Archive | Geopolitika

07 siječanj 2012 ~ 0 Comments

Vrijeme je za nacionalizam

VRIJEME JE ZA NACIONALIZAM, NARODOVLAŠĆE I DEMOKARCIJU

Pravi smisao i jasna odredba nacionalizma ili etatizma[i]

Svijet je dosad bio u vlasti kapitala, koji se na izvoru odvajao od rada, proizvodnje i naroda, koji su zapali u dužničko ropstvo. To se ropstvo sve više produbljivalo kako su obitelji, proizvodne korporacija, poslovne banke i države – svaki iz svojih razloga – ostajali bez prihoda da žive, posluju, održavaju likvidnost ili da služe građanima.

Kapital se osim iskorištavanjem rada i proizvodnje te iscrpljivanjem nacionalnog blaga naroda dodatno gomilao inflacijom odnosno „prvotnom emisijom“ domišljenih nestvarnih financijskih „proizvoda“, kojima se obezvrjeđuje moguća ušteda građana, kapital nakupljen u proizvodnim poduzećima i državne pričuve.

Sredstvo vlasti slobodnog svjetskog kapitala bilo je slobodno svjetsko tržište, nad kojime su ljudi, obitelji, proizvodna poduzeća, poslovne banke i države izgubili utjecaj. U takvom stanju ljudi i obitelji žive u neizvjesnosti, cijele industrijske grane izložene su propadanju, a narodi se rasipaju te gube kulturu i istovjetnost.

Uza sav dosadašnji usiljeni svjetski gospodarski rast ljudski rod propada, jer ljudi i narodi, rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, okoliš i klima ne uživaju nikakvu zaštitu. Njih sad ne uspijevaju zaštiti ni prirodne narodne vlasti ni ljudsko zajedništvo, koje su uništili svjetsko slobodno tržište i posvemašnje nadmetanje u njemu, koje kapital nameće kao bitnu značajku ljudskosti. Nadmetanje ili konkurencija služe tome da ljudima i narodima ostane manje stvorenog bogatstva, a kapitalu više. Dosad je u svijetu bio zaštićen samo kapital.

Postupak kojime je uspostavljena vlast otuđenog slobodnog svjetskog kapitala putem slobodnog svjetskog tržišta je širenje ideologije liberalizma, koja je donijela slobodu kapitalu i tržištu, a oduzela je ljudima, obiteljima, proizvođačima i narodima.

Od prestanka Hladnog rata i podjele svijeta u ideološke, gospodarske, političke i sigurnosne blokove do jučer bio je izgrađen nakazan uzorak globalnog svijeta, koji je uništio ljude, obezvrijedio rad i obezglavio narode.

Izazivanje financijske krize u SAD 2008. godine – prve financijske krize na globaliziranom tržištu – i njezino brzo širenjem svijetom pokazali su, prvo, da kapital nije u stanju vladati ni sam sobom, a kamoli svijetom i, drugo, da su najozbiljniji problemi zahvatili sve izvore društvenog utjecaja te da su od gospodarskih prerasli u političke, iz političkih u ljudske, a iz ljudskih u sigurnosne.

Ipak, od jučer se na noge počinju dizati narodi, kako bi zaštitili sebe i svoje ljude, rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu te obnovili demokraciju. Pred našim očima povlači se i rasipa dojučerašnji svjetski poredak, koji je ljudima i narodima besramno nametnut u samo tri desetljeća.

Međutim, za srozavanje uspostavljenog svjetskog sustava u provaliju povijesti potrebno je još, prvo, da se započetoj pobuni priključi dovoljan, presudan broj naroda – među kojima će biti i neki od naroda koji su dosad stvarali svjetske političke ideje – te, drugo, da se objavi nova, očita, opća spasonosna ideja, koja će zamijeniti liberalizam, kao zloćudnu ideologiju.

Naš naraštaj bit će svjedok iščezavanja jednog nakaznog i ukletog svjetskog političkog poretka te dolaska novog vremena i skore uspostave novog uzorka globalizacije. Primaknulo se vrijeme nacionalizma, narodovlašća i demokracije.

Nakon iskustva s globalnim svjetskim financijskim kapitalizmom svijetu se više ne može nametnuti nikakav novi unitaran model globalnosti, jer narodi ne žele i ne mogu izbrisati svoj identitet, svoje ljudske i zemljopisne posebnosti te svoju povijest i kulturu. Narode se treba uvažavati i uvažiti, štititi, podupirati i njegovati.

Temeljna ideja nacionalizma sastoji se u uspostavi demokracije unutar naroda i suradnje među narodima putem njihovih narodnih država. Doktrina nacionalizma, koja će odrediti načela demokracije unutar naroda i opće suradnje među narodima nije nacionalna, nego svjetska doktrina, koja je jednako prihvatljiva za sve narode, koji se ne kane upuštati u imperijalizam.

Doktrina nacionalizma uključuje kao bitne značajke poštivanje tuđih naroda koliko i vlastitog naroda. Ona zagovara i poštuje suverenost svih naroda. Koliko god se trsili liberali, odnarođeni kukavice i ljudi koji priznaju postojanje samo jednog naroda, oni ne mogu iz svjetskog političkog rječnika ukloniti riječ „nacionalizam“, jer je ona potrebna da se njome označi nezaobilazna politička doktrina. Ta riječ nema i ne može imati zamjenu.

Globalni svijet je preveć složen, da bi se ga se upoznalo i da  bi se potpuno shvatilo procese koji u njemu teku, a kamoli da bi se njime vladalo ili upravljalo iz jednog sjedišta. Stoga, za trajanje globaliziranog svijeta i ostanak ljudi u njemu treba svima prirodno ograničiti mogućnost izbora i stupanj slobode djelovanja. Prirodan, bezbolan, ljudski i evolucijski način da se to provede je dobra mjera re-lokalizacije globalnog svijeta u nacionalne ili države okvire, u kojima se može upriličiti dostojan opstanak, razvitak te djelovanje ljudi, obitelji i naroda.

U nacionalnim ili državnim okvirima može se najlakše nadoknaditi to što je izgubljeno u liberalnom svijetu slobode kapitala i slobode tržišta. Međutim, bitno je spriječiti da se na razvalinama unitarnog svijeta kapitala ne pojavi koja nova varijanta svjetskog unitarizma putem vjere odnosno ideologije, politike ili sile, kad već propada svijet kapitala oduzetoga radu i narodima.

Svaki je unitarizam u globalnom svijetu veliko zlo, jer on ljudsko zajedništvo, koje je proizvod i biološke i društvene evolucije vrsta, zamjenjuje stegom, koja ne optimizira ljudsko djelovanje i koja stvara društvenu entropiju. Suradnja među državama naroda u kojima vlada uzajamnost i zajedništvo nudi daleko viši stupanj ljudskog zajedništva, gospodarske i društvene učinkovitosti te ljudskog zadovoljstva i ljudskosti, nego najbolje ugođen unitaran sustav. Ukupno dosegnuti stupanj i opseg zajedništva u društvu mjerila su dobrog uređenja društva.

O razlici između unitarizma i zajedništva najočitije govori srozavanje Europske Unije, koja je zatrla Europsku Ekonomsku Zajednicu.

Doktrina nacionalizma omogućit će presudno poboljšanje stanja u ljudskom rodu stvaranjem i jamčenjem političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne stabilnosti u svijetu, koja će biti utemeljena na zajedništvu uspostavljenom u nacionalnim zajednicama. I narodno zajedništvo utemeljeno na životnoj demokraciji i potrebna svjetska suradnja postići će se na slijedeći način:

  • narodi i države preuzet će nadzor nad svjetskim tržištem;
  • pojedinci, trgovačka društva i narodi ne će upravljati svoje djelovanje samo za svoj uski probitak, nego će nositi i društvenu odgovornost;
  • pojedinci u bogatim zemljama ne će biti plaćeni više nego što zaslužuju i to na račun siromašnih naroda;
  • sadašnja tehnološka (digitalna, biotehnološka i internetska) revolucija ne će pružati opravdanje za stvaranje neljudskih odnosa u svijetu i nepoštedno iskorištavanje jednih ljudi o drugih;
  • ljude će se nadahnjivati, podupirati i navoditi da se osim za osobne probitke brinu i za opće dobro;
  • makroekonomska stabilnost zemalja bit će praćena stabilnošću ukupnog svjetskog gospodarstva;
  • omogućit će se razvitak i napredak siromašnim narodima i ukloniti siromaštvo iz svijeta;
  • osigurat će se povratak kapitala u nacionalni prostor i obnovu nacionalnog kapitala;
  • uklonit će se iluzija postojanja i održljivosti poslijeindustrijskog društva i stvoriti uvjeti za industrijalizaciju ili reindustrijalizaciju svih zemalja svijeta;
  • omogućit će se ukupno poboljšanje ljudskog života, a ne samo namicanje visokog prosječnog narodnog dohotka;
  • omogućit će se potencijalno opasnom afričkom kontinentu da odlučno istupi iz nedovoljne razvijenosti;
  • vlade država omogućivat će bolje korištenje ljudskih potencijala i usklađenje odnosa u gospodarstvu;
  • uklonit će se i nakazno neravnomjerna razdioba dohotka unutar pojedinačnih zemalja i uvesti umjerena razlika u dohotku, koja ne će kočiti razvitak nacionalnih gospodarstava i ukupnog svjetskog gospodarstva;
  • uklonit će se prekomjerno nagrađivanje poslovodstava i ljudi u slobodnim profesijama, koje je nesumjerljivo njihovom doprinosu bogatstvu naroda, ali i plaćama njihovih radnika ili kupaca;
  • jamčit će se razvitak poduzetničkog potencijala i u najsiromašnijim zemljama, koji sputava poduzetnički duh u bogatim zemljama;
  • sudbine naroda vratit će u njihove ruke;
  • obrazovanje djece i odraslih stvarat će znanje, koje će omogućiti povećanje proizvodnosti rada, bez kojega nema povećanja bogatstva naroda; opće znanje služit će, kao i dosad, uzgoju ljudskosti i poboljšanju kulture;
  • usprkos sloma komunizma, koji je njegovao takozvano plansko gospodarstvo, obnovit će se planiranje gospodarstva u suradnji njegova državnog i privatnog sektora;
  • isprazno načelo „svima jednaka prigoda za uspjeh u životu“ postat će uporabljivim kad mu se pridruži načelo pravednosti;
  • snažan utjecaj države u gospodarstvu učinit će ljude pripravnijim za promjene, a socijalna država omogućit će bolju prilagodbu ljudi promjenama koje se dogode;
  • zauzdat će se inflacija financijskih proizvoda i sniziti „proizvodnost“ financijskih tržišta, a povisiti proizvodnost rada u industriji, na koje počiva stvaranje novog bogatstva;
  • omogućit će se da gospodarstvo vode političari, tehnolozi i inženjeri, a ne pravnici i liberalni ekonomisti;
  • omogućit će se obnova svjetskog gospodarstva, spriječiti njegovo buduće posrtanje i njegovo padanje u nove svjetske krize;
  • nastojanje da se održava najveći mogući rast svjetskog gospodarstva bit će zamijenjeno jamčenjem najmanjeg potrebnog rasta.

Navedene mjere, koje djelomice sastavljaju gospodarski nacionalizam, uklonit će nedaće koje je svijetu donio liberalistički sustav vlasti kapitala i tržišta. One će se moći provesti istom kad se u stvarni ljudski globalni svijet postave pregrade, koje će štititi ljude i narode, omogućiti dobro upravljanje narodnim zajednicama te jamčiti mir i političku stabilnost u svijetu. Međutim, budući da su svjetski gospodarski problemi već prerasli u političke, za provedbu mjera gospodarskog nacionalizma nužno je prihvaćanje političkog nacionalizma (ili etatizma) kao opće ideje i svjetske doktrine.

U dosadašnjem vladajućem svjetskom sustavu vlasti, kapital nije dopuštao da se pravo upozna stvarni svijet i da se objavi istina o stanju u njemu. Skrivanje i iskrivljivanje istine o svijetu omogućivali su nesmetano traganje kapitala za prigodama i mogućnostima za vlastito samouvećanje, pri čemu je vođenje svijeta bilo prepuštano samovoljnim pobudama, neutemeljenim odlukama i nasumičnim postupcima stotina milijuna i milijarda pravnih i fizičkih osoba raštrkanih svijetom.

Neizvjesnost u kojoj su živjeli ljudi i trajali narodi nužno je stvarala političku, gospodarsku, sigurnosnu i ljudsku nestabilnost u svijetu, koji se više nikad ne će deglobalizirati i koji će zauvijek ostati jedan. U takvom svijetu nužno je ograničiti stupanj slobode ljudima, korporacijama i narodima i to u svrhu promicanja općeg dobra te uspostave i čuvanja skladnih odnosa i mira u svijetu. Obnovom i podizanjem stupnja zajedništva u narodima te obnovom neposredne suradnje među ojačalim narodnim državama ne će se zatirati prava odgovorna sloboda, nego samo samovolja pojedinaca i korporacija. U pravom, životnom zajedništvu pitanje slobode se ni ne postavlja.

U složenim stanjima kakvo je današnje stanje svijeta važniji su uspostava i održavanje reda, nego zaštitu samovolje društvenih čimbenika. Red povisuje stupanj slobode uzajamnog djelovanja, a suzbija samo prohtjeve pojedinaca i samovolju korporacija te sprječava lutanje svijetom kapitala, koji će politički i gospodarski nacionalizam prisiliti na sjedilački život i naturalizaciju.

HRVATSKA USUSRET NOVOM VREMENU

Hrvatska je zapala u velike nevolje zbog djelovanja slobodnog svjetskog tržišta i zbog ugađanja volji Europske komisije tijekom takozvanih prijepristupnih ugovora. Hrvatsko gospodarstvo se zbog izloženosti svjetskom tržištu, zastarjele tehnologije i nekonkurentnih proizvoda gotovo potpuno i deindustrijaliziralo i deagrariziralo.

Pregovori s EU bili su diktat, kojime su hrvatskim vlastima nametnuti unutarnja i vanjska politika, vođene gospodarstva, pravosudna praksa i sigurnosna politika, a narodu nametan tuđi liberalistički sustav uvjerenja, kojime je zatirano hrvatsko narodno životno zajedništvo. Posljedice tog postupka su:

  • uvođenje nakaznog političkog sustava, koji sprječava da se vodi nacionalna politika;
  • povlačenje države iz gospodarstva putem liberalizacije vanjske trgovine, privatizacije državnih poduzeća i prirodnih izvora te putem odustajanja države od uređenja domaćih tržišta robe, usluga, rada i novca;
  • potpuna deindustrijalizacija Hrvatske, čime je spriječen rast gospodarstva, stvorena vojska nezaposlenih ljudi, opao izvoz dobara i usluga te osiromašen golem dio hrvatskog pučanstva;
  • odustajanje države od zaštite ljudi i naroda, rada i vrijednosti rada, nacionalnog prostora i prirodnog blaga te okoliša i klime;
  • pravna nesigurnost građana te izloženost političara i branitelja Domovinskog rata sudskom progonu tuđih pravosudnih tijela;
  • uništenje obrazovnog sustava i unakaženje nacionalne kulture;
  • srozavanje razine fizičke sigurnosti građana, obitelji i cijelog naroda;
  • razaranje uvriježenog hrvatskog sustava uvjerenja, koje uništava hrvatsko obiteljsko, zavičajno i narodno životno zajedništvo, bez kojega nema opstanka naroda i njegova ostanka na njegovoj zemlji.
Hrvati i Hrvatska sad vidno propadaju pa Hrvati trebaju smjesta pružiti otpor propadanju i za svoj spas skupno se pokrenuti, kako bi svoj opstanak i svoju budućnost zajamčili:
  • preuzimanjem svoje države u svoje ruke;
  • izgradnjom vlastitog političkog sustava, koji će omogućiti državi da promiče dobrobit naroda,
  • vođenjem vlastite unutarnje i vanjske politike;
  • ponovnom industrijalizacijom zemlje;
  • vlastitim iskorištavanjem i iskorištenjem hrvatskog prirodnog blaga;
  • zaštitom ljudi, naroda i države od navale svjetskog tržišta i kapitala;
  • obnovom i osuvremenjenjem obrazovnog sustava, kojime bi se u zemlju vratili i stručno i integralno znanje;
  • obnovom i promicanjem ljudskog i narodnog životnog zajedništva te obnovom i obranom uvriježenog sustava uvjerenja, uz koji su Hrvati stoljećima opstali i ostali na svojoj zemlji.
Hrvatska nije mogla potreban otpor propadanju pružiti pod vodstvom starih liberalnih snaga, a ne će ga moći pružiti ni pod vodstvom novih liberalnih i liberalističkih internacionalističkih snaga, koje su došle na vlast o netom održanim izborima. Borba za obnovu Hrvatske i za preporod hrvatskog naroda može se dobiti samo pod vodstvom nacionalnih snaga, koje će prihvatiti ideju renacionalizacije svijeta i provoditi doktrine gospodarskog i političkog nacionalizma, kako je on osmišljen i određen u ovom štivu.

Stoga je u Hrvatskoj potrebno posvemašnje okupljanje nacionalnih političkih snaga, kako bi one mogle prevagnuti nad liberalističkim internacionalističkim snagama, koje od 2000. godine vladaju Hrvatskom.

Ako hrvatski građani na usiljenom i podmuklo upriličenom referendumu prihvate predloženi pristup Republike Hrvatske Europskoj Uniji – koja i sama propada pod udarcima svjetskog slobodnog kapitala putem svjetskog slobodnog tržišta – Hrvati će se morati rame uz rame s drugim europskim narodima izravno uhvatiti u politički koštac sa slobodnim svjetskim kapitalom, sa slobodnim svjetskim tržištem i s liberalizmom kao ideologijom

Nova borba Hrvata za nacionalno oslobođenje iz samrtnog zagrljaja umiruće Europske Unije i svjetskog tržišta ubrzat će dolazak novog svijeta općeg, svjetskog nacionalizma, koji je blizu, na vratima stvarnoga ljudskog svijeta.


[i] Nekim ljudima je nepotrebno zazoran izraz „etatizam“ kao što je drugima zazoran pojam „nacionalizam“.

Continue Reading

Tags:

17 travanj 2011 ~ 3 Comments

Denhaaška presuda hrvatskom narodu

Presuda Denhaaškog tribunala presuda je hrvatskim generalima, ali prvobitno presuda hrvatskom narodu. Svrha svjetskih sudišta je povrijediti, oslabiti i uniziti sve narode svijeta, jer su narodi jedini dostojan protivnik kapitalu, koji vlada sudištima i nositeljima državne vlasti. Presuda je donesena „posthumno“, u ime „međunarodne zajednice“, strukture koja se ruši i koja je izdiše.

U Hrvatskoj više nema demokracije i politike; vlasti su uništile hrvatsko gospodarstvo; hrvatska je država ostala bez obrane, a hrvatski narod bez zaštite.

Presuda Denhaaškog tribunala pokušaj je uništenja časti, gaženja ponosa i slabljenja otpornosti hrvatskog naroda. Međutim, denhaaški pokušaj gaženja narodnog ponosa u narodu jača prkos, koji će navesti narod, prvo, da okrene leđa Europskoj Uniji, koja je od pobjede u Domovinskom ratu ucjenjivala hrvatske vlasti te, drugo, da se podigne na otpor propadanju, da progovori u jedan glas i da uzme svoju državu u svoje ruke.

Continue Reading

19 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Mobilizacija Hrvatske

Ovaj tekst je prvi dio prijeizbornog eseja, koji je sastavljen početkom 2010. godine, prije nego što je počelo otkrivanje brojnih korupcijskih projekata, koje je poput visokog snažnog vala pogodilo i potreslo hrvatski politički i ukupni društveni život. Još su dva dijela eseja, koji čine cjelinu. Prvi dio opisuje stanje i položaj hrvatske političke zajednice. Drugi pruža elemente modernizacije Hrvatske. Treći sadrži sažet prijeizborni program, koji je potreban hrvatskom narodu, ali i program obnove Europe, s kojom Hrvatska zajednički propada. Štivom bi se mogla poslužiti vodstva nezavisnih lista, koje bi umjesto sadašnjih usahnulih hrvatskih stranaka mogle početi postupak promjene političkog sustava u Hrvatskoj, koja propada ponajviše zbog uspostavljenog sustava.

Prvi dio

STANJE I POLOŽAJ HRVATSKE

Sadržaj: (1) Uvodne napomene; (2) Politika ili država; (3) Geopolitika; (4) Gospodarstvo; (5) Državna i društvena sigurnost; (6) Sustav ljudskih vrijednosti, (7) Zaključak.

  1. Uvodne napomene

Posebna napomena. Ovo je prvi dio podloge za projekt pokušaja obnove hrvatskog naroda, jačanja hrvatske države i preporoda hrvatskog društva. On je prava kritika ili vrednovanje odnosno iskrena ocjena sadašnjeg stanja i položaja Hrvatske.

Drugi dio sadržavat će prijedloge za promjenu smisla hrvatske politike, za promjenu ukupnog pristupa pitanjima narodnog života, za novu ulogu hrvatske države te za povlačenje političkih poteza i poduzimanje mjera koje će biti nužne u postupku jačanja hrvatske države i preporoda hrvatskog naroda.

Sadašnji dio pisan je tako da može poslužiti boljem razumijevanju prijedloga hrvatske obnove, ali i kao opravdanje tih prijedloga.

Treći dio je izborni projekt ili program koji treba predočiti hrvatskim biračima kako bi na izborima poduprli ne promjenu nepostojeće državne politike, nego promjenu načina vladanja kako bi se mogla uspostaviti i provoditi narodna politika kakva je potreba Hrvatskoj.

Opća napomena. U svakom društvu djeluju četiri posebne, ali isprepletene mreže utjecaja: država ili politika, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti. Sustav ljudskih vrijednosti čine načela, stav, ponašanje i vrline ljudi koji jamče stupanj društvene kohezije i uzajamnosti potreban za funkcioniranje, obranu i opstanak društvenog sustava, koji je zajednica stvorila ili odabrala u prilikama i okolnostima u kojima se našla.

  1. Politika[1] ili država

Politika je u Hrvatskoj svedena na borbu za vlast, u kojoj se posebni domaći i tuđi interesi samostalno trse da – u nadmetanju, bez usklađivanja interesa i bez nastojanja da povećaju bogatstvo naroda – steknu veći utjecaj, kako bi prisvajali stvarano bogatstvo i prirodno blago naroda.

Izostanak političkog postupka sprječava formiranje političara tako da se sad na vlasti nalaze ljudi koji ne shvaćaju ni ulogu države kao sredstva opstanka, obrane i stvaranja dobrobiti naroda.

Uspostavljena hrvatska stranačka parlamentarna demokracija je o minulim predsjedničkim izborima doživjela potpun poraz[2], a njezinu trajnu slabost pokazuje to što se izbornim smjenjivanjem stranaka ili koalicija na vlasti stanje u Hrvatskoj neprestance pogoršava, jer se tim smjenjivanjem ne mijenja način vođenja državnih poslova. Ako se u Hrvatskoj uskoro ne pojave prave političke snage, postoji opasnost da narod pokuša izravno i nasilno promijeniti način vođenja javnih poslova, jer narod ne može i ne smije u nedogled trpjeti svoje ustaljeno propadanje.

Demokracija ili vlast naroda u Hrvatskoj ne služi narodu. Hrvatska je pretvorena u izbornu jedinicu domaćih i tuđih posebnih interesa. Zloporabom i izvitoperenjem demokracije hrvatski je narod izgubio sredstvo mirne promjene načina vođenja države ili zamjene ustaljenog režima vladanja državom pod kojim propadaju narod, država, obitelji i ljudi.

Temeljem nakaznog poimanja uloge države ljudi na vlasti, posebice nakon 1999. godine, u Hrvatskoj su ulogu države sveli na (1) određivanje i rebalansiranje državnog proračuna, (2) brigu za Katoličku crkvu, (3) financiranje sporta putem javnih poduzeća i olakšica danim privatnim monopolima te (4) na financiranje nove, pomodarske uvozne kulture.[3]

Hrvatska država sad služi svjetskom tržištu i de facto se okrenula protiv naroda i ljudi.

Suverenost hrvatskog naroda je prihvaćena putem međunarodnog priznanja Hrvatske, ali je hrvatska državnost svedena na administrativnu autonomiju prije svega prijepristupnom podložnošću hrvatskih vlasti birokratskom stroju EU i izostankom nastojanja da se zadovolje potrebe naroda.

