Archive | Globalni svijet

17 srpanj 2017 ~ 0 Comments

angela@€reich.ordnung

Čini se, da je njemačka politika pod sadašnjom kancelarkom za razliku od njemačke politike pod kancelarom Helmutom Kohlom neprijateljska prema Hrvatskoj. Njemačka je prije Hrvatsku pomagala diplomatski, politički, gospodarski, humanitarno i vojno. Izjava savezne kancelarke dan uoči sramotne odluke arbitraže o određivanje naše državne granice sa Slovenijom nije bila prijateljskom izjavom. Isti dan SAD su izjavile da uređenje granice treba riješiti dogovorom dviju država. Jednak stav zauzela je i Britanija izjavom neposredno nakon izricanja kreativnog pravorijeka voditelja arbitraže, u kojoj Hrvatska nije sudjelovala nakon odluke Sabora o povlačenju iz korumpiranog arbitražnog postupka. Poštivanje odluke denhaške arbitraže nije tražio nitko osim kancelarke.
Zašto je i u ime čega je Njemačka tako neobično postupila? Čini se, da je razlog tomu to, što se Njemačka sedamdeset godina nakon sloma u Drugome svjetskom ratu vratila svojoj trajnoj geopolitičkoj strategiji, koju su izvorno provodili Habsburzi, a poslije Kaiser i Bismarck te na koncu Treći Reich. Pokušaj povratka Njemačke baštinjenoj političkoj strategiji oslonjen je na njemačku povijesnu političku misao. Hrvatska politička misao može se sažeti u stjecanje autonomije i nesvrstavanje. Srpska politička misao može se sažeti u traženje gospodara, koji bi Srbima dao druge narode kao sluge, da im mogu gospodariti na zauzetom tuđem prostoru. Njemačka politička misao počiva na nagonu naroda za prodorom na istok i jugoistok Europe, jer Nijemci na sjeveru imaju more, na jugu Alpe, a na zapadu Francuze, koji su veliki povijesni narod s golemim vlastitim prostorom.
Nijemci bi redovito pretjerali u popuštanju svojem političkom nagonu, što nije bilo dobro za Europu, a pogotovo za njih. To popuštanje silini njemačkog političkog nagona jednako redovito bi izazvalo odrješit odgovor ostalih europskih naroda. Engleska se zanimala za stanje Europe samo utoliko, što je pazila da se nijedna europska velesila ne osili toliko da bi mogla ugroziti Otočje. Tako je poslije napada Njemačke na Poljsku 1939. godine, Britanija je objavila rat Trećem Reichu, što je u konačnici dovelo do poraza Reicha i do silnih gubitaka za Njemačku, koja je u ratu izgubila čak 8 milijuna vojnika, od čega se njemački narod nikad neće oporaviti. Rezultati rata su za Njemačku bili toliko porazni, da su Nijemci zadugo izgubili i volju za ljudskim množenjem. Etnički Nijemci sad čine oko polovice pučanstva Njemačke.)
Sadašnji nerazborit povratak Njemačke baštinjenoj samoubojstvenoj politici došao je od nagona za množenje njemačkog kapitala i za prodor kapitala ne samo na istok i jugoistok Europe, nego u cijelu Europu, jer je njemačka politika putem Europske unije i posebice putem eura bila pripitomila i hipnotizirala čak i Francuze. Umjesto munjevitim napadom zrakoplovstvom i tenkovskim ili pancerskim postrojbama, sadašnji njemački munjeviti rat izveden je eurom. Za njemačku politiku nepoželjna, ali za poznavatelje povijesti očekivana reakcija na sadašnju gospodarsku i političku dominaciju Njemačke u Europi je i Brexit. Britanci ne žele ostati pod gospodstvom Nijemaca. Tako reagira i nova Amerika, kojoj je dosta izvoza liberalne revolucije, koju Njemačka reeksportira. SAD se i same želi zaštiti u globaliziranom svijetu.
Za čim ide njemački kapital u svojem prodoru diljem Europe? To se vidi po i naravi njemačkih ulaganja u Hrvatsku. Njemački kapital kupuje ili stvara monopole, kao što su prometna i komunikacijska infrastruktura, veliki trgovački lanci, banke i osiguranje te distribucija energenata i energije. HT, Lidl, Bauhaus, Kaufland, Billa, Spar, Allianz, Erste, EWG, Autocesta Zagreb-Macelj – koja je nastavak u Njemačkoj domišljenog Autobahna Phyrn – i drugo. (Neke od spomenutih korporacija imaju sjedište u Austriji, ali je njemački kapital poslije Drugoga svjetskog rata bio obilno ulagan u Austriju.) Njemački kapital nastoji da njemačke korporacije izbjegavaju međusobno nadmetanje. Riječ je o ponovnom stvaranju kartela, što se najbolje vidjelo po spajanju Spara i Bille i u Hrvatskoj. Pretvorba Bille u Spar bila je „munjevita“.
Njemačka politika i njemački kapital sad vode rat za uspostavu monopola nad distribucijom energije i energenata, posebice plina. Njemačka i Rusija žele zavladati tržištem plina u Europi. Takav dugoročni plan počiva na strategijskoj suradnji Rusije i Njemačke, za koju je njemački ministar vanjskih poslova nedavno rekao, da ne smije biti remećena „tekućom politikom“, kakva se vodi primjerice u Ukrajini. Te riječi podsjećaju na strategijski sporazum Rathenau-Čičerin 1922. godine u Rapallu. „Ruski prirodni plin ili američki ukapljeni plin, pitanje je sad!“ Jalova odluka arbitraže u Den Haagu trebala je poslužiti za stavljanje luke Koper u službu budućeg europskog plinskog kartela. Predsjednik arbitraže ponavljao je, da se dnom hrvatskog teritorijalnog mora – koje je on bio proglasio otvorenim morem – bez dopuštenja Hrvatske mogu polagati „cjevovodi“. (Rezultat prisluškivanja slovenskog dogovaranja s arbitrima bio je objavljen na dan dolaska ruskog premijera u Ljubljanu, kojim se trebala odrediti buduća uloga luke, što nije napravljeno.)
Nagon ili „Drang“ njemačkog kapitala pretvorio je Europu u tržište svega, a posebice energenata, jer Europa ima malo svoje energije. Europa se prestala razvijati. Stoga nema razvitka ni u Hrvatskoj. Inicijativa triju mora je odgovor na njemačku politiku gospodarske i političke dominacije njemačkog kapitala. Slavenski i srednjoeuropski narodi Unije pokazali su, da presudna većina naroda Unije želi skupno upravljati Unijom. Usto, valja očekivati da će i novi francuski predsjednik po povijesnoj francuskoj političkoj misli stati u obranu svojeg naroda, jer i francusko gospodarstvo stoji od uvođenja eura.
Nedavno se naveliko pisalo, da Hrvatska gospodarski ne surađuje s Kinom kao što čine neke obližnje zemlje prihvaćajući kineska ulaganja u infrastrukturu. Međutim, sad se počelo pisati o velebnom pobačenom projektu u 2009. godini, u kojoj je Hrvatska pod pritiskom Njemačke i Unije odustala od projekta vezanog uz luku u Rijeci i „nizinsku željeznicu“. Bila su predviđena ulaganja od bar 10 milijardi dolara. Hrvatski tisak nije na prvim stranicama objavio i pozdravio dolazak kineskog predsjednika Hu Đintaoa u Zagreb 20. lipnja te godine. Hrvatski ga premijer nije otprve htio primiti, ali je to napravio preko volje na intervenciju predsjednika Republike. Premijer je svoju ostavku objavio 1. srpnja iste godine. Kineski veleposlanik u Zagrebu i hrvatski veleposlanik u Peking, koji su pripravljali posjet i sklapanje posla bili su posramljeni, a hrvatski premijer bio je očita žrtva energetskog i infrastrukturnog rata za Europu.
Njemačka je sredinom prošlog stoljeća napustila nacionalni socijalizam, ali se minulih desetljeća prihvatila nacionalnog kapitalizma, koji sad tišti Hrvatsku i cijelu Uniju. Međutim, taj hibrid politike i kapitala će uskoro uminuti. Europski narodi će opet pokazati, da Europa ne podnosi središnju vlast.

Continue Reading

24 svibanj 2017 ~ 0 Comments

Ujedinjeni narodi za članstva Republike Hrvatske u njima

Na Vašingtonskim razgovorima o organizaciji svjetskog mira i sigurnosti u Dumbarton Oaks, Washington D. C., od 20. kolovoza do 7. listopada 1944. godine, četiri velike sile (SAD, SSSR, Kina i Velika Britanija) raspravljale su o uspostavi međunarodnog mira i sigurnosti putem učinkovitog skupnog djelovanja za sprječavanje i uklanjanje prijetnji miru, o suzbijanju akata agresije i ostalih vrsta kršenja mira te o uspostavi sredstava za mirno rješavanje prijepora, koji mogu ugroziti mir. Na Konferenciji u Dumbarton Oaks dogovoreno je da stalne članice budućeg Vijeća sigurnosti dobiju pravo veta. (Staljin je na Konferenciju ispratio ministra Molotova riječima. „Ne vraćaj se, ako ne osiguraš pravo veta!“
Na Konferenciji Ujedinjenih naroda o međunarodnoj organizaciji u San Francisku od 25. travnja do 26. lipnja 1945. godine potvrđeno je pravo veta stalnim članicama Vijeća sigurnosti i potpuno usuglašen tekst Povelje Ujedinjenih naroda. Američki predsjednik F. D. Roosevelt preminuo je 12. travnja 1945. godine. Bitna rasprava o sadržaju Povelje vođena je unutar američkog izaslanstva, jer članovi izaslanstva nisu mogli suglasiti mišljenja u dva bitna pitanja: (1) mogućnosti uspostave i održavanja regionalne sigurnosti i (2) pitanje starateljstva nad novim teritorijima, koji su se trebali osamostaliti ili poslije okupacije u ratu ili oslobođenjem od kolonijalnih vlasti. U pozadini tih rasprava bila je svijest o političkoj, vojnoj, gospodarskoj i ideološkoj snazi Sovjetskog saveza, koji je mogao lako uspostaviti utjecaj u mnogim novim, budućim državama, na način kakvim je već bila uspostavljena njegova nova dominacija u Istočnoj Europi. SSSR je obavijestio Konferenciju o svojim sporazumima o sigurnosti sa zemljama, koje je dotad bio oslobodio od njemačke ratne okupacije.
Neprincipijelni kompromis kojim se odustalo od skupnog jamstva za mir doveo je do uspostave regionalnih sigurnosnih saveza: SAD su spasile Monroeovu doktrinu za Latinsku Ameriku, osnovan je Atlantski obrambeni savez, Francuska je okupila frankofone afričke zemlje, napravljeni su Bagdadski sporazum i Sporazum za Jugo-istočnu Aziju, Britanski Commonwealth i Varšavski ugovor. Zbog navedenih kompromisa treća četvrtina dvadesetog stoljeća protekla je u krvavim ratovima za oslobođenje od kolonijalizma, po-sebice u Africi i u Južnoj Aziji.
Pod konac dvadesetog stoljeća uspostavljen je svjetski mir: nema više ratova među dr-žavama. Taj mir nisu uspostavili Ujedinjeni narodi, nego svjetski kapital i svjetsko slobodno tržište. SAD nisu po Rooseveltovoj zamisli uspostavile vladavinu nad svijetom putem Ujedinjenih naroda, MMF-a, Svjetske banke i WTO-a, nego izravno putem golemoga slobodnog kapitala i slobode trgovine. Države više međusobno ne ratuju, ali neke velesile izvode vojne zahvate ili intervencije u srednjim i manjim državama, kao što je bilo bombardiranje Srbije 1999- godine. Interveniraju samo stalne članice Vijeća sigurnosti, jer su na konferencijama u Dumabrton Oaks i San Francisku isposlovale pravo veta. Od toga valja izuzeti Kinu, jer je sprva pravo veta bilo odneseno na Tajvan i jer su Kini povijesno strani kolonijalizam i imperijalizam.
Međutim, nemoć UN-a i svemoć kapitala stvorile su politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos u cijelom svijetu. Kapital je nastojao upravljati svijetom putem gospodarskog nasilja i vojnih intervencija, a svijetom se može i mora upravljati samo političkim sredstvima. Kaos u svijetu posljedica je slabljena nacionalnih država, kojima je kapital uzeo i političke i gospodarske ovlasti. Države su toliko slabe da se više ne usude ni ratovati. Usto, ratovi stvaraju uvjete za revoluciju. (Više ne vrijedi von Clausewitzeva odredba rata.) Države su toliko slabe, da se u nebrojenim državama mnoge unutarnje snage žele nasilno dokopati vlasti. (Najbolji primjeri za to je ISIL u mnogim zemljama, narkokarteli u drugima ili agrokartel u RH.) Otud politički kaos u nebrojenim državama.
Istovremeno stvaranje kaosa u svijetu i pojava nepovratne globalizacije vrste Homo sapiens traže novu ulogu Ujedinjenih naroda, koje se ionako više ne bave uspostavom ili održavanjem mira, nego brigom za žrtve svjetskog kaosa, koji rađa nasilje i unutarnje ratove te brigom za žrtve migracija, koje su primile mjeru seobe naroda. Ujedinjeni narodi ne mogu ostati neizdašnim i suvišnim „sredstvom za mirno rješavanje prijepora, koji mogu ugroziti mir“. UN nisu u stanju ukloniti svjetski politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni ili ljudski kaos. Taj posao valja prepustiti slobodnom dogovaranju četiriju političkih, gospodarskih i prostornih velevlasti: Indije, Kine, Rusije i SAD.
Te velevlasti su postale svjesne da u globalnoj vrsti stiješnjenoj na konačnoj Zemljinoj plohi nijedna od njih ne može uspostaviti svjetsko gospodstvo. Temeljiti dogovori tih četiriju zemalja – predsjednik Roosevelt je govorio o „četiri svjetska policajca“, s Britanijom umjesto Indije – mogu zaustaviti širenje oružja za uništavanje mnoštva, iskorijeniti proizvodnju i raspačavanje opijata, satrti mjesni, područni i međunarodni terorizam te mogu pomoći manjim i slabijim narodima da jačaju svoje države i da dograđuju svoje životne prostore, čime se migracije mogu svesti na najmanju potrebnu mjeru.
Ujedinjeni naroda bi morali postati stožerom zaštite suverenosti nacionalnih država, silom okupljanja i životne suradnje manjih i srednjih naroda, koji će uspostaviti svjetsku mrežu dogovorne suradnje u politici i geopolitici, u znanosti, gospodarstvu i trgovini, u zaštiti država i građana te u njegovanju pravih ljudskih vrijednosti, a ne ljudskih prva. Ljudima i državama nije potrebna ravnopravnost, nego ravnomožnost. Nekad su pripadnice Pokreta nesvrstanih zemalja skupno pomagale održavanju političke ravnoteže u podijeljenom svijetu. To je dovelo do detanta. Novi ujedinjeni narodi će u globalnom nepodijeljenom svijetu skupno biti peta velevlast, koja će jamčiti da četiri spomenute nacionalne velevlasti dogovorno, odgovorno i pravedno obavljaju svoj posao uklanjanja kaosa iz svijeta te održavanja vanjskog mira među zemljama i unutarnjem mira u narodima.

Continue Reading

20 travanj 2017 ~ 0 Comments

Svjetski poredak: države bez politike

Svi narodi, rase i vjere naše globalizirane vrste odnedavno žive ili traju u kapitalističkoj civilizaciji. Dugo se smatralo da je kapitalizam nada i obećanje vrste. To se posebno nagla-šavalo od prestanka Hladnog rata, u kojemu je potučen komunistički sustav nakon što su u Drugome svjetskom ratu potučeni europski fašizam i nacionalni socijalizam te azijski nacionalizam i militarizam. Kapitalizam je dobio monopol i iskoristio ga je za stvaranje kaosa u svijetu i jadnog stanja jedinačnih naroda te za zatiranje politike kao vođenja javnih poslova životnih zajednica u odijeljenim i priznatim životnim prostorima.
Čitatelji Glasa Zagorja znaju kakvo je političko stanje u Hrvatskoj. Već više od godinu dana političko stanje je takvo, da se minula vladavina SDP-a, koja nije bila nimalo uspjela, pričinja kao „zlatno doba hrvatske politike“. Zna se u kakvo političko stanje je dovedena Ukrajina, koja je postala zaboravljenom zemljom. Politička zbrka u Srbiji potiče vlasto-ljubljive Srbe da prave novu Jugoslaviji, pozivajući se na uspjeh Josipa Broza, koji je ob-novio Jugoslaviju zapovijedajući vojskom od osam stotina tisuća vojnika. Slabo političko stanje u BiH već je svima dodijalo. Što je s Crnom Gorom, Kosovom, Makedonijom?
Kakvo je političko stanje Europske unije? Unija nije nikad imala politiku i zaštitu, ali se dičila uspjelim gospodarstvo te ljudskim vrijednostima i pravima. Sad u njoj nema ni toga. Politička zbrka u Britaniji navela je premijerku da raspiše izvanredne parlamentarne izbore. U Britaniji nema političkog suglasja ni o tako važnom pitanju kao što je britansko na-puštanje Unije. U Francuskoj postoje dvije politike: politika Nacionalnog fronta i politika, koja ne želi pobjedu Nacionalnog fronta. Kakvo je političko stanje u Turskoj, u kojoj je predsjednik, koji već dugo ima osobnu vlast, podijelio narod referendumom, kojim je želio i uspio legalizirati osobnu vlast.
Kakvo je političko stanje u zemljama, u kojima su islamistički borci ISIL-a zaskočili le-galne vlasti i uspostavili nadzor nad golemim dijelovima njihovih prostora? U zemljama kao što su Jemen, Somalija i Libija nema jednodušno priznate vlasti. Kakvu politiku može imati afganistanska vlast i uz potporu vojne sile NATO-a? Kakvo je političko stanje SAD, koje imaju golem zemljopisni prostor, četvrtinu svjetskog gospodarstva i neusporedljivo najjaču vojnu silu u svijetu? Tko u SAD može sastaviti i voditi politiku. Kako sam nedavno napisao, „u Americi ne postoji trodioba, nego stodioba vlasti“. Ondje samo svatko može spriječiti svakoga da vodi politiku. Ne treba više nabrajati. Nema države, koja je u stanju voditi državnu politiku, a politika je jedini i pravi posao države.
U svakom društvu ljudi zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe putem četi-riju neraspletljivih mreža društvenog utjecaja; politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvje-renja. Politika je posao države, a u svijetu ima više od dvjesto suverenih država, koje su jedna drugoj priznale suverenost ili vrhovništvo nad određenim zemljopisnim prostorom i nad ljudima na tom prostoru. Politikom se smatra vođenje javnog posla naroda, a sastoji se u javnom usklađivanju probitaka pojedinih društvenih skupina, pri čemu se svakoj skupini žitelja dodjeljuje utjecaj na javni posao, koji je razmjeran njezinom doprinosu bogatstvu cijelog naroda ili životne zajednice. Politika je posao države, a sad u državama nema politike.
Kapitalizam je onesposobio države za vođenje politike. Industrijska revolucija, digitalno računalstvo i robotizacija stvorili su golem slobodan kapital. Kapitalizam je naoružao novac, gospodarstvo i tržište jakim silama, kojima se država ne može oduprijeti slabim ljudskim silama. Države su nemoćne prema kapitalu, a nesposobne i za unutarnju i vanjsku zaštitu pučanstva. Kapitalizam uništava narode, ljude i cijelu vrstu, a njihove ih države nisu u stanju zaštiti. „Kapital ubija!“, sažeto kaže papa Franjo.
Politiku je uništio način, koji je u osamnaestom stoljeću podlo izabran za vođenje poli-tike. Vođenje politike povjereno je političkim strankama. Svi građani su s vremenom dobili pravo glasa, ali oni svoj glas mogu i moraju dati samo registriranim strankama. Za koju god osobu i za koju god stranku građani glasuju, politika koja će se voditi bit će ista. Us-postavljen je stranački kartel pa politička vlast uvijek ostaje u kartelu bez obzira za koga građani glasuju. Koja je razlika između HDZ-a i SDP-a u izbjegavanju vođenja politike za narod ili za životnu zajednicu?
Ključno je pitanje: tko nadzore stranke? Građani ili kapital, gospodarstvo i tržište? „Demokracija“ u kojoj kapital nadzire političke stranke je poruga demokracije ili narodovla-šća. U svijetu ima previše slobodnog kapitala i države mu se ne mogu othrvati pa je kapital zajahao politiku država. Kapital se brine samo za svoje gomilanje. Ne brine se čak ni za gospodarstvo, koje počiva na kreditima, a ne na zarađenom novcu. Veliki i uspjeli američki poduzetnik druge polovice devetnaestog stoljeća J. P. Morgan kazao je da „nezarađen novac u gospodarstvo unosi zlo i grijeh“.
Bijedno stanje politike u svim „demokratskim“ kapitalističkim državama dobro pokazuje slučaj Agrokora u Hrvatskoj. Republika Hrvatska bila je podružnica, banovina ili krajina u državi Agrokor. Razlika između starih i tranzicijskih kapitalističkih država je u tomu, što je u starim kapitalističkim državama postupno stvaranje kapitala donijelo distribuciju kapitala, a u tranzicijskim zemljama, gdje je kapitalizam napravljen naglim političkim odlukama i nezarađenim novce, postoji koncentracija kapitala ili koncentracija duga.
Stranački uzorak kapitalističke države je na izmaku. Političke stranke treba ukloniti iz na-cionalne politike. To otvara i pitanje vjerodostojnosti kapitalizma, koji je u nadzoru naroda i država igrao na stranački sustav. U Hrvatskoj treba ukloniti sve stranke, koje su ikad bile na vlasti. Tko su i čemu su američki republikanci i demokrati ili britanski konzervativci i laburisti? Tko su naši politički tamburaši?
Uz postojeći način vođenja politike sahne i sama država. Tko će zaštititi ljude, narode i vrstu Homo sapiens? Politički postupak je toliko jadan, da nije nigdje u stanju proizvesti političare. Kapitalistički političari nisu političari. Razumiju li naši i svjetski političari što se događa s vrstom? Mislim da im nije potrebno razumijevanje. Dosta im je posluh.
Političko stanje u svijetu pokazuje da je kapitalistički pristup državi doživio poraz. Na-rodi trebaju preuzeti svoje države u svoje ruke. To će biti demokracija. Nije potrebno stvoriti samo jedan uzorak države. Neka svaki narod uredi državu na svoj način. Dosta je kapitalističkog izvoza državnosti. U svijetu neosporno postoji četiri-pet otpornih nacio-nalnih država: Kina, Iran, Izrael, Rusija i možda Indija. Te su države otporne, jer su to države njihovih naroda, a ne kapitala. Možda će otpornost tih država potaknuti i druge narode da u suverenim prostorima stvore svoje demokratske, političke države. Demokracija nije monopol kapitalizma.

Continue Reading

31 kolovoz 2016 ~ 0 Comments

Preobrazba Europske unije

EUROPSKA ZAJEDNICA MIRA I SIGURNOSTI
European Community of Peace and Security (E.C.P.S.)

Sažetak
Temeljni problemi Europe kao kontinenta, koje treba hitno ukloniti su njezina politička podijeljenost i postojanje Europske unije u zapadnom i srednjem dijelu Europe. To Europu sprječava da vodi kontinentalnu politiku: Ruska Federacija dobro vodi svoju nacionalnu politiku, a Europska unija kao politička tvorevina ustrojena je tako, da ne može imati nikakvu politiku, ni unutarnju ni vanjsku. SAD su nastojale voditi svjetsku politiku, a Europa kao najmanji kontinent nema politiku ni za sebe. Usto, Unija nema ni svoju vojsku, a snage unutarnje zaštite, osim što su raspačane na članice Unije, nisu u stanju nositi se s izazovima koje su prvobitno donijeli islamski terorizam i silovit emigrantski val. Uspostava djelotvornog kontinentalnog političkog sustava te zaštita europskog pučanstva i njegova životnog prostora prijeke su i neodgodljive zadaće Europe kao kontinenta. Mir i sigurnost Europe ne mogu se uspostaviti dok se Europska unija politički ne transformira i dok se Rusiju bude smatralo izvorom problema, a ne silom koja može bitno pomoći uklanjanju europskih kontinentalnih nevolja.

