeno prvenstvo uopće i za nogometne momčadi i za inozemne navijače. Rusi su bili dobri domaćini svima. Prvenstvo se odvijalo pod ljutim političkim, gospodarskim, diplomatskim, medijskim, i obavještajnim pritiskom na Rusiju, koji prave SAD i EU. Mnogi zapadni političari bojkotirali su prvenstvo. Hrvatska predsjednica nije.
Igra hrvatske momčadi u završnoj igri prvenstva bila je najvažniji događaj u povijesti hrvatskog sporta, a doček momčadi u Zagrebu bio je najvažniji politički događaj u Hrvatskoj poslije Oluje 1995. godine. Hrvati su se okupili duž puta, kojim se hrvatska momčad satima probijala od Zračne luke Franje Tuđmana do srca Zagreba. Doček koji je kao sam od sebe bio upriličen u Zagrebu bio je nedvojbeno političko okupljanje. Hrvati – i staro i mlado – čeznu za nacionalnim okupljanjem, koje bi trebalo u Hrvatsku vratiti politiku, koju je Hrvatskoj otela Europska unija. Kad hrvatski političari – ni vladini ni oporbeni – ne žele i ne smiju ili ne znaju okupiti narod, narod se okupio oko nogometne momčadi Republike Hrvatske.
Hrvatska je na prvenstvu izvrsno igrala, a Rusija je prvenstvo izvrsno organizirala. Hrvatski nogometni uspjeh dogodio se mimo politike, koje u Hrvatskoj nema, a Rusija je napravila veliko prvenstvo kao dio svoje politike. To ću pojasniti. U ožujku ove godine predsjednik Rusije Vladimir Putin imao je godišnje obraćanje Dumi, ruskom parlamentu. U svojem govoru predsjednik Putin iznio je sve dobro, što je napravljeno u Rusiji od početka stoljeća odnosno od početka njegova predvodništva u Rusiji. Međutim, predsjednik Putin otvoreno je govorio o teškim nevoljama i golemim problemima koji pritiskuju rusku državu i ruski narod.
Po ruskom predsjedniku, u svijetu se nakuplja golem tehnološki potencijal, koji omogućuje stvaran prodor u poboljšanju kvalitete života, modernizaciji gospodarstva i ukupne infrastrukture te u vladanju i upravljanju državom. Ruski narod je slobodan pa će učinak iskorištenja mogućnosti koje pruža tehnološka revolucija ovisiti samo o ruskom narodu. Stoga će dolazeće godine biti presudne za budućnost Rusije. Svaki ruski građanin i cijeli narod trebaju vidjeti što se događa u svijetu, što se zbiva oko Rusije i kakvi izazovi stoje pred ruskim narodom. Brzina tehnološkog napretka naglo se povećava. Nakupljanje tehnologije teče dramatično brzo. Tko se uspije održati na tehnološkom valu jurnut će naprijed. Tko ne uspije potonut će i utopiti se u tom valu. Tehnološko zaostajanje i tehnološka ovisnost očitovat će se u smanjenju zaštite Rusije i njezine gospodarske učinkovitosti te konačno u gubitku suverenosti. Tako, po Putinu, stoje stvari. Zaostajanje neizbježno slabi i izgriza ljudske mogućnosti. Tako biva, jer će do novog zapošljavanja, uspostave suvremenih korporacija i do povećanja blagostanja doći u drugim, uspjelijim zemljama, u koje odlaze ruski obrazovani i nadareni mladi ljudi, čime se iscrpljuje životna snaga društva i energija potrebna za razvitak. Po Putinu, sadašnje promjene zahvaćaju cijelu civilizaciju pa puka snaga tih promjena traži jednako snažan odgovor. Rusija je pripravna dati snažan odgovor velikim izazovima globalizacije i tehnološkog napretka.
Ruski predsjednik iskreno kaže, da iako Rusija po svojim velikim gospodarskim i vojnim mogućnostima spada među vodeće zemlje svijeta, ona nije dosegnula potrebnu razinu u obavljanju vrlo važne zadaće jamčenja svojim građanima blagostanja i potrebne kvalitete života. Ruski predsjednik u iskrenosti ide tako daleko da kaže, da se ne plaši toga da će neka tuđa sila napasti Rusiju i zaposjednuti jedan njezin dio, ali da glavna ugroza za Rusiju dolazi od činjenice da Rusija zaostaje. Ako Rusija ne bude sposobna preokrenuti sadašnji smjer promjena, ona će zaostajati još više. Ipak, Vladimir Putin iskreno vjeruje da će se Rusija preporoditi.
Ruski predsjednik je u govoru naveo primjere teškog stanja, koje je on kao predsjednik Rusije zatekao u različitim područjima života te primjere sadašnjega boljeg stanja i budućega dobrog stanja, u kojemu će se Rusija naći zahvaljujući dobroj nacionalnoj politici. Iz predsjednikova izlaganja biva jasno da on smatra, da zaštitu zemlje i očuvanje suverenosti može zajamčiti samo blagostanje koje uživaju ljudi i obitelji.
Nasuprot mobilizaciji ruskog naroda, koji je napravila ruska politika, u Hrvatskoj nije bilo okupljanja i mobilizacije naroda. Hrvatski nogometni svijet se mobilizirao sam i obavio golem javni sportski posao pa je Hrvatska postigla svjetski nogometni uspjeh kakav u povijesti svjetskog prvenstva nije napravila nijedna mala zemlja i „nijedna zemlja istočno od Njemačke“. Moram istaknuti, da je hrvatski svjetski nogometni uspjeh rezultat i tuđmanovskog „povezivanja domovinske i iseljene Hrvatske“. Iseljena Hrvatska dala je izbornika i naše vrsne igrače, a domovinska jedincate zdušne i vjerne navijače na ruskim stadionima, mlade i siromašne navijače na hrvatskim i europskim trgovima te starije navijače oko televizijskih prijamnika u našim domovima. Međutim, nedavno i ranije iseljenih Hrvata ima i u drugim sportovima te u ostalim društvenim područjima. Hrvatska politika bi ih trebala povezivati s Hrvatskom.
U svemu je Hrvatska radiotelevizija obavila nenadoknadljivo dobar posao, kakav je obavila i za Domovinskog rata. Valja očekivati i to, da Hrvatska radiotelevizija takav domovinski posao nastavi obavljati i da trajno služi narodu, a ne možda Đerđiju Šorošu i svjetskom kapitalu. HRT je vlastima jasno dala do znanja da je okupljanje Hrvatske na dočeku slavodobitnicima bio politički posao hrvatske nogometne momčadi i hrvatskog naroda. Doček je postavio zahtjev hrvatskim političarima da počnu raditi za narod. Naši navijači u Rusiji vidjeli su što ruska politika poduzima za svoj narod, koji je u velikim nevoljama kao i hrvatski.
Globalizacija i burno nakupljanje tehnologije izazivaju sve narode i stavljaju ih u pokret. Počeli su se buditi i narodi Europe, koji će sa sebe zbaciti moru Europske unije. Vjerovao sam da će red za buđenje i okupljanje doći i na Hrvate. O tomu sam stalno pisao, iako su mnogi moji prijatelji dvojili da se to može dogoditi. Hrvatsko buđenje se već dogodilo dočekom hrvatske momčadi u Zagrebu na blještav i hrvatski način, koji je zapanjio i oduševio cijeli svijet. Zato je hrvatski izbornik i mogao reći navijačima i hrvatskom narodu: „Mi smo viceprvaci, a vi ste prvaci svijeta.“ Hrvati su se sami okupili i zatražili od politike da počne obavljati posao za narod. Neka budućnost počne!

