Archive | država

11 prosinac 2017 ~ 0 Comments

Globalnost vrste i suverenost naroda

Sažetak
Globalizacija poslovanja i vrste Homo sapiens unijela je nepovratnu promjenu ne samo u odnose među državama, nego i u odnose među ljudima unutar država. Iznenada uspos-tavljena globalnost vrste potresla je cijeli sustav civilizacije kao pristupa uređenju društava, koji je bio nametnut vrsti i nadmetnut nad nju.
Povijest civilizacije od prijeantičkih vremena može se uzeti kao povijest kovanja ideja vladanja zemljama ili državama te kao povijest neuspjelih nastojanja za provedbu tih za-misli. Dijelovima naše vrste vladali su bogovi, veliki svećenici, kraljevi, skupštine slobodnih građana, carevi, skupštine feudalnih velikaša, kraljevske loze, otvorena društva i kolonijalne matice, a od Industrijske revolucije, u kojoj je napravljena kapitalistička država, državama vlada kapital. U ime naroda ili radničke klase kapitalu su se neuspjelo odupirali nacionalni socijalizam i komunizam. Kapital je poslije sloma tih dvaju sustava vladanja nastojao zavladati cijelim svijetom kao velikim nepodijeljenim tržištem.
U tom samoživom nastojanju kapital je htio globalizirati samo svjetsko poslovanje, ali mu se omaknula i globalizacija naše vrste. Okupljena, globalna vrsta postala je golemom elementarnom političkom silom, koja je nametnula životnim zajednicama i političkim vlastima uvažavanje zahtjeva mjesnih životnih prostora, preuzimanje odgovornosti za za-dovoljenje životnih potreba mjesnog pučanstva te poštivanje naravi i uloge bioma.
Globalizacija prisiljava mjesne, obično povijesne, životne zajednice da se suvereno i odgovorno postave prema svojem zemljopisnom i životnom prostoru te da za njih izgrade primjeren politički sustav, koji će ne samo štititi njihove ljude i narod, nego će i jamčiti međusobnu suradnju političkih zajednica odnosno suradnju „države i države“.
Globalnost naše vrste već je prisilila mjesne političke vlasti da se ne upuštaju u među-državne ratove, a sad ih prisiljava da iz sebe iskorijene unutarnje ratove i sukobe, kako bi sve države, političke zajednice ili životne zajednice postale sposobnima za djelotvornu suradnju „države i države“ u svjetskoj, globalnoj mreži suradnje. Iz svijeta treba ukloniti sadašnji kaos. Svijet treba upostojiti ili stabilizirati putem slobodne suradnje suverenih i odgovornih mjesnih vlasti, koje se moraju vratiti u svoju životne zajednice. U svijetu se umjesto civilizacije kapitalizma treba uspostaviti vladavina vrste.

Civilizacija nad vrstom Homo sapiens
Globalnost vrste je iznenadila sve vlasti, koje ne pripadaju čovjekovim zajednicama. Pose-bice je iznenadila nositelje slobodnog kapitala. Globalnost je vrstu učinila subjektom i mjestom odgovornosti. Moglo bi se reći, da je vrsta postala sveobuhvatnom ili „krovnom“ političkom zajednicom. Drugo, globalnost je presudno promijenila poimanje prostora: svaki dio Zemljine plohe je nečiji pa više nema tuđega. Svako mjesto pripada nekomu iz vrste Homo sapiens. Usto, životni prostor, koji vrsta dograđuje na zemljopisnom prostoru odavno je vrsti postao bliži i preči od zemljopisnog prostora. (Gruntovnica je važnija od katastra!) Treće, vrijeme (čas) je također dobilo novo značenje, zbog ubrzanja promjene koju uzroči globalnost vrste: u povezanoj vrsti svaki čovjek životom i djelovanjem unosi promjenu, koja se očituje u životu svih ostalih ljudi. Vrijeme prisiljava vrstu, da počne upravljati promjenom prilika u sebi i okolnosti oko sebe.
Globalnost se nije dogodila svim životinjskim vrstama, nego samo posebnoj biološkoj vrsti, zapravo biološko-kulturnoj vrsti, koja ima neke značajke koje nemaju „čiste“ biološke vrste. Globalnost se mogla dogoditi samo našoj kulturnoj vrsti. Jedna od značajki naše vrste je razvijeno pojmovno mišljenje, koje je evolucija čovjeku dometnula na njegovo slikovno opažanje i znanje, kakvo kao jedino imaju ostale životinjske vrste. Druga bitna nova značajka naše vrste je radna sposobnost. Već je Homo habilis, „djed“ Homo sapiensa u rodu Homo, rabio predmete nađene u prirodi za obavljanje posla, koji mu je omogućivao bolju prehranu. Čovjek-radnik je na zemljopisnom prostoru s vremenom izgradio bogat životni prostor, u koji se ljudi rađaju, u kojemu žive i iz kojega umiru.
Naša vrsta je s vremenom uspostavila civilizaciju kao poseban pristup uređenju ljudskih društava, u kojima je (samo)upravljanje bilo oteto zajednici i kao vlast stavljena nad druš-tvo. Vlasti jedinačnih civilizacija, kao što su bile prve ili izvorne civilizacije, rabile su ljude kao podanike, koji nisu izgrađivali životne prostore sami od sebe, nego po zapovijedi i pod prisilom vlasti. Izvorno životno zajedništvo bilo je zamijenjeno civilizacijom, kojoj nije prethodilo barbarstvo, nego zajedništvo.
Usto, rabeći čovjekovu sposobnost pojmovnog ili simboličkog mišljenja, vlasti su lju-dima nametnule novi sustav uvjerenja ili novu vjeru. Umjesto strahopoštovanja prema prirodnim silama i štovanja vlastitih pređa, koji su bili plod iskustvenog ili slikovnog miš-ljenja, ljudi su bili natjerani ili navedeni vjerovati u nedokažljive i neprovjerljive „objavlje-ne“ istine ili u neoborljive neistine. Vjere civilizacija imale su snažan „kozmološki“ vidik, koji je bio plod nagađanja pismoznalaca i svećenika, ali i obvezujući „antropološki“ vidik, kojim je nova vjera određivala ili definirala pripadnike naše vrle, poduzetne, marljive i izumiteljske vrste kao podanike vlasti koji trebaju služiti božanstvima. Civilizacija je uvjerila naše pređe, a i dalje uvjerava naš naraštaj da je vrsta Homo sapiens to, što ona nije i što ona ne može biti. Čovjekova sposobnost pojmovnog mišljenja je „dobar sluga, ali zao gospodar“.
Vlasti su vrstu podijelile u mnoštvo civilizacija, koje su bile opasane zidinama ili su civili-zacije jedne od drugih bile odijeljene nenastanjenim prostorima i prirodnim granicama. Podignute zidine nisu prvobitno bile sredstvom zaštite „zajednice“ koja je ionako bila zatrta, nego sredstvom zaštite vlasti. Vlasti su prije toga već bile podijelile ljude podjelom rada.
Globalnost vrste omogućuje vrsti da razvije jaku političku silu, koja će biti rezultanta mnoštva slabih, sitnih sila jedinačnih ljudi. Njezina globalnost izvest će vrstu sa stranputice civilizacije i vratiti je na put zajedništva, koje će počivati na mjesnom zajedništvu i na svjetskoj, globalnoj, vrstinoj mreži zajednica. Povratak vrste zajedništvu traži rastvaranje ili razgradnju civilizacije. U tom postupku bit će potpuno promijenjeni poimanje i mjesto vlasti, poimanje i svrha političkih zajednica ili država, poimanje mjesne suverenosti i od-govornosti te poimanje i ovlasti političkog sustava.
U vrijeme uspostave izvornih civilizacija u Egiptu, Mezopotamiji, Južnoj Aziji i u Kini vrsta je već raspolagala pojmovima prostora i vremena. Prostor i budućnost naroda imali su vrlo važnu ulogu pri uspostavljanju vlasti. Uspostavom civilizacije iz vrste je uklonjeno samo-upravljanje, a nad vrstom je uspostavljena vlast. Predvodništvo u vrsti zamijenjeno je vlašću nad vrstom: unutarnja vlast zamijenjena je vanjskom. Prve civilizacije bile su gradovi-države, koji su imali svoje granice preko kojih nisu puštali došljake, a ni svoje moguće bjegunce. U izvornim civilizacijama naglo se pojavilo bogatstvo. Na naplavinama plodnog mulja velikih rijeka prikupljala se bogata ljetina, ali je riječne vode trebalo krotiti golemim ulogom rada, koji je dobivan silnim usredotočenjem radne snage u radne brigade. Novootkriveno bogatstvo i naporan rad podanika nove vlasti stvarali su golem višak vri-jednosti, koji su ponajviše prisvajali nositelji vlasti, ali koji je djelomice bio ulagan u dog-radnju životnog prostora: dio u objekte infrastrukture, a dio u politički ugled vladara pu-tem gradnje piramida, velebnih palača i visokih tornjeva.
Namnožene civilizacije, države ili gradovi-države ratovali su jedni protiv drugih kako bi zauzeli dodatan zemljopisni prostor i uzeli pučanstvo. Međutim, države su i sklapale saveze pa su jedna drugoj često, ali ne zauvijek priznavale pravo nadzora nad prostorom i ljudima. Tako je nastao pojam suverenosti i to suverenosti ili vrhovništva vlasti nad političkim zajednicama, narodima ili životnim prostorima. Tijekom trajanja civilizacije kojih šest tisuća godina izredali su se carstva, hegemonije, imperijalizam i kolonijalizam, putem kojih bi jedne političke zajednice vladale nizom drugih političkih zajednica. Od antičkih vremena neki su narodi presađivali svoje pučanstvo u tuđe prostore. Drevni Grci pravili su tr-govačke kolonije u Sredozemlju i drugdje. To su činili i drevni Feničani, koji su za razliku od Grka u svojim kolonijama izgrađivali životne prostore, u koje su unosili kapital, znanje, tehnologiju i proizvodnju. Od Renesanse Englezi su svoje pučanstvo presađivali na druge kontinente i na daleka oceanska otočja.
Civilizacije su od davnine međusobno trgovale, ali su jaki vladari nastojali proširiti svoj zemljopisni prostor, kako bi napravili cjelovit gospodarski prostor, u kojemu bi se odvijala sva gospodarska djelatnost uključujući i trgovinu. U potpunim gospodarskim prostorima dodana vrijednost je ostajala u državi. Tako su Akađani od dvadeset četvrtog stoljeća prije Isusa stvarali golemo carstvo koje se protezalo od današnjeg Libanona do današnjeg Omana. Drevnožidovski spisi iznose ideju ili Jahvino obećanje tobožnjem Abrahamu o stvaranju židovskog gospodstva nad cijelom vrstom: Židovi su bili probrani da budu vla-dari svijeta. Perzijsko carstvo protezalo se na prostoru od 11 milijuna četvornih kilometara. Aleksandar Makedonski privremeno je nadzirao prostor veći od perzijskoga. Rimljani su uspostavili sustav Pax romana na trima kontinentima oko Sredozemnog mora.
U novije vrijeme Habsburzi, Nizozemci i Englezi nastojali su uspostaviti svjetsku vla-davinu na svim kopnima i oceanima. Napoléon Bonaparte nastojao je za Francusku nap-raviti Kontinentalni sustav. Karl Marx je donio zamisao o svjetskoj vladavini avangarde rad-ničke klase. Adolf Hitler je za Nijemce nastojao napraviti Neue Ordnung. SAD su od Prvoga svjetskog rata neuspjelo nastojale uspostaviti svjetsko gospodstvo kapitala i tržišta.
Tijekom cijele civilizacije mijenjali su se poimanje suverenosti i mjesto vlasti, koja je bila iznesena iz zajednica. Za suvremene države se kaže, da mogu imati pet značajki, od kojih države obično imaju tri, a da su dvije zastupljene samo u stanovitoj mjeri. Te značajke su slijedeće:
1. Državu čini pučanstvo na jasno određenom zemljopisnom prostoru, koje priznaje zaje-dničko vrhovno tijelo vlasti.
2. Zajedničko tijelo vlasti ima posebno osoblje, državnu administraciju, koja provodi od-luke vlasti te vojnu službu, koja ako je potrebno silom podupire provedbu odluka vlasti i koja štiti političku zajednicu od nasrtaja slično ustavljenih država.
3. Tako ustavljenu državu druge slično uspostavljene vlasti priznaju kao neovisnu u djelo-vanju na prostorno omeđeno i u gibanju ograničeno pučanstvo odnosno na podanike ili državljane.
U ranijim vremenima nisu sve države imale te značajke, jer su granice država bile slabo određene i jer je administrativni ustroj država bio slab, a priznanje jedne države od drugih država bilo upitno i nepostojano.
4. U teoriji i u zbilji pučanstvo države osjeća i smatra da ono čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti jednom narodu.
5. Jednako tako pučanstvo političke zajednice može smatrati da čini zajednicu po tomu, što pripadnici naroda uzajamno sudjeluju u preuzimanju obveza i u uživanju dobrobiti.
Postoje države kao što je Španjolska, političke tvorevine kao što je bila Jugoslavija i vi-šenacionalne političke instalacije, kakva je Europska unija, u kojima pučanstvo nema osjećaj pripadnosti istom narodu. Takav osjećaj su imali drevni Židovi i drevni Egipćani, a kasnije su se tim narodima pridružili i Kinezi. U carskom Rimu istom se pod konac Carstva počelo govoriti o „Romanima“ i o „Romaniji“. Hrvati se uvijek željeli pripadati samo Hrvatskoj.
U svakoj suverenoj državi ili političkoj zajednici valja razlučiti (1) političku zajednicu, (2) politički sustav u njoj i (3) nositelje vlasti, koji upravljaju političkim sustavom. U du-govječnim carstvima, kakva su bila egipatsko, asirsko, kinesko, bizantsko ili tursko carstvo politička zajednica je svjesno žrtvovala slabe nositelje vlasti, koji u izravnoj vlasti imaju politički sustav, kako bi sačuvala taj sustav, o kojemu ovise opstanak političke zajednice i dobrobit pučanstva. Kinezi su umjesto izrođenih carskih loza često na vlast dovodili uzurpatore prijestola. U Bizantu nije postojalo pravo prvorođenstva, nego se novi car birao po ratničkim sposobnostima, a na prijestolu bi ga održala sposobnost vođenja državne politike. U drevnom su se Egiptu izredale brojne carske loze, ali se politički sustav održa-vao. Tako je bilo i u drevnoj Asiriji.
Politički sustav ili režim kralježnica je političke zajednice. Njega čine ne samo adminis-trativni ustroj i vojska, nego i sustav pozitivnih zakona i propisa, porezni sustav o kojemu ovisi financiranje vlasti, administrativnog ustroja i vojske, društveni običaji i običajno pra-vo, očekivanja pučanstva, ukupan politički postupak, razdioba vlasti i ovlasti, glavne inte-resne skupine o kojima ovisi stvaranje bogatstva političke zajednice, sustav uvjerenja te mnoge druge zasade. Politički sustav stvara državna politika, koju oblikuju nositelji vlasti i drugi konstitutivni čimbenici. U carskoj Rusiji konstitutivne sile bile su car, crkva, plem-stvo, vojska i carska straža ili garda. U drevnoj Kini to su bili stručni državni ustroj i car. U suvremenoj Kini to je Komunistička stranka Kine, kao što je slučaj i u svim de facto ili de iure jednostranačkim državama.
U suvremenim kapitalističkim državama jedina prava vlast je kapital. Vidljivi nositelji vlasti novače se iz kartela političkih stranaka, koje se dodvoravaju nositeljima kapitala, kako bi im dodijelili dužnost zašite slobode tržišta, putem kojega se prikuplja dodana vrijednost, koja treba povećati bogatstvo nositelja kapitala. Politički sustav, koji je postavljen u zemlje „liberalne demokracije“ jaram je, koji prisiljava pučanstvo – i kao proizvođače i kao potrošače – da se muči za stalno množenje slobodnog kapitala, koje jača političku vlast kapitala. Očito je to, da je vlast kapitala vanjska, a ne unutarnja ili samoupravna vlast naroda ili životnih zajednica. Mjesto vlasti kapitala je izvan naroda i izvan vrste Homo sapi-ens.
Kad se u današnjoj kapitalističkoj državi jasno razluče politička zajednica ili država, poli-tički sustav i nositelji vlasti može se reći, da su nositelji vlasti izdali svoje domovine i da politički djeluju po zapovijedima nositelja kapitala. Nositelji vlasti, koje novače političke stranke okrenuli su leđa svojim narodima i cijeloj vrsti Homo sapiens. Stanje izdaje u nacionalnoj politici nije posebnost nijedne države. Politički sustavi kapitalističkih država od prestanka Hladnog rata užurbano su ugađani potrebama daljnjeg nakupljanja kapitala i slobodnog kolanja kapitala od jedne do druge političke zajednice ili od jednog do drugog životnog prostora. Kapital je vrhovna ili „krovna“ politička zajednica, koja se nad sve voljne zemlje „liberalne demokracije“ postavila ne kao hegemon, nego kao apsolutno i izravno teritorijalno carstvo s usredotočenom i intenzivnom vlašću. Kapital ne dopušta mjesnim, obično povijesnim, političkim zajednicama ni da vode unutarnju, a kamoli vanj-sku politiku. Hegemon dopušta zemljama pod njegovim skrbništvom vođenje unutarnje politike.
Kapital je pravi vladar, kakvi su ranije bili veliki svećenici, kraljevi, carevi, kneževi, nad-biskupi, pape, diktatori, glavni tajnici jedine političke stranke u državi, carski namjesnici, kolonijalni guverneri ili poslovne korporacije, kakve su vladale Indijom, Indonezijom ili velikim dijelovima dalekih kontinenata. Međutim, postoji bitna razlika između svih čovje-kolikih vladara i kapitala. Kapital nije osoba ni fizička ni pravna, kakve su bile East India Company u Engleskoj ili Vereenigde Oostindische Compagnie u Nizozemskoj. Kapital je besmrtan i bešćutan vladar, koji ne može i ne zna preuzeti odgovornost, jer nema osobu. Kapital je jednostavno stvar, koju je smislio i iskovao čovjekov poročan um, koji jednakim naporom proizvodi istinu i laž, dobro i zlo, pohvalu i pokudu, nagradu i kaznu.
Kad se razmatraju pitanja suverenosti i političkog sustava političkih zajednica ili država treba imati na umu, da je riječ: (1) o vladavini u biološkoj vrsti ili nad biološkom vrstom Homo sapiens, koja kao biološka vrsta treba slijediti zakone života kao takvoga, od kojih je jedan neizbježnost prilagodbe ne jedinačnih ljudi, nego cijelih životnih zajednica i cijele vrste; i (2) o jedinoj kulturnoj vrsti u biomu, u kojoj su jedinke svjesne toga, što se s njima događa i što se događa s cijelom vrstom.
Sadašnja vlast kapitala, a tako je bilo i sa svakom dosadašnjom izvanjskom civilizacij-skom vlašću, nema osjećaj i smisao za potrebu vrste da se prilagođuje okolnostima, koje mijenja sama vrsta, ali koje mijenja i vlast koja je nad njom uspostavljena. Kapital kao vla-dar nad vrstom potpuno je neosjetljiv za potrebu prilagodbe vrste. Kapital prema vrsti postupa neodgovorno, iako je nositelj suverenosti. Nasuprot tomu, kapital traži od ljudi da mu se prilagođuju kao pojedinci, ali ne uvažava potrebu prilagodbe ljudskih zajednica. Zato je kapital raspršio vrstu u nebiološko „društvo“, koje ne slijedi zakone života, nego zapovijedi kapitala. Kapitalu smeta svako stvarno zajedništvo. Ljudima dobrog pojmovnog vida biva jasno, da se prilagodba vrste ne smije i dalje prepuštati nebiološkom, nečov-ječjem, neodgovornom i bešćutnom kapitalu.
Kulturnost vrste počiva na razvijenom mozgu i složenom umu njezinih jedinki, koji omogućuju čovjeku da osim slikovnog ima i pojmovno opažanje i znanje. Međutim, čov-jekovo pojmovno, apstraktno ili simboličko znanje je poročno i nepouzdano. U svim civi-lizacijama, a posebice u kapitalističkoj, vlasti su pomno birale i činile obveznim sustave uvjerenja, među koje spada i kapitalistički liberalizam, kako bi uvjerile pripadnike vrste da oni nisu pripadnici vrste, nego podanici vlasti i sluge božanstava. Jedan od vidika suvere-nosti vlasti u svim civilizacijama bilo je pravo vlasti da nametne obvezujući sustav uvjerenja. Tako je bilo u drevnom Izraelu, u pokršćanjenom Rimskom carstvu, u Arapskom kalifatu ili u Osmanskom sultanatu, a tako je i sad u kapitalizmu. Sustav uvjerenja zadaje definiciju čovjeka.
Služeći se sustavom uvjerenja te rabeći poročnost čovjekova pojmovnog opažanja, znanja i pamćenja, sve civilizacijske vlasti uspijevale su uvjeriti vrstu, da je ona to što nije. Nebrojeni školovani ljudi naše kapitalističke civilizacije i danas smatraju, da su oni toliko oslobođeni zakona života, da se smiju, trebaju i mogu prilagođivati samo zahtjevima kapi-tala, tržišta i nesmiljenog gospodarskog rasta, a da se ne trebaju prilagođivati životnim okolnostima i da ne trebaju slijediti zakone života, koji je biološka, a ne poslovna ili tržišna pojmovna kategorija. Kapitalistička vjera liberalizma uvjerava ljude, da su oni podanici političke zajednice Kapital, a da nisu pripadnici biološko-kulturne vrste Homo sapiens.
Izvorne civilizacije bile su nametnute određenom življu vrste u vrijeme pojave iznimnog, čudesnog bogatstva u dolinama velikih rijeka: Nila, Eufrata i Tigrisa, Inda i Žute rijeke. Vlasti su ljude namamile iznenadnim bogatstvom, kako bi ih pripitomile ili pokorile, podložile i ujarmile te od vrste Homo sapiens napravile vrstu Homo subjugatus (lat. iugum ser-vitutis, sužanjski jaram). Kao što su u Ledenom dobu mnoge životinjske vrste pod prijetnjom gladi u posluhu prišle našoj vrsti, koja je imala razmjerno obilje hrane, tako je neolitski radni čovjek privučen obiljem žitarica prihvatio izvornu civilizacijsku vlast, iako su se no-sitelji te vlasti držali kao posebna, iznimna, probrana i odabrana vrsta. Kao što su životinj-ske vrste, koje je čovjek „pripitomio“ ili udomaćio u Ledenom dobu, čovjeku dobro služile za rad, zaštitu i prehranu, tako su civilizacijom pripitomljeni pripadnici vrste života Hromo sapiens služili vlastima za povećanje bogatstva, učvršćenje suverenosti i jačanje njihova nadzora nad prostorom i ljudima. Kao što je kod nastanka izvornih civilizacija naplavljeni mulj donio običnim ljudima obilje, a jakim ljudima vlast, tako su u vrijeme Industrijske revo-lucije znanost i tehnologija donijele prvo zapadnima i poslije svim narodima bogatstvo, a kapitalu neograničenu vlast nad našom živom, biološko-kulturnom vrstom. Poslije svakog svojega revolucijskog skoka ili uspjeha civilizacijske vlasti bi vrsti nametnule politički sustav ili poredak, putem kojega se provodila volja vlasti, a ne politička volja vrste sračunata na prilagodbu.
Svetovne vjere i svjetovni sustavi uvjerenja u svim su civilizacijama pružali utjehu po-korenim ljudima i stvarale dojam lažnog zajedništva u vrsti, iz koje je bilo uklonjeno živo-tno zajedništvo. Gotovo sve vjere nudile su samo zagrobno zajedništvo, a liberalizam ne nudi ni to. (U drevnom Egiptu seljake, koji su faraonima zidali piramide kao rezidencije za život u vječnosti, nije poslije biološke smrti čekao nikakav život: ni pojmovan, apstraktan ili simboličan.) Religije su vezale glave podanicima suverenih vlasti, ali im nisu vezale ruke, jer vezane ruke ne mogu raditi.
Posljedice ili simptomi vladavine kapitala danas su vidljivi u političkom, gospodarskom, sigurnosnom i kulturnom kaosu, koji je kapital svojim množenjem i svojim slobodnim kolanjem napravio diljem svijeta. Kapital je kao rak u organizmu vrste. Kapital je posljednji ili svršni vladar nad vrstom Homo sapiens. Međutim, vladarsko mjesto koje je zauzeo mrtvi, proizvedeni, a ne rođeni kapital stvorila je civilizacija, koja je iznijela vlast iz zajednice i stavila je nad „društvo“, u koje je raspršila zajednicu. U kapitalizmu kapital zauzima vladarsko mjesto, koje je priredila civilizacija. Stoga će poraz kapitalizma ujedno biti i poraz civilizacije. Poslije toga vlast će se moći vratiti u narode i u vrstu.
Raspršenjem izvornih ljudskih zajednica i uklanjanjem zajedništva iz nje naša vrsta pos-tala je toliko neotpornom na pritisak kapitala, tržišta i nepotrebnog gospodarskog rasta, da proizvedeni stres slabi i čovjekovu biologiju. Jedinke ostalih životinjskih vrsta sačuvale su zajedništvo koje im je donijela evolucija, a oslobađaju se stresa bilo bijegom bilo napadom na napadača koji ih ugrožava. Ljudi kao zarobljeni i porobljeni podanici svake civilizacije, a posebice civilizacije kapitalizma, stalno žive pod stresom, kojemu ne mogu umaknuti. Usto jedinačni ljudi nemaju oslonac i zaštitu ni u zajedništvu. Dapače, danas ljudi jedni u drugima proizvode stres, stisku ili tjeskobu neprestance se međusobno nadmećući na tržištu i to na zapovijed kapitala. Vrsta već šest tisuća godina civilizacije ne odlučuje sama o sebi.