Jedan od bitnih uzroka dugogodišnjeg sahnjenja političkog postupka u Hrvatskoj je nakazan razmjeran izborni sustav, koji omogućuje predsjednicima parlamentarnih stranaka da putem izbornih lista provode negativnu selekciju kandidata za (mjesna, područna i državna) predstavnička tijela te da time isključuju prave (samostalne) i odgovorne političke ljude iz sustava vođenja države. Zbog sadašnjeg izbornog zakona koji štiti položaj predsjednika stranaka[4] propale su sve hrvatske „političke“ stranke osim jedne a i ta je stranka potpuno izgubila političku orijentaciju. Hrvatska ima neuku, nesposobnu, lakomislenu, nedoraslu i iskvarenu ili korumpiranu državnu administraciju. Državne ustanove su sustavno razarane i razorene i to zato da se mimo ustanova mogu donositi odluke koje omogućuju potkradanje državnog proračuna bilo izravno bilo putem državnih poduzeća. Svaka hrvatska politička stranka štiti uspostavljeni sustav.

Korupcija ili iskvarenost postala je bitnom sastavnicom postupka vođenja države, kojim se golema i prekomjerna javna potrošnja ne usmjerava u osiguranje razvitka zemlje i povišenje standarda življenja hrvatskih građana, nego na privatne račune ljudi vlasti te fizičkih i pravnih osoba koje su ortaci ljudima vlasti u prisvajanju bogatstva naroda.

  1. Geopolitika[5]

Hrvatska je povijesno vezana uz Zapad. Kako cio Zapad sad propada, Hrvatska propada s njim. Dok su svjetske prilike bile drukčije Hrvatska se nastojala čvrsto vezati uz Zapad putem takozvanih „euro-atlantskih integracija“, ali ona, nažalost, i u novim okolnostima slijedi strategiju traženja nacionalnog spasa u pristupu EU, koja je određena prije dvadesetak godina. O inačicama te strategije nije se razmišljalo i još se ne razmišlja.

Međutim, ni postupak pristupa Uniji nije dosad dao očekivane rezultate, jer EU drži Hrvatsku na ozbiljnom razmaku (ne samo voljom Slovenije) dok Hrvatska slijedi sve upute EU o promjeni hrvatskog političkog sustava, gospodarskog sustava i sustava ljudskih vrijednosti te postupno ispunja sve uvjete za svoj pristup EU bez ozbiljne odluke EU o krajnjem roku pristupa RH Uniji.

Osim članstva u UN Hrvatska ima članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i Sjevernoatlantskom savezu. WTO je jednosmjerna cesta kojom inozemne korporacije dolaze na hrvatsko tržište a NATO je u širokom novom svijetu, u kojem se bogatstvo naroda sve ravnomjernije raspoređuje, postao područnim obrambenim savezom koji je izgubio misiju obrane cijelog ugroženog Zapada, koju je imao u podijeljenom svijetu Hladnoga rata. Zapad sad ugrožava sam sebe.

Iako za Hrvatsku osim prepuštanja Europi te slijepe političke i gospodarske suradnje s ustanovama EU postoje i druge mogućnosti ozbiljne političke i gospodarske suradnje, Hrvatska te mogućnosti nije pokušala ni istražiti.

Kaže se da je Hrvatska poslije oslobođenja svojih zaposjednutih područja bila izolirana zbog tobožnje agresije na BiH, zbog vođenja nacionalističke politike te zbog povrede ljudskih i manjinskih prava. Hrvatska je ranije bila izolirana, ali se ona sad sama dovela u izolaciju usredotočenjem na pristup EU, odustajući od aktivne politike prema golemom dijelu svijeta koji se razvija, koji izranja iz zaostalosti i siromaštva i koji sve više odlučuje o svjetskim poslovima. Hrvatska je prestala izravno, bilateralno surađivati i s važnijim članicama Unije i pogotovo sa zemljama izvan Unije.

  1. Gospodarstvo

Novi svijet koji se rađa iz krize Zapada imat će slijedeće oznake:

  • svijet će postati poprištem dosad neviđena, burnog razvitka tehnologije s naglaskom na „zelenu“ tehnologiju;
  • države će u razvitku gospodarstva imati važniju ulogu od korporacija;
  • sve više pitanja narodnog života bit će rješavano bilateralnim dogovorima država a sve manje nadmetanjem korporacija ili općim dogovorima država;
  • posebna uloga u svjetskom gospodarstvu pripast će velikim zemljama s potpunim gospodarstvom, dok će se manje zemlje sa specijaliziranim gospodarstvom nužno oslanjati na obližnja velika gospodarstva ili na svjetske strategijske partnere.

Hrvatska nije pripravna za takav razvitak u svijetu. Ona se sad nije u stanju uklopiti ni u svijet koji nestaje. Razlog za to je nagla deindustrijalizacija hrvatskog gospodarstva, koje se postupno industrijaliziralo od druge polovice devetnaestog stoljeća i koje je imalo burno razdoblje industrijalizacije poslije Drugog svjetskog rata. Postupak deindustrijalizacije Hrvatske počeo je 1980. godine.

Na Drugu svjetsku krizu koja je izbila 1969. godine zbog neizdašnosti zatečene[6] (elektro-hidrauličke) tehnologije za stvaranje novih proizvoda i usluga, Zapad je već 1980. godine bio odgovorio razuzdavanjem digitalne tehnologije i biotehnologije, koje još uvijek omogućuju obilno stvaranje novih proizvoda.

Hrvatska je u tom prijelomnom času, uglavnom zbog političkog stanja u Jugoslaviji, prestala akumulirati tehnologiju, koja joj je dotad omogućivala da razvije zavidnu sposobnost stvaranja izvoznih proizvoda i usluga, od procesnog inženjerstva do graditeljstva, od izvoza lijekova i vakcina do isporuke potpunih tvornica za proizvodnju oružja.

Proces privatizacije društvenih industrijskih poduzeća dokrajčio je sposobnost hrvatskog gospodarstva za stvaranje izvoznih proizvoda za svijet koji je zasut novim digitalnim i biotehnološkim proizvodima za potrebe potrošača, država i korporacija. Za potrebe javne, građanske, industrijske ili posebne potrošnje kakva je donedavno bila u svijetu hrvatska industrija sad nema znanje, vještine, tehnologiju i industrijske postupke. Stoga Hrvatska nema izvozne proizvode za suvremena razvijena tržišta. Takozvana regionalna gospodarska suradnja je samozavaravanje i izlika za izostanak ozbiljna napora i priprave za prodor na svjetska tržišta temeljem suvremene tehnologije i na njoj utemeljenih proizvoda. Hrvatska industrija je izvozno impotentna.

Hrvatski turizam, koji prinosi 18% ukupnom domaćem proizvodu a samo 4% ukupnoj dodanoj vrijednosti u Hrvatskoj, nije u stanju Hrvatskoj priskrbiti dovoljna devizna sredstva za kupnju uvoznih proizvoda koji su utemeljeni na dosadašnjoj tehnologiji a koje Hrvatska mora uvoziti: od automobila preko računalne opreme i telekomunikacijskih sustava do moderne medicinske opreme. Hrvatska nije iskoristila silnu prednost pred drugim zemljama koje joj pružaju more, obala i otoci. Hrvatska nije iskoristila ni bogatstvo koje ima u termalnim vodama a ni bogatstvo hrvatske kulturne baštine.

Modernizirana cestovna mreža i zastarjela željeznica omogućili su samo inozemnim prijevoznicima i otpremništvima da iskoriste hrvatski položaj i za se ostvaruju dodanu vrijednost. Hrvatska tako propušta iskoristiti svoju drugu prirodnu blagodat – izuzetan sredozemni i podunavski položaj uz iznimno veliku razvedenost hrvatskog kopna.

Poljoprivreda i još više prehrambena industrija sustavno su zatirane nepotrebnim uvozom koji su organizirale hrvatske trgovinske korporacije pa je izostalo i pravo korištenje hrvatske zemlje čak i za potrebe domaćeg tržišta.

Stoga je donedavni, naoko zadovoljavajući, gospodarski rast u Hrvatskoj bio utemeljen na dugu koji su stvarali država, korporacije i građani, na stanogradnji te na prodaji zemljišta i drugih nekretnina. Država je u međuvremenu prodala tuđincima jedan broj svojih velikih zdravih poduzeća s monopolističkim položajem na domaćem tržištu.

Potpuno su izostala takozvana izravna inozemna industrijska ulaganja ili ulaganja „na ledinu“. Takva, dosad uzalud priželjkivana ulaganja, odsad ne treba ni očekivati, jer će blisko-istočne i azijske industrijske i financijske korporacije radije kupovati uvedene profitabilne tvrtke i to ponajprije u razvijenijim europskim zemljama koje raspolažu suvremenom tehnologijom. Zapadne korporacije, koje nakon sadašnje krize počnu širiti poslovanje temeljem najmodernije, nove, buduće tehnologije, ulagat će pred domaćim glasačima, jer će im za razvitak nove, konkurentnije tehnologije biti potrebna pomoć vlastitih država, koje se bore sa zlom velike nezaposlenosti i koje ne će podupirati izvoz radnih mjesta iz vlastite zemlje.

Hrvatske su vlasti – zavedene dosad neostvarenim obećanjem prosperiteta koji može donijeti pristupanje Hrvatske Uniji – putem preuranjene privatizacije, liberalizacije i deregulacije otvorile put za navalu razvijenih i jakih svjetskih korporacija na slabo i siromašno domaće tržište.

Hrvatska se država time okrenula protiv vlastitog naroda koji se – kako bi opstao i kako bi se mogao razvijati – mora nositi i s vlastitom državom i sa svjetskim tržištem i kapitalom. Otpor svjetskom tržištu pokazuje se mnogo zahtjevnijim od otpora srbijanskoj agresiji koji je uspjelo koordinirala i predvodila istom tad obnovljena hrvatska država.

Hrvati sad malo rade, malo proizvode i slabo izvoze. Stanje je toliko slabo – prvobitno zbog nedostatka znanja i prave tehnologije – da je teško vjerovati da bi umjetno, nasilno, netržišno ili čak protivtržišno slabljenje ili „rušenje“ kune moglo znatnije povećati hrvatski izvoz. Prodaja zemlje i drugih nekretnina te zaduživanje u inozemstvu koje nije sračunato na stvaranje proizvoda za izvoz imaju svoj prirodan kraj.

Najteže i najpogibeljnije od svega je to što se u hrvatskom gospodarstvu ustalilo brzo propadanje.

 

  1. Državna i društvena sigurnost

Odnosi država na Zapadnom Balkanu, koje su odreda nastale osamostaljenjem republika (i jedne pokrajine) bivše SFRJ opterećeni su nizom neriješenih bilateralnih graničnih i drugih pitanja. U sadašnjem času mnoge balkanske vlade odlažu na stranu i prelaze preko neriješenih bilateralnih pitanja i prisežu na prisilnu i uvjetovanu „regionalnu“ suradnju“, koja je jedina geopolitička aktivnost, koja je Hrvatskoj ostala nakon međunarodne samoizolacije. Hrvatska vlada puna je samohvale zbog podcjenjivanja bilateralnih problema i odlaganje njihova rješavanja, iako bi RH ostvarila svoja teritorijalna prava rješenjem sporova koje ima.

Sigurnost Hrvatske potencijalno ugrožavaju prkosan stav Republike Srpske, nesređeno ustavno stanje u BiH, pritajeni srbijanski revanšizam, agresivna slovenska politika, srbijansko svojatanje Kosova pa i prikriveno nezadovoljstvo i zatomljene političke ambicije domaćih Srba, ali koje bi mogle poslužiti srbijanskom revanšizmu iako je prva naoružana pobuna domaćih Srba bila nedavno skršena akcijama „Bljesak“ i „Oluja“.

Uz sadašnje slabljenje EU koje je izazvano krizom Zapada i uz nesređeno stanje koje je u njoj uzrokovano neprimjerenošću rješenja iz Lisabonskog sporazuma novom stanju u svijetu, nije nemoguće da se EU predomisli glede pristupa RH Uniji i proširenju Unije općenito. Stoga se može prije nego kasnije dogoditi da Unija prestane biti promicatelj i zaštitnik stabilnosti u Europi[7]. Može se očekivati i da će sama Unija postati nestabilnom tvorevinom. To će vjerojatno uzrokovati povećan utjecaj SAD, Rusije, Kine i nekih islamskih zemalja u Istočnoj Europi i na Balkanu.

Usto, Hrvatska je ostala i bez starih, povijesnih prijatelja što nije bio slučaj u Domovinskom ratu, a prijateljstvo Svete Stolice ne može pomoći Hrvatskoj, kao za Domovinskog rata kad je država bila organizirala narod kao ozbiljnu silu za obranu samostalnosti, jer je Hrvatska sad nemoćan ortak. Vatikan sam samcat ne može mnogo napraviti.

Najpogibeljnija vanjska prijetnja u sadašnjem času je agresivno nadmetanje svjetskih i posebice europskih korporacija za slabo i ograničeno hrvatsko tržište. To nije prijetnja samo za hrvatsko gospodarstvo, nego posljedično i za hrvatsku državu i hrvatski narod. Sad hrvatski narod ne ugrožavaju drugi narodi putem svojih država, nego putem svojeg kapitala i putem djelovanjem njihovih korporacija.

Ozbiljan unutarnji izvor ugroze hrvatske države, hrvatskog naroda i cijelog hrvatskog društva svakako je posvemašnja korupcija (ili iskvarenost) u politici i poslovanju. Njezino najdublje korijenje je u skučenosti domaćeg tržišta te u maloj međunarodnoj konkurentnosti, tehnološkoj zaostalosti i neučinkovitosti hrvatskog gospodarstva. Hrvatska poduzeća ovisna su o slabom domaćem tržištu na kojem daleko najveću kupovnu sposobnost ima država putem neprimjereno velikog proračuna. Stoga su domaće korporacije (a i neke tuđinske) motivirane i prisiljene tražiti i nalaziti poslove potkupljivanjem ljudi vlasti.

Ako se tome doda opće siromaštvo u zemlji te neskromnost i neodgovornost ljudi vlasti, jasno je da takozvani poslovni ljudi, koji uspijevaju samo u poslovanju s državom, nalaze u političarima pripravne ortake.

Sve su male, nerazvijene zemlje rasadnici korupcije, posebice otkad su bile prisiljene na privatizaciju i liberalizaciju. Neučinkovitost domaćih korporacija u redovitom poslovanju i pohlepa ljudi vlasti vode nepotrebnom i golemom povišenju cijena koje se ugovaraju za državne nabavke i projekte. Magična riječ u korupcijskom krugu je „marža“. To je doista dodana vrijednost. Korupcija je od Hrvatske stvorila zemlju kleptomanije.

Treći ozbiljan izvor nesigurnosti Hrvatske su nizak stupanj znanja[8] i tehnološka zaostalost[9]. Hrvatska je zemlja neznanja i tehnološke zaostalosti. Obrazovni sustav već dva naraštaja stvara „natjecateljsko, testno i internetsko“ znanje. Učenici i studenti dobivaju medalje na svjetskim natjecanjima, znaju u ispitnim predlošcima i obrascima zaokružiti jednu od inačica A, B ili C, i znaju putem Interneta naći tuđe znanje. Golema većina mladih ljudi, što pokazuju „usmeni“ ispiti, konzultacije i razgovori s nastavnicima, ne razumije bit pojava ili postupaka u prirodi, organizmima, Svemiru, društvu i životu, što se posebno očituje u prirodnim i tehničkim znanostima. Postupak koji bi učenike i studente vodio od podataka preko informacija, razumijevanja i znanja do mudrosti u hrvatskim školama i na hrvatskim sveučilištima nije uspostavljen. Silna prirodna ili genska nadarenost Hrvata i njihova kreativnost ne mogu doći do izražaja bez dobrog razumijevanja društva, prirode i života u njima. Bez znanja, nadarenost i kreativnost od vrlina postaju porocima.

U Hrvatskoj su već neuki i mnogi učitelji, nastavnici i profesori. Tako nije bilo ranije. Naši su znanstvenici, šumari, inženjeri, liječnici i učitelji bili uz bok svjetskim znanstvenicima, umjetnicima, inženjerima, svećenicima, generalima i obavještajcima. Ima mladih ljudi koji su učeni, sposobni i dorasli svojim vršnjacima ili kolegama u svijetu, ali njihovo znanje i vještine nisu rezultat hrvatskog obrazovnog sustava, nego plod motivacije, poticaja, napora i znanja obitelji[10]. To je uspjeh pojedinih obitelji, a ne hrvatskog školskog sustava.

Usto, u Hrvatskoj postoji bolest, koju šire sredstva javnog priopćivanja, koja se sastoji u tome da u svakom području znanosti ima mjesta za samo jednog stručnjaka ili pravog znanstvenika, koji se od proizvoda obrazovnog sustava ili rezultata napora obitelji lagano pretvara u medijski potrošni proizvod. Naši su razglašeni znanstvenici specijalisti za monolog a konstruktivnih javnih rasprava ili razgovora nema. Mladi ljudi nemaju prigodu čuti kakvo javno predavanje[11] u kojem se sustavno iznosi znanje iz određenog područja ili utemeljen pogled na razmatrano pitanje.

Zemlje s malo znanja i sa zaostalom tehnologijom lako postanu plijen[12]. Otkad se Europa počela industrijalizirati Hrvatska je bila plijenom jednom pod Mađarskom i dvaput pod Jugoslavijom a sad se nad Hrvatsku nadvila sjena EU.

Možda su neznanje i tehnološka nespremnost najveća hrvatska unutarnja sigurnosna prijetnja, jer se svjetske sile u posljednje vrijeme trude da spriječe otvorenu vanjsku agresiju a korupcija se ipak može odlučnošću države svesti na podnošljivu mjeru. Nasuprot tome, obrazovanje cijelog naroda i tehnološki razvitak dugotrajni su postupci, koje može i mora organizirati sam narod. Neznanje i nedostatak primjerene tehnologije su najveća unutarnja prijetnja, jer se bez znanja i tehnologije Hrvatska ne može suprotstaviti vanjskoj agresiji korporacija koje u Hrvatsku guraju proizvode zasnovane na suvremenoj tehnologiji. Hrvatskoj se takvoj ugrozi ne može oduprijeti bez znanja.

Ozbiljna sigurnosna prijetnja je i maloljetničko prijestupništvo. Nije riječ samo o zaštiti mogućih žrtava nasilja, nego i o spašavanju mogućih nasilnika za društvo. Maloljetničko nasilništvo je društveni proizvod složen od nadarenosti i inicijative pojedinaca, s sjedne strane, te neodgojenosti i neznanja, s druge. Nereformirani nasilnici su izgubljeni za društvo i postanu velik teret za nj, a hrvatsko društvo kao malena zajednica treba svakog čovjeka, svaku osobu kako bi se radom, marljivošću i znanjem obranila od propadanja. Maloljetni nasilnici lako bivaju regrutirani u mrežu „odraslog“ organiziranog kriminala. Dvojba između kažnjavanja i prevencije o kojoj govore ljudi vlasti je izmišljena. Rješenje problema maloljetničke delinkvencije je u dobru (obiteljskom) odgoju, koji je u Hrvatskoj rijetkost, jer obitelji i hrvatsko društvo kao cjelina ne nadziru utjecaje koji djeluju na odgojni postupak. Maloljetničko je prijestupništvo svjetski problem, ali se zna u kojim i kakvim društvima je taj problem izrazito težak.

U svakoj državi važan čimbenik očuvanja sigurnosti je vojska. Hrvatska vojska je od ratne postala mirovnom vojskom. Njezino kadrovsko stanje i tehnička opremljenost su slabi, a njezino dragocjeno iskustvo stečeno u Domovinskom ratu kopni kako vrijeme teče. Ako dođe do otvorene vanjske ili pritajene unutarnje ugroze, s vojskom ili umjesto vojske morat će se boriti cio narod, kao i za Domovinskog rata. Uniformirane snage MUP-a imaju znatno više ljudi od HV-a.

Hrvatska vojska ustrojena je po „standardima NATO-a“ a ne po hrvatskim standardima, što znači da nije obučena i opremljena za samostalno ratovanje. Po njegovoj temeljnoj misiji i strategiji Savezu je bitan hrvatski prostor, a pripadnici hrvatske vojske trebali bi biti najkorisniji u postrojbama u dalekim zemljama. Hrvatskoj će najveće potencijalne ugroze stvarati susjedne i obližnje zemlje. „Međunarodna zajednica“ ne će u postupku donošenja mogućih nepovoljnih odluka za Hrvatsku ozbiljno uzimati u obzir Hrvatsku vojsku.

Za razliku od hrvatske naoružane sile, hrvatske obavještajne službe su dobro kadrovski i tehnički opremljene a imaju i dobru strukturu. Međutim, obavještajne službe u načelu služe obrani države i pomažu vođenje nacionalne politike[13] putem prikupljanja političkih, gospodarskih ili vojnih obavijesti o mogućem neprijatelju. One su najsloženije, najistančanije i najvažnije državne ustanove u svakoj zemlji pa im u modernoj državi neprestance rastu autonomija i utjecaj na obnašanje vlasti te na formuliranje i provedbu nacionalne politike.

Ipak, budući da u Hrvatskoj nema politike a ni volje za njezino formuliranje i vođenje, hrvatske obavještajne službe nemaju pravu zadaću i pravu odgovornost. Hrvatskim obavještajnim službama nije jasno određeno tko su hrvatski neprijatelji. Hrvatske vlasti tvrde da je Hrvatska u „izvrsnim odnosima“ sa svim državama i narodima, čak i sa Slovenijom. Čini se da našim vlastima nisu potrebne političke, gospodarske ili vojne obavijesti, jer sve što čine rade po svojoj ili tuđoj volji a ne za sigurnost države i za zadovoljenje potreba naroda.

Stupanj pomutnje koju unosi slaba definicija neprijatelja očituje se i u Godišnjim smjernicama za rad sigurnosnih službi RH Vijeća za nacionalnu sigurnost od 21. srpnja 2003.godine u kojima su u isto poglavlje stavljeni terorizam i „radikalna djelovanja“.[14]

Nedostatak pravog posla za obavještajnu službu koja je kadrovski i tehnički dobro opremljena te dobro ustrojena nosi ozbiljne opasnosti od kojih je jedna obavljanje tuđeg posla na njezinu području. S obzirom na brze gospodarske i geopolitičke promjene u svijetu, koje je potaknula otvorena kriza Zapada, hrvatske bi službe morale početi pratiti razvitak situacije kako bi rano otkrile promjene u stavu i ponašanju sila u našem okružju.

Međutim, iako hrvatski ljudi vlasti smatraju da Hrvatska nema neprijatelja, za obavještajne službe svatko je neprijatelj tko neovlašteno i tajno u Hrvatskoj prikuplja podatke, obavijesti i prosudbe u nakani da ih iskoristi protiv RH. Uz takvo stanje u državi i uz takvo raspoloženje u politici, postoji opasnost da dužnost[15], odgovornost i uračunljivost djelatnika službi budu zamijenjene osobnom privrženošću[16].

U hrvatskim obavještajnim službama ima mnogo odgovornih, predanih i profesionalnih obavještajnih djelatnika, ali zbog slabog stanja u politici njihov rad ne prinosi na pravi način obrani i sigurnosti države.

Zbog osjetljivog položaja hrvatskih obavještajnih službi ne zna se, nego se samo nagađa koje su tuđe i domaće snage uspostavile i koje održavaju postojeći politički režim u Hrvatskoj. Narod je izrazito nezadovoljan načinom na koji se vode državni poslovi, ali se uspostavljeni politički režim ne može demokratski, izbornim putem odnosno smjenom stranaka ukloniti iako pod njim propadaju hrvatska država i hrvatski narod. Demokracija je nemoćna da promijeni način obnašanja vlasti u Hrvatskoj.

Dugogodišnja pasivnost i iznenadan napad aktivnosti Državnog odvjetništva u jesen 2009. godine (od vremena promjene premijera hrvatske vladajuće koalicije) koji je u međuvremenu splasnuo, otkrivaju proizvoljnost u radu DORH-a te nedostatak tekućeg nadzora njegovih operacija. Poticaj za većinu postupaka koje je DORH počeo došao je od istražiteljskog novinarstva ili od javnog denunciranja prekršaja i kaznenih djela iz poduzeća ili ustanova u kojima su ta djela napravljena. Ponekad je dolazilo do obeshrabrivanja ljudi i djelatnika da podnesu dužne prijave. Dugi niz godina DORH je revno vodio postupke protiv ratnih zlodjela napravljenih na hrvatskom slobodnom području tijekom Domovinskog rata i poraća. Jedan broj postupaka DORH-a odnosio se ne neobične slučajeve[17].

Dosadašnje stanje DORH-a bilo je rezultat opće iskvarenosti državnog ustroja kojeg je DORH dio a nije se moglo ni očekivati da bi samo taj dio državnog ustroja bio pošteđen bolesti od kojih trpi cio ustroj. Iskvarenost je postala bitnim vidikom hrvatske poslovne i političke kulture.