Continue Reading

13 veljača 2018 ~ 1 Comment

Balkan: Prostor osvajanja ili mjesto suradnje

Svaki životni prostor, koji nema snažnu i potrebnu ljudsku i društvenu dinamiku, postaje prostorom za osvajanje. „Pravo mu budi“ kad je slaba otpornost životnih zajednica koje traju na njemu. Takav jedan zemljopisni prostor među iznimno malo sličnih prostora u svijetu je Balkan. Balkan je i sad polje osvajanja i to polje Europske unije. Unija ima snažne privlačne, magnetne političke sile, ali ima i pogubno političko zračenje, kojemu su izložene sve balkanske države. Unija ili njemački kapital koji stoji iza te nesuverene političke tvorevine, s jedne strane, uvlači u se pučanstvo svih balkanskih životnih prostora, a s druge strane preuzima sve jači nadzor nad prorijeđenim domaćim pučanstvom i nad jadnim gospodarstvima balkanskih zemalja.
Političke vlasti mnoštva suverenih naroda na Balkanu zadovoljavaju se postignutom suverenošću svojih naroda, a da pritom ne vode račun ni o zaštiti naroda i prostora ni o napretku i blagostanju ljudi i naroda. Politika u mnoštvu balkanskih zemalja ne služi naro-dima, nego samo održanju uspostavljene vazalne vlasti. To je politika bez sudjelovanja naroda i bez geopolitike, što znači da politikom naroda upravlja hegemonska Unija. Politika balkanskih zemalja je multilateralno, skupno podlaganje Europskoj uniji bez međusobne bilateralne suradnje ili suradnje „države i države“. Dapače, među svim balkanskim zemljama postoje ozbiljne političke, geopolitičke, pravne i sigurnosne razmirice, što se dobro uklapa u opću imperijalnu strategiju Unije. Uboga balkanska politika endemna je europska politička pojava. Tomu treba dodati činjenice da je Europa kontinent, koji podnosi jedini vojni savez u svijetu u primjeru neumjesnog Atlantskog saveza i trpi jedinu obvezujuću višenacionalnu tvorevinu u svijetu u primjeru Europske unije.
Političke i geopolitičke prilike na Balkanu izravne su posljedice dvaju političkih čimbe-nika. Prvi je uvriježeni politički rasizam sjeverozapadnih europskih naroda. Za uspostav-ljene krugove tih naroda balkanski prostor je tuđi, a ne europski prostor. To je prostor za osvajanje i za daljinsko upravljanje. Drugi politički čimbenik posebnog stanja Balkana je uvriježena srpska i srbijanska politika, koja u svakom vremenu te u svim prilikama i okol-nostima nastoji od Srbije napraviti vazala jedne ili više izvanpodručnih sila, kako bi Srbija u ime bilo kojeg i kakvog gospodara vladala obližnjim narodima. U našem vremenu Srbija je nastojala iskoristiti privremeno i već propalo gospodstvo Njemačke nad narodima Unije, dodvoriti se njemačkoj geopolitici i postati njezinim vazalom. Uvriježena srpska politička misao sastojala se u traženju gospodara za Srbiju, koji bi joj dodijelio sluge na upravljanje.
Danas je i Srbija nemoćna, kao što su nemoćne i ostale balkanske zemlje. Međutim, Sr-bija i danas usprkos svojoj nemoći pokazuje zapanjujući nagon opće pravoslavne svadlji-vosti, kojoj treba pridružiti i bošnjačku islamsku svadljivost. U kakvom stanju su međuso-bni bilateralni odnosi pravoslavnih balkanskih zemalja: Srbije, Makedonije, Bugarske, Crne Gore i Grčke? Po njezinoj pripravnosti za svađu tim zemljama valja dodati i Sloveniju. Slovenci su „istočni katolici“, kao što su Rumunji „zapadni pravoslavci“. Srbija ima tipično pravoslavno, bizantijsko, cezaropapističko shvaćanje suverenosti, po kojemu je sva vlast sjedinjena, pri čemu se ne vodi račun ni o zaštiti naroda ni o njegovom napretku i blagostanju. Narod se sastoji od podanika. (Katolištvo je odanost naroda životnom zajed-ništvu, a ne političkoj vlasti.) Po izdovoljavanju u novostečenoj suverenosti, među bivše zemlje propale države valja svakako ubrojiti i Hrvatsku. Od odlaska Franje Tuđmana iz hrvatske politike hrvatske vlasti ne vode brigu o stanju, zaštiti i blagostanju naroda, bez obzira na neprocjenljivu vrijednost hrvatske povijesne političke misli, po kojoj politika povezuje suverenost, zaštitu i blagostanje naroda, a geopolitika suradnju, oprez i obazri-vost.
Neobičnost i endemnost političkog stanja na balkanskom prostoru biva upadnijom, ako se uzme u obzir sadašnji razvitak geopolitike u svijetu. Čak se i Amerika kani neoko-lonijalizma. SAD su nedavno odustale od stvaranja i čuvanja „višenacionalnih tvorevina, svjetske birokracije i mamutskih multinacionalnih sporazuma“ te su se odrekle pružanja potpore „neodgovornim međunarodnim sudištima“. SAD počinju razvijati bilateralnu suradnju ili suradnju „države i države“, u kakvoj već dugo sudjeluju Kina, Rusija, Izrael, Indija ili Iran. Nasuprot tomu, Europska unija odvraća od izravne bilateralne političke suradnje i svoje sadašnje članice i brojne balkanske države, koje nastoje stupiti u Uniju. Unija je podignula političke zidine između svojih članica, ali i između njih i trećih zemalja. Unija svim silama nastoji priječiti suradnju jedinačnih europski država s Kinom i Rusijom, a njemačka savezna kancelarka odbila je izravno raspraviti njemačke trgovinske opreke sa SAD upućujući tu velesilu na „adresu u Bruxellesu“. Bilateralna suradnja Rusije s jedinačnim europskim državama mogla bi znatno suzbiti poguban utjecaj unije velikih europskih korporacija na balkansko gospodarstvo i na balkansku politiku. Velika, stara Rusija u su-radnji rabi i mirno vodi rusku, a ne izazivačku pravoslavnu politiku, kakvu sad na Balkanu vodi EU.
Suradnja „države i države“ jasna je stoljetna zapovijed ili imperativ globalnosti vrste. Došlo je stoljeće bilateralne suradnje. Sve balkanske zemlje trebaju uvažiti tekući razvitak u geopolitici. Kina čak domišljeno i sustavno postavlja eurazijsku prometnu infrastrukturu, koja će potaknuti bilateralnu suradnju obližnjih i odaljih država. Hrvatska se stoga mora posebno zamisliti nad svojom ukupnom politikom, a Srbija mora napraviti temeljit pretres svoje uvriježene političke misli i svoje političke baštine. Srbija se treba osloboditi i otresti umišljaja svojeg gospodstva na Balkanu, a narodi u Bosni i Hercegovini, koji u tom pro-tektoratu stvaraju i vode politiku, moraju se zadovoljiti konstitutivnošću ili ustavnošću bez traženja suverenosti, koja nedjeljivo pripada njihovoj zemlji ili prostoru.
U svijetu koji se rađa nema mjesta ideologijama ili vjerama koje politički mobiliziraju narode. Došlo je vrijeme jednog sustava uvjerenja, koji ljude okuplja u prostorne životne zajednice, a te zajednice u globalnu vrstu Homo sapiens. Problem Balkana stvorile su strate-gija ekspanzije ili geopolitika EU i srpska opsjednutost gospodstvom na Balkanu. Treba istovremeno s Balkana odmaknuti europski sjeverozapadni, protestantski rasizam, a iz Balkana ukloniti srpsku političku paranoji ili prisilnu političku misao. Balkanski narodi su sad u bijegu od bližnjih te od suradnje s njima i sudjeluju u skupnoj jurnjavi u Uniju. Ti narodi su u skupnom, kolektivnom, „multilateralnom“ bijegu u Uniju. Gospodarstva bal-kanskih naroda našla su se u pogibeljnom stanju zbog maratonske političke utrke naroda za ulazak u Uniju.
Osim na Balkanu teška politička i geopolitička zbrka vlada cijelo stoljeće i Bliskim Isto-kom. Zajedničko Balkanu i Bliskom istoku je to, što su oba područja bila poprištima os-manskih osvajanja. Turska je bila uglavnom otjerana s Balkana odlukama Berlinskog kon-gresa 1878. godine, po kojemu su Rumunjska, Bugarska i Srbija postale samostalnim kra-ljevinama, a BiH posebnom upravnom jedinicom pod skrbi Austrije. Kongres je Crnoj Gori kao plemenskoj teokraciji priznao suverenost, nakon što se ona ranije bila sama os-lobodila turske vlasti te dugo bila pod skrbi guvernera iz Mletaka, Francuske carevine i Austrije, dok guvernere nije 1832. godine dokinuo vladika Petar II Petrović-Njegoš. Poslije Prvoga svjetskog rata Osmansko carstvo je nestalo, a osmanski posjedi u Aziji bili su podijeljeni u protektorate s mandatima Francuske i Velike Britanije. Vanjske izvanpodru-čne sile nastojale su umjesto Turaka zavladati i Balkanom i Bliskim istokom. Međutim, nasuprot takvoj strategiji i u jednom i drugom primjeru i vremenu trebalo je upriličiti mje-snu bilateralnu suradnju novih političkih tvorevina na osnovi suverenosti, zaštićenosti i blagostanja ili napretka naroda, a ne na izravnom ili vazalnom gospodstvu tuđih sila nad narodima.
U balkanskom primjeru prošlo je sto četrdeset godina od povlačenja Turske iz Srbije, Bugarske i BiH, a od povlačenja iz Rumunjske godinu dana više. Tijekom toga cijelog vremena nije novim zemljama uspjelo uspostaviti mjesnu bilateralnu suradnju, jer su se tijekom tog razdoblja nad Balkanom smjenjivali valovi pokušaja uspostave dominacije, koji su dolazili iz Austrije, Britanije i Francuske, Trećeg Reicha, Sovjetskog Saveza i SAD, a sadašnji val dolazi iz Europske unije. Uz sadašnje nesređeno stanje i u samoj Uniji, a ne samo na Balkanu za balkanske narode došlo je vrijeme uzajamnog okupljanja i povezivanja na osnovi vlastite suverenosti, zaštićenosti i promicanja blagostanja. Naglašavam, da za povezivanje i suradnju „države i države“ nije potrebno žrtvovati suverenost, kako se Hr-vatima dogodilo triput u stoljeće: u dvije jugoslavenske države i u prvoj Uniji. (Ponovit ću to, što je nadbiskup Alojzije Stepinac 3. siječnja 1940. godine rekao francuskom konzulu u Zagrebu o tomu, što bi bilo dobro za budućnost Europe: „Bilo bi dobro, po mojem sudu, stvoriti Savez država u Europi po uzoru na SAD, jer inače će biti vječno klanje. Ali države članice moraju biti potpuno ravnopravne.“)
Sadašnje stanje Unije te teško političko, gospodarsko, sigurnosno, demografsko i ljuds-ko stanje na Balkanu sili hrvatsko političko vodstvo na ozbiljan pretres hrvatske politike i geopolitike. Hrvatska država se mora, s jedne strane, upustiti u suradnju „države i države“ s članicama Unije, sa svim zemljama izvan Unije i posebice s obližnjim balkanskim zemljama. Blizina tržišta je, usto, presudan čimbenik u razvitku nacionalnih gospodarstava. S druge strane, Hrvatska je po svojoj jedincatoj uvriježenoj, povijesnoj političkoj misli pozvana i sposobna da mnogim obližnjim zemljama svojim primjerom otvori put do novog načina suradnje „države i države“ za novo doba. Svoje novo nužno geopolitičko usmjerenje Hrvatska mora objaviti „urbi et orbi“ čim počne preobrazbu domaće politike i sputa-vajućega hrvatskog političkog sustava.
Hrvatska povijesna politička misao razvijala se od Ljudevita Posavskog i ustalila djelo-vanjem kralja Zvonimira, Benedikta Kotruljevića i Jurja Križanića, Krste Frankopana Brinjskog, Petra Zrinskog i Krste Frankopana, Ante Starčevića i Stjepana Radića do Josipa Broza i Franje Tuđmana. Ona je sadržavala suverenost, zaštitu naroda i brigu za narod te obazrivo i oprezno okupljanje za suradnju obližnjih plemena ili naroda. (Provedbi jedinca-te hrvatske političke misli, koja se razvijala, dozrijevala i potvrđivala u trajnom procjepu između svjetskih velesila i svjetskih veleideologija, povremeno se suprotstavljala integralis-tička struja u hrvatskoj politici od kneza Borne, brata Ljudevita Posavskoga, preko Petra Kružića, koji je u Hrvatsku u šesnaestom stoljeću doveo Ferdinanda I Habsburškoga, hr-vatskih narodnjaka i hrvatskih mađarona u devetnaestom stoljeću, Jugoslavenskog odbora i hrvatskih staljinista u dvadesetom stoljeću do sadašnjih hrvatskih eurounionista.)
Hrvatske vlasti u novim okolnostima čeka ozbiljan domaći posao, a to je preobrazba hrvatskoga geopolitičkog određenja. Jadne hrvatske političke vlasti ne rabe suverenost svojeg naroda, kako bi zaštitile narod i donijele mu blagostanje. Bijeg hrvatskih obitelji iz domovine koju one vole znak je i nezaštićenosti i siromaštva naroda. Suverenost ne smije biti u službi vlasti. Ona mora biti u službi naroda. Hrvatske vlasti kao i vlasti obližnjih zemalja narodnu su suverenost, kao biljeg odgovornosti i kao sredstvo brige za narod, prepustile Europskoj uniji. Unija suverenost svih svojih naroda rabi samo za ispraznu vla-davinu i za namicanje daljnjih probitaka slobodnom kapitalu i korporacijama. Stoljetna zapovijed globalnosti vrste da sve države pređu od političke i gospodarske multilateralne stege na dogovornu bilateralnu suradnju sili državne vlasti da državu osposobe za neizbje-žnu suradnju „države i države“.
Hrvatska mora iskoristiti prigodu, koju joj pruža nagla promjena geopolitičkih okolnosti u svijetu. Prelazak od hegemonske „multilateralnosti“ do slobodne bilateralne suradnje država po povijesnoj važnosti ravan je naglom slomu komunizma i prestanku Hladnog rata.
Državne vlasti mogu tu prisilnu i narodima dobrodošlu zadaću dobro obaviti samo ako (1) hrvatska država u suradnji s drugim članicama Unije oslabi tu izlišnu i štetnu tvorevinu do mjere, u kojoj Unija neće moći sprječavati svoje narode da sami postavljaju i ugađaju svoje političke sustave, te ako (2) hrvatske državne vlasti budu sposobne domisliti i u Hr-vatsku uvesti primjeren politički sustav. Suradnja u Uniji treba također počivati na suvere-nosti, zaštiti i napretku naroda, a ne na slobodi tržišta i neslobodi političkih sustava. Hr-vatski politički sustav treba u ime naroda biti sredstvom hrvatske države za obavljanje narodnog posla čuvanja suverenosti, uspostave zaštite naroda i prostora, stvaranje blagos-tanja te upriličenja slobodne i dogovorne bilateralne suradnje sa svim ostalim državama. Bitna promjena u političkom sustavu Hrvatske treba biti promjena izbornog sustava, putem kojega će narod dobiti predstavnike i zagovornike, koji znaju, hoće i mogu obavljati politički posao za narod, a ne za Uniju. Država s narodom i za narod mora stvarati životno dobro, jer se u suradnju „države i države“ ne stupa praznih ruku.
Spas naroda u otvorenom globalnom svijetu i u otvorenoj globalnoj vrsti odsad više neće biti u sklanjanju u „multilateralne“ hegemonije, nego upravo u sposobnosti njihovih država za suradnju. Međutim, prisilna i dobrodošla bilateralna suradnja, koja stoji pred svim narodima svijeta, bit će posebno teška za oslabljenu i politički umrtvljenu Hrvatsku. Međutim, politički probuđen i okupljen narod tu zadaću nedvojbeno može obaviti. Stoga domoljubni i državotvorni izabrani predstavnici naroda trebaju odmah početi buđenje i okupljanje naroda za domovinsku suradnju „države i države“. Suradnja će katoličkomu hr-vatskom narodu biti teška i zahtjevna, jer su mnogi njemu obližnji narodi pravoslavni ili islamski narodi. Pogubna „multikulturnost“ Balkana nije u različitosti pučkih običaja, nego u opreci sustava uvjerenja i pripadnih ljudskih i političkih vrijednosti.
Stoga je bila razumljiva uloga Vatikana u stvaranju i čuvanju hrvatske suverenosti i dr-žavnosti. Vatikan je prvo 1934. godine za zagrebačkog nadbiskupa imenovao mladog i politički izuzetno sposobnog Alojzija Stepinca, da „za katolištvo i hrvatstvo iscijedi posljednju kap vlastite krvi“, kako je Stepinac sam za sebe rekao uoči početka studija u Rimu, osam godina prije svojega biskupskog ređenja. Vatikan nije sudjelovao u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, ali se Vatikan od 1942. godine, kad se već slutilo da će Treći Reich iz-gubiti rat, kod Saveznika uporno trsio da se hrvatska država putem podunavske konfede-racije spasi od nasrtaja pravoslavlja i komunizma. Nakon uspostave Republike Hrvatske 1990. godine Vatikan je gorljivo zagovarao priznanje hrvatske državnosti kao sredstva spasa Hrvatske i hrvatskog naroda od obnove velikosrpske države na Balkanu.
Sad se sve zemlje upuštaju u suradnju „države i države“ s ostalim zemljama. Ipak, nije-dna zemlja ne može i ne smije bježati od suradnje sa susjednim zemljama pa će i Hrvatska (trebati) surađivati u svojem susjedstvu. Hrvatskom narodu će za uspjelo uključenje u su-radnju s obližnjim zemljama biti potrebna potpora europskih naroda, koji cijene i dijele katoličku odanost životnom zajedništvu. Hrvatima će dobro doći i potpora naroda kao što je kineski, koji se nikad nije služio imperijalizmom, hegemonijom ili kolonijalizmom, nego je uvijek uspijevao u suradnji temeljem svoje velebne milenijske kulture. S druge strane, Hrvati trebaju objaviti i zastupati svoju odanost životnom zajedništvu, koje se sastoji u njezi suverenosti, zaštite i napretka naroda. Bitno je da Hrvati svoj pristup suradnji i svoju povijesnu političku misao ponude i drugim narodima, kako bi u njima osokolili političke snage, koje uviđaju imperativ suradnje „države i države“ i korist od nje te koji će iz domaće politike istisnuti snage otpora iskrenoj suradnji.
Hrvati se trebaju posebno oprezno i s nepovjerenjem odnositi prema Srbima, jer su oni okorjeli zagovornici „multilateralnosti“ odnosno svoje dominacije nad drugim narodima. Odnos hrvatskog naroda prema srpskomu cijelo se stoljeće iscrpljivao u „antisrpstvu“, koje je imalo opravdanje u teškim postupcima srbijanske antihrvatske politike za kraljevskog režima u Jugoslaviji, u nasilju četnika nad nevinim Hrvatima za Drugoga svjetskog rata, u srpskom upravljanja komunističkim tajnim sigurnosnim službama OZNOM i UDBOM te u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih godina prošlog stoljeća. Važeća srpska poli-tička misao i danas je utemeljena na ucijepljenoj žudnji za dominacijom, a ne za suradnjom.
Dobra predodžba hrvatske povijesne političke misli uz potporu naroda odanih suradnji i povezanosti može donijeti prevagu političkim silama u Srbiju, koje žele izvesti pretres srpske političke baštine i odbaciti ispraznu srpsku politiku gospodstva nad drugim balkan-skim narodima. (Ljudevit Posavski godinama se borio protiv franačke vojske u savezu s plemenima, kao što su bili Timočani, koja su naseljavala današnju Srbiju. Pritom nije tražio pomoć Bizanta, koji su Hrvati ranije zadužili pobjedom nad Avarima, koji su bili pošli na Bizant i koji su poslije toga prestali postojati.) Hrvati svoju političku misao trebaju objaviti svim narodima, od kojih će mnogi pomoći Hrvatima kako bi i sebi pomogli. Srbi svoju povijesnu političku misao moraju odbaciti, a Hrvati svoju ne smiju.
Međutim, odziv u Hrvatskoj na objavu iznenadnog i iznenađujućeg posjeta Zagrebu svadljivog srbijanskog predsjednika temeljem neopravdanog, nerazumljivog i za Hrvate ponižujućeg poziva pokazao je, da u hrvatskoj politici tinja ozbiljan unutarnji prijepor iz-među nacionalnih i eurounitarističkih snaga. Iako se nije ni moglo ni smjelo očekivati da taj posjet urodi ikakvim plodom, radoglagoljivi srbijanski predsjednik mogao se barem očitovati o mogućoj nakani srbijanske politike, da prestane izazivati ostale balkanske zem-lje, da prestane krivotvoriti povijest, da prestane krivnju Srbije prevaljivati na druge države, da se suoči sa svojom upravo stoljetnom jalovom strategijom stvaranja „velike Srbije“ te da razmisli o vrlinama i dobrobitima suradnje „države i države“.
Od te mogućnosti nacionalnog pokajanja ništa nije ispalo. Eurounitarističkim snagama u hrvatskoj politici ne bi odgovaralo ni to, da se srbijanska politika očituje o opreci „multi-lateralnosti“ i bilateralna suradnje. Po njima bi se Hrvatska trebala Uniji i dalje podlagati, a Srbija čim prije podložiti. Hrvatski premijer je u nedavnom govoru u Strasbourgu rekao, da će „britanski odstup od Unije biti nadoknađen pristupom novih (balkanskih) zemalja Uniji“.
Srbijanskom predsjedniku dana je mogućnost očitovanja kakvo su Hrvati priželjkivali, ali on je pruženu prigodu uporabio samo da obeća nastavak dijaloga i suradnje dviju drža-va, ali bez dogovora o uklanjanju problema, koje je napadačka Srbija prouzročila Hrvats-koj. Ispada to, da Srbiji nije stalo do bilateralne suradnje ni s jednom državom, nego samo do pristupa „multilateralnoj“ Europskoj uniji, koja bi Srbiji možda mogla pomoći, da unu-tar Unije napravi “veliku Srbiju“. Hrvatska ipak nije spala na suradnju s nepopravljivom Srbijom. Usto, srbijanski predsjednik je na konferenciji za tisak pred svojom domaćicom i uoči audijencije kod zagrebačkog katoličkog metropolita neoprostljivo i drsko izjednačio postojanje ratnog koncentracijskog logora u Jasenovcu i djelovanje zagrebačkog nadbis-kupa Alojzija Stepinca. Tako na Stepinca nisu gledali ni Stepinčevi tužitelji Jakov Blažević i Josip Hrnčević ni Stepinčev istražitelj Nedo Milunović ni vodeći komunistički političari tog vremena Vladimir Bakarić, Andrija Hebrang i sam Josip Broz. Oni su upriličili uhićenje, suđenje i tamnovanje Alojzija Stepinca samo za kažnjiva djela, koje je Stepinac tobože napravio u kratkom vremenu od svršetka rata do uhićenja u rujnu 1946. godine.
U takozvanim liberalnim demokracijama političku vlast nema narod, nego političke stranke odnosno njihov kartel. U Hrvatskoj su se gotovo sve stranke sama uništile, jer se ne bave narodnom politikom, nego služenjem probitcima Europske unije i kapitala, koji je Uniju postavio nad europske narode. Posljednje vrijeme u Hrvatskoj najveću, iako slabu potporu glasača stalno ima Hrvatska demokratska zajednica, koja je prije bila matičnom strankom hrvatskog naroda, kakvom je između dvaju ratova to bila Hrvatska seljačka stranka. Čini se, da bi domovinsko okupljanje naroda za korištenje prigode koju pruža otvaranje svjetske bilateralne suradnje država bilo brže i potpunije, ako bi ga predvodila Hrvatska demokratska zajednica, koja je uz potporu domaće i svjetske Crkve uspjelo ob-novila hrvatsku državu. Međutim, kako bi mogla pomoći okupljanju naroda ta bi stranka trebala „lustrirati“ svoju eurounitarističku političku struju i potpuno ujedinnjena podupri-jeti okupljanje naroda za stupanje u opću suradnju „države i države“. Stoljetna poročna i ukleta balkanijada dodijala je „i Bogu i vragu“, a možda će dodijati i EU i Srbiji.