Globalnost vrste Homo sapiens
Naša vrsta pod pritiskom civilizacije i posebice pod silom kapitalističke civilizacije propuš-tala je, da se slobodno prilagođuje okolnostima, koje su stvarale vlasti i ona sama. Ipak, došlo je vrijeme da vrsta nadoknadi propuštenu prilagodbu i da se poslije toga nastavi prilagođivati. Globalnost vrste stvorila je u vrsti golemu silu, kojom će se vrsta moći nositi sa svim pokušajima da se nastave sadašnja vlast kapitala nad vrstom, ali i sama civilizacija.
Pod utjecajem sile globalnosti vrsta se počinje buditi: narod po narod. Vrsta gleda oko sebe – kako je za američke doseljenike rekao drugi američki predsjednik John Adams – i shvaća da je ona vrsta te shvaća da je ona ugrožena vrsta života. (Dok se jedinačni ljudi gube i propadaju kapitalizam nastoji osvježiti vrstu eugenetikom.) Naša vrsta je u teškom stanju zbog izostanka prilagodbe. Prilagodba je način zaštite i opstanka vrste. Ostale živo-tinjske vrste ugibaju neopazice odnosno nesvjesno, a naša vrsta svjesna je svoje moguće propasti. Čovjek je svjestan svojeg stanja, a vidi i to, kakvu mu budućnost nose kapitalizam i civilizacija općenito. U našoj i jedinoj kulturnoj vrsti bioma svijest o vlastitom stanju stvara odgovornost. Odgovornost vrste za samu sebe stvara u našoj vrsti potrebu suverenosti. Vrsta će postati suverenom gospodaricom sebe i svoje prilagodbe.
Vrsta se više ne smije prepuštati ni volji kapitala ni volji bilo koje druge vanjske, civili-zacijske vlasti. Od druge polovice dvadesetog stoljeća nema žestokih pokušaja uspostave civilizacijskih sustava, koji bi oborili i zamijenili kapitalizam. Nakon potresa koje su u vrsti izazvali komunizam i nacionalni socijalizam narod po narod odmeću se od kapitalizma u gospodarski nacionalizam i u suradnju „države i države“. Kineski sustav „socijalizma s kineskim značajkama za novo doba“ zapravo je gospodarski nacionalizam. Globalnost vrs-te je grobarica civilizacije kapitala te kapitalizma kao pristupa uređenju društva. Vrsta ne smije i neće dopustiti zametanje ili uspostavu kakve nove civilizacije s vanjskom vlašću ili s vlašću izvan vrste.
Globalnost vrste je anticivilizacijska sila velike razorne snage. Vrsta više ne treba tuđu vlast nad sobom, jer se sama može hraniti pa se više ne smije dati „pripitomiti“, kako je bilo u civilizacijskoj revoluciji prije šest tisuća godina ili u Industrijskog revoluciji odnedavno. Kruha u vrsti ima na pretek. Napredak vrste i blagostanje u njoj važni su i za slobodnu unutarnju i za slobodnu vanjsku prilagodbu vrste. Ako se slobodu da i za što, izgubi se i sloboda i to, za što je sloboda prodana.
Suverenost, zaštita i napredak naroda ili životnih zajednica koji čine vrstu uvjeti su ne samo uspostave i održavanja svjetskog mira koji je vrsti potreban za prilagodbu, nego i uvjeti upriličenja suradnje među životnim zajednicama vrste. Suverenost životnih zajednica nerazdvojno je sparena s odgovornošću za vrstu i za njezinu prilagodbu. Zaštita i životnih zajednica ili naroda i cijele vrste počiva na zajedništvu. To se odnosi i na unutarnju zaštitu u narodima i na zaštitu cijele vrste. Napredak vrste ili blagostanje u vrsti jamče i vrsti i njezinim narodima slobodu potrebnu za prilagodbu. „Nitko neće da vas hrani!“ Suverenost i odgovornost pripadaju vrsti, a ne izvanjskoj vlasti, koja pod izlikom prehrane vrsti oduzima slobodu za prilagodbu. Okupljena vrsta već ima iza sebe silu globalnosti, koja vrsti daje suverenost ili vrhovništvo „mimo civilizacijske vlasti“. Tako je upravo Isus iz Nazareta gledao na odnos vlasti i društvene odnosno ljudske dinamike. Kapitalizam i civilizaciju ne treba rušiti! Treba ih iz vrste izgurati „uništa“.
Želim napomenuti, da izraze „narod“ i „životna zajednica“ rabim naizmjence. Naime, povijesni narodi već se pretvaraju u životne zajednice. Razlog tomu su seobe pučanstva, koje u povijesnim životnim prostorima uvišestručuju sustave uvjerenja. Naglo nastalo teško stanje u povijesnim životnim prostorima može se poboljšati (1) uklanjanjem svih endemnih sustava uvjerenja uključujući i domaći te (2) svjesnim pripadanjem svakog čovjeka samo vrsti i životnom prostoru. Jedinačni ljudi više ne smiju pripadati zemljopisnom prostoru. U globaliziranoj vrsti jedinim iznimkama hoće biti Židovi, koji žele zauvijek biti zaokupljeni svojim povijesnim zemljopisnim prostorom. To je uistinu neobično, jer je Isus iz Nazareta za rimske vladavine Palestinom proglasio nebesko kraljevstvo kao životni prostor, u kojemu vladaju vjera u ljudsko zajedništvo i pripadnost samo vrsti Homo sapiens. Isus je usred životnih zajednica usadio bližnjega, svakog čovjeka na kojega se naiđe u životu.
Globalnost se sad, pod konac civilizacije, pokazuje razornom silom, ali ona će se uskoro pokazati kao stvaralačka, graditeljska sila. Pod njezinom zaštitom ljudi, narodi i vrsta prilagođivat će se okolnostima, koje se burno mijenjaju te djelatno izgrađivati poslijecivili-zacijski svijet potpunoga mrežnog zajedništva. Zajedništvo će postati sredstvom prilagodbe vrste okolnostima koje je ona stvorila te koje će ona i dalje mijenjati. Osim toga vrsta treba svojim potrebama (suverenost, zaštita, napredak) i potrebama bioma prilagođivati daljnji postupak globalizacije. Globalnost je „kapital“ vrste, koji se da prilagođivati. Slobodan novčani kapital ne želi se prilagođivati i ne zna preuzeti odgovornost. Globalnost je vrsti nametnula odgovornost, ali joj je i dala suverenost.
Postupak globalizacije i naša vrsta moraju se uzajamno prilagođivati. Vrsta se prilago-đuje globalnosti unutarnjim zajedništvom u narodima te zajedništvom i uzajamnošću među narodima ili životnim zajednicama. Riječ je o kulturnoj, a ne o biološkoj prilagodbi, ali o prilagodbi koja utječe i na biologiju vrste. Vrsta je od globalnosti dobila „mandat“ za prilagodbu. U tomu je smisao suverenosti životnih zajednica. Suverenost znači da zajednice vladaju same sobom u mjeri koja je potrebna za prilagodbu i unutarnjim prilikama i vanjskim okolnostima i to putem zajedništva, koje zajednicama jamči i zaštitu i napredak. Životne zajednice se prilagođuju i unutarnjim i vanjskim zajedništvom. Stoga u postupku prilagodbe vrste nema mjesta izvanjskoj vlasti.
Globalnost svijeta koja vrsti nosi odgovornost i daje suverenost promijenila je i smisao političkog sustava postojećih političkih zajednica. Narav vlasti određuje ulogu i zadaće političke zajednice i posljedično političkog sustava. Dosad je politički sustav bio sredstvom provedbe političke volje kapitala, jer je kapitalistička država bila u vlasti kapitala. Uloga i smisao političkog sustava kapitalističke države ili političke zajednice je daljnje nakupljanje slobodnog kapitala putem tržišta, putem najvećeg mogućeg gospodarskog rasta, putem uporabe prirodnog blaga te uporabom znanja i rada radnika i robota. Ukratko, politički sustav kapitalističke države služio je nadzoru prostora te ljudi, naroda i naše poduzetne, marljive i izumiteljske vrste. Svaki civilizacijski politički sustav imao je kao opću svrhu nadzor prostora i ljudi u ime i po zakonima vlasti. Svrha kapitalističkog političkog sustava je izvlačenje stvaranog bogatstva i njegova preobrazba u slobodan kapital, koji je sredstvo uspostave i čuvanja političke vlasti. Svrha nakupljanja kapitala nije zaštita naroda i vrste, a ni potrošnja na tržištu proizvoda i usluga.
Životne zajednice, koje obujmljuju postojeće povijesne političke zajednice, pod silom globalnosti vrste prihvatile su odgovornost za prostor i lude, a od kapitala su preuzele suverenost. Time su se uloga i smisao političkog sustava korjenito promijenili. Politički sus-tav postojećih političkih zajednica ili država odsad treba provoditi političku volju dijela vrste okupljenog u životnu zajednicu. Političke zajednice i njihovi politički sustavi neotuđiva su i nezamjenljiva sredstva životnih zajednica. Oni su kostur ili politička, javna infras-truktura mreže životnih zajednica vrste. Tako smislom političkog sustava u poslijeciviliza-cijskom svijetu, u kojemu je vlast ponovo usađena u životne zajednice, postaju (1) zaštita životnih zajednica i vrste, (2) jamčenje napretka ili blagostanja životnih zajednica i vrste, koji uključuju i množidbu u vrsti, te (3) omogućivanje i olakšanje prilagodbe promjenljivim okolnostima, koja uključuje i zdušnu suradnju i uzajamnost među životnim zajednicama. Sila globalnost vrste već otima „vladarsko žezlo“ kapitalu i postupno uvodi u vrstu demokraciju, narodovlašće ili vladanje životnim zajednicama iz njih samih.
Navedene svrhe nove uporabe političkog sustava neostvarljive su bez uspostave ljuds-kog zajedništva u političkim zajednicama i u cijeloj vrsti Homo sapiens. Kao što je svaka civi-lizacijska vlast imala pomno sročen sustav uvjerenja, koji je uz državnu silu i pozitivne zakone omogućivao djelatan nadzor prostora i ljudi, tako unutarnja vlast svake životne zaje-dnice vrste treba imati jedan, isti sustav uvjerenja za vrstu. To je nedvojbeno uvjerenje o pripadnosti samo vrsti i životnom prostoru, a ne o pripadnosti umjetnim, neprirodnim, nebiološkim i neživotnim političkim tvorevinama ili, pak, zemljopisnom prostoru. Sustav uvjerenja vrste je vjera u zajedništvo.
Politički sustav životnih zajednica vrste treba biti tako ugođen, da ljudi uistinu žele pri-padati vrsti i životnom prostoru. Taj sustav treba prigrliti ljude i odvraćati ih od stvaranja podjela u životnim zajednicama. Uspostavljeno zajedništvo jamči ljudima volju za život, potiče im životnu nadu, omogućuje svima doživljaj ljudskosti i stvara u ljudima osjećaj stvarne pripadnosti životnoj zajednici. Novi politički sustav za vrstu treba zaustaviti indi-vidualizaciju pripadnika naše vrste, i preokrenuti je u jačanje i produbljivanje ljudskog za-jedništva. Najteže proturječje kapitalizma je istovremena globalizacija poslovanja i indivi-dualizacija pripadnika vrste. Vrstu treba sa stranputice civilizacije vratiti na put zajedništva. Koliko će dobro biti ugođen novi politički sustav znat će se po razini stresa, koji ljudi stvaraju jedni u drugima.
Politički sustavi jedinačnih životnih zajednica moraju s druge strane jamčiti da će odnosi među životnim zajednicama i njihovim političkim sustavima uključivati samo bilateralnu suradnju ili suradnju „države i države“. Sustav treba spriječiti stvaranje „višenacionalnih aranžmana“ i višedržavnih političkih instalacija, kakva je Europska unija. Zlo takvih poli-tičkih i neživotnih tvorevina je u onemogućivanju ili zatiranju prilagodbe, na kojoj će po-čivati spas i oporavak vrste. (Države koje pripadaju području eura vode politiku, kakvu ne bi vodile da ne pripadaju tom području.) Dvostrana suradnja dviju država dopušta i potiče prilagodbu. Politički dogovori su plod prilagodbe.
Politički sustavi povijesnih političkih zajednica usađenih u nove životne zajednice vrste moraju jamčiti životnim zajednicama jaku vlast, a vlast može biti jaka samo, ako ima sve-srdnu potporu pučanstva. Demokracija može imati i uvijek bi trebala imati jaku vlast. Slaba demokratska vlast posljedica je slabe ili lažne demokracije, kakva je dosad vladala kapi-talističkim državama, među koje spada i sadašnja hrvatska država. (Munjevitu pojavu ISIL-a u Iraku omogućila je slaba vlast, koju je proizvela slaba i patvorena demokracija, koju su u Irak ucijepile američke okupacijske vlasti.) Domaća unutarnja vlast smije i mora biti jaka. Sadašnje slabe političke vlasti u kapitalističkim državama odgovaraju kapitalu. Međutim, te države su toliko slabe da vrlo neobične, mračne, skrivena i često od tuđina financirane političke sile nastoje u njima uzeti vlast. To im obično ne uspijeva, ali njihovo nastojanje redovito produbljuje politički kaos u državama sa slabom unutarnjom vlašću. Otud dana-šnji politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos u svijetu.
Usporedba suverenosti kapitala i suverenosti životne zajednice pokazuje koliko prom-jena naravi vlasti mijenja ulogu i zadaće političke zajednice te sastav i djelovanje političkog sustava. Novi politički sustav štiti životne zajednice umjesto da obavlja nadzor prostora i ljudi. Umjesto vladara i vladanja uvest će se predvodništvo i suradnja. Umjesto instrumen-talizacije pučanstva doći će do okupljana naroda. Umjesto poretka uvode se red i poticanje ljudi na suradnju i zajedništvo. Međutim, novi politički sustav nije sračunat na jalove odnošaje među ljudima i životnim zajednicama, nego na proizvodnju dobara i dobra, koji čine sadržaj razmjene u suradnji ljudi i zajednica. Dobro koje mogu stvoriti samo ljudi kao svjesni pripadnici kulturne vrste Homo sapiens odnosi se i na zaštitu bioma, kojemu naša vrsta pripada. Najveće dobro koje može napraviti naša vrsta je održavanje najmanjeg pot-rebnog rasta gospodarstva, umjesto najvećeg mogućeg rasta, za kojim ide kapital u nakani nakupljanja čim većeg privatnog bogatstva.
Globalnost nosi stalnu mijenu, jer u okupljenoj vrsti svaki jedinačni čovjek svojim živo-tom i djelovanjem unosi u svijet promjenu. Svaki pripadnik kulturne vrste je slobodan kao nositelj života u vrsti koja traje, ali koja ne živi. Jedinke ostalih, čistih „bioloških“ vrsta žive u slobodi, ali nisu slobodne, jer im je ponašanje urođeno, određeno i predvidljivo. Ljudi su slobodni, ali oni svoju slobodu trebaju uporabiti za proizvodnju dobra za svoju životnu za-jednicu i za razmjenu dobra s ostalim životnim zajednicama. Pravo je da ljudi rabe ili gube vlastitu, osobnu slobodu za prilagodbu vrste i za stvaranje dobra za zajednicu, a ne samo za sebe. Što čovjek može napraviti sam? Može samo iskorištavati zajednicu. Kapitalizam počiva na iskorištavanju zajednice, a politizam ili vladavina životnih zajednica, koji će njegovati vrsta, traži i nudi uporabu života za skupno dobro. Što drugo korisno čovjek može raditi i napraviti dok živi vrlo kratko u odnosu na trajanje vrste?
Politički sustav za vrstu uvodi red potreban za očuvanje zajedništva, čuvanje plodova rada, stjecanje znanja i razumijevanje svega u životu, poticanje i zaštitu poduzetnosti te ja-čanje unutarnje kohezije zajednica. Sustav treba omogućiti probir ljudi za predvodništvo, koji će ostati usađenima u zajednicu. Sustav može i mora omogućiti obrazovanje i odgoj ljudi za zajedništvo i suradnju. Sadašnji kapitalistički politički sustav potpuno je uklonio obiteljski odgoj iz vrste, koja od svih životinjski vrsta najviše treba odgoj. Kapitalizam odgaja ljude na tržištu, kako bi postali izdašnim potrošačima i kako bi o životu znali i ra-zumjeli čim manje.