Ipak, stanje DORH-a se popravlja a može se i znatno više popraviti. Za to je potrebno zakonom dobro odrediti ne samo prava i ovlasti DORH-a, nego i njegove dužnosti i obveze čime bi se doista stalo na kraj proizvoljnosti. To se odnosi i na druge dijelove državnog ustroja. Konačno, sigurnost zemlje je u pitanju.

Državni ured za reviziju, koji kao i DORH, izgleda, ima doživotnog glavnog ravnatelja, je gotovo jednako važna ustanova za održanje sigurnosti države, iako nije bio zadužen za progon ratnih zločina, nego za otkrivanje „ratnog profiterstva“. Sve slabosti koje su morile DORH obilježile su i rad DUR, s tim što Ured nema pravo izravnog progona prekršaja i prekršitelja ili počinitelja kaznenih djela. Međutim, Ured je bio pozvaniji od DORH-a da u mnogim područjima, u kojima su mediji otkrili nepravilnosti u radu i nezakonito postupanje, počne otkrivanje štetnog djelovanja koje, kad primi velike mjere, ozbiljno ugrožava nacionalnu sigurnost.

  1. Sustav ljudskih vrijednosti

Valja ponoviti da u svakom društvu djeluju četiri posebne, ali isprepletene mreže utjecaja: država ili politika, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti. Sustav ljudskih vrijednosti čine načela[18], stav, ponašanje i vrline ljudi koji jamče stupanj društvene kohezije i uzajamnosti potreban za funkcioniranje, obranu i opstanak društvenog sustava, koji je zajednica stvorila ili odabrala u prilikama i okolnostima u kojima se našla.

Hrvatskom se minulih dvadesetak godina proširila ideologija liberalizma, koja ima sva obilježja ili vidike koje su imale religije: iskustvo, mitove, etiku, društvenu ulogu, obrede i objašnjenje svijeta i života u njemu. Temeljna postavka liberalizma je to da briga svakog člana zajednice samo za vlastite interese i za zadovoljenje vlastitih potreba najbolje pridonosi općem dobru. Po liberalima razlike koje tako nastaju u društvu bit će automatski s vremenom izglađene od „Providnosti“ ili „nevidljive ruke“.

U Hrvatskoj su u nekritičkom prihvaćanju te doktrine najzdušniji bili nekadašnji komunisti mlađe i srednje generacije, koji su jednu internacionalističku doktrinu ili ideologiju zamijenili drugom, s drugog kraja ideološkog spektra. Oni su, u nastojanju da izbrišu biljeg svoje dotadašnje pripadnosti komunizmu, odbacili mogućnost prihvaćanja načela narodnjaštva, po kojima skladno djelovanje naroda kao zajednice najviše nosi općem dobru a svakom pojedincu dosta da zadovolji svoje potrebe.

Nedavni agresivan nalet liberalizma posljednji je u nizu pokušaja koji imaju dvoipolstoljetnu povijest. Po onom što se dogodilo u Hrvatskoj[19] liberalizam se pokazao razornom i subverzivnom ideologijom. Liberalizam koristi samo narodima koji su u ekspanziji na račun drugih naroda. Njima liberalizam osigurava podlaganje drugih naroda bez uporabe sile. Liberalizam je hipnoza za narode koji se brane. Hrvatska je sad pod hipnozom. Liberalistički individualizam odgovara onima koji grabe[20] tuđe, ali ne i narodima koji se moraju zajednički braniti. „Nevidljiva ruka“ možda pomaže podjelu plijena, ali ne pomaže u mukotrpnom stvaranju dobara za opstanak i u obrani od neprijatelja. Liberalizam je neodgovorna doktrina.

Liberalizam ugrožava Hrvatsku crpeći iz naših ljudi otpornost koja počiva na društvenoj koheziji, uzajamnosti i solidarnosti. Kako bi se mogla oduprijeti propadanju, Hrvatska se mora usprotiviti liberalizmu i obnoviti temeljne aksiome čovještva, koji su tijekom evolucije čovjeka bili iskovani razumijevanjem života i razumijevanjem načina opstanka zajednica.

Hrvatska je zemlja neznanja, ali i zemlja slabog razumijevanja prirode, života i društva. Znanje nije potrebno samo za stvaranje proizvoda i usluga o kojima ovisi opstanak zajednice, nego i za uočavanje obmana i izvora pogibeljnih ideja te za otkrivanje klopki u koje može upasti cio narod. Pravo znanje, koje vodi do mudrosti i dobro razumijevanje tog što se događa u svijetu, omogućuje mobilizaciju za otpor propadanju kakvom je sad podložna ne samo Hrvatska, nego i nebrojene druge zemlje na svim kontinentima.

Tijekom cijelog razvitka ljudskog roda sve su zajednice na svoje mlade ljude prenosile zajednički stečeno iskustvo i nakupljeno znanje kako bi oni postali sposobnim dati svoj prinos opstanku i dobrobiti zajednice i njezinih članova. Danas ni hrvatski obrazovni sustav ni najveći broj obitelji ne pružaju mladim Hrvatima znanja potrebna za opstanak i ostanak naroda. Ima u Hrvatskoj obitelji i obrazovnih ustanova koje mladim ljudima pružaju znanje i razumijevanje stanja koje će ih osposobiti za iseljenje, ali je vrlo malo ljudi koji su sposobni da se znanjem odupiru i odupru sadašnjem propadanju države, zemlje i naroda.

Oskudno znanje kojim raspolažu Hrvatska i Hrvati ne omogućuje mladim ljudima da uporabe svoju nepobitnu nadarenost i kreativnost kako bi, dajući vlastiti doprinos opstanku i blagostanju naroda, imali zadovoljstvo koje donosi stvaranje ne prolazne vlastite dobrobiti, nego trajnih vrijednosti koje će se sačuvati opstankom naroda, trajanjem naroda i razvitkom naroda.

Konačno, liberalizam naučava da se ljudskost može doživjeti osobnim uspjehom i vlastitim bogaćenjem. Tu obmanu je začela Reformacija. Ona traje i to samo na Zapadu posljednjih pet stoljeća koja nisu početak povijesti ljudskog roda. U svim prijereformacijskim zajednicama smatralo se da se ljudskost može doživjeti jedino uzajamnošću, zajedništvom i društvenom odgovornošću. Bilo je i u drevnim i u prijepovijesnim zajednicama pojedinaca koji su se odmetali u individualizam, ali su ih zajednice smatrale nekorisnim i opasnim, jer su i opstanak i obrana zajednice ovisili o zajedništvu. Danas ljudi sami sebi zatiru prigodu da dožive ljudskost i da budu zadovoljni svojim životom, u čemu je bit mudrosti.

Međutim, danas se u Hrvatskoj većina mladih ljudi odgaja za individualizam pa je otvoreno teško pitanje opstanka i ostanka hrvatske narodne zajednice, koja bi se kao zajednica morala braniti i odupirati propadanju.

Nedavnim napuštanjem rada i proizvodnje te prevelikim i samoubojstvenim oslanjanjem na pružanje financijskih usluga Zapad se sam doveo u stanje u kojem se mora braniti i boriti za dostojan opstanak. Stoga Zapad a s njim i Hrvatska moraju napustiti liberalizam kao ideologiju odnosno religiju.

Hrvatski obrazovni sustav i odgojni postupak ne potiču golemu većinu mladih ljudi da razviju znatiželju za čarobnost mrtve prirode, čudesnost života kao najvrjednije pojave u prirodi, iznimnu složenost društvenih odnosa i tajnovitu dubina ljudske duše te da se sustavnim proučavanjem tih područja znanja i ljepote i unošenjem u njih razviju kao ljudi i da mogu ocijeniti u kojem od tih područja njihove osobne sposobnosti mogu doći do punog iskorištenja kako bi zajednici dali vrijedan doprinos, ali i kako bi se primaknuli ispunjenju vlastita života.

Mladi ljudi su prepušteni medijima i uskom krugu vršnjaka pa nije čudo što se u mladim ljudima olako razvija interes za stjecanje ispraznih, beskorisnih ili čak štetnih iskustava od kojih zajednica ne će imati nikakvu korist a vjerojatno će imati i dugotrajnu štetu. U takva iskustva bi se moglo ubrojiti i profesionalni sport, koji je možda koristan u zajednicama kojima je temeljni problem distribucija golemog nagomilanog bogatstva naroda koje se stvara korištenjem prirodnih izvora ili visokom proizvodnošću industrijske proizvodnje ili tla i rada na njemu. Bez dovoljno zanimanja za korisna područja rada i djelovanja teško se razvijaju sposobnosti mladih ljudi koje im mogu donijeti zadovoljstvo životom te istovremeno izbaviti narod iz siromaštva, neizvjesnosti i ovisnosti.

Otud među mladež dolazi i traćenje vremena, koji je izgubljeno za društvo kao cjelinu, jer nijedno društvo nema vremena u nedogled, ali i traćenje životne dobi u kojoj čovjek ponajviše razvija sebe i sposobnosti koji koriste cijeloj zajednici.

Hrvatski obrazovni i odgojni „sustav“ potiče mlade ljude samo da stječu formalne kvalifikacije, svjedodžbe i dopusnice ili „licencije“ te da kasnije svoj doprinos društvu zasnovan na znanju i radu prisilno zamijene nametljivim nastojanjem postizanja društvenog uspjeha. Sudjelovanje novih ljudi u društvu tako se svodi na „snalaženje“ odnosno nadmetanje, umjesto rada i nastojanja da se iskoristi stečeno znanje . Međutim, narod kao zajednica ne može se u širokom i tijesnom svijetu „snalaziti“, nego mu valja znanjem i radom izboriti mjesto u svijetu.

Ukratko, Hrvatska nasušno treba znanje a odgojno-obrazovni sustav ne potiče prepoznavanje pojedinačnih sklonosti i sposobnosti, ima nesvrhovito obrazovanje i stvara neuporabljivo znanje, ističe slobodu i prava umjesto dužnosti i zahvalnosti, održava višeslojni nadzor i stvara opće društveno nepovjerenje umjesto da razvija odgovornost a kažnjava[21] zloporabu povjerenja.

Ako se kulturom smatraju svi iskazi društvenog života koji se ne odnose samo na reprodukciju ljudskih bića i njihov fizički opstanak, za hrvatski kulturni prostor može se reći da je razlomljen i gotovo potpuno zaposjednut tobožnjim kulturnim proizvodima koji su rezultat zapadnjačkog diferenciranja na tržištu u kulturi. Neprestano nenadareno smišljanje novih „proizvoda i postupaka“ u pučkoj, masovnoj kulturi Zapada te opskrba zapadnog i hrvatskog kulturnog prostora najjeftinijim izvoznim proizvodima masovne kulture Istoka usmjereni su na agresivnu distribuciju izmišljenih običaja, načina druženja, vjerske prakse ili posebnih vjerovanja. Oni su sračunati na ugađanje mehanizmu ljudske reprodukcije, iako, usput rečeno, uvriježeni društveni liberalizam sterilizira[22] ljubav i prije i poslije ženidbe.

U današnje je vrijeme kulturni razvitak hrvatskog naroda zaustavljen i unazađen. Nažalost, vidnu ulogu u uništavanju nacionalne kulture i oduzimanja kulture narodu putem zamjene izvornih kulturnih manifestacija uvoznim plagijatima ima sâmo Ministarstvo kulture i to odabirom „projekata“ koje financira i na koje rasipa narodnu zaslužbu ili „Judine škude“ prijepristupnih fondova EU.

Kultura i njegovanje kulturne baštine u pravim, naprednim i uspjelim zajednicama predstavljaju snažna sredstva stvaranja društvene kohezije, samopouzdanja i cijelog naroda i pojedinca u njemu te optimizma i povjerenja u budućnost. To silno potiče kreativnost i stvaralaštvo koji su potrebni i gospodarstvu i politici i obrani zajednice. Kultura u ljude usađuje poželjne i potrebne ljudske vrijednosti.

U Hrvatskoj se, nažalost, najviše ističe i promiče ne hrvatska kulturna baština, nego nehrvatska kulturna baština koju su druge narodne zajednice nakon svojeg povlačenja ili nestanka ostavile na hrvatskom tlu. Dioklecijanova palača, pulska arena, vučedolska golubica ili ostatci tjelesa ili kulture neandertalca nisu dio hrvatske kulturne baštine[23].

Nama valja njegovati našu hrvatsku baštinu. Nepomični hrvatski spomenici nisu samo arhitektonski ostatci hrvatske kulture, nego i mjesta iz kojih se vodila hrvatska politika, iz kojih je izvirao otpor okupatoru i branila hrvatska državnost[24], iz kojih se organizirao gospodarski život i živa međunarodna trgovina, iz kojih su isplovljavali hrvatski brodovi i kapetani te mjesta u kojima se stvarala hrvatska kultura i oko kojih se ta kultura širila u narod.

Posljednjih godina slabljenje nacionalne kohezije navodi brojne ambiciozne ljude (kulinarske promicatelje, profesionalne voditelje udruga „civilnog društva“, novinare, tuđe medijske ljude koji misle da Hrvatsku bolje poznaju nego Hrvati te mnoge druge sveznadare) da redefiniraju hrvatski nacionalni identitet. Nažalost, kad se govori o identitetu nije riječ o pukoj istovjetnosti nekoga ili nečega sa sobom, nego o svjesnoj identifikaciji vlastitosti ili o svjesnoj samopoistovjećenosti. Vlastitost mogu odrediti samo svjesna bića, kao što je čovjek, ili tijela koja čine svjesna bića, kao što su države, društva, klubovi i ustanove. Neka ustanova ima svoj identitet ili istovjetnost kad je njezini pripadnici mogu razlučiti od drugih ustanova, ali i kad mogu izraziti njezinu vlastitost riječima, postupcima i praksom tako da uvjere sebe da njihova ustanova treba postojati i da oni imaju razlog da joj pripadaju. Nacionalni identitet uključuje snažan osjećaj među ljudima da oni prirodno pripadaju jedni drugima, da imaju zajednički interes, zajedničku povijest i da dijele zajedničku sudbinu.

Hrvatska nacionalna vlastitost počiva na opstanku i ostanku hrvatskog naroda na svom „povijesnom“ prostoru, na očuvanju vlastita jezika, na izdržljivosti naroda u očuvanju unutarnje povezanosti na izuzetno razvedenom prostoru i to gotovo jedno tisućljeće bez postojanja vlastite države te vrlo često mijenjajući države koje su im gospodarile na mjestu kojim je od davnine prolazila granica između razvijenih civilizacija i carstava koja su se međusobno žestoko sukobljavala. Hrvatski nacionalni identitet, koji je zasnovan na jedincatoj vlastitosti, ne može se redefinirati.

Međutim, ono što se može dogoditi je da pojedinci iz hrvatskog naroda drugdje[25] potraže zajednicu s kojom će se voljno ali s mukom poistovjetiti, jer ne žele dijeliti zlu kob koja vrlo lako i uskoro može zadesiti hrvatski narod. Otud dolazi i do pribjegavanja „europskom identitetu“ kojeg jednostavno nema, usprkos silnom nastojanju činovnika EU da se nacionalni identitet narodâ Unije zamijeni kombinacijom europskog i regionalnog identiteta, čemu su skloni i neki istarski ljudi vlasti. Odgovornost da takvom mogućem otpadništvu ne podlegne mnoštvo hrvatskih građana leži prvobitno na hrvatskim vlastima koje moraju smisliti, stvoriti i provoditi politiku nacionalne obnove i nacionalnog ozdravljenja.

Ipak, čak istrčavanje u otvaranju pitanja hrvatskog nacionalnog identiteta pokazuje da je društvena kohezija unutar hrvatskog naroda oslabljena. Slabljenje nacionalne kohezije još nije preraslo u ozbiljne unutarnje napetosti[26], ali je ono očita posljedica globalizacije. Globalizacija je u više od pedeset suverenih zemalja svijeta izazvala ratove koji se sad vode, a gotovo u istom broju zemalja raste društvena napetost kakva se drugdje pretvorila u ratove. Danas nema ratova među državama, ali oni bukte unutar država. Zemlje[27] u kojima se već vode ratovi u početku su pretrpjele slabljenje društvene kohezije, posebice u višeplemenskim i višenarodnim državama. (Nakon stoljeća ozbiljno se obnovilo i gusarstvo.)

Ne zna se u što može prijeći slabljenje hrvatske nacionalne i društvene kohezije u okolnostima izvan Hrvatske koje se brzo mijenjaju i u prilikama u njoj koje se brzo pogoršavaju. Slabljenje kohezije postaje uzbunjujućim pitanjem nacionalne sigurnosti. Uz sadašnji način obnašanja vlasti u Hrvatskoj stupanj kohezije će se jamačno smanjivati. Hrvatska treba vlast koja će liječiti društvo i državu, što će imati kao posljedicu jačanje društvene kohezije.

VII. Zaključak

Hrvatska se poslije Domovinskog rata upustila u liberalistički eksperiment i nedvojbeno postala žrtvom svjetske liberalističke ideje i urote. Taj je eksperiment donio porazne rezultate, koji su stvorili stanje države i naroda koje je izneseno u ovom eseju.

Pred hrvatskim vlastima sad stoji dvojba: nastaviti sadašnji način vođenja državnih poslova ili promijeniti način vladanja i prvo zaustaviti sadašnje propadanje a zatim povesti zemlju i narod u razvitak i procvat.

Pred narodom stoji dvojba: i dalje podnositi sadašnji način vođenja državnih poslova i postati sredstvom vlastitog propadanja, ili na bilo koji način ukloniti sadašnji režim dvostranačkog dosluha putem kojeg se ljudi vlasti mire sa sadašnjim brzim propadanjem naroda, zemlje i države.

Hrvatska je u egzistencijalnoj krizi. Sadašnji smjer hoda vodi Hrvatsku u ponor. Kako bi mogla opstati Hrvatska mora promijeniti svoje usmjerenje. Tu neizbježnu zadaću Hrvatska će mukotrpno izvoditi, jer je povijest nije obdarila iskustvom izvedbe voljnih promjena ukupnog nacionalnog usmjerenja. Hrvatska ima iskustvo u adaptaciji promjenama na koje su je prisiljavale vanjske sile. Novu, spasonosnu promjenu nacionalne orijentacije sad Hrvatska mora sama smisliti i sama izvesti.[28]

Hrvatska može organizirati otpor propadanju i zaustaviti propadanje naroda, ali ključnu ulogu u njezinoj modernizaciji mora imati država kao zagovornik, poduzetnik i jamac promjene.

Dodatan esej koji bi činio cjelinu s ovim, iznijet će način na koji bi se smislio i izveo projekt oporavka zemlje i naroda.


[1] Politika je javni postupak usklađivanja raznorodnih interesa u društvu, kojim se svakom interesu dodjeljuje ili prepušta stupanj društvenog utjecaja primjeren njegovu prinosu ukupnom bogatstvu naroda.

[2] U prvom kolu nedavnih predsjedničkih izbora stranački kandidati, uključujući Ivu Josipovića koji nije proizvod stranačkog mehanizma SDP-a, prikupili su samo 53% danih glasova a među četvoricom kandidata koji su prikupili više od 10% danih glasova bila su dva nezavisna kandidata dok je u drugo kolo izbora prvi put ušao i jedan nezavisan kandidat.

[3] Hrvatska se pretvara u zemlju fada, indijskog plesa, instalacija i „happeninga“.

[4] Čini se da predsjednici relevantnih hrvatskih stranaka čuvaju taj svoj položaj do prerane fizičke smrti (HDZ, SDP, LS) ili do prekasne političke smrti (HSLS, HSS, HSP, HSLS) ako se izuzme dogovorno smjenjivanje na položaju predsjednika HNS-a. Samo je jedan predsjednik stranke bio izabran na redovitom izbornom saboru stranke protiv dotadašnjeg predsjednika stranke koji se želio ponovo kandidirati (HSLS).

[5] Sadašnja takozvana svjetska kriza nije svjetska kriza, nego kriza Zapada, kojemu pripada i Hrvatska. Ako se izuzme pozapadnjačeni Japan, krize nema u Aziji, gdje su vodeća industrijska gospodarstva (Indija, Indonezija, Kina, J. Koreja, Malezija) u usponu, uz stupanj godišnjeg povećanja ukupnog domaćeg proizvoda 5-10% . Kriza Zapada je naglo otkrila da su se zapadna gospodarstva našla na rubu svjetskih gospodarskih zbivanja. Gospodarstva takozvane Zone eura imaju rast 0.1% godišnje, najjače europsko gospodarstvo, njemačko, također 0.1% a najbolje prolazi francusko gospodarstvo uz rast od 0.5%.

Sadašnjom krizom okončan je petostoljetni uspon Zapada a do krize je moralo doći, jer se Zapad umjesto na rad i proizvodnju počeo oslanjati na pružanje domaćih usluga i na financijski inženjering diljem svijeta.

Kriza je također otkrila postupak stvaranja novog svjetskog poretka kao posljedice sadašnjeg vala globalizacije, koji se ne može ni trajno zaustaviti ni privremeno zakočiti bez ozbiljna svjetskog sukoba, kakav je bio Svjetski rat 1914.-1918. godine, kojim je zakočen val globalizacije koji je nastupio u drugoj polovici 19. stoljeća. Novi svjetski poredak još se ne očituje u strukturi i sastavu tijela UN, ali se očituje u svjetskoj razdiobi deviznih rezervi i razdiobi izvora kreditiranja zapadnih država i državnih proračuna te u naglom povećanju političkog i gospodarskog utjecaja azijskih država na Bliski Istok, Afriku, Australiju, Južnu Ameriku pa čak i na neke zemlje Europe.

[6] Zapad i kapitalizam temeljili su svoj razvitak, prosperitet i uspon na stalnom razvijanju tehnologije koja je omogućivala neprestano stvaranje novih proizvoda usluga kojima su u velikoj mjeri gušili razvitak mnogih zemalja u drugim dijelovima svijeta.

[7] Puno jača Unija nije ranih devedesetih godina prošloga stoljeća uspjela spriječiti srbijansku agresiju na tri druge republike SFRJ a ni uspostaviti mir nakon izbijanja rata. To je uspjelo SAD, koje su dodatno omogućile mirno odcjepljenje Crne Gore od Srbije i nasilno odvajanje Kosova od Srbije.

[8] U velikim razvijenim narodima, kao što je engleski (britanski), zna se sve što se u cijelom čovječanstvu zna. U malim narodima nije tako pa su pojedinci iz malih naroda prisiljeni marljivije učiti i prosječno više znati od pripadnika velikih naroda. U manjim europskim narodima, primjerice u nizozemskom, gotovo svi ljudi dobro govore više tuđih jezika, što je slučaj samo s probranim ljudima u velikim narodima, jer su pripadnici malih naroda prisiljeni naučiti jezike obližnjih velikih naroda, koji imaju velika tržišta te vrijednu kulturnu i znanstvenu baštinu.

[9] Da je tehnološko zaostajanje golemo sigurnosno pitanje najbolje pokazuje primjer podlaganja Kine zapadnim silama sredinom devetnaestog stoljeća. Godine 1800. Kina je imala jednu trećinu ukupnog svjetskog domaćeg proizvoda. Godine 1820. kineska industrijska proizvodnja (manufaktura) bila je veća od ukupne industrijske proizvodnje svih razvijenih zemalja, ali je imala znanje i tehnologiju koji su znatno zaostajali za europskim znanjem i tehnologijom. Od godine 1840. Kinom je gospodarilo sedam uglavnom europskih sila: Japan, Portugal, Rusija, Francuska, SAD, Britanija, Njemačka i Belgija. Godine 1911. Kina je prestala biti „carstvom“, a na svoje noge ponovo je stala istom 1979. godine, ako se izuzme četvrt stoljeća strašne vladavine Mao Zedonga, u kojoj se znanje i tehnologija nisu cijenili.

[10] Najbolja slika takvog stanja su iznimni uspjesi Blanke Vlašić, sestre i brata Kostelić te jednog broja tenisača. U tim primjerima riječ je o individualnim sportovima u kojima obitelji sportaša mogu odigrati ključnu ulogu.

[11] Slabost hrvatskog znanja dobro se očituje u potisnutosti predavanja kao vrste komunikacije i njegovanju zbrkanih tribina, nesuvislih okruglih stolova i svakovrsnih „radionica“. Nema ni predavanja doista viđenih svjetskih stručnjaka na hrvatskim fakultetima.