Continue Reading

12 veljača 2018 ~ 0 Comments

Nova Europa: Drugo poeuropljenje duša

Sažetak
Do Prvoga svjetskog rata Europa je bila kapitalistički kontinent s industrijskim razvitkom u punom zamahu, a europske države bile su skupno gospodaricama svijeta. Rusija je na prijelazu u dvadeseto stoljeće stvarala 20% ukupnog svjetskog bogatstva. Slobodan kapital bio je nakupljen u tolikoj mjeru, da ga se počelo naveliko ulagati u rat. Dva svjetska i opća europska rata, koja su se odigrala u samo trideset godina, razorila su gotovo cijelu Europu i unazadila europske narode, koji se od tih ratova nikad neće biološki oporaviti.
Poslije Drugoga svjetskog rata Europa je bila podijeljena, ali su se države Zapadne Eu-rope počele politički i gospodarski povezivati, što je učinilo da se Europa gospodarski oporavi i da u njoj već tri četvrtine stoljeća nema općeg rata. Poslije Hladnog rata i pres-tanka komunističke opasnosti Europska zajednica proširila se na istok i pod skrbništvom svjetskog kapitala od zajednice dvanaest država preobrazila se u hegemonsku Europsku uniju od dvadeset osam članica. Unija je ne samo skresala suverenost svojih naroda, nego je i zakočila europsku političku, gospodarsku i ljudsku dinamiku.
Sputana Europa gospodarski slabi u odnosu na ostale kontinente, a njezin politički ut-jecaj u svijetu kopni. Njemački kapital iskoristio je opću slabost Unije i postojanje njezina jakog administrativnog ustroja pa je privremeno preuzeo nadzor nad uspostavljenim he-gemonskim ustrojem Europe. Europa je ponovo postala podijeljenim kopnom, iako je crta razdora pomaknuta na istok. Europa je jedini kontinent koji ima opći obvezujući vojni savez i jedini kontinent koji je podložan federalnoj političkoj tvorevini, koja nije preuzela odgovornost za svoje narode i ljude.
Neujednačen gospodarski rast europskog gospodarstva prouzročio je snažne unutarnje migracije, koje dodatno more slabije razvijene i manje narode, ali je prouzročio i val use-ljavanja u Europu islamskog pučanstva Azije i Afrike. Od prestanka Hladnog rata „otvo-reno društvo“ sustavno napada europske povijesne narode. Pod pritiskom islama kao ide-ologije izvaneuropskih političkih sila, liberalizma kao ideologije kapitala i „otvorenog dru-štva“ kao ideologije svjetske Dijaspore Europa je izgubila i svoj uvriježeni sustav uvjerenja.
Slabljenje Europe i slom njezina sustava uvjerenja prisiljava europske narode na buđenje i samookupljanje, poslije kojih će se oni na europskom prostoru obračunati s nametljivim neeuropskim sustavima uvjerenja te izgraditi novi europski Sustav uvjerenja za Novu Europu. Bez toga Europa neće biti cjelinom, koja gospodarski i politički jača.

Smak kapitalističke Europe
Koncem devetnaestog stoljeća jake europske nacionalne države – Njemačka, Ujedinjena Kraljevina, Francuska, Rusija, Austrougarska, Turska, Belgija i Nizozemska – bile su sku-pno gospodaricama svijeta, iako su SAD imale najveće gospodarstvo svijeta te iako je Japan bio pravom industrijskom velesilom. Svoju unutarnju dinamiku i svoj položaj u svijetu Europa je dotad temeljila na radu, znanju, poduzetnosti i slobodnom kapitalu, koji se u Europi sustavno i neprekidno nakupljao upravo radom, znanjem i poduzetnošću Europ-ljana. U dugom postupku njegova nakupljanja, kapital se nakupio u tolikoj mjeri, da je slobodan kapital postao presudan čimbenik u europskom gospodarstvu. Kapital se s vre-menom toliko osilio, da je preuzeo ulogu vlasti u uvriježenim nacionalnim političkim za-jednicama. Iako je kapital u postupku nakupljanja trebao i tražio pomoć države, osiljeni kapital svladao je nacionalnu državu pa je povijesna nacionalna država postala kapitalistič-kom državom. Europa je postala kapitalističkim kontinentom.
Kad je sprega kapitala i nacionalne države bila na vrhuncu i dok nacionalne države još nisu bile u vlasti kapitala, kapital je gurnuo europske narode i njihove države u dva pogu-bna svjetska i opća europske rata, koja su razorila Europu i ozbiljno oslabila europske narode, koji se od pretrpljenih gubitaka ne mogu biološki obnoviti. Poslije Drugoga svjetskog rata u politički i idejno podijeljenoj Europi „sovjetska komunistička opasnost“ ozbiljno je ugrozila ne samo zapadnoeuropski prostor, ljude, narode, države i rad, nego i sam kapitalizam kao pristup uređenju društva. U strahu za sebe i za kapitalizam kapital je privremeno dopustio Zapadnoj Europi da se obnova i oporavak europskih zemalja temelje na radu, znanju i poduzetnosti ljudi te na suradnji, ravnopravnosti i uzajamnosti suverenih europskih država. Utemeljena je Europska gospodarska zajednica (EEZ) kao okvir suradnje naroda i država te kao sredstvo uklanjanja mogućnosti uspostave domaće hege-monije nad Europom. Europska gospodarska zajednica počivala je na suradnji suverenih država, kao jednakih ortakinja.
U tomu, takozvanom zlatnom razdoblju kapitalizma Europa se temeljito oporavila, njezino gospodarstvo je snažno raslo, a kapitalističke države europskih naroda postale su soci-jalnim nacionalnim državama. Međutim, na prelasku u dvadeset prvo stoljeće za obnov-ljenu Europu nastupile su tri presudne promjene: (1) u Europi se ponovo nakupio golem kapital, (2) nestala je „komunistička opasnost“ za kapitalizam, i (3) u postupku temeljite globalizacije poslovanja i vrste Homo sapiens Rusija se oporavila od sloma sovjetskog car-stva, a Kina je prvi put u povijesti stupila na svjetsku pozornicu kao politička, gospodarska, vojna i ljudska velesila. Pojava mnogoljudne Kine u svjetskoj politici i u globaliziranom gospodarstvu za Europu je bila golema, revolucijska novost.
Na navedene promjene kapital je odgovorio pripravnije od suverenih nacionalnih drža-va. Kapital se oslobodio straha za kapitalizam, jer je Rusija bila prihvatila kapitalizam, a Kina je u svoj „socijalizam s kineskim značajkama za novo doba“ utkala tržišne odnose. Oslobođen straha za sebe i za kapitalizam slobodni svjetski kapital ponovo je preuzeo vlast u privremeno suverenim nacionalnim državama i prisilno ih zatvorio u Europsku uniju, koja se proširila na Središnju Europu i na dio Istočne Europe. Kapital je Europu od skupne kolonijalne gospodarice pretvorio u svoju koloniju. Kapital je i Sjedinjene Američke Države bio napravio kolonijom, koja mu je donedavno služila kao političko uporište. Kapital je zasužnjio Europu. On ju je iznevjerio, jer je u velikoj mjeri napustio Europu, tražeći kao i uvijek bolja mjesta za daljnje nakupljanje.
Međutim, iako je Europska unija kapitalistička tvorevina nisu sve važne države u svijetu kapitalističke. Gospodarski sustav u Rusiji, Iranu, Južnoj Koreji, Izraelu, Japanu i posebice u Kini može se s pravom nazvati gospodarskim nacionalizmom. Pravi primjer gospodar-skog nacionalizma bio je sustav, koji je njegovala Njemačka pod kancelarom Ottom von Bismarckom. Sad i SAD polaze putem gospodarskog nacionalizma, jer je liberalni kapita-lizam zanemario, oslabio i iznevjerio i tu nacionalnu državu. Europa koja je sputana stegom Europske unije nema dovoljnu političku silu, da pravo odgovori na izazove, koje joj u globaliziranom svijetu dobacuju očuvane velike nacionalne države starih i iskusnih naroda. Europa nema dovoljnu unutarnju ljudsku i društvenu dinamiku, koja bi je osposobila da ima snažan politički, gospodarski, vojni i kulturni utjecaja na svjetske poslove. Kako bi Europa stekla potrebnu unutarnju dinamiku i posljedično primjereno mjesto u svijetu, Europljani trebaju izvesti pravu revoluciju u Uniji, priznati suverenost svojim narodima i omogućiti im da uspostave unutarnju međusobnu suradnju i vanjsku bilateralnu suradnju s ostalim državama svijeta.
Stanje Europe je tako slabo, a način kojim ona vodi svoje poslove toliko neprimjeren stanju u njoj i okolnostima oko nje, da Europi prijeti neizbježan smak, ako ona ne počne svoje poslove voditi na bolji način, koji je primjeren okolnostima u globaliziranom svijetu. Europa se mora osloboditi, kako bi njezini narodi mogli ne stvarati to, što kapitalu nosi zaradu, nego praviti i u suradnji „države i države“ nuditi prave proizvode i ljudsko dobro, koje ostali narodi trebaju i traže.
Političko stanje u Uniji može se sažeti u tvrdnju, da Unija nema svoju politiku, koja bi se sastojala u dobrom obavljanju javnog posla za narode zatvorene u Uniju. Tako je zato, što je suverenost oduzeta narodima, a njihova vlast prenesena na Uniju. Biračima i glasačima su odgovorne nemoćne domaće, mjesne vlasti, a ne Unija. Upravljanje političkim sustavima članica Unije prepušteno je političkim strankama, za koje građani glasaju, ali koje vladaju po volji kapitala i njegovih medija. Političke stranke koje kapital naizmjence kupuje po svojem izboru služe kapitalu i tržištu, a ne narodima Unije. Kapital ima vlast bez odgo-vornosti i ne želi sam sebe smanjivati plaćanjem izdataka za zaštitu prostora, ljudi, naroda, rada i prirode odnosno životnog okoliša. Usto, rad se ne može ni sam zaštititi: njegova pregovaračka snaga prema poslodavateljima je srozana, jer kapital namjerno odražava vi-soku nezaposlenost u golemoj većini zemalja Unije.
Političku slobodu narodima Unije ne oduzima samo Unija, nego i Atlantski savez, koji se poslije prestanka Hladnog rata pretvorio u političko sredstvo kapitala za podjelu Europe i za isključenje Ruske Federacije iz europskih javnih poslova. Jadna Europa u NATO-u ima jedini vojni savez u svijetu, a u EU ima jedinu uniju povijesnih naroda u svijetu. Unija je političko sredstvo za sprječavanje široke bilateralne suradnje europskih nacionalnih država. Prekoatlantsko ortaštvo za trgovinu i ulaganje (TTIP), kojega je zametak nasreću uklonila nova američka geopolitika, trebao je potpuno odvratiti europske nacionalne države od suradnje „države i države“ diljem globaliziranog svijeta. Da su bili upregnuti u TTIP, europski na-rodi ne bi smjeli birati način tržišnog nadmetanja, nego bi bili prisiljeni nadmetati se na prekoatlantskim tržištima, koja imaju sukladan sastav proizvodnje robe i usluga. Putem takvog nadmetanja snižavaju se cijene rada i proizvoda, što vodi bržem i većem dodatnom nakupljanju kapitala.
Najteže zlodjelo liberalnog kapitalizma u Europi je to, što kapital – protivno Rimskom ugovoru (Ugovoru o uspostavi Europske ekonomske zajednice – TEEC) iz 1957. godine – ne želi zaposliti sve ljude koji žele raditi. Trajno održavanje visokog stupnja nezaposlenosti i ugovaranje rada na vrlo kratke rokove su iznimno važna ljudska i politička pitanja. Mnoštveno useljavanje pripadnika islama sračunato je ne samo na veću ponudu rada, nego i na pojačanu dehomogenizaciju ili rastresanje europskih povijesnih naroda ili životnih zajednica. Dolazak tuđinaca u Europu ima mjeru seobe naroda.
Gospodarstvo Europske Unije je također u velikoj nevolji. Sve gospodarske nevolje Europe dolaze od toga, što kapital upravlja tržištima, tržišta gospodarstvima, a gospodarstva živo-tnim zajednicama ili narodima. Europa je podložna sve neujednačenijem gospodarskom rastu. To je posljedica izbjegavanja ulaganja slobodnog kapitala u zemlje Istočne Europe, u male zemlje i u „pasivne“ krajeve svih zemalja Unije. Kapital sve više usredotočuje proi-zvodnju u uska zemljopisna područja i time prisiljava pučanstvo Unije na unutarnju seobu. Time kapital ljudima uzima domovinu. Upravo zbog takve industrijske strategije kapitala, može se reći da je kapital vlast i da vodi poslove Unije i politiku njezinih članica. Kapital je svojim nagonom za daljnjim nakupljanjem uvelike deindustrijalizirao Europu i stvorio poslijeindustrijsko gospodarstvo. Kapital je to napravio, iako se usluge teže izvoze od robe te iako skupe stručne usluge – projektiranje, postavljanje prometne i energetske infrastrukture, urbanizam i zgradarstvo ili nadzor izvedbe projekata – nisu više pod mo-nopolom Europe i Zapada. Kina se pridružila velikim izvoznicama skupih i složenih inže-njerskih usluga, a njezine stručne usluge uključuju domaći kineski rad i oslanjaju se na ki-neski kapital.
Usprkos visoke domaće nezaposlenosti u Europi, kapital uvozi tuđi rad koji je osjetno jeftiniji od rada Europljana, koji žive u složenim i urbaniziranim životnim prostorima u kojima je život skup. Razina cijena vrsta proizvoda i usluga te razina cijena vrsta rada od-ređuju se sa svrhom, da se što više novca nakuplja kao slobodan kapital, a da ga što manje ima za povećanje potrošnje i za ulaganje u ljudski rad. Kapital upravlja tržištima i gospo-darstvom tako, da su ljudi, narodi, rad i priroda potpuno nezaštićeni. Unija naveliko uvozi jeftinu hranu, umjesto da hranu proizvode domaći ljudi. To je jedan od razloga, zbog kojih Hrvatska propada.
Zaštita ljudi, naroda, rada i prirode je najmanja briga kapitala. Zakonodavni i pravosudni sustav Unije i sustavi njezinih članica postavljeni su i dograđuju se tako, da ljudi, narodi, rad i priroda uživaju sve manju i slabiju zaštitu. Vanjska fizička zaštita Unije, država koje sas-tavljaju Uniju, ljudi, naroda i stvorenoga narodnog bogatstva prepuštena je Atlantskom savezu, koji je prestankom Hladnog rata izgubio pravu svrhu, jer je nekadašnji neprijatelj Zapadne Europe nestao. Umjesto da se reformira i da se posveti suzbijanju sadašnjih stvarnih opasnosti, Atlantski savez je Rusku Federaciji proizvoljno proglasio neprijatelji-com Unije i Europe, kako bi se održao kao političko sredstvo kapitala za nastavak podjele Europe. NATO se ne želi preobraziti u sredstvo za suzbijanje terorizma i drugih nasilnih načina slabljenja i ugroze Unije.
Europa i europski narodi su prestali biti cjelinama, u kojima postoje jasna mjerila etič-nosti. Najbolju unutarnju zaštitu životnim zajednicama pruža njihova homogenost ili slju-bljenost. U Europi se zbog rastresitosti pučanstva toliko množe nedjela i zlodjela, da se policijske snage nisu u stanju same nositi s raširenim organiziranim kriminalom, posebice u svezi s individualnim terorizmom, iznudom, prostitucijom, krijumčarenjem oružja, trgo-vinom ljudima i raspačavanjem opijata. Kriminalnost je našla dodatno tržište među novim useljenicima i tražiteljima utočišta. Kapitalistički mediji već desetljećima sustavno zagova-raju slobodarstvo u svemu te gomilanje ljudskih i neljudskih prava, zanemarujući pitanje osobne ljudske odgovornosti, a sva otkrivena i razglašena zlodjela uzimaju kao izuzetke ili kao ljudsku neumjerenost, a ne kao posljedice slobodarstva.
Europa je izgubila svoj, europski sustav uvjerenja. Ona sad nema nikakav sustav uvjerenja. Europa nema sustav uvjerenja koji bi je činio cjelinom. Pojedini europski narodi, koji nastoje ostati cjelinama u Europi koja nije cjelina, nastoje obnoviti nestali europski sustav uvjerenja, ali zbog toga trpe klevete i osudu kapitalističkih medija, koji od nacionalnih cjelina nastoje napraviti „otvorena društva“. Kapital kao vlast i mediji kao ustanova za čuvanje pro-testantskoga liberalističkog sustava uvjerenja sustavno suprotstavljaju muški i ženski rod; odvraćaju ljude i narode od ljudske množidbe; nagovaraju žene da ne čuvaju trudnoću; zagovaraju slobodno uzimanje opijata; potiču odgoj djece i mladeži bez rada i odgo-vornosti; potiču roditelje da budu plaćeni stručnjaci čim više, a roditelji čim manje. Homo sapiens je jedina vrsta u životinjskom carstvu, u kojoj nema odgoja, iako je to vrsta koja najviše treba odgoj, koji u njoj mora trajati duže, nego u bilo kojoj drugoj vrsti.
Za kapital, kapitalizam i za njihove medije obitelj je suvišna i nepoćudna kao gnijezdo ljudskog i životnog zajedništva, jer oni u svakom životnomu zajedništvu vide smrtnog neprijatelja kapitalizma. Kapitalizmu su po volji jednorodne neplodne zajednice, koje omogućuju parenje ljudi bez množidbe. Kapitalizam i njegovi mediji promiču multikulturnost u životnim zajednicama ili narodima, iako multikulturnost ne bi bila poželjna ni u cijeloj globaliziranoj vrsti Homo sapiens, ako ona želi ili treba biti cjelinom. Multikulturnost je sredstvo podjele ne samo u narodima, nego i u našoj globaliziranoj vrsti. Multikulturnost u povijesnim narodima je slika nakaznog stanja u području sustava uvjerenja u Europi, u kojoj se sučeljavaju mnogi sustavi uvjerenja. Među sustavima uvjerenja koji se sučeljavaju u Europi najzastupljeniji su: (1) svjetovni liberalizam, (2) svetovni (sakralni) liberalizam ili protestantstvo ili prosvjedništvo, (3) katolištvo ili „nebesko kraljevstvo“ ili odanost ljuds-kom zajedništvu i (4) imperijalni islam.
Ponovo ću spomenuti, da je mnoštveno useljavanje u Europu pripadnika islama sraču-nato na pojačanu i dodatnu dehomogenizaciju ili rastresanje europskih povijesnih naroda ili životnih zajednica. Sadašnji dolazak tuđinaca u Europu ima mjeru seobe naroda.
Slabo opće stanje u Uniji ili stanje Unije kako ga ja vidim – koje je prisutno u svim četirima navedenim mrežama društvenog utjecaja: politici i geopolitici, gospodarstvu, zaštiti i u sus-tavu uvjerenja – gura Uniju na rub globaliziranog svijeta te vodi narode Unije, Uniju i cijelu Europu u propast, ako u Europi ne prevagne katolištvo kako ga ja shvaćam. Katolištvo je odanost ljudskom zajedništvu, u kojemu ljudi skupno grade i dograđuju životni prostor, u kojemu su se zatekli ili u koji ih je nanio život u globaliziranoj vrsti. Globalnog zajedništva nema bez mjesnog životnog zajedništva bližnjih ili obližnjih ljudi. Životne zajednice obavljaju ljudski posao, koji je kapital potpuno zanemario i čak zabranio.