Zaključak
Težak i dubok politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos u svijetu pokazuje, da se svjetski politički sustav ne može nositi s promjenom, koju je u vrstu unijela globalizacija, koju je smislio i upriličio kapital. Pojava ISIL-a, nesposobnost Europske unije da uredi i osposobi svoje gospodarstvo, ozbiljna prijetnja nuklearnim ratom, prave seobe naroda i nezaustavljiva trgovina opijatima koja upropaštava stotine milijuna života – da spomenem samo neke nevolje koje pogađaju vrstu – pokazuju da su države ili političke zajednice svi-jeta same ostale bez vlasti i da u kapitalu imaju neuspjelog vanjskog gospodara. S druge strane, kapital kao gospodarski izvor pokazao je, da nije sposoban ne samo za vođenje politike i za postavljanje sustava zaštite prostora i ljudi, nego ni za upravljanje gospodar-stvom i samim sobom te da nije voljan preuzeti odgovornost ni za što.
Posvemašnji kaos koji je kapital posijao diljem svijeta i nesposobnost kapitala da vodi politiku vrste sili kapital na kapitulaciju i na predaju vlasti. Političku vlast u svijetu preuzet će životne zajednice koje sastavljaju vrstu. One će političku vlast zadržati u sebi, a posve-mašnjom suradnjom „države i države“ uvest će red u svijet. Kako bi mogle uspjelo obav-ljati taj posao, životne zajednice će u svojim političkim zajednicama ili državama uspostaviti jaku, suverenu vlast, koja će se oslanjati na vlastito pučanstvo. Kako bi uspostavile suradnju „države i države“ i jamčile mir u svijetu, političke zajednice životnih zajednica ili naroda postavit će političke sustave, koji omogućuju provedbu političke volje naroda ili životnih zajednica. Red u vrsti može se uspostaviti samo dvostranom suradnjom suverenih država.

Continue Reading

17 srpanj 2017 ~ 0 Comments

angela@€reich.ordnung

Čini se, da je njemačka politika pod sadašnjom kancelarkom za razliku od njemačke politike pod kancelarom Helmutom Kohlom neprijateljska prema Hrvatskoj. Njemačka je prije Hrvatsku pomagala diplomatski, politički, gospodarski, humanitarno i vojno. Izjava savezne kancelarke dan uoči sramotne odluke arbitraže o određivanje naše državne granice sa Slovenijom nije bila prijateljskom izjavom. Isti dan SAD su izjavile da uređenje granice treba riješiti dogovorom dviju država. Jednak stav zauzela je i Britanija izjavom neposredno nakon izricanja kreativnog pravorijeka voditelja arbitraže, u kojoj Hrvatska nije sudjelovala nakon odluke Sabora o povlačenju iz korumpiranog arbitražnog postupka. Poštivanje odluke denhaške arbitraže nije tražio nitko osim kancelarke.
Zašto je i u ime čega je Njemačka tako neobično postupila? Čini se, da je razlog tomu to, što se Njemačka sedamdeset godina nakon sloma u Drugome svjetskom ratu vratila svojoj trajnoj geopolitičkoj strategiji, koju su izvorno provodili Habsburzi, a poslije Kaiser i Bismarck te na koncu Treći Reich. Pokušaj povratka Njemačke baštinjenoj političkoj strategiji oslonjen je na njemačku povijesnu političku misao. Hrvatska politička misao može se sažeti u stjecanje autonomije i nesvrstavanje. Srpska politička misao može se sažeti u traženje gospodara, koji bi Srbima dao druge narode kao sluge, da im mogu gospodariti na zauzetom tuđem prostoru. Njemačka politička misao počiva na nagonu naroda za prodorom na istok i jugoistok Europe, jer Nijemci na sjeveru imaju more, na jugu Alpe, a na zapadu Francuze, koji su veliki povijesni narod s golemim vlastitim prostorom.
Nijemci bi redovito pretjerali u popuštanju svojem političkom nagonu, što nije bilo dobro za Europu, a pogotovo za njih. To popuštanje silini njemačkog političkog nagona jednako redovito bi izazvalo odrješit odgovor ostalih europskih naroda. Engleska se zanimala za stanje Europe samo utoliko, što je pazila da se nijedna europska velesila ne osili toliko da bi mogla ugroziti Otočje. Tako je poslije napada Njemačke na Poljsku 1939. godine, Britanija je objavila rat Trećem Reichu, što je u konačnici dovelo do poraza Reicha i do silnih gubitaka za Njemačku, koja je u ratu izgubila čak 8 milijuna vojnika, od čega se njemački narod nikad neće oporaviti. Rezultati rata su za Njemačku bili toliko porazni, da su Nijemci zadugo izgubili i volju za ljudskim množenjem. Etnički Nijemci sad čine oko polovice pučanstva Njemačke.)
Sadašnji nerazborit povratak Njemačke baštinjenoj samoubojstvenoj politici došao je od nagona za množenje njemačkog kapitala i za prodor kapitala ne samo na istok i jugoistok Europe, nego u cijelu Europu, jer je njemačka politika putem Europske unije i posebice putem eura bila pripitomila i hipnotizirala čak i Francuze. Umjesto munjevitim napadom zrakoplovstvom i tenkovskim ili pancerskim postrojbama, sadašnji njemački munjeviti rat izveden je eurom. Za njemačku politiku nepoželjna, ali za poznavatelje povijesti očekivana reakcija na sadašnju gospodarsku i političku dominaciju Njemačke u Europi je i Brexit. Britanci ne žele ostati pod gospodstvom Nijemaca. Tako reagira i nova Amerika, kojoj je dosta izvoza liberalne revolucije, koju Njemačka reeksportira. SAD se i same želi zaštiti u globaliziranom svijetu.
Za čim ide njemački kapital u svojem prodoru diljem Europe? To se vidi po i naravi njemačkih ulaganja u Hrvatsku. Njemački kapital kupuje ili stvara monopole, kao što su prometna i komunikacijska infrastruktura, veliki trgovački lanci, banke i osiguranje te distribucija energenata i energije. HT, Lidl, Bauhaus, Kaufland, Billa, Spar, Allianz, Erste, EWG, Autocesta Zagreb-Macelj – koja je nastavak u Njemačkoj domišljenog Autobahna Phyrn – i drugo. (Neke od spomenutih korporacija imaju sjedište u Austriji, ali je njemački kapital poslije Drugoga svjetskog rata bio obilno ulagan u Austriju.) Njemački kapital nastoji da njemačke korporacije izbjegavaju međusobno nadmetanje. Riječ je o ponovnom stvaranju kartela, što se najbolje vidjelo po spajanju Spara i Bille i u Hrvatskoj. Pretvorba Bille u Spar bila je „munjevita“.
Njemačka politika i njemački kapital sad vode rat za uspostavu monopola nad distribucijom energije i energenata, posebice plina. Njemačka i Rusija žele zavladati tržištem plina u Europi. Takav dugoročni plan počiva na strategijskoj suradnji Rusije i Njemačke, za koju je njemački ministar vanjskih poslova nedavno rekao, da ne smije biti remećena „tekućom politikom“, kakva se vodi primjerice u Ukrajini. Te riječi podsjećaju na strategijski sporazum Rathenau-Čičerin 1922. godine u Rapallu. „Ruski prirodni plin ili američki ukapljeni plin, pitanje je sad!“ Jalova odluka arbitraže u Den Haagu trebala je poslužiti za stavljanje luke Koper u službu budućeg europskog plinskog kartela. Predsjednik arbitraže ponavljao je, da se dnom hrvatskog teritorijalnog mora – koje je on bio proglasio otvorenim morem – bez dopuštenja Hrvatske mogu polagati „cjevovodi“. (Rezultat prisluškivanja slovenskog dogovaranja s arbitrima bio je objavljen na dan dolaska ruskog premijera u Ljubljanu, kojim se trebala odrediti buduća uloga luke, što nije napravljeno.)
Nagon ili „Drang“ njemačkog kapitala pretvorio je Europu u tržište svega, a posebice energenata, jer Europa ima malo svoje energije. Europa se prestala razvijati. Stoga nema razvitka ni u Hrvatskoj. Inicijativa triju mora je odgovor na njemačku politiku gospodarske i političke dominacije njemačkog kapitala. Slavenski i srednjoeuropski narodi Unije pokazali su, da presudna većina naroda Unije želi skupno upravljati Unijom. Usto, valja očekivati da će i novi francuski predsjednik po povijesnoj francuskoj političkoj misli stati u obranu svojeg naroda, jer i francusko gospodarstvo stoji od uvođenja eura.
Nedavno se naveliko pisalo, da Hrvatska gospodarski ne surađuje s Kinom kao što čine neke obližnje zemlje prihvaćajući kineska ulaganja u infrastrukturu. Međutim, sad se počelo pisati o velebnom pobačenom projektu u 2009. godini, u kojoj je Hrvatska pod pritiskom Njemačke i Unije odustala od projekta vezanog uz luku u Rijeci i „nizinsku željeznicu“. Bila su predviđena ulaganja od bar 10 milijardi dolara. Hrvatski tisak nije na prvim stranicama objavio i pozdravio dolazak kineskog predsjednika Hu Đintaoa u Zagreb 20. lipnja te godine. Hrvatski ga premijer nije otprve htio primiti, ali je to napravio preko volje na intervenciju predsjednika Republike. Premijer je svoju ostavku objavio 1. srpnja iste godine. Kineski veleposlanik u Zagrebu i hrvatski veleposlanik u Peking, koji su pripravljali posjet i sklapanje posla bili su posramljeni, a hrvatski premijer bio je očita žrtva energetskog i infrastrukturnog rata za Europu.
Njemačka je sredinom prošlog stoljeća napustila nacionalni socijalizam, ali se minulih desetljeća prihvatila nacionalnog kapitalizma, koji sad tišti Hrvatsku i cijelu Uniju. Međutim, taj hibrid politike i kapitala će uskoro uminuti. Europski narodi će opet pokazati, da Europa ne podnosi središnju vlast.