1. Uvod
Politička nemoć Europske unije, koja se zemljopisno proširila na sve zemlje srednje i na mnoge zemlje istočne Europe, prouzročila je propadanje Europe kao cjeline. Propadanje je zahvatilo Europu (1) poslije prestanka Hladnog rata, za vrijeme kojega se cijela Europa dobro oporavljala od samoranjavanja u dva teška svjetska rata; i (2) u vrijeme liberalne globalizacije svjetskog poslovanja, koja je Europi donijela propadanje, a ostatku sjeverne polukugle Zemlje i nekim drugim kontinentima zapažen napredak. Velika recesija koju je u svijetu izazvala američka financijska kriza 2007. godine najviše je pogodila zemlje Europske unije, koja se od recesije još nije ni gospodarski oporavila.
Posebnost Europe kao kontinenta je i postojanje na njezinu prostoru jedinog vojnog sa-veza u svijetu, Atlantskog saveza, koji SAD nisu htjele raspustiti poslije prestanka Hladnog rata, nego su ga zadržale samo kao sredstvo političke podjele Europe. Za očuvanje Atlantskog saveza kao američke političke ustanove bilo je potrebno Rusiju, koja je neodvojljivi dio Europe, proglasiti neprijateljem Europe i to u vrijeme dozrijevanja globalizacije poslovanja i vrste Homo sapiens. SAD neprekidno i nepopustljivo straše Europu ruskom opasnošću.
Dok su se stari narodi mnogih zemalja svijeta – Koreje, Japana, Kine, Indije, Rusije, Turske, Vijetnama, Irana – nosili s globalizacijom vođenjem nacionalne politike, europski povijesni narodi ostali su sapeti Europskom unijom, koja nije u stanju ni smišljati, a kamoli provoditi vlastitu, europsku politiku. Za razliku od ostalih naroda svijeta koji nisu prihvatili političku hegemoniju, koju su u svijetu nastojale uspostaviti američke demokratske administracije (Clinton, Obama), europski narodi uz izuzetak ruskog naroda prepustili su se hegemoniji Bruxellesa, koji je pod hegemonijom SAD. Europskim narodima nije prepušteno ni vođenje unutarnje politike, a vanjskom politikom Europske unije čvrsto upravljaju SAD. Narodi Europske unije voljno su prenijeli „dio svoje suverenosti“ na Europsku uniju, koja nije zadržala tu oduzetu takvu suverenost, nego ju je prenijela na SAD. Europski narodi ne odlučuju o svojoj budućnosti. O budućnosti europskog kontinenta odlučuju gospodari svjetskog kapitala. Europa se pretvorila u tržište.
Europska je unija za svoj sustav uvjerenja uzela liberalizam, po kojemu se sve odluke trebaju donositi i svi narodni poslovi voditi na tržištu, koje je danas svjetsko tržište. Po liberalizmu, tržište određuje kakvo će biti nacionalno gospodarstvo, a gospodarstvo određuje kakvo će biti nacionalno društvo odnosno kakvo će biti stanje naroda. Tržište je iščašeno iz društva ili iz naroda i slobodno, a država ni u kojemu slučaju ne smije ni uspostaviti nadzor nad tržištem ni nastojati poboljšati stanje naroda.
Druga bitna zasada liberalizma je potrošaštvo, po kojemu su svi ljudi samo potrošači na tržištu, koji stvaraju potražnju za robom, uslugama i kupovnim ljudskim iskustvima. U liberalizmu kakav ispovijeda Europska unija nema drugih bogova osim tržišta. Ne smije postojati nijedan sustav uvjerenja – kao što je bilo kršćanstvo – koji bi okupljao ljude u zajednicu, koja bi mimo tržišta nastojala voditi svoje poslove. Kapitalu je među zajednicama najnepoćudnija država ili politička zajednica. U EU se dopušta i cijeni jedino postojanje manjih plemenskih ili doseljeničkih bogova i pripadnih sustava uvjerenja, na kojima se temelji „multikulturnost“, koja razara društvenu koheziju, koja bi pomogla narodima da stave tržište pod nadzor vlastite države. Tržišni i životni individualizam za koji se zauzima liberalizam stvorio je duboke i nepremostljive podjele u nacionalnim društvima i među njima. Uska povlaštena manjina dobiva glavninu prihoda i raspolaže glavninom bogatstva. S druge strane, države su nemoćne i tonu u dugove. (U Italiji je 2010. godine država dugovala tadašnja dva ukupna godišnja domaća proizvoda, a pojedinci su ukupno imali bogatstvo vrijedno sedam godišnjih domaćih proizvoda.)
Ljudsko stanje koje je stvorio europski financijski kapitalizam je takvo, da ljudi sve više gube volju i da se množe, iako je biološka množidba bitno svojstvo svake vrste. Množenje ili oplodnja nakupljenog kapitala u Europi više ni djelom ne počiva na prirodnom prirastu pučanstva, nego na robotizaciji proizvodnje dobara i pružanja usluga te na doseljavanju ljudi iz islamskih zemalja, koje dodatno slabi društvenu koheziju. Europski narodi postaju tromi.
Ukratko, po stanju Europe, po stanju većine europskih naroda i po stanju europskog čovjeka može se reći da je Europska unija postala pravim uzorkom države kapitala, u smislu, koji je državi davao Karl Marx. EU je politička tvorevina kapitala, koja se može smatrati državom samo po tomu što služi kapitalu. EU ne služi pučanstvu koje u njoj živi. Kapital je takvu državu uspio napraviti još samo u Sjevernoj Americi. Drskost, bezobzirnost i neobazrivost nositelja kapitala očituje su u tomu, što su oni nastojali i privremeno uspjeli nedemokratsku, kapitalističku državu nametnuti Europi, koja je sastavljena od povijesnih naroda, a ne od jedinačnih doseljenika od kojih su sastavljene SAD. Kapital je nadomak Europskoj uniji pokušao i od Rusije napraviti nedemokratsku i nepolitičku državu kapitala, ali u tome nije uspio.
Međutim, globalizacija kao nepovratan postupak povezivanja svijeta i vrste u cjelinu učinila je mnoge ideje neostvarljivima, mnoge strategije neprovedljivima i mnoge nakane neizdašnima. Neuspjelo nastojanje nositelja kapitala da uspostave gospodstvo nad cijelom vrstom navelo ih je na stvaranje političke i sigurnosne zbrke u nebrojenim zemljama, po-sebice u islamskim zemljama. Kaos koji se širi svijetom prelijeva se i u Europsku uniju te u zemlje koje su joj pridružene. Europska unija, koja je preko mora okružena islamskim svijetom i kojoj je nasilno prekinuta kopnena spona s Rusijom, teško se snalazi u novim okolnostima, a njezini „politički“ prvaci još se ne usude slobodno misliti: američka politika i ideologija liberalizma sputale su umove europskih političkih prvaka.
Ipak, europski narodi se bude iz „američkog sna“ i počinju jedan po jedan zagovarati potrebu novog, vlastitog, izvorno europskog kontinentalnog pristupa politici. Europsko buđe-nje počelo je u Rusiji i Austriji početkom stoljeća i milenija, nastavilo se u Mađarskoj, a veliku potporu dobilo je 23. lipnja 2016. godine na Referendumu u Ujedinjenoj Kraljevini. Jedinačni povijesni europski narodi žele povući svoju suverenost iz Bruxellesa odnosno iz Washingtona, žele ponovo raspolagati svojim državama i žele s drugim europskim naro-dima skupno upravljati budućnošću Europe.
2. Američko stoljeće
Prošlo stoljeće se naziva Američkim stoljećem. Iako su se u tom stoljeću vodila dva svjetska rata te odigrale brojne klasne i nacionalne revolucije, ono je označeno ponajviše time, što su u njemu na svjetsku pozornicu stupile SAD i to u potrazi za gospodstvom nad svijetom. Sprva i nakratko SAD su nastojale doći do novih posjeda izvan Amerike, ali je kasnije američki imperijalizam bio utemeljen na snazi američkog gospodarstva, na izumiteljstvu u industriji i na promicanju američkih društvenih vrijednosti, koje su smanjivale otpornost tuđih nacionalnih država i njihovih naroda. U američkom imperijalizmu smjenjivale su se plime napada i oseke povlačenja u izolacionizam.
Prvi val američkog imperijalizma pogurnuo je demokratski predsjednik Woodrow Wilson, koji je nastojao iskoristiti američku pobjedu u Prvomu svjetskom ratu da ostvari svjetsku hegemoniju otvaranjem tuđih nacionalnih i kolonijalnih tržišta američkim proiz-vodima i američkom kapitalu. Taj naum su spriječile europske kolonijalne sile na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine. Poslije tog neuspjeha SAD su se pod tri republikanska predsjednika zaredom držale izolacionizma, koji ih je doveo do financijske krize 1929. godine i Velike depresije, koja je okončana istom pripremama SAD za Drugi svjetski rat.
Novi demokratski predsjednik Franklin Roosevelt nastojao je iskoristiti taj rat za novi pokušaj uspostave američkoga svjetskog gospodstva, računajući i na opremljenost američke vojske atomskim oružjem. Novi američki pokušaj uspostave svjetske hegemonije spriječio je Josif Staljin, koji je kao pobjednik u Oslobodilačkom ratu osvojio cio eurazijski kopneni masiv zaposjedanjem mnogih zemalja ili izvedbom socijalističke revolucije u nizu zemalja od Istočne Njemačke i Poljske preko Mongolije do Koreje i Vijetnama. SAD zadovoljile su se zaštitom zapadne Europe i kapitalizma od moguće komunističke agresije te suradnjom s preostalim kapitalističkim zemljama, uključujući zemlje koje su bile poražene u ratu.
Treći pokušaj uspostave američke svjetske hegemonije vodio je poslije prestanka Hladnog rata opet jedan demokratski predsjednik, Bill Clinton. Njegov pokušaj suzbila je globa-lizacija, iako su nju bili upriličili američki kapital i američke transnacionalne korporacije. One su rabile otvaranje tuđih tržišta, liberalizam i širenje ljudskih prava, kojima se slabila otpornost nacionalnih država i njihovih životnih zajednica. Tijekom zamaha globalizacije od početka novog stoljeća na svjetsku geoekonomsku i geopolitičku pozornicu stupila je Kina kao prava velesila, a na tu se pozornicu vratila i Rusija kao vojna i sirovinska velesila, koja raspolaže golemim zemljopisnim prostorom. Tim dvjema silama pridružio se niz va-žnih područnih sila, kao što su Indija, Brazil i Turska. SAD su se bile zadovoljile krnjom hegemonijom nad Europskom unijom i nad nekim tihooceanskim zemljama.
Nasuprot demokratskim predsjednicima, tri velika američka republikanska predsjednika, Dwight Eisenhower, Richard Nixon i Ronald Reagan, smatrali su da SAD, koje su jake u svakom pogledu, svoje probitke i svoj utjecaj na budućnost svijeta mogu najbolje promicati suradnjom i dogovorom s ostalim velesilama. Slabi republikanski predsjednik George W. Bush predvodio je prvi pokušaj u globalnom svijetu, da se uporabom goleme američke vojne sile, bez politike i diplomacije te na štetu američkog gospodarstva zavlada dijelovima svijeta, za koje su nositelji kapitala smatrali, da su od životne važnosti za njih i za državu Izrael. Taj pokušaj je morao propasti, a nakon njega u SAD su izbile financijska kriza 2007. i Velika recesija 2008. godine.
Dolaskom novog demokratskog predsjednika, Baracka Obame, u Bijelu kuću izišla je na vidjelo nova strategija američkog imperijalizma. Bijela kuća je počela namjerno kočiti mili-taristički imperijalizam Georgea W. Busha, koji su bili osmislili i poticali neokonzervativci. Neokonzervativci su i po genima i po idejama baštinici trockizma, koji se u komunističkoj Rusiji zauzimao za „izvoz revolucije“. Staljin je suzbio trockizam i protjerao trockiste, jer je uspjelo nastojao Lenjinov partijski režim pretvoriti u snažnu nacionalnu državu. Od vladavine Ronalda Reagana neokonzervativci su nastojali sastavljati i provoditi svoju im-perijalističku političku misao, ali su u tomu uspjeli istom za vladavine George W. Busha. Neokonzervatizam nije sračunat na uspostavu američkog gospodstva nad svijetom, nego na uporabu američke politike, gospodarstva, vojske i „demokratskih vrijednosti“ za uspos-tavu vladavine kapitala nad svijetom.
Neokonzervatizam je već dugo matična struja američke političke misli, dok su druge političke ideje medijski potisnute na rub akademske zajednice. Neokonzervativci pišu po-litička pravila, po njegovu priznanju, i predsjedniku Obami. Oni sad snažno podupiru predsjedničku kandidaturu bivše ministrice vanjskih poslova Hillary Clinton. Od odlaska s vlasti Busha sina neokonzervativci su potporu militarističkom imperijalizmu zamijenili potporom intervencionizmu, koji se pod prijetnjom američke vojne sile provodi obavještajnim sredstvima i načinima.
Stoga su SAD pod administracijom Obame, H. Clinton i A. Cartera po uputama neo-konzervativaca pristupile ne otvorenim napadima na druge države, nego slabljenju tuđih država izazivanjem građanskih ratova, otvorenih pobuna protiv zakonitih vlasti i „oboje-nih“ revolucija, kao što su bile „narančasta revolucija“ u Ukrajini ili dolasci „arapskog pro-ljeća“ u mnoge muslimanske zemlje. Danas građanski i teroristički ratovi bukte u stotinjak zemalja na svim kontinentima uključujući i Europu, iako suverene države međusobno ne ratuju. Američke obavještajne službe dovele su u kaos cio svijet. Pogođeni su i narodi i jedinačni ljudi, a njihove države su uistinu nemoćne da zaštite ljude, narode, gospodarstvo i državni prostor te životni prostor koji su na Zemlji izgradili pripadnici vrste Homo sapiens.
Trockistički neokonzervatizam doveo je u opasno stanje i američki narod te u težak po-ložaj i američku državu, koja se pretvorila u političko i vojno uporište svjetskog slobodnog kapitala. Instrumentalizacija američke države primila je takve mjere, da i najširi slojevi pu-čanstva SAD postavljaju pitanje uloge i smisla američke države. To pokazuje kampanja za predsjedničke izbore 2016. godine. Hoće li SAD ostati sredstvom svjetskog kapitala i cio-nizma? Ili će se od infrastrukture imperijalističkog projekta financijskog kapitala pretvoriti u nacionalnu državu, koja će biti sredstvom američkog naroda? Snažnoj Americi nije pot-reban neokonzervativistički intervencionizam, kao što ni snažnoj socijalističkoj Rusiji nije bio potreban trockistički „izvoz revolucije“. Suradnja, politika i diplomacija mogu naro-dima pružiti više od vojnih i obavještajnih pothvata njihovih država. To posebno vrijedi u globaliziranom svijetu.

3. Transformacija globalnosti
Glavne čimbenice sadašnjeg, konačnog navrata globalizacije bile su transnacionalne korpo-racije, tehnologija i nacionalne države, koje su pokazale izuzetnu popustljivost prema kapi-talu, koji je potaknuo globalizaciju i nju izveo putem slobodnog svjetskog tržišta robe, uslu-ga, rada i financijskog kapitala. Posljedice globalizacije koja je izvedena putem slobodnog svjetskog tržišta su očite: uniženje čovjeka, rasap obitelji, nepoznavanje i slabo razumijeva-nje života, slabljenje naroda, nenadzirana široka seoba pučanstva, raspršenje mjesnih zaje-dnica, poremećaj klime, upropaštavanje bioma, opća neizvjesnost života i poslovanja, izos-tanak političke odgovornosti, … .
Do nagle globalizacije poslovanja došlo je odlukom nositelja kapitala, da se prestanak Hladnog rata i uklanjanje Željezne zavjese žurno iskoriste za stvaranje jednog, golemog, svjets-kog tržišta koje će zajamčiti najveći mogući rast gospodarstva, a time i daljnje nezajažljivo gomilanje kapitala, koje je sračunato na zauzimanje političke vlasti nad cijelim svijetom i nad cijelom vrstom Homo sapiens. Rast gospodarstva je strategijska svrha uspostave svjetskog slobodnog tržišta, pri ostvarenju koje se ne treba voditi račun hoće li rast biti održljiv, hoće li se štedjeti prirodni izvori, koje su posljedice rasta na okoliš i klimu, hoće li rast biti zemljopisno ujednačen i hoće li se naša vrsta kao vrsta života moći prilagođivati okolnos-tima koje stvara rast gospodarstva te tako opstati. Kapital o tomu ne može voditi račun, jer je njegova množidba njegov jedini, apsolutan, isključiv i nepomirljiv imperativ. Kapital vodi račun samo o tomu da neprimjerenom uporabom ne ugrozi kapitalizam kao pristup uređenju gospodarstva, prema kojemu kapital pripada pojedincima, koji slobodno, po svojoj volji rabe, ulažu, troše ili daruju slobodan kapital. Kapital je odgovoran samo za svoje množenje.
Uloga države u postupku globalizacije bila je u najmanju ruku pasivna. U srednju ruku, država je samu sebe učinila nemoćnom putem privatizacije svojeg bogatstva, liberalizacije ili odustajanja od nadzora državne granice te putem deregulacije ili odustajanja od uređivanja tržišta i gospodarstva te putem nadzora nad njima. U najgoru ruku, država je izdala narod dopuštajući da kapital od nje preuzme javne poslove ili nacionalnu politiku. Država se sama odrekla svojih ovlasti i sama otresla odgovornosti, koju joj nameće suverenost naroda. Kapital je državu razoružao, razvlastio i natjerao u dugove. Država je suverenost naroda prepustila kapitalu i tržištu, kao da u tržište sudjeluju neumorni i proždrljivi bezdušni roboti ili digitalno animirane prikaze, a ne ljudi. Država je pomogla da se u postupku globalizacije stvori svijet bez odgovornosti za čovjeka, za biom i za Život.
Uviđanje posljedica globalizacije vodi zaključku da se u svijet, u našu vrstu i u život op-ćenito mora vratiti odgovornost, koja može obvezivati samo ljude, a ne bilje i životinje ili proizvode čovjekova uma kao što su kapital i tržište. Vrsta je neodgovorno prepustila trži-štu da upravlja njom samom. U globaliziranom svijetu sva pitanja postaju i pitanjima vrste. Globalizacija je prava velesila, koja prisiljava vrstu, da se predomisli te da u se i u život vrati odgovornost. Čovjek je jedina vrsta koja može nositi odgovornost.
Tijekom kulturne evolucije u našoj su se vrsti pojavili narodi kao životne zajednice, koje imaju svoj zemljopisni prostor i svoj životni prostor, koji su same izgradile. Civilizacija kao pristup uređenju društva, koji je odredio jedno razdoblje kulturne evolucije, u vrstu je unijela državu kao sredstvo životne zajednice, koja raspolaže svojim zemljopisnim prosto-rom, na kojemu se dograđuje životni prostor, koji je pravi čovjekov okoliš. Država je mjesto i žarište odgovornosti životne zajednice.
Sila globalizacije, koja je globalizirala i našu vrstu, a ne samo tržišno poslovanje, prisi-ljava vrstu da sa sebe zbaci neodgovornu vlast kapitala i da iz sebe pobaci tržište, koje se njome burno širilo bez ikakvih zapreka i koje je prožima bez ikakvih pregrada. Vrsta mora, a ne samo može ili treba u sebi stvoriti jedinačne prostore i ustanove odgovornosti, u ko-jima će se povesti briga za sve, za što se čovjek kao vrsta mora brinuti, kako bi se mogao množiti i štititi te kako bi mogao zadovoljavati svoje potrebe. Vrsta u sebi mora obnoviti i ojačati državu kao sredstvo životne zajednice i kao vlast u zajednici, koja pripada zajednici, a ne kao vlast kojoj zajednica pripada. Država treba prestati biti državom kapitala i ču-varicom slobode tržišta. Ona mora preuzeti punu odgovornost za svoj prostor i za svoje ljude. Vrsta se pod prisilom globalizacije mora odreći neodgovorne kapitalističke države.
U globaliziranoj vrsti država ne može biti otočena upravna jedinica. U globaliziranoj vrsti države ne mogu nositi odgovornost koje im nameću životne zajednice, ako neće biti umrežene i ako neće u međusobnoj povezanosti prekrivati cijelu vrstu. Države su sredstvo svojeg pučanstva, ali su one i podružnice vrste Homo sapiens. Narodi svoju suverenost primaju od vrste.
Država mora prisvojiti novu ulogu. Države kao sredstva životnih zajednica moraju pos-tati ključnim čimbenicama daljnjeg postupka globalizacije, koji je daleko od dovršenja. Umjesto stegovnog koordinatnog sustava svjetskog tržišta vrsta treba prigrliti živu i gibljivu mrežu životnih prostora. Međutim, države i njihove pripadne životne zajednice moći će uspjelo obnašati svoju odgovornost za prostor, za ljude, za vrstu i za Život, samo ako svoje mjesne, endemne, urođene povijesne sustave uvjerenja zamijene jednim i jedinim, globalnim sustavom uvjerenja za cijelu vrstu. To je pripadnost čovjeka samo vrsti i životnom prostoru, koji ljudi dograđuju kao bližnji. Globalni svijet ne podnosi multikulturnost, iza koje se skriva politeizam i koja učvršćuje podjele u društvu. Vrsta mora biti nedjeljiva, neprekinuta i nerastrgana. To je imperativ njezine globalnosti.

4. Transformacija kapitalizma
Kapitalizam je endemna europska pojava, a razvio se iz feudalizma, koji je također bio europska posebnost. Feudalizam je bio posljedica katastrofalnog rasapa Zapadnog Rima na obiteljske posjede. Novu Europu cjelinom nije napravila politička vlast, nego Crkva s kršćanstvom kao sustavom uvjerenja. Pritom su odgovornost za gospodarstvo i obranu imali feudi ili jedinačni feudalci. U Europi je decentralizirani politički sustav poticao indi-vidualnost. Europljani su stoljećima ratovali samo kao vitezovi, a ne kao mnogoljudna vojska, kako je bilo u starini i kako je u tadašnje vrijeme bilo u Arapa i Turaka.
(Nasuprot Europi, u drevnoj Kini sva je zemlja bila carska, a obitelji su je dobivale na uporabu prema broju ukućana. Takvo imovinsko rješenje jamčilo je cjelovitost države, a kineski carevi su svoje podanike od početka smatrali narodom ili čak velikom obitelji, kojoj je car bio samo glava ili glavar. Obitelji su jedan broj radnih dana provodili na tlaci od-nosno radeći na uređenju zajedničkog, javnog prostora te na uspostavi i održavanju ob-rambene, prometne i agrarne infrastrukture. Trgovci nisu bili uvažen stalež i oni nisu mogli nakupiti višak vrijednosti rada ili kapital, koji se u Kini ulagao u javnu i osobnu potrošnju. Kinom je upravljala politika, a ne tržište. Bogatstvo je u drevnoj Kini bilo zajedničko, državno ili društveno, čak i kad se snažno razvijala manufaktura. Veliko osobno bogatstvo bi ugrozilo cjelovitost goleme zemlje – Središnje Kraljevine.)
Europa je nakon stoljetne obnove poljoprivrede počela na zemlji stvarati višak vrijed-nosti, koji nije ostao vezan uz zemlju i koji je omogućio razvitak trgovine, obrta, manufak-ture i stručnih poslova: mjerništva, prava, liječenja, poučavanja ili plaćenog ratovanja. Nove djelatnosti koje su najčešće bile vezane i uz novopodignute i uz postojeće gradove omogućile su snažnije nakupljanje kapitala, koji je znao pripadati ne samo pojedincima, nego i gradovima, cehovima, bratovštinama, zadrugama i drugim slobodnim udrugama. Razvitkom međunarodne i međukontinentalne trgovine bogatstvo je sve više postajalo osobnim, privatnim ili „skrivenim“. Industrijska revolucija označila je stvarni početak kapita-lizma kao pristupa uređenju gospodarstva (i društva), po kojemu sva sredstva za proizvo-dnju, a ne samo sredstva za osobnu ili obiteljsku uporabu trebaju pripadati pojedincima. To je također endemni europski pristup pitanju vlasništva.
Po kapitalističkoj doktrini liberalizma pripadnici vrste Homo sapiens su gladijatori, koji se na tržištu međusobno nadmeću u nakupljanju bogatstva ili se međusobno otimaju za kapi-tal, koje mora biti raspačan na pojedince. Usto, kapitalizam vidi ljudski rad i znanje, a time i jedinačne ljude kao robu na tržištu. Kapitalizam robom za tržište smatra i prirodu, koja nije proizvedena za tržište, nego je rođena u životnom postupku na izvorno mrtvoj Zemlji. Najpogubnije od svega je to, što kapitalizam ne uzima novac – koji je protuvrijednost ljuds-kog rada na tvarima uzetim iz prirode – samo kao razmjensko, nego prvobitno kao uporabno sredstvo.
Uporaba novca stvara dodatno bogatstvo u proizvodnji materijalnih dobara i u pružanju osobnih usluga, u trgovini stvarnim i izmišljenim dobrima, u prometu i komunikacijama, u znanosti i tehnologiji, u religiji i medijima, u ratovanju i sijanju terora. Ako se uzme u obzir (1) da će se razvitak tehnologije i dalje ubrzavati, (2) da je globalizacija stvorila svjetsko tržite te (3) da razmetan ljudski um od svega što se zatekne i što se stvara u vrsti uzima kao običnu robu, postaje jasno da proizvodnja novog kapitala od postojećeg stvara sve veće bogatstvo na računima „uspjelih i iznimnih“ pojedinaca, a da obični ljudi ostaju zakinuti. Iako je stvaranje novog bogatstva postupak u kojemu sudjeluje cijela (globalna) vrsta, u jagmi za kapitalom nebrojeni sudionici postupka stvaranja novog bogatstva ne sudjeluju u uživanju tog bogatstva.
Svjetsko slobodno tržište s golemom proizvodnjom i ponudom robe s jedne strane i s pohlepnom potražnjom i potrošnjom dobara s druge strane mamutski je pogon, kojim se izvlači golemo bogatstvo koje ne služi zadovoljenju potreba i ostvarenju ljudskih svrha pripadnika mnogoljudne globalne vrste koji to bogatstvo stvaraju. Bogatstvo ponajviše služi iskaljivanju prohtjeva povlaštene kapitalističke manjine i osvajanju potpune političke vlasti nad vrstom. Suvremeni kapitalizam, koji je prirodan posljedak pojave i razvitka kapitalizma, pravi je robovlasnički sustav, u kojemu su nebrojeni pripadnici vrste pretvoreni u roblje gospodara kapitala. (Thomas Piketty je dobro oslikao povijesnu i sada-šnju razdiobu prihoda i bogatstva među ljudima, među narodima, ali i između jedinačnih životnih zajednica i pojedinaca u njima ili izvan njih.) Nakaznost zrelog kapitalizma pot-puno se očituje u nakaznoj razdiobi prihoda i bogatstva. Kapitalizam je svojim razvitkom ugrozio i sam sebe. Ipak, vrsta ne smije čekati neizbježnu propast kapitalizma, koja bi u vrsti ostavila porazne posljedice poput onih koje je u Europi ostavila propast Zapadnog Rima. Vrsta ne smije čekati ni da Frankenstein kapitalizma koji je stvorila naša vrsta proguta i nju i biom. Kapitalizam treba žurno početi reformirati ili transformirati. Kapitalizam treba transformirati u ime vrste Homo sapiens.
Transformaciju kapitalizma će se provoditi gospodarskim, političkim i idejnim sred-stvima. Kapitalizam treba postupno zamjenjivati politizmom. Politizam je pristup uređenju gospodarstva i društva, po kojemu su svi društveni postupci objedinjeni u politiku, koja je vođenje zajedničkog, javnog posla životne zajednice. Politika je provedba volje naroda ili životne zajednice. Instrument politike je država. Zakon je na strani države, a na strani ka-pitala su samo pozitivna prava koja dodjeljuje država. Kapital nema ni ljudska ni prirodna prava. Za preuredbu odnosa kapitala, tržišta i društva državi stoje na raspolaganju: mone-tarni i porezni sustav, mogućnost nadzora tržišta, dogovaranje poslova i ulaganja između država, određivanje radnih uvjeta te minimalnih satnica i nadnica, uređivanje poslovanja financijskih ustanova, uređivanje pitanja patenata i drugog intelektualnog vlasništva, ula-ganje u infrastrukturu i obrazovanje, ulaganje u temeljna znanstvena istraživanja, pružanje poticaja proizvodnim poduzećima, određivanje carinskih plaćanja i određivanje količina uvoznih proizvoda, sprječavanje utaje poreza, suzbijanje političke i gospodarske korupcije, zaustavljanje krijumčarenja i drugo. Građani kao potrošači mogu domišljenim odabirom proizvoda utjecati na proizvodne programe poduzeća, tako da se, prvo, smanji broj proiz-voda koji se nude i prodaju i, drugo, da se s tržišta uklone skupi i isprazni proizvodi, koji služe snažnom nakupljanju kapitala i zadovoljenju prohtjeva kupaca te u koje je obično uloženo vrlo malo ljudskog rada. Potrošači mogu smanjiti nadmetanje među korporacija-ma, koje stvara gospodarsku entropiju i trati ljudski rad.
Temeljna svrha i osnovno mjerilo uspjeha transformacije kapitalizma je pružiti moguć-nost zaposlenja svim ljudima koji su voljni raditi. To je zahtjev vrste Homo sapiens, koja je sebe stvorila znanjem i radom. Za to je potrebno pružiti djeci i mladim ljudima mogućnost stjecanja ne samo uporabljivog znanja, nego i općeg znanja o Životu kao pojavi, razumije-vanja položaja i stanja čovjeka, znanja i razumijevanja političkih, gospodarskih i društvenih procesa te naravi i uloge medija. To država može napraviti, ako hoće. Ostvarenje temeljne svrhe transformacije kapitalizma ne može se ostvariti bez vezanja kapitala uz rad, znanje i prostor. Tko rado govori o ljudskim pravima, treba uvažiti to, da bi jedno od temeljnih ljudskih prava trebalo biti pravo svakog čovjeka na bogatstvo, koje vrsta kao cjelina stvara u biomu. Pravo čovjeka na bogatstvo može se ostvariti samo ako postoji obilje skupnog, zajedničkog, društvenog kapitala. (Isus je govorio, da je njegova zadaća zagovarati „obilje života za sve ljude“. Bogatstvo je vrijedno samo, ako ono u ljude unosi život.) Transformacijom kapitalizma kapitalu valja oduzeti slobodu, kao što je kapital lišio vrstu slobode privezavši je za grubo i neumoljivo slobodno tržište. Kapitalu treba oduzeti slobodu neodgovornog postupanja. Sloboda kapitala ljudima oduzima slobodu života, a vrsti slobodu prilagodbe okolnostima. Pripadnici vrste trebaju se posebno oglušiti na priče koje ispredaju mediji i trebaju odvraćati pogled od slika koje nameću mediji kapitala. Transformacija kapitalizma treba voditi stalnom povećanju društvenog kapitala.
Transformacija kapitalizma obavljat će se borbom između kapitala i vrste za nadzor nad državom. Narodi za tu borbu raspolažu velikom silom, koja se može iskazati usmjerenom potražnjom na tržištu, uporabom demokratskih političkih sredstava kao što su parlamen-tarni izbori i nacionalni referendumi poput nedavnoga britanskog te, ako zatreba, i vođe-njem izravne akcije građana.