Nevjera Europljana i vjera islamskih doseljenika
Europska unija je nejaka politička tvorevina, koja nije u stanju razviti političku silu dovolj-no jaku da može (1) dugoročno držati na okupu narode koji je sastavljaju i (2) imati jak utjecaj na svjetske poslove. U svakoj prostranoj višenacionalnoj političkoj tvorevini, koja ima neznatan utjecaj u svijetu i koja ne pruža dovoljnu opću zaštitu, narodi se odlučuju na izlazak, kao što je Brexit, ili na razdruživanje, kakvo se poslije Hladnog rata dogodilo u Sovjetskom savezu, Čehoslovačkoj i u Jugoslaviji. Nevolje naroda u četirima spomenutim propalim prisilnim tvorevinama dolazile su od toga, što te tvorevine nisu bile cjelinama. Kina je od Razdoblja zaraćenih država (475.-221.) do današnjeg dana zadržala prostornu i političku cjelovitost, jer je vlast (1) u cijeloj prostranoj zemlji napravila gustu prometnu i društvenu infrastrukturu, koja je uključila i jedno pismo i koja nije imala premca u povijesti, te (2) od kineskog pučanstva napravila narod Han, koji je imao jedan sustav uvjerenja, a to je bila pripadnost tom jednom narodu i jednoj kineskoj kulturi. Europska unija ne može postati cjelinom dok sama u sebe ne usadi jedan, europski sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi vrsti Homo sapiens i europskom životnom prostoru.
Europa je danas podijeljeno kopno, kojemu ne želi politički pripadati barem Britanija i iz kojega je isključena Ruska Federacija. Spomenuo sam samo dvije povijesne političke velesile. Europska unija je sredstvo podjele Europe, a i sama je razdrta nekolikim sustavima uvjerenja, koji su međusobno nesukladni i koji se ni ne preklapaju. Odnedavno je u Uniji buknulo pitanje islama. Nebrojeni doseljenici iz Azije i Afrike su pripadnici islama, koji je staromodan sustav uvjerenja i koji je jedna od objavljenih svetovnih ili sakralnih svjetskih vjera. Europski muslimani su uz pripadnike židovske Dijaspore gotovo jedini vjernici u Europi. Pripadnici europskih naroda uglavnom su prestali pripadati objavljenoj kršćanskoj vjeri, koja je rano u četvrtom stoljeću bila čak postala carskom vjerom Rima. Tako u Europskoj uniji žive uglavnom doseljeni islamski i možda židovski vjernici te domaći bezvjerci, za koje sad vrijedi uvriježena islamska objeda da su „nevjernici“.
Vrijedno je spomenuti to, da se osim u velikim gradovima ranijih europskih kolonijalnih sila islamski useljenici ponajviše okupljaju u ranijim protestantskim ili prosvjedničkim zemljama (protest → prosvjed, protestantizam → prosvjedništvo) i u tim područjima ka-toličkih zemalja, u kojima su ranije bile jake zajednice otpadnika od kršćanstva, kao što su Bosna i Južna Francuska. Muslimani se bolje osjećaju u ranijim prosvjedničkim krajevima, nego u ranijim otpornim katoličkim krajevima. Politička, a ne vjerska sprega između is-lamskih vlasti i vlasti vjerski reformiranih europskih naroda u doba Renesanse postoji od vremena Martina Luthera u Njemačkoj (1483.-1517.-1546.), Elizabete I u Engleskoj (1533.-1558-1603.) i Sulejmana Veličanstvenoga u Turskoj (1494.-1520.-1566.). Vlasti zemalja u kojima je bilo uspostavljeno prosvjedništvo i osmanske vlasti smatrale su da su im zajed-nički ljuti neprijatelji katolički vladari i posebice pape. Zar snažan svečani poziv „urbi et orbi“ muslimanima da pohrle u Europu nije 2015. godine uputila kći evangeličkog pastora? Puritanska struja u britanskoj politici, koja sad djeluje putem Laburističke stranke bila je protiv istupanja Britanije iz Europske unije, koje ide za zaustavljanjem mnoštvenog use-ljavanja u tu zemlju. Laburisti su dobili gradske izbore u Londonu kandidiranjem sina pakistanske sunitske useljeničke obitelji, koja je u Britaniju doselila 1947. godine poslije podjele Indije te istovremenog osamostaljenja Indije i Pakistana.
Užareno islamsko pitanje u Europskoj uniji zasjenilo je višestoljetnu opreku kapitalis-tičkog liberalizma, koji je izrastao iz prosvjedništva ili protestantstva, na jednoj strani, i uvriježenog europskog sustava uvjerenja, koje je bilo utemeljeno na katolištvu., na drugoj. (Vidim veliku razliku između katolištva i kršćanstva, koje sam posebno odredio u Pojmov-niku. U čemu je povijesno uzeto razliku između tih sustava uvjerenja pobliže ću objasniti kasnije.) Kapitalistički liberalizam kao i povijesno prosvjedništvo iz kojega se liberalizam razvio potiču i razjaruju samoživost u društvu, dok je katolištvo, koje je poslije sloma Rima stvorilo Europu kao cjelovit kontinent i obnovilo život u njoj, odano životnom zajed-ništvu. Katolištvo se oštro razlučuje od svih ostalih sustava uvjerenja po tomu, što se od vremena Isusa iz Nazareta nije oslanjalo na političke vlasti – Caru carevo, Božje Bogu! – nego je širilo zajedništvo bez osvajanja tuđeg prostora i bez stvaranja podjela u vrsti. Stoga je katolištvo moralo izgraditi vlastitu javnu ustanovu, koja samo okuplja, a ne mobilizira kato-like svih naroda svijeta. Isus je govorio, da njegovu crkvu (ekleziju, skupštinu) neće na-dvladati „ni vrata paklena“, što god bi taj izraz mogao značiti danas. Islam zagovara vjer-sko (sakralno, svetovno) zajedništvo, koje je povijesno sredstvo mobilizacije pučanstva u svrhu osvajanja tuđeg prostora. To su pokazale najezde arapskih kalifa i osmanskih sultana na Aziju, Afriku i Europu te seldžučkih sultana (begova) samo na Aziju i Afriku. Sunitski islam trajno je bio sredstvom podjele u svijetu ili u vrsti Homo sapiens. Šijitski islam njeguje zajedništvo bez mobilizacije pučanstva za osvajanje tuđug životnog prostora. Šijiti kao i katolici imaju jaku ustanovu, koja se ne oslanja na političku vlast. Šijitska „zajednica vjernih“ je sama politička vlast. (Šijiti su stanovnici drevne Perzije, koji su se gotovo dva stoljeća uružjem neuspjelo odupirali islamizaciji. Oni žive u arapskom moru, ali nisu Arapi etnički ili rasno. Današnji Farsi ili Parsi pobjegli su od islamizacije iz Perzije u Indiju. Radije su sačuvali zaratustrijstvo, nego domovinu.)
Tako je u Europi povijesno nastala križaljka ili matrica važnijih sustava uvjerenja. Oni se u jednu ruku razlučuju po tomu, jesu li odani zajedništvu (katolištvo, islam) ili raspiruju sa-moživost odnosno individualnost (prosvjedništvo ili kršćanstvo, liberalizam). U drugu ruku, jedni sustavi uvjerenja su sakralne ili svetovne vjere u nedokažljive istine (islam, pro-svjedništvo), a drugi svjetovni, životni sustavi uvjerenja (katolištvo, liberalizam).
Katolištvo je odanost životnom zajedništvu. Ono je oslonjeno na Isusovo uvažavanje života kao jedine vrijednosti u vidljivom svijetu, koje život stavlja daleko, daleko iznad svih vlasti, kojima se Isus bio na smrt zamjerio. Iz katoličkoga, zajedničarskoga životnog sjemena Isusa iz Nazareta, izbili su ne samo kršćanstvo Pavla iz Tarza, islam, luteransko kršćanstvo i slijedni liberalizam, nego i kasniji marksizam. Naoko se čini da je katolištvo sad potisnuto. Ono je ipak samo pritajeno. Vrijeme katolištva dođe, kad god velike globalne, „multikulturne“ ili multiideološke tvorevine na smrt oslabe, zbog zbrke u rastrganoj mreži sustava uvjerenja ili zbog neprimjerenosti javnog ili vodećeg sustava uvjerenja. Katolištvo je napravilo silan prodor u rašireno Rimsko carstvo putem mučeništva Isusovih golorukih sljedbenika; u potpuno rastrojenu Europu poslije sloma Rima putem benediktinskog vraćanja kršćanstva u katolištvo; te prodor u cijeli svijet u vrijeme renesansne globalizacije putem isusovačke protivreformacije, kad su bili suzbijeni i prosvjedništvo i islam.
Ipak u tom vremenu se u kapitalu počela stvarati nova svjetska vlast, koja je uspjelo us-postavila liberalizam kao vlastiti sustav uvjerenja, koji je svjetovna izvedenica svetovnog prote-stanstva. Privlačnost i zazornost katolištva su u njegovoj izvornoj, urođenoj i neuklonljivoj neovisnosti od političke vlasti. U toj samostalnosti su bit i snaga katolištva.