Continue Reading

18 lipanj 2017 ~ 0 Comments

Stepinac – politički svetac po Isusovu uzoru

Posmrtna parnica za ocjenu stupnja svetosti prijeratnog, ratnog i poslijeratnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca vodi umanjivanju i snižavanju povijesnog i životnog djelovanja hrvatskog nadbiskupa. Stepinca se nepotrebno i nepravedno premješta iz živog svijeta u virtualni. Nepotrebno zato što je živi Stepinac izvrsno obavljao poslanje Crkve, a to je zaštita naroda putem promicanja i produbljivanja katoličkog životnog zajedništva, koje samo od sebe izravno štiti ljude. Katolištvo koje je branio i zastupao Stepinac je enzim općega ljudskog zajedništva, koje je protivno otpadništvu pravoslavlja i protestantstva te materijalizmu kapitalizma i komunizma. Pravoslavlje je privjesak državnih vlasti, koje same biraju državnu politiku. Protestantstvo je sustav uvjerenja kapitala, a komunizam je zamisao internacionalističkih snaga, kojima za provođenja nauma vladanja vrstom Homo sapiens smetaju narodi, životno zajedništvo i nacionalne države kao proizvod zajedništva i sredstvo naroda.
Po svojem izboru u zreloj životnoj dobi Stepinac se bavio politikom upravo putem Crkve. To je najbolje mjesto za bavljenja politikom. Stepinčeva politika nije bila politika za osvajanje državne vlasti ili za kolonizaciju drugih zemalja ili naroda. To je bila pastoralna ili pastirska politika zaštite vlastitog naroda. Stepinac je služio svojem narodu iz samog naroda. To je bila pastirska politika koju je otkrio Isus iz Nazareta te koje i kakve nije bilo prije njega, jer su svi dotadašnji, a i kasniji sustavi uvjerenja bili skrojeni za potrebe vladanja ljudima i narodima. Isus je domislio politiku za ljude, za narod i za vrstu Homo sapiens. Isusov pristup politici ili obavljanju javnog posla – Caru carevo, Božje Bogu! – kasnije je bio preinačen pa je kršćanstvo postalo carskom vjerom, koja je propala s Rimskim carstvom. Europa se obnovila poslije ponovnog otkrića Isusova pristupa javnom poslu i to jačanjem životnog zajedništva mimo državnih vlasti. Poslije su uslijedile nove revizije Isusova pristupa te ponovna otkrića i potvrde Isusove političke zamisli.
Zagrebački se nadbiskup nije samo dobro postavio vođenjem pastirske politike. Stepinac je odlukom u Krašiću napravio pravi životni izbor pa on kao zagrebački nadbiskup nije više imao izbor. On se zdušno prihvatio pastirskog i političkog poslanja. On je ostao vjeran i vedar sluga svoje kapitalne rane životne odluke. Stepinac nije samo dobro vodio pastirsku politiku, nego je i Crkvi ponovo otkrio, da je pastirska politika koju je on vodio jedina potrebna i moguća politika za Crkvu. Stepinac je svojim biskupskim pastoralnim i političkim poslanjem ponovo postavio Isusova mjerila za vođenje javnih poslova, a to je: zaštita ljudi i naroda te promicanje životnog zajedništva. U tomu je bit katolištva, koje čuva Isusovu svetu baštinu. Ako je išta ljudsko sveto, to je Isusov pristup vođenja ljudskog posla, kojega ima napretek, a koji se ne obavlja. Stoga se za Stepinca može i reći da je on svetac po Isusovom uzoru.
Stepinčevo vođenje pastirske politike u biti se sastojalo u zdušnom, žestokom i snažnom nagovaranju, opominjanju i upozoravanju političkih vlasti što bi one trebale činiti za narod i kako se brinuti za njegovu zaštitu. To je i tako je radio i Isus iz Nazareta. U tom smislu Stepinac je svojom pastirskom političkom praksom ili zbiljom postavio mjerila za vođenje svake vrste politike kao skupnog posla naroda ili životne zajednice na danom povijesnom životnom prostoru. Svi političari bi narodu trebali biti pastiri, a ne vukovi u ovčjoj kožama.

Continue Reading

24 svibanj 2017 ~ 0 Comments

Ujedinjeni narodi za članstva Republike Hrvatske u njima

Na Vašingtonskim razgovorima o organizaciji svjetskog mira i sigurnosti u Dumbarton Oaks, Washington D. C., od 20. kolovoza do 7. listopada 1944. godine, četiri velike sile (SAD, SSSR, Kina i Velika Britanija) raspravljale su o uspostavi međunarodnog mira i sigurnosti putem učinkovitog skupnog djelovanja za sprječavanje i uklanjanje prijetnji miru, o suzbijanju akata agresije i ostalih vrsta kršenja mira te o uspostavi sredstava za mirno rješavanje prijepora, koji mogu ugroziti mir. Na Konferenciji u Dumbarton Oaks dogovoreno je da stalne članice budućeg Vijeća sigurnosti dobiju pravo veta. (Staljin je na Konferenciju ispratio ministra Molotova riječima. „Ne vraćaj se, ako ne osiguraš pravo veta!“
Na Konferenciji Ujedinjenih naroda o međunarodnoj organizaciji u San Francisku od 25. travnja do 26. lipnja 1945. godine potvrđeno je pravo veta stalnim članicama Vijeća sigurnosti i potpuno usuglašen tekst Povelje Ujedinjenih naroda. Američki predsjednik F. D. Roosevelt preminuo je 12. travnja 1945. godine. Bitna rasprava o sadržaju Povelje vođena je unutar američkog izaslanstva, jer članovi izaslanstva nisu mogli suglasiti mišljenja u dva bitna pitanja: (1) mogućnosti uspostave i održavanja regionalne sigurnosti i (2) pitanje starateljstva nad novim teritorijima, koji su se trebali osamostaliti ili poslije okupacije u ratu ili oslobođenjem od kolonijalnih vlasti. U pozadini tih rasprava bila je svijest o političkoj, vojnoj, gospodarskoj i ideološkoj snazi Sovjetskog saveza, koji je mogao lako uspostaviti utjecaj u mnogim novim, budućim državama, na način kakvim je već bila uspostavljena njegova nova dominacija u Istočnoj Europi. SSSR je obavijestio Konferenciju o svojim sporazumima o sigurnosti sa zemljama, koje je dotad bio oslobodio od njemačke ratne okupacije.
Neprincipijelni kompromis kojim se odustalo od skupnog jamstva za mir doveo je do uspostave regionalnih sigurnosnih saveza: SAD su spasile Monroeovu doktrinu za Latinsku Ameriku, osnovan je Atlantski obrambeni savez, Francuska je okupila frankofone afričke zemlje, napravljeni su Bagdadski sporazum i Sporazum za Jugo-istočnu Aziju, Britanski Commonwealth i Varšavski ugovor. Zbog navedenih kompromisa treća četvrtina dvadesetog stoljeća protekla je u krvavim ratovima za oslobođenje od kolonijalizma, po-sebice u Africi i u Južnoj Aziji.
Pod konac dvadesetog stoljeća uspostavljen je svjetski mir: nema više ratova među dr-žavama. Taj mir nisu uspostavili Ujedinjeni narodi, nego svjetski kapital i svjetsko slobodno tržište. SAD nisu po Rooseveltovoj zamisli uspostavile vladavinu nad svijetom putem Ujedinjenih naroda, MMF-a, Svjetske banke i WTO-a, nego izravno putem golemoga slobodnog kapitala i slobode trgovine. Države više međusobno ne ratuju, ali neke velesile izvode vojne zahvate ili intervencije u srednjim i manjim državama, kao što je bilo bombardiranje Srbije 1999- godine. Interveniraju samo stalne članice Vijeća sigurnosti, jer su na konferencijama u Dumabrton Oaks i San Francisku isposlovale pravo veta. Od toga valja izuzeti Kinu, jer je sprva pravo veta bilo odneseno na Tajvan i jer su Kini povijesno strani kolonijalizam i imperijalizam.
Međutim, nemoć UN-a i svemoć kapitala stvorile su politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos u cijelom svijetu. Kapital je nastojao upravljati svijetom putem gospodarskog nasilja i vojnih intervencija, a svijetom se može i mora upravljati samo političkim sredstvima. Kaos u svijetu posljedica je slabljena nacionalnih država, kojima je kapital uzeo i političke i gospodarske ovlasti. Države su toliko slabe da se više ne usude ni ratovati. Usto, ratovi stvaraju uvjete za revoluciju. (Više ne vrijedi von Clausewitzeva odredba rata.) Države su toliko slabe, da se u nebrojenim državama mnoge unutarnje snage žele nasilno dokopati vlasti. (Najbolji primjeri za to je ISIL u mnogim zemljama, narkokarteli u drugima ili agrokartel u RH.) Otud politički kaos u nebrojenim državama.
Istovremeno stvaranje kaosa u svijetu i pojava nepovratne globalizacije vrste Homo sapiens traže novu ulogu Ujedinjenih naroda, koje se ionako više ne bave uspostavom ili održavanjem mira, nego brigom za žrtve svjetskog kaosa, koji rađa nasilje i unutarnje ratove te brigom za žrtve migracija, koje su primile mjeru seobe naroda. Ujedinjeni narodi ne mogu ostati neizdašnim i suvišnim „sredstvom za mirno rješavanje prijepora, koji mogu ugroziti mir“. UN nisu u stanju ukloniti svjetski politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni ili ljudski kaos. Taj posao valja prepustiti slobodnom dogovaranju četiriju političkih, gospodarskih i prostornih velevlasti: Indije, Kine, Rusije i SAD.
Te velevlasti su postale svjesne da u globalnoj vrsti stiješnjenoj na konačnoj Zemljinoj plohi nijedna od njih ne može uspostaviti svjetsko gospodstvo. Temeljiti dogovori tih četiriju zemalja – predsjednik Roosevelt je govorio o „četiri svjetska policajca“, s Britanijom umjesto Indije – mogu zaustaviti širenje oružja za uništavanje mnoštva, iskorijeniti proizvodnju i raspačavanje opijata, satrti mjesni, područni i međunarodni terorizam te mogu pomoći manjim i slabijim narodima da jačaju svoje države i da dograđuju svoje životne prostore, čime se migracije mogu svesti na najmanju potrebnu mjeru.
Ujedinjeni naroda bi morali postati stožerom zaštite suverenosti nacionalnih država, silom okupljanja i životne suradnje manjih i srednjih naroda, koji će uspostaviti svjetsku mrežu dogovorne suradnje u politici i geopolitici, u znanosti, gospodarstvu i trgovini, u zaštiti država i građana te u njegovanju pravih ljudskih vrijednosti, a ne ljudskih prva. Ljudima i državama nije potrebna ravnopravnost, nego ravnomožnost. Nekad su pripadnice Pokreta nesvrstanih zemalja skupno pomagale održavanju političke ravnoteže u podijeljenom svijetu. To je dovelo do detanta. Novi ujedinjeni narodi će u globalnom nepodijeljenom svijetu skupno biti peta velevlast, koja će jamčiti da četiri spomenute nacionalne velevlasti dogovorno, odgovorno i pravedno obavljaju svoj posao uklanjanja kaosa iz svijeta te održavanja vanjskog mira među zemljama i unutarnjem mira u narodima.