5. Transformacija Europske unije
Europska unija je u opasnom stanju i u teškom položaju i to svojom krivnjom. Predvod-nici, nacionalni političari i narodi Unije svjesni su njezina stanja i položaja. U Uniji se vodi rasprava o „strategiji“, kojom bi se Unija mogla izvesti na put oporavka i možda preporo-da.
Strategija je smišljeno određivanje budućnosti. Strategija ima pridružena sredstva te na-čine i vremenski red svoje provedbe. Međutim, prvaci Unije nemaju jasno izrečenu i op-ćenito prihvaćenu ideju, kakva uvijek prethodi pravljenju strategije, po kojoj bi se nacrtala strategija spasa EU. Uz dosadašnje iskustvo s postavljanjem i ostvarivanjem strategija svih vrsta otkad su one početkom devetnaestog stoljeća ušle u upravljačku modu, a kasnije i u teoriju upravljanja projektima i pothvatima mnogo je uputnije strategiju svesti na uklanjanje problema koji tište sustav, kojim se upravlja i koji se nastoji poboljšati.
Kako bi se moglo ukloniti nevolje, koje pritišću sustave ili političke zajednice potrebno je neprijeporno odrediti temeljne uzroke nastalih nevolja ili problema. Ključni uzroci koji su Europu doveli u sadašnje mučno unutarnje stanje i do sadašnje presudne civilizacijske prekretnice su:
a) Europa nije slobodan i samostalan politički prostor,
b) Europa je duboko politički podijeljena,
c) Europska unija s 500 milijuna stanovnika ima neprimjeren politički sustav, koji je sprječava voditi politiku, iako bez politike nijedna politička tvorevina ne može opstati,
d) Europska unija se nije u stanju sama štititi ni od vanjske ni od unutarnje ugroze,
e) da nije Rusije kakva jest, bio bi zanemarljiv utjecaj Europe na političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne procese u svijetu, koji ni sam nema snažnu i suvislu ideju o sebi i za sebe,
f) Europa nije jedinstven i zaštićen gospodarski prostor, a unutar EU poduzetništvo i inovativnost sputani su unitarnom monetarnom politikom, koja obvezuje 19 malih, srednjih i velikih europskih zemalja, iako njihova gospodarstva imaju različit sastav i različite potrebe,
g) mnogi narodi EU smatraju, da im članstvo u toj tvorevini jamči gospodarski napre-dak i društveni procvat,
h) mnogi europski poduzetnici smatraju, da je veličina europskog tržišta jamac njihova poslovnog uspjeha,
i) nebrojeni „državljani“ Unije smatraju, da će im zadovoljstvo vlastitim životom doći samo od sebe, zahvaljujući bogatoj europskoj baštini; oni se usto pare bez množidbe,
j) Europa nema jedinstven, potpun i suvisao sustav uvjerenja, koji bi omogućio izgra-dnju zajedničke pripadnosti za sve narode i za sve građane koji sastavljaju Europu, iako se na zajedničkoj pripadnosti temelji društvena kohezija.
U političkoj javnosti Europe kolaju tri ideje o preobrazbi ili transformaciji Unije. Po jed-noj, Europsku uniju valja vratiti u novu europsku ekonomsku zajednicu. Po drugoj, Uniju treba dodatno integrirati u „superdržavu“, kojom bi združeno upravljali Francuzi i Nijemci, koja bi imala centraliziranu vojsku, unutarnju i vanjsku politiku te sigurnosne službe. Po trećoj, članice Europske unije bi jedna po jedna voljno i slobodno napuštale Uniju po predlošku koji su Englezi pružili Referendumom.
Za ideju unatražne preobrazbe političke unije u gospodarsku zajednicu može se uz ostalo reći: (1) da bi takvu preobrazbu bilo teško obaviti u sadašnje vrijeme općeg propadanja Unije; prikladno vrijeme za takvu preobrazbu je prohujalo; (2) da bi se zamišljeni prelazak teško uredno obavio; (3) da bi u mnoštvu ponovo suverenih europskih država malo njih moglo imati snažnu i samostalnu politiku, nedostatak kakve je najljuća nevolja sadašnje Europske unije; (4) da bi u novoj Europi sitnih i srednjih političkih zajednica počela neu-redna i kaotična jagma većih europskih i velikih izvaneuropskih političkih zajednica za „savezništvo“ i instrumentalizaciju sitnih i srednjih europskih država; (5) da bi se „novoj Europi“ dodale nove podjele; te (6) da bi takva preobrazba Unije mogla biti provedena, samo ako se liberalizam kao kapitalistički sustav uvjerenja zamijeni politističkim sustavom uvjerenja, koji bi omogućio potvrdu paneuropske ideje, koju bi prihvatila i Rusija. Za us-pjeh takve preobrazbe bilo bi potrebno da se SAD usporedo s europskom preobrazbom od uporišta svjetskog kapitala i uporišta obavještajnog intervencionizma preobraze u su-verenu teritorijalnu državu.
Za drugu ideju može se uz ostalo reći, (1) da bi ona – bez obzira na to, tko ju je prvi iz-nio – uistinu predstavljala pooštrenje temeljne američke zamisli, po kojoj je 1992./1993. godine Europska ekonomska zajednica neočekivano i naglo prometnuta u Europsku uniju; (2) da bi malo sadašnjih članica Unije voljno pristalo na ostvarenje te zamisli; (3) da Europa nikad nije podnosila centralizaciju političke vlasti; te (4) da bi ta zamisao zauvijek spriječila integraciju Rusije u Europu, što bi vjerojatno i bila skrivena svrha uspostave europske „superdržave“. Provedbom ideje europske „superdržave“ Europa bi se sama zauvijek ili do svoje propasti podjarmila, unakazila, podijelila i potpuno sputala. Ta ideja ne može biti izvorno europska politička zamisao. Ona je u najboljem slučaju očajnički „izlaz za nuždu“ europskim političarima, koji su neuspjelo provodili ideju „sve tješnje integracije“ svojeg dijela podijeljene Europe. Bavljenje idejom europske „superdržave“ odgađa hvatanje ukoštac s stvarnim nevoljama Unije.
Za treću spomenutu ideju može se uz ostalo reći: (1) da bi, po primjeru Bregzita, takvo rješenje nevolja Unije produžilo neizvjesnost i pojačalo trpljenje u njoj, iako je stanje u Europi hitno i uzbunjujuće; (2) da bi i u slučaju takvog rješenja došlo do političkog i gos-podarskog grabljenja jedne po jedne odcijepljene države, što bi dovelo ne samo do dodat-nih podjela, nego i do političkih i drugih sukoba unutar Europe, kakvi su Europu slabili u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću te posebice u prvoj, „versajskoj“ polovici dvadese-tog stoljeća; (3) da bi se u tom slučaju nereformirane SAD grčevito držale Unijinih „osta-taka ostataka“ – reliquiae reliquarum – kako bi nastavile održavanje predodžbe o Rusiji kao neprijateljici Europe; (4) da bi takvo prepuštanje budućnosti Europe slučaju i lijenosti eu-ropskih prvaka konačno upropastilo Europu, koja se nikad nije oporavila od dvaju svjets-kih ratova, koja je ona sama zapodjenula; te (5) da bi se Europa s trajnim političkim i si-gurnosnim vakuumu u sebi pretvorila u poprište sukoba velikih izvaneuropskih sila i u odredište doseljavanja iz obližnjih islamskih zemalja. Europa bi u dvadeset prvom stoljeću mogla postati političkim i vojnim poprištem, kakvim je u dvadesetom stoljeću bio Prednji Istok. U globalnom svijetu svaki kontinent može postati njegovim središtem ili žarištem. Rusija i Turska počele bi se uz slabu i rasutu Europu smatrati azijskim silama. Transfor-macija Unije je borba Europe za Rusiju i Tursku.
Nevolje i problemi Europe kao kontinenta su očiti, a neki od njih su navedeni u „Uvodu“. Istinska transformacija Europske unije imala bi za svrhu oporavak cijele Europe, a ne samo narodâ koji su sad okupljeni u Uniji. Sad su u najtežem položaju narodi koji su se našli u umjetnom procjepu između Unije i Rusije i neki narodi Unije, koji se više uzdaju u potporu SAD, nego u suradnju sa susjednim narodima.
Preobrazba Unije treba ići za tim da se Europi kao cjelini omogući vođenje europske politike. Ako brojne velike neeuropske zemlje imaju svoju politiku, zašto Europa kao kon-tinent ne bi imala svoju? Europa se treba sama pobrinuti za svoju vanjsku i unutarnju si-gurnost, koja joj treba jamčiti slobodnu suradnju s ostalim životnim prostorima, političkim zajednicama ili državama. Europa treba i može uporabiti vlastite snažne ljudske i bogate prirodne mogućnosti, baštinu izumiteljstva, strast za nakupljanje znanja i odanost znanosti kao izvoru istine i sredstvu napretka, svoj položaj usred triju kontinenata većih i mnogo-ljudnijih od nje, ali ona povrh svega treba iskoristiti svoju povijesnu sposobnost kovanja političke misli za cio svijet. Europa je jedini kontinent koji može pružiti ideju i političku misao za globalni svijet: Kinezi i Indijci nisu vični tom poslu; američka politička misao se dala u „autsorsing“ cionizmu; a islamski svijet se ne može lišiti sakralnog pristupa sustavu uvjerenja i još uvijek, ali utaman pomišlja na mogućnost uspostave svjetskog carstva u globaliziranom svijetu, koji ne podnosi ideologije i koja ne dopušta uspostavu carstava. U najbolje vrijeme Europa je mislila na cio svijet, a ne samo na sebe.
Zbiljski uzeto, Europa se za svoj spas mora politički osloboditi i ujediniti, što ne smije voditi ni njezinu vladanju europskim narodima ni centralizaciji politike. Europa mora vra-titi suverenost svojim narodima, od kojih je ona uzeta i prenesena na SAD. Europa u sebi treba obnoviti državnost, a sebi kao cjelini dati autoritet i vjerodostojnost te steći dostojan-stvo i uvažavanje. Europa treba upravljati svojim ljudima i svojim prostorom bez izdvajanja vlasti iz njezinih naroda ili povijesnih životnih zajednica i iz njihovih slobodnih asocijacija, koje će biti sastavnicama ukupne europske, kontinentalne politike. Jedinačne europske suverene zemlje udružuju se u područne asocijacije ili federacije, koje će nadvladati usitnjenost suverenosti u Europi. Federacije će omogućiti vođenje politike i obrane te ko-ordinaciju gospodarstva iz prostorno i gospodarski izdašnih političkih zajednica ili država. One će voditi zajednički stvaranu politiku svojih suverenih članica, bez kršenja ili kresanja njihove suverenosti. Pri okupljanju suverenih dijelova europskog zemljopisnog prostora u snažne političke i gospodarske podružnice cjelovite, ujedinjene, povezane i slobodne Eu-rope vodio sam račun o njihovoj gospodarskoj snazi, o njihovoj potrebi vođenja politike, o izgrađenosti njihova zajedničkog životnog prostora, o njihovoj sposobnosti izumitelj-stva te unapređenja znanosti i tehnologije, ali i o potrebi održavanja političke ravnoteže u tim podružnicama.
Jedna mogućnost početnog okupljanja suverenih povijesnih država ili životnih prostora je stvaranje četiriju federacija unutar Europske zajednice mira i sigurnosti. Suvremene države bi se mogle okupiti oko četiriju gospodarski najjačih i politički iskusnih zemalja u slijedeće skupine obližnjih zemalja, koje se jedna s drugom dotiču na kopnu ili na moru:
Britanija
Britanija
Irska
Nizozemska
Danska
Švedska
Finska

Francuska
Francuska
Belgija
Španjolska
Portugal

Njemačka
Njemačka
Luksemburg
Poljska
Austrija
Češka
Latvija
Litva
Estonija

Italija
Italija
Malta
Slovenija
Hrvatska
Mađarska
Slovačka
Rumunjska
Bugarska
Grčka
Cipar

Prva skupina suverenih država položenih oko Sjevernog mora ima 136 milijuna stanovnika, ukupan godišnji domaći proizvod 4.740 milijarda američkih dolara, površinu kopna 1.186 četvornih kilometara, a mjeru izgrađenosti životnog prostora 2,0, ako je mjera izgrađenosti životnog prostora sredozemno.podunavske skupine 1,0.
Skupina atlantskih zemalja okupljenih uz Francusku ima 132 milijuna građana, GDP 4.400 milijarda američkih dolara, površinu kopna 1.272 četvorna kilometra, a indeks iz-građenosti životnog prostora 1,2.
Baltičko-srednjoeuropska skupina uz Njemačku ima 142 milijuna stanovnika, GDP 5.340 milijarda američkih dolara, površinu kopna 1.007 četvornih kilometara, a indeks izgrađenosti životnog prostora 1.6. (Mjera izgrađenosti njemačkog životnog prostora 5,3.)
Sredozemno-podunavsko-crnomorska skupina zemalja uz Italiju ima 120 milijuna sta-novnika, GDP 2.645 milijarda američkih dolara, površinu kopna 958 četvornih kilometara, a indeks izgrađenosti životnog prostora 1,0.
Raspon među političkim federacijama po broju stanovnika je 100:118, po površini ko-pna 100:130, a po ukupnom domaćem proizvodu 100:200. Očito je da se može napraviti i mnogu drugih podjela unutar jedinstvene Europske zajednice mira i sigurnosti.
Sjedišta federacija bi trebala biti blizu njihova prostornog-demografskog težišta, što bi značilo da sjedišta budu u Parizu, Londonu, Berlinu i Budimpešti. Sjedište Zajednice bilo bi prirodno u Beču, koji je prijestolnica neutralne države i koji je smješten blizu prostornog središta Europe.
Ako se ima u vidu da će se Europska unija svakako transformirati, valja pretpostaviti da će mjerila pristupanje dodatnih zemalja Zajednici biti drukčija od sadanjih mjerila pristupa Uniji. Pretpostavljam da će dinamika gospodarstva, obrana i sigurnost biti važniji od nekih izmišljenih vrijednosti kao što su neograničena i apsolutna ljudska prava. Stoga se može u konačnici očekivati da će gotovo cijeli europski prostor biti u Zajednici, uključujući Rusiju i Tursku te zemlje između tih dviju eurazijskih sila i sadašnje EU. U tom slučaju očito bi Turska i Rusija same bili političke „federacije“ Zajednice, a bi bilo uputno dodatno okupiti federaciju „pravoslavnih“ zemalja uz pridruženje svih jadranskih zemalja sredozemno-podunavskoj federaciji, kojoj bi mogle pristupiti Austrija i Češka. Slobodna, ujedinjena i federalizirana Europa bila bi jamac obrane, sigurnosti i mira.
Europa kao savez političkih federacija jedinačnih suverenih država čuvarica je europske po-sebnosti i pripadnosti, nositeljica je i braniteljica europske slobode i jedinstva, mira i ned-jeljive suradnje unutar sebe i suradnje s drugim životnim prostorima i kontinentima. Eu-ropska zajednica mira i sigurnosti ili europski savez suverenih država i njihovih političkih fede-racija određuje što je europsko, a što nije. Međutim, europski pristup čovjeku, narodima, svijetu, vrsti, biomu i Zemlji ne smije ostati zatvorenim u Europu. Širenje novog, izvorno europskog pristupa na cio svijet i prožimanje cijelog svijeta novim vrijednostima za globaliziranu vrstu, najbolji je način obrane Europe. Te će vrijednosti Europa iskušati u samoj sebi. Europa se ne može obraniti samo silom, koju imaju i drugi životni prostori ili gospodarskom snagom, koju vrijeme premješta iz jednih krajeva svijeta u druge, nego po-najbolje tako što će ona navesti svijet da na Europu gleda tako kako Europa gleda na nj. Nitko osim Europe ne može svijetu donijeti takvu blagovijest. Ostale velike povijesne životne zajednice uvijek su vodile račun samo o svojim probitcima ili su nastojale osvojiti svijet. Upravo tako je jedno vrijeme mislila i Europa, koju je takav pristup unizio u vrijeme kad je bila gospodaricom svijeta. Europa ima teško i dragocjeno povijesno iskustvo, ali i golem ljudski i idejni potencijal. Spas Europe je u kovanju novih ljudskih i životnih vri-jednosti za nju samu, ali i za cio svijet. Na to Europu prisiljavaju njezino opasno stanje i njezin težak položaj, u koje je ona dovela samu sebe. To je stvarnost Europe, koja se može promijeniti samo novim pristupom svemu u svijetu. Transformacije Europske unije nema ni bez transformacije kapitalizma ni bez transformacije globalnosti, a one traže kovanje i ugađanje novih vrijednosti.
Svaka strategija je u rješavanju problema i u uklanjanju nevolja. Iz svijeta, a ne samo iz Europe treba ukloniti nakazne, zastarjele i prijeglobalizacijske poglede na čovjeka i na Ži-vot. Svijet mora odgovoriti izazovu globalizacije vrste Homo sapiens. Europa može svijet nadahnuti za pravi odziv tom izazovu, prenoseći na svijet svoje novo, globalizacijsko na-dahnuće, koje će nastati iz puke nužde, koja neće stvarati nasilje i osvetu, kao što se oni drugdje stvaraju. Čovjek, Europa i svijet mogu se izbaviti iz stiske, u koju ih je navelo pri-državanje sustavâ uvjerenja, koji su neodržljivi u globalnom svijetu i štetni globaliziranoj vrsti. Europa može osloboditi svijet i vrstu iz okova koje je vrsta sama iskovala. Europa je u globalizaciji slabo prošla i zato se mora odazvati njezinu izazovu.
Bečki stožer Europske Zajednice je srčika Europe, živa zamisao i postupak, a ne mrtva ustanova. Savez je okupljalište ili forum političke i životne mudrosti, skupština, prava crkva – eklezija u grčkom smislu. Savez je mjesto dogovora i koordinacije, a ne diktata i na-metanja nečije vlastite ili tuđe volje europskim povijesnim suverenim narodima. Svaki suvereni europski povijesni prostor dat će stožeru Zajednice jednog izabranog kardinala, koji će u forum unijeti bojazan i nadu, duh i nadahnuće, mudrost i povijesnu misao svojeg naroda.
Uredi Zajednice imat će mnogo posla u pitanjima obrane i sigurnosti, gospodarstva, šire-nja Zajednice, promicanja međukontinentalne suradnje i mira u svijetu, iako će prava politika biti vezana uz federacije i izvirati iz njihove suradnje. Međutim, vrlo važan posao Zajednice bit će u području sustava uvjerenja. Zajednica treba preuzeti odgovornost za jasno od-ređivanje i za širenje jedinog sustava uvjerenja – sustava koji može spasiti vrstu od unu-tarnjih sukoba i uništenja. Sadašnji rašireni individualni terorizam – za razliku od ranijeg organiziranog terorizma, koji su mnogo ranije organizirale i države – pokazuje da je neo-bično važno kakve se ideje skrivaju u umovima ljudi. Sad se terorističke akcije izvode iz uvjerenja, a ne po zadatku.
Europi je potreban sustav uvjerenja za vrstu primjeren globaliziranom svijetu. Takav sustav uvjerenja ne može se uvriježiti, ako se bude zagovarala i njegovala multikulturnost. Multikuturnost iza koje se skrivaju endemne, rasne, klasne, plemenske ili stranačke sakralne i svjetovne vjere opreka je jednom zajedničkom sustavu uvjerenja, koji je bitan uvjet jačanja društvene kohezije. Snošljivost nije lijek za multikulturnost. Lijek protiv zaraze multikulturnosti je monokultura ili jedan jedini sustav uvjerenja za vrstu. Europa se već odrekla kršćanstva kao sustava uvjerenja koji je služio vlastima i olakšavao društvenu mo-bilizaciju. Zašto se i muslimani u Europi i drugdje ne bi odrekli mobilizacijskog i juridičkog vidika islama? Zašto islam ne okuplja ljude samo kao ljude – bez stege, koja njihovu zajednicu razlučuje od ostatka vrste? Sve vjere nastoje od ljudi napraviti nadljude, kako bi ih mogle instrumentalizirati. Čemu služi vječan, tobože nebeski i nepromjenljiv šerijatski zakon, koji je čista opreka pozitivnim zakonima, koje donose državne vlasti u stvarnim, sadašnjim prilikama života? Ljudi bi se trebali i morali držati samo sustava uvjerenja, koji ih vodi da ostale ljude vide kao što vide sebe i kao što očekuju od ostalih ljudi da vide njih. Europa treba pokazati netrpeljivost prema sitnim endemnim prijeglobalizacijskim božan-stvima.
Za uspostavu paneuropskog sustava uvjerenja važno je i to, da se ljudi okane potrošaš-tva, kao bitnog vidika liberalnog sustava uvjerenja ili svjetovne vjere kapitalizma. Umjesto da sebe vide kao nositelje društvenog uspjeha i rekordere te kao potrošače i uživatelje us-luga i kupovnih iskustava, ljudi sebe trebaju vidjeti kao stvaratelje te kao nositelje znanja i razumijevanja Života i pravog stanja čovjeka. To bi ih navelo da vide kako su svi ljudi je-dnako jadni i jednako vrijedni. Pod utjecajem medija i njihovih pismoznalaca ljudi na neb-rojene načine umišljaju da su to što čovjek nije i što ne može biti.
Europljanima valja odustati od neumornog izmišljanja i nametljivog zagovaranja ljuds-kih prava. Nametanje ideje o važnosti ljudskih prava sračunato je na slabljenje države, jer se dodjelom sve više prava država sama onesposobljuje za obnašanje odgovornosti za zadovoljenje životnih potreba ljudi i za ostvarenje ljudskih svrha. Mnoge organizirane skupine svojataju prava, ali ne žele preuzeti odgovornost za Život. Ljudska prva podmukli nadomjestak za zadovoljenje životnih potreba. Najnovije ljudsko pravo je pravo čovjeka na neplodnost, što je pogibeljno za vrstu života Homo sapiens. Treba li množidbu i dalje prepuštati ljudima i krajevima, koji se nisu u stanju odreći ideologija i vjera koje potkopa-vaju mir, sklad i sigurnost u nepovratno globaliziranom svijetu? Od Europljana mogu i moraju nastati drukčiji ljudi. Europu će spasiti obični, a ne posebni, ideologizirani i in-strumentalizirani ljudi.
Sustav uvjerenja ima u svakom društvu neposredan utjecaj na stanje sigurnosti. U glo-balnom svijetu visoke tehnologije i brzog napretka tehnologije nebrojene su mogućnosti stvaranja životne neizvjesnosti i nesigurnosti. Prva linija obrane i temeljne mjere sigurnosti moraju biti postavljene u ljudske umove, u koje životne zajednice zarana moraju usaditi dobro. U suvremenom svijetu odgoj mladunčadi, koji je vrsta Homo sapiens gotovo do kraja zanemarila, postaje najvažnijom djelatnošću ili zanimanjem ljudi. Europski čovjek se prvi mora obratiti na novu globalnu „vjeru“ ili na novi svjetovni, životni sustav uvjerenja.
Kaže se da sustavi uvjerenja ili vjere određuju identitet ili pripadnost. U globalnom svi-jetu globalizirane vrste jedinačni ljudi mogu i smiju pripadati samo vrsti Homo sapiens i zemljopisnom prostoru dok na njemu dograđuju životni prostor. Pripadnost vrsti i preda-nost dogradnji životnog prostora omogućuju čovjeku da ima zavičaj u svakom mjestu i domovinu u svakom kraju, u kojem se trsi dograđivati životni prostor, u kojemu se ljudi množe, hrane i brane odnosno zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Za dogradnju životnog prostora osim čovjekova znanja, razumijevana i stvoriteljskog napora potrebno je, da kapital bude privezan uz rad i prostor. Stoga se može govoriti o druš-tvenom kapitalu. Pripadnost jedinačnog čovjeka samo vrsti i njegova predanost dogradnji životnog prostora relativiziraju zemljopisni prostor i uključuju čovjeka u životni postupak. Tako čovjek ima život, a drugo mu se ni ne isplati stjecati. Zajednica u brizi za opću sigurnost treba pomagati ljudima da se odupru instrumentalizaciji putem prianjanja uz ideologije, koje ih navode na postupke, kojima pokušavaju nadoknaditi propadanje života u sebi samima. Ne valja podcjenjivati ulogu sustava uvjerenja u životu ljudi i u stvaranju mira i sigurnosti. Život se najbolje štiti pravim sadržajem čovjekova uma.

Zaključak
Europa propada od početka dvadesetog, američkog stoljeća. Ona vidljivo propada od izbija-nja financijske krize u SAD 2007. godine. Četiri su temeljna razloga propadanja Europe: (1) privrženost Europe kapitalizmu, koji počiva na dugu i nadmetanju, a ne na znanju, radu i zajedništvu; (2) globalizacija koja je Zapadu oduzela monopol na znanje, tehnologiju, industrijsku proizvodnju, kapital, nadzor na tržištem i na sustav uvjerenja; (3) neprikladnost političkog sustava Europske unije za uklanjanje političkih, gospodarskih, sigurnosnih, nacionalnih i ljudskih nevolja, koje su izazvali financijski kapitalizam i globalizacija vrste putem tržišta; te (4) njegovanje u Europi razornog liberalističkog sustava uvjerenja, koji je raspršio Europljane, koji bi se trebali okupiti na otpor propadanju.
Iznesena raščlamba stanja i položaja Europe i prosudba njezinih mogućnosti zagovara preobrazbu Europske unije u Europsku zajednicu mira i sigurnost u svrhu zdušnog pretresa i preobrazbe kapitalizma te istovremenog dužnog pretresa i preobrazbe globalnosti vrste Homo sapiens. Ključ uspjeha svih triju preobrazbi koje Europljani moraju obaviti je u kova-nju i širenju globalizacijskog sustava uvjerenja pripadnosti svih jedinačnih ljudi samo vrsti i životnom prostoru, kako bi se potrle sve svjetovne i sakralne vjere i ideologije, koje ra-zvrstavaju našu vrstu u radne i ratne brigade, koje međusobnim gloženjem i borbom stva-raju kaos diljem vrste Homo sapiens.
Bogata politička i idejna baština čini Europu sposobnom da ona jedina ponudi nada-hnuće, koje će predstavljati blagovijest za sve jedinačne lutajuće ljude i za sve unižene na-rode svijeta, koji su natjerani na međusobno nadmetanje kakvoga u ostalim vrstama života nema. Čovjek kao vrsta zaslužuje da ponovo postane kreativan graditelj svoje budućnosti. Čovjekovo stvarateljstvo je proizvod evolucije Života.
Europa svojim političkim izumiteljstvom treba u se unijeti mir i u sebi ga čuvati. To je Europa uspijevala činiti cijelo devetnaesto stoljeće temeljen „koncerta sila“. Neodvojljivo od toga bit će ljudsko i političko nastojanje Europe da za mir i suradnju životnih prostora nadahnjuje sve narode euroazijskog kopnenog masiva. Time će se zaštititi od prekomorske ugroze.