[12] Staljin je od 1931. godine provodio i u deset godina proveo nasilnu industrijalizaciju, jer je bio zaključio da će Rusija propasti, ako „u deset godina ne ukloni zaostajanje od pedeset do sto godina za razvijenim zemljama, koje su Rusiju uvijek tukle, jer su za to uvijek bile nekažnjene“. Staljinova industrijska revolucija, a ne Lenjinova klasna revolucija omogućila je pobjedu svijeta nad fašizmom.

[13] U vrijeme Hladnog rata, kad je bila uspostavljena „ravnoteža straha“ od potpunog uništenja svijeta u općem nuklearnom požaru, obavještajni rat među državama i blokovima država bio je zamijenio rat među naoružanim državnim snagama. Uspjeh u širenju komunizma svijetom, od Hrvatske i Jugoslavije do Kine, pa čak i izvođenje prve komunističke revolucije u Rusiji bio je mnogo više rezultat rada obavještajnih službi (sovjetskog NKVD-a odnosno KGB-a ili njemačke Nachrichtendienst), nego plod opće privlačnosti marksističko-komunističke ideologije.

[14] Pod radikalnim djelovanjima se smatraju „aktivnosti pojedinih nositelja radikalnih političkih i idejnih opcija, ukoliko oni potiču, zagovaraju, organiziraju ili provode aktivnosti koje su u suprotnosti sa zakonima ili Ustavom utvrđenim poretkom, posebice u slučajevima kad te aktivnosti dovode ili mogu dovesti do nepoštivanja na zakonu temeljenih odluka nadležnih(!) državnih tijela, … ili vode ka(!) izbijanju socijalnih nemira, narušavanju(!) javnog reda i mira i dr.“ Čini se da su sigurnosne službe smatrale da su posebno odgovorne za obranu rada državnih tijela, kojih je cijelo mnoštvo. Kao da je riječ o političkoj policiji a ne o službi za zaštitu ukupnosti nacionalnih interesa. Valja naglasiti da se u Hrvatskoj tekuće odluke vlasti obično sriču u zakone unutar hrvatskog „kliznog“ zakonodavstva. Hrvatska premijerka često naglašava da je sadašnja vlast izabrana na četiri godine i da narod mora prigrliti svu tekuću politiku kao izraz svoje volje.

[15] Nedavno slabo i neuspjelo sastavljanje Ureda predsjednika otkrilo je slabu odgovornost i nedovoljnu uporabu obavještajnih službi u Hrvatskoj. U RH se ne provjeravaju kandidati za savjetnike u Uredu predsjednika, dok se u Britaniji sedamdesetih godina prošlog stoljeća godišnje sigurnosno provjeravalo oko 300.000 osoba ili 0,5% ukupnog pučanstva. (Christopher Andrew, The Defence of the Realm: An Authorized History of MI5, 2009)

[16] U hrvatskoj „obavještajnoj zajednici“ vodeće su uloge osobno prenosive ili su čak naslijeđene i nasljedne te obično doživotne. Predsjednici, premijeri i ministri se mijenjaju a predvodnici obavještajnih službi imaju trajnu vrijednost za hrvatsku državu!?!

[17] U jednom razvikanom sudbenom postupku jedna ugledna sveučilišna nastavnica bila je okrivljena, optužena i suđena, temeljem prethodnog svjedočenja osobe N. N. kako je bilo navedeno u optužnici, ali ne zbog primanja mita nego zbog „prekoračenja ovlasti“, jer je jednom studentu dala ocjenu „dovoljan“ na osnovi pisanog (i sačuvanog) testa. Nasreću, sud je profesoricu oslobodio krivnje.

[18] Dodajmo tome da se ljudi ne ponašaju kao automati ili roboti koji se nesvjesno odzivaju na vanjske podražaje, poticaje ili signale koji dolaze putem nenadziranih senzora. Ljudi u svojem mozgu ili „procesoru“ imaju utisnuta načela, zakone, aksiome i sposobnost razmišljanja koje svjesno i aktivno rabe prije reagiranja na vanjske poticaje. K tome, čovjek je kreativna vrsta sa snažnom osobnom inicijativom i u stanju je sam od sebe stvoriti ideje, misli, čine i djela. Kako ljudi opstaju i djeluju u zajednicama nužno je da ljudi koji žive u zajednici o kojoj ovise imaju zajednička načela djelovanja, aksiome razmišljanja i zakone rasuđivanja. Temeljni sustav načela, aksioma, istina ili mitova po kojima se ljudi vladaju u zajednici i po kojima se ocjenjuje njihovo sudjelovanje u zajedničkim poslovima nazivaju se društvenom ideologijom koja na jasan način povezuje ljude i stvara društvenu koheziju, koja je potrebna i za namicanje dobara i usluga, ali i za obranu od drugih zajednica. Ranije su ulogu ideologija imale religije.

[19] Rusija je pod predsjednikom Borisom Jeljcinom prolazila i gore od Hrvatske sve dok narodnjačke snage nisu u vrh ruske politike dovele Vladimira Putina.

[20] Ptice grabljivice ne napadaju u jatima, ali se napadane ptice jatimice brane.

[21] U suvremenoj, liberalističkoj ili slobodarskoj Hrvatskoj kažnjavanje je dopušteno samo pravosuđu kako bi kažnjavalo ljude zbog njihovih ozbiljnih prijestupa i to u njihovoj životnoj dobi kad je uglavnom prekasno da kazna pomogne prijestupnicima da poprave ili reformiraju svoj život. Škole i roditelji nikako ne smiju kažnjavati svoje polaznike i djecu za čiji odgoj i obrazovanje imaju ozbiljnu odgovornost i to u njihovoj životnoj dobi kad se formiraju kao ljudi u kojoj se prirodno mladi ljudi mogu reformirati. Hrvatske vlasti, naprotiv tome, povremeno prijete da će kažnjavati roditelje zbog prijestupa njihove djece a roditelji sami ne smiju nikog kažnjavati. (Za hrvatske vlasti u raju rastu paragrafi ili članci a ne „šibe“!)

[22] Stječe se dojam, da se prešutno mogu ploditi samo ljudi spolne orijentacije: isti rod.

[23] Nakazno patvorenje viteških igara pokraj Oršićeva dvorca u Gornjoj Stubici, koji je podignut istom 1800. godine i koji udomljuje „muzej seljačkih buna“ sračunato je na obezvređivanje i zatiranje hrvatske baštine. U vrijeme gradnje zagorskih dvoraca (nakon što je bila minula turska opasnost i poslije Vestfalijskog mira 1648. godine kad su prestali vjerski ratovi u Europi) viteški turniri se nisu više držali ni u Zapadnoj Europi, jer se u 14. stoljeću promijenio način ratovanja pa su vitezovi, koji su trebali turnire kao smotru svoje sposobnosti i pripremljenosti za rat, bili zamijenjeni najamnom vojskom. U srednjevjekovnoj i nesamostalnoj Hrvatskoj turniri se nisu upriličivali.

[24] To da se Hrvatsko Zagorje turistički promiče kao mjesto seljačke pobune a ne kao žarište obnove Hrvatske poslije povlačenja Turaka južno od Save sramota je i za Ministarstvo kulture i za Turističku zajednicu Hrvatske. Vrhunac obezvrjeđenja hrvatske kulture i hrvatske tradicije je bilježenje kod UNESCO-a drvenih, obojenih, klepćućih dječjih igračaka kao znaka hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta. Što bi na to rekli Tito Brezovački, Ferdinand Konščak, Marko Marulić, Ruđer Bošković ili genijalan i nenadmašan izumitelj Nikola Tesla?

Posebno valja istaknuti da je, kad je riječ o Hrvatskom Zagorju, u nj bilo pribjeglo cijelo hrvatsko plemstvo koje je napustilo svoje gradine u drugim, od Turaka zaposjednutim, dijelovima Bosne i Hrvatske te da je iz Zagorja pružilo posljednji, ali uspio otpor, kojim je spašena i cijela Europa. (Reliquiae reliquiarum ili ostatke ostataka Hrvatske činila su samo četiri „kajkavska“ kotara: Zagreb, Bjelovar, Križevci i Varaždin.)

[25] Ima ljudi koji se u Hrvatskoj pokušavaju identificirati s drugim interesima, kao što je liberalizam, istorodna erotsko usmjerenje, vegetarijanstvo, odbijanje genskog modificiranja biljnih i životinjskih vrsta i drugih internacionalističkih pokreta.

[26] Valja izuzeti napete odnose između vlasti i naroda te između naroda i HUP-a.

[27] Ratuje se unutar Afganistana, Indije, Nepala, Iraka, Ugande, DR Konga, Somalije, Sudana, Nigerije, Jemena, Meksika, Kolumbije, Indije, čak i Kine te drugdje.

[28] Zadaću promjene općeg nacionalnog usmjerenja čini tegobnijom to što je Hrvatska u jedvitih dvadeset godina od ponovnog osamostaljenja izgubila svoj politički sloj, kako je naglašeno u odjeljku I. politika ili država. Samoživim borcima za vlast bitno je obnašanje vlasti makar i u administrativnoj autonomiji ili u procesu propadanja naroda.

Continue Reading

18 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Kapital bez domovine i svjetska revolucija

 

Predavanje u Europskom domu, 23. studenoga 2010. godine

Cio svijet je u nedoumici. Od prije dva desetljeća teče burna promjena, kojom se pogoršava stanje u svijetu, a nebrojeni narodi nemoćno prate svoje propadanje i promjenu, za koju slute da će im donijeti i težih zala. Što o svojoj budućnosti mogu sad misliti Nigerijci, Meksikanci, Pakistanci, Sudanci ili Iranci, ali i Amerikanci, Britanci, Islanđani, Grci, Španjolci, Francuzi, Mađari ili Hrvati?

Nakon provale Berlinskog zida postupak globalizacije sa Zapada je šiknuo u svijet. Međutim, na Zapadu se razbuktavanje tog postupka pripremalo od reforme svjetskog novčarskog sustava ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pod predsjednikom SAD Richardom Nixonom. Tad je napuštena zlatna podloga za dolar kao svjetsku valutu i uvedeno slobodno svjetsko kolanje financijskog kapitala, protivno odredbama dogovora u Bretton Woodsu kolovoza ratne 1944. godine. (SAD, UK, SSSR, RK)

Neki od znakova teškog stanja u svjetskom ljudskom organizmu svakako su: (1) unutarnji ratovi, koji se vode u preko pedeset država, iako se među državama ne vodi ni jedan rat; (2) golema nezaposlenost po cijelom svijetu i velika, presudna gospodarska neizvjesnost; (3) gotovo potpuna uzetost ili paraliza nacionalnih država; te (4) propadanje obitelji i rasap mjesnih sustava ljudskih vrijednosti. Naveo sam samo jednu nevolju za svaku od mreža društvenog utjecaja – za politiku, gospodarstvo, sigurnost i sustav ljudskih vrijednosti.

Nastalo stanje, koje se danomice pogoršava, zahtijeva preokret, traži akciju i treba ideju.

Koji su neposredni uzroci sadašnjeg velike opće neizvjesnosti, ali i propadanja Zapada? Navest ću tri najvažnija: slobodno svjetsko tržište, preokret u industrijskoj revoluciji i odmetnutost kapitala.

Prvi i temeljni uzrok sadašnjeg stanja je uspostava slobodnog svjetskog tržišta novca, robe, usluga pa, slobodno ću reći, odnedavno i ljudi. Umjesto uređenih ili reguliranih mjesnih ili nacionalnih tržišta, kapital je uveo neuređeno ili neregulirano svjetsko tržište.

Svjetsko je tržište preplavilo narodne odnosno nacionalne države, koje su donedavno ljudima omogućivale da zadovoljavaju svoje potrebe, ali i da ostvaruju svoje ljudske svrhe. Ljudi su time ostali bez domovine pa su se, nakon što su pretvoreni u gospodarski izvor ili „resurs“, našli bez zaklona, na čistini svjetskog tržišta.

Pitanje ljudskih svrha nije nedužno pitanje. Ljudski se rod od ostalih živih vrsta razlučuje upravo po svrhama i nakanama te po nastojanju da stalno povećava svoje dobrobiti, a ne po potrebama. Međutim, pitanje je, tko i kako dugo može na svjetskom tržištu ostvarivati svoje svrhe, ako je temeljno mjerilo nastojanja i djelovanja na tržištu konkurentnost ili nadmetljivost, a ne doprinos bogatstvu svijeta? (Konkurentnost se možda može odrediti i kao izdašnost za povećavanje slobodnog kapitala.) Zašto i čemu u svijetu ima mjesta samo za najbolje?

Mađari su se od svoje pojave u Središnjoj Europi pokazali sposobnim narodom, a sad odjednom nisu konkurentni. Hrvati su nedvojbeno nadaren i otporan narod, ali sad ni oni nisu konkurentni. Amerika je oduvijek bila marljiva i poduzetna zemlja, a bila je postala i gospodaricom svijeta, ali ni ona nije više konkurentna.

Tržište nije sredstvo ostvarenja ljudskih svrha. Ono je poprište konkurentnosti ili nadmetljivosti i isključivanja. Obitelji, korporacije i narodi na tržištu ne smiju ići za svojim svrhama, nego moraju ići za tuđim. Na tržištu se – kao što se u goloj prirodi dešavalo pračovjeku – živi u neizvjesnosti. (Tržište animalizira ljude svodeći njihov napor na zadovočjenje potreba; ako se ni potrebe „animaliziranih“ ljudi ne mogu ostvarivati, revolucija je neizbježna. Čovjek nema političke, ekonomske ili sigurnosne svrhe, nego ljudske, a politika, gospodarstvo i sigurnost su sredstva ostvarenja ljudskih svrha.)

Ne želim dometati pitanje slobode. Reći ću samo da su ljudi, korporacije i narodi na tržištu slobodni samo nadmetati se.

Na svjetskom tržištu samo kapital može ostvarivati svoju svrhu, a to je njegovo vlastito uvećanje. Kapital to može, ali ne zato što je „konkurentan“, nego zato što je izvan konkurencije. Stoga kapital treba dobiti konkurenciju. Kapital ne ulazi u kreditni rizik, opasnost ili neizvjesnost, a ljudi, narodi, proizvodne korporacije i države moraju trajno stupati u poduzetnički rizik, neizvjesnost ili opasnost. Kapital to čak ni „ne smije“ činiti!? Kapital ima slobodu i da se povuče s tržišta, kad mu to ne odgovara, a ljudi nemaju. Sad je tržište novca mrtvo, jer se kapital boji kreditiranja proizvodnih korporacija. Kapital je sebe stavio u status „zlatnog teleta“.

Posljedice uspostave nereguliranog svjetskog tržišta i potrebe konkurentnosti na tom i takvom tržištu su: s jedne strane, dužničko ropstvo, a ne sloboda goleme većine ljudi, proizvodnih korporacija i nacionalnih država, te, s druge strane, svjetsko vjerovničko gospodstvo kapitala. To je slika globalnosti svijeta.

Drugi važan uzrok sadašnjih nevolja je zaokret u dugom, dvoipolstoljetnom postupku industrijalizacije svijeta. Naglasit ću, da je industrijalizacija od svojeg početka omogućivala promjenu svrha političkih zajednica i mehanizma vladanja njima. Vlasti industrijaliziranih zemalja postale su unutar svojih političkih zajednica nametljive i nepotrebno svenazočne. Prije konca devetnaestog stoljeća vlade nisu mogle upravljati svim stanovnicima svojeg područja putem stalnih pravila. Otad mogu. Međutim, industrijalizacija je imala i ozbiljne geopolitičke posljedice.

Industrijska revolucija omogućila je neravnomjernu industrijalizaciju zemalja. Ona je počela na jednom određenom mjestu, u Britaniji, i prvo se prirodno širila dijelom Europe: poslije Britanije se industrijalizirala Belgija, a za njom obližnje europske atlantske zemlje. Kako se odmicalo na istok Europe, zaostajanje u industrijalizaciji bilo je sve očitije. Od najvećih europskih sila najgore su prošle Rusija, Italija i Turska. Razlika među zemljama u stupnju industrijalizacije automatski je stvarala razliku u sposobnosti država. Države se općenito razlikuju bogatstvom, snagom administrativnog ustroja i snagom vojske. Visok stupanj industrijalizacije jedne zemlje daje na tržištu korporacijama te zemlje (konkurentsku) prednost pred korporacijama manje industrijaliziranih zemalja. Gospodarstva slabije razvijenih zemalja izložena su ugrozi od gospodarstava razvijenijih zemalja. Ako se tome doda i slabost države slabije industrijski razvijenih zemalja, jasno je, da je postupak industrijalizacije doveo i do ugroze političkih zajednica takvih zemalja.

Toj ugrozi u Europi se pravo othrvala samo Njemačka pod vodstvom Otta von Bismarcka, a u Aziji Japan. Ostale velike zemlje (Rusija, Turska, Italija, Španjolska, Indija, Kina, Egipat, Perzija) bile su pretvorene u političke odnosno gospodarske kolonije. Industrijska odnosno industrijalizirana Europa – u kojoj je i mala sintetička država Belgija postala pravom kolonijalnom silom – bila je kolonizirala sve kontinente. Kolonizacija Kine počela je 1842. godine. Nasuprot Belgiji, Španjolska je izgubila otprije stečene kolonije, jer se nije bila industrijalizirala.

Neujednačenost stupnja industrijalizacije u svijetu naličje je industrijske revolucije. Industrijalizacija bi trebala biti općom svjetskom baštinom, jer je zasnovana na znanosti, za koju se mislilo da je opća svjetska baština. Danas se ponovo povećava neujednačenost u industrijskom i tehnološkom razvitku zemalja, a nova ujednačenost posljedica je djelovanja slobodnog kapitala, koji je otet onima, koji kapital stvaraju: proizvodnim poduzećima, koja rade i imaju tehnologiju, i državama, koje školuju ljude i imaju prirodno blago. Sadašnja neujednačenost u industrijalizaciji zemalja nije djelo politike.

Zemlje, koje se nisu uspjele na vrijeme industrijalizirati u potrebnom stupnju padale su od početka industrijske revolucije u sve teže političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje. Kad je to stanje postalo doista kritičnim, zato što zemlje nisu znale na vrijeme industrijalizacijom pružiti otpor propadanju, jedinim načinom otpora propadanju bila je revolucija.

Otkad je počela industrijalizacija, prvu revoluciju morala je napraviti Amerika, jer Britaniji nije odgovaralo da se u kolonijama pojavi konkurencija industrijskim poduzećima u metropoli. Francuska je slijedila isti put, kako bi se od bogate agrarne zemlje s golemim znanstvenim i industrijskim mogućnostima pretvorila u industrijsku zemlju. SAD su naknadno poduzele još jednu, neusporedljivo krvaviju revoluciju (1861.-1865.) – koju se naziva Građanskim ratom – jer su nasljednici prvih kolonista na jugu zemlje nastojali sačuvati svoju usporednu i „konkurentsku“ prednost zasnovanu na poljoprivredi (duhan, pamuk, šećer) i na robovima te nisu htjeli na sjever putem poreza otpuštati kapital za potrebe industrijalizacije zemlje i daljnjeg osvajanja Zapada. Što, onda, reći za Veliku oktobarsku revoluciju pod Lenjinom ili za sovjetsku industrijsku revoluciju pod Staljinom?

Zapadne države kao političke zajednice, koje su raspolagale tehnologijom, kočile su duže od jednog stoljeća industrijalizaciju Trećeg svijeta. Međutim, otkad je kapital umjesto politike počeo ravnati političkim zajednicama Zapada, došlo je do preokreta u industrijskoj „revoluciji“ svijeta. U tom preokretu došlo je do silne deindustrijalizacije Zapada i istovremeno do mobilizacije, industrijalizacije i modernizacije Azije. Poslije pojave Japana kao industrijske sile u devetnaestom stoljeću koncem dvadesetog stoljeća pojavili su se azijski industrijski i tehnološki „tigrovi“, a početkom našeg stoljeća industrijski i tehnološki „slonovi“. I Indija ima više stanovnika, nego SAD, EU, Rusija i Japan zajedno. Usto, pučanstvo se u Aziji brzo množi.

S obzirom da su Indija i Kina samo djelomice industrijalizirane zemlje, one raspolažu golemim mogućnostima daljnje industrijalizacije. U svijetu se stvara nova neujednačenost razdiobe tehnologije i industrijske proizvodnje, a industrijalizacija azijskih „slonova“ ugrožava većinu ostalih gospodarstava u svijetu, a time i većinu političkih zajednica. To je velika prijetnja mnogim narodima. Ako se svijet ne prene, nebrojeni narodi će ostati bez rada i kruha. Narodi ne mogu živjeti samo od mjesnih usluga. (Zemlje Zaljeva!) Posljedice razlike u stupnju industrijaliziranosti zemalja uvećane su uspostavom slobodnog svjetskog tržišta. (Danas ne treba kao prije 150 godina u svijet otpremati skupine topovnjača ili, kao kasnije, nosače aviona. Dosta je otpremati nosače kontejnera. Gdje je hrvatska konkurentnost?!)

Treći i možda presudan uzrok današnjeg slaba stanja je odmetnutost kapitala. Kapital se crpi iz rada i prirodnog blaga, jedinih izvora bogatstva naroda, ali se on otima radnicima, proizvodnom gospodarstvu i političkim zajednicama, koji ga stvaraju. Kapital je na posebnom mjestu (u elektroničkim zapisima) nakupljen u tolikoj mjeri, da se više ne može govoriti o servisu ili usluzi, koju pruža kapital, nego o gospodstvu kapitala nad ljudima kao potrošačima, nad proizvodnim korporacijama, u kojima se stvara bogatstvo, i nad državama, koje imaju prirodno blago te koje vode brigu o ljudima.

Crpljenje, otimanje i prekomjerno gomilanje kapitala odvija se pod izlikom imperativa postizanja i održavanja najvećeg mogućeg gospodarskog rasta, kakav je nepotreban i koji je, sudeći po svjetskoj financijskoj krizi, neodržljiv. Kapital se brzo gomilaa povećanim iskorištavanjem radnika, proizvodnih korporacija i narodnih država. O tome ću nešto reći. Prvo o iskorištavanju rada.

Obilnije novovjeko zakidanje radnika počelo je kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tad je porast plaća počeo ozbiljno zaostajati za porastom produktivnosti rada. Slomljena je snaga sindikata putem uvoza jeftine radne snage u razvijene zemlje, a kasnije i pronalaženjem jeftine radne snage u domaćim kućanstvima (putem zapošljavanja žena), u ruralnim područjima i u inozemstvu (bez useljavanja).

Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok je porast plaća još pratio porast produktivnosti rada, povećani troškovi rada prenošeni su na kupce. To je počelo stvarati inflaciju, koja daleko najviše šteti onima, koji imaju kapital. Kako bi se zauzdala inflacija razmjerno su smanjene plaće radnika, a to je smanjilo kupovnu sposobnost radničkog mnoštva. Tome se doskočilo kreditiranjem potrošnje, koje povećava potražnju i povećava rast gospodarstva. Sad kapital ne nadzire radnike u proizvodnji, nego u potrošnji. Dok se radnike plaća sve slabije, vodstva financijskih i proizvodnih korporacija plaćena su sve bolje i to svotama, koje su nesumjerljive doprinosu tih vodstava bogatstvu naroda, njihovim osobnim potrebama i plaćama njihovih radnika. Sport, estrada i zaštićeni proizvodi također su sredstva gomilanja kapitala.

Ne želim govoriti o spekulativnim financijskim tržištima, koja su 2005. godine u svijetu imala vrijednost 250 tisuća milijarda dolara, kad je ukupan svjetski domaći proizvod bio „samo“ 45 tisuća milijarda dolara. Procjenjuje se, da je uoči izbijanja financijske krize u SAD, svjetsko tržište „financijskih derivata“ vrijedilo 600 tisuća milijarda dolara. Previše ovlasti za slugu, za uslužni sektor, u koji ekonomska znanost vrsta financijsko poslovanje! To pokazuje sadašnju snagu kapitala, koju – za spas ljudskog roda – narodne političke zajednice trebaju skršiti. Financijski sektor servisira samo sebe.

Osim iskorištavanja rada, nagomilani kapital dodatno se povećava trajnim iscrpljivanjem proizvodnih poduzeća, koja u konkurentskoj pomami trebaju tehnološke izume i nove proizvode i to na kredit. Tako marljivi proizvodni sektor mora dijeliti svoj dobitak s nametničkim ili parazitskim financijskim sektorom „gospodarstva“. Zabavno je slušati bankare kako govore o svojim „proizvodima“. Konkurencija je silan izvor gospodarske i društvene entropije i to ponovo u ime rasta gospodarstva.