Continue Reading

08 svibanj 2017 ~ 0 Comments

Hrvatsko političko buđenje

Nakon slabljenja vlasti kraljeva i vladarskih obitelji u europskim zemljama vođenje politike bilo je prepušteno političkim strankama, koje se međusobno nadmeću za osvajanje vlasti ili za vođenje javnog posla naroda. Međutim, otkad je u kapitalističkim zemljama skupljen golem kapital, stranke ne služe dobrobiti životnih zajednica, nego probitcima kapitala.
Takav pristup vođenju javnog posla oslabio je i hrvatsku državu, koja je 1990. godine bila jaka te je stvorio teško i pogibeljno stanje nadoda. U Hrvatskoj je stvoreno iznimno teško političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje. Malo je naroda slabije od hrvatskoga prošlo u prelasku iz socijalizma u kapitalizam. To se treba pripisati ponajviše nacionalnoj veleizdaji, koju su prema narodu napravile hrvatske političke stranke. Kako bi se drukčije moglo dogoditi to, da hrvatski narod i ljudi, hrvatsko gospodarstvo i poduzetništvo, zdravlje i znanje hrvatskih ljudi iz dana u dan već dva desetljeća propadaju. To je razlog što Hrvati prazne svoj zavičaj i svoj povijesni životni prostor.
Djelovanje hrvatskih političkih stranaka iscrpljuje se u služenju kapitalu, a ne narodu te u međusobnoj borbi za vlast. Pritom stranke ne stvaraju i ne vode nikakvu, a najmanje narodnu politiku. To se vidi po tomu, što sve stranke kad dođu do vlasti jednako postupaju. Njih narod više ne razlučuje po politici koju tobože vode.
Hrvatske političke stranke su se razlučivale i to resko samo po tomu, čime obmanjuju glasače. U tomu su obje dosad najveće i najvažnije stranke rabile vlastite čvrste, zavazda skrojene uzorke ili stereotipe. To nisu politički, nego „svjetonazorski“, promidžbeni, medijski i izborni uzorci. HDZ i SDP se drže kao crkve, koje u istom narodu njeguju različite „svjetonazore“, a trebale bi proizvoditi i voditi istu, jedinu, nacionalnu politiku. Tim uzorcima stranke ugađaju biračkom tijelu, koje su one same podijelile. Na jednoj su strani nacionalno i etnički osviješteni Hrvati te politički zauzeti katolici, koji su privrženi hrvatskoj državnosti, a na drugoj su sve vrste ljevičara – socijalista, liberala, kozmopolita, manjinskih i civilnoudrugarskih aktivista, ljudskopravaša te svih snaga, kakve svagdje u svijetu svoje probitke nastoje ostvariti slabljenjem države. Prvi drugima nadijevaju uzorak jugoslavenstva i komunizma, a drugi prvima uzorak nacionalnog socijalizma i klerikalizma.
U prijelomno vrijeme nakon prestanka Hladnog rata HDZ se smatrao pokretom, koji je u sprezi s Crkvom predvodio obnovu hrvatske države i koji je u tomu uspio. SDP je postao reakcionarnom strankom. Poslije smrti iznimno zaslužnog Franje Tuđmana HDZ se prometnuo u stranku bez političke zamisli, koja nastoji samo sudjelovati u „mjesnoj“ vlasti ili samo biti zaštitarkom hrvatske podružnice svjetskog tržišta. Što sad vrijedi za HDZ vrijedi i za SDP. Te dvije „političke“ stranke postale su jednakovrijedne alternative u kartelu političkih stranaka. Svaka politička stranka je alternativa, ali ne „alternativa za Hrvatsku“, nego alternativa za nadzor hrvatskog tržišnog prostora.
Tako je bilo dosad, ali tako neće biti odsad. Sve više birača uviđa da dvije najveće stranke ne treba razlučivati. Rasap donedavne vladajuće koalicije te još više način na koji je došlo do rasapa i na koji se rasapom upravljalo pokazali su pravu ćud stranaka te pred glasačima otkrili ulogu stranaka u javnom životu. (Ispalo je, da je SDP postavljanjem u Saboru pitanja povjerenja ministru financija smislio rušenje dosadašnje vladajuće koalicije i „rušenje“ Mosta.) Stranke se žele dokopati vlasti za sile kapitala, koji Hrvatskom vlada iz sjene. Vodstva stranaka su agenture tih sila, što je najbolje pokazala frakcionaška borba unutar HDZ-a. Uže vodstvo te stranke unijelo je u stranku raskol, a premijer je doveo vladu u tako slab položaj, da joj je presudan svaki od namaknutih 76 glasova u Saboru.
Ipak, birači su nešto počeli razlučivati. Razlučuju politiku od izostanka politike. Sad u Hrvatskoj nema politike, kao javnog vođenja narodnog posla. Politiku treba stvarati i voditi država, koju su stranke zaposjele za probitke kapitala. Birači počinju uviđati to, da je narodu potrebna državna, a ne privatna politika te da apstinencija „političkih“ stranaka od politike upropašćuju zemlju i narod. Nije više riječ o razlučivanju među političkim strankama, nego o razlučivanju politike od stranačkog bojkota politike. Sad je politika narodu potrebna kao komad kruha. Hrvatska treba politiku, a ne nadmetanje svjetonazora. Došlo je krajnje vrijeme da se i Crkva uključi u politiku i to djelatno odnosno politički, a ne „svjetonazorski“, jer su stranke pokazale da ne mogu i ne smiju smišljati i voditi narodnu politiku. Crkva je slobodna.
Budući da Hrvatska treba politiku i da su birači uvidjeli da stranke nisu u stanju baviti se politikom, Hrvatskoj i biračima treba alternativa ili inačica za sve političke stranke ili za njihov kartel. Za HDZ se kaže da je bio pokret za obnovu hrvatske države. Međutim, HDZ je bio sredstvo okupljanja, a ne mobilizacije hrvatskog naroda za odvajanje Hrvatske od Jugoslavije i za obnovu hrvatske države. Putem HDZ-a došlo je do okupljanja pravih hrvatskih nacionalista, nacionalno svjesnih katolika, ali i nacionalno svjesnih utjecajnih hrvatskih aktivista komunističkog režima.
U sadašnjem presudnom vremenu treba okupiti narod da se sam izbavi od propasti i da se obnovi. Danas su nacionalne političke snage rasute po brojnim strankama. Njima stranačka vodstva ne dopuštaju da se posvete narodnoj politici. Pripadnici svih političkih stranaka, kojima je stalo do hrvatskog naroda ili do životne zajednice na hrvatskom povijesnome prostoru, neka se odmah počnu okupljati na novom mjestu, kako bi skupno postali stožerom ili sredstvom širokog nacionalnog okupljanja. Sad su nacionalne snage žrtve apolitičnosti svojih stranaka.
Prije četiri godine Hrvatska zora kao stranka pionirski je počela sizifski posao relativiziranja postojećih jalovih političkih stranaka i njihova kartela. Stranka je počela djelovati kad su obje velike stranke imale manje od 20% potpore birača, naišla je na medijski zid šutnje i odbijanja pa nije uspjela na izborima, ali je posijala sjeme nepovjerenja u djelovanje velikih političkih stranaka. MOST nezavisnih lista kasnije je sam zapodjenuo borbu kakvu je bila počela Hrvatska zora, ali je uspio.
Međutim, nenadzirani politički postupci koje je okinulo posrnuće Agrokora izvrgnuli su uvidu birača i javnosti bijedu i „kaljužu“ hrvatske politike. Narod je usto u velikoj nevolji. Nevolja naroda i bijeda hrvatske politike nameću potrebu najšireg političkog okupljanja, kojemu sam Most ne može poslužiti kao stožer. Most se s ostalim nacionalno određenim strankama i nacionalno svjesnim aktivistima velikih stranaka treba naći na novom mjestu svehrvatskog političkog okupljanja za spas i obnovu naroda. Sve njih treba voditi jedna politička zamisao – zamisao o spašavanju i obnovi naroda nasuprot svim dosadašnjim ustaljenim uzorcima, kojima su hrvatski stranke desetljećima zavodile narod.
Kriza Agrokora i posljedična kriza vladanja Hrvatskom potaknule su veliko hrvatsko političko buđenje.

Continue Reading

04 svibanj 2017 ~ 0 Comments

Vrijeme Crkve

Grabljenje hrvatskog gospodarstva putem političke privatizacije najizdašnijih hrvatskih društvenih banaka i industrijskih poduzeća bio je pravi, životni napadaj na hrvatski narod. Grabež se ne odnosi samo na Agrokor, kojemu su u bescjenje dodana brojna značajna društvena poduzeća hrvatske prehrambene industrije. Napadaj je doveo do pokoravanja naroda i Hrvatske, u koju je dovedena vlast koja se odmetnula od naroda. Hrvatsko gospodarsko bogatstvo je iz ruku naroda i njegove obnovljene države preneseno u privatno ili skriveno vlasništvo, a pravi vlasnici novog bogatstva sad iz sjene vladaju Hrvatskom.
Novi bogataši su u međuvremenu svoj kapital iz industrijskoga pretvorili u slobodan, tekući kapital. Vidljive „državne“ vlasti služe zaštiti probitaka novih nositelja nekadašnjeg hrvatskog društvenog kapitala te prikrivanju obavljene grabeži i identiteta ili istovetnosti pravih nositelja vlasti u Hrvatskoj. Ipak, posrtanje države Agrokor – u kojoj je Hrvatska bila banovinom, republikom ili krajinom – otvorilo je nesagledljivu provaliju između hrvatskog naroda i dosadašnje skrivene, ali prave hrvatske vlasti. Tu provaliju javna vlast više ne može prekrivati i prikrivati, iako je tomu trebala poslužiti smjena trojice ministara dosadašnje koalicijske vlade.
Munjevit privatizacijski napadaj na Hrvatsku i na njezino gospodarstvo podsjeća na povijesna nagla turska osvajanja Balkana i na prodorne napadaje Trećeg Reicha na cijelu Europu. Posebnost minulog privatizacijskog napadaja na Hrvatsku je u tomu, što je taj napadaj izveden iznutra, iz netom obnovljene hrvatske države. Jedna skupina Hrvata s operativnim iskustvom iz nestale jugoslavenske države sad u svrhu čuvanja i daljnjeg povećavanja ugrabljenog kapitala upravlja hrvatskom politikom ili vođenjem hrvatskih javnih poslova. Prave poslove koje država treba obavljati za svoj narod sad nitko ne obavlja. Skriveni hrvatski ljudi posredno vode hrvatske javne poslove. Hrvatska država ne služi dobrobitima hrvatskog naroda, nego probitcima skrivenih ljudi.
Nakazan položaj i pogubna uloga obnovljene hrvatske države razlog je iznimno teškog političkog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog stanja u Hrvatskoj. Malo je naroda slabije od hrvatskoga prošlo u prelasku iz socijalizma u kapitalizam. To se treba pripisati ponajviše nacionalnoj veleizdaji, koju su prema narodu napravile hrvatske političke vlasti. Kako bi drukčije bilo moguće postići to, da hrvatski narod i ljudi, hrvatsko gospodarstvo i poduzetništvo, zdravlje i znanje hrvatskih ljudi iz dna u dan već dva desetljeća propadaju. To je razlog što Hrvati prazne svoj zavičaj i svoj povijesni životni prostor.
Hrvatski narod sahne i kopni, a njegovo stanje već je takvo, da se u njemu ne može imati život za ljude. U Hrvatskoj sad izgleda, da je Isus utaman govorio „da je došao da svi imaju život i da ga imaju u obilju“. Žrtve i junaci Domovinskog rata nisu bili očekivali, da će se poslije dobivenog rata beznađe zavući u živote naše mladosti. U Hrvatskoj ljudi žive podljudski život. Hrvatski narod je ponovo zgromljen, kao što je bio zgromljen u Drugomu svjetskom ratu i u poraću tog rata.
Povijesni narodi su otporni organizmi. To je hrvatski narod mnogoput pokazao. Hrvatski narod se može oporaviti, ali samo ako bude doznao prave uzroke stanja u koje su dovedeni i narod kao cjelina i nebrojeni naši ljudi. Istina će ojačati i osposobiti Hrvate da sami skupno počnu dograđivati svoj životni prostor, u kojemu će moći živjeti u radu i spokojno. Istina će pokolebati sadašnje gospodare Hrvatske. Istina će također osloboditi hrvatsku državu skrbništva nositelja ugrabljenog narodnog bogatstva.
Hrvatska sad živi u laži, a njezine vlasti na laži. U Hrvatskoj treba rasvijetliti stanje naroda i države te držanje nositelja javne i skrivene vlasti, bez obzira jesu li se oni unovačili u vlast u komunističkom ili kapitalističkom režimu vladanja Hrvatskom. Hrvatsku treba politički rasvijetliti, luminirati ili „lustrirati“. Treba stvarno stanje iznijeti na svijetlo ili na vidjelo. Na vidjelo treba iznijeti stanje Hrvatske, a držanje lakomislenih uzročnika sadašnjeg hrvatskog propadanja treba izvrgnuti uvidu puka. Zlo u narode i u vrstu Homo sapiens unose maloumni, umišljeni i lakomisleni ljudi. Zato ih treba samo rasvijetliti, a ne i kažnjavati. Hrvatskoj treba istina, a ne pravda.
Hrvatske javne vlasti sad poduzimaju sve da se zataškaju sadašnje slabo stanje i uzročnici nastalog stanja. Sadašnja politička i vladina kriza u Hrvatskoj, koju je na tuđu zapovijed izazvao sam premijer pokušaj je zataškavanja stanja naroda te skrivanja političke istine i političkih štetočina. (To je vjerojatno jedini slučaj u povijesti parlamentarizma, da premijer pravi krizu vlade, jer premijeri raspisuju nove izbore, a ne izazivaju krize.) U isto vrijeme mnogi nevješti političari zagovaraju održavanje novih izbora.
Koju bi političku korist donijeli novi parlamentarni izbori, ako birači prije izbora ne doznaju istinu o Hrvatskoj? Osim toga, neumjesno je pristupiti izborima prije promjene izbornog sustava, jer će izbori vratiti vlast istim neodgovornim strankama, koje nadzire domaći i tuđi kapital. Novi izborni sustav treba ukloniti kartel političkih stranaka i omogućiti da izvršne i predstavničke položaje u vlasti dobiju sposobni i odgovorni ljudi, kojima je više stalo do skupne dobrobiti, nego do osobnih probitaka.
Sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno određuju (1) slaba zaštita naroda, (2) potpuna politička zbrka, i (3) velike mogućnosti Crkve. Narod je ostao bez ikakve zaštite. Ne štite ga ni vlastita država ni kapital i rad, a ponajmanje liberalizam kao sustav uvjerenja. Politička je zbrka dobila mjere bezvlađa, kakvo je bilo nastalo u Sredozemlju i u Europi poslije sloma Zapadnog Rima 476. godine. Tad je Crkva, koja je ispod rimske legionarske infrastrukture imala svoju infrastrukturu mjesnih crkava ili skupštine, preuzela vođenje europske politike, iako nije bila državom. Crkva takvu ulogu može imati i u suvremenoj Hrvatskoj. Ona mora postati političkom strujom.
Crkva mora početi štititi hrvatski narod, koji je nezaštićen i u obnovljenoj vlastitoj državi. Narod nema tko drugi štititi i Crkva narodu treba pomoći da se osposobi za samozaštitu. Crkva je znala štititi narod dok je istovremeno živio u više tuđih država. Sad ga treba zdušno štititi, jer narod može i propasti. Narod od Crkve očekuje ne samo riječi utjehe, nego i riječi nade. Očekuje da mu Crkva pomogne da dođe do istine. Nadbiskup Franjo Kuharić smatrao je da je istina najjače sredstvo Crkve. Isus je rekao, da je on Istina.
U sadašnjem, presudnom vremenu hrvatske povijesti narodu prijeti nastavak propadanja pod vlasti nepošteno nakupljenog kapitala, ali mu se otvara i mogućnost da se oporavi te da sam počne odlučivati o svojoj budućnosti. Crkva može i mora odnijeti prevagu nad protivnarodnim silama, koje svoje prohtjeve pretpostavljaju potrebama naroda. Ona može i mora pomoći narodu. To će najbolje učiniti time, što će prisiliti vlasti da „iznesu djelo na vidjelo“ i što će ih navesti da bitno promijene izborni sustav. Sad političke stranke nigdje u svijetu ne dopuštaju narodima da obavljaju ljudski posao, a same taj posao ne žele obavljati.
Crkva ili biskupi kao konferencija ne smiju zazirati od političkog posla ili poslanja. To bi bio nadstranački posao. Za Crkvu nije da svjetonazorski bude uz stranke, koje svojim „svjetonazorom“ zavode birače. Za Crkvu je da bude uz narod politički. Crkvi je prirodno mjesto u politici. Ona drukčije ne može štititi ljude. Crkva treba spašavati ljude, kako bi spašeni ljudi mogli spašavati svoje duše. Kršćanstvo je bilo potkopalo Rimsko carstvo, a Crkva je stupila u savez s barbarskim narodima, kako bi uklonila srozano i već nakazno Carstvo.
Nadbiskup Alojzije Stepinac bio je „do grla“ uključen u politiku prije Drugoga svjetskog rata, posebice za vrijeme rata, a i poslije rata. Bio je izvrstan, veliki europski i svjetski političar, ali se njegova politika sastojala od zaštite naroda i od brige za dobrobit ljudi, Hrvata i nehrvata, katolika i inovjeraca. Alojzije Stepinac se za narod borio protiv kraljevske vlasti, protiv liberalne i anacionalne politike Vladka Mačeka, protiv Trećeg Reicha i protiv komunističkog sustava u Hrvatskoj. Međutim, on je surađivao s HSS-om i Banovinom, kraljevskim namjesnikom Pavlom, određenim prvacima Ustaškog pokreta, Partizanskim pokretom, kraljevskom vladom u Londonu i s određenim političkim snagama u Trećem Reichu. Surađivao je, jer su mnoge političke snage tražile njegovu suradnju. (Kako bi pribavio hranu za srpsku djecu u skrbi Karitasa, koja su 1944. godine počela gladovati zbog nestašice hrane u Zagrebu, Stepinac je pregovarao s partizanima u Bjelovaru i od njih dobio nekoliko kamiona hrane. Sad treba od iseljavanja, nezaposlenosti i gladi spašavati cijeli narod.)
Isus iz Nazareta je za sebe govorio da je on pastir. Govorio je da su „svi koji su došli prije njega kradljivci i ubojice“, a da je on dobar pastir, koji čuva ovčinjak, iz kojega najamnik pobjegne kad dođe opasnost. Crkva je od Isusa preuzela zaštitu ljudi i naroda od vlasti i politike. Hrvatski narod sad čuvaju najamničke vlasti. Crkva ne smije dužnost i ovlast zaštite, koje je preuzela od Isusa i dalje držati u „autsorsingu“ kod sadašnjih hrvatskih vlasti, koje su najamnice kapitala, koji je i stvorio sadašnju zbrku u hrvatskoj politici. Živa Crkva je za politiku pozvanija od mrtvog kapitala. Biskupi se ne trebaju bojati prigovora, ako se bave politikom kakvu narod uistinu treba i koju zdvojan narod željno očekuje. U sadašnjem presudnom vremenu hrvatske povijesti Crkva ne smije na cjedilu ostaviti vjerni narod, koji je uistinu u sudbinskoj, egzistencijalnoj nevolji. Sapetom narodu koji je obvijen mrakom laži može pomoći samo Crkva. Koji važniji posao Crkva sad može imati? Kapital odvraća Crkvu od bavljenja narodnom politikom, kako bi on sam mogao gospodariti narodima. Crkva svoje nadahnuće ima od Isusa iz Nazareta, ali svoju snagu crpi iz naroda.
Crkva može i mora politički pomoći narodu, ali će narod morati sam do kraja obaviti svoj politički posao. Narod je za to sposoban. Tko od okupljenog naroda ima veću političku i životnu silu? Narod još nije okupljen u silu, koju mu može dati politička zamisao primjerena sadašnjem stanju i potrebama naroda. Crkva može pomoći da se čuje hrvatska istina, ali ta istina mora doći iz ustiju odgovornih političara, kojima su skupne narodne dobrobiti preče od osobnih probitaka. U sadašnjem teškom političkom prijelomu već se zapaža razlučivanje političara po prijekosti probitaka ili interesa.
Za Hrvatsku i za hrvatski narod ili životnu zajednicu na hrvatskom povijesnom prostoru ne bi bilo dobro da narod izgubi strpljenje. Kako se to ne bi dogodilo potrebno je dvoje: (1) Crkva treba iskoračiti iz „političke pustinje“ i narodu pružiti istinu i riječi nade; i (2) novi hrvatski političari trebaju okupiti narod oko nove političke ideje za spas naroda, u koju će biti utkana istina o privatizacijskoj grabeži u Hrvatskoj. Hrvatska politika i naša Crkva imaju u političkoj sprezi, koju su 1990. godine stvorili Franjo Tuđman i Franjo Kuharić, dobar uzorak nepobjedljive političke sprege naroda i Crkve.