Continue Reading

21 svibanj 2015 ~ 2 Comments

ŠTO SAD, HRVATSKA? Poslije 25 godina!

ŠTO SAD?
1. Prestanak Hladnog rata i prestanak komunizma u Europi
2. Rasap Jugoslavije i obnova hrvatske države
3. Globalizacija i zamah financijskog kapitalizma
4. Preobrazba EEZ, proširenje EU i privatizacija hrvatskoga društvenog kapitala
5. Neokonzervativna revolucija u SAD, Velika recesija i stvaranje nereda u svijetu
6. Hrvatska pod hegemonijom Europske unije
7. Gušenje svjetskog nereda i uspostava globalne mreže životnih prostora
8. Izgubljena hrvatska politika i izgradnja životnog prostora RH
9. Političko buđenje za domovinsku mobilizaciju
10. Hrvatska politička misao za Hrvatsku, Europu i svijet

Demokratske izbore 1990. godine, koje je upriličio Savez komunista Hrvatske dobio je hrvatski narod, koji je htio Hrvatsku uzeti u svoje ruke. Poslije izborne pobjede hrvatskog naroda politički svijet je shvatio, da nije riječ prvobitno o uvođenju demokracije u Hrvatsku, nego o nastanku nove države. Narod je htio imati suverenu državu sa slobodno postavljenim političkim sustavom i s vlastitom vojskom.
Za svjetsku političku javnost – od Koreje i Kine preko Sovjetskog saveza do SAD – hrvatska država koja je nastajala bila je nepoznanica. Tuđi državnici su se počeli bojati hrvatske države i svoju bojazan su otvoreno iznosili hrvatskim državnicima. Međutim, političko vodstvo Hrvatske postupalo je kao vlast suverene države, što je uključilo i tajnu, ali zakonitu nabavku oružja iz inozemstva već u rujnu i listopadu 1990. godine, jer je narod na izborima pokazao da želi imati svoju državu. Hrvatsko političko vodstvo bilo je sastavljeno od političara, koji su se u zemlji i inozemstvu bili prekalili u području politike i to djelovanjem protiv politike prijašnje jugoslavenske jednostranačke vlasti i u područjima gospodarstva, obrane i kulture. Uz hrvatsku političku vlast stajala je i Crkva sa svojim po-vijesnim i suvremenim političkim iskustvom.
Hrvatska država bila je otvoreno napadnuta od jugoslavenske vojske izvana i iznutra, jer su jedinice JNA bile zakonito smještene u Hrvatskoj, a tom napadu pridružio se velik dio domaćeg ruralnog i pokrajinskog srpskog življa. Međutim, Republika Hrvatska se obranila od tad „treće najjače vojske u Europi“ i dobila rat protiv nje u Hrvatskoj. Hrvatska vojska bila je mnogoljudna; svi branitelji imali su otprije vojnu naobrazbu; postojao je sposoban i školovan časnički zbor; građani i poduzeća imala su financijske pričuve; , u vojsci je postojalo stručno i tehničko znanje; država je imala kapital i korisnu monetarnu politiku. Za cijeloga vrućeg rata, ali i za održavanja dugačke crte razdvajanja od srpskih pobunjeničkih snaga u nekoliko područja, hrvatsko gospodarstvo bilo je u punom zamahu. Radio je bankovni sustav; odvijala se industrijska proizvodnja za domaće građanske potrebe, izvoz i za hrvatsku vojsku; radile su rafinerije nafte i proizvodnja gnojiva; proiz-vodili su se lijekovi i vakcine; gradili su se i isporučivali brodovi; a najobilnija žetva pšenice u hrvatskoj povijesti 1990. godine zajamčila je opskrbu nasušnom hranom građanstva, vojske te naših prognanika i bosansko-hercegovačkih i izbjeglica. Inozemni dug hrvatske države bio je zanemarljiv u odnosu na godišnji domaći proizvod.
Hrvatska država znatno je pridonijela zaštiti i obrani BiH, stvaranjem i naoružavanjem Hrvatskog vijeća obrane, ali i opskrbom Armije Bosne i Hercegovine te djelovanjem protiv srpskih i srbijanskih vojnih snaga izravno iz Hrvatske i prije izvođenja redarstveno-vojnih akcija Bljesak i Oluja. Djelovanje hrvatskih vojnih snaga u BiH bilo je opravdano ugrozom cjelovitosti i opstanka Hrvatske i BiH, koje su dvije države na istoj zemlji. Nije se smjelo dopustiti da krajinska vojska i srpska vojska u BiH uz potporu srbijanske vojske nadziru ključno, strategijsko područje ukupnog prostora RH i BiH. Razlika u obrani i sudbini Sre-brenice i Bihaća, dviju „zaštićenih zona“ UN u Bosni i Hercegovini, pokazala je ne samo to, da je Hrvatska pružila pomoć narodu BiH, nego i snagu hrvatske države. Narod se aktivno uključio u obranu Hrvatske, ali je hrvatska država vodila i organizirala sve narodne poslove: politiku i geopolitiku, gospodarstvo, zaštitu i kulturu. Posebno vidnu, važnu, korisnu i spasonosnu ulogu u tomu teškom razdoblju hrvatske povijesti imala je državna Hrvatska radiotelevizija.
Ubrzo nakon prestanka rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine počelo je slamanje i kroćenje hrvatske države što je neizbježno vodilo slabljenju naroda. Slabljenje hrvatske države domišljeno je u Europi i počelo se provoditi takozvanom „političkom izolacijom“ Hrvatske i proglašenjem hrvatskog predsjednika autoritarnim vladarom. Hr-vatska je pod ucjenom morala dopustiti podmuklo podrivačko djelovanje „udruga gra-đanskog društva“, a pritisci na Hrvatsku su dolazili iz Bruxellesa zbog hrvatske politike obnove u ratu razorenih domova i povratka srpskih izbjeglica, ali i od tužiteljstva Među-narodnog suda u den Haagu, zbog navodnih ratnih zločina Hrvatske vojske. Tužiteljstvo je optužilo ukupno hrvatsko političko vodstvo za smišljen i organiziran progon Srba iz Hrvatske u akciji Oluja te za smišljeno izvođenje ratnih zločina i genocida. (Prizivno vijeće Haškog sudišta konačno je odbacilo zlobnu postavku tužiteljstva, ali su Hrvati pod sum-njom za tobožnji ratni zločin i genocid živjeli punih petnaest, a pod optužbom za to punih sedam godina.) Plaćene „udruge građanskog društva“ sustavno su putem medija jačale utjecaj manjina u domaćoj politici i utjecaj srpske politike u Hrvatskoj. Određeni domaći političari proglasili su Hrvatsku napadačicom na BiH, a u nekim političkim krugovima obnovljena je i postavka o genocidnosti hrvatskog naroda.
Smrću predsjednika Franje Tuđmana, koji je iz političkog vodstva bio uklonio mnoge političare koji su pomogli obnovu hrvatske države, hrvatski narod ostao je bez političkog vodstva. Dvjema promjenama Ustava pod konac 2000. godine razoren je hrvatski politički sustav. Pod novom vladinom koalicijom službenom ideologijom Hrvatske postao je anti-fašizam, a temeljnom geopolitičkom strategijom Hrvatske postala je „pomirba“ u regiji, koja se sastojala u popuštanju zahtjevima srbijanske politike i politike Republike Srpske u BiH. Takav pristup zadržale su i slijedne vlade HDZ-a, čije je vodstvo provodilo „detuđ-manizaciju“ stranke i hrvatske politike.
Kroćenje hrvatske države od „međunarodne zajednice“ i politički procesi unutar Hr-vatske stvorili su sadašnje teško stanje u Hrvatskoj i mučan život naroda. U Hrvatskoj je industrija skoro nestala. Ukupna razina političkog znanja i razumijevanja te razina uporab-ljivog znanja su se srozale. Oslabila je organizacijska sposobnost u narodu. Tehnologija se nije nakupljala puna tri desetljeća. Inozemni dug države nezaustavljivo raste. Pravosuđe je u rasulu, a zemljom vlada potpuna pravna nesigurnost. Korupcija i dalje cvjeta. Politika se vodi iz medija, umjesto da politika vodi medije. Najsposobniji i najbolje školovani ljudi napuštaju domovinu. Hrvatska je ostala bez vodećeg sloja u politici, gospodarstvu, sigurnosti i kulturi. Narod je ostao bez vodstva. Hrvatska je 1991. godine svladala srbijansku i domaću srpsku agresiju, ali bi se sad i u doglednoj budućnosti teško mogla obraniti, ako bi bila napadnuta. Političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u Hrvatskoj toliko je slabo, da narod već uviđa da u hrvatskoj državi nema prave vlasti. Državna vlast svedena je uglavnom na uzimanje poreza i na provođenje ovršnih prijedloga. Na vidiku je samo daljnje slabljenje države i propadanje naroda. Hrvati opravdano postavljaju pitanje: Što sad, nakon dvadeset pet godina samostalnosti hrvatske države? Čemu sad služi hrvatska država? Sadašnji dvadeset petogodišnjaci jamačno ne znaju kako je jaka bila hrvatska država kad je bila obnovljena. Tko im sad može reći da naša država opet može postati jakom?

1. PRESTANAK HLADNOG RATA I
PRESTANAK KOMUNIZMA U EUROPI

Razdoblje od provale Berlinskog zida 9. studenoga 1989. godine do raspuštanja Sovjetskog Saveza 25. prosinca 1991. godine vrijeme je prestajanja Hladnog rata. U tom razdoblju dogodio se i rasap Istočnog bloka (Vijeća za uzajamnu gospodarsku pomoć), a došlo je i do prestanka komunizma u Europi te do revizije rezultata Drugoga svjetskog rata, prvobitno do ponovnog ujedinjenja Njemačke i do raspada socijalističke Jugoslavije. Miran, „baršu-nasti“ razvod Češke i Slovačke dogovoren je 31. prosinca 1992. godine.
Prije izbijanja Drugoga svjetskog rata sjeverna polukugla Zemlje bila je podijeljena na kapitalističke zemlje (SAD, UK), koje su kao ideologiju ispovijedale liberalizam; nacionali-stičke zemlje (od Portugala do Kine i Japana), koje su zagovarale gospodarski nacionali-zam; te na Sovjetski Savez, koji je na ogromnom zemljopisnom prostoru kao ideologiju ispovijedao komunizam ili marksizam. Nastanak fašizma ili nacionalnog socijalizma te nastanak komunizma bili su posljedice nezajažljivog i agresivnog tržišnog kapitalizma, a Velika depresija poslije 1929. godine prouzročila je stvaranje njemačkog Trećeg Reicha i staljinističku kontrarevoluciju u Sovjetskom Savezu, kojom je Lenjinov liberalni, tržišni komunizam bio zamijenjen državnim socijalizmom. Nakon Drugoga svjetskog rata, koji je nepotrebnim napadom na Sovjetski Savez izazvao Treći Reich i u kojemu su nestali naci-onalni socijalizam i fašizam, uspostavljena je nova podjela na sjevernoj polukugli Zemlje. Podjelom na komunistički i kapitalistički svijet Europa je bila podijeljena po sredini.
Za vrijeme Hladnog rata bila je uspostavljena vojna ravnoteža (straha) između komunis-tičkog i kapitalističkog bloka, s tim što su se komunističkom bloku iz Azije pridružili Mongolija, Sjeverna Koreja, Kina i Vijetnam, a kapitalističkom bloku Japan i Južna Koreja. Postojana vojna ravnoteža postupno je omogućila razvijanje gospodarske suradnje među blokovima, pri čemu su sa zapadne strane prednjačile Švedska, Italija i Ujedinjena kra-ljevina. Međutim, sovjetske vlasti su usprkos gospodarskoj suradnji sa Zapadom ustrajavale na komunizmu i marksizmu kao ideologiji komunističkih zemalja te kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća počele novu ideološku ofenzivu na Europu. U Europi se pojavio eurokomunizam. Francuska je uz pomoć Njemačke na izborima 1981. godine jedva spa-šena za kapitalizam, a talijanski komunisti su u vrijeme teške političke krize podupirali demokršćanske vlade od 1978. godine. U isto vrijeme stvaran je pritisak na Jugoslaviju da se vrati u Istočni blok, a talijanski komunistički prvak Enrico Berlinguer imao je prijateljske odnose s Josipom Brozom. Nepromišljena sovjetska vojna invazija Afganistana zadala je smrtan udarac eurokomunizmu. Politički, gospodarski i vojni slom prenapregnutog sovjetskog carstva donio je i konačno uklanjanje utvare komunizma i marksizma iznad Europe i svijeta.
Sve velike ideologije, koje su usporedo i u brojnim varijantama vladale svijetom prije Drugoga svjetskog rata, bile su kao ideologije sredstvima ekspanzionizma, kolonijalizma, imperijalizma i hegemonije. One su nužno bile sparene s militarizmom ili s prijetnjom uporabe sile od države, koja se smatra jakom. Uklanjanjem fašizma ili nacionalnog socija-lizma i komunizma na europskoj političkoj pozornici ostao je samo liberalizam, koji se nije ni u novim okolnostima bio odrekao militarizma. Nositelji liberalizma nisu prepustili drugim narodima, državama i prostorima da slobodno biraju stupanj u kojemu će liberali-zirati svoja društva ili gospodarstva. Nositelji kapitala i pobornici stvaranja svjetskog slobo-dnog tržišta ustrajavali su na unitarnom, jednoličnom i potpunom liberaliziranju društava bez obzira na prilike u mjesnom društvu, na stupanj razvijenosti gospodarstva ili na politič-ku baštinu naroda.
U Europi, koja je poslije prestanka Hladnog rata bila privremeno nepodijeljena, na okupu se odjednom našlo previše nacionalnih država s razumljivim nacionalističkim raspoloženjem od Češke, triju malih baltičkih država bivših republika Sovjetskog Saveza i Hrvatske preko Ukrajine i Rusije do Kazahstana i Kirgistana. U svim zemljama „nove“ i „stare“ Europe trebalo je izgraditi jednak politički sustav, koji će omogućiti svjetskom slobodnom tržištu prožimanje svih nacionalnih društava, a slobodnom svjetskom kapitalu slobodno kolanje svijetom. Prodornost liberalizma kao ideologije kapitala, kapitalizma i kapitalista posljedica je nagona kapitala za slobodnim kolanjem i za traženjem mjesta najveće oplodnje.
Demokracija, nacionalizam ili politizam kao ideje i životne doktrine, po kojima stvaranje životnog prostora na određenom zemljopisnom prostoru pripada ljudima koji žive na prostoru i koji žele skupno proizvoditi životni prostor, nužno stoje u opreci sa slobodom tržišta i slobodom kolanjem kapitala. Brojne nacionalne države nastale rasapom sovjetskog bloka, Sovjetskog Saveza, SFRJ i Čehoslovačke odjednom su proglašene zaprekama za stvaranje novog svjetskog poretka, u kojemu će mjesne podružnice slobodnog svjetskog tržišta biti iščašene iz mjesnih gospodarstava i mjesnih, nacionalnih društava te biti samo međusobno umrežene u svjetsko slobodno tržište.
Proizvodnja i uređivanje mjesnog životnog prostora trebala se izvoditi iz daljine, iz vir-tualnog sjedišta kapitala, koji kao zemljopisno, političko i vojno uporište ima jednu, dvije ili tri države. Sve ostale države, uključujući i Rusku Federaciju koja ima zemljopisni prostor od više od 17 milijuna kvadratnih kilometara, postale su problematične.
Kao što je za Karla Marxa država kao takva predstavljala zapreku za izvedbu svjetske pro-leterske revolucije, tako je za nositelje i pismoznalce kapitala država kao takva postala zapre-kom za uspostavu jednog jedinog, cjelovitog neprekinutog političkog poretka za cijelu vrstu Homo sapiens koja okuplja na konačnoj Zemljinoj plohi sedam i pol milijarda ljudi. Kao što je Karl Marx bio odredio da država mora „odumrijeti“ ili usahnuti, tako su nositelji i pismoznalci svjetskog slobodnog kapitala propisali da država treba osiromašiti, razvlastiti samu sebe, pasti u dug i postati nemoćnom za sve osim za prikupljanje poreza od građana, ali ne i od kapitala.
Sovjetski prvak Leonid Brežnjev poslije provale sovjetske, istočnonjemačke, poljske, bugarske i mađarske vojske u Čehoslovačku 1968. godine obavljenu invaziju zemlje i sla-manje Praškog proljeća opravdavao je „ograničenom suverenošću“ svake socijalističke zemlje. Po Brežnjevljevoj doktrini ograničene suverenosti pojedine socijalističke države i narodi koji u njima žive po sili zajedničkog društvenog uređenja i zajedničke ideologije koju ispo-vijedaju prenose dio suverenosti na zajednicu država. U naše vrijeme, poslije prestanka Hladnog rata i što je još važnije poslije prestanka komunizma, kad je liberalizam ostao jedi-nom uvriježenom ideologijom ekspanzionizma, kolonijalizma, imperijalizma i hegemonije ograničenje suverenosti država provodi se u ime uvjerenja, da je svako „skretanje nacional-nih društava s puta liberalizma“ udar na slobodu tržišta, slobodu tržišnog nadmetanja i na slobodu kolanja kapitala.
Kao što je sahnjenje države bio izvorni izum marksizma i kao što je ograničenost nacio-nalne suverenosti bio domišljaj sovjetskog komunizma tako je kroćenje nacionalne države unutar svjetskog globalnog tržišta temeljna zasada liberalizma. Taj postupak nazvan je tran-zicijom.

2. DRUGI RASAP JUGOSLAVIJE
I OBNOVA HRVATSKE DRŽAVE

Druga Jugoslavija kao promašena politička tvorevina sila pobjednicâ Drugoga svjetskog rata rasula se usred općeg dizanja naroda u Istočnoj Europi, koji su se pobunili protiv podjele Europe na dvije hegemonije. Prva, kraljevska Jugoslavija također je bila promašena politička tvorevina sila pobjednicâ u svjetskom ratu. Ona se rasula pod udarom okupacijskih sila 1941. godine. Za tom nepovijesnom državom od mnoštva naroda, koju su u njoj bili utamničeni, žalili su samo Srbi i dio Crnogoraca.
Dvije od pet bitnih značajka države kažu, da pučanstvo treba skupno osjećati da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti te da pučanstvo čini zajednicu, u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti. U tom smislu Jugoslavija nije bila država i zato nije opstala.
Druga Jugoslavija je samo naoko bila socijalističkom državom. Socijalizam je – za razliku od monarhijske vlasti u prvoj Jugoslaviji – trebao biti sponom i unutarnjom stegom, koja će različite povijesne narode držati na okupu. Ipak, umjesto da socijalizam veže i steže narode, snažan nacionalizam, koji je u svim narodima bio odbojnom političkom silom, prevladao je privlačnu silu socijalizma i raspršio Jugoslaviju. Neriješeno nacionalno pitanje bilo je trajnim kamenom posrtanja i unutar jedine političke stranke od njezina utemeljitelj-skog kongresa u Vukovaru 1919. godine.
U mnoštvu narodâ, koje je „međunarodna zajednica“ bila osudila na dosmrtni zatvor u Jugoslaviji upravo zato da bi se riješilo „nacionalno pitanje“, bila su samo dva „konstitutivna“ naroda: Hrvati i Srbi. Međutim, ta dva naroda imala su oprečne političke misli ili političke filozofije. Srpska nacionalna politička strategija počiva na ideji, da Srbi kao narod dragovoljno služe jednoga gospodara, kako bi mogli gospodariti drugim na-rodom ili narodima. Hrvatska politička misao – koju su Hrvati prilagođujući se okolnos-tima koje je nametao geopolitički položaj njihove zemlje njegovali od Ljudevita Posavskog do Josipa Broza i poslije – sastoji se u samoupravi i ravnopravnoj suradnji s obližnjim narodima bez priklanjanja velikim silama.
Srbi, koji su neizlječivo zadojeni „velikosrpskim“ nacionalizmom, smatrali su oba puta da je Jugoslavija samo njihova država i da narodi osuđeni na zatvor u njoj trebaju služiti njima i njihovim materijalnim interesima. Srbi su smatrali da su ostali privedeni narodi u njihovu trajnom najmu. Rent-a-nation! Po nakanama svjetskih sila, koje su na istom prostoru utemeljile dvije propale države, Jugoslavija je bila zamišljena kao zemlja, u kojoj će nevoljni narodi imati bar kulturnu autonomiju, ako već ne mogu imati političku. Međutim, Srbi su činili sve da posrbe ostale narode putem medija, Partije, nametanja jezičnih dogovora, vojske, policije, vjere, monarhije, zapošljavanja u središnjim ustanovama, školskog sustava i kulture. To se vidi po jeziku Bošnjaka, koji je posrbljen od 1918. godine. (Makedonci su za kraljevske Jugoslavije smatrani „Južnim Srbima“.)
Da je i drugu Jugoslaviju potresalo nacionalno pitanje, a ne pitanje socijalizma ili možda demokracije vidi se po tomu, što se Jugoslavija rasula u međunarodnom ratu, za razliku od rasula Sovjetskog Saveza i razvoda drugog čehoslovačkog međunarodnog braka. Trusne 1990. godine Srbi nisu prihvatili demokratizaciju Jugoslavije, jer bi demokracija svim naro-dima zajamčila kulturnu i gospodarsku autonomiju. Tu autonomiju su dotad kako-tako omogućivali osobno Josip Broz i državni ustav, koji je on nametnuo Srbima 1974. godine, kako bi u prijelaznom razdoblju donekle zaštitio manje narode u SFRJ. Srbi su 1990. godine umjesto za demokracijom posegnuli za oružjem, kako bi Jugoslaviju poslije Josipa Broza pretvorili u svoju državu.
U SFRJ glavni politički prijepori nisu bili vezani uz marksizam, ideologiju, „putu u soci-jalizam“ ili uz komunizam, nego prvobitno uz politiku, državu i vladanje. To se dobro vidjelo po potpori, koju su srpski i crnogorski komunisti dali Staljinovoj odluci da se Josip Broz ukloni s vlasti.
Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata Staljin je kanio širiti sovjetsku carevinu na jug, jer je više nije mogao širiti na zapad, zbog prisutnosti zapadnih vojnih snaga u Europi. On je bio domislio stvaranje Balkanske konfederacije, koju bi sastavile Rumunjska, Bugarska, Jugoslavija, Albanija i Grčka, u kojoj se vodio građanski rat između komunističke vojske, koja je prije vodila otpor njemačkoj okupaciji i slabih kraljevskih, prozapadnih snaga. Jugoslavija je obilno pomagala komunističku vojsku, koju je vodio Markos Vafiadis. Kad su komunisti ostvarili vojnu prevagu u rat su se aktivno uključile SAD, a Jugoslavija se prestala upletati u grčke poslove. To Staljinu nije odgovaralo. Josipu Brozu nije odgovaralo da u Konfederaciju uključi „neslavenske“ narode: Grke, Rumunje i Albance. On je prvo namjera-vao Albaniju uključiti u Jugoslaviju i od nje, vjerojatno s Kosovom, napraviti sedmu repub-liku. Broz je u Konfederaciju želio uključiti još samo Bugarsku kao „slavensku“ zemlju, koja bi s Albanijom i Hrvatskom neutralizirala srpske vladavinske ambicije. To je bilo previše i za Staljina i za Srbe. Staljin je bio odlučio ukloniti Broza. U tomu nisu uspjeli ni on ni Srbi, ali je bugarski prvak Georgi Dimitrov bio likvidiran. Josip Broz je htio imati državu za sebe, ali ne i za Srbe.
Vladavina Josipa Broza u početku je po ustrojstvu bila centralistička, a po naravi staljinistička. Međutim, poslije uspjelog i žestokog obračuna sa Staljinom i s domaćim staljinistima, koji su pod imenom „informbirovaca“ bili internirani u poseban kazneni logor na Golom otoku, Josip Broz je počeo usiljeno decentralizirati i deetatizirati javnu vlast putem uvođenja samoupravljanja. Ostvaren je visok stupanj samouprave u javnim poslovima, postavljen je temelj za kulturnu autonomiju naroda, oslobođeno je i ohrabrivano poduzetništvo, stvoren je društveni kapital, u gospodarstvo su uvedeni tržišni odnosi, a državni gospodarski planovi svedeni su na strategijsko usmjeravanje industrijskih i infrastrukturnih ulaganja.
Broz nije bio decentralizirao Partiju. Zadržao je nadzor nad vojskom, a vojna obavje-štajna služba bila je pod nadzorom Brozu odanih hrvatskih časnika. Savezna država je sahnula, a jačale su republičke javne vlasti. Broz je bio siguran da moguće oporbene snage neće moći steći dovoljnu koncentraciju, da ugroze njegovu vladavinu. On je 1966. godine spriječio novi udar na svoju vlast i ohrabrio demokratizaciju političkog života sprva podupirući i djelovanje hrvatskoga političkog vodstva, koje se preobrazilo u takozvani Masovni pokret (MASPOK). Josip Broz je koncem 1971. uklonio hrvatsko vodstvo. Godinu dana poslije uklonio je i srbijansko vodstvo, koje je slijedilo nastojanja hrvatskog vodstva, ali je već godinu dana kasnije nametnuo Srbima novi ustav, koji je zajamčio i po-litičku suverenost republika. Broz i slaba Partija ostali su jedinim simboličkim sponama i stegama u SFRJ. Vrijeme je donijelo odlazak Josipa Broza, a deset godine poslije i nestanak Saveza komunista Jugoslavije.
Međutim, Srbi su uz potporu određenih snaga iz Slovenije odmah nakon Brozove smrti organizirali osvetu za Brozovu uklanjanje neospornog srpskog prvaka Aleksandra Ran-kovića i proglasili držanje hrvatskoga partijskog vodstvo najvećim političkim problemom u Jugoslaviji. Izmišljena afera u INI i provokativno djelovanje umetnutih prosrpskih obav-ještajaca unutar hrvatske političke emigracije u Njemačkoj trebali su diskreditirati hrvatsko partijsko vodstvo, ali se hrvatsko vodstvo tomu uspjelo othrvati i prisiliti organizatore napada i provokacija da sami povuku ili uklone svoje izvršitelje.
Godine 1986. objavljen je zloglasni Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, koji je otvoreno zagovarao pretvaranje jugoslavenske države u srpsku. Srbijanski nacio-nalistički, monarhistički i kršćanski disidenti dobili su putovnice da u Europi i SAD na-javljuju propast Jugoslavije i da zagovaraju njezinu zamjenu srpskom državom. Hrvatsko političko vodstvo dobivalo je iscrpne obavijesti o inozemnom djelovanju srpskog iseljeništva i političkih emisara. Hrvatski komunistički veterani, koji su bili stvarni vođe hrvatske Partije kao titoisti nisu se mirili s pretvaranjem Jugoslavije u srpsku državu. Oni su 1987. godine uredili da Franjo Tuđman dobije jugoslavensku putovnicu , a otkrili su mu i svoje „kontakte“ u hrvatskom političkom iseljeništvu, posebice u Kanadi i SAD, kako bi se hrvatsko iseljeništvo i prijatelji Hrvatske uključili u suzbijanje srpske ideje stvaranja Velike Srbije i u neutraliziranje srpske propagande.
Godine 1989. napravljen je čvrst sporazum između Franje Tuđmana i najužeg kruga njegovih domoljubnih političkih istomišljenika s najutjecajnijim baštinicima komunističke revolucije i pokreta otpora. To su bili oni ljudi, na koje je poslije Brozove smrti navalilo srpsko partijsko vodstvo. Stvoren je sporazum po kojemu su Franjo Tuđman i njegov krug dobili punu političku, materijalnu i medijsku potporu. Zauzvrat, Franjo Tuđman se obvezao da će zaštiti, sačuvati i uporabiti voljne komunističke ljude. Sklapanje sporazuma potaknulo je stvarno, skriveno partijsko vodstvo, koje je bilo uvjereno da se Savez komu-nista Hrvatske neće moći oduprijeti navali srpske „antibirokratske revolucije“, ali da bi Franjo Tuđman i hrvatski nacionalisti uz potporu Crkve i naroda to mogli učiniti.
Godine 1987. počela je hrvatska politička tranzicija iz socijalizma u kapitalizam, koja je u drugim zemljama počela istom nakon sloma komunističkih režima. Na vidjelo je ponovo izišla hrvatska politička misao. Došlo je do čudesne pomirbe u hrvatskom narodu, koji je od konca Prvoga svjetskog rata, u kojemu je napravljena prva marksistička, komunistička revolucija, bio izložen ideološkoj trodiobi na komuniste, nacionaliste i liberale. Pomirba je napravljena u svrhu obnove hrvatske države kao sredstva naroda. Nacionalni interes i državotvornost nadjačali su uvriježene podjele. Franjo Tuđman ispunio je svoje „dogovorne obveze“. On i njegovi ljudi uspjelo su se oduprli srpskoj političkoj i vojnoj agresiji, napravili državu za Hrvate te zauvijek uklonili prijetnju stvaranju Velike Srbije na hrvatskom povijesnom prostoru.
Nakon sastavljanja nove hrvatske vlade 30. svibnja 1990. godine hrvatski državnici ula-gali su velik napor da protivnicima i sumnjičavim prijateljima diljem svijeta objasne poli-tičku zamisao obnove hrvatske države. Ona je počivala na hrvatskoj povijesnoj političkoj misli, ali i na uviđanju stvarnog stanja u Jugoslaviji. Vijeće za nacionalnu sigurnost SAD prih-vatilo je u srpnju 1990. godine hrvatsku postavku o neodržljivosti „savezna vlade“ Hrvata Ante Markovića, jer se znalo i očekivalo da krug političkih ljudi oko njega ne može na skorim izborima za jugoslavenski parlament nadjačati nabujale nacionalističke snage ni u jednoj jugoslavenskoj republici i jer su bila zamrla industrijska ulaganja u SFRJ. Hrvatski političari su vješto iskoristili nasilnu politiku Beograda prema Albancima na Kosovu i iz-ložili uvidu totalitarističku i militarističku orijentaciju Beograda. Posebno izvješće Središnje obavještajne agencije SAD o Jugoslaviji od rujna 1990. godine potvrdilo je prosudbu da se vlada Ante Markovića ne može održati i da treba domisliti novi pristup jugoslavenskoj krizi.
Nova država Republika Hrvatska samo sedam mjeseci nakon proglašenja svoje nezavi-snosti postala je punopravnom članicom Ujedinjenih naroda.