Kapital se iz političkih zajednica iscrpljuje niskim cijenama prirodnog blaga, niskim porezima razrezanim korporacijama – djelomice i zato, kako bi one mogle plaćati kamate kapitalu – te kreditiranjem projekata nositelja vlasti, koji se u stranačkoj demokraciji pred glasačima nadmeću za vlast i koji glasačima obećavaju više od onoga, što država može platiti svojim tekućim prihodima. Ponovo pitanje rasta i zaduživanja! Narodne države su iskorištavane i od kapitala i od političara.

Tako su se, eto, u dubokom dužničkom sužanjstvu našli i građani i proizvodne korporacije i političke zajednice. Kapital danas, više nego ikad prije pokazuje svoje ružno lice.

Kad se već znaju tri najvažnija uzroka sadašnjeg stanja svijeta, logično je – iako to nije svima probitačno – zaključiti, da spas valja tražiti u uklanjanu triju uzroka nastanka stanja te u zaustavljanju i unazađenju postupaka koji su doveli do propadanja. Kako su navedeni uzroci osim propadanja stvorili i nesklad u svijetu, koji je uvijek posljedica propadanja, modernizacija svijeta nameće i potrebu uskladbe ukupnih odnosa u tijesnom i skučenom svijetu.

Tema Svijeta bez ideje je stvaranje i uspostava svjetske političke zajednice, koje bi unijelo sklad u svjetsko društvo, jer jedan svijet, koji je imperativ vremena i odredište evolucije ljudskog roda, ne će moći dugo podnositi nesklad, koji su u svijetu stvorili kapital, svjetsko tržište i ideologija liberalnog kapitalizma. U svijetu, koji postaje cjelinom, ne smije ostati sadašnji metež, u kojem je Hrvatska paralizirana.

Uvjet za pretvaranje sadašnjeg svjetskog robovskog društva u slobodnu svjetsku političku zajednicu je jačanje nacionalnih odnosno narodnih političkih zajednica, koje jedine mogu voditi, pa zato i moraju preuzeti brigu za ljude i narod, rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu. Ljudi žele imati zemaljsku domovinu, koju im otima tržište, iako nju ne trebaju ni kapital ni njegovi nositelji. Tim zadnjima je tržište domovina! Burze! Svojim koordiniranim djelovanjem ojačale suverene države preuzet će nadzor nad budućnošću ljudskog roda. Mišljenje, da kapital i tržište mogu jamčiti opstanak i usmjeravati daljnji razvitak ljudske vrste, je tlapnja. Kapital polaže samo na vlastito samouvećanje, a tržište je slijepo.

Smatram da bi svrhom uspostave sklada u svijetu odnosno njezinim načelom trebalo biti to, da svi ljudi mogu živjeti i da žive od svojeg rada. U sadašnjem, industrijskom svijetu za to je potrebna industrijalizacija svih premalo razvijenih zemalja, ali i reindustrijalizacija svih previše razvijenih zemalja svijeta, kao što su SAD, Britanija i brojne druge zapadne zemlje ili Japan. To će zahtijevati ozbiljnu relokalizaciju i regulaciju svjetskog tržišta. I za opću industrijalizaciju i za uređenje svjetskog tržišta potrebno da se sve države i sve proizvodne korporacije oslobode dužničkog ropstva i da se rekapitaliziraju, a za to je potrebna dekapitalizacija financijskog sektora.

Dekapitalizaciju se treba izvesti:

  • diferenciranim oporezivanjem, tj. dodatnim oporezivanjem zarade financijskih korporacija, privatnih monopola te naftnih i rudarskih korporacija;
  • puštanjem nelikvidnih financijskih ustanova – koliko god one bile velike – da propadnu, uz dužnu zaštitu najmanjih štediša;
  • potpunom ili djelomičnom nacionalizacijom financijskih ustanova; i konačno
    • istovremenom objavom obustave ili moratorija otplate zajmova od niza država (među kojima bi se lagano mogle naći i SAD).

Prvu navedenu mjeru već su počele rabiti neke države (Mađarska, Kalifornija, Njemačka, Australija). Bez rekapitalizacije država nema ni nužne opće industrijalizacije odnosno reindustrijalizacije ni zaštite, koju države moraju obavljati, a ni demokracije, jer vlasti dužnih države ne rade ono što treba narodu, nego ono što traže njihovi vjerovnici.

Očito je, da uz dekapitalizaciju financijskog sektora, koji bi doista trebao od uslužnog postati služnim sektorom – kao u časnom Kur’anu – i uz rekapitalizaciju proizvodnih korporacija treba načelno dovesti u pitanje korist i vjerodostojnost kapitalizma kao „sustava proizvodnih odnosa“. Ideju ili zamisao zauzdavanja kapitala i stvaranja koordinirane svjetske mreže političkih zajednica, koja bi preuzela nadzor nad svjetskim tržištem i kapitalom, treba širiti i proširiti svijetom. Međutim, ta se ideja ne smije izroditi u ideologiju. Ideja ima samo zasade ili načela i svrhe, a ideologija je opća doktrina, koja ima tvrda, nepromjenljiva pravila i propise. Stoga, ideologija u promjenljivom svijetu vrlo brzo prestane služiti izvornoj svrsi i počne služiti opravdanju prakse, neprimjerene izvornim svrhama.

Takva je i ideologija liberalizma, koja opravdava nakaznu liberalističku praksu, koja razara svijet i slabi ljudski rod. To je danas jasno svim ljudima. Od Isusa i Benedikta do Adama Smitha i utopista (prije Karla Marxa), dobre ideje bi se hitro prometnule u opasne ideologije, koje su se zasnivale na mitovima odnosno na utopiji, kakvima se može opravdati i najgora praksa. Svijetu ne treba obračun ideologija. Društva se smjenjivanjem ideologija neprestance zabacuju iz krajnosti u krajnost, kao što se dogodilo za Lutherove Reformacije ili za Francuske revolucije. Hod za svrhama ne vodi u revoluciju. Kapitalizam valja dovesti u pitanje, ali u tome ne valja napraviti novu ideologiju.

U traganju za takozvanim novim svjetskim poretkom, svjetski se umovi kolebaju između znanih, očitih, otrcanih ideja, ali pravoj ideji još nisu na tragu. Do danas su postojale, a u svijetu i danas postoje brojne političke zajednice (SAD, HR). Postoji raznolikost političkih poredaka po njima. (Politički poredak je sustav političkih odnosa u političkoj zajednici, koji osim ustava, načina izbora i mnogog drugoga uključuje i svrhe zajednice.) Postoje i nositelji vlasti u političkim zajednicama, koji su tradicionalno bili dvor, forum, plemstvo ili crkva. U takvom, složenom, a tijesnom svijetu treba stvoriti sklad. Svijetu ne treba prava, suverena(?) svjetska, hijerarhijski ustrojena politička zajednica. (Suverenost takve zajednice mogla bi doći samo od samoubojstvenog prijenosa toj zajednici suverenosti narodnih političkih zajednica.) Svijetu ne trebaju ni novi, dodatni nositelji vlasti. Svijetu treba samo dodatan politički poredak, koji bi se nadjenuo na postojeći skup nenadoknadljivih i nezamjenljivih suverenih narodnih odnosno nacionalnih političkih zajednica. Njih treba samo umrežiti. Postojeće države bi sačuvale svoje političke poretke, a nadjenuti poredak bi služio samo koordinaciji i uskladbi njihova djelovanja. Jedino tako će se istovremeno stvoriti sklad, ali i očuvati briga za ljude i narode, za rad i vrijednost rada, za prostor i prirodno blago, za okoliš i klimu. (Sam sklad nije dostatan!) Jedino time će se spasiti demokracija ili narodovlašće. Jedino tako ljudi će moći zadovoljavati svoje potrebe i ostvarivati obične ljudske svrhe. To je sve što ljudima treba. Ljudima ne treba ni izgradnja velebnih i izmišljenih društvenih sustava ni posluh mitovima ni odavanje utopiji.

Prava ideja za stvaranje sklada u tijesnom svijetu mora biti i bit će revolucionarna, a njezina provedba predstavljat će pravu revoluciju. Tu revoluciju trebaju provesti suverene narodne političke zajednice, upravo kako bi ona mogla mirno teći. Svijetu je potrebna politička, a ne ulična, krvava dvorska ili besmislena klasna revolucija.

Međutim, ako kapital bude priječio izvedbu političke revolucije mreže suverenih političkih zajednica, doći će do vala žestokih, radikalnih revolucija. Iako kapital sad podcjenjuje narodne političke zajednice, koje su slabe (HR, SAD), on ne bi smio podcjenjivati narode, koji ostaju izdržljivima i kad im države posrnu.

Hoće li se pojaviti takve crne revolucije, kad će se one pojaviti i koliko će žestoke biti, ovisit će samo o popustljivosti odnosno o tvrdokornosti nositelja kapitala, koji bi morali znati da postupak liberalizacije svijeta nije nepovratan.

Američka revolucija, Francuska revolucija i Ruska boljševička revolucija , koje nisu prošlost, nego sadašnjost, izvedene su u po dva koraka, od kojih je drugi korak bio krvaviji od prvoga: Građanski rat u Americi, Teror u Francuskoj i Staljinova industrijska revolucija u Rusiji. Ti drugi koraci mobilizirali su spomenute narodne zajednice za modernizaciju. Ipak, danas svijet za svoju političku modernizaciju ili za svoje osuvremenjenje treba samo prvi korak: opću političku revoluciju, koju će izvesti suverene narodne države.

Continue Reading

18 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Rat kapitala i država za narode

Predavanje u Europskom domu 28. lipnja 2010. godine

Stanje

P

olitička kriza Europske Unije je posljedica općeg stanja u Europi. Krize nije bilo dok je Europi išlo dobro.

Europa (kao ni Hrvatska) nije samo u recesiji ili u krizi, nego je u postupku propadanja, i to nakon pet stoljeća uspona tijekom kojih je, izravno ili putem SAD, bila uspostavila i održavala gospodstvo nad svijetom.

To gospodstvo je prestalo i to je uzrok sadašnjeg slaba stanja Hrvatske, Europe i cijele zapadne civilizacije.

Europa još nije propala, a ne će ni propasti, ali je za njezin spas potrebno pružiti sustavan i smišljen otpor propadanju te početi obnovu. Europa živi u prošlosti i od prošlosti. Europa se treba modernizirati. Treba joj osuvremenjenje, aggiornamento, rekli bi u Vatikanu. (Modernost je uporaba sadašnjosti za stvaranje budućnosti, nasuprot konzervativizmu koji prošlost proteže na sadašnjost kako bi se sačuvale dobre stečevine prošlosti.) Prvi korak obnove je uviđanje (to se posebice odnosi na Hrvatsku) da je riječ o propadanju. Obnova će se izvesti tako što će se procesi koji su doveli do propadanja preokrenuti. Oni su povratni, a da ih se preokrene valja uočiti bitne sastavnice procesa propadanja.

Uzroci stanja

S

adašnje stanje je izravna posljedica postupka globalizacije u kojem su predvodništvo imale korporacije te u kojem su tehnologija i države služile korporacijama iza kojih su stajali nositelji slobodnog kapitala.

Stvoreno je svjetsko tržište s obvezom svih ljudi, korporacija i naroda da budu konkurentni i na slabom domaćem i na jakom svjetskom tržištu. To je teret koji nitko ne može dugo nositi. Svatko kad-tad poklekne. Poklekne svatko kad se nađe bez dorasle tehnologije, a sad tehnologijom ne gospodare narodi, nego nositelji kapitala koji je otet državama i proizvodnom sektoru gospodarstva.

Uz provedbu globalizacije na takav način, odranije se (od II. svjetskog rata) odvijao postupak dekapitalizacije i proizvodnog sektora i država, koji su pali u dužničko ropstvo, a kapital se našao u vlasništvu financijskog sektora, koji rabi kapital bez ikakve dužnosti i društvene odgovornosti. U Marxovo se vrijeme smatralo da je radnička klasa u ropstvu poslodavaca odnosno proizvodnog kapitala, a danas su ljudi i nebrojeni narodi u ropstvu financijskog kapitala. (Luka Modrić ima kapital, a hrvatska država nema kapital kojim bi uredila sljevove slavonskih rijeka, koje odnose kuće, ljetinu i živote??!!)

Nakon provale Berlinskog zida Zapad je namjerno ubrzao postupak globalizacije kako bi zauvijek zapečatio svoje gospodstvo nad nepodijeljenim svijetom. Međutim, najnoviji val globalizacije probudio je azijske narode i kao bumerang pogodio sam Zapad.

Uz nakazan postupak globalizacije, u kojem su ljudi i narodi služili korporacijama, države tržištu a tehnologija kapitalu, nositelji kapitala pokrenuli su i deindustrijalizaciju zapadnih gospodarstava, obmanjujući zapadne narode i države da će cio Zapad moći živjeti samo od prihoda i zarade financijskog sektora.

Otimanje kućnog kapitala proizvodnim korporacijama i narodnog kapitala državama pogodilo je i Hrvatsku, koja se u minulih dvadeset godina potpuno deindustrijalizirala, iako oskudijeva u prirodnom blagu. (To je slika neodgovornosti hrvatskih vlasti.) Nositelji kapitala su ulagali oteti kapital drugdje, i to u grane poput špekulativnog bankarstva, prekomjerne i špekulativne stanogradnje, tržišta zlata i sirovina, kozmetičke industrije ili razbibrige. Briga kapital čime će se narodi hraniti. Da ga je bilo briga ne bi narodima bilo oteto bogatstvo.

Ovdje riječ „hraniti“ znači zadovoljavati sve potrebe društva, uključujući uzdržavanje i liječenje sve starijeg i sve bolesnijeg pučanstva te sve zahtjevnije investicijsko održavanje fizičke i društvene infrastrukture, i to uz nisku proizvodnju te bez rada vojske nezaposlenih ljudi. [Meksički zaljev i država: (1) bez novca, (2) bez znanja i (3) bez prava odlučivanja što je posljedica trodiobe vlasti pod paskom kapitala.]

Zbog navedenih procesa zapadni su se narodi – prvi put od propasti Rima – zatekli u stanju da se ne mogu sami hraniti, nego žive od milostinje ili kredita nositelja kapitala. Takvo stanje je nenormalno, neodržljivo te pogibeljno i za narode i za svjetski mir. (Hrvati 1300, Mađari 1100, Grci 3000 godina živjeli bez kredita.)

Zaokret koji valja napraviti

I

pak, sad se narodi bude. Već počinje otpor propadanju, a uskoro će početi i obnova Europe.

Ta će obnova napraviti veliku revoluciju, ali ne klasnu nego državnu i narodnu. Ključno je izvesti tri zahvata koja su u ovlasti država i samo država, koje imaju zadaću i dužnost štititi rad i vrijednost rada, narode i ljude, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu. Tim bi se zahvatima preokrenuli postupci koji su doveli narode u sadašnje teško i opasno stanje.

Ti zahvati su:

1)      dekapitalizirati, ne dokapitalizirati nego dekapitalizirati (obezglavničiti) financijski sektor i ponovo akumulirati kapital ili glavnicu u proizvodnim korporacijama i državama; za to ima nebrojeno mnogo načina: od ukidanja „devizne klauzule“ do izlaznih poreza za tuđi kapital do selektivnog oporezivanja zarade trgovačkih društava do inflacije.

2)      obnoviti potrebnu ulogu država unutar nacionalnih gospodarstava;

3)      obnoviti vodeću ulogu država u postupku globalizacije i usmjeravati svjetsko gospodarstvo bilateralnim dogovorima država i putem regionalnih sporazuma, čime bi se u potrebnom stupnju smanjilo svjetsko nadmetanje ili konkurencija korporacija.

Time bi se zaustavio, obrnuo i unazadio postupak globalizacije na dosadašnji način te ograničilo i stavilo pod nadzor naroda svjetsko tržište, koje je veliko zlo ako je otvoreno i ako njime slobodno kola odmetnuti kapital. Jedino tako će narodi moći živjeti od svojeg rada, a države imati dovoljno novca da obnašaju svoju dužnost zaštite rada i vrijednosti rada, ljudi i naroda, prostora i prirodnog blaga, okoliša i klime.

Slobodnog kolanja kapitala nije bilo sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. To je novovjeka pojava. Nije ga bilo ni po dogovoru savezničkih sila u Bretton Woodsu u kolovozu 1944. godine. Kao što u bićima nema proizvoljnog kolanja energije, nego se energija raspoređuje prema stanju organizma i potrebi organa, tako ni u novom tijesnom, globaliziranom svijetu ne smije biti slobodnog, proizvoljnog kolanja kapitala. Ono je štetno. U društvu, zajednici, nacionalnom organizmu ili u svijetu zadovoljenje potreba jednih nameće smanjenje prohtjeva drugih. Čemu kapital ljudima koji ne rade te koji nemaju dužnosti i odgovornost? Očito samo zato da ga povećavaju te da narode, proizvodnju i ljude dovode u još dublje dužničko ropstvo. Narodi su se oslobodili političkog ili teritorijalnog ropstva velikih sila, a pali su u tržišno ropstvo nositelja kapitala. Tako je i s američkim narodom.

Takav opasan pristup kapitalu više ne koristi ni anglosaksonskim narodima u kojima je takav pristup i smišljen. Ranije su njihov politički utjecaj, njihova znanost i tehnologija te njihova vojna sila rabljeni za iscrpljivanje poduzeća i država ostalih naroda, a sad su i ti narodi pali u ropstvo nositelja kapitala. Međutim, nadu u oporavak naroda budi činjenica da je taj postupak iscrpljivanja kapitala povratan ili, hrvatski rečeno, reverzibilan.

Ukratko, valja ukloniti liberalizam, koji se ne pita kako će se ljudi i narodi hraniti. To je uvjet i to će biti rezultat obnove Zapada, Europe i Hrvatske.

Nova doktrina® obnove Europe

E

uropa se mora ponovo industrijalizirati i mora obnoviti masovnu proizvodnju hrane kako bi zaposlila i hranila svoje narode, suzbila navalu azijskih industrijskih i poljoprivrednih proizvoda na svoje tržište te kako bi izborom, kvalitetom i količinom svojih proizvoda konkurirala Aziji na vanjskim tržištima.

Za to je potrebno (1) razvijati tehnologiju na kojoj bi se temeljili proizvodi koje svijet kupuje, (2) distribuirati takvu tehnologiju diljem Europe, te (3) nakupljati novu tehnologiju u svim narodima Europe. To je politički posao koji ne će obaviti ni korporacije ni Unija, koja je postala teretom svim narodima Europe, dakako osim hrvatskom. (Riječ teret se odnosi na EU koja nije država, zato što od četiriju izvora društvene vlasti nema politiku i vojsku, a ima bolesno gospodarstvo i njeguje zastarjele i štetne liberalne ljudske vrijednosti. Ako se želi spasiti, Europa mora EU pretvoriti u državu.)

Zadaću ponovne industrijalizacije Europe sad mogu obaviti samo nacionalne države u međusobnoj suradnji, jer je u tome spas i manjih i većih država. Ni veći europski narodi, koji stvaraju tehnologiju i smišljaju svjetske proizvode, ne će se bez rada manjih naroda s njihovom tehnologiju moći potrebnom količinom proizvoda oduprijeti Aziji, u kojoj rade milijarde ljudi. Cijela Europa mora početi raditi i proizvoditi. Europa se ne brani na osi Berlin-Pariz. Europa je pod opsadom. Industrijski garnizoni trebaju biti razmješteni diljem Europe, u svakom njezinu kutu. (Sulla i Marije) Političko rušenje domina ne valja vezati samo uz Jugoistočnu Aziju.

Rusija bi morala postati političkim, gospodarskim, sigurnosnim i kulturnim dijelom Europe, u kojoj bi ona mogla i trebala imati značajan utjecaj. Europa se mora braniti i obnoviti kao cjelina, kao što se nekad Zapadni Rim obnovio uz pomoć novih, tad neuljuđenih naroda s golemih prostranstava sjevera i istoka Europe. EU je dosad i nehotice bila zaprekom integracije Rusije u Europu. Europi je umjesto „euroatlantske“ potrebna europska integracija.

Budućnost kapitalizma

O

sim o opstanku naroda Europe riječ je i o spašavanju kapitalizma. Ako se kapitalizam ne reformira, prijete mu narodne revolucije, jer narodi žele imati drukčije, odgovornije države. Narodima su potrebne narodne, a ne kapitalističke, otržištene države. To se odnosi i na EU kao zajednicu. Države imaju obveze, dužnosti i odgovornost koje moraju ispunjati, izvršavati i obnašati. Bez toga nisu države. Sad je EU sluškinja kapitala, a ne narodâ.

Ipak, socijalizam nije jedina, prirodna inačica liberalnom kapitalizmu. Rješenje nije ni u varijanti kapitalizma koju se naziva socijalnom državom, po tome kako se ona sad shvaća. Narodima i ljudima valja živjeti od rada i znanja, a ne od milostinje za koju se države zadužuju. Spas Europe je u nakupljanju nacionalnog kapitala ili u gospodarskom nacionalizmu. Gospodarski nacionalizam i bilateralna suradnja država temelji su za socijalnu državu. Toma More je 1516. godine napisao u Utopiji da je bitna zadaća države zaposliti sve ljude.

Svi bi europski narodi trebali naučiti sami loviti ribu. Danas je izvoz svjetskih proizvoda lov ribe.

Poimanje države na Zapadu različito je od poimanja države u azijskom, konfucijanskom svijetu. Tamo se smatra da su ljudi podanici, da pripadaju državi koja bi, usput rečeno, morala biti etičnom. Ideja obitelji bila je projicirana na državu. Tamo je država neupitna kao i obitelj. (Rusko carstvo, revolucija, nacionalno pitanje i Staljin.)

U Europi se smatra da država pripada narodu pa narodi od države očekuju da ih štiti i da im nešto pruži. Zbog takva gledanja na državu europska povijest je natrpana revolucijama, koje bi izbijale čim bi narodu postalo jasno da mu je država prestala služiti. Hoće li prva polovica sadašnjeg stoljeća biti razdrta revolucijama kao i prva polovica prošloga ovisit će o popustljivosti nositelja odmetnutog svjetskog kapitala. (Dva svjetska rata i 9 revolucija!) Spomenutim revolucijama i ratovima prethodilo je stanje poput današnjeg.

Zaključak ili pitanje europske državnosti

U

mojim knjigama nema kritike i pesimizma. Samo iznosim stvarno stanje naroda i uzroke nastanka stanja u kojem su se narodi zatekli, ali uvijek imam i prijedloge za poboljšanje stanja. Iskreno sam vam iznio pravo stanje i položaj Europe, ali i to da nazirem da će se europske nacionalne države oduprijeti propadanju, oteti odmetnutom kapitalu i da će prigrliti svoje narode. Vidim i to da će se EU moći konstituirati kao prava država europskih naroda s europskom politikom, gospodarstvom, vojskom, središnjom obavještajnom službom te s europskom kulturom i ljudskim vrijednostima. Europa treba pravu državu!

Ne znam hoću li vam se zamjeriti, ako kažem da se države poput Mađarske, Grčke i Hrvatske, ako ostanu u stanju u kakvom su sad, ne mogu održati kao države. Jednosmjerno pružanje gotovinske pomoći tuđim državama, bez zajedništva i uzajamnosti nema smisla, jer ono ne pomaže primateljima pomoći, šteti pružateljima, a koristi samo nositeljima kapitala. Stoga mnogi činovnici i obavještajci Europe, koji sad na Hrvatskoj iskušavaju regionalnu suradnju, olako pomišljaju da bi za slabe zemlje Jugoistočne Europe izlaz bio u stvaranju „regionalne države“, ne bi li od nekoliko siromaha nastao jedan bogataš. Dakako, uz priču o privlačnosti za investitore većeg, „jedinstvenog“ tržišta. Kakve i koje investitore? Međutim, uspostava „regiona“ bila bi za Europu pogibeljnije rješenje od dviju promašenih jugoslavenskih država.

Ipak, jedna Europa treba i jednu državu koja će je braniti i štititi, a i Hrvatima i drugima je spas u europskoj državi. Suverene državice Europe ne mogu se ni uz najtješnju suradnju oduprijeti azijskim divovskim državama, koje se također mogu početi povezivati. „Sve tješnja integracija“ u EU ne stvara kvantni skok potreban za vođenje jedne europske politike.

Europa treba drukčiju, narodnu EU. EU će pod liberalizmom zauvijek ostati unijom kapitala i korporacija koje su u dužničkom ropstvu kapitala i ne će postati unijom država znanja, rada i naroda. Sadašnja statutarna državnost EU je zamisao liberalizma. Ona je nakon propasti liberalizma izgubila smisao i postala štetnom. Europi je potrebna nova, drukčija, ustavna državnost. Europska Unija za dobro Europe mora postati suverenom državom.