Mutacije i evolucija europskog sustava uvjerenja
Rim je na početku prvog tisućljeća bio carstvom, u kojemu se vladalo samo silom te za-konima i uredbama, koje je podupirala gola sila. Sustav uvjerenja carskog Rima nije bio ni sustav ni vjera, a ni sredstvo vladanja nego zbrka praznovjerja, domaćih i kloniranih grčkih bogova te kulta države i čašćenja careva. Carevi su bili ne samo veliki svećenici koji su predvodili obrede, nego i prvi auguri ili odgonetatelji znakovlja leta prica, kolanja oblaka i stanja jetara žrtvovanih životinja. Carevi su također bili smatrani božanskima. Štovanje države također se može smatrati praznovjerjem.
U političkom i gospodarskom beznađu sucarevi Konstantin i Licinije pokušali su 313. godine carevinu spasiti kupnjom vodeće kršćanske struje u Crkvi, kojoj je vraćena imovina, koja je kršćanima bila oduzeta u dotadašnjim progonima. Međutim, ubrzo je sprega dotad potisnute katoličke struje te doseljenih plemena i naroda oborila Rim na pleća. Rim se nije mogao spasiti. Barbarski narodi i plemena unosili su u Europu svoje endemno višeboštvo, koje se poslije smaka Zapadnog Rima ugasilo. Novi europski narodi, suočeni s izborom: prihvatiti prezrelu rimsku civilizaciju ili se pokrstiti, prihvatili su sustav uvjerenja, koji je nudila Crkva, uz koju nije stajala nikakva politička vlast.
Postupnom uspostavom jednog, općeg paneuropskog sustava uvjerenja Crkva je mogla staloženo i u miru obnavljati europsko gospodarstvo, koje je s vremenom zajamčilo nasuš-nu prehranu europskog pučanstva. Benediktinci su do jedanaestog stoljeća utemeljili više od 37.000 samostana i opatija, koje su bile dragovoljnim radnim logorima s primjernim posjedima. Benediktinci, među kojima je bilo malo svećenika, nisu smjeli propovijedati. Samo su „radili i molili“. Nisu bili misionari, nego su čekali da ljudi dođu k njima. U jedanaestom stoljeću Europa je već bila „bogata“. Uvedena je podjela rada i počeli su se osnivati novi gradovi za stručno, nepoljoprivredno pučanstvo. U dvanaestom stoljeću utemeljena su prva europske sveučilišta.
Ipak, u Crkvi, koja je čuvala novi europski sustav uvjerenja, od samog su početka dje-lovale i međusobno se sučeljavale dvije idejne struje: katolištvo i kršćanstvo, kako ih ja nazivam. Katolištvo se oslanjalo na izvorno učenje ili na izvornu političku misao Isusa iz Nazareta, koja je bila sažeta u geslo: „Caru carevo, Božje Bogu!“ Isus je objavio svoju zamisao o stvaranju ljudske i društvene dinamike mimo uspostavljenih političkih vlasti. On je za svoj projekt uporabio izraz „nebesko kraljevstvo“, koji je preuzeo od svojeg prijatelja Ivana Krstitelja. Ivan je zagnjurivao u vodu u rijeci Jordanu ljude koji su mu prilazili i time razglašavao dolazak novog vremena, koje stvara potrebu uspostave novih međuljudskih odnosa. Isus je uspostavu novog, ljudskog, životnog okupljanja i životnog zajedništva objavio takozvanim Govorom na Gori, koji sadrži i određuje novi sustav uvjerenja za novo ljudsko povezivanje.
Isus je usred svojega budućeg svijeta bez političke vlasti nadmetnute nad životne zaje-dnice ili svijeta koji se izgrađuje mimo političke vlasti usadio bližnjega, koji je svaki čovjek, na kojega se naiđe u životnom prostoru. Isus je sustav uvjerenja pretpostavio vlasti. On je prvi javni i jedini politički aktivist, koji to napravio. On je složio novi režim života bez vlasti nad ljudskim zajednicama. Po Isusu vlast treba biti usađena u životne zajednice, a ne istrgnuta iz njih, što se dešavalo ljudima tijekom cijelog trajanja civilizacije. Stoga su ži-dovske vjerske vlasti, židovska autonomna kraljevska vlast i rimske kolonijalne vlasti soli-darno ocijenile da Isus stvara pobunu u narodu te ga solidarno osudile i smaknule.
Isus je svoj životni nauk za ljude temeljio na uvažavanju života kao takvoga, kao jedine svetinje u vidljivom svijetu. Dobro je samo to što unosi više života u ljude. „Ja sam došao, da svi imaju život i da ga obilno imaju!“ Dobro se može unijeti u ljude, samo tako da to ljudi uzajamno rade jedni drugima. Ljudi samo tako postaju jedni drugima bližnji. Isus je navodio ljude da motre život i da sami zaključuju što se događa u živom svijetu i što bi se sve dobro moglo u svijetu napraviti. Nastojao je uvjeriti ljude samo u to, da oni kao ljudi mogu mijenjati i poboljšavati svijet. Govorio je, da se ljudi ne spašavaju molitvama i plaćanjem hramske pristojbe, nego uporabom vlastitog života na korist bližnjemu. Isus ljudima nije „objavio“ istinu. On je poticao ljude da istinu otkriju sami i da uvide vlastite, ljudske mogućnosti. On nije nastojao u ljude „utuviti“ nebesko znanje, nego ih je nastojao uvjež-bati u zemaljskom razumijevanju života. Isus je ljude na to navodio „prispodobama“ iz života. On je govorio o rastu, sjemenu, kvascu, zakopanom blagu, skrivenom biserju, ta-lentima za ulaganje te o mogućnostima duha, koji je u čovjeku i razumijevanje kojega je „ze-maljska stvar“, a ne nebeska.
Isus iz Nazareta oslikao je svoje razumijevanje života prispodobom: “Kraljevstvo nebesko je poput čovjeka koji baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću ili danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako: zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon zrnje na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa, jer eto žetve.” Sve što čovjek može postići u životu je to, da kao svjestan pojedinac unosi više života u ljude dok su nakratko živi.
Isus je bio iskren čovjek. Ostali utemeljitelji sustava uvjerenja su obmanjivali ljude „isti-nama“, koje je Bog tobože objavio samo njima. U Isusovom nauku nema darme i karme, Malih i Velikih kola, nebeskih knjiga ispisanih zlatnim slovima, registratora s uloženim zlatnim listovima ispisanih „reformiranim egipatskim pismom“ te drugih izmišljaja i ob-mana. Isus je za sebe rekao da je „dobar pastir“, a ne najamnik koji bježi od ovaca kad navale vukovi ili kad dolaze „kradljivci da ovce ukradu i zakolju“. Isus je zaštitio ljude ži-votnom istinom. On je pao za svoje nove ljude, ali im je ostavio radosnu vijest, da oni sami mogu mijenjati i poboljšavati budućnost vrste. Isus je donio ljudima radosnu vijest, a ne mitove sračunate na uporabu vlastima, kako bi lakše vladali čovjekom.
Isus je bio bezvjerac, ali nije bio bezbožac. On nije vjerovao tuđim pričama ili mitovima. On je rabio znanje utemeljeno i na slikovnom, a ne samo na pojmovnom opažanju. (Jedinke vrsta biljnog i životinjskog carstva imaju samo znanje utemeljeno na slikovnom opažanju.) Slika ne vrijedi „više od tisuću istinitih riječi“, ali vrijedi više od tisuću neistinitih. Pojmovno opažanje, znanje i pamćenje zna biti poročno i razmetno. Putem pojmovnog opažanja u umove ljudi često ulaze laži, obmane, prijevare, mitovi i skrivene ili osobne objave, do kojih treba manje držati, nego do iskustvenog znanja, koje je izravno pristu-pačno svim ljudima. Isus je držao do toga, što je opažao svojim sjetilima, posebice svojim očima: život buja u neživoj tvari. Isus u svoju istinu nije mogao sumnjati, jer nije vjerovao. Sumnja je sjena vjere. Isus nije vjerovao tuđoj istini ili priči, nego se oslanjao na to, što svi ljudi mogu zapaziti i znati. On je svojim slušateljima savjetovao da gledaju. Isus je smišljao prispodobe, kako bi ljude naveo da gledaju život. Isus je prije svega bio učitelj!
Isus u Boga nije vjerovao, nego je Boga znao. On je do Boga držao i na nj se oslanjao. Bog je za Isusa bio otac. njegov otac i otac ili stvaratelj života. Utisak koji je na Isusa osta-vilo postojanje i bujanje života prerastao je u Isusov sustav uvjerenja odanosti životu. Stoga Bog kako ga je Isus uzimao – stvaratelj i podržavatelj života nastalog iz klice ili riječi života, koja je bila položena u neživu tvar – nije mogao biti ni zakonodavac ni sudac, kako su vjerovali njegovi Židovi. Bog ne treba propisivati zakone za vladanje ljudima, jer je zavazda u neživu tvar usadio načela života. Stoga, Isusovo društveno učenje, kako ga ja vidim, može i mora biti prihvatljivo svim ljudima osim onih, koji žele vladati našom vrstom, koja je u naše dane globalizirana. Caru neka pripadne njegovo, ali Božje mora pripadati Bogu, što znači, da život treba pripadati ljudima. „Došao sam da svi žive!“
Isusovu pojavu kako je ovdje iznesena teško je prozreti i mnogim našim suvremenicima, jer su drukčije predodžbe Isusove pojave utisnute u umove ljudi. Kako je istom bilo teško njegovim suvremenicima prozreti, razumjeti i prihvatiti Isusovo učenje. Pavao iz Tarza, dobro školovan rabin, koji je spadao u farizejsku sljedbu, koji nikad nije sreo Isusa i koji je bio pripadnik židovske vjerske policije koja je progonila rane Isusove sljedbenike, uočio je u Isusovu pristupu životu, čovjeku, civilizaciji i politici neospornu vrijednost. Međutim, on nije bio pripravan odustati od uvriježene židovske vjerske baštine. Pavao je u istinskom prosvjetljenju, o kojemu je sam pisao, našao izlaz iz svoje idejne i životne dvojbe u tomu, što je Isusovu životnom, tvrdom, zemaljskom i svjetovnom učenju dodao mit, kojim je relativizirao, okresao, unazadio i prekrojio Isusovo izvorno učenje. Po Pavlu iz Tarza, Isus je bio poslan izravno iz nebesa, kako bi se ostvarilo davnašnje obećanje koje je Jahve tobože dao Židovima. Time je napravljeno to, što nazivam pavlovskim kršćanstvom, koje je unijelo podjelu u pokret koji je zasnovao Isus i, što je teže od svega, omogućilo da se izvitoperena Isusova zamisao uporabi za stvaranje obične vjere, koja će služiti vlastima za vladanje ljudima. Isusovo izvorno katolištvo dobilo je u pavlovskom kršćanstvu „unu-tarnjeg“ protivnika i trajnu inačicu.
Katolištvo je osim unutarnjeg protivnika dobilo i „vanjskog neprijatelja“, koji je bio i uviđavan protivnik pavlovskog kršćanstva. To je bio judaizam, koji je predvodila farizejska sljedba. Naime, judaizam je u suočenju s rimskom legionarskom i imperijalnom globa-lizacijom bio rasuo u nebrojene sljedbe, od kojih su najvažnije bile saduceji, farizeji, eseni i zeloti. Saduceji su pasivno prihvaćali rimske vlasti, pod kojima su zadržali dotadašnje pos-jede. Farizejski, stručni sloj pučanstva vidio je u rimskoj okupaciji ne samo gubitak samos-talnosti Izraela, nego i prigodu uključenja u široka rimska tržišta. Zeloti se nisu mogli po-miriti s očekivanom asimilacijom Židova u političkoj zajednici od 75 milijuna stanovnika, koji su u to vrijeme činili četvrtinu svjetskog pučanstva. Oni su dizali ustanke i izvodili terorističke napade, kako bi očuvali i produbili provaliju između židovske i rimske zajed-nice. Eseni su se bili povukli iz javnog života i u zatvorenim zajednicama šutke čekali, da Jahve podigne mesiju, koji će napraviti konačan obračun s Rimljanima.
Poslije rušenja Hrama i poslije kasnijeg rušenja cijele Palestine „odabrani narod“ živio je raspršen izvan „obećane zemlje“. Stvorena je Dijaspora, koju su povezivali i vodili farizeji, koji su bili jedina sljedba, koja je preživjela burne događaje u Palestini u prvom stoljeću poslije Isusa. Kao što su neposredno poslije Isusova smaknuća farizeji, koji su nadzirali Hram, progonili Isusove sljedbenike, tako su se oni kasnije i zauvijek bili posvetili sup-rotstavljanju katolištvu ili kršćanstvu, ovisno o tomu, koja je od tih struja vodila Crkvu. Dijaspora kao vjerska zajednica i poslovna mreža uživala je zaštitu rimskih careva dok su carevi progonili kršćane, za koje su farizeji vlastima govorili da su neprijatelji Rima i po-bunjenici. Dijaspora je pripravno navodila kršćanske prvake da stvaraju otpadničke pokrete diljem umirućeg Rimskog carstva, za što su mnogi od njih bili u napasti da to čine, jer je pavlovsko kršćanstvo, koje je počivalo na mitu, a ne na odanosti životnom zajedništvu, dopuštalo različita objašnjenja Isusove pojave, koja je bila zaogrnuta mitom. Svaki mit izaziva umne ljude da traže i nađu svoja objašnjenja mita u idejnoj zbrci koju mit stvara. Smisao svakog mita je u tomu, da ga se prihvati bez pogovora, kako bi on u nedostatku provjerljive istine mogao poslužiti kao temelj sustava uvjerenja. Mit se mora jednostavno prihvatiti i obično ga se čuva dok mu u novim okolnostima ne istekne vrijeme, u kojemu je imao vjerodostojnost. Ipak, upravo takvo bespogovorno prihvaćanje „objavljene“ istine bilo je teško ranim kršćanima, koji su bili uvježbani u profinjenoj grčkoj filozofiji, mud-rosti, znanosti i umjetnosti. Posao poticanja hereze i otpadništva Dijaspora je obavljala u Srednjem vijeku i u Renesansi i to u Europi, koja je bila povezana i cjelovita.
Dijaspora je osim unutareuropskoga „građanskog“ rata protiv katolištva putem uvjetne potpore kršćanstvu vodila i vanjski rat u savezu s islamskim carstvima. Prvo je upriličena suradnja s imperijalnim arapskim Kalifatom ili kalifatima, putem koje su Arapi zauzeli široke dijelove kršćanske Azije, islamizirali mnoge kršćanske zajednice na sjeveru Afrike te zauzeli gotovo cijelu Španjolsku. Arapi su bili zaposjeli i dio Francuske, ali su bili potučeni 732. godine u bitkama kod Toursa i Poitiersa. Novu navalu na Europu, taj put s jugoistoka, upriličili su Osmanski Turci, koji su zauzeli važan dio Balkana i prije pada Carigrada u osmanske ruke. Dijaspora je tijesno surađivala s arapskim, seldžučkim i s osmanskim napa-dačima na katoličke i kršćanske zemlje. Vrhunac te suradnje bio je pod Mehmedom II Osvajateljem (1432.-1481.), koji je bio sultan u dva maha (1444.-1446. i 1451.-1481.). Su-radnji Mehmeda II i Dijaspore bile su se priključile i neke talijanske i jadranske republike, posebice Firenca za vladavine Lorenza de’ Medicija. Ipak, budući da su carigradski Židovi na svoj način vodili sultanove financijske, političke i obavještajne poslove, u prvoj noći poslije objave Mehmedove usiljene smrti došlo je u Istambulu do teškog pogroma nad Židovima.
Dijaspora je od konca petnaestog stoljeća snažno protiveuropski i protivcrkveno djelo-vala u Španjolskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i na sjeveru Njemačke, gdje su se počeli rojiti otpadnički pokreti: iluminadosi ili prosvijetljeni, hugenoti, „nova pobožnost“ u Nizozem-skoj i konačno otpadnički pokret Martina Luthera. Pokret iluminadosa suzbila je španjol-ska Inkvizicija, hugenoti su pobjegli iz Francuske oko Bartolomejske noći (1572.), a Nizo-zemska, koja je od osamostaljenja od Španjolske 1588. godine primala prognanike, pretva-rala se u prvo „otvoreno društvo“.
Uoči pojave i širenja prosvjedništva, u koje spadaju luterani, kalvinci, anglikanci, puri-tanci, husiti i druge sljedbe, počelo je silno nakupljanje kapitala prvo u gradovima-državama Sjeverne Italije i Jadrana putem trgovine s Azijom te u zemljama sjeverne Europe putem trgovine u Baltičkom moru. Slobodni kapital, koji se nakuplja sa svrhom da osvoji političku vlast, a ne da se raspline u potrošnji dobara i usluga, tražio je primjerenu ideo-logiju, kojom bi vladao kad se dovoljno nakupi i dovoljno politički osili. Kapitalu je u prvu ruku bilo dovoljno protestantstvo na sjeveru kontinenta, u Engleskoj i u skandinavskim zemljama. Došlo je do sprege kapitalizma, prosvjedništva i Dijaspore: sve troje povezivao je novac kao sredstvo vladanja. Zlatno tele! Dijaspora koja nije imala ni svoj prostor ni trajna staništa pouzdavala se samo u gotov novac. Kapitalizam je uzeo novac kao sredstvo vladanja. Prosvjedništvo počiva na uvjerenju, da na „posljednjem Božjem sudu“ čovjeka ne spašavaju dobra djela koje je činio za života, nego samo vjera te uspjeh i bogatstvo, koji se stječu marljivošću i poduzetnošću. (Pavao iz Tarza je pisao da čovjeka spašava vjera, a ne pridržavanje Zakona.)
Od početka Industrijske revolucije kapital se nakupljao u mjeri, koja mu je omogućila da odbaci sakralni ili svetovni vidik svoje dotadašnje ideologije i da prosvjedništvo zamijeni svjetovnom vjerom liberalizma. Liberalizam ima svoj vlastiti mit o takozvanoj nevidljivoj ruci, koja sama od sebe uklanja nejednoliku razdiobu potrošnih dobara i bogatstva, koja je rezultat osobne samoživosti koju liberalizam potiče. Usto, liberalizam promiče mit, po kojemu je slobodna svjetska trgovina jedini jamac svjetskog mira. Tako je stvorena sprega kapitalizma, Dijaspore i liberalizma, s tim što Dijaspora izvan sebe zagovara slobodarstvo, ali unutar sebe zajedništvo. Kapital i njegovi mediji naveli su europske narode da se uhvate na lijepak samoživosti, koja odgovara i kapitalu i Dijaspori.
U prvoj polovici dvadesetog stoljeća veliki europski povijesni narodi pokušali su se ob-raniti od grabežljive kapitalističke sprege putem komunizma, fašizma i nacionalnog socija-lizma, ali ih je kapital kaznio podizanjem Drugoga svjetskog rata. Poslije Hladnog rata kapital i njegovi mediji ponovo su se osilili pa se europski narodi moraju ponovo zaštititi i spasiti od propasti. Međutim, oni za uspjelo obavljanje tih zadaća moraju odabrati nov način i poći novim putem. Te zadaće Europa treba obaviti i za sebe i za globaliziranu vrstu Homo sapiens. Nema tko drugi!