3. GLOBALIZACIJA I ZAMAH
FINANCIJSKOG KAPITALIZMA

Stručna odredba globalizacije kaže, da je ona „postupak međunarodne integracije, koja nastaje razmjenom svjetonazora, proizvoda, ideja i drugih vidika kulture.“ Jačanju i ubrza-vanju postupka globalizacije znatno koristi napredak u izgradnje infrastrukture prijevoza i daljinskih veza, koje su prije uključivale telegraf i telefon, a danas digitalne mreže i Internet. Lagan i jeftin prijevoz i komunikacije stvaraju međuovisnost gospodarskih i kulturnih aktivnosti. Današnji val globalizacije nije prvi u povijesti. Počeo je u krilu Industrijske revolu-cije u 19. stoljeću, a ubrzao se koncem toga i početkom 20. stoljeća. Od konca Drugoga svjetskog rata do potkraj dvadesetog stoljeća globalizacija je u podijeljenom svijet tekla dvama odvojenim prostorima, da bi nakon svršetka Hladnog rata dobila neviđen zamah.
Spočetka se pod utjecajem ekonomista uzimalo, da je globalizacija obilježena: trgovinom i poslovanjem; kolanjem kapitala i ulaganja; selidbom i pokretima ljudi; te širenjem znanja. Kasnije su dodani novi vidici: izazovi očuvanja okoliša, globalno zatopljivanje, prekogranična opskrba vodom, onečišćenje zraka, prekomjeran ulov ribe i drugo. Global-ne vojne strategije i širenje posebnih ideologija se još ne spominje u štivu o globalizaciji.
Navedena odredba globalizacije prešućuje neke bitne činjenice, od kojih je jedna to, da je u svakom povijesnom uzorku globalizacije postojalo žarište ili zemljopisno uporište globalizacije. Usto, kad se danas raspreda o sadašnjem navratu globalizacije naglašava se, da su ključni čimbenici globalizacije tehnologija, transnacionalne korporacije i nacionalna država, ali se ne spominju posebna, odijeljena ideologija liberalizma, koja je enzim pos-tupka globalizacije, a niti to da iza tehnologije i transnacionalnih korporacija stoji kapital.
Ako se usporede tri prethodna navrata globalizacije: rimska globalizacija Sredozemlja, europska globalizacija Atlantskog oceana te rano razdoblje sadašnjeg navrata globalizacije, u kojemu su globalizirana sva svjetska mora, uočavaju se dvije kapitalne činjenice. Sredo-zemlje je bilo globalizirano na vesla; Atlantski ocean na jedra; a svjetska mora u devetnaes-tom stoljeću na parni stroj. U svakom od tih navrata široke globalizacije more je nudilo najlaganiji način prijevoza i komunikacije pa je globalizacija bila ograničena na mora. S druge strane ni u jednom od tih primjera globalizacije nisu se udaljena mjesta povezivala sama od sebe, bez snažnog političkog čimbenika ili političke vlasti, koja je svoje uporište imala na određenom mjestu, koje je imalo svoje gospodarske aktivnosti, tehnologiju, kapi-tal, vojnu silu, ali i ideologiju.
Rimljani su imali svoju carsku vlast i legionarsku infrastrukturu; Portugalci i Španjolci, Nizozemci i Belgijanci, Francuzi i Englezi imali su svoje kraljevine i svoje carevine. Pos-tupak globalizacije nije bio samorodan i raspačan, nego usredotočen i usmjerivan. Prvo je bila jaka vlast na jednom mjestu, a poslije je ta vlast za sebe i za svoj prostor stvarala vlastitu globalnu mrežu. To najbolje pokazuju sukobi i ratovi među imperijalnim silama, koje su „globalizirale“ svjetska mora.
Tijekom Industrijske revolucije, koja je svijetu dala ne samo parne brodove, nego i parne vlakove, bila je stvorena široka željeznička mreža na svim kontinentima. Posebno je važnim postao eurazijski prostor, koji je bio povezan od Atlantskoga do Tihog oceana. Abraham Lincoln i Cecil Rhodes, Otto von Bismarck i Vladimir Lenjin, Adolf Hitler i Josif Staljin bili su uočili važnost kontinentalnog prostora. Koncem devetnaestog stoljeća u jeku industrijskog kapitalizma i „industrijske“ globalizacije prostor je imao važnu ulogu, jer se na njemu radilo i proizvodilo. Globalizacija je tražila rad, napor i poduzetnost u uporištima globalizacije. Industrijska globalizacija je prije svega tražila državu i politiku.
Zašto bi danas bilo drukčije? Danas također postoji politika globalizacije. Postoje voj-ske, tržišta i ideologija, tehnologija i korporacije, ali danas iza svih tih čimbenika globaliza-cije stoji novac ili kapital. Nakon vesala, jedara i parnih strojeva, koji su parali svjetska mora danas postoji novac, koji para ne mora ili kopnene masive, nego virtualno digitalno more ili svod, koji se uzdigao i nad mora i nad kopna. Danas se postupak globalizacije ubrzava, širi i produbljuje bez rada, napora i poduzetnosti. Kapital ili novac bez imalo ljudskog napora, rada i poduzetnosti upravlja digitalnom infrastrukturom na digitalnom svodu koji se nadvio nad cijelu vrstu, koja je raspršena pristajanjem uz ideologiju liberalizma, koja traži nadmetanje i u radu i u potrošnji. Kao što su misionari kolonijalnih sila nastojali pokrštavati „pogane u barbarskim narodima“, tako sad kapital nastoji provesti „emancipaciju“ vjernika ili pripadnika naroda u svjetsko „otvoreno društvo“. Raspršenje vrste je potpuno. Globalno poslovanje danas teško pritiskuje cijelu vrstu Homo sapiens.
Usto, za razliku od prijašnjih uzoraka globalizacije danas je uloga mjesne vlasti smanjena i unižena. U prijašnjim primjerima globalizacije mjesna vlast bi bila zamijenjena središnjom imperijalnom vlašću. Danas mjesne vlasti uopće nema. Teoretičari globalizacije spominju ulogu nacionalne države u postupku globalizacije, ali ta uloga bila je pasivna. Države su provele liberalizaciju i otvorile svoje granice za sav mogući promet, prijevoz, prijenos ili prelazak; država se sama odrekla svojih prirodnih i zakonitih političkih i gospodarskih ovlasti; država je privatizirala politiku, imovinu, društveni kapital, obranu i zaštitu, medije, znanost i kulturu. Društva su se pretvorila u tržišta odnosno u mjesne podružnice svjetskog tržišta.
U postupku pregovora u okviru GATT-a (General Agreement on Tariffs and Trade, Opći sporazum o carinama i trgovini) tijekom takozvanog Urugvajskog kola (1986.-1994.), u ko-jemu su sudjelovale 123 zemlje uklonjena su sva ograničenja za inozemna ulaganja i otvo-reno je trgovanje u uslugama, posebice u bankarstvu, osiguranju, agraru i u području ko-munalne infrastrukture. Za trgovinsku stegu i za nadzor provedbe dogovora utemeljena je Svjetska trgovinska organizacija (WTO).
Država je preuzela ulogu sluškinje svjetskog slobodnog tržišta i kapitala koji stoji iza tr-žišta. Danas se politika ne vodi političkim, nego financijskim sredstvima. U takvom stanju postali su ugroženima svi mjesni životni prostori. Prije su jedni narodi drugima otimali zemljopisni prostor, kako bi povećali svoj životni prostor. Tijekom Industrijske revolucije ljudi su se prihvatili izgradnje ili proizvodnje životnog prostora na raspoložljivom zemljo-pisnom prostoru. Japan i SR Njemačka su poslije Drugoga svjetskog rata izvele gospodar-ska čuda na svojim skučenim zemljopisnim prostorima upravo izgradnjom velebnih živo-tnog prostora. Globalizacija „na kapital“ lišila je sve narode njihova zemljopisnog prosto-ra, pretvorila ga u mjesto kapitala te počela daljinski uređivati tuđi životni prostor. Ipak, naša vrsta treba imati životni prostor, treba ga stalno dograđivati i treba njime sama up-ravljati. Kapital ne smije zadržati sadašnju silu i ovlasti.

4. PREOBRAZBA EEZ, PROŠIRENJE EU
I PRIVATIZACIJA HRVATSKOGA DRUŠTVENOG KAPITALA

Neposredno poslije Drugoga svjetskog rata hrvatski narod i njegova država bili su pritis-nuti dvoslojnom hegemonijom – iz Beograda i Moskve. Od 1948. godine Hrvati su prebi-vali u centraliziranoj jednostranačkoj državi. Ustavom 1974. godine SFRJ je postala decentraliziranom državom. Godine 1991. Hrvati su se oslobodili i takve države. Uz takav povoljan položaj svoje države, kakav nisu imali stoljećima, Hrvati su pohrlili u EEZ, ali ih je „u Europi“ nakon takozvanog pristupnog postupka dočekala nova dvoslojna hegemonija – iz Bruxellesa i Washingtona. Hrvati su pristupom Uniji jednu hegemoniju, koje su se dugo oslobađali zamijenili drugom, koje će se oni – po svojoj vjekovnoj navadi – nastojati osloboditi. Taj posao čeka i druge narode privedene u EU.
EU kao hegemonija nastala je naglom preobrazbom EEZ, koja je bila savez suverenih država, koje na svoja zajednička tijela nisu bile prenijele ni trunak svoje nacionalne suve-renosti. EEZ je nastala u velikoj nuždi, kad je Zapadna Europa bila pod ozbiljnom prijet-njom Sovjetskog Saveza, koji nije prijetio samo narodima, nego i kapitalizmu kao društve-nom sustavu. Tako je došlo do utemeljenja EEZ.
Dana 4. ožujka 1947. godine između Francuske i Ujedinjene Kraljevine u Dunkurqueu je potpisan Sporazum o savezu i uzajamnoj pomoći protiv mogućeg njemačkog napada. Danas je teško shvatiti umove, koji su domislili taj sporazum. Sporazum je stupio na snagu 8. rujna iste godine, a dopunjen je Sporazumom u Bruxellesu slijedeće godine. Međutim, 4. travnja 1949. godine utemeljen je Atlantski savez, a već 23. svibnja od triju zapadnih zona okupira-ne Njemačke napravljena je Savezna Republika Njemačka, s Bonnom kao glavnim gra-dom. Njemačka država primljena je u NATO na desetu obljetnicu svršetka Drugoga svjetskog rata i postala njegovom glavnom europskom silom zajedno s Ujedinjenom Kra-ljevinom i Francuskom, koja je svoje snage počela povlačiti iz djelatnog sastava Saveza od rujna 1958. godine. Sjedište Saveza preneseno je iz Pariza u Bruxelles.
Od Schumanove deklaracije objavljene 9. svibnja 1950. godine šest europskih zemalja po-čelo je dogovorno izgrađivati svoj životni prostor. To se događalo u poraću teškog rata nakon gubitka života u svim europskim zemljama, s nedostatkom muškog pučanstva, s gradovima punim razvalina, pod prijetnjom Sovjetskog Saveza i uz snažne komunističke partije u Italiji i Francuskoj. U malo vremena došlo je do procvata gospodarstva u svim članicama EEZ, koji je trajao do oko 1975. godine. U EEZ vladala je puna zaposlenost. Može se reći da je u Zapadnu Europu bilo uvedeno „samoupravljanje“. Došlo je do na-kupljanja javnog ili „društvenog“ kapitala putem silnog širenja državnih poduzeća. U Uje-dinjenoj Kraljevini vlada je 1945. i 1946. godine privatizirala 70% industrijskih poduzeća i sustava infrastrukture. To razdoblje ekonomisti nazivaju Zlatnim razdobljem kapitalizma. SAD snažno su podupirale obnovu i razvitak Zapadne Europe ne samo provedbom Marshallova plana (European Recovery Programme, Europski program obnove) utemeljenog 3. travnja 1948. godine, nego i izravnim privatnim industrijskim ulaganjima. Zapadna Europa nije se bila branila i obranila oružjem, nego stvaranjem izdašnog i dinamičnog životnog prostora.
Četrdesetak godina nakon Sporazuma u Dunkerqueu došlo je do prestanka sovjetske opas-nosti i do nove grozničave europske utrke s vremenom. Dana 9. studenoga 1989. otvoren je Berlinski zid; 3. listopada 1990. godine ponovo je ujedinjena Njemačka; 25. prosinca 1991. dogovoreno je raspuštanje Sovjetskog Saveza; 15. siječnja 1992. godine zemlje EEZ priznale su Hrvatsku i Sloveniju kao suverene države; 7. veljače iste 1992. godine u Maas-trichtu je odlučeno, da se EEZ pretvori u Europsku uniju; dana 1. studenoga 1993. godine Sporazum iz Maastrichta stupio je na snagu; godine 1995. EU je donijela odluku o uvođenju eura kao zajedničkog novca; godine 1999. euro je postao obračunskom jedinicom; a 2002. godine euro je stupio u stvarni opticaj u obliku novčanica i kovanica.
U postupku preobrazbe EEZ u EU počela je borba za uključenje „novih“, istočnoeu-ropskih država u Uniju. One su se postupkom „tranzicije“ trebale kvalificirati za članstvo, ne više u EEZ, nego u Uniji, koja je unitarna politička tvorevina bez suverenosti. Unija je postala sredstvom transmisije hegemonije SAD nad Europom. Europska Unija kao opu-nomoćenica kapitala, koji ima zemljopisno, političko, vojno i ideološko uporište u SAD, sputava svoje narode, kako oni ne bi sami ili skupno „samoupravno“ poduzeli što treba, da promijene sadašnje srozavanje politike, gospodarstva, sigurnosti i života u Uniji te se počeli prilagođivati novom stanju u svijetu, koji je globalizacija vrste uzburkala.
Predloženim sporazumom SAD i EU nazvanim TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership, Prekooceansko trgovinsko i investicijsko ortaštvo), ako na nesreću bude prih-vaćen u Europi, EU bi trebala preuzeti obvezu da se neće reformirati, kako bi se prilagodila teškim okolnostima, u kojima europski narodi ljudski propadaju. Sadašnja politika EU kao nesuverenog političkog ustroja osim što upropaštava gospodarstva svojih naroda vodi podjeli Europe i izolaciji same Unije. Susjedstvo EU nije više Eurazija, nego Afrika, koja je politički, gospodarski i sigurnosno uzburkana te ljudski nepredvidljiva, dok politika SAD lebdi nad sadašnjim kaosom u cijeloj Africi.
Predloženi sporazum TTIP trebao bi smrznuti političku hegemoniju SAD nad narodima Unije. Taj bi sporazum bio prihvatljiv, a američka hegemonija bila bi podnošljiva, da se barem europsko gospodarstvo širi i da jača. Oprečno tomu, europsko gospodarstvo propada. Uz sadašnji buran i dramatičan dolazak azijskih i afričkih izbjeglica u EU gospodarska stagnacija uz povećanje pučanstva predstavlja opadanje. Europa se pretvara u „grobnicu svijeta“. Smrzavanje europske politike i sustavno propadanje gospodarstava EU otvara probleme – kakvih nije bilo i kakvih nije moglo biti u EEZ – između zemalja Unije i nje same. Nepotrebno se stvara netrpeljivost europskih građana ne samo prema SAD, nego i prema kapitalizmu, koji se od kapitalizma rada, proizvodnje i poduzetnosti Zlatnoga razdoblja izrodio u liberalni financijski kapitalizam. Zadnje što bi danas trebalo Europi i svijetu je stvaranje u Europi revolucijskog ozračja.
EU treba reformirati svoje unutarnje odnose. Ona se treba preobraziti u kontinent rada, proizvodnje i društvenog kapitala. Europa ne podnosi hegemoniju. U njoj samoj se hege-monija nije nikad mogla ustaliti. Zašto bi tako trebalo biti u vrijeme kad su i svijet i vrsta Homo sapiens već globalizirani? Odnosi unutar vrste trebaju se izgrađivati, a ne nametati. Naša vrsta je dinamična i kreativna.
Hrvatska je uoči Domovinskog rata imala veliku dragocjenost u društvenom kapitalu, koji se trebao pretvoriti u narodni. To je bila nakana izvornog Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. U prvom valu pretvorbe, prije nego što su tri vlade od konca 1991. godine izmjenama unakazile Zakon, golem broj građana uključio se u dioništvo. Kasnije uvedeni propisi odvratili su građane od namicanja dionica poduzeća, jer je uz ostalo Vlada u prosincu 1992. godine „uredbom sa snagom zakona“ podržavila polovicu svakog nepretvorenog poduzeća i neprivatizirani udio svakog pretvorenog poduzeća.
Banke i zdravstvene ustanove bile su izuzete od pretvorbe po izvornom zakonu od trav-nja 1991. godine. Banke su nakon privatne pljačke i državne sanacije privatizirane i prodane tuđim bankama. Zagrebačka banka nije bila ni opljačkana ni sanirana, ali je i ona prodana tuđoj banci. INA, Hrvatski telekom i drugi sustavi infrastrukture bili su u državnom vlasništvu, a država je „sanacijama“ i davanjem jamstava stekla udjele u mnogim poduzećima, kao što je bila većina brodogradilišta. S vremenom je hrvatska država svoje udjele u poduzećima budzašto prodala, najčešće u postupku „stečaja s restrukturiranjem“.
Tako je Hrvatska rasula svoje veliko društveno blago. Međutim, to se dogodilo i u zemljama EEZ-a, koje nisu imale društveni, nego državni kapital. Privatizacija se u zem-ljama EEZ-a provodila izravnom prodajom svih državnih poduzeća, čak i velikih mono-polističkih sustava infrastrukture, kao što su bili telekomunikacijske kuće, poduzeća za proizvodnju i distribuciju plina i električne energije te poduzeća za opskrbu vodom i za odvodnju.
Ako se uzme u obzir to, da se državni kapital u pojedinim zemljama EEZ-a mogao smatrati „društvenim“ gledajući s razine Zajednice, može se reći da je društveni, nacionalni kapital potpuno privatiziran i u Zapadnoj Europi. Države sad umjesto prijašnjeg bogatstva imaju samo dug. U Njemačkoj i Italiji još 1970. godine državno bogatstva bilo je jednako jednom godišnjem domaćem proizvodu, a privatno bogatstvo vrijedilo je samo dva odnosno tri godišnja domaća proizvoda. Godine 2010. privatno bogatstvo iznosilo je četiri odnosno čak sedam godišnjih proizvoda, a svaka od spomenutih država imala je javni dug u vrijednosti većoj od jednog domaćeg proizvoda.
Javnog kapitala u Europi više nema. Države su ostale bez pričuva i bez tekućih sredstava, a ne smiju se zaduživati kod svojih središnjih banaka. Sav kapital je u rukama privatnih osoba i on može svoj nagon za množenjem iskaljivati na bilo kojem mjestu na Zemljinoj plohi. Tako su životni prostor u RH i nacionalni životni prostori u EU ostali bez svojeg kapitala, a u privatni kapital se narodi ne mogu pouzdati. Odnošenje kapitala iz životnih prostora vodi siromašenju i umiranju država, koje narodi ipak trebaju.

5. NEOKONZERVATIVNA REVOLUCIJA U SAD,
VELIKA RECESIJA I STVARANJE NEREDA U SVIJETU

Amerika je bila zemlja osvajanja prostora otkad su u nju došli prvi engleski „presađeni“ puritanci. Vlasti u uspostavljenim prvim kolonijama, ali poslije i vlasti SAD poticale su useljavanje Europljana, koko bi novi siromašni doseljenici, koji su bili gladni obradljive zemlje, osvojili dodatan prostor za američku državu. S vremenom bi osvojena područja bila proglašavana saveznim državama i uključivana u američku političku zajednicu.
Udarac i preokret u širenju američkog državnog prostora bilo je izbijanje SAD na obalu Tihog oceana. Širenje je trebalo prestati ili ga je trebalo nastaviti preko mora. Nakon uspjelog rata protiv tad već jadnog španjolskog carstva 1898. godine, SAD nisu mogle dugo držati osvojene Filipine i Kubu pa im je od plijena ostao samo Porto Ricu, koji je još američki teritorij, ali nije i savezna država. Iako je bila postala najjačom gospodarskom silom svijeta, America zbog svoje zemljopisne izolacije nije imala snage za uspostavu pre-komorskog političkog carstva vojnim načinom.
Umjesto vojnog i političkog načina stvaranja utjecaja u svijetu i izvlačenja materijalne koristi SAD su pod demokratskim predsjednikom Woodrowom Wilsonom (1856.-1924.) nastojale iskoristiti svoju pobjedu u Prvome svjetskom ratu da „izvozom kapitala i demokracije“ osvajaju svijet. Taj pokušaj nije uspio, zbog odbijanja Ujedinjene Kraljevine i Francuske da svoje kolonije stave na tržište.
Drugi pokušaj američkog osvajanja svijeta napravio je predsjednik Franklin Roosevelt (1882.-1945.) u Drugome svjetskom ratu, ali je i taj pokušaj propao. Francuska i Ujedinjena Kraljevina otpustile su kolonije, ali je Sovjetski savez osvojio polovicu sjevernog svijeta i s vremenom uspostavio snažan politički utjecaj u nizu velikih nekomunističkih zemalja, u prvom redu u Indiji i Egiptu. Treći takav pokušaj napravio je (opet) demokratski predsje-dnik Bill Clinton (1946.-), ali se taj pokušaj rasplinuo prvobitno zbog općeg jačanja Kine i Indije, antiliberalne kontrarevolucije u Rusiji i blage islamističke revolucije u Turskoj.
Nakon svakoga od tih triju pokušaja osvajanja svijeta putem izvoza kapitala te izvoza demokracije, ideje ljudskih prava ili ideologije liberalizma kao sredstava potkopavanja tuđih država i slabljenja otpora kapitalu, republikanci su u SAD izazvali i svijetom proširili recesiju (1929.-1940., 1968.-1975. i 2008.-2015.), u kojoj bi se putem kredita i izmišljenih novih financijskih vrijednosti bogatstvo iz rada prelijevalo u slobodan kapital.
Svjež primjer tomu je vladavina 2001.-2009. godine republikanskog predsjednika Georgea W. Busha (1946.-), koji je utaman nastojao pokoriti svijet ne kao demokrati kapitalom i izvozom demokracije, nego politikom i oružjem. Georgea W. Busha na vlast su doveli neokonzervativci, koji su iz Bijele kuće izveli političku revoluciju, u globaliziranom svijetu (!) zaveli SAD u ratne pustolovine u Afganistanu i Iraku te upriličili strašnu financijsku krizu 2007./2008. godine i slijednu svjetsku Veliku recesiju koja još traje.
Neokonzervativci kojima pripadaju Dick Cheney (1914.-), Donald Rumsfeld (1932.-), Paul Wolfowitz (1943.-), da spomenem samo najpoznatije, imaju dugu političku tradiciju. Prvu posebnu, tijesno vezanu skupinu političkih aktivista, koji su poslije postali neokon-zervativcima, činili su trockistički intelektualci, koji su se kao mladi ljudi 1945. godine okupljali oko kasnije propale Socijalističke stranke pa poslije oko također propale Socijal-demokratske stranke SAD. Svi su bili rođeni oko 1920. godine i svi su odreda bili ruski ili istočnoeuropski Židovi, koji su bili pod utjecajem trockističke boljševičke struje u Sov-jetskom savezu. Oni su poslije suzbijanja trockizma u SSSR i uklanjanja Leona Trotskog nastavili svoje djelovanje u SAD.
Poslije propasti dviju političkih stranaka uz koje su se bili vezali, budući neokonzerva-tivci su se 1960. godine okupili oko svojega novog časopisa Commentary, koji otad uređuju otac i sin, Norman i John Podhoretz. Od dvadeset jednog izvornog „neokonzervativca“ devetnaestorica su bili istočnoeuropski Židovi. Tjednik Commentary glasilo je udruge Ame-rican Jewish Committee.
Ratne 1968. godine u SAD se kao odgovor na Rat u Vijetnamu javila Nova ljevica, koja je imala podlogu u američkom narodu i koja je s vremenom na vlast dovela Jimmyja Cartera (1924.-). Pojavom Nove ljevice američki trockisti ili, kako su sebe sprva sami nazivali, „lijevi antistaljinisti“ shvatili su da na ljevici više nema mjesta za njihovo djelovanje pa su se premjestili na krajnju desnicu i postali „neokonzervativcima“. Neokonzervativci su prodrli u Bijelu kuću već za predsjednika Richarda Nixona (1913.-1394.) i u njoj djelovali za predsjednika Ronalda Reagana (1911.-2004.), ali bez velikog uspjeha. Za predsjednika Georgea W. Busha oni su upravljali SAD. Pravljenje Velike recesije od 2008. godine bilo je posljedicom promašenog Rata protiv terora, za kojega se i prije izbijanja recesije obavljalo gomilanje slobodnog kapitala i zaduživanje rada. Stvaranje bogatstva putem domišljanja i prodaje bezvrijednih financijskih proizvoda bit je američkog financijskog kapitalizma. Za neokonzervativce je bitno da izvoze revoluciju bilo boljševičku pod okriljem Trotskog bilo liberalističku pod okriljem kapitala.
Nakon sloma neokonzervativne revolucije SAD su se našle u strategijskoj nedoumici. Sadašnji predsjednik SAD Barack Obama (1961.-) predsjednik je američke nacionalne nedoumice i balzam ili pomast za otvorene rane Amerike, od kojih je jedna crnačko pita-nje, koje je izborom „afroameričkog“ predsjednika bilo zataškano na osam godina.
Bez obzira na to navaljuje li slobodan svjetski kapital na mjesna tržišta uz uporabu ili bez uporabe američke vojne sile, sva mjesna tržišta, mjesna proizvodnja, mjesni kapital i mjesni narodi već su desetljećima daljinski ugroženi. Ta ugroza je poslije sloma sovjetskog bloka postala pogibeljnijom. Mnogi narodi izvan Zapadne Europe počeli su se odupirati toj ugrozi, kako bi za sebe spasili mjesni životni prostor.
Otpor naroda navali slobodnog kapitala i ideologije liberalizma te nastojanje države da zaštiti svoj narod i njegov životni prostor kažnjava se potkopavanjem države. Financij-skom kapitali-zmu, u kojemu se kapital množi mimo rada, proizvodnje i poduzetnosti, odgovara slaba država. Međutim, država koju je kapital oslabio ili čak oteo narodu kup-njom mjesne politike i domaćih nositelja vlasti postaje predmetom nasrtaja posebnih mje-snih interesa, koji nastoje državu prisvojiti za sebe pod izlikom obrane interesa cijelog mjesnog pučanstva. Slaba država, koju svatko nastoji prisvojiti, nije više od koristi ni kapi-talu.
U kakvom je stanju država ili u kakvo stanje ona može uskoro zapasti u zemljama kao što su Tajland, Kina, Filipini, Jemen, Somalija, Tunis, Alžir, Egipat, Libija, Sirija, Novi Irak, Nigerija, Kenija, Čad, Uganda, Južna Afrika, Burundi, sjevero-istok Indije, Afganistan, Rusija, Ukrajina, Turska, Makedonija, BiH, Francuska, Danska ili Njemačka? U kakvom su stanju SAD? Ne treba ni spominjati otvoreni politički pritisak ili pritisak gospodarskim sankcijama na Iran, Sjevernu Koreju, Rusiju, Njemačku, Mađarsku ili Grčku.
Pošast unutarnjih ratova koja je okužila nebrojene zemlje posebna je značajka ne samo našeg vremena, nego prvobitno prezrelog financijskog kapitalizma. Takve pojave prije globalizacije svijeta i vrste nije bilo. Iskustvo širenja i produbljivanja sadašnjeg kaosa u svijetu, ali i uspjeh otpora kapitalu nekih velikih zemalja starih, povijesnih naroda donijeli su dovoljno iskustvo, na temelju kojega bi SAD kao država mogle uvidjeti, da trebaju pre-stati služiti kao zemljopisno, političko i vojno uporište kapitala. SAD trebaju u svojem vlastitom interesu odbaciti i strategiju osvajanja svijeta izvozom kapitala i demokracije, ali i strategiju dominacije u svijetu uporabom politike i sile. Državi i narodu daleko najjačeg gospodarstva svijeta najviše bi nosila ravnopravna suradnja.