Continue Reading

11 ožujak 2011 ~ 2 Comments

Arapska revolucija zahvaća cijeli svijet

arhiv s Katoličkog radija

Dok se zemljama  sjeverne Afrike i Bliskog istoka poput plamena šire narodni ustanci, stječe se dojam da je svijet poprilično zatečen. Osnovno je pitanje što je upravo sada potaknulo pobune te mogu li se predvidjeti razmjeri nemira, poglavito u islamskom svijetu, kao i to kako će se oni odraziti na krvnu sliku ostatka svijeta.

O tim, te drugim pitanjima vezanima uz globalne procese razgovaramo s mr. Zdravkom Mršićem, analitičarom društvenih, (geo)političkih i gospodarskih procesa, prvim ministrom vanjskih poslova i prvim direktorom Agencije za razvoj i restrukturiranje RH:

– Nevolje koje su pritisnule arapski svijet nisu posebne. U njima kao i u drugim zemljama, poput Hrvatske, Irske, SAD-a ili Grčke, postoje isti temeljni problemi. To su korupcija, visoka nezaposlenost i skupoća. Posljednjih je desetljeća u postupku globalizacije uspostavljeno svjetsko gospodarstvo kapitala nad ljudima, proizvodnim poduzećima i narodnim državama. Narodi nisu slobodni da se sami brane i hrane.

Iz zemalja se izvlači bogatstvo koje se stvara radom i proizvodnjom. Kapital je nagomilan izvan država u elektroničkim zapisima. Jedan postotak pučanstva grabi do dvije trećine dohotka, a ostatak dohotka ne daje masama dovoljnu kupovnu snagu. Stoga nema potrošnje, zapošljavanja, rasta, a bogati sloj ne može potrošiti svoj dohodak. Preko cijelog svijeta prelit će se val antiglobalizacijske revolucije – kaže Mršić.

Jesu li posljednji događaji na tim prostorima neočekivani?

– Nisam iznenađen početkom vala revolucije, a ni narodi koji su je snovali. Možda je primjerenije govoriti o prosvjedima, jer pobuna pretpostavlja uporabu nasilja. Nasilje su upotrijebili vlastodršci, koji su se uživjeli u vladanje, kao da im je vlast bogomdana. Uzroci prosvjeda su bijeda i zapuštenost naroda, a prije svega silna besposlica. Revolucijski val začet je među Arapima iz dvaju razloga. Prvi je golem postotak mladog pučanstva, koje je malo zaposleno.

Drugi je silna društvena kohezija, koja je svojstvena islamu. Muhamed je svjesno stvarao ne državu, nego zajednicu vjernika. Islam nije državotvoran, ali je narodotvoran. Muhamed je uspio “u ime Božje” stvoriti velik narod od kojeg je i Europa mnogo naučila. Prosvjedi će se ponavljati sve dok narodi ne preuzmu svoje države iz ruku svjetskog kapitala u svoje ruke.

Može li ishod revolucije na tom prostoru biti izrazita sekularizacija, demokracija ili, pak, radikalnija islamizacija? U Libiji Gaddafi prijeti da će se boriti do zadnje kapi krvi. Optužuje islamiste da su vođe pobune, da je “islamski emirat” već uspostavljen u Bajdi i Derni, a u Egiptu Muslimansko bratstvo želi demokraciju na islamskim načelima.

– Nekad prije, primjerice u Turskom Carstvu, nije postojao radikalni islamizam. On je posljedica navale zapadnog kolonijalizma, dominacije industrijaliziranih zemalja Zapada i novovjekoga financijskoga gospodarstva kapitala otetog narodima. Ne vjerujem da će ijedna islamska zemlja, kad se prilike normaliziraju, kao svoj sustav ljudskih vrijednosti izabrati islamski radikalizam. Ataturk je govorio da su Turci bili narod i prije nego što su primili islam.

Neka narodi sami izaberu unutarnje uređenje zemlje. Mislim da smo i mi Hrvati na sebi iskusili uporabu zapadnih recepata. U arapskom svijetu ima mnogo konkurentskih političkih doktrina. Možda će izbor pasti na gospodarski nacionalizam, kakav je uspostavio Mahatir Mohamed u Maleziji. Mislim da je tu put kojim će poći i EU.

Ako se pod demokracijom smatra stranački parlamentarizam, koji je instrument svjetskog kapitala, a ne naroda, demokracija nije ni poželjna. Između dva svjetska rata Europa je bila preplavljena jednostranačkim sustavima: Rusija, Turska, Italija, Mađarska, Njemačka, Španjolska. Oni su bili sredstvo otpora liberalnoj demokraciji. Pukovnik Gaddafi je veliki raritet, koji možda kopira Hitlerov kraj. No, bez obzira na to što će još zla donijeti svojem narodu, njime se ne treba ozbiljno baviti.

U prosvjedima u Egiptu moglo se vidjeti da je poziv imama na molitvu prihvatila manjina mladih. Može li se to protumačiti kao odbacivanje autoriteta, poruka da podčinjenost više ne može biti način života? Vođa libijske oporbe u progonstvu dr. Hadi Shalluf kaže kako je Arapima dosta tiranije i da ne žele više živjeti u 15., nego u 21. stoljeću.

– Procjenjuje se da se oko četvrtine prosvjednika odazivalo pozivima na molitvu. Jasno je da dolazi do laicizacije i u islamskim narodima. Podčinjenost u islamu nije podčinjenost vjerskim ustanovama, nego Božjoj volji, koja traži mir, suosjećanje i izgradnju zajedništva, kojom se dolazi do ljudskosti. Ima u islamu stege, ali ona je od mjesnih ljudskih zajednica. Konačno, islam je u Arapima oslobodio golemu energiju i od njih napravio velik narod.

Samo jedno stoljeće poslije Muhameda Arapi su bili doprli do Poitiersa i pod zidine Konstantinopola. Islam je uza sve koristi, koje je donio narodima, ipak utemeljen na mitu, što je, kao i u kršćanstvu, teško prihvatljivo suvremenom čovjeku. U Libiji Arapi nisu bili pod tiranijom Kurana, nego pod tiranijom “Zelene knjige” Moamara al Gaddafija. Možda je Gaddafi u duhu živio u 15. stoljeću po načinu vladanja, ali mnogi su Arapi već zakoračili u 21. stoljeće.

U Gazi i na Zapadnoj obali ima 1,3 milijuna internetskih priključaka na 2,5 milijuna stanovnika, zbog prometne izolacije koju je nametnuo prozapadni i liberalno-demokratski Izrael. Narodi stupaju na svjetsku scenu da se oslobode tiranije kapitala, koji je sve narode bacio u nepodnošljivu neizvjesnost. Narodi žele uspostaviti vlastiti autoritet i imati vlastitu državu.

Kakve posljedice mogu imati događaji na sjeveru Afrike i Bliskom istoku na ostatak svijeta, osobito za Europu i SAD? Vi govorite o antiglobalizacijskoj revoluciji.

– Revolucija mora zahvatiti cijeli svijet. Svi narodi stenju pod tiranijom kapitala. Razlika je samo u tome što je jednima mehanizam dominacije demokracija, a drugima autokracija ili diktatura. Do prevrata mora doći, jer je globalnost donijela nedaće, kojima uzroke valja ukloniti.

Potrebno je dekapitalizirati financijski sektor i vratiti kapital u prostor na kojemu se stvara radom na prirodnom bogatstvu. Zato narodi žele drukčiju državu, državu koja će štititi narod i pomoći mu da se sam hrani, kao što se uvijek i hranio. Za to je, pak, potrebno imati nove ideje, a ne i dalje šibati mrtvo kljuse liberalizma. Narodi su došli u nevolju jer je kapital nadzirao narodne države i tehnologiju.

Sad te nevolje valja ukloniti tako što će države početi nadzirati kapital i tehnologiju. Nema drugog puta, ako se ne želi imati permanentnu revoluciju. Globalnost je stvarnost, ali stvarnost koja traži poboljšanje. Antiglobalizacijska revolucija je revolucija u svijesti čovjeka i zato ne traži prolijevanje krvi. Mirna revolucija je novost za svijet.

Dok s jedne strane narodi u zemljama Magreba svrgavaju, uvjetno rečeno, “vulgarne” diktature, tvrdite da će se ustanci početi događati i u zemljama zapada sve do SAD-a, gdje vlada diktatura kapitala?

– Val mirne revolucije će proći cijelim svijetom. Zašto bi se zaustavio na Arapima? Zar nisu svi narodi nezadovoljni? Jesu li Hrvati zadovoljni svojom vlašću i svojim političkim sustavom? Jesu li Amerikanci zadovoljni što ih kapital goni da ratuju i ginu diljem svijeta? Za što i za koga ratuju? Jamačno ne za se. I Amerika je osiromašila, samo ona svoje siromaštvo prikriva zajmovima.

Služi li američka geopolitika prvobitno američkome narodu ili izraelskim interesima? Ni Amerika nije slobodna. SAD je dominirao svijetom cijelo stoljeće, i to na osnovi svojega prirodnog blaga i predvodništva u industrijalizaciji. Dominacija je bila gospodarska, a onda vojna, politička i idejna. Pod pritiskom svjetskog kapitala SAD se deindustrijalizirao, a rad i proizvodnja su preseljeni u Aziju.

Tako je SAD izgubio osnovu svoje snage i utjecaja. Amerikanac je od kreditora postao dužnik. Kina kreditira i američke ratove. S padom nekih arapskih režima ruši se cijela svjetska sigurnosna struktura. Sad ljudi svoje snove i svrhe lakše ostvaruju u Kini ili Indiji. Nebrojeni Amerikanci nemaju prigodu ni da rade, a kamoli da ostvaruju sne.

Continue Reading

05 svibanj 2010 ~ 1 Comment

Četvrta svjetska kriza

Takozvana Velika depresija bila je nastavak krize koja je izbila 1929. godine a protezala se tridesetih godina sve do početka Drugoga svjetskog rata. Duga stagflacija svjetskog i posebice zapadnog gospodarstva sedamdesetih godina počela je, zapravo, 1969. godine ulaskom Richarda Nixona u Bijelu kuću, čime je počelo prepuštanje Vijetnamskog rata Vijetnamcima, koje je potuklo SAD. Današnja svjetska kriza, zahvatila je svijet početkom 2009. godine – nova kriza ponovo nakon četrdeset godina.
Za današnju se krizu mnogi ne usuđuju reći, hoće li se ona prometnuti u depresiju ili će završiti kao kratkotrajna recesija gospodarskih aktivnosti. Obične krize s recesijom redovito su se javljale u devetnaestom stoljeću, ali su se javljale i ranije. Poslovne cikluse sa širenjem i stezanjem gospodarskih aktivnosti poznavala su sva europska nacionalna gospodarstva. Ciklusi u različitim nacionalnim gospodarstvima nisu se međusobno poklapali a bili su uzrokovani prvobitno mjesnim prilikama. Dolazilo je do pada dionica, likvidacije poduzeća i otpuštanja radnika, ali su se gospodarstva oporavljala „sama od sebe“, bez intervencije država. Krize su smatrane „prirodnom“ pojavom koju ne treba suzbijati i koju se ne može suzbiti.
Velika depresija tridesetih godina i stagflacija (kombinacija stagnacije gospodarstva, visoke inflacije i velike nezaposlenosti radnika) sedamdesetih godina, razlikovale su se od ostalih kriza po tome što u njima nje došlo samo do sloma tržišta kapitala i novca te do pada zaposlenosti i poslovanja. Pod upitnik su bile stavljene ideološke i političke postavke na kojima je dotad počivao kapitalizam a međunarodni ekonomski poredak bio je prestao funkcionirati. Te dvije krize su se razlikovale od ostalih, jer su bile bitno političkim i ideološkim krizama, a nisu zahvatile samo pojedine zemlje nego cijelo svjetsko gospodarstvo.
Ne bi trebalo ni spomenuti da su objema dubokim svjetskim depresijama prethodila razdoblja neočekivanog i prekomjernog rasta gospodarstva. Bili su stvoreni poslovni i financijski mjehuri koji su se morali rasplinuti. Velika depresija počela je u SAD, tad već najjačem svjetskom gospodarstvu, zbog olake dodjele kredita manje-više za domaću potrošnju. U osam dotadašnjih godina republikanske vladavine, bez znanja Kongresa Pričuvna banka (Federal Reserve) povećala je kredite od 45 na 78 milijardi američkih dolara. Kako je ekspanziji gospodarstva utemeljenoj na novcu bez podloge jednom morao doći kraj, došlo je do sloma tržišta, koji je ostavio teške društvene posljedice u svim tadašnjim industrijskim zemljama i u cijelom svijetu.
Problemi zbog kojih je izbila kriza 1929. godine nakupljali su se od svršetka rata i nije čudo što su se mnoge europske zemlje ususret krizi i poslije njezina izbijanja odlučile za revolucije, kako bi drukčijim društvenim poretkom zaštitile svoja gospodarstva i narode: carska Rusija već u ratu, Italija, Turska, Staljinova Rusija, Njemačka i Austrija, Španjolska a poslije Drugoga svjetskog rata Kina, koja je svoju revoluciju pravo počela u doba Depresije. (Dugi marš komunističke vojske počeo je 1934. godine.) Konačno, svojevrsnu demokratsku, predsjedničku revoluciju izvele su SAD pod Rooseveltom.
SAD su svladavanje krize počele odbacivanjem liberalnog kapitalizma, koji je zabranjivao svako upletanje države u tržište. Liberali su smatrali da se za vrijeme snažne ekspanzije – zašto ekspanzija mora biti prekomjerna? – u poslovanju nađu i oni koji to ne zaslužuju, pa je vrijeme recesije potrebno za „čišćenje“ gospodarstva od uljeza u nj. (Ne etničko, nego poslovno čišćenje!) Međutim, pad gospodarstva i cijelog društva bio je početkom tridesetih godina toliko dubok, da je u pitanje došao i sam kapitalizam, a Sovjeti su tad vrebali i na Europu i na SAD.
Rooseveltov New Deal bio je plod nove ideologije, političke doktrine i političke ekonomike kojom je država uzela na se i na buduće naraštaje teret spašavanja „pogođena naroda u pogođenu svijetu“. Liberalni kapitalizam bio je zamijenjen kejnzijanstvom, po kojem je u recesiji država dužna stvoriti potražnju roba i usluga koja će obnoviti gospodarstvo. Stvoren je novi uzorak rasta gospodarstva, koji je počivao na snažnoj poduzetničkoj ulozi države.
Međutim, neke od razvijenih zemalja ostatka svijeta već su za ekspanzije američkog gospodarstva pošle putem protekcionizma. Zemlje su, svaka na svoj način, počele štititi svoje ljude, narod, zemlju, poslovanje, valutu i prirodno blago. Za spas svojih naroda i gospodarstava, većina se zemalja, posebice onih koje nisu imale kolonije, nije zadovoljila kejnzijanstvom. One su napravile političke revolucije i odustale od kapitalizma, stvarajući fašizam (Italija, Španjolska), nacionalni socijalizam (Njemačka, Austrija), industrijski militarizam (Japan), državni kapitalizam (Kina pod Čang Kai-šekom) ili industrijski, državni socijalizam (Rusija pod Staljinom).
Uz tako različita ideološka i politička određenja na kojima su narodi pokušali temeljiti svoju zaštitu i povratak prosperiteta – u jednom su času u savezu bile Njemačka, Italija, Rusija, Austrija, Španjolska i Francuska(!) – jedini izlazak iz gotovo desetljetne depresije bio je rat. Danas se mirno može reći da su SAD iz Velike depresije izišle putem rata koji nisu počele one. U rat su stupile zadnje. Kejnzijanski kapitalizam je pobijedio, ali je rat ispao njegovim glavnim sredstvom. Kapitalizam je bio spašen, ali su posljedicama rata bili smrt (55 milijuna ljudi) i razaranje diljem Europe. Rat je za SAD de facto bio nastavak New Deala.
Za rata su se mnogi ugledni ekonomisti pribojavali obnove recesije nakon svršetka rata. Alvin Hansen sa Sveučilišta u Harvardu, vodeći ekonomist svojeg doba, napisao je 1942. godine: „Svi odreda očekuju i pribojavaju se poslijeratnog sloma.“ Do sloma nije došlo, jer se gospodarstvo cijelog Zapada dokopalo nove tehnologije razvijene tijekom recesije i rata prvobitno u izoliranom i „zaštićenom“ gospodarstvu Trećeg Reicha. Drugi razlog izostanku sloma bio je neočekivano brz poslijeratni oporavak gospodarstava Njemačke i Japana.
Liberali se od početka New Deala nisu mirili sa zamjenom doktrine Adama Smitha Keynesovom. Rat im nije dopuštao da se ozbiljnije suprotstave demokratima Rooseveltu i Trumanu a narodi su dovoljno trpjeli oskudicu i žrtve tijekom rata, da im je poslije rata odgovarala zaštita država koje su se bile prometnule u poduzetnice. Američka je država svim razvojačenim mladićima i djevojkama velikodušno plaćala studij. Tri i pol milijuna veterana vratilo se u koledže i na sveučilišta. (Osim toga, tijekom recesije u SAD i za čudesne obnove njemačkog gospodarstva pod Hitlerom i u Americi je bilo dosta simpatizera nacističkog načina uporabe države. Roosevelt nije bio najcrnji vrag za liberale. On je spasio kapitalizam, ali to liberali ne bi priznali.)
Novi model gospodarskog rasta sa snažnom ulogom države, vođenje skupog a neisplatljivog američkog rata u Vijetnamu, pojava „gospodarskih čuda“ u Njemačkoj i Japanu, privremeno oživljavanje i modernizacija sovjetskog gospodarstva pod Hruščovom te uspjeh sovjetskog svemirskog programa doveli su u pitanje američko vodstvo u svijetu. Gotovo sve azijske zemlje bile su u orbitama komunističkih sila Rusije i Kine. Već krajem šezdesetih godina, a posebice sedamdesetih, na Zapadu se naveliko pisalo o opadanju utjecaja SAD. Opstanak kubanske revolucije, širenje kineskog i sovjetskog utjecaja na nesvrstane zemlje u Africi, pojava antinuklearnih pokreta u srcu Europe, revolucija mladeži 1968. godine bili su dokazima slabljenja zapadnog i posebice američkog utjecaja u svijetu. Crvena knjižica Mao Zedonga čitala se diljem svijeta.
Zapad je trebao zaokret ili preokret, jer ni socijalna demokracija ni kršćanska demokracija nisu više služile svrsi zaštite kapitalizma, iako su i više nego što je bilo potrebno služile zaštiti ljudi. Usto, sedamdesetih je godina došlo do zasićenja ograničenog (neglobaliziranog) zapadnog tržišta proizvodima temeljenim na mehaničkoj, hidrauličkoj i električnoj tehnologiji. Proizvodnja automobila i kućanskih aparata, gradnja socijalnih stanova, bankarstvo podložno državnoj regulaciji, dogovorno gospodarstvo temeljeno na kolektivnim ugovorima s velikim sindikalnim središnjicama počeli su sputavali gospodarski rast. SAD su usto nosile teret dolara kao svjetske pričuvne valute sa zlatnom podlogom.
Nakon sloma Nixonova predsjedništva – tijekom kojega su SAD odustale od čvrstog tečaja dolara kako bi devalvacijom obezvrijedile tuđe pričuve – te nakon poraznog Carterova predsjedništva, SAD i UK bile su spremne za traženje nove političke i ideološke formule i novog modela gospodarskog rasta Zapada. U pričuvi je stajala nedovoljno iskorištena golema tehnološka riznica SAD, kojoj se bile dodane inovacije napravljene državnim novcem u sklopu brojnih vojnih programa i programa svemirskog istraživanja: elektronička računala, komunikacijski sustavi, cijelo bogatstvo digitalne tehnologije, raketna i navigacijska tehnika, suvremena medicinska oprema, biotehnologija, novi materijali, novi industrijski postupci.
Dolazak na vlast Margaret Thatcher u UK (1979.) i Ronalda Reagana u SAD (1981.) označio je pobjedu neoliberalizma koji je zagovarala takozvana Čikaška škola, odnosno Milton Friedman u SAD i Sir Keith Joseph u UK. Kapitalizam se upustio u novi eksperiment kojim je okončana stagflacija sedamdesetih godina i koji je trajao sve do današnjih dana. Novim modelom rasta američkog (i djelomice europskog) gospodarstva stvoreni su uvjeti za slom sovjetskog gospodarskog, vojnog i političkog sustava, što je uz snažnu orijentaciju gospodarstva kineske jednostranačke države na svjetska tržišta stvorilo uvjete za globalizaciju gotovo svih nacionalnih tržišta i nacionalnih gospodarstava.
Liberalizam je ponovo pokrenuo Zapad i promijenio narav kapitalizma. Izlazak iz stagnacije ili stagflacije koji je donio goleme prednosti Zapadu bio je omogućen gospodarskim putem, putem bjesomučnog razvitka tehnologije i uporabom kapitala nakupljanog na Zapadu, privlačenog na Zapad ili jednostavno stvaranog digitalnim impulsima u Pričuvnoj banci SAD. Liberalizam je stvorio ono što nazivam „digitalnim imperijalizmom“. Tehnologija i kapital privremeno su za Zapad bili osvojili svijet. Vrhunac neoliberalizma i globalizacije, koju su nadzirali i usmjeravali liberali, dosegnut je devedesetih godina za predsjednika Clintona, kad je u SAD bila puna zaposlenost. Naličje blještave slike Zapada bilo je stanje u Rusiji za predsjednika Jeljcina, kad se srozavao životni vijek ljudi.
Liberalizam je bio postao malo osporavanom, ali ipak osporavanom, svjetskom ideologijom, gospodarskom doktrinom i sustavom ljudskih vrijednosti koji graniči s religijom. Po neoliberalizmu, koji je zapravo bio odrastao, zreliji liberalizam, nije smjelo biti naroda i nacionalnih gospodarstva. Sve se moralo individualizirati: ljudi i gospodarski subjekti. Svi su postajali samo sudionicima svjetskog tržišta. Države su morale provesti liberalizaciju, privatizaciju i deregulaciju, a od zaštitnica ljudi, obitelji, naroda, zemlje, blaga, okoliša i klime morale su se prekvalificirati u zaštitarke tržišta i kapitala. Samo američka, britanska i izraelska država smjele su zadržati vojnu i političku silu kako bi pomagale domaćem kapitalu, bankama i proizvodnim korporacijama na tuđim tržištima.
Liberalizam je naveo korporacije da se diljem svijeta nadmeću za osvajanje tržišta proizvodima i uporabom tehnoloških inovacija a ljude i države da se nadmeću i utrkuju u potrošnji tih istih proizvoda. I jedna i druga nadmetateljska utrka odvijala se na kredit. Prezadužena proizvodna poduzeća Zapada prestala su biti izdašnima za nositelje financijskog poslovanja, pa je došlo do oslanjanja zapadnih gospodarstava uglavnom na tehnološke inovacije, pružanje usluga i financijsko poslovanje. Zapad se u dva desetljeća globalizacije predvođene liberalima deindustrijalizarao, a industrijalizirale su se zemlje u razvitku. Azija je postala „radionicom svijeta“ nakon UK u devetnaestom stoljeću i SAD u dvadesetom.
Kao što su SAD dvadesetih godina zahuktavale svoju industrijsku proizvodnju tiskanim novcem, tako su sadašnjih, nultih godina zahuktavale financijsko poslovanje, jer je na Zapadu ostalo razmjerno malo industrije. Jedna od posljedica uvođenja prisilne vjere neoliberalizma je posvemašnja neizvjesnost koja se zavukla u ljude, obitelji, narode, zemlje, nacionalna gospodarstva, korporacije pa i u domaća tržišta promicatelja neoliberalizma. Nitko nigdje nije imao izvjesnost. Tako ne mogu živjeti ni ljudi ni narodi a ni poslovati korporacije i banke. Stvoren je svijet samovolje (na kredit) koja nema nikakvu svrhu i u kojem nitko ne želi ili ne smije preuzeti odgovornost. Stvoren je svijet u kojem je i demokracija proglašena preprekom za gospodarski rast. Kapitalizam je konačno postao pravim kapitalizmom. Međutim, čim mu je to pošlo za rukom, opća neizvjesnost buknula je u krizu.
Jedna opaka posljedica liberalnog vladanja globalizacijom još od početka devetnaestog stoljeća i od početka industrijalizacije Zapada je progresivno pogoršanje klime. U naše je dane postalo očitim da se svjetski gospodarski rast mora ublažiti, preinačiti i nadzirati.
Sad je rasplinuće zapadnog financijskog i kreditnog mjehura dovelo do svjetske gospodarske krize. Teško je proreći koliko će trajati recesija, stagnacija ili depresija svjetskog gospodarstva. Gospodarstvo se može kratkoročno obnoviti nakon golemih obroka državnih ulaganja za rekapitalizaciju banaka i osiguravajućih društava, spašavanje proizvodnih korporacija i obnovu infrastrukture koja ne će donijeti izvozne poslove. Međutim, pitanje je, bi li sad i dodatno zaduživanje države bilo dovoljno za konačan izlazak iz krize. (Za Velike depresije najteže stanje u SAD bilo je 1936.-37. godine, kad je prestala isplata ratnog dodatka veteranima te kad su ponovo i prerano uvedeni porezi i na najniža primanja.)
Monetarna politika SAD nailazi na silan otpor zemalja u razvitku, posebice Rusije i Kine, jer će smanjivanje vrijednosti američkog dolara obezvrijediti njihove devizne pričuve, koje se drže u dolarima. Richard Nixon bio je uklonio zlato kao podlogu dolaru, a sad SAD monetarnom politikom devalviraju dolar. Mnoge zemlje, koje imaju američke državne obveznice, već sad te obveznice stavljaju u prodaju ispod tržišne cijene kako bi ih se riješile i kako bi suzbile novo američko zaduživanje. Zemlje u usponu traže novu pričuvnu valutu koja bi nadomjestila američki dolar.
Međutim, koliko god kriza ili depresija potrajala, svijet ne će trpjeti povratak na stanje kakvo je bilo prije izbijanja krize. Svijetu je dosta neizvjesnosti i pogoršanja klime. SAD više nisu ni približno svjetski hegemon i više ne mogu po svojoj volji određivati model gospodarskog rasta svijeta. Novi model rasta se traži a na Zapadu se žustro raspravlja o tome što treba učiniti, ali se pritom ne misli na to da Zapad više nema dosadašnji stupanj slobode izbora. I druge zemlje će svojom politikom i praksom sudjelovati u određivanju modela svjetskog gospodarskog rasta. (Kao što više ne vrijedi izreka „To što je dobro za General Motors dobro je i za Ameriku!“, tako više ne vrijedi ni tvrdnja „To što je dobro za Zapad dobro je i za cijeli svijet!“) Potpuno je sigurno samo to da će se stvoriti nova ideologija, nova politika i novi model gospodarskog rasta u svijetu. SAD su više ovisne o svijetu, nego svijet o njima. Tako je i s drugim zemljama i gospodarstvima.
Prva velika svjetska kriza okončana je vojnim sredstvima i ratom koji su sijali smrt i razaranje. Druga je okončana užurbanjem tehnoloških inovacija te slobodnim kolanjem kapitala, robe i usluga koji su donosili prednost malom broju naroda, stvorili nepodnošljivu neizvjesnost u svijetu, pogoršali klimu i ostavili narode bez zaštite. Za ublaženje udarca koji je sam sebi zadao američki financijski sustav, koji je bio postao gospodarom proizvodnog gospodarstva svojeg naroda, američka država se zadužila preko svake mjere. Tako su u svojim zemljama učinile i druge države Zapada. Gotovo usahnule države Zapada učas su postale spasiteljicama naroda i gospodarstava svojih zemalja.
Na drugoj strani, u većini zemljama u razvitku, posebice u velikim zemljama drevnih naroda Japana, Kine, Indije i Rusije, države su zadržale snažnu ulogu u gospodarstvu koju su imale odranije. Japan je bio od Drugoga svjetskog rata do sada a Rusija je ponovo de facto jednostranačka država. (Rusija je na stanje koje je stvorio liberalizam reagirala uzimanjem ovlasti predsjedniku Jeljcinu samo šest mjeseci prije isteka njegova drugog mandata. Majka Rusija je bila postala nestrpljivom!) Kina je de iure jednostranačka država. U Indiji, u kojoj se od osamostaljenja konsensualno provodi politika samodostatnosti zemlje, banke su u državnom vlasništvu! Ljudi koji demokratski biraju svoja vodstva a i oni kojih ih ne biraju očekuju od svojih država da ih zaštite. Od država se očekuje ne da liječe zemlje od recesije, nego da sprječavaju njezinu pojavu. Od država se očekuje da trajno nadziru gospodarstvo i da vladaju njime.
Usprkos sloma neoliberalizma ili liberalizma, u SAD još nisu proglašeni nova ideologija, nova politička doktrina i novi model rasta gospodarstva koji bi poslužili kao temelj preporoda zemlje, naroda i gospodarstva. Amerika je sad nijema. Nijem je i novi predsjednik Obama. Nema ruzveltovskog ohrabrenja „pogođenom narodu u pogođenu svijetu“ da će se država „velikodušnošću i u zahvalnosti“ prihvatiti zadaće zaštite ljudi i naroda. Smatram da sad svijet osim jačanja uloge nacionalnih država u domaćim gospodarstvima, u geoekonomiji i u geopolitici nema drugog sredstva za stvaranje najmanjeg rasta svjetskog gospodarstva potrebnog za (1) zadovoljenje potreba novog pučanstva, (2) podmirenje sve većih izdataka održavanja društvene i fizičke infrastrukture, (3) usporavanje pogoršanja klime i za (4) postupno iskorjenjenje siromaštva iz svijeta.
Tako će za izlazak iz depresije nakon uporabe rata, koji je nosio smrt i razaranje, te nakon uporabe gospodarstva, odnosno kapitala i tehnoloških inovacija, koji su svijetu donijeli neizvjesnost i zloporabu prirode, sad doći do uporabe države, kao sredstva obnove gospodarskog rasta i obnove svijeta.
Međutim, nositeljima dosadašnje religije liberalizma sve su države, osim triju određenih država u svijetu, trn u oku. Oni će se, stoga, svim silama odupirati neizbježnom jačanju nacionalnih država, iako su molili države da spase i kapital i tržište i kapitalizam. Liberalne će snage pokušati dosadašnji liberalni kapitalizam zamijeniti ekološkim. (Pogledati moj tekst o tome na portalu www.hakave.org!) Stoga su odmah po izbijanju sadašnje krize liberali počeli klevetati gospodarske nacionaliste da kane obnoviti protekcionizam i zakočiti međunarodnu razmjenu.
Ipak, države nisu sposobne samo za uspostavu protekcionizma i za određivanje visokih poreza korporacijama i bankama. Države su osim toga sposobne, pozvane i odgovorne da uvedu red u svoje narode i u svijet a sposobne su i dobro usmjeravati razvitak tehnologije i biti poduzetnicama. Države su sposobne i da međusobno surađuju i to bolje od korporacija koje su opsjednute nadmetanjem. Ipak, liberalima ne će pomoći to što naglašavaju samo vrline liberalizma i tržišta te samo nedostatke snažne uloge država i narodâ.
Sad je spas svijeta u državama i narodima. Iz svijeta kapitala, tržišta i korporacija koje se međusobno glože ponovo izranja svijet država i njihovih slobodnih područnih asocijacija, koje će pokušati zajednički vladati stanjem svijeta a ne samo srljati za gospodarskim rastom, ne obzirući se na ljude i prirodu. Svijetom će privremeno zavladati gospodarski nacionalizam, koji će uspostaviti ravnotežu između utjecaja korporacija i države, teritorija i tržišta te svima nametnuti društvenu odgovornost. Obnovit će se nacionalna demokracija koja će služiti konsensualnom stvaranju nacionalne strategije, a ne više posebnim interesima da lakše, politički nadziru tržište.
Međutim, u sljedećih četrdeset godina(!) a možda i u kraćem vremenu nakupit će se nove nevolje koje će prouzročiti novu, četvrtu i konačnu svjetsku krizu. U tom razdoblju mnoge slabe države ne će uspjeti razviti sposobnost zaštite svojeg naroda i zemlje, a mnoge (poput Hrvatske) tu će sposobnost izgubiti. Podjela svijeta na slabe i nespremne države, s jedne strane, te dinamične i vitalne narode, s druge strane, stvorit će veliku opću nestabilnost u svijetu. Moguća asimilacija slabih država povećala bi nestabilnost. Klimatske će promjene prouzročiti druge, teže nevolje, posebice migracije ili potrebu preseljenja cijelih narodâ, jer će se pustinje širiti, a vode trajno plaviti mnoga dosad nastanjena područja. Liberalizam je sve narode doveo u neizvjesnost, a nova, sadašnja, logična, očekivana rješenja mogu neke narode s vremenom dovesti do propasti.
Usto, ukupan, kumulativan, civilizacijski rast gospodarstva i stalno povećavanje pučanstva pretvorili su svijet iz čovjekova nepreglednog carstva u oazu okruženu sve neizdašnijom prirodom. Umjesto problema neprimjerenosti ili zastarjelosti modela gospodarskog rasta, koji je prouzročio tri dosadašnje velike krize (1929., 1969., 2009.), pred svijet će se ispriječiti ljudski problem – problem čovjeka. Taj problem više ne će moći ukloniti ni kejnzijanstvo kakvim neželjenim i nametnutim ratom ni liberalizam kapitalom i tehnologijom ni države pomnim planiranjem i zaštitom. Taj će se problem moći riješiti jedino novim stavom čovjeka prema sebi, društvu, prirodi i životu.
Kao što često naglašavam, u društvima djeluju četiri nerazpletljive, spregnute i neuklonljive mreže posebnih utjecaja: politika ili država, gospodarstvo, sigurnost ili obrana te sustav ljudskih vrijednosti. U određenim okolnostima jedna mreža može imati jači utjecaj od drugih, ali joj druge mreže ni tad nisu podređene. Karl Marx je smatrao da je gospodarstvo uvijek presudan faktor utjecaja u društvu, a naš se naraštaj uvjerio u snagu ljudskih vrijednosti, posebice u nedavnim dramatičnim društvenim promjena na istoku Europe. Poslije triju dosadašnjih velikih svjetskih depresija bit će uspjelo iskušani sigurnost, gospodarstvo i politika kao sredstva obnove gospodarskog rasta. Na red još nije došao jedino sustav ljudskih vrijednosti kao sredstvo koje može presudno utjecati na uklanjanje društvenih nevolja i to prilagodbom čovjeka stvarnom stanju svijeta. Jedincatost i pravi smisao sadašnjih milenijskih, evolucijskih promjena u položaju čovjeka u svijetu je u potrebi čovjekova odustajanja od vladanja prirodom i njegov povratak prilagodbi prirodi ‒ iskušanom načinu koji je drugim vrstama omogućio neprekidan opstanak i razvitak. Čovjekov pokus gospodarenja prirodom, koji je počeo u prvoj civilizaciji u Babilonu prije šest tisućljeća, sad se privodi kraju.
Upravo zbog takva razvitka, u svijetu koji će nastati u razdoblju obnovljenog utjecaja nacionalnih država, njihovih asocijacija i njihove suradnje spas će biti u novom, ljudskom sustavu ljudskih vrijednosti. Zbog stalne mijene u ljudskim društvima i u svijetu ili u „ljudskoj oazi“ te zbog stalnog pogoršanja klimatskih prilika svaki će model uređenja društva, koji bi počivao na pravilima, zapovijedima i zabranama, učas postati neprimjerenim. Svijet će morati prihvatiti uzorak ljudskih vrijednosti koji ima samo načela, prvobitno načela ljudske solidarnosti, uzajamnosti i društvene odgovornosti. Novi sustav ljudskih vrijednosti treba omogućiti čovjekovu prilagodbu novoj stvarnosti u kojoj je čovjek zatečen.
U novom svijetu, uz novi sustav ljudskih vrijednosti, ljudska će sloboda dobiti nov smisao i nov sadržaj. Nastat će svijet s malo izbora a s puno iznenađenja, svijet mijene koju nameće priroda koju je čovjek izveo iz ustaljenog stanja. Ljudi će biti slobodni, jer ne će imati izbor, a pravim ih ljudima ne će činiti isticanje pred drugim ljudima i razlučivanje od njih, nego prihvaćanje i obnašanje odgovornosti. Nastat će svijet u kojem će ljudska htijenja biti isprazna i pogubna. Ne će biti ulaska u tuđe ili bježanja u budućnost. Ne će biti lutanja u potrazi za „obećanom zemljom“.
U sličnom stanju na jugu Europe poslije propasti Rima, Benedikt iz Nurcije je početkom šestog stoljeća savjetovao ljudima da „mole i rade“, danas bismo rekli da promijene životna očekivanja i da prihvate odgovornost. Ora et labora! U potpuno globaliziranom, tijesnom svijetu moći će opstati i ostati samo novi ljudi, koji će svjesno i zdušno stvaran novi svijet prihvatiti kao stvarnost. Konačno, to će biti svijet u kojem će liberalizam biti ne samo neprihvatljiv, nego i neshvatljiv poput mnogih drevnih religija te u kojem će slobodarstvo postati opasnim porokom.