Drugo poeuropljenje duša
Pismoznalci kapitalizma bili su predvidjeli kraj povijesti, kraj politike i kraj geografije. Me-đutim, otkad je vrsta Homo sapiens globalizirana povijest vrste počela je zamjenjivati povijest narodâ. S globalizacijom vrste došlo je vrijeme, da se politika vodi samo političkima, a ne i gospodarskim, vojnim, ideološkim ili obavještajnim sredstvima. Ne prestaje ni geografija, iako je kapitalizam nastojao sva mjesta učiniti istima pretvorbom političkih zajednica u trgovačka središta, a cijelog svijeta u mrežu takvih središta. To bi bilo u skladu s ideolo-gijom liberalizma, kojoj je potrošaštvo postalo bitnim vidikom. Ipak, tomu su se usprotivili narodi, koji su ostali na svojim povijesnim staništima. Još uvijek se ne može reći, da su islamski dio Zemljine plohe, Kina, Indija, Japan, Iran, Izrael, SAD, bivši britanski domini-oni ili Rusija jednaki i isti pa da geografija nije potrebna. Kapitalistički pismoznalci računali su, da će kapital učiniti prostor apsolutnim ili „odriješenim“, ali prostor je ostao odno-šajnim, vezanim uz životne zajednice ili narode, koji izgradnjom životnog prostora vežu zemljopisni prostor uza se. U tom smislu Europa je zadržala svoju posebnost na Zemljinoj plohi.
U čemu je, sažeto rečeno, povijesna i civilizacijska posebnost Europe? Ako se uzme da je naša vrsta već šest tisućljeća podložena civilizaciji s političkom vlašću izdvojenom iz političkih zajednica, Europa je bila jedino mjesto na Zemlji, koje je nekoliko stoljeća bilo političkom cjelinom bez središnje vlasti, koja bi bila nadmetnuta nad političke zajednice, koje su sastavljale Europu. Europljanima je bilo uspjelo, da od naroda koji su pretrpjeli slom Rima te od naroda, koji su nahrupili u Europu prije i poslije sloma Rima naprave zajedničku vladavinu krštenika, koju Englezi zovu Christendom („dom“ kao u riječi „kin-gdom“), a Nijemci Christenheit i koju bi Hrvati, koji još nemaju tu riječ, mogli nazivati Ne-beska kraljevina ili jednostavno Europa.
Druga značajna posebnost Europe je u tomu, što je Europa stvorila znanost kao sus-tavno iskustveno, eksperimentalno i teorijsko stjecanje objektivnog znanja. Znanje koje danas ima svijet proizvod je Europe, bez obzira na to, koji su se sve narodi smjestli u vlak znanosti, koji je izumila i napravila Europa. Europa je leglo znanosti, jer je ona postavila načela, svrhe, sredstva i načine istraživanja istine i stjecanja znanja. Europska znanost bila je osnovom za stvaranje suvremene tehnologije, ali i za obilno nakupljanje kapitala, koje je još jedna endemna europska pojava cijelog tijeka civilizacija. (Nakupljeni slobodan kapital i razvijena tehnologija omogućili su Europi da jedno vrijeme bude gospodaricom svijeta.) Tako, političko zajedništvo i znanost naroda Europe čine političku baštinu Europe jedinca-tom.
Europska znanost i europsko političko zajedništvo bili su plod djelovanja Crkve u vri-jeme dok je ona prianjala uz izvorno učenje Isusa iz Nazareta. Crkva je pripitomila eu-ropsko pučanstvo u mjeri, koja je omogućila i prihvat zajedništva i pomno traženje istine. Međutim, Crkva i katolištvo nisu uspjeli dovoljno pripitomiti Europljane, da oni zatome ratobornost i da se odreknu paternalizma ili starješinstva muškaraca nad ženama i djecom. Crkva je mušku ratobornost uspjela prikriti viteštvom, ali se nije dovoljno trsila, da Isusov stav prema ženama i djeci proširi Europom. Stoga su dosadašnja stalna zaraćenost eu-ropskih naroda i sadašnja podjela vrste na suprotstavljene rodove također sastavnice eu-ropske političke baštine.
Europa je i danas zaraćena te je opet podijeljena. Europa je temeljito podijeljena ideo-logijama ili sustavima uvjerenja, koji svoj svjetski rat vode upravo u Europi. Europa je poprište sučeljavanja liberalizma, islama, oslabljenog kršćanstva, plahog katolištva i ideo-logije „otvorenog društva“, koje je crkva kapitala Dijaspore. Liberalizam je svjetovna vjera, koja ima svoj mit. Islam je svetovna ili sakralna vjera, koja također ima svoj mit. Ideologija „otvorenog društva“ po svojoj staroj navadi pomaže i islamu i liberalizmu u napadu na Europu, jer je ta ideologija sračunata na slabljenje europskih povijesnih naroda i njihovih političkih zajednica. Liberalizam ratuje za kapital, koji nastoji zadržati svoju dosadašnju hegemoniju nad Europskom unijom i nad Europom. Ni islam ne ratuje oružjem, nego arabijskim novcem i turskom politikom koji idu za tim, da se seobom islamskog pučanstva u Europu presadi islam kao imperijalna ideologija. Islam sad nasrće na Europu treći put. Europa je svim vojskama i ideologijama najveća nagrada i najvrjedniji plijen.
Europa se mora uključiti u rat za samu sebe. Ona mora zaratiti za samu sebe kao plijen. Europa mora ostati Europom. Ona ne smije dopustiti da ostane tržištem ili da postane islamskim emiratom, kalifatom ili sultanatom ili islamskom zajednicom vjernih. Kapital i liberalizam su već pokazali, da ne znaju upravljati Europom. Podijelili su je i nad njom uspostavili središnju hegemonsku vlast. Sunitski islam, koji opet navaljuje na Europu, odavno pokazuje da ne zna voditi ni svoje izvaneuropske političke zajednice. Ne zna ih voditi ni bez nasilja vlasti i međudržavnih sukoba ni u slobodi za narode i ljude u njima. Islamska Europa ne može ostati Europom.
Europljani će objaviti opći rat za Europu te stupiti u otvorenu borbu i protiv liberalizma iza kojega stoji dio svjetskog slobodnog kapitala i protiv islama kao ideologije iza koje sad stoje vahabijski kapital i turska imperijalna politika, ali i protiv ideologije „otvorenog društvu“, koji je izvozna ideologija Dijaspore i koja kuži iskustvene prostore ili duše Europ-ljana. (Papa Franjo kaže, da je izmišljanje „lažnih vijesti“ djelo biblijske zmije.) Europa treba stupiti u borbu na život i smrt i ona će tu borbu lako dobiti, ako je zapodjene. Europa treba početi rat za poeuropljenje ili europeizaciju duša svih ljudi koji su se zatekli u njoj. Svrha novog rata je uspostava političkog zajedništva, gospodarske uzajamnosti, sigurnosne solidarnosti i ljudskog suosjećanja. Najubitačnije sredstvo novoga europskog rata bit će istina utemeljena na znanju i razumijevanju, koji su plodovi znanosti, koja je začeta u Europi. Opće i stručno znanje i razumijevanje ubijaju mitove.
Treba privremeno ograničiti dolazak u Europu življa, koje je islam zatucao svojim sta-romodnim mitovima, koji su izmišljeni u Arabiji cijelo stoljeće poslije početka blagotvorne benediktinske revolucije i reforme u Europi. Islamsko pučanstvo koje se zateklo u Europi treba temeljito odislamiti i razislamiti, do mjere u kakvoj su bili poeuropljeni svi narodi koju su u valovima dolazili u rimsku Europu. Islam, koji je nemoguće reformirati ili prei-načiti, jer je utemeljen na mitu, ne može se udaljiti iz Europe istiskivanjem islamskog mita nekim drugim mitom. Islamski mit se najmanje može ukloniti mitom liberalizma, koji za-govara samoživost kao sredstvo stvaranja zajedništva. (Prije petnaest stoljeća narode koji su doselili u Europu nije pripitomila rimska civilizacija, nego Isusova ideja odanosti životnom zajedništvu.) Islamski živalj u Europi treba navesti na to, da se odrekne pripadnosti dalekim mjestima, na kojima nisu izgrađeni izdašni životni prostori i da se okani prianjanja uz mitove, kakvih se Europa otresla prije nastanka islama. Svi Europljani moraju za svoje dobro i za dobro Europe prihvatiti samo pripadnost vrsti Homo sapiens i Europi, na kojoj će skupno graditi životni prostor. Islam je sad sredstvo podjele Europe, kakvo je i kapita-listički liberalizam. Oni su unutarnji neprijatelji Europe.
Europljani moraju osim islamske otvoriti još jednu idejnu bojišnicu. S jedne strane te bojišnice bit će ideja europskog političkog i ljudskog zajedništva te pripadnosti ljudi samo vrsti Homo sapiens i europskom životnom prostoru. S druge strane bit će liberalizam i ideo-logija „otvorenog društva“. Njihove pobornike treba, oslanjajući se na stvarno povijesno i sadašnje poznavanje gospodarstva te poznavanje života općenito, uvjeriti da je ljudsko životno zajedništvo proizvod biološke evolucije. Treba ih uvjeriti, da mit o samoživosti kao sredstvu stvaranja životnog zadovoljstva za sve ljude ne vodi društvenom skladu, nego stvaranju uvjeta za trajne političke revolucije u narodima. Jednako tako, izmišljanje i svojatanje ljudskih i neljudskih prava ne vodi jačanju zajedništva, nego rastresanju životnih zajednica. Pojedinci ne trebaju zakidati zajednicu, nego trebaju uporabom svojega jedinog života množiti potrošna dobra, povećavati skupno bogatstva i stvarati ljudsko dobro. Što su kapitalizam i liberalizam bez mita o nevidljivoj ruci? „Otvoreno društvo“ nije u stanju dodjelom prava i poticanjem prohtjeva zadovoljiti životne potrebe pučanstva ni pomoći ljudima da dožive ljudskost i da steknu zadovoljstvom životom. U tomu ljudi kao bližnji mogu pomoći jedni drugima. Spas Europe je u izgonu mitova iz nje.
Na rubu svjetskoga ideološkog vrućeg rata u Europi, koji se rasplamsao poslije Hladnog rata, čeka izvorno Isusovo učenje. U njemu je, ponovit ću, bitna zasada uvažavanje života kao takvoga, kao jedine svetinje u vidljivom svijetu. Dobro je samo to što unosi više života u ljude. „Ja sam došao, da svi imaju život i da ga obilno imaju!“ Dobro se može unijeti u ljude, samo tako da to ljudi uzajamno rade jedni drugima. Ljudi samo tako postaju jedni drugima bližnji. Izvorno učenje ili izvorna politička misao Isusa iz Nazareta bila je sažeta u geslo: „Caru carevo, Božje Bogu!“ Isus je objavio svoju zamisao o stvaranju ljudske i društvene dinamike mimo uspostavljenih političkih vlasti. Ta dinamika je sračunata na stvaranje ljudskog dobra.
Isus je navodio ljude da motre život i da sami zaključuju što se događa u živom svijetu i što bi se sve dobro moglo u svijetu napraviti. Nastojao je uvjeriti ljude samo u to, da oni kao ljudi mogu mijenjati i poboljšavati svijet. Govorio je, da se ljudi ne spašavaju molit-vama i plaćanjem hramske pristojbe, nego uporabom vlastitog života na korist bližnjemu. Isus ljudima nije „objavio“ istinu. On je poticao ljude da istinu otkriju sami i da uvide vla-stite, ljudske mogućnosti. On nije nastojao u ljude „utuviti“ nebesko znanje, nego ih je nastojao uvježbati u zemaljskom razumijevanju života. Isus je ljude na to navodio „pris-podobama“ iz života. On je govorio o rastu, sjemenu, kvascu, zakopanom blagu, skrive-nom biserju, talentima za ulaganje te o mogućnostima duha, koji je u čovjeku i razumije-vanje kojega je „zemaljska stvar“, a ne nebeska.
Za spas i oporavak Europe i za njezino izbavljenje od napadaja grabežljivih izvaneuropskih ideologija stari i novi Europljani moraju uspostaviti novi europski sustav uvjerenja uvažavajući posebnosti povijesne i civilizacijske baštine Europe. Posebnost Europe kao kontinenta obilježena je slijedećim rano stečenim značajkama:
● poslije sloma Zapadnog Rima Europa je postala političkom cjelinom i u njoj je ostvareno višestoljetno zajedništvo bez postojanja središnje europske vlasti;
● slijedno je utemeljena znanost kao iskustveni, eksperimentalni i teorijski postupak stje-canja znanja o vidljivom neživom svijetu i o životu kao začuđujućem postupku u takvom svijetu;
● do tih stečevina došlo je djelovanjem jedine Crkve, koja je njegovala izvorno učenje Isusa iz Nazareta.
Međutim, Crkva svojim djelovanjem ipak nije uspjela ukloniti:
● ni ratničku baštinu zatečenog rimskog pučanstva ni ratnički nagon novodoseljenih na-roda i plemena; ali ni
● uvriježeni i vrstom rašireni paternalizam ili starješinstvo muškaraca i očeva nad ženama i djecom, usprkos Isusovom stavu o jedinstvu rodova i uzrasta u vrsti.
Kasnije stečene jedincate značajke Europe bile su:
● nakupljanje i čuvanje kapitala putem izuzetne poduzetnosti europskog pučanstva i us-postava kapitalizma kao pristupa uređenju političkih zajednica, u kojemu političku vlast ima nakupljeni slobodan kapital;
● ustrajno i uspjelo nastojanje Europljana od petnaestog stoljeća da globaliziraju poslova-nje i vrstu Homo sapiens, koje je uključivalo presađivanje na ostale kontinente europskog pučanstva, a s njim i europskog sustava uvjerenja.
Povratni učinci uspostave kapitalizma ili politike vlasti kapitala te europskoga prvo poli-tičkog, a poslije i industrijskog kolonijalizma bili su:
● stvaranje „vojno-financijskog kompleksa“, koji je slobodan kapital ulagao u rat, što je dovelo do nametanja europskim narodima i cijeloj vrsti dvaju svjetskih ratova, koji su bio-loški unazadili upravo Europu;
● useljavanje ili „presađivanje“ stanovništva ostalih kontinenata u Europu, s posljedičnim unošenjem u Europu endemnih sustava uvjerenja među kojima je i nasrtljivi islam, što je u Europu donijelo zarazu „multikulturnosti“ ili istovremenog postojanja više sustava uvje-renja u istim europskim životnim zajednicama;
● uspostava hegemonije američkog financijskoga kapitalizma nad europskim narodima, koja je omogućila novu provalu u europski sustav uvjerenja putem slobodarske ideologije „otvorenog društva“;
● slaba, ali još uvijek poduzetna i bogata Europa ostala je najvrjednijim plijenom imperija-lističkih i hegemonskih sila s drugih kontinenata.
Sustav uvjerenja za Novu Europu treba postaviti na čvrste aksiome ili vrijednosti, koji će biti u skladu s europskom povijesnom i civilizacijskom baštinom. Aksiomi novog životonazora za Europu i za globaliziranu vrstu su:
● život je najveća vrijednost u vidljivom svijetu;
● Sustav uvjerenja za Novu Europu je jedini sustav uvjerenja za naš kontinent;
● dovoljan je i prihvatljiv samo jedan i isti sustav uvjerenja za Europu i za globaliziranu vrstu;
● sustav uvjerenja utemeljen je na neprijepornom znanju prikupljenom u znanosti, a ne na mitovima, pričama ili domišljajima pismoznalaca političkih vlasti;
● sustav uvažava potrebu životnog zajedništva i služi životnim zajednicama;
● sustav jamči čovjeku slobodu za uporabu vlastitog života za stvaranje skupnog dobra, a vrsti slobodu prilagodbe životnim okolnostima i slobodu moguće prilagodbe potrebama vrste okolnosti koje ona sama stvara;
● sustav uvažava jednakost svih životnih zajednica u vrsti;
● sustav vrsti omogućuje uspostavu i održavanje mira i dogovorne bilateralne suradnje svih životnih zajednica;
● sustav pomaže ljudima i životnim zajednicama da imaju prihvatljivo i predvidljivo vla-danje i postupanje i ne služi političkim vlastima za nadzor ljudi i životnih zajednica;
● politička vlast treba biti usađena u životne zajednice i imati snažne ovlasti za obavljanje skupnog ljudskog posla;
● uvažavanje opće biološke evolucije i kulturne evolucije vrste Homo sapiens, koja je u ži-votne jedinke naše vrste unijela sposobnost ocjene vlastitog života ili ljudski duh, koji je proizvod čovjekova organizma;
● kulturna evolucija unijela je u našu vrstu pojam svrhe pa je ostvarenje ljudskih svrha postalo životnom potrebom ljudi;
● moguća vjera ljudi u nedokažljive ili objavljene istine nije javno ili državno, nego skrive-no osobno ili obiteljsko pitanje.
S obzirom da je u europsku baštinu utkan izvorni pristup životu Isusa iz Nazareta važno je predvidjeti prinos koji novom sustavu uvjerenja mogu dati Isusovo učenje i Katolička crkva. Mjesto učenja Isusa iz Nazareta i uloga Crkve u uspostavi i održavanju Sustava uvje-renja za Novu Europu bili bi u slijedećem:
● navedeni aksiomatizirani sustav uvjerenja ima model, uzorak ili primjer u „nebeskom kraljevstvu“ ili sustavu uvjerenja, koji je za cijelu vrstu predvidio i promicao Isus iz Naza-reta;
● javno i političko djelovanje Katoličke crkve, koja čuva Isusovu misao te njeguje baštinu Isusova djelovanja i života, treba biti svedeno na poticanje okupljanja svih Europljana za uspostavu jednoga, jedinog sustava uvjerenja za Europu i za vrstu Homo sapiens;
● otpadničke crkve trebaju prestati javno djelovati, jer su one revizijom, izvitoperenjem i mitologizacijom Isusova učenja i djelovanja podijelile cjelovitu Europu, a njihovi prvaci i pripadnici neka se jedinačno pridruže okupljanju za Novu Europu;
● na općoj, univerzalnoj, katoličkoj Crkvi je da sama odluči, hoće li se uključiti u okupljanje ili ga čak i predvoditi na temelju poznavanja i čuvanja izvornog Isusova pristupa uređenju odnosa u cijeloj vrsti, koji je jedincat i konačan u povijesti i u civilizaciji;
● vrijednost doprinosa Crkve okupljanju za uspostavu Sustava uvjerenja za Novu Europu ovisit će o njezinoj pripravnosti i sposobnosti, da u sebi nadvlada kršćansku, protestantsku, liberalističku struju, koja još uvijek pristaje uz mitove.
Crkva i baštinici Isusova izvornog učenja moraju stupiti u rat za uspostavu sustava uvjerenja, koji će spasiti Europu. Isus je svojim učenicima za života govorio, da „nije došao da donese mir, nego rat“. Govorio im je: „Blago vama kad vas budu kudili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima! Tà, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas!“ (Mt 5, 3-1