6. HRVATSKA POD HEGEMONIJOM EUROPSKE UNIJE

Stanje u hrvatskom životnom prostoru stalno slabi, a narod u njemu i dalje propada. To je sažeto „izvješće o stanju nacije“ poslije dvadeset pet godina trajanja obnovljene hrvatske dr-žave. Država i narod bi se trebali hitno uhvatiti u koštac s propadanjem i početi obnavljati hrvatski životni prostor, da bi u njemu ljudi mogli živjeti i napredovati te da iz njega ne bi trebali bježati.
Međutim, država i narod sad ništa ne poduzimaju. Oni bi nešto poduzeli, ali ne mogu i ne smiju poduzeti ništa, što bi za narod i za Život trebalo poduzeti. Hrvatska država nije samostalna, a narod nije slobodan. Hrvatska i hrvatski narod našli su se svojom voljom pod dvoslojnom hegemonijom: RH je pod političkom i gospodarskom hegemonijom EU, a EU je pod istom takvom hegemonijom SAD. Dodatno, ni SAD nisu slobodna politička zajednica. One su u vlasti svjetskog slobodnog kapitala i one mu služe svojom političkom, gospodarskom i vojnom silom.
Ovisnost Hrvatske kao političke zajednice označena je blagom riječju „hegemonija“, jer je RH nominalno suverena država. Ona je članica UN, ali je kao da i nije. Uporabljena je upravo riječ „hegemonija“, iako su RH i nad njom EU dio neformalnog carstva svjetskog kapi-tala, pobliže gospodarskog carstva, koje osim EU uz SAD okuplja i neke druge njima politički podložne zemlje svijeta.
U ekonomskom imperijalizmu vojnu prisilu zamjenjuje gospodarsko nasilje. Carstva su vla-dala tuđim tržištima i platnim prometom putem nadzora nad uvozom i izvozom robe te ulaganjem kapitala. Kasnije je sredstvima nadzora dodano bankovno poslovanje. Za nepo-sluh u vođenju vanjske i unutarnje politike periferija carstva kažnjavala se ustezanjem ulaga-nja i zabranom izvoza proizvoda u jezgru carstva. Suvremena carstva su po naravi gospodarska, jer je u povezivanju gospodarstava periferije carstva i njegove jezgre kapitalizam mnogo učinkovitiji, od bilo kojeg prethodnog način proizvodnje. Međutim, u globaliziranom svijetu s dinamičnom razmjenom novca, robe i usluga svaka zemlja mora imati svoju vanjsku politiku, jer nijedno državno pitanje nije samo unutarnje.
U uspostavljenoj hegemoniji Bruxelles kolotečno, putem procedura upravlja Hrvatskom i drugim članicama Unije, koje taj postupak smatraju legitimnim i prihvatljivim. He-gemonija je utkana u svakodnevnu društvenu i životnu zbilju. Periferija Unije voljno se podlaže pravilima hegemonije, koje se smatra prirodnima. Unija raspolaže liberalizmom kao znatnom ideološkom silom, koja je mnogim mjesnim vlastima ne samo prihvatljiva, nego i privlačna. Sve zemlje Unije tobože imaju iste ljudske vrijednosti, političke ideale i politiku.
Sadašnja hegemonija SAD nad EU nastavak je hegemonije SAD, koja je bila uspostavljena poslije Drugoga svjetskog rata i koja je bila zamijenila dvostoljetnu europsku dominaciju nad svijetom. SAD su stekle svoje poslijeratnu hegemoniju naglo tijekom rata, koji nisu one zapodjenule. Pod američkom hegemonijom na Zapadu u vrijeme Hladnoga rata našle su se najrazvijenije zemlje svijeta, koje su svojom krivnjom teško stradale u ratu. Posebnost te hegemonije bila je u tome, što su SAD bile uvidjele da imaju zajednički interes s Europom. Osim što su joj pružile zaštitu SAD su Europi dale i pomoć u novcu, hrani i izravnim industrijskim ulaganjima. SAD su poticale stvaranje unutarnjeg „klasnog“ konsenzusa, posebice u Njemačkoj, koja je učas ponovo pretvorena u državu. Socijaldemokrati i demokršćani bili su uspostavili suglasje u bitnim nacionalnim pitanjima, a u Njemačkoj koja je postala osjetljiva na socijalna pitanja uvedeno je i suodlučivanje u poslovanju srednjih i velikih poduzeća.
Diljem Europe došlo je do nezapamćenog gospodarskog rasta; stvorena je socijalna dr-žava; učvršćena je demokracija; kapitalizam je dobio „ljudsko lice“. U većini zemalja Eu-rope sredstva Marshallova programa obnove iskorištena su za obnovu i za jačanje gospo-darstva, a Francuska je svoja sredstva rabila za financiranje kolonijalnih ratova. U Hlad-nom ratu SAD su trebale Europu, koliko je i Europa trebala njih. Silom prilika kapitalizam je postao sustavom proizvodnje, koji je nosio dobrobiti zemljama, narodima i ljudima.
Međutim, prestankom Hladnog rata američka „hegemonija za ljude“ promijenila je ćud. Kapital i kapitalizam nisu se više morali dodvoravati državama i narodima. Kapitalisti su počeli voditi račun samo o svojim probitcima, a SAD su postale njihovim uporištem i sredstvom. Socijaldemokratski/demokršćanski konsenzus i socijalna osjetljivost države pretvorili su se preko noći u liberalističku bezobzirnost prema narodima, državi i ljudima. EU je postala zajednica kapitalista i poslodavaca. Ljudi Europe prestali su biti graditeljima i postali su najamnim nadmetateljima u tržišnom postupku iscrpljivanja viška vrijednosti iz rada i znanja ljudi. Unija zbog toga propada.
Po američkom diktatu ili po prijateljskom uvjeravanju EEZ je pretvorena u Europsku uniju, koja se sama instrumentalizirala i pretvorila u tržišnu tamnicu naroda, koji su bili pohrlili u EEZ. Unija kao centralizirana politička tvorevina bez suverenosti – SAD od-govara da Unija i dalje bude bez suverenosti – Unija je postala sredstvom transmisije hege-monije. To se najbolje pokazalo podložničkim prihvaćanjem gospodarskih sankcija protiv Ruske Federacije, koje su predložile SAD te koje su same protiv volje i interesa EU izazvale političku i sigurnosnu krizu u Ukrajini. Temeljna značajka hegemonije je to, da periferija ne vodi svoju vanjsku politiku, nego politiku hegemona.
Da je u Europi dobro, da europskim narodima ide dobro i da je nastavljen gospodarski zamah kakvim je Europe bila obnovljena, američka hegemonija ne bi bila veliko zlo. Me-đutim, Europa je u nevolji. Izgubila je američku zaštitu, a nije postavila svoju. Potpuna urbaniziranost skučena prostora zahtijeva stalan gospodarski rast i visok prihod radnika. Teret održavanja infrastrukture pada na sve manji broj sposobnih pleća. Opaka i neželjena imigracija smanjuje prosječnu proizvodnost rada. Europa gubi izvorno pučanstvo i pret-vara se u „lonac u kojemu se ne stvara slitina“. EU dobiva pučanstvo, koje ne donosi rast. Europa je iscrpila industrijske sirovine i većinu neobnovljivih energetskih izvora, a za ob-novljive ima razmjerno skučen prostor. Europa ima razmjerno malo kapitala koji je vezan uz životni prostor pa je ovisna prvobitno o znanju, poduzetnosti i radu, a hegemonija ka-pitala joj ne dopušta da slobodno rabi svoje sposobnosti. Europa je najmanji kontinent i još je podijeljena hegemonijom nad EU.
Nema kontinenta svijeta, koji sad ima manje nade od Europe, a nema zemlje u EU koja je u težem stanju od Hrvatske. Za preinaku propadanja u uspon Europa se treba osloboditi. Europu će osloboditi njezini narodi. U tomu bi im mogli pomoći i drugi narodi, na koje također vrebaju kapital, kapitalizam, svjetsko tržište i liberalizam. Europa može u sebi obnoviti nadu.

7. GUŠENJE SVJETSKOG NEREDA
I USPOSTAVA GLOBALNE MREŽE ŽIVOTNIH PROSTORA

Za Hladnoga rata na sjevernom polusvodu Zemlje bile su dvije razlučene hegemonije, ali je na južnom bilo mnoštvo slabih zemalja u razvitku. Veselje zapadnih ljudi zbog nestanka prijeteće sovjetske hegemonije bilo je kratkotrajno. Umjesto priželjkivanoga novog svjets-kog poretka u svijet se uvukao kaos ili nered i to upravo u vrijeme svršetka postupka glo-balizacije naše vrste.
Svijet nije u ratnom stanju, ali su u ratnom stanju nebrojene zemlje svijeta. Nastalo stanje je bez prethodnog primjera: desetljećima ne ratuje nijedan par zemalja, ali bukte građanski ratovi, koji su pravilo, a ne izuzetci. Razlog nastalom stanju je to, što je kapital nesposoban stvoriti i održavati svjetski poredak gospodarskim sredstvima te što je u svojoj beskrajnoj vlastoljubljivosti oslabio države, koje su političkim sredstvima oduvijek održavale mjesni poredak. Sad nema ni mjesne vlasti ni svjetskog poretka. Kapital ima svjetsku vlast bez poretka, a države nemaju vlast, a imaju nered.
Narodi diljem svijeta smatraju da nemaju državu ili da je ona toliko slaba, da ne može obavljati politički posao, koji danas u svijetu nitko ne obavlja. Svjetski kaos je posljedica zatora politike. Navedene su dvije bitne značajke države, kojoj je politika jedina zadaća: (1) pučanstvo treba skupno osjećati da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti te (2) pučanstvo čini zajednicu, u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti. Nijedan narod tako ne vidi svoju tobožnju državu. Država mu ništa ne pruža, čak ni prigodu da svojim naporom izgradi primjeren životni prostor.
Kapital je namjerno i sustavno slabio državu do donje granice njezine izdašnosti za ka-pital, koja je daleko ispod granice izdašnosti države za njezino pučanstvo. Država je danas toliko slaba, da je kapital više ne može spasiti. To mogu učiniti samo narodi, ako se prih-vate posla spašavanja države. Međutim, u nastalom stanju u nebrojenim zemljama mnoge mjesne snage i posebni interesi nastoje se dokopati slabe države, kako bi je iskoristili za svoje probitke. Uspjele te snage ili ne uspjele u osvajanju slabe države, svakim takvim nas-tojanjem nered se u svijetu širi i dubi.
Za uklanjanje ili gušenje svjetskog nereda potrebno je hitno jačanje države. Novi etatizam i nova vrsta države neće biti upereni protiv građana ili sudionika u proizvodnji životnog prostora, nego protiv kapitala i ostalih klasnih snaga, ali i protiv mjesnih posebnih interesa i vjerskih ili ideologijama zadojenih snaga. Dobre primjere osposobljivanja države i državne brige za graditelje životnog prostora danas ne pružaju „zapadne“ zemlje, nego Indija, Kina, Turska i Rusija. Narodi u kojima se država oporavlja trebali bi zatomiti vlas-toljubljivost i pomagati ostalim narodima da im se pridruže uklanjanjem kaosa unutar sebe.
Kaos se mora ukloniti, jer se vrsta neće moći prilagođivati sadašnjim ili još težim okol-nostima, koje sad nisu pod nadzorom razbora i dobra. Opstanka vrsta nema bez prila-godbe okolnostima koje se neprestance mijenjaju. Uz gušenje i uklanjanje kaosa kakav vrsta nije iskusila u mirno doba potrebno je i jamčiti najmanji potreban gospodarski rast, koji nameću visoka urbaniziranost i sve veće usredotočenje pučanstva čak i u pojedine dijelove iste zemlje. Potreban rast se u kaosu ne da ostvariti, ali uklanjanje kaosa nije dovoljan uvjet za gospodarski rast. Za izbavljenje vrste iz kaosa bit će potrebni pomoć mnogim narodima koji sami organiziraju životni prostor, ali i suradnja među životnim prostorima. U tom će zahvatu vrste vidnu ulogu imati obnovljena država, ali narodi ne smiju dopustiti da ona bude sredstvo vladanja ljudima. Čemu vlast, ako je joj je svrha samo vladanje zajednicama koje bi trebale proizvoditi životni prostor? Država će biti nužno sredstvo zaštite ljudi i prostora, ali i vezanja kapitala za prostor i rad. Država će služiti zajednici.
Nered koji su kapital i kapitalizam stvorili u netom globaliziranom svijetu unutar globa-lizirane vrste Homo sapiens isključuju i kapitalizam kao najviši stupanj civilizacije, ali i civili-zaciju kao pristup uređenju društva, kojim se vlast otima zajednici i iznosi iz nje. Nositelji vlasti uvijek su rabili silu za otimanje vlasti zajednici, za zadržavanje vlasti u privatnim ili skrivenim rukama i za vezanje vlasti uz imovinu, a ne uz zajednicu. Unutarnji i vanjski militarizam bitne su značajke civilizacije. Militarizmu treba doći i dolazi kraj. Danas vojnu silu voljno i rado rabe samo tri države – SAD, UK i Izrael. To su ujedno zemlje najvećeg usredotočenja kapitala. Zadojenost tih zemalja militarizmom potiče u stvorenom svjetskom kaosu mjesne posebne interese te neke ideološke i vjerske skupine, da se i oni prihvate oružja, nasilja, razaranja zajednica, genocida i protjerivanja pučanstva. Oružje naroda ne treba biti upereno na druge narode, nego na neprijatelje mjesnog zajedništva, koje je potrebno za proizvodnju životnog prostora, za stvaranje svjetske mreže suradnje životnih prostora i konačno za prilagodbu i opstanak vrste. Evolucija koja će vrstu povesti iz sada-šnjeg kapitalističkog kaosa u potpunu svjetsku mrežnu suradnju životnih prostora ne smije i ne može ostati na jednoj zemlji. Zamjena za sadašnji kapitalistički nered nije nikakav svjetski poredak, nego opća izgradnja životnih prostora i uspostava mreže suradnje među tim prostorima.
Stvaranje mreže životnih prostora u potpuno globaliziranom svijetu i unutar globalne vrste nije utopija, nego nužda. Ono ima izvrstan prethodni uzorak ili presedan u ocrtanoj izgra-dnji životnog prostora u Zapadnoj Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Taj presedan je s razlogom nazvan Zlatnim razdobljem kapitalizma. Svaki narod Zapadne Europe trsio se u vrlo teškim okolnostima da izgradi vlastiti životni prostor, ali je bila uspostavljena i svesrdna i izdašna suradnja naroda ili životnih prostora. SAD su obilno pomagale narode Zapadne Europe, jer su uvidjele skupni interes zapadnog svijeta, koji je bio uistinu ugrožen od sov-jetskog carstva. Slobodni narodi Zapada u tom su vremenu pomagali i napor ljudi u SFRJ, koji su se bili oslobodili sovjetske hegemonije, da izgrade samoupravu i nakupe društveni kapi-tal.
Uviđanje ugroze i Zapada i kapitalizma navelo je narode i države Zapada na suradnju i uzajamnost, a SAD na pružanje sve potrebne pomoći Europi. Ta suradnja je istinabog uminula sa sovjetskom opasnošću. Danas je, međutim, cijela vrsta Homo sapiens izložena ugrozi, koja nikad neće minuti i na koju narodi, države i vrsta trebaju odgovoriti stvara-njem pune svjetske mreže suradnje.
Treba početi stvarati Zlatno razdoblje vrste.

8. IZGUBLJENA HRVATSKA POLITIKA
I IZGRADNJA ŽIVOTNOG PROSTORA RH

Po sadašnjoj skrbi za vlastitu državu čini se, da je državotvornost Hrvata iscrpljena obno-vom hrvatske države 1991. godine. Oni se ne trse oko uzgoja i njege države, kako bi ona bila sposobnom pomoći ljudima da izgrađuju životni prostor, iz kojega se brane i štite dr-žava i život u njoj. Bit i srž svakog društva je u Životu, a država može i treba pomoći da se u narodu Život množi, njeguje i štiti. Uzajamnost djelovanja države i životnog prostora je plod nastojanja ljudi i naroda.
Po stanju u državi i stanju naroda čini se, da su Hrvati poslije vojno-redarstvene akcije Oluja dignuli ruke od svoje države i da su nju uzeli kao mrtav ures. Zadovoljni su što im je država priznata te što imaju grb, zastavu i himnu, koja ocrtava njihovu zemlju kao lijepu i dragu. Izostala je skupna, narodna briga za državu. U nas je sve postalo osobnim pitanjem. Sve je privatno ili skriveno. U Hrvatskoj je privatizirana i politika, koja bi trebala biti jav-nim poslom, koji bi uključio brigu za državu i zaštitu države.
Država nije stvar. Ona je živ organizam. Kroz nju se sažima ukupno ljudsko djelovanje putem mreža društvenog utjecaja: politike, gospodarstva, zaštite i kulture. Hrvatska i hr-vatski narod izgubili su politiku, a bez politike sve u zemlji propada. Politika je javna, sku-pna briga za skupno dobro. Politika je javno usklađivanje raznorodnih interesa u narodu ili na prostoru, pri čemu se svakom interesu dodjeljuje utjecaj razmjeran njegovu prinosu bogatstvu naroda. Bez javne brige za skupno dobro sve u društvu slabi.
Prva značajka slabog stanja je to, što Hrvatska već dugo gubi pučanstvo i što ga gubi na takav način, da je ostala bez cvijeta, probranog dijela ili elite društva. Nakon povijesnih udaraca na cvijet hrvatskog naroda u Bečkom novom mjestu 1671. godine, poslije Hr-vatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, u Prvome svjetskom ratu, u Kerestincu 1941. godi-ne, na Glamočkom Polju i Sutjesci 1943. godine, u Dravogradu i na Križnom putu 1945. godine te za Masovnog pokreta 1971. godine Hrvatska je u domaćim političkim procesima poslije Oluje ostala bez probranog političkog sloja. Hrvatska ima puk raspršen u samo-brižne pojedince, koji zatomljuju i ne pokazuju smisao za javno dobro ni volju i sposob-nost za predvodništvo. Tako nije samo u politici, nego i u zaštiti, gospodarstvu i kulturi.
Politika je privatizirana od stranaka, stranačkih vođa i njihovih financijskih pokrovitelja. Kultura je gotovo potpuno provincijalizirana. Poduzetnici se iscrpljuju u samosnalaženju i zadovoljavaju sitnim dobitcima. Zaštita trpi nebrigu. Vjerski prvaci se skrivaju u ekumeni-zmu i svojom stručnošću u sebi zatiru ljudsko nadahnuće.
Narod je ostao bez elite, probranog sloja ili cvijeta društva pa neće biti u stanju preok-renuti sebi na dobro potrebnu demografsku dopunu putem useljavanja. Doseljenici – čak ni Hrvati iz Bosne i Hercegovine – neće imati prigodu slijediti domaće predvodnike u no-voj domovini, nego će i dalje pristajati uz svoje uzore i načela iz starog zavičaja. Useljavanje u zemlju bez domaćeg predvodništva produbit će stare podjele i stvoriti nove, a Hrvati još nisu nadvladali staru podjelu od prije Drugoga svjetskog rata na građanske liberale, naci-onaliste i komuniste. Bez domaćeg predvodništva nema ni integracije došljaka, a kamoli njihove asimilacije. U zemlji bez predvodništva mudro je da svatko slijedi sam sebe. U dog-ledno vrijeme, ako se narod ne probudi, Hrvatska će se pretvoriti u „gospodarsku krajinu“ Europske unije.
Naše stanje obilježeno je siromaštvom države i naroda; problematičnošću zakonodav-nog, pravosudnog i kaznenog sustava; korupcijom i otimačinom javnog bogatstva, kao načinima vođenja politike i poslovanja; općim neznanjem, nerazumijevanjem politike i izostankom prosudbe o posljedicama sadašnjeg stanja države i naroda; jadnom i štetnom ulogom javnih medija, koji u nedostatku politike i uz propadanje gospodarstva prave vijesti od beznačajnih događaja te sami proizvode politiku. Povrh svega, političke stranke i mediji održavaju i produbljuju stare političke i ideološke podjele u narodu.
Pred narodom i državom stoji teška i dugotrajna potraga za propuštenom i izgubljenom nacionalnom politikom te naporan posao naknadne, usiljene i užurbane izgradnje hrvats-kog životnog prostora. Zemljopisni prostor, čak i da je sav u hrvatskom privatnom ili jav-nom vlasništvu, sam po sebi nema vrijednost. Zemljopisni prostor ima vrijednost samo po tomu, što ljudi na njemu ili od njega naprave. Za proizvodnju životnog prostora – po-litičkog, gospodarskog, sigurnosnog, kulturnog – presudno su važni znanje i tehnologija te poduzetnost i organizacijske sposobnosti ljudi. Hrvati se moraju na najširoj osnovi primiti učenja za stjecanje i uporabljivog i općeg znanja. Država treba povesti sustavnu brigu za nakupljanje suvremene tehnologije. Ljudi se moraju odlučiti i pokrenuti za stvaranje održ-ljivih poslovnih sustava i organizacija i u tome tražiti pomoć razvijenih prijateljskih naroda.
Međutim, prijeka zadaća naroda je prisiliti političare da državu pretvore u njegovu or-takinju na poslu obnove i preporoda narodnog života. Država mora početi voditi narodnu monetarnu politiku; mora izgraditi potrebnu fizičku i društvenu infrastrukturu za stvaranje zamaha u proizvodnji hrane; treba pritegnuti zakonodavni, pravosudni i kazneni sustav, kako bi se u Hrvatskoj obnovila pravna izvjesnost i kako u njoj ne bi bilo na pretek sud-benih pokajnika i nekažnjenih zločina; treba odlučno iskorijeniti političku i poslovnu ko-rupciju i otimačinu, kako bi ljudi stekli vjeru da se isplati raditi za skupno dobro. U Hr-vatskoj nema skupnog dobra, a puk jedino od njega živi. Takozvana socijalna osjetljivost se očituje u dobrim, potpunim i strogim zakonima. Ukratko, narod treba natjerati političare da učine to, da se država bavi politikom za narod i s narodom. Hrvatska država kakva je sad postaje grobom hrvatskoga naroda. Svojim odlučnim djelovanjem narod u Hrvatskoj treba izgraditi veleban životni prostor, a ne u njoj sam kopati svoj grob.
Narod treba nacionalizirati politiku i u nju slati samo ljude koji žele raditi za skupno dobro. Hrvatski narod nije često bio u teškom stanju, u kakvomu je sad, čak ni dok je živio u tuđim državama ili u više njih u isto vrijeme. Sad mu je teško u vlastitoj državi. Međutim, nebrojenim narodima je teško u njihovim vlastitim državama, jer su kapital, kapitalizam, svjetsko tržište i liberalizam potkopali sve države i učinili ih za narod neuporabljivima. Novi zamah hrvatskog naroda za uređenje vlastite države i za izgradnju vlastitog životnog prostora dio je ljudskog posla, koji čeka cijelu vrstu Homo sapiens. To što čeka hrvatski narod u njegovoj državi je ljudski, a ne sizifski posao. Na tom poslu Hrvati moraju obnoviti predvodnički politički, poslovni, znanstveni i kulturni sloj.