Continue Reading

29 travanj 2017 ~ 0 Comments

Sumrak političkih stranaka

Prva politička stranka u svijetu bila je Federalistička stranka u SAD, koja je utemeljena 1789. godine, a bila je raspuštena 1824. godine. Stanku su utemeljili američki bankari i industrijalci, kako bi pružili potporu centralističkoj poreznoj politici ministra financija Alexanderu Hamiltonu. Stranka je bila na vlasti do 1801. godine. Američka Demokratska stranka fo-malno je utemeljena 1828. godine, sa svrhom da se bori protiv financijske centralizacije SAD. Britanska Konzervativna stranka utemeljena je 1834. godine, a zagovarala je konzervatizam, gospodarski liberalizam i britanski unionizam. Po smislu utemeljenja prvih velikih zapadnih stranaka može se općenito zaključiti, da su političke stranke zagovarale političke i društvene interese posebnih društvenih skupina ili staleža, koje su stranke ostvarivale obnašanjem javne vlasti.
Već duže od dva stoljeća izravno vođenje politike pripada strankama i samo strankama. Prva zadaća svake političke stranke je izravno osvajanje vlasti ili bar sudjelovanje u vladavinskoj koaliciji. U „demokratskim“ državama uspostavljeno je višestranačje. To znači da građani s pravom glasa biraju stranku, za koju smatraju da će najviše dobra donijeti društvu, narodu ili životnoj zajednici. Uspostavljen je stranački kartel pa dani glas svakog građanina mora pripasti nekoj stranci. Glasački listić je „nevažeći“, ako glas nije dan nekoj stranci.
Stranke se nadmeću za osvajanje vlasti u državama ili političkim zajednicama, kako bi vodile državne poslove. Posao države je politika ili obavljanje javnog posla za životnu zajednicu. Danas, u zreloj liberalnoj, kapitalističkoj demokraciji stvarna vlast ne pripada narodima, jer su političke sile u svakoj životnoj zajednici bili preslabe u odnosu na jake sile kapitala. Kapital se i dalje nakuplja preko svake mjere ponajviše putem proizvodnog djelovanja automatskih strojeva, računalnih programa i robota, a sve manje radom ljudi. Svrha nakupljanja slobodnog kapitala je osvajanje i držanje političke vlasti. Kapital sad gospodari politikom, pri čemu političke stranke služe kapitalu, a ne građanima, radnicima, potrošačima ili narodima.
Iako su prije političke stranke nastojale stvoriti privid brige za ljude, narode ili za javno dobro, danas one otvoreno zagovaraju samo kapitalu poželjan gospodarski rast, slobodu svjetskog tržišta svega te nadmetanje među ljudima i narodima za najmanji mogući dio društvenog proizvoda, koji nositelji kapitala ostavljaju ljudima za obnovu njihove radne energije te za stjecanje dodatnog znanja i novih vještina. Postalo je očitim, da stranke više ne služe ljudima i narodima, nego samo kapitalu. Narodi se prepoznali nakaznu i štetnu ulogu političkih stranaka: one ne obavljaju posao za životne zajednice, a drugima ne dopuštaju da se prihvate tog posla. Političke stranke su iznevjerile narode i izdale glasače. One su demokraciju ili narodovlašće prodale kapitalu. Većina građana ili birača te svi povijesni narodi preziru političke stranke. Oni su potpuno izgubili povjerenje u višestranačje i očekuju da se uspostavi nov način i izaberu nova sredstva za vođenje politike ili za obavljanje javnog posla, koji već dugo nitko ne obavlja. Nakupljeni neobavljen ljudski posao je golem. Stanje čovjeka je takvo, da je sad krajnji čas da se ljudski posao počne obavljati.
Otvaranje pitanja smisla ili svrhe vođenja politike nije novost. To se pitanje bilo nametnulo već u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, nakon što je Industrijska revolucija stvorila golem slobodni kapital, koji je ograničio ovlasti država i koji je države sveo na dvorkinje kapitala. Odgovor na nastalo stanje bio je dvojak. Jedan odgovor nastojali su pružiti Karl Marx i komunisti, koji su bili zamislili da će svjetska radnička, proleterska klasa u pravoj svjetskoj revoluciji slomiti klasu kapitalista te privatni ili skriveni kapital pretvoriti u javni ili društveni.
Drugi odgovor došao je od gospodarskog nacionalizma, kojim su neki stari narodi sebi na dobrobit izgradili snažne države, koje su postale pravim politički, gospodarskim i vojnim velesilama. To se prvobitno odnosi na Japan i Njemačku, koji su počeli ugrožavati interese kapitala u razglašenim liberalnim kapitalističkim zemljama, koje su za svoje pro-bitke prve iskoristile ne samo Industrijsku revoluciju, nego i imperijalizam, kolonijalizam i rasizam. Prvi svjetski rat bio je sredstvo kapitala, kojim je zadržan samo jedan uzorak ka-pitalističke države. Poslije Prvoga svjetskog rata iz SAD počeo je izvoz liberalnog, a ne socijalnog kapitalizma i izvoz liberalne demokracije.
U međuratnom razdoblju odgovor naroda – posebice pod pritiskom Velike depresije, ko-ju je izazvala financijska kriza 1929. godine – došao je u obliku nacionalnih nacionalističkih i socijalističkih revolucija. Gotovo cijela sjeverna polukugla Zemlje dobila je do 1940. go-dine nacionalne autoritarne, jednostranačke političke sustave: Rusija, Mađarska, Kina, Ja-pan, Italija, Turska, Njemačka, Španjolska, Francuska. Americi su u Velikoj depresiji prijetile i lijeva, komunistička, i desna, nacionalistička revolucija, jer su se gospodarstva zemalja s nacionalističkim sustavima bila oporavila od Depresije, a SAD nisu. Ameriku je od revo-lucije spasio Drugi svjetski rat. Velika politička i društvena kriza potresala je i Britaniju.
U današnjem svijetu, u kojemu je kapital globalizirao i svoje poslovanje i vrstu Homo sapiens, uspostavljena je vlast slobodnog svjetskog kapitala, pod kojom slobodno svjetsko tržište gospodari nacionalnim gospodarstvima, a ona ljudima i narodima ili životnim zajedni-cama. Političke stranke osim u nekoliko zemalja, koji imaju de iure ili de facto jednostranačke sustave kao što su Rusija, Iran, Kina i Izrael, pretvorene su u zaštitarke nacionalnih pod-ružnica svjetskog slobodnog tržišta. Međutim, budući da kapital ne može voditi politiku, jer se politika mora voditi političkim, a ne gospodarskim, vojnim ili medijskim sredstvima, kapital je prouzročio kaos u globaliziranom svijetu, od kojega su pošteđene samo navedene i još neke druge zemlje starih povijesnih naroda kao što su Indija, Japan ili Vijetnam. Politički kaos ili političko bezvlađe vlada i u SAD i u Britaniji, a da se ne spominje Eu-ropsku uniju kao političku tvorevinu bez suverenosti. Kaos u državama rezultat je slabosti država te njihove spriječenosti da stvaraju i vode politiku.
Za razliku od stanja u drugoj polovici devetnaestog stoljeće, u kojoj su postojali snažna radnička klasa te jaki povijesni europski i azijski narodi, danas je radnička klasa „deklasira-na“, a povijesne narode su potkopali seobe naroda, multikulturnost i građansko udrugar-stvo, koje su zagovarali matični mediji, koji su svi odreda pod nadzorom kapitala. Radnici i radnički sindikati, koji okupljaju mali postotak zaposlenih radnike i uopće ne zastupaju nezaposlene radnike, imaju vrlo slabu pregovaračku silu, kojom ne mogu bi prisiliti poslo-davatelje da im pruže dugoročne radne ugovore, pravedne plaće i primjerene uvjete rada te osiguranje za slučaj nezaposlenosti, bolesti i invalidnosti ili jamče primjerenu mirovinu. Radnici su pretvoreni u zadužene potrošače, a narodi trebaju na sebe početi gledati kao na ugrožene životne zajednice na povijesnim životnim prostorima.
Zbog jedincatog, dosad neviđenog slabog stanja čovjeka te zbog neobične krhkosti i nemoći država, ne mogu uspjeti nastojanja životnih zajednica da se za svoje potrebe dokopaju vođe-nja državne politike načinima i sredstvima, koji su iskušavani u drugoj polovici devetnaes-tog i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Utemeljenje novih stranaka kao političkih usta-nova ili organizacija neće pomoći, jer će one po nuždi biti svrstane na krajeve političkog spektra, iako bi takve nove stranke trebale zastupati probitke svih građana. Sadašnje stran-ke treba okupljanjem birača ukloniti s političke pozornice. Pokreti ili organizmi za vraćanje država i državne politike u ruke životnih zajednica trebaju biti slobodna okupljališta svih pripadnika zajednice kao zajednice. Riječ je o „jednoznačnom“ okupljanju za cijelu životnu zajednicu, kojim će se obaviti prevrat u gospodarenju politikom životnog prostora. U konačnici državu treba oteti kapitalu i otržištenim zaštitarskim strankama. Riječ je o okupljanju za ljude, za vrstu, za čovjeka.
Bez obzira na sadašnju slabost nacionalnih država, životne zajednice postaju stvarnim političkim i društvenim silama. Iako zajednice okupljaju slabe ljudske sile, rezultanta političke sile životnih zajednica bit će jača od sila prezrelog kapitalizma, u kojemu je kapital izgubio sposobnost i da upravlja sam sobom. Ljudi trebaju postati svjesni siline svoje političke rezultante. Svjetski kaos rezultat je slabosti, a ne plod jakosti kapitala. Globalizacija je ozbiljno ugrozila kapitalizam.
Za uspjeh djelovanja političke sile životnih zajednica potrebno je proizvesti ili domisliti primjerenu političku zamisao ili ideju. Ta ideja ne može i ne smije biti ideologijom, kakvu su trebale povijesne političke sile u povijesnim narodima, koje su služile mobilizaciji puka za ostvarenje društvenih svrha, a ne za ostvarenje ljudskih svrha i za zadovoljenje životnih potreba ljudi. Zamisao za potpuno, opće, ljudsko, alternativno okupljanje na životnim prostorima sračunata je na uspostavu prave demokracije ili narodovlašća, u kojoj će životne zajednice same voditi svoje javne poslove prema svojim životnim potrebama. Bez stvarnog širenja nove političke zamisli nema uspjeha okupljanja ili „revolucije bez predvodnika“.
Okupljanje treba povezivati potrošače i povezati glasače. Svi ljudi trpe kao potrošači, a biraju ili odlučuju kao glasači. U državama postoje različiti izborni sustavi, po kojima stranke svoje svezane pripadnike kandidiraju za izvršna ili predstavnička tijela raznih razina. Stoga u svakoj državi ili političkoj zajednici treba pomno odrediti pristup izborima. Temeljno načelo u novom kandidiranju treba biti to, da su kandidatima skupne dobrobiti preče od osobnih probitaka. Kandidate treba postavljati za svako predstavničko i izvršno mjesto, koje se popunjava većinskim sustavom glasanja. Izbore za mjesta koja se popunjavaju proporcionalnim sustavom glasovanja treba početno bojkotirati, kako bi se političke stranke prisililo na kapitulaciju i na uvođenje izbornog sustava za sve dužnosti većinskim načinom.
Stanje čovjeka je tako slabo. da životne zajednice i njihovi pripadnici ne smiju imati izbor. Postoji samo jedno, jedino dobro, najbolje rješenje, za kojim tragaju životne zajednice. Višestranačje sprječava nalaženje takvog rješenja. Okupljanje u životnim prostorima treba dovesti do političkog jednostranačja i do političkog „jednoumlja“, koje liberalne stranke – sad su sve hrvatske i zapadne stranke liberalne – osuđuju. Neka se posrnule stranke stope u jednu stranku – stranku životne zajednice, stranku naroda. Ozloglašeno „jednoumlje“ dobro služi Izrael, Iran, Rusiju i Kinu, u kojima ne vlada politički kaos. Kapitalu, kapitalizmu i liberalizmu ne odgovara okupljane u životnim zajednicama povijesnih životnih prostora. Okupljanje će obnoviti narode, kao nositelje ljudske solidarnosti i uzajamnosti. Životne zajednice se moraju braniti, kako bi se mogle razvijati i kako bi ljudi mogli zadovoljavati životne potrebe.
Podrobnosti pristupa izborima odredit će ljudi koji će početi okupljanje. Stanje narodâ nameće potrebu da se (1) razvije alternativna politička sila; (2) nađe alternativa političkom stranačju i (3) izumi alternativni način uporabe medija. Borba za oslobođenje životnih zajednica neće biti ni laka ni neopasna, jer su kapitalizam i kapital rabili i zlorabili političke stranke 228 godina. Ipak, životne zajednice više ne smiju čekati milostinju kapitala i sućut uspostavljenih političkih stranaka.