Continue Reading

05 svibanj 2010 ~ 1 Comment

Razgovor s Glasom koncila 24.01.2010.

1. Kako biste u globalizacijskom kontekstu ocijenili svjetsku financijsku i ekonomsku krizu? Je li ona bila neizbježna?

Sadašnja kriza je treća duboka kriza od dvadesetih godina prošlog stoljeća. Velika je razlika između gospodarske recesije i duboke krize. Recesiju prouzroči previsoka proizvodnja koja nema kupaca i ona traje samo dok tržište ne uravnoteži proizvodnju s potrošnjom. Recesija nije nužno svjetska pojava i nju liječi vrijeme. Ozbiljna kriza posljedica je zastarjele strukture gospodarstva, a uzroci su joj obično u neprimjerenoj ulozi financijskog sektora.

Prva kriza u novijoj povijesti buknula je 1929. godine, a uzrok joj je bio pregrijavanje financijskog sektora odnosno kreditiranje bez pokrića. Slom američkog financijskog sektora doveo je do sloma proizvodnje i to ne samo u SAD, nego i u cijelom zapadnom svijetu. Kriza je okončana Drugim svjetskim ratom, odnosno vojnim sredstvima.

Druga kriza iz 1969. godine bila je izazvana raspadom svjetskog financijskog sustava, koji su izazvale SAD, koje bez tiskanja novca i obezvrjeđenja tuđih valuta pohranjenih kod njih nisu mogle snositi goleme izdatke rata u Vijetnamu i Hladnoga rata. U isto je vrijeme poslijeratna elektro-hidraulička tehnologija (automobili, hladnjaci, perilice) prestala biti izdašnom za stvaranje novih proizvoda na čemu počiva kapitalizam. Kriza je riješena napuštanjem zastarjele tehnologije te pokretanjem digitalne i biotehnološke revolucije. Zapad je počeo zasipati svijet novim suvremenim proizvodima a starinsku proizvodnju prepuštati istočnim i azijskim zemljama.

Treća kriza buknula je 2009. godine, opet nakon četrdeset godina, i bila je ponovo posljedicom takozvanog pregrijavanja financijskog sektora. Financijski sektor SAD u posljednjih je 25 godina svoj udio u ukupnom domaćem proizvodu povećao od 6% na 22%. Sadašnja kriza je posljedica agresivnog liberalizma, koje je bio zamislio da će SAD živjeti od burzovnih i financijskih usluga, iako se živi od rada i proizvodnje koja je prepuštena azijskim zemljama. Nema kruha bez motike! Sad se novo bogatstvo stvara u Aziji. Ondje se radi. Zapad još nije stupio iz krize, ali je kriza ublažena političkim sredstvima odnosno intervencijom nacionalnih država, koje su poduprle financijski sektor s čak četrnaest tisuća milijardi američkih dolara, uglavnom posuđenih.

2. Što će biti posljedica svjetske financijske i ekonomske krize? Može li svijet ostati isti kao da je nije bilo? Hoće li među posljedicama biti i novi položaj i nova uloga države u gospodarstvu?

Sadašnja je kriza posljedica pogrešnog, liberalnog načina globalizacije. Da je dosadašnji tijek globalizacije bio štetan pokazala je propast bogate Rusije pod Jeljcinom. Tri su čimbenika postupka globalizacije: korporacije, tehnologija i nacionalne države. Dosad su korporacije nadzirale tehnologiju i nacionalne države. Sad su korporacije i financijske ustanove spale na pomoć država, koje su se zadužile preko svake mjere. Jedino je Kina u banke unijela novac iz državne pričuve.

Korporacije su izgubile vjerodostojnost. Odsad će nacionalne države nadzirati korporacije, ali i tehnologiju sustavom državnih poticaja. Svijetu treba nova, takozvana zelena tehnologija za proizvodnju energije i nova tehnologija za stvaranje sigurnosti u opskrbi hranom i vodom. Tehnologija treba služiti ljudima, narodima i čovječanstvu a ne tržištu.

Jača uloga nacionalnih država donijela je korist nizu zemalja: Rusiji, Kini, Koreji, Brazilu, Venezueli, Argentini pa čak i u SAD. Svijet se iz sadašnje krize izbavlja intervencijom država. One su jedino jamstvo da se kriza ne ponovi u dogledno vrijeme. Ujedno će doći do potrebne re-lokalizacije globaliziranog svijeta, čime će se smanjiti neizvjesnost u kojoj žive ljudi i narodi. Jača uloga država ne će biti ograničena samo na gospodarstvo. Države će morati pomoći obnovu čovjeka, odnosno ljudskih vrijednosti koje je tržište uništilo.

3. Zašto je došlo do urušavanja hrvatskoga gospodarstva i prije i mimo svjetske financijske i ekonomske krize? Uz objektivne okolnosti kao što su ratna agresija te nužnost restrukturiranja neodrživih socijalističkih tvrtki, kolika je odgovornost političara za urušavanje hrvatskoga gospodarstva?

U početku postupka osamostaljenja Hrvatske od četiriju temeljnih područja života dobro su bili vođeni politika, obrana i sustav ljudskih vrijednosti, ali je zatajilo vođenje gospodarstva. Gospodarstvo je pogrešno usmjereno unakaženjem dobrog izvornog postupka privatizacije. Nije bilo prijepora u privatizaciji poduzeća po izvornom zakonu, kao što pokazuju postupci u Krašu, Francku, TOZ-u, Kamenskom, Samoborki, Jadranki, Zagorki ili Kotki. Kasnije su poduzeća dolazila ponajviše u ruke ljudi koji nisu bili ni poduzetnici ni ulagatelji. Stoga je bilo neizbježno da se Hrvatska deindustrijalizira. U posljednjih 20 godina Hrvatska nije bila kadra ni akumulirati a kamoli stvoriti tehnologiju. Sad Hrvatska mora uvoziti nebrojene kategorije proizvoda a nema suvremenih proizvoda za izvoz. Uvozi čak i hranu.

Naši ljudi vlasti odali su se liberalizmu, izvoznoj ideologiji za neiskusne narode, vjerujući anglosaksonskoj postavci da se i nejako tržište može othrvati navali svjetskog tržišta. Oni ne shvaćaju pravo ni ulogu države ni svjetsku geoekonomiju i geopolitiku. Ljudi vlasti su sve do prvog rebalansa državnog proračuna u travnju prošle godine nijekali mogućnost pojave krize. Smatrali su da je naš financijski sektor stabilan a i bio je, ali samo zato što se bavio potrošačkim bankarstvom a ne financijskim spekulacijama, što su činile središnjice tuđih banaka koje su vlasnice naših banaka. Kriza je do nas došla posredno, putem recesije na proizvodnim zapadnim tržištima.

4. Može li se govoriti i o slomu hrvatskoga političkoga sustava?

Politika je postupak usklađivanja raznorodnih interesa u jednom društvu i dodjele utjecaja tim interesima razmjerno njihovom prinosu bogatstvu naroda. U tom smislu u Hrvatskoj nema politike. Politikom se u Hrvatskoj smatra borba za vlast. O stvaranju bogatstva nitko ne govori. Govori se samo o podjeli i uzimanju bogatstva. Stoga bih radije rekao da je došlo do sloma hrvatske stranačke demokracije, koji je prvobitno uzrokovan nakaznim razmjernim izbornim sustavom, koji dogovorno podupiru HDZ i SDP.

Taj sustava je pogibeljan za hrvatsku demokraciju, jer provodi negativnu selekciju ljudi za popunjavanje mjesta u predstavničkim tijelima. Za nekoga je dosta da ga šef stranke upiše u vrh izborne liste da dospije u saborske klupe, u kojima sjede pjevači, sportaši, glumci i drugi šefovima poćudni ljudi koji ne spadaju u politiku. Da je u Hrvatskoj na snazi izravan, većinski izborni sustav u strankama bi se radom u predstavničkim tijelima oblikovali i razvijali političari, doslovce političari, koji bi mogli voditi politiku, koja će u budućnosti biti važnija od gospodarstva pa čak i od obrane.

Takav izborni sustav osvetio se prvobitno samim strankama. Već su usahnule ranije snažne srednje stranke kao što su HSP, HSLS, HSS i HNS. Sad je na red došao i HDZ koji je stvorio sadašnji izborni zakon. Dobar rezultat mnogih nestranačkih kandidata na predsjedničkim izborima osmrtnica je hrvatskog političkog stranačja. Sramota je to, što dosadašnja matična stranka hrvatskog naroda nije bila u stanju ponuditi vjerodostojnog predsjedničkog kandidata, a ni predsjednički kandidat SDP nije proizvod stranačkog mehanizma. Slabljenje SDP-a već je na pomolu. Čudi to što vodstvo SDP-a nije bilo u stanju formulirati novu hrvatsku politiku ni u sadašnjoj krizi i tako se nametnuti većini hrvatskih glasača. SDP pod sadašnjim vodstvom nema nikakvu politiku, dok se HDZ brine samo za državni proračun, a sudbinu naroda prepušta slučaju.

Stranke otuđuju građanima izborni glas. Građani biraju, ali ni o čemu ne odlučuju. Odlučuje uzak krug ljudi na vlasti te tuđi i domaći financijeri stranačkih izbornih kampanja.

Izlazak iz sadašnje političke krize je u odbacivanju sadašnjeg razmjernog izbornog sustava i uvođenje izravnog biranja zastupnika u predstavnička tijela. Time bi zastupnike, izabrane u izbornim jedinicama, glasači mogli nadzirati i usmjeravati. U politiku bi se uključili i kvalitetniji ljudi, koji sad zaziru od uključenja u stranke. Hrvatskoj je potrebna izravna, narodna, nacionalna demokracija. Tu demokraciju po hrvatskom izbornom sustavu uživaju etničke skupine u Hrvatskoj: Srbi, Mađari, Talijani, Nijemci, Austrijanci, Česi, Slovaci, Romi i Bošnjaci, ali ne i Hrvati. Narodna, izravna demokracija potrebna je i većinskom hrvatskom narodu.
Time bi se obnovio politički postupak koji je uz sadašnje svjetske okolnosti i domaće prilike narodu potreban kao komad kruha.

5. Kako biste sažeto prikazali sadašnje stanje hrvatskoga gospodarstva?

Hrvatsko gospodarstvo a time ni hrvatsko društvo nije pripravno za uključenje u svijet koji će roditi sadašnja kriza. Taj će svijet biti obilježen žestokim razvitkom tehnologije, posebice tehnologije za potrebe opskrbe energijom i za namicanje dovoljno hrane i vode. U njemu će biti ojačana uloga nacionalnih država. Pojavit će se golema razlika u ulozi nepotpunih, malih nacionalnih gospodarstava i velikih, potpunih gospodarstava. Umjesto nadmetanja među korporacijama svijet će usmjeravati dogovori među državama. Najpreča zadaća bit će osiguranje mirnog opstanka naroda. Znatno će se smanjiti izravna inozemna ulaganja, jer će sve korporacije, koje trebaju pomoć države, ulagati u vlastitu zemlju, pred očima vlastitih glasača. U Hrvatsku ne će dolaziti tuđi poduzetnici nego nakupci poduzeća, zemljišta i vode a to će potencirati pitanje stvaranja dodane vrijednosti u Hrvatskoj.
Globalizacija, koju se ne može ukloniti, pogoršanje klime te prijeteća nestašica hrane i vode ugrožavaju ne samo opstanak pojedinih naroda, nego i cijelo čovječanstvo i svjetski mir.

Hrvatsko je gospodarstvo maleno. Čak i da ima tehnologiju, Hrvatska ne može sve proizvoditi. Morat će u dogledno vrijeme uvoziti, primjerice, prijevozna sredstva, ozbiljnije oružje, medicinsku opremu i laboratorijske potrepštine, kompjutore, komunikacijsku opremu, energiju i drugo. Čime će to platiti? Do sadašnje krize plaćala je prodajom nekretnina i graditeljstvom financiranim tuđim novcem. Nakon prestanka krize moći će se neko vrijeme prodavati zemlja u Slavoniji, Baranji te na Pelješcu i oko novog mosta, ali će i tome ubrzo doći kraj.