9. POLITIČKO BUĐENJE
ZA DOMOVINSKU MOBILIZACIJU

Republika Hrvatska zapuštena je država sa zapuštenom zemljom i ojađenim narodom. Narod je toliko pritisnut hrvatskim i europskim političkim sustavom, a ljudi toliko zaoku-pljenim dnevnom zbiljom, da se narod kao cjelina povukao iz državne politike. Hrvatski narod, kojega je geopolitički položaj njegova povijesnog zemljopisnog prostora učinio političkim narodom par excellence, sad se kani politike, koju je u dobroj volji bio prepustio političkom pokretu, koji ga je uspjelo poveo u borbu za izbavljenje iz Jugoslavije.
Poslije slamanja pobune hrvatskih Srba u vojno-redarstvenoj akciji Oluja oslobodilački pokret HDZ pretvorio se u političku stranku, kojoj je postalo svrhom – kao i svakoj poli-tičkoj stranci – da jedna obilježena skupina ljudi vlada narodom i državom. Poslije smrti svojeg utemeljitelja dr. Franje Tuđmana narodni pokret koji se urušio u stranku izgubio je i tako zamišljenu vlast. U vladanje zemljom i narodom uključile su se i druge stranke „sitnog zuba“, kako bi i druge obilježene skupine ljudi samoživo sudjelovale u prisvajanju narodnog bogatstva i rada. Narod je sad isključen iz državne politike, ali zazire od toga da se u nju nasilno vrati. U svemu je najgore to, što prvaci hrvatskih političkih stranaka, koje su dosad okušale slast vlasti, smatraju da je njihovo vlastohlepno držanje uredno i zakonito te što ne uviđaju da je sadašnje političko stanje neprihvatljivo hrvatskom narodu i zato neodržljivo.
U političkom stanju kakvo se zavuklo u našu zemlju neizbježno je izravno uključenje naroda u državnu politiku. U hrvatskom političkom čekanju i oklijevanju jedino je pitanje, kako će se narod vratiti politici. Stanje naroda i stanje u zemlji su takvi, da narod mora izravno stupiti u državnu politiku, ako ne želi skupno živ poći u hrvatski politički krema-torij ili ako ne želi jedinačno napuštati domovinu, a da potom Hrvati koji ostanu u domo-vini prestanu biti većinskim narodom.
Hrvatskom sad solidarno, uzajamno i naizmjence vladaju političke stranke, koje hoće samo vlast u zemlji i nad narodom. Hoće vlast za sebe i za svoje pokrovitelje. One se međusobno razlučuju putem tobožnjeg „svjetonazora“, ideologije ili političke doktrine, koje nalaze u katalozima zastarjelih političkih doktrina, kakvima su socijalna demokracija ili demokršćanstvo. Sve uvriježene europske i hrvatske političke stranke u stvari su liberalne i liberalističke, jer su u najmu kapitala i kapitalizma. Političke stranke se na izborima nude glasačima samo putem međusobnog razlučivanja. Međusobno razlučivanje, a ne politička ideja za život naroda je to, što nosi moguću pobjedu na izborima. U Hrvatskoj ususret izborima sad se nude i različito obilježene stranačke koalicije, u kojima se zatomljuje čak i „svjetonazor“ ili ideologija, koji u koaliciji prestaju biti sredstvom razlučivanja.
Međutim, to što ljudima treba ponuditi je samo ideja ili zamisao za ljude, za vrstu i za život na zadanom prostoru i to bez ikakva razlučivanja ili diferencijacije, jer razlučivanje je sredstvo vlasti, a nad narodom ne bi trebalo i ne smije biti vlasti. Sad vlast služi samo zato, da se netko bogati – netko drugi, a ne narod. Ipak, narod je jedina prava vlast. To što narodu, koji se zatekao u sadašnjem teškom stanju treba nije vlast, nego briga i predvodniš-tvo. Narodu treba predvodništvo s pravom idejom za život naroda u njegovoj domovini. Jednom narodu, koji na svojem zemljopisnom prostoru stvara životni prostor, potrebna je jedna ideja. To je ideja za život, a ne za vlast.
Nasušno je potrebno narodu prikazati ideju za njegovo političko buđenje i za njegovu potpunu političku mobilizaciju. Pred narodom treba sažeti hrvatsko dvadeset petogodišnje političko iskustvo. Ideja treba istovremeno probuditi narod i razbuditi dosadašnje nositelje vlasti. Ona treba biti nacionalnom, domovinskom uzbunom, jer je za propadanje narodu ostalo vrlo kratko vrijeme, poslije kojega narod može propasti. Vrijeme čekanja i oklijevanja za narod je na isteku.
Politički procesi posljednje dvije godine pokazali su da se kroz politički sustav, kroz hrvatski stranački ustroj i posebice kroz izborni sustav ne može do podizanja glasa u Sa-boru probiti nijedna stranka koja će donijeti ideju domovinskog spašavanja Hrvatske, oporavka naroda i procvata gospodarstva. Za to je postajala prava prigoda sredinom saziva Sabora 2011.-2015. godine, kad je stupanj prihvaćanja dviju najvećih stranaka u Hrvatskoj bio toliko nizak, da su zajedno imale odobravanje samo 35% građana.
Međutim, i otad utemeljene stranke razlučivale su se od postojećih i novoutemeljenih stranaka novim, dodatnim, još užim, diferenciranjem i uz postojeći izborni sustav od sebe udaljile silno pučko izborno tijelo, koje čeka opću ideju za svoj spas i za spasenje Hrvatske. Jedan izuzetak bio je „uspjeh“ nezavisne liste za mjesne izbore u Zagrebu 2013. godine, ali to je uistinu bio neponovljiv mjesni izuzetak.
Pravi način ljudske i domovinske mobilizacije naroda pokazala je inicijativa udruge gra-đana U ime obitelji, koja je bila sračunata na ustavno određivanje braka kao zajednice koju zasnivaju jedan muškarac i jedna žena. Akcija je istinabog bila vezana uz jedno jedino pi-tanje narodnog života, koje je – koliko god je ono važno – ipak samo jedno pitanje. Me-đutim, ta inicijativa je pokazala (1) da nastojanje za spas naroda treba doći od novog pok-reta, a ne od novih naprečac utemeljenih ili zatečenih, vlašću iskvarenih stranaka i (2) da treba djelovati mimo izlišnog saborskog zakonodavnog organizma.
Hrvatskoj je potreban pokret ili udruga za preobrazbu političkog, gospodarskog i ljudskog života u Hrvatskoj, koji će se obraćati samo narodu ili referendumskom glasač-kom tijelu i to samo pitanjima i zamislima, koji obuhvaćaju život i dobrobiti cijelog naroda te određivanje i provedbu državne politike.
Pri pozivu narodu u svrhu njegova političkog buđenja i njegove domovinske mobilizacije ne treba zazirati od zloćudno ozloglašenog populizma. Populizam je uz sadašnje stanje naroda i u sadašnjem stanju u državi jedini i pravi način obraćanja pučanstvu, koje je jedno i koje treba jednu, ali pravu ideju za izlazak iz narodnih i državnih nevolja. Populizam ne trpe ideološke i političke sile, koje doslovce žele „dijeliti narod, kako bi njime vladali“. Stranke se međusobno i razlučuju, kako bi dijelile narod, i njime naizmjence vladale, što im dopušta hrvatski izborni sustav postignut dosluhom političkih stranaka, koje žele dijeliti narod i njime vladati. Koja im korist od toga!
Cio narod množi, stvara, dograđuje i bogati životni prostor. Tko se usuđuje pred naro-dom svojatati zaslugu stvaranja životnog prostora za jedan cijeli povijesni narod? Taj tko ispovijeda da radi za dobro naroda i tko narodu iz ruku uzima vlast pod izlikom da kani nešto napravi za narod, trebao bi se i sam obraćati cijelom narodu. Stoga je pravo da nove narodne snage – koje uistinu nastoje preobraziti hrvatski životni prostor kako bi se u nje-mu dalo živjeti i kako iz njega ljudi ne bi trebali bježati – iznose ne samo populizam, nego i nacionalizam. Kad narod sastavljaju svi ljudi koje se zateknu na jednom prostoru i koji na tom prostoru skupno stvaraju životni prostor, nema zla u nacionalizmu, koji je jednom zauvijek rekao „Zbogom, oružje!“. To nije učinio ni liberalizam, koji je posebno u naše dane odan militarizmu. Danas narodi ne ratuju. Ratuju klase i vjere, u koje spadaju kapitalisti odnosno liberali.
Od uspostavljenih „parlamentarnih“ političkih stranaka ne može se očekivati da preob-raze Hrvatsku u tolikoj mjeri da u njoj prestane propadanje svega što propasti može, uk-ljučujući i narod. One nisu u stanju mobilizirati narod. One čak zaziru od domovinske mobilizacije naroda. Narod u pokretu se ne može podijeliti. Stoga narod treba probuditi i pokrenuti iznošenjem istine o stanju države i naroda te nenasilnim djelovanjem izvan par-lamentarnog sustava rabeći prvobitno ustavnu demokratsku mogućnost izravnog odluči-vanja o narodnim poslovima putem referenduma. Prvim slijedećim općim referendumom treba dotjerati zakon o referendumu, kao izravnom izražaju političke volje naroda.
Snage koje se protive populizmu i nacionalizmu ujedno se protive obvezujućem refe-rendumu. Nada i pouzdanje hrvatskog naroda nisu u strankama, nego u njegovoj snazi i u njegovoj mogućnosti izravnog očitovanja političke volje.

10. HRVATSKA POLITIČKA MISAO
ZA HRVATSKU, EUROPU I SVIJET

Hrvatska povijesna politička misao izgrađivala se od Ljudevita Posavskoga preko Bene Kotruljevića, Frane Petrića i Jurja Križanića preko Krste Frankopana Brinjskoga, Petra Zrinskoga i Krste Frankopana preko Ante Starčevića i braće Radića do Josipa Broza, Hr-vatskog proljeća i Franje Tuđmana te poslije njega. Ta je misao nastala i neprekidno se razvijala i učvršćivala na prostoru u procjepu između dvaju velikih političkih svjetova, koji su se podizali, međusobno sudarali, sahnuli, podizali se u novim parovima sve dok nisu počeli iščezavati u globaliziranom svijetu. U globaliziranoj vrsti ne može se podignuti ni jedan novi par velikih političkih svjetova. U vrsti više nema procjepa; vrstom vlada nepre-kidnost.
Temeljne zasade hrvatske političke misli su samouprava i nesvrstavanje naroda, a Josip Broz kao Hrvat tomu je dodao i izvornu zamisao „društvenog kapitala“. Samouprava i nesvrstavanje kao zasade hrvatske političke misli nastale su u traženju izlaza u sudaru poli-tičkih velesila na hrvatskom povijesnom prostoru. One su proizvod hrvatskog povijesnog prostora i hrvatskog naroda, kojega je zapala muka da na svjetskoj vjetrometini izgrađuje svoj životni prostor. Hrvatska politička misao prava je slika relativnosti ili odnošajnosti zemljopisnog prostora: prostor je to što ljudi od njega naprave. Hrvati su na svojem pros-toru iskovali i političku misao. Danas su svi narodi na svjetskoj vjetrometini.
Nova zasada potrebe nakupljanja „društvenog kapitala“ nastala je u stisci na hrvatskom povijesnom prostoru, koja nije bila izazvana sudarom samo političkih, nego i ideoloških sustava. Hrvati su poslije Drugoga svjetskog rata shvatili to, što ostali narodi istom sad počinju shvaćati, a to je da osim privatnog i javnog ili državnog kapitala treba prvobitno postojati društveni kapital, koji će biti vezan uz zemljopisni prostor i rad odnosno uz ži-votni prostor.
U globaliziranom svijetu ni na jednom dijelu Zemljine kugle nema više sudara para svjets-kih političkih velesila. Sve su političke sile nejake za vladanje globaliziranim svijetom. Me-đutim, ostali su ideološka sila kapitalističkog liberalizma i gospodarska sila Kapital. Sad su se u istom položaju našli svi narodi, koje je kulturna evolucija okupila u vrsti. Narodi svijeta su poput drevnih panonskih plemena, koja su se bila okupila oko Hrvata ili poput zemalja nekadašnjeg Trećeg svijeta, koje su se bile okupile oko Josipa Broza. Svi su narodi pritisnuti o Zemlju istom, jednom jedinom svjetskom nadsilom, Kapitalom. Odnedavno svi narodi pripadaju novom „trećem svijetu“, koji će trajati dok bude vrste.
Novo stanje je stvorila globalizacija, jer se u globalnom svijetu ne može naći ni jedna politička sila ili politička zajednica, koja bi mogla politički i vojno zavladati svijetom. U nastalom stanju prihvat i provedba hrvatske politički misli prikladni su i za sve narode okupljene u Europskoj uniji i za sve narode svijeta. Umjesto ugibanja pred nasrtljivom si-lom Kapitala, koja neprestance stvara podjele i dubi kaos u svijetu, narodi trebaju skupno ukloniti podjele između sebe i unijeti mir unutar sebe, kako bi mogli ukloniti vlast Kapitala. To posebno vrijedi za razvijene i iskusne europske narode, koji su putem EU podlegli he-gemoniji SAD i sile koja zlorabi političku, gospodarsku i vojnu snagu SAD. EU je postala sredstvom podjele Europe, koja priječi europske narode da slobodno izgrađuju svoje život-ne prostore i da međusobno surađuju. Vrsti nisu potrebna „otvorena društva“, nego otvo-ren svijet bez svjetskog nadzora.
Svi narodi su u istom položaju, u žrvnju kapitala i svjetskog tržišta, koje se odmetnulo od nacionalnih gospodarstava i od životnih prostora. Hrvati se ne mogu osloboditi sami. Oni trebaju poticati sve narode da postupaju kako i njima i Hrvatima valja postupati. Hrvati su najbolnije iskusili proizvoljnost kapitala, koji u kolanju naizmjence ostavlja na cjedilu sve narode svijeta, koji nemaju – sve da imaju prigodu živjeti u miru – kontinuitet u proizvodnji i dogradnji životnog prostora.
Hrvatska je najbolji politički „lakmus papir“ u vrsti. Ona je uzorak za proučavanje zloću-dnih učinaka kapitala, kapitalizma, slobodnog svjetskog tržišta i liberalizma. Poučeni kob-nim primjerom Hrvatske i iskustvom hrvatskog naroda ostali narodi ne bi smjeli čekati da ih pogodi zla kob, koja je već zadesila Hrvatsku. Usporedo sa žilavom borbom za izgradnju vlastitog životnog prostora i upravo zato da bi hrvatska borba mogla uspjeti Hrvati moraju zdušno širiti svijetom svoju političku misao samouprave, nesvrstavanja, nakupljanja druš-tvenog kapitala i slobodne suradnje sa svim narodima u vrsti Homo sapiens. Hrvati svoju riječ trebaju potvrditi svojom domovinskom mobilizacijom.

Continue Reading

04 listopad 2013 ~ 0 Comments

Nicanje ljudskog duha

Sredinom rujna ove godine dva su se čovjeka potukla u gostionici u Rusiji oko ideja Immanuela Kanta. Jedan od njih je potegnuo revolver, a drugi je smješten u bolnicu teško ranjen. Kantova predodžba o čovjeku čini se važnom i u današnjem svijetu. Po Kantu je pravi čovjek slobodan, neovisan, osamljen, snažan, uman, odgovoran i hrabar. Pravi junak!

Kantova racionalistička predodžba o čovjeku još se preslikava u europske umove. Kant je ostavio odredbu čovjeka, koji se oslobodio pripadnosti i privrženosti te ograničenja mjesnoga i posebnoga. Čovjek je slobodan i univerzalan. Racionalizam je ostavio baštinu propinjanja čovjeka do osobne slobode i snage, iako životna zbilja pokazuje da je čovjek najnevoljniji plod evolucije života, za koju Kant, doduše, nije znao. To ispričava Kanta, ali ne i njegove današnje privrženike, koji smatraju, da se čovjek može odmetnuti od svoje vrste.

Vrsta homo sapiens iznevjerila je jedinačne ljude kao nositelje života u vrsti. Vrsta ne živi, ona traje. U svim živim vrstama postoji puna, iako nesimetrična uzajamnost jedinki i vrste. Jedinke su nositeljice života. One ne nastaju, nego se rađaju u vrsti, a vrste su zajednice jedinki, u kojima se na poseban način održavaju ustaljeni odnosi. Vrsta omogućuje množenje, hranidbu i zaštitu jedinki. Jedinke su prostorno ograničeni organizmi, kojima je najdulji vijek trajanja određen rodnom tvari koja pripada vrsti života. Jedinki nema bez vrste, a vrsta se sastoji od jedinki. Uzajamnost jedinki i vrste je temeljna značajka života, kakav je donijela evolucija.

Iako vrste u pravilu štite jedinke, vrsta homo sapiens više ne štiti ljude. U civilizaciji koja je umetnuta u vrstu već je u pitanju množidba, a životu se pripuštaju neotporne osobe. Rješenje nastalog stanja u vrsti nije u odabiru unutar vrste. Sad se odabir obavlja bijegom „uspjelih“ ljudi iz zajednica u kojima su rođeni u novu. Uspjeli ljudi siromaše svoje izvorne životne zajednice i drugdje stvaraju novo, neživotno zajedništvo. Hranidba jedinačnih ljudi obavlja se u gloženju unutar vrste, iako ostale vrste za zadovoljenje životnih potreba rabe samo izvore izvan vrste. Zaštita u vrsti ne postoji za ljude, ali postoji za kapital i za slobodu tržišnog gloženja.[1]

To je stanje vrste, a i sami znate kakvo je stanje u ljudima diljem svijeta. Bez množidbe, hranidbe i obrambe vrsta homo sapiens ne može računati na dug vijek. To sam rekao s optimizmom, jer u rodu homo postoji dobra evolucijska praksa, da jednu vrstu nadomjesti druga, otpornija i prilagodljivija. Homo erectus nadomjestio je homo habilisa, a njega je zamijenio homo sapiens. Prednost je bila u obujmu i složenosti mozga. U rodu homo postoji nešto bolje od razmetnog uma utemeljenog na mozgu velika obujma, čime bi se obavilo premještanje ljudi u novu, pitomiju vrstu.

Kakva je vrsta homo sapiens? Čovjek je vrsta koja smišlja, radi, stvara, proizvodi i koja, za razliku od drugih životinja, sve manje rabi svoje tijelo, a minulih desetljeća digitalizacije i svoj um kao sredstvo zadovoljenja životnih potreba.

U vrsti homo sapiens s vremenom se pojavio govor kao sredstvo komunikacije. Govor je donio mogućnost bržeg učenja i daljnji razvitak uma, što je dovelo do dodatnog razvitka mozga, ali i do drugih tjelesnih poboljšanja koja su nosila lakšu hranidbu i spretniju prilagodbu okolišu. S vremenom je čovjek prestao biti prvobitno lovcem i skupljačem plodova, jer je počeo udomaćivati bilje i životinje. Uporaba vatre, pravljenje odjeće, gradnja nastambi te uzgoj bilja i životinja tražili su od čovjeka da planira svoje djelovanje, da određuje nakane i da postavlja svrhe.

Poslije je govoru dodano pismo kao sredstvo pohrane znanja izvan čovjekova uma, ali i izvrsno sredstvo komunikacije i uspostave sustava vlasti. Pismo je prvo bilo slikovno pa slogovno, a na kraju je postalo glasovnim. Taj je razvitak čovjeku omogućio učenje, razmišljanje i komunikaciju ne samo putem slika, kao u drugih životinja, nego prvobitno putem simbola. Stjecanje i uređenje znanja i razumijevanja prepušteni su znanosti, a obrazovanje i stjecanje uporabljivog znanja posebnom školskom sustavu. Znanje i znanost omogućili su vrsti ne samo preradbu i uporabu gradiva nađenog u prirodi, nego i stvaranje novog gradiva te dobivanje energije iz mrtve tvari, a ne više samo iz ljudskih i životinjskih tijela ili iz vjetra i tekuće vode.

Čovjek je umom i radom s vremenom izgradio složenu fizičku infrastrukturu i društvene ustanove, a u novije vrijeme stvorena je potpuna svjetska prometna i komunikacijska infrastruktura, izgrađeno svjetsko slobodno tržište te utemeljen skup svjetskih ustanova. Vrsta je između sebe i prirode umetnula društveni okoliš, koji sapinje cijelu vrstu, okupljenu u zatvoren i konačan globalni svijet. Vrsta koja je postala neizmjerno bogatom,[2] našla se u krletki, u koju je strpao ljudski um.

Usprkos stečenog bogatstva i uživanja obilja vrsta i nadalje svu svoju brigu posvećuje stvaranju i gomilanju sredstava za zadovoljenje životnih potreba, kao da joj najvažnija stvar sad nije ukupna prilagodba umjetnom okolišu koji je sama stvorila. U takvim novim okolnostima postavljaju se vrlo tegobni zahtjevi odgoju i obrazovanju čovjeka, koji uči i razmišlja pretežito putem simbola.

Međutim, čovjeku se dogodila najgore, što se može dogoditi životinjskoj vrsti. U sadašnjim složenim i tegobnim društvenim okolnostima vrsta je ostala bez primjerenog odgoja mladunčadi simboličkim sredstvima, a učenje putem slika čovjeka ne osposobljuje za život. Vrsta homo sapiens za svoj opstanak treba vrstan odgoj govorom i pismom, a ne samo primjerima za oponašanje ili uvježbavanjem. Vrsta bez odgoja mladunčadi ugrožava samu sebe. Ona je postala nametnicom na samoj sebi. U pitanju su opstanak, prilagodba i evolucija cijele vrste, a ne trajanje koje posebne narodne zajednice.

Kako se čovjek snalazi u novom, neposrednom, umjetnom okolišu ili u napravljenoj društvenoj infrastrukturi? Riječ je o „aktivnom“ okolišu, u kojemu su promjene neprekidne, a često su manje predvidljive od nekih prirodnih elementarnih nepogoda. Vrsta je izložena i društvenim potresima, kao što su ratovi, revolucije ili gospodarske depresije i financijske krize. Visok stupanj proizvoljnosti u neposrednom društvenom okolišu vrste stvara društvene „elementarne“ nepogode. Vrsta takve nepogode samo trpi, ali ih ne nastoji ukloniti ili ublažiti. Društvena infrastruktura se pokazala sijelom više sile u odnosu na vrstu. Vrsta se ne pokušava ni prilagoditi okolnostima života, a kamoli da nastoji mijenjati okoliš, koji sama stvara. Vrsta  bi svoj novi, neposredan okolišu mogla mijenjati, razgrađivati, pregrađivati i smišljeno ugađati sebi umjesto da ga samo nepromišljeno dograđuje. Čovjek bi morao preobraziti sebe, svoj društveni okoliš ili oboje.

Vrstaje neumorno stupala putem kulturne evolucije, ali se „u hodu“ nije uspijevala kulturno prilagođivati okolnostima. Usto, posadu izgrađene društvene infrastrukture sastavljaju probrani pripadnici iste vrste, koje se može smatrati izrođenima, s obzirom na njihov način upravljanja društvom, koji je pogibeljan za vrstu. Oni upravljaju našom vrstom kao pripadnici tuđe vrste, kao tuđinci. Upravljači društvene infrastrukture gledaju na vrstu kao na sedam milijarda „odvojenih pripravnih, neovisnih, osamljenih, snažnih, umnih, odgovornih i hrabrih“ kantovskih gladijatora.

Temeljni problem vrste je to, što se ona „kulturno ne prilagođuje“ odnosno ne prilagođuje se uporabom znanja, jer u vrsti nema zajedničkog ili općeg uma pa ne može biti ni izvornog zajedničkog znanja, koje bi omogućilo tu prilagodbu. U vrsti su zakržljali instinkti, a u njoj više nema načina uspostave skupnog znanja, kakvo su prije proizvodile izvorne čovjekove zajednice. Umjesto da u jedinačnim umovima bude skupna dogovorena istina, u umove ljudi cijepi se domišljena istina ili ideologija gospodara društvene infrastrukture odnosno gospodara vrste. Stoga među ljudima treba obnoviti zajedništvo, kako bi čovjek mogao dogovarati istinu i kako bi se uporabom skupnog znanja vratio vrsti i vodio prilagodbu okolišu. Vrsta gospodariti svojom kućom! Gospodarenje vlastitom kućom u politici se naziva demokracijom. Demokracija je zalog slobode vrste, koja je vrsti potrebna za prilagodbu okolnostima. Vrsti treba sloboda, a ljudima zajedništvo.

Razmetnost čovjekova uma pokazala se u vrsti homo sapiens već u prvim složenim zajednicama, sastavljenih od obitelji koje su imale isti govor i zajedničke pretke. Um prirodno stvara razdor u zajednici, jer se javlja samo u jedinačnim ljudima. Zajednice su branile zajedništvo, jer im je ono omogućivalo da se bolje „množe, hrane i brane“. Zajednice su se zajedništvom borile za opstanak. One su se kao zajednice prilagođivale prirodnom okolišu. Skupna, dogovorena istina bila je podloga ili „direktiva“ za skupno djelovanje. U tomu je sav smisao istine. Čovjek je uvijek radio. Um svojom jedinačnošću stvara razmirice i prijepore, koje su dok je vlast bila u zajednici razrješavali predvodnici zajednica, koji su bili birani prvobitno po sposobnosti mirenja ljudi unutar zajednica.

Čovjek je u jednom razdoblju kulturne evolucije postao svjestan ne samo sebe, nego u stanja u kojemu se zatekao. Nastanak čovjekove svijesti o njemu samome, njegovu položaju u prirodi, stanju u zajednici i stanju u samom čovjeku kao jedinačnom životu nazivam pojavom duha u čovjeku. Duh se nasumce počeo javljati u pojedinim ljudima, a ne u cijelom življu zajednice. Pojava duha u jedinačnom čovjeku, omogućivala mu je da ima ocjenu stanja vlastitog života, ali i ocjenu stanja i položaja cijele zajednice. Pojava duha u živom svijetu donijela je veliku promjenu.

Ljudski duh jamačno nastao kao plod ljudskog umovanja i brige za stanje života u čovjeku i za stanje u zajednicama. Duh je pojava, postupak, funkcija i posao. On je jednak u svakom čovjeku, u kojemu se javi, a ne različit kakav je um. Duh se u čovjeku pojavio iz nužde, na isti način kako su se u čovjeku iz nužde počeli razvijati um i mozak. Po svojoj zadaći, funkciji ili poslu ljudski duh je manje sličan ljudskom umu, nego instinktima, koji su jednako ucijepljeni u životinjske jedinke. Duh je jednak u svakom čovjeku.

Izvorne ljudske zajednice pojavu duha u ljudima pripisivale su božanskom svijetu, ali su upravo time duh iskoristile za jačanje društvene kohezije te za slaganje skupne istine ili sustava uvjerenja. Duh se u čovjeku sprva javljao vrlo rijetko pa ga nije bilo teško pripisati nevidljivom svijetu. Tako je došlo do uspostave religije kao sredstva obrane zajedništva i stvaranja skupne istine ili sustava uvjerenja.

Religija je uvijek imala šest vidika: iskustvo utemeljitelja, etiku, mit kao sredstvo preslikavanja iskustva utemeljitelja na puk, obrede, ustanovu i spoznajni vidik, jer se mit trebao poduprijeti slikom ili znanjem o svijetu. Ponašanje ljudi ili skupna etika izvirali su iz potreba zajednice i njezine borbe za život. Očekivano postupanje ljudi određivala je zajednica, iako se u tome oslanjala na religiju. Religija je sprva i dugo uređivala odnos zajednice prema božanstvu ili božanstvima, pri čemu je postojala „kolektivna odgovornost“ ljudi prema bogovima, koje je trebalo častiti i kojima je valjalo skupno ugađati, nekad stvarnim ili simboličkim žrtvovanjem, a nekad skupnim svečanostima. Skupna odgovornost čovjeka jamačno je bila sračunata na jačanje zajedništva.

Izvorne ljudske zajednice mudro su i koristoljubivo prenijele ljudski duh u predjele nevidljivoga. Tako je ostalo do naših dana, ako se izuzmu snažni izljevi ljudskog duha iz ljudi, koji su smatrali da je pojava duha u njima ljudska, a ne nebeska stvarnost. Takav jedan čovjek bio je Isus iz Nazareta. Nasuprot takvim iznimkama, ideologije, ustanove i filozofske škole smatrale su ili da duha nema i da se ne pojavljuje u ljudima ili da je duh koji se javlja u ljudima Božji duh. Zbog jadnog stanja u ljudima duh će se u vrsti naširoko javljati, jer se ljudi pitaju što se događa s njima, sa svijetom i sa životom. Zbog popuštanja vjerske stege oko njih, ljudi lakše prepoznaju i prihvaćaju ljudski duh u sebi. Međutim, mnogi takvi ljudi smatraju – djelomice i pod utjecajem azijskih duhovnih učenja – da je pojava duha u njima rezultata djelovanja određenih svemirskih sila ili polja.