Continue Reading

20 travanj 2017 ~ 0 Comments

Svjetski poredak: države bez politike

Svi narodi, rase i vjere naše globalizirane vrste odnedavno žive ili traju u kapitalističkoj civilizaciji. Dugo se smatralo da je kapitalizam nada i obećanje vrste. To se posebno nagla-šavalo od prestanka Hladnog rata, u kojemu je potučen komunistički sustav nakon što su u Drugome svjetskom ratu potučeni europski fašizam i nacionalni socijalizam te azijski nacionalizam i militarizam. Kapitalizam je dobio monopol i iskoristio ga je za stvaranje kaosa u svijetu i jadnog stanja jedinačnih naroda te za zatiranje politike kao vođenja javnih poslova životnih zajednica u odijeljenim i priznatim životnim prostorima.
Čitatelji Glasa Zagorja znaju kakvo je političko stanje u Hrvatskoj. Već više od godinu dana političko stanje je takvo, da se minula vladavina SDP-a, koja nije bila nimalo uspjela, pričinja kao „zlatno doba hrvatske politike“. Zna se u kakvo političko stanje je dovedena Ukrajina, koja je postala zaboravljenom zemljom. Politička zbrka u Srbiji potiče vlasto-ljubljive Srbe da prave novu Jugoslaviji, pozivajući se na uspjeh Josipa Broza, koji je ob-novio Jugoslaviju zapovijedajući vojskom od osam stotina tisuća vojnika. Slabo političko stanje u BiH već je svima dodijalo. Što je s Crnom Gorom, Kosovom, Makedonijom?
Kakvo je političko stanje Europske unije? Unija nije nikad imala politiku i zaštitu, ali se dičila uspjelim gospodarstvo te ljudskim vrijednostima i pravima. Sad u njoj nema ni toga. Politička zbrka u Britaniji navela je premijerku da raspiše izvanredne parlamentarne izbore. U Britaniji nema političkog suglasja ni o tako važnom pitanju kao što je britansko na-puštanje Unije. U Francuskoj postoje dvije politike: politika Nacionalnog fronta i politika, koja ne želi pobjedu Nacionalnog fronta. Kakvo je političko stanje u Turskoj, u kojoj je predsjednik, koji već dugo ima osobnu vlast, podijelio narod referendumom, kojim je želio i uspio legalizirati osobnu vlast.
Kakvo je političko stanje u zemljama, u kojima su islamistički borci ISIL-a zaskočili le-galne vlasti i uspostavili nadzor nad golemim dijelovima njihovih prostora? U zemljama kao što su Jemen, Somalija i Libija nema jednodušno priznate vlasti. Kakvu politiku može imati afganistanska vlast i uz potporu vojne sile NATO-a? Kakvo je političko stanje SAD, koje imaju golem zemljopisni prostor, četvrtinu svjetskog gospodarstva i neusporedljivo najjaču vojnu silu u svijetu? Tko u SAD može sastaviti i voditi politiku. Kako sam nedavno napisao, „u Americi ne postoji trodioba, nego stodioba vlasti“. Ondje samo svatko može spriječiti svakoga da vodi politiku. Ne treba više nabrajati. Nema države, koja je u stanju voditi državnu politiku, a politika je jedini i pravi posao države.
U svakom društvu ljudi zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe putem četi-riju neraspletljivih mreža društvenog utjecaja; politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvje-renja. Politika je posao države, a u svijetu ima više od dvjesto suverenih država, koje su jedna drugoj priznale suverenost ili vrhovništvo nad određenim zemljopisnim prostorom i nad ljudima na tom prostoru. Politikom se smatra vođenje javnog posla naroda, a sastoji se u javnom usklađivanju probitaka pojedinih društvenih skupina, pri čemu se svakoj skupini žitelja dodjeljuje utjecaj na javni posao, koji je razmjeran njezinom doprinosu bogatstvu cijelog naroda ili životne zajednice. Politika je posao države, a sad u državama nema politike.
Kapitalizam je onesposobio države za vođenje politike. Industrijska revolucija, digitalno računalstvo i robotizacija stvorili su golem slobodan kapital. Kapitalizam je naoružao novac, gospodarstvo i tržište jakim silama, kojima se država ne može oduprijeti slabim ljudskim silama. Države su nemoćne prema kapitalu, a nesposobne i za unutarnju i vanjsku zaštitu pučanstva. Kapitalizam uništava narode, ljude i cijelu vrstu, a njihove ih države nisu u stanju zaštiti. „Kapital ubija!“, sažeto kaže papa Franjo.
Politiku je uništio način, koji je u osamnaestom stoljeću podlo izabran za vođenje poli-tike. Vođenje politike povjereno je političkim strankama. Svi građani su s vremenom dobili pravo glasa, ali oni svoj glas mogu i moraju dati samo registriranim strankama. Za koju god osobu i za koju god stranku građani glasuju, politika koja će se voditi bit će ista. Us-postavljen je stranački kartel pa politička vlast uvijek ostaje u kartelu bez obzira za koga građani glasuju. Koja je razlika između HDZ-a i SDP-a u izbjegavanju vođenja politike za narod ili za životnu zajednicu?
Ključno je pitanje: tko nadzore stranke? Građani ili kapital, gospodarstvo i tržište? „Demokracija“ u kojoj kapital nadzire političke stranke je poruga demokracije ili narodovla-šća. U svijetu ima previše slobodnog kapitala i države mu se ne mogu othrvati pa je kapital zajahao politiku država. Kapital se brine samo za svoje gomilanje. Ne brine se čak ni za gospodarstvo, koje počiva na kreditima, a ne na zarađenom novcu. Veliki i uspjeli američki poduzetnik druge polovice devetnaestog stoljeća J. P. Morgan kazao je da „nezarađen novac u gospodarstvo unosi zlo i grijeh“.
Bijedno stanje politike u svim „demokratskim“ kapitalističkim državama dobro pokazuje slučaj Agrokora u Hrvatskoj. Republika Hrvatska bila je podružnica, banovina ili krajina u državi Agrokor. Razlika između starih i tranzicijskih kapitalističkih država je u tomu, što je u starim kapitalističkim državama postupno stvaranje kapitala donijelo distribuciju kapitala, a u tranzicijskim zemljama, gdje je kapitalizam napravljen naglim političkim odlukama i nezarađenim novce, postoji koncentracija kapitala ili koncentracija duga.
Stranački uzorak kapitalističke države je na izmaku. Političke stranke treba ukloniti iz na-cionalne politike. To otvara i pitanje vjerodostojnosti kapitalizma, koji je u nadzoru naroda i država igrao na stranački sustav. U Hrvatskoj treba ukloniti sve stranke, koje su ikad bile na vlasti. Tko su i čemu su američki republikanci i demokrati ili britanski konzervativci i laburisti? Tko su naši politički tamburaši?
Uz postojeći način vođenja politike sahne i sama država. Tko će zaštititi ljude, narode i vrstu Homo sapiens? Politički postupak je toliko jadan, da nije nigdje u stanju proizvesti političare. Kapitalistički političari nisu političari. Razumiju li naši i svjetski političari što se događa s vrstom? Mislim da im nije potrebno razumijevanje. Dosta im je posluh.
Političko stanje u svijetu pokazuje da je kapitalistički pristup državi doživio poraz. Na-rodi trebaju preuzeti svoje države u svoje ruke. To će biti demokracija. Nije potrebno stvoriti samo jedan uzorak države. Neka svaki narod uredi državu na svoj način. Dosta je kapitalističkog izvoza državnosti. U svijetu neosporno postoji četiri-pet otpornih nacio-nalnih država: Kina, Iran, Izrael, Rusija i možda Indija. Te su države otporne, jer su to države njihovih naroda, a ne kapitala. Možda će otpornost tih država potaknuti i druge narode da u suverenim prostorima stvore svoje demokratske, političke države. Demokracija nije monopol kapitalizma.

Continue Reading

08 travanj 2017 ~ 0 Comments

Republika Hrvatska u državi Agrokor

Da je ovaj sastavak pisan prije dva tjedna postavljeni naslov bio bi primjeren. U vrijeme sastavljanja i objave ovog priloga vjerojatno je primjereniji izraz „Banovina Hrvatska“ umjesto naziva „Republika Hrvatska“. O tomu poslije.
Vrsta Homo sapiens već je nekoliko stoljeća podložena kapitalističkoj civilizaciji. U civilizaciji je već pet-šest tisućljeća vlast izdvojena iz životnih zajednica i nadmetnuta nad njih. Ljudi su u civilizaciji pretvoreni u podanike. Spočetka su u jedinačnim civilizacija vladali bogovi, pa kraljevi, skupštine branitelja i robovlasnika kao u drevnoj Grčkoj, skupštine veleposjednika kao u feudalnoj Europi pa na koncu kapitalisti ili sam novac. Suvremena tehnologija omogućila je da se novca nagomila toliko, da on ima apsolutnu vlast u državama i nad državama.
Kapitalisti su sustavno unižavali ulogu država, za koje je i Karl Marx govorio da će usahnuti ili „odumrijeti“. U prijelomu stoljeća države su „dragovoljno“ odustale od nadzora granica putem liberalizacije, povukle se iz svih gospodarskih djelatnosti putem privatizacije i prepustile tržištu mnoge svoje zakonodavne ovlasti putem deregulacije. Države su izgubile prostornu, zakonodavnu, gospodarsku i monetarnu suverenost. Države su jadne, slabe i u dugovima. Stoga nije nikakvo čudo što se kapital odvažio ne samo sebi podložiti hrvatsku državu, koja je obnovljena u Domovinskom ratu, nego i raspršiti povijesni hrvatski narod s njegova povijesnog prostora.
Hrvatska politička pljeva – neki pisci rabe izraz „politička elita“ – navela je Republiku Hrvatsku da pristupi Europskoj uniji. Unija je preuzela suverenost svojih članica – ona sama nema suverenost – i tu suverenost de facto prenijela na SAD odnosno na američke korporacije i druge nositelje kapitala.
Slabe države sad diljem svijeta postaju plijenom posebnih društvenih skupina i interesa – političkih, gospodarskih, vojnih i ideoloških ili vjerskih. Ranije su – od Kube na zapadu preko Hrvatske i istočne Europe do Kine i Vijetnama na istoku – komunističke partije kao „udruge civilnog društva“ preuzimale države, koje su poslije tim partijama pružale samo administrativne i poslovne usluge. U naše dane u brojnim skrhanim islamskim zemljama Islamska država (ISIL, Daeš) preuzimala je političku vlast zastrašivanjem ili terorom i golom silom. Prije tri godine jedna zatvorena skupina nasilno je preuzela vlast u Ukrajini, koja se sad teško može zvati državom ukrajinskog naroda.
Posebnost kapitalističke civilizacije je prepuštanje vođenja političkih ili javnih poslova političkim strankama, koje su nedvojbeno izvršiteljice stvarnih političkih sila. Da je tako pokazuje to, što se u svakoj zemlji vodi ista politika bez obzira koja je stranka ili koja koalicija na vlasti. Ni u Hrvatskoj nije moglo biti drukčije.
U Hrvatskoj je stvaranje prave, suverene, ali privatne države – zašto bi držala morala biti javna? – vođeno gospodarskim sredstvima: privatizacijom, kreditima, agrarnim poticajima i opraštanjem dugova državi. Međutim, stvaranje korporacije Agrokor bio je otprve politički projekt, koji su domislili i provodili politički ljudi. Po svojem utjecaju na politiku, gospodarstvo, medije i sustav uvjerenja Korporacija je bila prava suverena država. Političke stranke, vladina tijela, uredi, agencije, mediji i mnoge akademske ustanove bile su daleko više poslušne Korporaciji, nego javnoj hrvatskoj vlasti. To je bilo očekivano, jer je državna uprava zadržala samo prikupljanje poreza za svoje održanje.
Hrvatska država, republika ili banovina nije u suverenoj državi Agrokor potpuno zadržala ni svoj zemljopisni prostor, koji je dobrim dijelom prenesen u vlasništvo nove privatne države kapitala. Republika Hrvatska djelovala je u relativnom ili odnošajnom, prividnom, društvenom prostoru- Ona je služila kao dvorkinja državi Agrokor, što se najbolje vidi po tomu što je službena državna agencija za nadzor tržišta, znala odbaciti prigovore da se preuzimanjem dodatnih agrokombinata (obično za po jednu kunu) Korporacija pretvara u monopolistkinju.
Novi hrvatski zakon o spašavanju velikih posrnulih korporacija ne bi bio potreban, da hrvatska javna vlast nije dopustila i pomogla stvaranje goleme korporacije, koja je zasjenila i samu nemoćnu hrvatsku padržavu. Agrokor je za neke sad prevelik da bi se dopustila njegova propast, ali njega je hrvatska skrivena ili privatna politika namjerno učinila prevelikim. (Too big to fail! Odnedavno se u SAD za pojedince govori „Too big to jail!“) Određene političke snage – stvaranje Korporacije nije učinak mudrosti i marljivosti jednog čovjeka – stvorile su u Hrvatskoj pravog političkog i poslovnog Frankensteina, koji je zaprijetio i tima, koji su „potpomogli“ njegovo začeće, rađanje i odrastanje.
Poznato je da je Korporacija proizvoljno određivala rokove dospijeća svojih dugovanja za is-poruke robe u njezinu prodajnu mrežu. Tako je postupala i prema proizvodnim trgovačkim društvima, koja su pripadala Korporaciji, koja su joj ionako bila dobrim dijelom darovana za iskorištavanje. Trgovačka mreža Korporacije služila je za iscrpljivanje svih proizvodnih podu-zeća unutar ili izvan sustava, koja sad imaju golema slabo naplatljiva ili u dogledno vrijeme nenaplatljiva potraživanja od trgovačke mreže Korporacije. Ta je mreža, treba biti iskren, iscrpljivala cijelu zemlju.
Valja imati veliko razumijevanje za utemeljitelja Korporacije. On nije bio jedini hrvatski poduzetnik, koji je u „tranziciji“ nastojao postići poslovni uspjeh i steći imetak. Ostali zdušni poduzetnici obnovljene hrvatske države ostali su na marginama hrvatskog gospodarstva. Utemeljitelju Korporacije bila je dodijeljena previše zahtjevna uloga i to napraviti ne veliku korporaciju, nego pravu pravcatu državu na oslobođenoj hrvatskoj zemlji. Smisao gomilanja kapitala nije potrošnja, nego zauzimanje političke vlasti.
Korporacija je bila državom, koja je bila utemeljena i koja je trebala biti održavana i jačana na kreditima. Kreditna nedisciplina nije bila značajka samo hrvatskih poduzetnika, nego i poduzetnika ostalih „tranzicijskih“ zemalja. Za sve njih kapitalizam je bio novost i oni o kapitalizmu nisu mogli mnogo naučiti u svojim obiteljima. (Upoznavanje kapitalizma iz knjiga i na američkim studijima poslovne administracije od male je koristi.)
Veliki američki poduzetnik i veliki čovjek John Pierpont („J. P“) Morgan rekao je kad je Amerika bila u „tranziciji“ u prvu svjetsku industrijsku i gospodarsku silu, da „nezarađen novac u gospodarstvo unosi zlo i grijeh“. (Morgan je bio čovjek vjere i Crkve pa je sam za službe Božje u svojoj crkvi skupljao milodare za župu.) Franjo Tuđman je sa svojim suradnicima obnovio javnu i pravu hrvatsku državu, ali ne na kredit, nego za gotovinu. (Hrvatsko novčano prekoračenje u jednoj švicarskoj banci iznosilo je samo 4 milijarde kuna i to za potrebe operacije „Oluja“ 1995. godine. Dug je vraćen u slijedećih 12 mjeseci.) Lakomislenost i umišljenost znaju biti kobne.
Po golemom protoku novca kroz trgovinsku mrežu Korporacije moglo bi se reći, da je bez obzira na promet robe ta mreža bila više agencijom za platni promet ili za izravnanje vrijednosnih papira, nego trgovina. Kako je dobar i mudar gospodar unutar jadnog hrvatskog gospodarstva mogao napraviti dug od ne zna se koliko milijarda eura? To se događa samo instrumentaliziranim ili neprisebnim poduzetnicima. Države ne stvaraju poduzetnici, nego političari, vojnici i ideolozi. Državotvorni projekt Agrokor bio je od začeća osuđen na propast. Bilo je samo pitanje, koliko će on štete napraviti Hrvatskoj. Čista politička opsjena bila je dva desetljeća hrvatska stvarnost.
Još se ne zna koliko je duboka poslovna jama zvana Agrokor. Ne zna se ni kako će proći zapos-lenici i pravne osobe uključujući našu javnu državu, koji su se našle u toj jami. Za Hrvatsku i hrvatski narod najvažnije je to, da se dozna prava istina. Obavljanje ukupnog javnog posla u Hrvatskoj sad počiva na laži. Kad se dozna živa istina o projektu Agrokor i puna istina o hrvatskom gospodarstvu općenito, prava hrvatska politika moći će planirati i upriličiti oporavak zemlje i naroda.
Dosad je hrvatska država imala u državi Agrokor položaj, kakav je Banovina Hrvatska imala u prvoj Jugoslaviji prije rasapa te umjetne države. U rasulu 1941. godine Banovina Hrvatska postala je slobodnom i pretvorila se u hrvatsku nezavisnu državu – malo „h“, malo „n“ i malo „d“. Sadašnje posrnuće države Agrokor daje priliku slobodnoj hrvatskoj državi da ponovo postane uistinu nezavisnom državom. Ostaje joj jedino problem članstva u Europskoj uniji.