Zaključak
Probuđeni i okupljeni europski narodi pripremit će se za novi, treći svjetski i opći europski rat. Taj će se rat opet voditi u Europi, ali ne oružjem i ne među europskim povijesnim narodima. Europski narodi skupno će voditi idejni rat za micanje iz europskog prostora tuđih nametljivih ideologija: islama, liberalizma i „otvorenog društva“. Bez pobjede u tom ratu nema oporavka Europe. Uvjet za pobjedu je uklanjanje iz Europe trojanskog konja Europske unije, u kojemu su se u europske naroda zavukle neprijateljske ideologije.

Pojmovnik

Odredba 1: Život je usađen u tvar, a javlja se samo u jedinačnim organizmima, koji su svrstani u vrste života; vrste traju, a ne žive, a jedinke žive, a ne traju. Jedinke vrsta se u svojoj vrsti skupno množe, hrane i brane te tako jamče trajanje vrste. Život jedinke je u dinamičkom održavanju ustaljenih odnosa među organima i organskim sustavima njezina organizma te među funkcijama tih organa i sustava.
Odredba 2: Evolucija života kao nastanak novih ili nestanak postojećih vrsta je postupak, koji se sastoji od nasumične pojave molekularnih mutacija u rodnoj tvari organizama, od slijedne preinake organizama i od moguće prilagodbe preinačenih organizama postojećim ili promijenjenim okolnostima života.
Odredba 3: Homo sapiens je biološko-kulturna vrsta života, koja – za razliku od biljnih vrsta, koje imaju kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje te od životinjskih vrsta, koje imaju samo slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje – ima i pojmovno, simboličko ili apstraktno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, po kojemu su se jedino u tu vrstu zavukle laž, obmana, zabluda i vjera u nedokažljive tvrdnje, koje se ne čine očitima. U ostalim su vrstama opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje istiniti.
Odredba 4: U svakoj političkoj zajednici ili u „društvu“ djeluju četiri međusobno spletene mreže društvenog utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja, putem kojih se zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Nijedna od tih mreža utjecaja nema trajnu prevagu nad ostalima.
Odredba 5: Životni prostor (Lebensraum) je prostor, koji skupina pripadnika vrste Homo sapiens smišljeno, sustavno i skupno dograđuje na određenomu zemljopisnom prostoru.
Odredba 6: Životna zajednica ili narod je skupina pripadnika vrste Homo sapiens, koji na svojemu povijesnom zemljopisnom prostoru skupno i neprekidno dograđuju životni prostor.
Odredba 7: Civilizacija je pristup uređenju javnih poslova, po kojemu je vlast izdvojena iz ljudske zajednice i stavljena nad „društvo“, u kojemu vlada podjela rada i podjela ljudi te u kojemu je putem uporabe pisma vlast vezana uz imovinu. Civilizaciji nije prethodilo barbarstvo, nego izvorno ljudsko zajedništvo, koje je bilo rezultat evolucije života. Civilizacija je zatrla to zajedništvo. U svakoj civilizaciji poseban pismoznalski sloj ili posebna ustanova upravlja u ime vlasti obveznim sustavom uvjerenja.
Odredba 8: Sustav uvjerenja životne zajednice je skup osnovnih tvrdnji, na kojemu (1) pripadnici vrste Homo sapiens temelje životni stav; (2) počiva očekivano ponašanje i postupanje pripadnika životne zajednice; i (3) politička vlast djelomice zasniva nadzor ponašanja i postupanja podanika političke zajednice ili države.
Odredba 9: Vjera ili religija je sustav uvjerenja, koji se sastoji od nedokažljivih tvrdnji koje nisu očite te koje se obično prikazuju kao istina objavljena od božanstva putem jednoga iznimnog čovjeka ili putem uske skupine nadahnutih ljudi.
Odredba 10: „Kraljevstvo nebesko“ je sustav uvjerenja, koji je za cijelu vrstu Homo sapiens postavio Isus iz Nazareta, po kojemu ljudi svoj životni stav temelje na potrebi sustavne njege životnog zajedništva te po kojemu ljudi svoje ponašanje i postupanje međusobno usklađuju unutar životne zajednice, ne obazirući se preveć na zahtjeve političkih vlasti. Po „nebeskom kraljevstvu“, životne zajednice upravljaju same sobom iz samih sebe.
Odredba 11: Katolištvo je drugo ime za „nebesko kraljevstvo“, pri čemu riječ „katolički“ na drevnogrčkom jeziku znači „opći“, „univerzalan“ [ kata (κατα) = uvažavajući, holos (χολοσ) = cjelina].
Odredba 12: Kršćanstvo je preinačeno i toliko unakaženo katolištvo ili „nebesko kraljevstvo“, da je ono moglo poslužiti kao ideologija mjesne političke vlasti: carske, kraljevske, kneževske i gradske ili kasnije izvanprostorne vlasti kapitala. Kršćanstvo je vjera, koju je objavio Pavao iz Tarza te koja kao i svaka vjera počiva na nedokažljivim tvrdnjama, priči ili mitu, a ne na neospornomu općeljudskom uviđanju životne stvarnosti vrste Homo sapiens.
Protestantstvo je kršćanstvo, koje je poslužilo kao svetovna (sakralna) vjera kapitala, koja se – kad se kapital dovoljno osilio prema vrsti Homo sapiens – pretvorila u liberalizam kao svjetovnu vjeru kapitala, pri čemu se protestantska samoživost pretvorila u potrošaštvo.
Odredba 13: Duša je čovjekov skriveni i od tuđeg uvida zaštićen unutarnji iskustveni prostor, u koji se upisuje životno iskustvo čovjeka i u kojem ljudski duh ili čovjekova samosvijest obavlja ocjenu vlastitih postupaka čovjeka i procjenu valjanosti cjeline njegova jedincatog života. „Sav-jest“ ocjenjuje to, je li se jedinačni čovjek pridržavao zakona, propisa, običaja i danih obećana, i ona je kulturno mjesno uvjetovana i uobličena. Ljudski duh bezuvjetno i slobodno ocjenjuje ukupnu uporabu života svojega jedincatog nositelja.
Odredba 14: Dijaspora je s jedne strane zajednica vjernih, a s druge mreža nakupljanja bogatstva Židova raspršenih prvotno Rimskim carstvo, a poslije najviše Europom, a danas cijelim globaliziranim svijetom. Kao djelatna i pomična, a ne mjesna ili prostorna zajednica Dijaspora nije smjela nakupljati bogatstvo u nekretninama i proizvodnom poduzećima, nego u gotovu novcu i u trgovačkim mrežama raspetim diljem svijeta. Dijaspora je znatno pridonijela pojavi prosvjedništva i uspostavi kapitalizma, u kojemu političku vlast ima slobodan kapital. Dijaspori je nepoćudno svako prostorno zajedništvo.