Hrvatska ima željeznicu iz devetnaestog stoljeća i to slabo održavanu. Turizam prinosi samo 4% ukupnoj dodanoj vrijednosti. Drugo se od takozvanog apartmanskog turizma ni ne može očekivati. Poljoprivreda propada, a zemlja se prodaje tuđincima. Industrijska poduzeća nisu u stanju stvoriti dovoljno proizvoda koji se mogu prodati u inozemstvo. Utemeljenje posebnog fonda za spas posrnulih poduzeća ne će potaknuti izvoz, ali će dodatno optereti državni proračun i siromašne hrvatske porezne obveznike. Guverner HNB-a uvjetuje potporu Banke novom fondu ulaganjem u proizvodnju. Međutim, ulagati valja samo u novu proizvodnju za izvoz i za budućnost.
Jalova državna uprava trati novac koji bi se mogao rabiti za unapređenje tehnologije u područjima u kojima bismo mogli proizvoditi za izvoz. Korupcija upropaštava i dosad dobra poduzeća u djelomičnom ili punom državnom vlasništvu.

6. Jesmo li dosegli fazu u kojoj postaje neminovna obnova cijeloga društva, države i hrvatskoga gospodarstva?

Hrvati su prestali raditi, a hoće dobro živjeti. Hrvatsko društvo propada, kao što propada i Zapad. Propast civilizacija dolazi od nekoliko čimbenika, ali su u postupku propadanja uvijek prisutni neprimjereni pogledi na život. Odgovorni ljudi ni na Zapadu ni u nas ne pokazuju da su svjesni da se siromaštvo zavuklo u zapadne narode. To se još ne očituje u ozbiljnom smanjenju potrošnje, jer je siromaštvo prikriveno velikim zaduženjem država, poduzeća, jedinica lokalne uprave i pojedinaca.
Valja mijenjati sadržaj ljudske svijesti. Narodima valja početi živjeti od rada. To traži veliku promjenu u stavu i ponašanju ljudi i politike. Valja pružiti otpor propadanju, a takav se otpor ne može pružiti bez unutarnje obnove. Ipak ću spomenuti i Crkvu. Propadanje Rima u četvrtom i petom stoljeću djelomice su prouzročili vanjski neprijatelji, barbari, ali se otpor propadanju nije mogao zamisliti bez Benediktove obnove, ne samo Crkve nego i cijelog Rima. Obnova je bila dugotrajna i mukotrpna, ali je uspjela. „Ora et labora! Moli i radi! Benediktinci nisu propovijedali. Samo su molili i radili. Promijenili su sadržaj svijesti i imali dobru praksu.
Hrvatsku obnovu treba predvoditi obnova gospodarstva, ali nje ne može biti, ako se ne obnovi hrvatska politika te ako se ne pokrene cijelo društvo. U nas još nije proglašena „elementarna nepogoda“, iako nas je već pogodila. Ako se Hrvatska ne počne obnavljati, nema otpora propadanju.

7. Nakon dosadašnjega iskustva s tzv. političkim elitama, smatrate li da su one sposobne ponuditi primjerenu i ostvarivu hrvatsku strategiju obnove?

I sad kao i dosad u Hrvatskoj buja samozadovoljstvo vlasti vlastitim djelovanjem. Mijenjaju se samo formulacije kojima se iskazuje samozadovoljstvo. I dalje se samo ispredaju priče.
Kampanja za predsjedničke izbore otkrila je oskudicu političkog smisla i odgovornosti kandidata za budućnost. Samo je jedan kandidat, koji nije prošao prvo kolo, govorio o budućnosti te o potrebi obnove Hrvatske putem obnove gospodarstva. Na koju se razinu bila svela kampanja nakon prvog izbornog kola?
Ako ljudi vlasti ne uvide da Hrvatskoj treba obnova politike putem uvođenja većinskog, izravnog izbornog sustava, teško je očekivati početak obnove.

8. Koje bi bitne elemente morala sadržavati hrvatska strategija obnove?

Temelj obnove bilo bi to da država preuzme predvodništvo u gospodarstvu. Država se mora postaviti kao poduzetnik a ne kao gospodar. Za to je potrebno uzimanje ozbiljnih dugoročnih zajmova od Međunarodnog monetarnog fonda, koji bi se uporabili za projekte stvaranja novog gospodarstva, gospodarstva za budućnost. Hrvatska u srednjoročnom razdoblju može stvoriti nove izvozne proizvode agresivnom proizvodnjom hrane i vode uz izgradnju potrebne društvene i fizičke infrastrukture. Time bi se iskoristila zemlja. Drugo je modernizacija željeznice s uvođenjem kontejnerskog ili intermodalnog prijevoza, čime s bi se iskoristio izuzetno dobar položaj Hrvatske. Treće je otklon od apartmanskog turizma, kojim bi se pravo iskoristili more, obala i otoci za stvaranje ozbiljne dodane vrijednosti.
Dugoročnije gledano, Hrvatska se mora posvetiti i biotehnologiji, jer će se za petnaestak godina zemlje koje nemaju akumuliranu ili stvorenu biotehnologiju naći u situaciji u kojoj su sad zemlje koje nemaju obradiva tla. Umjesto postavljanja skijaške staze na Sljemenu i suvišne sportske dvorane u Srednjacima, Zagreb je mogao napraviti dobro opremljen biotehnologijski institut za potrebe hrvatske budućnosti uz zapošljavanje naših mladih stručnjaka koji sad stvaraju bolju budućnost tuđim narodima.

9. Može li hrvatsko društvo uopće započeti svoju obnovu sa sadašnjim vrijednosnim rasulom? Koje bi bitne elemente morao imati hrvatski vrijednosni sustav?

Hrvatskoj je umjesto sebičnosti i samoživosti nasušno potrebno zajedništvo. Brigu samo za vlastite interese valja zamijeniti brigom za opće dobro. Hrvati su podlegli liberalističkoj religiji samoživosti, iako je spas uvijek bio u zajedništvu. Čovjek se kao vrsta razvio u zajedništvu, uzajamnosti i solidarnosti. Ljudi se moraju otrijezniti, obratiti se na zajedništvo i vratiti se svojim genskim korijenima. Po nastojanju da se čovjek vrati čovještvu Isus je nedvojbeno dao najveći mogući doprinos ozdravljenju ljudskog roda. Isusovo Božje kraljevstvo je praksa zajedništva, uzajamnosti i solidarnosti.

10. Jeste li Vi optimist? Hoće li se hrvatsko društvo uspjeti obnoviti i stati na svoje vlastite zdrave noge?

Ja sam neukrotiv optimist. Vjerujem u snagu naroda. Moj publicistički rad odiše optimizmom, posebice u ovom vremenu dolaska i produbljenja krize i u Hrvatskoj i na Zapadu. Moje ocjene slabog stanja u politici, narodu i zemlji nisu sračunate ni na čije uniženje. One iznose stvarno stanje nakon analize svih okolnosti i prilika. Osim toga, svaki moj rad sadrži jasne konkretne prijedloge za djelovanje koje bi vodilo poboljšanju stanja. Hrvatsko društvo će se uskoro prenuti!

Continue Reading

03 svibanj 2010 ~ 1 Comment

Olako utapanje u balkansku suradnju

Hrvatska parapolitička suradnja s obližnjim zemljama na Balkanu postala je svojevrsnom modom hrvatskih vlasti. Takva suradnja je postala modom i u obližnjim zemljama. Takozvana regionalna suradnja na Zapadnom Balkanu uvrštena je kao važna zadaća u dnevni red EU, koja se boji nestabilnosti Balkana. Ta bi se nestabilnost, nedajbože, mogla proširiti i na EU, koja ni sama nije više potpuno stabilna. Ozbiljno unutarnje stanje u Europi uvelike je prouzročeno slabljenjem položaja cijelog Zapada, koji je zapao u ozbiljnu, samrtnu krizu. Sadašnja takozvana svjetska kriza nije svjetska kriza, nego kriza Zapada. U Aziji nema ni recesije, a kamoli krize.

Suradnja u „regionu“, kako govore sadašnji srbijanski predsjednik i donedavni hrvatski predsjednik, je svojevrsna lokalna anestezija ili mjesno umrtvljenje političke sjetilnosti. Međutim, ta lokalna anestezija se na Hrvatskoj očituje kao opća (totalna) anestezija. Čak bi se moglo zaključiti da je europski politički anestetik ubrizgan u Hrvatsku i da je samo djelomice omamio Srbiju, Bosnu i Sloveniju, koje u blagoj omamljenosti pokušavaju nešto zaraditi na račun Hrvatske. Hrvatske vlasti su izuzetno podložne djelovanju europskih obroka anestezije, što su baštinile od naraštaja određenog soja hrvatskih ljudi vlasti, koje nacionalne interese podlažu volji, raspoloženju i slabostima i zapadnih i istočnih europskih sila. Banski dvori su za posebnu partnerice izabrali Sloveniju i Crnu Goru, a Predsjednički dvori Srbiju i BiH.

Međutim, takozvana regionalna suradnja nije prava politička suradnja, nego drugovanje radi drugovanja, svojevrstan ples pod europskom hipnozom. Čak se čini da hrvatski dvori vlasti međusobno nadmeću u učestalosti susreta sa svojim partnericama. Svođenje ukupnih vanskoplotičkih odnosa Hrvatske na „regionalnu suradnju“ nije samo sramotno za hrvatske vlasti, nego i pogibeljno za hrvatski narod, hrvatsko društvo i za hrvatsku državu. Sadržina „regionalne suradnje“ je politička prošlost Zapadnog Balkana. Ni hrvatske koalicijske vlasti, a ni oporbene stranke ne uviđaju da su se u hrvatskoj politici i geopolitici (kojih u Hrvatskoj nema) nakupili golemi problemi te da pred hrvatskom politikom stoje teške zadaće koje su vezane za budućnost Hrvatske pa čak i za prehranu naroda u neposrednoj budućnosti.

U sadašnjem bujanju političkom, gospodarskom, sigurnosnom i kulturnom bujanjeu Azije i iz sadašnje teške krize Zapada nastaje novi svijet. Došao je kraj petostoljetnom gospodstvu Zapada nad svijetom koje je i Hrvatskoj bio donio razvitak i razmjeran procvat. Novi svijet će politički i gospodarski biti obilježen slijedećim:

  • burnim razvitkom tehnologije,
  • jačanjem industrijskog sektora gospodarstva na račun financijskog sektora,
  • jačanjem uloge države u nacionalnom gospodarstvu,
  • jačanjem bilateralne političke i gospodarske suradnje među državama i slabljenjem opće, svjetske suradnje,
  • stvaranjem političkih i gospodarskih „grozdova“ zemalja u kojima će se manja, nepotpuna gospodarstva okupljati oko velikih, gotovo potpunih gospodarsatva.

Hrvatska nije pripravna za novi svijet i ona, kakva je sad, nije sposobna za borbu za opstanak u takvom, novom svijetu. Temeljni razlozi takva položaja Hrvatske su slijedeći:

  1. U Hrvatskoj nema politike: Nije riječ o tome da se vodi pogrešna politika, nego jednostavno nema ni politike ni geopolitike. Ljudi koji zauzimaju mjesta političara politiku su zamijenili borbom za vlast.
  2. Hrvatska nema tehnologiju pomoćukoje se mogu praviti proizvodi koje suvremeni svijet traži. Hrvatska još prije trideset godina prestala akumulirati tehnologiju, upravo u vrijeme kad ja Zapad izlazak iz krize sedamdesetih godina temeljio na dvjema novim tehnologijama: digitalnoj i biokemijskoj.
  3. Hrvatska nema znanje potrebno ni za akumuliranje tehnologije, a kamoli za razvitak nove.
  4. Hrvatska nema prirodno blago koje se danas traži u svijetu.
  5. Pozitivna, aktivna, poduzetnička uloga hrvatske države u gospodarstvu je zanemarljiva. Država je teret teret gospodarstvu. Briga vlasti svedena je na ublaživanje nezadovoljstva pučanstva u svrhu održanja na vlasti, a oporba pokazuje sućut prema ugroženim građanima kako bi se dokopala vlasti.

Ako se spari oznake budućeg svijeta i značajke stanja Hrvatske, očite su političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne zadaće koje stoje pred nepostojećom hrvatskom politikom ali i geopolitikom. Sadašnja reduciranost hrvatske politike na prisilnu, hipnotičku „regionalnu suradnju“ je slijepa ulica. Njome se, ako se i to može reći, hrvatske vlasti ne brinu za bolju budućnost, nego za bolju prošlost. Bitan nedostatak moguće regionalne suradnje, čak i da je iskrena i konstruktivna, je u tome što se obližnje zemlje nalaze u slabom stanju u kakvom se nalazi Hrvatska, ako ne i slabijem. Regionalna suradnja ne će povesti ni Hrvatsku ni obližnje zemlje u budućnost.

U Hrvatskoj borba za vlast i „regionalna suradnja“ zauzimaju mjesta koja pripadaju politici i geopolitici. To je bitna oznaka sustava vlasti koji je uspostavljen u Hrvatskoj. U Hrvatskoj ljudi na vlasti nisu, s jedne strane, svjesni koja je uloga države jednog naroda, a s druge, koliko je malo Hrvatska daleko od svoje propasti. Stanje u kojem se zatekla Hrvatska i stanje svijeta u kojem će narodu valjati živjeti nisu posebnost Hrvatske. Slabo stanje i slab položaj već su se pokazali u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, Latviji i brojnim drugim zemljama Europe. U svim takvim zemljama vidljiva je tehnološka zaostalost odnosno neadekvatnost akumulirane tehnologije za stvaranje proizvoda koje svijet traži. U Europi ozbiljnu sposobnost razvijanja tehnologije imaju Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Nizozemska i Švedska i djelomično (u odnosu na svoju veličinu) Italija.

Neujednačenost u raspolaganju znanjem i tehnologijom jedna je od najvećih svjetskih problema, ako ne i najveći. Stoga se čak i zemlje poput Velike Britanije (što je naglašeno u sadašnjoj izbornoj kampanji) pripremaju za modernizaciju gospodarstva i zemlje, kako bi su mogle nositi s izazovima novog, tijesnog, globaliziranog svijeta. Naprotiv tome, hrvatske vlasti trate dragocjeno vrijeme na „regionalnu suradnju“ sa zemljama kojima bi također bilo bolje da, kao što treba činiti i Hrvatska, da razvijaju suradnju sa sposobnim narodima. Takva suradnja je put za modernizaciju i malih i velikih zemalja, na koje se male zemlje moraju oslanjati.

Hrvatski narod sad nestrpljivo čeka da njegove vlasti priznaju i objave stanje u kojem se zatekla Hrvatska, bez obzira tko za to nosi krivicu. Očekuju također da se i vladajuće i oprobene stranke odreknu političkog režima pod kojim Hrvatska propada i koji one podržavaju i brane. Ako se vlasti i oporba nisu u stanju distancirati ili odalečiti od sustava u kojem narod propada ne zaslužuju da vode državu. Strpljivost naroda u kojem propadaju svi društveni slojevi mora biti pri kraju. Zašto se vlast-oporba ne nakani napustiti politički režim pod kojim narod propada? Trebaju li je na to nagnati nazevidne izborne liste?

(Objavljeno u Krapinskom vjesniku)

Continue Reading

24 srpanj 2009 ~ 0 Comments

Osloboditeljska uloga globalizacije

U siječnju ove godine MMF je objavio postotke promjene gospodarskog rasta po zemljama. Godine 2007. svjetsko gospodarstvo je raslo 5.2%, razvijena gospodarstva 2.7% a gospodarstva u razvitku 8.3%; 2008. godine rast je bio 4.3%, 1% odnosno 6.3%. Rast za 2009. godinu procijenjen je na 0.5%, 2.0% odnosno 3.3% a za 2010. godinu 3.%, 1.1% odnosno 5%. Tijekom navedenih četiriju godina zemlje u razvitku nadmašile bi u rastu napredne zemlje za preko 20%. Zemlje u razvitku se doista razvijaju, a razvijene zemlje stoje. Na dosadašnjoj razini tehnologije Istok je dobio industrijsku bitku protiv Zapada. Uz sadašnje slabljenje financijskog sektora na Zapadu razlika u stupnju razvitka bivat će sve veća.

Ovih sam dana pročitao knjigu Otvorene žile Latinska Amerike, Eduarda Galeana, slavnog urugvajskog novinara i pisca, koja je prvi put objavljena 1973. godine. Knjiga je dotiskana u golemoj nakladi ove godine, nakon što ju je venezuelanski predsjednik Chavez poklonio američkom predsjedniku na sastanku američkih zemalja u Trinidadu u travnju ove godine. Knjiga je pisana dok je Latinska Amerika bila u beznadnom stanju, pod potpunim nadzorom svjetskog kapitala i potpuno ovisna o stanju na svjetskim tržištima.

Galeano knjigu počinje tvrdnjom da „u svijetu postoji podjela rada: jedni su se specijalizirali da gube, a drugi da pobjeđuju“. Knjiga opisuje postupak iskorištavanja prirodnih bogatstava Latinske Amerike od početka kolonizacije i dakako počinje izvlačenjem srebra iz područja Anda, gdje je nekad bilo kraljevstvo Inka. Srebro koje je izvlačeno iz područja oko grada Potosí prisilno su kopali i živom izdvajali slabo hranjeni i polugoli domaći ljudi, koji bi nakon nekoliko tjedana, mjeseci ili godina rada umirali kao živi kosturi ovisni o koki. Umjesto zatečenog kompletnog agrarnog gospodarstva Španjolci su stvorili gospodarstvo s jednom granom – rudarstvom.

Srebro je u Europi stvorilo novu vrijednost koja je, zbog golemih trajnih ratnih dugova španjolske krune, dospijevala u ruke nizozemskih, francuskih i njemačkih bankara i poduzetnika. Na tom „višku vrijednosti“ temeljili su se razvitak i industrijalizacija Zapada. Potosí je u tri stoljeća uništio 8 milijuna života. Danas se Potosí pred turistima diči napuštenim i opljačkanim crkvama, samostanima i palačama. Ni matične vlasti u Španjolskoj ni mjesne kolonijalne vlasti nisu se bile brinule da se organizira bilo kakva mjesna proizvodnja, nego je sve što su trebali europski kolonisti uvoženo iz europskih zemalja. Domaći ljudi i uvezeni crnci nisu ništa trebali.

Slična priča se ponavlja oko izvlačenja zlata u drugim područjima Latinske Amerike, posebice kasnije u Brazilu, gdje su koncesije za vađenje zlata i dragog kamenja, poslije sporazuma iz 1700. godine, imali Englezi, koji su zauzvrat od Portugalaca za englesko tržište kupovali vino po visokoj cijeni. Stotine tisuća domaćih ljudi i dovezenih crnaca iz Afrike bile su prisiljene, opet kratkotrajno ali do prerane smrti, baviti se samo jednom djelatnošću. Tjedne isporuke zlata u London znale su dosezati £50.000. Obična obitelj u Britaniji je tada za život imala £6 godišnje.

Galeano slijedi sustavno nastojanje tuđih koncesionara te koloniziranih zemljoposjednika i svećenstva da se stvore monokulturna gospodarstva s kaučukovcem (čije je sjeme prokrijumčareno pod prijetnjom smrtne kazne u znamenite Kew Gardens u Londonu, otkud je rasađeno u Malaju), kavom, šećerom, duhanom ili kakaovcem. Svagdje je određeno vrijeme bujala jedna poljoprivredna kultura. Svagdje je nakon par desetljeća došlo do pada svjetskih cijena, svagdje je iscrpljena zemlja bila napuštena a preživjelo pučanstvo ostalo u bijedi i besposlici. Najteže je stradao Haiti, kamo je samo jedne godine, 1786., dovezeno 27.000 robova iz Afrike.

Za jednogodišnje vladavine Britanaca Havanom 1762. godine kubansko gospodarstvo, koje je bilo zasnovano na malim seljačkim plantažama duhana, uzgoju stoke, lijevanju topova i brodogradnji velikih ratnih i trgovačkih brodova za cijelu Latinski Ameriku, pretvoreno je u gospodarstvo utemeljeno samo na šećeru. U godinu dana Britanci su dovezli više robova, nego što ih je obično stizalo u petnaest godina. Kuba je bila „deindustrijalizirana“.

Od godine 1840. Zapad je vojnim putem i ponudom tehnološki boljih i jeftinijih proizvoda prisiljavao i konačno prisilio na deindustrijalizaciju Kinu, koja je 1800. godine davala trećinu ukupnog svjetskog domaćeg proizvoda a 1820. godine imala industrijsku proizvodnju (manufakturu) veću od ukupne industrijske proizvodnje razvijenih zemalja uzetih skupa. Indiju je 1757. godine pokorila i njom više od stoljeća vladala jedna engleska (britanska) korporacija, East India Chartered Company. Rusiju su, koja je cijelo devetnaesto stoljeće bila velesilom, zapadni liberalni kapitalizam i svjetsko tržište prisilili na komunističku revoluciju ne bi li postala slobodnom, samostalnom i sposobnom napraviti potrebne reforme. SAD su mornaricom prisilile Japan na otvaranje njegova tržišta svojim naprednijim proizvodima, ali je Japan odgovorio snažnom industrijalizacijom za koju ubrzo nije imao vlastitih sirovina pa se morao upustiti u imperijalizam i to samo pedeset godina od prisilnog otvaranja svijetu.

Anglo-Amerika je vojnom, tehnološkom i financijskom prednošću kažnjavala i najveće stare civilizacije zato što se nisu modernizirale ukorak sa Zapadom, a Zapad je svoju modernizaciju i preporod izvorno utemeljio na zemljopisnom odnosno političkom atlantskom kolonijalizmu. („Euroatlantske integracije“!)

Tako su sve do druge polovice prošlog stoljeća gospodarstva koloniziranih ili prividno samostalna zemalja „svijeta u razvitku“ služila opskrbi Zapada jeftinim rudnim blagom, industrijskim biljem ili hranom koji su vađeni ili proizvođeni najbjednije plaćenim radom. Industrijska proizvodnja utemeljena na naprednoj tehnologiji Zapada napredovala je i razvijala se samo na Zapadu.

Međutim, Zapad je koncem prošlog stoljeća zamislio da može živjeti od tehnoloških inovacija i financijskog poslovanja. Odlučio se za „kruh bez motike“. Sam je smislio, organizirao i proveo deindustrijalizaciju sama sebe. Industrija je, kao grana manje profitabilna od usluga i financijskog poslovanja, gurnuta u nekadašnje kolonije ili polukolonije – u zemlje u razvitku.

Kad se sad čita Galeanova knjiga Otvorene žile Latinske Amerike neobično se doima Galeanov prigovor svjetskim gospodarima i koncesionarima u Latinskoj Americi što nisu nastojali i što su izbjegavali organizirati industrijsku proizvodnju za domaće potrebe i za izvoz. Mjesni vladari su to mogli, ali nisu činili. Svoje su bogatstvo tratili na uvoz luksuzne robe iz Europe te gradnju crkava i palača. Sad se, uz dosadašnju tehnologiju, svijet u razvitku počeo snažno razvijati i industrijalizirati pa će u bogatstvu u dogledno vrijeme dosegnuti i nadmašiti Zapad. Spomenut ću samo Kinu, Indiju, Brazil i Rusiju. Bogatstvo se ne stvara na burzama. Ono tamo mijenja vlasnike, ali se stvara radom i proizvodnjom. Liberalizam se prije svojeg sloma okrenuo protiv Zapada koji ga je smislio, promicao i provodio. Sadašnje „zemlje u razvitku“ ipak moraju biti oprezne pred pojavom hiperkibernetike i ekološkog kapitalizma, koji se pripremaju na Zapadu kao njegova nova moguća sredstva svjetske dominacije.

Sad se radi i proizvodi u „svijetu u razvitku“. Rad i proizvodnja koji stvaraju bogatstvo donose slobodu. Tako su „neočekivano“ užurbanje globalizacije i usporedna deindustrijalizacija Zapada donijele svijetu oslobođenje i slobodu. Charles Kindleberger, profesor ekonomike na MIT-u, temeljni uzrok „Velike depresije“ – prema knjizi World in Depression, 1929-1939, objavljenoj 1973. godine kad i Galeanova knjiga, vidio je u slomu međunarodnog financijskog sustava i najšire strukture vladanja svjetskim gospodarstvom. Po njemu je pogrešno bilo to što nitko nije preuzeo ulogu svjetskog hegemona. „Britanija je to htjela a više nije mogla, a Amerika je to već mogla a nije htjela.“ U sadašnjoj krizi nitko to ni hoće ni može. To je slika sadašnjeg višeg stupnja slobode svijeta, koja još nije potpuna. Sad se sve države – uključujući SAD, UK i Hrvatsku(!) – moraju ponovo navikavati na svoju i tuđu slobodu. Države sa slobodom moraju prihvatiti i odgovornost.

Continue Reading