Continue Reading

02 travanj 2017 ~ 0 Comments

Američka stodioba vlasti

Postupak globalizacije, koji su predvodile transnacionalne korporacije putem tržišta i upo-rabom nove tehnologije uz pasivnu ulogu nacionalnih država, donio cijelom svijetu oz-biljne novine: svjetsko gospodarstvo dva desetljeća raslo je kao nikad u povijesti; Kina se prvi put u svojoj povijesti pojavila na svjetskoj pozornici kao politička, gospodarska i vojna velesila; već dugo nema ratova među državama; a svjetska vlast kapitala i izostanak politike napravili su politički, gospodarski, sigurnosti i ljudski kaos u svijetu.
Posebna novina koju je donijela globalizacija je neočekivan prestanak američke hege-monije, koja se protezala pretežnim dijelom Zemljine plohe. Ukupan utjecaj SAD u svijetu slabi i one se ubrzano pretvaraju u običnu, ali golemu i bogatu nacionalnu državu. Povijest nije zabilježila takvu tranziciju u zemlji koja ima četvrtinu svjetskog domaćeg proizvoda, dobro izgrađen i vrlo složen životni prostor te pučanstvo koje se nije slilo u povijesni narod.
U prošlom su stoljeću četiri velike europske carevine bile spale na nacionalne države, a nestalo je i stoljećima izgrađivano europsko kolonijalno carstvo. Svi narodi tih carevina pretrpjeli su u tranziciji velike nevolje. U sadašnjem američkom primjeru tranzicije posebnu tegobu stvarat će neizdašnost političkog sustav matične zemlje, koji je star četvrt tisućljeća, koji nikad nije prilagođivan ni političkim i gospodarskim prilikama u SAD, a ni ukupnim okolnostima u svijetu, koje je globalizacija žestoko promijenila.

Nacionalne revolucije dozrijevaju u ratovima. Prvi svjetski rat donio je revolucijsku pret-vorbu četiriju velikih europskih carstava u nacionalne države: dugovječne Austro-ugarske carevine, Ruske carevine i Turske carevine te kratkovječne Njemačke carevine. Pobačeni američki ratovi i intervencije dvadeset prvog stoljeća pred našim očima pretvaraju SAD iz hegemonije u običnu, iako veliku državu. To se događa od američke izborne revolucije 2016. godine.
U vrijeme kad se Austrija pretvarala u državu njezine vodeće političke stranke ljevice i desnice zatražile su od Pariške mirovne konferencije 1919. godine, da se Austrija pripoji nje-mačkoj državi, da se već tad napravi Anschluss. Turska je nakon rata protiv Grčke, koju su podupirale sile Antante, postala građanskom nekonfesionalnom državom pod autoritar-nom vladavinom generala Mustafe Kemala. Rusija se poslije krvavoga građanskog rata te vojne intervencije sila Antante i njihovih istočnih saveznica prometnula u jednopartijsku totalitarnu državu, koja je proširila svoj prostor nakon početnog gubitka prostora po od-luci pobjednica rata. Godinama poslije rata njemačka država ostala je politički nesređenom, ali vojno sređenom državom koja se politički potvrdila istom od 1933. godine u drugom europskom totalitarnomu jednopartijskom sustavu.
Sadašnje nestajanje američke hegemonije posljedica je globalizacije tržišta i vrste Homo sapiens te silnog razvitka proizvodnih snaga u našoj namnoženoj vrsti diljem svijeta. He-gemonija SAD pala je u vrijeme preporoda Kine, kojom de iure i de facto vladaju jednopar-tijske vlasti i obnove Rusije, kojom jednopartijske vlasti vladaju samo de facto.
Kakvom je državom bila Amerika prije upuštanja u imperijalizam pod sam konac devet-naestog stoljeća nakon što je postala najvećom gospodarskom silom svijeta? Poslije Ame-ričkog rata od 1776. godine SAD i Velika Britanija su Ugovorom u Parizu 1793, godine us-postavile posebne prijateljske i strategijske veze te su se dogovorile da srednji i zapadni dijelovi kontinenta budu podijeljeni granicom, koja se pružala uglavnom duž 49-te sjeverne paralele. SAD su dobile za zaposjedanje cijeli prostor od trinaest kolonija na istoku do Tihog oceana. SAD pomicale su svoju zapadnu granicu do kraja devetnaestog stoljeća – punih sto godina. Izvorni i kasniji doseljenici pomicali su granicu i uspostavljali prvo „po-dručja“, koja su ubrzo pretvarana u prave savezne države. Tako su SAD nakupile 48 save-znih država, koje su se međusobno doticale.
Od Revolucije 1776. godine do 1896. godine ustavljene su i uključene u SAD sve savez-ne kopnene države. Posljednja je bila uključena država Utah. Amerikom. američkom politi-kom i američkom psihom u tom razdoblju nisu gospodarili vrijeme i povijest, kao što je uvijek bilo u europskim narodima, nego prostor i granica. Geografija, a ne povijest domini-rala ja Amerikom. Američki prostor bio je ogroman (10 milijuna četvornih kilometara), a pučanstva je bilo malobrojno. Politika se de facto sastojala u upravljalo prostorom.
Politički sustav u SAD nazvan se demokracijom ili narodovlašćem, jer se uzimalo da će Amerikom poslije oslobođenja od britanskih vlasti upravljati njezini stanovnici, a ne kao dotad tuđe politička vlasti. Osim što je američko pučanstvo bilo malobrojno, svi stanovnici SAD doselili su u tu državu kao pojedinci ili kao obitelji. Amerika je 1776. godine postala suverenom i priznatom zemljom. To je značilo da vlasti u SAD nadziru svoj prostor i svoje stanovnike. Međutim, politički sustav ili demokracija počivao je na diobi vlasti. Vlast je bila podijeljena funkcionalno na izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast. Vlast je u SAD podijelje-na i prostorno. Postoji federalna vlast, te državne, kotarske i gradske zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Francuski političar i politički pisac Alexis de Tocqueville (1805.-1859.) napisao je 1835. godine vrlo utjecajnu knjigu „Demokracija u Americi“, u kojoj je hvalio uspostavu u SAD ravnoteže između jednakosti i individualizma.
Međutim, tad se već Amerikom nije moglo djelotvorno upravljati, jer su se probitci ili interesi južnih država bitno razlikovali od sjevernih. Primjerice, na jugu je prihod po hek-taru pod šećernom trskom, pamukom ili duhanom bio u prosjeku šest puta viši od prihoda po hektaru zasijanom pšenicom u sjevernim državama. Južnjaci su u crnačkom pučanstvu imali gotovo besplatnu radnu snagu. Sjevernjaci su nastojali uvesti neizravne poreze, kako bi dodatno porezovali izvoz šećera, pamuka i duhana, ali su južnjaci sve takve napore uvijek spriječili, jer su snage juga i sjevera u Kongresu bile izjednačene. Amerikom se nije moglo upravljati sve dok predsjednik Abraham Lincoln (1861.-1865.) nije pokrenuo Građanski rat, koji je bio jedan od najkrvavijih ratova u novijoj povijesti svijeta. Novi porezi omogućili su SAD slijedno osvajanje američkog kopna južno od granice s Kanadom.
Kad je američka zapadna granica dogurana do obale Tihog oceana Amerika se našla u pravoj nedoumici. Pod predsjednikom Williamom Mckinleyjem (1897.-1901.), koji je bio republikanac kao i Lincoln i koji je početkom svojeg drugog predsjedničkog mandata bio ubijen kao i Lincoln, SAD su se upustile u imperijalizam osvojivši Porto Rico, Filipine i Kubu u ratu protiv slabe Španjolske. Otad su Amerikanci nastojali svoju „granicu“ pomi-cati morima i oceanima. U tomu je bilo najteže to, što su američki političari nastojali zata-škati i ostaviti neriješenim goruće unutarnje nevolje i probleme. SAD bi se redovito ujedi-nile na račun drugih naroda.
Tako je bilo pod demokratskim predsjednicima Woodrowom Wilsonom (1913.-1921.), Franklinom Rooseveltom i Haryjem Trumanom (1933.-1953.), Johnom Kennedyjem i Lindonom Johnsonom (1961.-1969.) te pod predsjednicima Billom Clintonom (1993.-2001.) i Barackom Obamom (2009.-2017.).
Sjedinjene Američke Države nastojale su zavladati svijetom putem kapitala i tržišta te putem širenja ideje demokracije i ideologije ljudskih prava, kojima se potkopavaju nacio-nalne države i slabi otpornost naroda. Usto, u postupku uspostave američke hegemonije važnu ulogu imao je američki militarizam. SAD su se bile odale uspostavi svjetske hege-monije. Pritom su SAD obilno politički koristile svoju veliku prednost pred drugim zem-ljama u tehnologiji. Ne treba naglašavati to, da su svi pokušaji uspostave američke svjetske hegemonije bili suzbijeni: poslije Prvoga svjetskog rata od europskih sila-pobjednica u ratu; poslije Drugoga svjetskog rata od Sovjetskog Saveza i Kine, koncem prošlog stoljeća od Rusije i Kine, a u sadašnjem stoljeću od globalizacije.
Kakvom je državom Amerika sada u globaliziranom svijetu? Prije su američka država i politika upravljale golemim i uglavnom praznim prostorom i rijetko raspoređenim ljudima. Danas bi američka politika trebala javno upravljati golemim i složenim životnim prostorom, u kojemu jedna dvadesettrećina svjetskog pučanstva stvara jednu četvrtinu svjetskog BDP-a. Osim toga pučanstvo SAD više se ne sastoji samo od pojedinaca i obitelji, nego se politički konstituiralo u goleme etničke, vjerske, rasne, rodne, starosne i ideološke skupine. Amerika je dugo smatrana kotlom za taljenje narodâ. Međutim, sad je očito da nema slitine, koja se zove američki narod. Čini se, da su sad doseljeni pripadnici mnogih rasa, naroda i vjera u SAD rekonstituirani u dopunske podružnice svojih izvornih naroda, rasa i vjera. Zemljopisni prostor SAD prekriven je mrežom etničkih, vjerskih i rasnih dijaspora, koje su se ustavile ili konstituirale u posebne političke zajednice. Od pučanstva se ne može napraviti jedan narod bez jednog sustava uvjerenja.
To se dobro vidjelo po usmjerenju izbornih kampanja dvoje predsjedničkih kandidata na izborima 2016. godine, ali i u mjesnim kampanjama za izbor senatora, članova Preds-tavničkog doma Kongresa, guvernera i drugih biranih dužnosnika država. U SAD danas postoji toliko uspostavljenih političkih, poslovnih, sigurnosnih i idejnih interesa, da su višestruko podijeljene i dvije vodeće političke stranke. Američki stranački sustav – kao i stranački sustavi u velikom broju razvijenih „demokratskih“ zemalja – iznevjerio je očeki-vanja naroda, ali i upropastio demokraciju.
U SAD politikom se samostalno bave ne samo predsjednik i dva politički izmrvljena doma Kongresa, nego i sudovi, jedinačna ministarstva, savezne države, svi rodovi vojske, brojne (17) obavještajne službe, nebrojene državne agencije, banke, investicijski fondovi, velike korporacije, sindikati, mudrosne zaklade, velike medijske kuće, društvene mreže te brojne sportske i estradne zvijezde. Ako se Amerikom uopće upravlja, njom se ne upravlja javno. Javnim poslom se ne upravlja javno. Ukratko, u Americi ne postoji američka politika. Politika i posebice geopolitika trebaju se voditi političkim sredstvima, a gospodarstvo, vojska i ideologija stvaraju sukobe, koje jedino politika može izgladiti. SAD nisu jedina zemlja u kojoj nema politike, ali one su velika svjetska država sa znatnim utjecajem na svjetsku politiku, gospodarstvo, sigurnost i kulturu općenito.
Promašeni i izgubljeni američki ratovi te nepotrebne vojne intervencije koje su razorile mnoge nacionalne države i raspršile njihovo pučanstvo dovele su Ameriku pred novu re-voluciju. Ona se mora iz hegemonije preobraziti u običnu nacionalnu državu. Amerika treba izvesti nacionalnu revoluciju, u kojoj će ona promijeniti svoj politički sustav. To je američki imperativ, jer su SAD i same propadale dok su služile kao uporište svjetskog ka-pitala te kao njegovo političko i vojno sredstvo. Politika i ratovanje bili su „vođenje pos-lovanja svjetskog kapitala drugim sredstvima“, kako je nekad za politiku i rat govorio Carl von Clausewitz.
Međutim, postavlja se pitanje, jesu li SAD u stanju promijeniti svoj politički sustav, jer Amerikanci smatraju da su oni „izuzetan narod“ koji ima Božje poslanje u svijetu te da se njihova izuzetnost ponajviše očituje u njihovu „demokratskom“ sustavu. Amerikancima će biti teško prihvatiti činjenicu, da njihova država – koja je konačno ostala bez hegemonije – propada upravo zbog „američke demokracije“, koja je prestala služiti SAD još prije Građanskog rata. Kasnije je „američka demokracija“ dobivala obroke infuzije putem hege-monijskih ratova i vojnih intervencija, kakve su SAD u Latinskoj Americi običavale praviti još od objave Monroeove doktrine 1823. godine.
U naše vrijeme u SAD ima toliko djelatnih, ali slabih političkih tijela – od kojih su neka birana, a druga su samozvana – da nijedno od tih tijela ne može drugima nametnuti pot-rebu preobrazbe američkog političkog sustava, a svako tijelo može spriječiti bilo koje drugo tijelo da takav naum provede. Naličje američke demokracije je „lobiranje“ ili zakonito zagovaranje posebnih interesa u političkim tijelima. Po rezultatima lanjskih predsjedničkih izbora činilo se, da su glasači dali Donaldu Trumpu mandat da napravi revoluciju kojom bi „isušio močvaru“ odnosno promijenio američki politički sustav. Međutim, kao što se to dogodilo ubrzo nakon izvedbe Oktobarske revolucije 1917. godine, u SAD je već počela kontrarevolucija, koju skupno vode propale snage hegemonije i njihovi mediji, koji su američku državu upropaštavali desetljećima. Hoće li SAD odsad proživljavati duboku po-litičku zbrku, u kakvoj se bila našla Njemačka poslije Prvoga svjetskog rata?
Pitanje je koliko dugo i do koje mjere će se produbljivati ne američka politička kriza, nego američka politička recesija. Pitanje nije jednostavno i lako rješljivo. Nikad u povijesti se u teškoj političkoj recesiji poput sadašnje američke nije našla zemlja s tako golemim, složenim i bogatim životnim prostorom i to u globaliziranom svijetu. Američka politika se mora voditi „u jedan glas“, ali je pitanje kako se to može ostvariti.
Nasuprot SAD, Rusija je nakon razdoblja „tranzicije“ obnovila autoritarnu vlast u skla-du s ruskom političkom i povijesnom baštinom. Rusija ima velik zemljopisni prostor i razmjerno malo ljudi koje je lako nadzirati, posebno stoga što oni smatraju da pripadaju istom povijesnom narodu. Rusija ima samo 2% svjetskog BDP-a. U Kini je zadržan jed-nostranački politički sustav, koji je u skladu ne samo s kineskom komunističkom predajom, nego prvobitno u skladu s kineskom drevnom i dugotrajnom carskom političkom filozofijom. Kina je imala cara s „mandatom nebesa da se brine za zemlju i ljude“, a Kinezi su dugo bili najkulturniji narod svijeta s neimperijalističkom civilizacijom, koja je budila divljenje svih starih i mladih naroda. Kineskim vlastima se teško hrvati s potrebama, zah-tjevima i izazovima politike u zemlji koja je imala snažan skok u razvitku gospodarstva, kakav nije zabilježen u povijesti.
Već dugo se postavlja pitanje kad će i kako će doći do velikog kineskog političkog praska, iako Kina nastoji i zasad uspijeva postići politički konsenzus u jedinoj političkoj stranci i politički govoriti „u jedan glas“. Ipak, sad se ne čini isključenim to, da do velikog političkog praska dođe prije u SAD nego u Kini. Kako se prasak ne bi dogodio u SAD, nositelji američke političke misli trebali bi iskreno i pošteno ocijeniti pravo političko stanje SAD i pomno prosuditi što se Americi može dogoditi, ako se američki politički sustav ne uskladi s potrebama američkog životnog prostora i s položajem SAD u zauvijek globalizi-ranom svijetu. Američki politički prvaci trebali bi razmotriti sve opasnosti daljnjeg propa-danja i sve mogućnosti obnove veličajnosti Amerike. U postupku oporavka SAD pučan-stvo, političari i politolozi Amerike vjerojatno će se morati okaniti ideje „američke izuzet-nost“. Taština i umišljenost su najteži ljudski i politički poroci.

Continue Reading