Continue Reading

12 veljača 2018 ~ 0 Comments

Radosna novost: Doba slobodne suradnje država

Postupak globalizacije poslovanja korporacija globalizirao je i vrstu Homo sapiens, koja je time postala nedjeljivom cjelinom i koja je prepoznala, da je ona uistinu iznimna vrsta života. Globalnost vrste neizbježno vodi smaku kapitalizma i istovremenom smaku civilizacije, kao sredstva vladanja vrstom, a ne sredstva rasta i napretka vrste. Globalizacija vrste potpuno je razotkrila zloćudnost kapitalizma, kao svjetske vladavine i istovremeno izvrgnula uvidu pravu narav civilizacije. Civilizacija je otela vlast izvornim čovjekovim životnim zajednicama, a jedinu umnu, radnu i izumiteljsku vrstu u životinjskom carstvu ona je na neodređeno vrijeme pretvorila u podaničke radne postrojbe.
Smak civilizacije kapitala i civilizacije općenito neće biti posljedicom ničije zapovijedi ili odluke ili mogućeg djelovanja providnosti, nego nužnost do koje vode sadašnje nevoljno stanje čovjeka i težak položaj naše vrste u živom svijetu. Budući da je svatko „kovač svoje sreće“, smije se reći da je naša vrsta minulih šest tisuća godina civilizacije i posebice proteklih šesto godina kapitalističke civilizacije bila slabom kovačicom svoje sreće. Vrsta je sama dopustila da se njezinim izvornim životnim zajednicama otme njihova unutarnja vlast, da se vlast iz njih iznese i da ta ukradena vlast zavlada mjesnim zajednicama i cijelom vrstom. Vrsta je to dopustila, jer je bila podijeljena i usitnjena. Vlast je od početka civilizacije rabila svoje odijeljene političke tvorevine u našoj stvarateljskoj vrsti za svoje probitke i za jačanje same sebe. Pritom je ljudski posao vrste ostajao neobavljan. Posao naše umne vrste je smišljena prilagodba općim okolnostima u vidljivom svijetu, koja omogućuje da se život širi vrstom i da svaki pripadnik vrste ima sve više života u sebi. Homo sapiens je nestabilna vrsta života: u njezinim jedinkama razina i bogatstvo života značajno se mijenjaju kako se mijenjaju prilike unutar vrste.
Globaliziranoj vrsti predstoje obračun i oproštaj s kapitalizmom i civilizacijom. Kapitalizam se pokazao nepopravljivim, a civilizacija bez kapitalizma neće biti održljiva, jer je kapitalizam konačan uzorak ili primjerak civilizacije, koja je dosad iskušala sve moguće načine i sva sredstva vladanja. Budućnost već nadire u vrstu. Međutim, vrsta ne može stupiti u budućnost dok god ostane u slabom stanju u kakvomu je sada. Vrsta mora ojačati za novu, pravu budućnost i osposobiti se za obavljanje dužnog, ali propuštanog ljudskog posla. Voljni pripadnici vrste moraju ozdraviti i trebaju se oporaviti. Vrsta treba steći unutarnju otpornost i razviti jaku silu, kojom će odgovarati na nasilje. Sadašnje stanje vrste i stanje čovjeka posljedice su vladavine kapitala nad vrstom i uspostave civilizacije, koja je sputala vrstu, kako vrsta ne bi mogla obavljati svoj posao prilagodbe životnim okolnostima. Civilizacija je zatrla zajedništvo, a kapitalizam je ljude od bližnjih pretvorio u takmace. Ljudi se u kapitalizmu trajno međusobno nadmeću i glože te time obavljaju posao za kapital, a ne za vrstu. Vlast rabi ljude za svoje probitke. Vrsta se sama zapustila.
Kapital je rano u proteklom stoljeću na vrstu navalio dva teška svjetska i opća europska rata, a rano u sadašnjem stoljeću vrsti je nametnuo organizirani terorizam i okužio je Islamskom državom Iraka i Levanta (ISIL). Te opačine pokazuju, da se vrsta sama upropaštavala i da se i dalje upropaštava ratujući unutar sebe te da su pripadnici vrste prisiljeni trajno bolovati, trpjeti zlo i oskudijevati u dobru.
Jasna spoznaja vrste o teškom stanju u njoj i o jadnom stanju čovjeka prisiljava vrstu na okupljanje oko njezina zadružnog ljudskog posla, koji je u njoj tisućljećima bio neobavljan. Ovaj spis je poziv vrsti za okupljanje i za homogenizaciju, koji će vrstu očuvati kao cjelinu i u njoj razviti jaku političku silu, kojom će se vrsta suprotstaviti sili civilizacijske vlasti i nadvladati je. U spisu je radosna novost, da postoji inačica civilizaciji kapitalizma i civilizaciji općenito. Alternativa postoji! Ovaj spis nosi radosnu novost za život. Spis nije „glas vapijućega iz pustinje“, nego glas iz namnožene vrste Homo sapiens. Sadašnje stanje vrste nije njezino ni trajno ni konačno stanje. Kulturna evolucija naše vrste teče. Vrsta se može oporaviti, a njezino stanje ustaliti, ako ona bude smišljeno popravljala prilike unutar sebe. Otkriće uzroka slabog stanja čovjeka budi nadu u vrsti. U vrsti raste odlučnost, da ona sama počne stvarati svoju budućnost, umjesto da njezinu budućnost i dalje određuje civilizacija kapitalizma.
U nedavnoj prošlosti veliki povijesni narodi Europe i Azije nastojali su poboljšati stanje čovjeka reformiranjem kapitalizma i uspostavom inačnih sustava, kao što su merkantilizam, gospodarski nacionalizam, korporatizam, socijalni kapitalizam, nacionalni socijalizam, fašizam i komunizam. Međutim, navedene privremene alternative pravom, izvornom kapitalizmu također su počivale na gospodstvu javnog ili privatnog slobodnog kapitala nad tržištem, tržišta nad gospodarstvom, a gospodarstva nad životnim zajednicama. Ni ti kratkotrajni sustavi nisu uspijevali zaposliti sve ljude bez zapodijevanja ratova. U njima kapital nije postao i ostao vezanim uz mjesto i uz mjesni rad. Kroćenje kapitalizma i njegova eutanazija mogu se izvesti samo (1) trajnim vezanjem kapitala uz rad i prostor te (2) usađivanjem tržišta u gospodarstvo, a gospodarstva u životne zajednice. Ovaj spis nosi radosnu novost o uklanjanju kapitalizma i novost o prestanku civilizacije povratom vlasti u životne zajednice. Poslije oslobođenja od civilizacije i kapitalizma životne zajednice će moći upravljati same sobom i u sebi upriličiti obavljanje ljudskog posla prilagodbe vrste okolnostima i širenja života vrstom.
Globalnost nameće vrsti da iz sebe ukloni sva zadana ili nametnuta, a životno neizdašna mjerila ponašanja i postupanja ljudi. Vrsta će postaviti nova mjerila ponašanja i ta mjerila će podrediti nasušnoj potrebi uzajamnog stvaranja skupnog dobra u životnim zajednicama. Vrsta se treba okaniti ovisnosti o zatečenim sakralnim i svjetovnim sustavima uvjerenja, koja su razdirala i rastresala cijelu vrstu i sve njezine životne zajednice. Vrsta treba prigrliti jedan i jedini sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi samo vrsti i životnom prostoru na kojemu se ljudi zateknu. Pripadnici vrste trebaju biti privrženi skupnom stvaranju životnog dobra. Pripadnost vrsti i privrženost skupnom dobru stvorit će mogućnost poboljšanja stanja čovjeka, ali i povećati mogućnosti i slobodu naše vrste za prilagodbu okolnostima, koje vrsta trajno sama mijenja. Vrsta će početi domišljeno mijenjati okolnosti u kojima traje.
Vrsta se treba osposobiti za upravljanje svojom budućnošću. To od svakog čovjeka traži da svoju stečenu slobodu uloži u stvaranje skupnog životnog dobra. Samoupravljanje budućnošću vrste traži samoupravljanje mjesnih životnih zajednica koje sastavljaju vrstu. Život kao jedina prava vrijednost u vidljivom svijetu i potreba širenja vrstom punog ljudskog života traže i nameću obavljanje ljudskog posla u temeljnim životnim zajednicama. K tomu, s obzirom na to, da ponašanje jedinki u našoj vrst nije urođeno kao u ostalim vrstama, svaki čovjek mora naučiti upravljati vlastitim životom, što je u kapitalizmu teško postići.
Kapitalizam i civilizacija su zamisli, koje su našle provedbu u svijetu vlasti, politike, geopolitike, gospodarstva, fizičke sile i zemaljskih obvezujućih ideologija, koje ljudima određuju pravila ponašanja i postupanja. Zamisao Radosne novosti također će se i to uskoro ostvarivati u svijetu politike i vlasti, u kojemu uvriježene životne zajednice ili povijesni narodi imaju svoje države, kao sredstva vođenja politike.
Poslije izbijanja financijske krize u SAD 2007. godine svjetsko gospodarstvo ušlo je u zastoj. Velika svjetska recesija pokazala je, da kapital nije u stanju ravnati ni sam sobom, a kamoli svjetskim gospodarstvom. Ponovila se Velika depresija iz 1929. godine, nakon koje su stari eurazijski narodi s razvijenim gospodarstvima – mađarski, talijanski, ruski, japanski, njemački i kineski – iz nužde pošli putem gospodarskog nacionalizma u primjerima fašizma, industrijskog komunizma, nacionalnog kapitalizma ili gospodarskog militarizma. Stoga se nije bila ostvarila američka zamisao iz vremena Prvoga svjetskog rata, po kojoj bi američki kapital putem Lige naroda vladao dekoloniziranim svijetom iz kojega su uklonjena dugovječna europska carstva.
Poslije Drugoga svjetskog rata kapital, koji je bio usredotočen u SAD nastojao je ostvariti gospodstvo nad svijetom putem novih svjetskih ustanova: UN, IMF, ITO i Svjetske banke. Ta se zamisao nije mogla ostvariti, jer je Sovjetski Savez bio zauzeo polovicu Europe i izveo komunističke revolucije u Kini te u nekim drugim zemljama Azije. Komunizam je bio ugrozio i kapitalizam kao pristup uređenju društva. Poslije Hladnog rata svjetskim ustanovama dodane su područne ugovorne tvorevine kao što su NAFTA u Sjevernoj Americi i Europska Unija te redoviti sastanci političkih prvaka vodećih industrijskih zemalja ili trgovinskih blokova – G8, G7, G20, ASEAN i MERCOSUR ili pobačeni TTP i TTIP.
Prva velika recesija u našem stoljeću bila je prouzročena nagonskom bezobzirnošću slobodnog kapitala, koji se poslije sloma komunizma bio oslobodio straha za sebe i za kapitalizam te se bio osilio. Do svjetske recesije došlo je poslije područne recesije u Jugo-istočnoj Aziji 1997. godine, koja je imala isti uzrok. Velika recesija je potpuno obrukala kapitalizam posebice stoga, što su liberalni ekonomisti bili razglasili da se krize i recesije ne mogu ponoviti. Recesija je ponovo probudila brojne narode, koji ne žele trpjeti nove recesije i u njima čekati milostinju svjetskih financijskih ustanova. Ti narodi se počinju okupljati oko monetarnog pitanja i počinju dogovorno izdvajati svoja gospodarstva iz dosadašnje svjetske kapitalističke mreže korporacija. Kapitalizam postupno prestaje kao svjetski gospodarski sustav. Svjetske financijske ustanove: IMF, WTO i Svjetska banka gurnute su na rub svjetskog gospodarstva djelovanjem politički jakih i još neovisnih nacionalnih država te njihovim bilateralnim dogovorima. Sve više zemalja dogovorno dopušta plaćanje svoje robe i usluga u moneti kupca, a ne u američkom dolaru ili euru. Zlato se sve više uzima kao obračunsko sredstvo međudržavne robne razmjene.
Postupno potkopavanje gospodarske uloge kapitalizma donijelo je prevrat u politički vidik kapitalizma kad je američki narod shvatio da svjetski kapitalizam, koji se iz industrijskog pretvorio u financijski, upropaštava i njega i njegovu zemlju. Poslije predsjedničkih izbora u SAD 2017. godine počela je velika preobrazba u svijetu, koja će u malo vremena dovesti do zamjene kapitalizma politizmom®. Politizam je pristup uređenju političkih ili životnih zajednica, po kojemu politika obujmljuje tri ostale glavne mreže društvenog utjecaja: gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. U politizmu nasuprot kapitalizmu posljednju riječ nema kapital, nego politika kao sredstvo političke volje naroda ili životne zajednice, kojim se obavlja javni, narodni posao.
Politički procesi koji se odmataju pod pogledima narodâ posljedice su globalnosti vrste. Nositelji kapitala su iznenađeni snagom globalizirane vrste. Oni postaju svjesni da kapital ne može nadzirati globalnu vrstu. Odnedavno ni SAD ne žele biti političko, vojno, policijsko i obavještajno uporište kapitala. Kapital nema više izliku da na okupu nasilno drži svjetske države, kako one ne bi međusobno ratovale. Svjetski kapital u svojem rezervatu drži još samo obrukanu i neuglednu Europsku uniju. Vrsta je sama po sebi sijelo biološkog i kulturnog zajedništva pa ona ne treba zajedništvo, kakvo se stvara i jamči vlašću i silom kapitala. Globalnu se vrstu ne može nadzirati s jednog mjesta ili iz par financijskih ustanova i političkih zajednica. Takozvani Vašingtonski konsenzus je propao i nestao. Nositelji kapitala uviđaju svoju nemoć pred globalnom vrstom. Došlo je vrijeme da se politička vlast opet raspača i, što je bitno, unese u povijesne narode ili uvriježene životne zajednice, a ne da se prenese na neke nove neodržljive političke tvorevine.
Svijetu je potrebna usitnjena, distribuirana ili raspačana vlast, koja je usađena u životne zajednice. Ranija raspačana politička vlast bila je zamijenjena usredotočenom vlašću slobodnog kapitala, koji je kao sredstva vladanja vrstom rabio tržište i korporacije. Radosna vijest uključuje zamjenu upravljačke uloge korporacija novom ulogom naroda i zamjenu slobodnoga svjetskog tržišta slobodnim dogovorom suverenih naroda. U prijašnjim carstvima, hegemonijama i višenacionalnim tvorevinama vlast je imala jedna politička zajednica, koja je gospodarila ostalima. Globalnost vrste nameće vrsti djelatno životno zajedništvo, koje će, geopolitički rečeno, biti utemeljeno na bilateralnoj suradnji država ili na suradnji „države i države“. Svjetsko životno zajedništvo vrste počivat će samo na bilateralnoj suradnji država. Bilateralna ili dvostrana suradnja je zapovijed globalizirane vrste. Dosadašnji svjetski kapitalistički sustav nametnik je na svjetskom gospodarstvu, koje može postojati i bez takvog sustava.
Dvostrana suradnja političkih zajednica odnosno država, koje su sredstva životnih zajednica, djelotvorno je sredstvo uklanjanja višenacionalnih tvorevina, kakva je i dalje Europska unija. Suradnja „države i države“ i suradnja pripadnih životnih zajednica vodi uspostavi svjetske mreže dogovorne suradnje. Usto, potrebna i neizbježna dvostrana suradnja nameće narodima ili životnim zajednicama, (1) postavljanje primjerenih političkih sustava, koji će narode osposobiti za suradnju putem stvaranja životnog dobra, i (2) sređivanje političkih odnosa i uklanjanje političkih razmirica između „države i države“. Globalnost vrste sili sve narode da budu bližnji.
Suradnja „države i države“ utkana je u novu političku filozofiju Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine. Nova i konačna geopolitika u globaliziranoj vrsti nameće i nov način vođenja mjesne politike u životnim zajednicama. Svaki narod treba politiku, koja će biti sredstvo provedbe njegove skupne političke volje. Time će i suradnja „države i države“ dobiti trajan i zdrav temelj. Po novoj političkoj filozofiji za novo doba dviju pravih svjetskih velesila, suradnja „države i države“ mora imati temelj u suverenosti, zaštićenosti i blagostanju naroda. Najbolja sredstva zaštite svakog naroda su njegova životna sljubljenost i njegova sposobnost za stvaranje životnog dobra, koje je ulog u suradnju država.
Politizam kao pristup uređenju i vođenju životnih zajednica i kao način stvaranja opće svjetske mreže suradnje omogućit će vrsti, njezinim životnom zajednicama i jedinačnim ljudima da ozdrave, da se oporave i da ojačaju. To će ih osposobiti za obavljanje ljudskog posla prilagodbe vrste promjenljivim životnim okolnostima, širenja života diljem vrste i bujanja života u svakom čovjeku. Za to je vrsti potreban dugotrajan mir. Kapital ne zna ratovati bez ratne uporabe država i naroda. Sad su države nesposobne za zapodijevanje rata, a narode se više ne može navesti na vođenje rata. Narodi neće rabiti svoje države za vođenje rata, nego za dogovaranje suradnje. Suradnja „države i države“ na podlozi suverenosti, zaštićenosti i blagostanja naroda je jedini jamac svjetskog mira.
Velika preobrazba svijeta iz gospodstva kapitala, korporacija i tržišta nad vrstom u mrežu suradnje životnih zajednica i njihovih država je istinska, željno i dugo očekivana revolucija. Radosna novost je to, što se svijet preokreće ili preobraća pod oštrim pogledima narodâ. Budućnost nadire u vrstu!

Continue Reading