Pojava civilizacije donijela je novo premještanje i instrumentalizaciju duha. Civilizaciju određuju podjela rada i podjela ljudi; izdvajanje vlasti iz zajednice i stavljanje vlasti nad društvo; uporaba pisma i uspostava pismoznanskog staleža; vezanje vlasti uz imovinu te u pojava unutarnjeg i vanjskog militarizma. Vlast je u civilizaciji prvo pripadala nevidljivim božanstvima, koja su prebivala u hramovima-žitnicama, a poslije je bila u dvoru, u kojemu je stolovao vidljiv kralj ili faraon, koji je bio bog, božanstvo ili u najmanju ruku veliki svećenik, gospodar duha. Duh je u civilizaciji bio preselio u vlast i bio pod nadzorom pismoznanskog sloja.

Bit civilizacije je u podjeli ljudi pa religija nije mogla služiti jačanju životnog zajedništva. Služila je stvaranju privida zajedništva. Mogućnosti duha bile su odricane puku,[3] a božanski duh lebdio je nad vlašću i vladarima. Civilizacija je donijela i pojavu objave ili izravnog božjeg priopćenja ljudima obvezujuće istine i obvezujućih pravila ponašanja.

Objave su donijeli rečeni Abraham i Mojsije te stvarni prorok Muhamed (570.-632.) i Joseph Smith (1805.-1844.), utemeljitelj mormona. Naprotiv njima, Isus je do svojeg pristupa došao promatranjem prirode i društva, stanja naroda i sudbina ljudi. Objava je uvijek bila u službi vlasti, a njezin sadržaj bio je domišljan, kako bi mogao biti temelj obvezujućeg sustava uvjerenja. Objavitelj je predstavljan kao sijelo božjeg duha, a narodu je ostajalo slijepo prihvaćanje podvaljene istine i posluh. U civilizaciji je vrsta trajno bila bez dogovorne istine.

U zrelim civilizacijama prirodno su se pojavile religije spasenja – zoroastrijanstvo, judaizam, kršćanstvo, islam – koje su naučavale da svaki čovjek ima slobodnu volju pa da je on sam odgovoran za svoju sudbinu u vječnosti. Zajednica ili vrsta ne nosi odgovornost za sudbinu jedinačnih ljudi u vječnosti, a kako bi mogla snositi krivnju u „sitnim“ pitanjima kao što su množenje, hranidba ili zaštita kratkotrajnog života. Vlasti su odbijale odgovornosti za jedinačnog čovjeka. Religija je doista postala samo istančanim i tananim sredstvom vladanja. Religije spasenja raspršile su ljude i potpuno zatrle ljudsko životno zajedništvo. Ljude su organizirale vlast i religija, kao što danas cijelu vrstu povezuje tržište. U civilizacijskom načinu uređenja društava nema mjesta ljudskom duhu. Njega se sustavno kroti ili niječe. Duh se ne može krotiti umom, jer je duh nad umom i jer duh ocjenjuje umovanje. Duh se kroti vlašću i mitom. Ljudski duh je neprijatelj civilizacije broj jedan. Stoga su odvojene civilizacije nastojale ljudski duh čvrsto držati u okovima religije.

Rimska globalizacija Sredozemlja dovela je do suočenja triju snažnih civilizacija, koje su dotad odvojeno njegovale svoje sustave uvjerenja. Suočenje civilizacija donijelo je i suočenje sustava uvjerenja, a s njim i uniženje vjerodostojnosti svih triju religija.

Rimska je globalizacija time otvorila put oslobođenja ljudskog duha od religija. Pojavila se prigoda za odbožanstvenjenje i počovječenje duha. U takvom tkanju događaja i postupaka valja vidjeti pojavu Isusa iz Nazareta. Isus je nedvojbeno tragao za duhom u sebi. On je hvalio ljude, koji su „gladni duha“. Kroničari Isusove pojave naglašavali su, da je „duh poveo Isusa u pustinju“, u kojoj je on napravio pretres svojeg životnog tijeka – „due dilligence“. (Ocjena tijeka jedinačnog života je prava zadaća i posao duha.)[4] Kroničari su naglašavali da se „Isus vratio u svoju zajednicu pun Božjeg duha“. U globaliziranom Sredozemlju bilo je došlo vrijeme da se govori o duhu.

Kroničari kažu, da su se Isusovi učenici neposredno poslije Isusova smaknuća bili posakrivali od svoje zajednice, ali da su naknadno skupno doživjeli preporod i ohrabrenje za nastavak obavljanja Isusova posla. Na okupljene prestravljene Isusove učenike kao zajednicu „izlio se Božji duh“. Time je duh bio kolektiviziran i demokratiziran, kao što i treba biti, jer ljudski duh povezuje ljude, a ne razdvaja ih kao um. Ubogi Isusovi učenici, kojima je u svojem opticaju među ljudima Isus obilno pokazivao bogatstvo svojeg ljudskog duha, svoje su naknadno nedvojbeno nadahnuće pripisali „silasku Božjeg duha“ na sebe.

Isus je smatrao da je duh redovito na raspolaganju svakom čovjeku. „Neka su sretni ljudi, koji su gladni duha.“ Isus je u razgovoru s učenim i bogatim članom židovskog Velikog vijeća, ustrajavao na tome, da se svaki čovjek mora „ponovo roditi po duhu“. Zagovaranje preporoda po duhu pripadnika vrste homo sapiens bit je Isusove pojave. Da je Isus krepko nastojao osloboditi ljudski duh iz krletke političkog sustava, koji ima svoj sustav uvjerenja ili religiju, zaključuje se po Isusovoj izreci, kakvu povijest misli nije zabilježila: „Bogu Božje, carevo caru!“ Do Isusa se smatralo: „Huius regio, eius religio!“ Ljudskost mora biti izvan dosega sustava vlasti. Društveni sustav ne smije biti nametnik na ljudskoj vrsti. Bog je za Isusa bio samo „otac svih ljudi“ ili zaštitnik vrste homo sapiens. Isus nije razmišljao u religijskim kategorijama ili vidicima, koji su prije navedeni.

Raskorak Isusova pogleda na duh i pogleda na duh Isusovih sljedbenika otvorio je u kršćanstvu trajan dijalektički prijepor. Povijest kršćanstva kao vjere je trajna borba za određivanje naravi duha, po nadahnuću kojega su u Crkvi pravljene obnove, koje su spašavale i Crkvu i europske kršćanske narode. Život Franje iz Assisija bio je putujući izlog samo ljudskoga duha. Družba Isusova kao pokret u Crkvi snažno je zagovarala raspoložljivost duha u životu svakog čovjeka. Buđenjem duha svaki čovjek može svoje djelovanje upraviti na dobro ljudi i okaniti se svoje privrženosti društvenom sustavu, koji upropašćuje ljude kao ljude.

Ipak, u jeku uspjelog dvostoljetnog pohoda šačice ljudi[5] nadahnutih pravim ljudskim duhom, u Europi je kao reakcija na afirmacija ljudskog duha buknuo racionalizam, koji je pobožanstvenio razmetan ljudski um. Po racionalizmu čovjek treba imati punu društvenu slobodu samo zato što je razuman. Čovjeka se ne smije sputavati nikakvim objavljenim zapovijedima. Racionalisti su našli isprazno i škodljivo rješenje za usklađenje postupanja ljudi u vrsti ili u njezinim zajednicama. Čak su smatrali da postoji univerzalan um. Racionalisti su se šutke oslanjali na božansko. Um je uziman za božanstvo. Univerzalnog uma nema, a jedinačni umovi su poročni i podložni utjecaju vlasti i bogatstva, koji nisu opće značajke vrste, nego značajke društvenog sustava.

Nasreću, racionalizam je izgubio uporište u filozofiji, znanosti i životu vrste otkrićem evolucije života kao postupka nastanka vrsta pa i čovjeka kao vrste homo sapiens. Usto, molekularna biologija potpuno je objasnila mehanizam nastanka vrsta i potpuno unizila vjerodostojnost „socijalnog darvinizma“, kojemu se Charles Darwin protivio.

U naše vrijeme val globalizacije prešao je preko vrste homo sapiens i globalizirao je kao vrstu. Na vrstu je nametnuta vladavina kapitala putem slobodnog svjetskog tržišta, koje kao svoj sustav uvjerenja ima liberalizam. U sadašnjem globalnom sustavu ne pokušava se uskladiti ponašanje ljudi ni putem dobre uporabe uma ni poštivanjem vjerskih pravila ponašanja ni pridržavanjem pozitivnih zakona i propisa. Kapital, tržište i liberalizam od jedinačnih ljudi očekuju gloženje unutar tržišta kao društvene krletke.

Stanje čovjeka kakvo je sad neodržljivo je. Društvena struktura opterećuje čovjeka i prijeti prestankom vrste, koja bi mogla biti zamijenjena novom. U vrsti se u novim okolnostima mora promijeniti stav i postupanje ljudi, ako oni žele da se štite jedinačni životi bez kojih vrste nema.

Vladavina kapitala, tržišta i liberalizma bit će zbačena s vrste, jer je kapital premašio granice ljudskosti, unutar kojih se vrsta brani strpljenjem i trpljenjem, kad se već ne može braniti bijegom. „Strpljen, spašen!“ Kapital je već toliko premašio granice snošljivosti vrste, da se uskoro može očekivati napad vrste na nositelje prijetnji vrsti.

Globalizacija svijeta i liberalizam idu na ruku pojavi i potvrdi ljudskog duha. Globalizacija konačno izvrgava uvidu utemeljenost religija na mitu, koji više nije prihvatljiv vrsti, koja ima prezreo um. Liberalizam je svjetovna religija, koju se ne može potući pozivanjem na sakralno, u okolnostima u kojima je opstanak vrste ugrožen. Liberalizam se može potući pozivanjem na dobro, a to je već područje ljudskog duha.

Poslije Isusova nastojanja, da potvrdi snagu ljudskog duha religija je doživjela novi uspon, iako je obnova religije dijelom počivala na posebnom tumačenju Isusove pojave. Prvo je tri stoljeća poslije smaknuća Isusa umiruće Rimsko carstvo proglasilo kršćanstvo carskom vjerom. Crkva je poslije sloma Carstva preuzela brigu za politiku i sustav uvjerenja u bijednoj i mračnoj Zapadnoj Europi. Tri stoljeća poslije Milanskog edikta pojavio se islam, koji je arapsko društvo uzeo kao zajednicu vjernih. To je u Europi ojačalo kršćanstvo kao religiju, jer je imperijalistički Arapski kalifat, koji je bio utemeljen na vjeri, žestoko ugrožavao „kršćansku“ Europu.

Tijekom stoljeća kršćanstvo, kao religija koja je bila utemeljena na objavi, postupno je kopnjelo, ali je bilo obnavljano ljudskim duhom, koji su u kršćanstvo povremeno, ali snažno unosili veliki reformatori, koji su se svi odreda nadahnjivali životom Isusa, koji je bio pun ljudskog duha i koji je pružao dobro ljudima. U devetnaestom stoljeću znanost i industrijski napredak počeli su kršćanstvu kao doktrini oduzimati racionalnost, a kao sustavu vrijednosti uporabljivost. Svjetski ratovi su u stanovitom stupnju pomogli očuvanje vjere u puku. Usto, poslije Drugoga svjetskog rata, Holokausta i Drugoga vatikanskog općeg crkvenog sabora pojavio se judaizam kao svjetska religija, iako je on religija samo jednog naroda, koji u vrsti od sedam milijarda jedinačnih ljudi ima zanemarljiv broj pripadnika.

Međutim, međusobno suočenje religija u globalnom svijetu i uz liberalizam kao sekularni sustav uvjerenja svim će religijama oduzeti vjerodostojnost i sposobnost da vrsti pružaju dobro. Takozvani ekumenizam je postupak, kojim religije same priznaju svoju nemoć. Koliko god se dugo religije budu potezale vrstom, one više ne će biti u stanju zauzdavati ljudski duh. Sve religije odreda mogu naći spas u poticanju svojih ljudi da u sebi tragaju za ljudskim duhom, koji je jednak u svakom čovjeku. Oslabljene religije ne će moći i nadalje zauzdavati ljudski duh, a prezreli ljudski um ionako religijama radi o glavi.

Način na koji su ljudi prisiljeni zadovoljavati životne potrebe i ispunjati ljudske svrhe razara organizme i slabi vrstu. Zbrka i stiska u iskustvenom prostoru čovjeka slabe i jedinačne organizme i rodnost čovjeka kao vrste. Čovjeku je potrebno ozdravljenje, a vrsti oporavak. Jedini put za to je oslobođenje, počovječenje i potvrda duha kao sredstva ocjene stanja čovjeka i stanja vrste te izvora dobra kao sredstva za oporavak vrste.

Politički rečeno, vrsti su za oporavak potrebni (1) demokracija, (2) mir i (3) jamčenje posla za sve ljude. Tako je zato (1) što se vrsta mora skupno i svjesno prilagođivati društvenim okolnostima koje stvara i prirodnim okolnostima koje remeti; (2) što je stanje rata ubitačno za svaku vrstu, jer vrste počivaju na zajedništvu unutar vrste; te (3) što je čovjek vrsta koja je stvorena radom, što ljudi bez posla nisu pravi ljudi i što postaju opasni za vrstu.

Demokracije nema bez životnog zajedništva na životnom prostoru i u cijeloj globalnoj vrsti. Jagma za vlašću i bogatstvom, na kojoj počiva tržišni sustav kapitala i koja potiče prohtjeve ljudi, vodi u stanje rata pa ljudska skromnost postaje jedinim jamstvom mira u narodima i među narodima. Posao i rad jamče ljudima zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha.

Smisao zajedništva i demokracije kao izraza zajedništva je prilagodba vrste, a zajedništva nema bez ljudske poduzetnosti, a ne bez poslovnog poduzetništva. Kulturna evolucija čovjeka plod je ljudske poduzetnosti, koja je značajka vrste homo sapiens. Neposredan plod ljudske poduzetnosti je dobro, koje je hrana za vrstu, u kojoj su se pojavili svijest o njoj samoj te nakane i svrhe. Dobro koje ljudi pružaju vrsti stvara dobrobiti, kojima se zadovoljavaju životne potrebe, ostvaruju svrhe i stvara zadovoljstvo životom jedinačnih ljudi. Ljudska poduzetnost, unošenje dobra u vrstu i namicanje dobrobiti za sve ljude počivaju na ljudskom duhu, koji je prva i presudna značajka vrste. Ta značajka se pojavila na kraju, upravo kako bi čovjeka vratila u vrstu, iz koje ga je izvela razmetnost čovjekova uma.

Ljudski duh, ljudska poduzetnost, dobro, dobrobiti, zajedništvo, ljudska skromnost, potrebe i svrhe, zadovoljstvo životom, demokracija, mir i posao za sve ljude trebaju resiti vrstu homo sapiens. One čovjeka iz krletke civilizacije mogu izvesti u vrstu. Na jedinačne ljude pada zadaća otkrivanja duha u njima samima i obnove životnog zajedništva putem pružanja dobra vrsti. Rješenje za nevoljnog čovjeka je u potvrdi duha, zajedništvu, dobru i u razvijanju smisla za vrstu. To je put za zatiranje civilizacije kapitala, koja je zarobila ljude svjetskim tržištem i prisilila ga na gladijatorsko gloženje unutar vrste.

Svijet motri neobično zbivanje u Rimu. Motriteljima i još više očevidcima čini se da su u Rim „ušli barbari“. U Rim je doista ušao barbarin u izvornom smislu riječi – tuđinac, Jorge Bergoglio, papa Franjo. Bergoglio za sebe je rekao, da je on papa latinskoamerički isusovac.

Isus je prevrtao stolove mjenjača novca u Hramu, a papa nastoji ukloniti financijske spekulante iz vlastite nove kuće. Međutim, u području vjere, koja je njegova prijeka briga, papa nastoji iz Crkve ukloniti legalističko, rimsko, carsko, režimsko, farizejsko, kazuističko kršćanstvo i osloboditi ljudski duh u Crkvu kao zajednicu. Ljudski duh bi iz Crkve putem običnih ljudi trebao naći jeku u svim ljudima, koji bi se mogli primiti ljudskog duha u sebi i osloboditi ga. Pripadnik vrste homo sapiens mnogo je sposobniji i poduzetniji od čovjeka, za kakvoga Crkva smatra da je „dobar vjernik“.

Na poslu oslobađanja duha u čovjeku bio je i Isus iz Nazareta u svojem globalnom svijetu. Isusu je kao i papi Franji globalnost pružila prigodu za oslobođenje ljudskog duha iz okova vjere. Ljudski duh danas jednako čami u svim vjerama. U oslobođenju ljudskog duha bio bi jedini smisao „ekumenizma“. Ignacije Loyola je putem Družbe Isusove nastojao i uspijevao u nebrojenim sposobnim mladim ljudima osloboditi duh. Takve ljude upućivao je na put pružanja dobra za duhovne, društvene i tjelesne dobrobiti ljudi. Time je Loyola pomogao i obnovu Crkve, koja je u vremenu Renesanse bila u mnogo jadnijem stanju, nego sadašnja Bergogliova „kuća od karata“. Isus je govorio o „kući podignutoj na pijesku“.

Loyola je ustrajao u tome, da se njegova Družba nazove Isusovim imenom, usprkos protivljenju uspostavljenih rimskih krugova, koji su njegov pokret nastojali iz matice Crkve potisnuti na njezin rub. Kad je Crkva nakon dvaju stoljeća djelovanja Družbe shvatila, da se Družbu ne može gurnuti na rub zabranila ju je. Isusovci nisu spadali na rub Crkve, jer su se u poduzetnu Družbu novačili ljudi, koji su se bili rodili po duhu te koji su bili sijelo ljudskog duha i žarište ljudske poduzetnosti. Loyola bio je na Isusovu poslu lančanog oslobođenja ljudskog duha doslovce diljem vrste u svijetu, koji je globalizirao europski kolonijalizam. Družba je bila i „društvena mreža“ prikupljanja znanja, kako neukost, neznanje i slabo poimanje ne bi sputavali čovjeka u traganju za ljudskim duhom u sebi.[6] Danas papa Franjo djeluje u svijetu, koji je globalizirao kapital putem svjetskog tržišta.

Jorge Bergoglio je pravi isusovac. On kao papa nije htio uzeti ulogu „čuvara lovišta“ vlasti, kapitala i tržišta, nego je ostao zaštitnikom duha te dobar pastir ljudi i vrste. Za razliku od prethodnih velikih obnovitelja duha u Crkvi papa nije svoj pohod duha objavio na rubu, nego u središtu Crkve. Možda će i papu Franju kao i ranije njegovu Družbu Crkva „zabraniti“ prije ili poslije njegove smrti, ali je on već obavio svoj posao otkrivajući mladim ljudima mogućnosti ljudskog duha.

Bez oslobođenje duha u vjernicima crkava i u pripadnicima vrste homo sapiens nema uklanjanja liberalizma, otvaranja krletke svjetskog tržišta i vezanja kapitala uz rad, proizvodnju i narodne države. Povratak čovjeka vrsti i obnova zajedništva u vrsti jamčit će dobro, koje će pružati poduzetni ljudi, koji zadovoljstvo vlastitim životom temelje na stvaranju dobrobiti za zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha svih pripadnika vrste.

Budućnost vrste homo sapiens je u ljudskom duhu.



[1] U RH također postoji Agencija za zaštitu tržišnog nadmetanja.

[2] Bogatstvo se veže samo uz vrstu homo sapiens. Za druge vrste veže se obilje izvora života.

[3] U drevnom Egiptu se smatralo da seljake, koji su podizali piramide za zagrobni život faraona, poslije smrti očekuje ništavilo. To je bila ne samo podjela rada, nego i podjela duha.

[4] Pogledati Z. Mršić, Stanje čovjeka: Vraća li se čovjek vrsti?, Zagreb, 2013.

[5] Družba je utemeljena 1540. godine, a u vrijeme papinske zabrane njezina rada 1773. godine bilo je samo 20.000 isusovaca, od kojih su samo oko polovice bili svećenici.

[6] Nije neobično to što je veliki istraživač evolucije čovjeka i ljudskog duha bio jedan isusovac, Pierre Teilhard de Chardin.

Continue Reading

04 listopad 2013 ~ 5 Comments

Propadanje, neizvjesnost i oporavak

 

Propadanje ususret propasti

Propadanje hrvatskog gospodarstva vodi propasti. Ono je počelo 1980. godine, u kojoj se zapadno gospodarstvo počelo oporavljati od Male depresije sedamdesetih godina.

Okolnosti u kojima se to dogodilo su slijedeće:

  • prestanak akumulacije tehnologije, u vrijeme, u kojemu su se pojavila biotehnologija, a digitalna se tehnologija počela širiti iz kompjutora u druga područja;
  • politička nestabilnost Jugoslavije osamdesetih godina, rasap SFRJ i Domovinski rat;
  • globalizacija, u kojoj su prednjačili korporacije i tehnologija, a ne nacionalne države;
  • uspostava svjetskog slobodnog tržišta kapitala, proizvoda, usluga te fizičke, komunalne i društvene infrastrukture;
  • pretvorba Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, koja je izvela nasilnu „tranziciju“ svih istočnoeuropskih zemalja u „otvorena društva“, a ne samo na tržišno kapitalističko gospodarstvo.
U tridesetak godina u svijetu je bila uspostavljena vladavina kapitala: stvorena je svjetska politička zajednica Kapital, u kojoj su bili uspostavljeni slobodno svjetsko tržište kao politički sustav, a liberalizam kao obvezujući sustav uvjerenja. U okviru „otvorenog svijeta“ Europska unija stalno je slabila u odnosu na snažan rast gospodarstava mnogih starih naroda „u razvitku“, posebice Indije i Kine.

Posljedica propadanja hrvatskog gospodarstva su očite: nestašica domaćeg kapitala, slabost proizvodnih snaga, zastarjelost nakupljene tehnologije, osipanje znanja i organizacijske sposobnosti, gubitak i smanjenje pučanstva, niska zaposlenost, domaći proizvod koji nije dovoljan za zadovoljenje potreba građanstva i države te za održavanje postojeće društvene, fizičke i komunalne infrastrukture. Građani, kućanstva, proizvodna poduzeća, trgovačke banke, jedinice javne uprave i nacionalna država su u dugovima. Hrvati se svojim radom nisu u stanju množiti, hraniti i štititi.

Propadanje, koje će Hrvatsku uskoro dovesti do gospodarskog sloma proizvelo je političku paralizu, koja se pretvara u političku nestabilnost. Goleme ljudske nevolje, koje su prouzročene time, što politika nije rješavala gospodarske probleme, stvorile su silne sigurnosne probleme. U Hrvatskoj je malo što zaštićeno i malo tko je zaštićen.

Dugo se postavlja pitanje, o tome zašto Hrvati ne počnu prave, opće prosvjede protiv načina na koji se već dva desetljeća vode javni poslovi, kad im već izbori ne omogućuju postavljanje odgovornih nositelja vlasti. Razborit odgovor je bio u tome, da Hrvati imaju poštovanje prema svojoj obnovljenoj državi. Međutim, propadanje će nedvojbeno i uskoro donijeti gospodarsku propast pa se otvara pitanje zaštite obnovljene hrvatske države, koja je trebala biti sredstvom naroda za zadovoljenje njegovih potreba. Hrvati moraju zaštititi svoju državu. Hrvatska politika traži diskontinuitet, a hrvatski narod doveden je blizu jednoj od prijelomnih točaka svoje povijesti. Gospodarska propast već se može uzeti kao činjenica.

 

Svjetska neizvjesnost

Za provedbu potrebnog oporavka gospodarstva, društva, države i naroda narod će se morati osloniti na svoju snagu, jer u svijetu vlada velika gospodarska i politička neizvjesnost.

Buran i usiljen razvitak tehnologije omogućio je, kao nikad prije, izdvajanje golemog kapitala iz proizvodnje i prirodnog blaga te njegovo odvajanje od rada, proizvodnje i država. U temelju svih svjetskih gospodarskih i ljudskih problema je odnos kapitala prema radu. Kapital se toliko udaljio od rada i proizvodnje, da su visoka nezaposlenost i privremeno zapošljavanje radnika postali redovito i stalno stanje gospodarstva, koje ne mogu podnositi ni povijesni narodi ni vrsta homo sapiens kao cjelina.

Kapital je stvorio ozbiljne probleme u vrsti. Nastalo opasno stanje očituje se u nakaznoj razdiobi dohotka i u pučanstvu i po proizvodnim granama. U SAD, koje imaju najveće, najrazvijenije i najnevoljinije gospodarstvo svijeta, financijski sektor „gospodarstva“ prikupi 40% domaćeg proizvoda, zdravstvo 18%, cijela industrija 11%, a poljoprivreda jedva 2%. Godine 2010. jedan posto građana prikupilo je 65% dodane vrijednosti, a godine 1916. „samo“ 20% te vrijednosti.

Nagomilani kapital ne stvara potražnju za proizvodima i uslugama, koje traže mnogo rada i radnike. Slobodan kapital – danas leži neuporabljen novac jednak jednoj četvrtini godišnjeg svjetskog domaćeg proizvoda – stvara svojom slobodom neizvjesnost u narodima i tjeskobu u ljudima. O tome najbolje govori činjenica da cijena zlatu neprekidno raste trinaest godina zaredom, što se nikad prije nije dogodilo ni sa zlatom ni i s kojom drugom robom.

Usto, gubitak kapitala, koji propada ili nestaje „promašenim“ spekulativnim ulaganjem, nadoknađuje se proračunskim zaduživanjem naroda. Time kapital i dalje ostaje slobodnim, bez sprege s radom, proizvodnjom i državom te sposobnim, da proizvoljnom uporabom i nadalje stvara neizvjesnost diljem svijeta. Svijet je u velikoj neizvjesnosti, a ljudi su u strahu od kapitala. Kapital je unizio i onesposobio nacionalne države. Međutim, kapital još nije uništio narode.

U povijesnim narodima kao što je i hrvatski već se javljaju nove ideje za oporavak svijeta. Nova ideja bit će uporište za oporavak, koji je potreban narodima i koji će oni izvesti.

 

Oporavak Hrvatske

Hrvatsko gospodarstvo i hrvatsku državu upropastilo je svjetsko tržište, čijoj se prijetnji slabo hrvatsko gospodarstvo nije moglo oduprijeti. Stoga se od svjetskog tržišta i od priželjkivane konkurentnosti hrvatskih poduzeća i proizvoda na njemu može očekivati samo zlo, dok hrvatsko gospodarstvo ne ukloni slabosti zbog kojih propada. Hrvatsko gospodarstvo treba zaštitu, koju može pružiti samo država i treba pomoć, koju mogu pružiti samo mogući hrvatski strategijski partneri.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba predvoditi država, a za to je potrebna da ona preuzme poduzetničku ulogu. Hrvatskoj su potrebne nova uloga države i nova politika. Hrvatskoj je za oporavak potrebna politička stabilnost, a ona može doći samo od nove politike.

Nove zadaće države traže promjenu zamisli o vođenju politike. Potrebno je odustati od liberalističkog poimanja gospodstva tržišta nad politikom, koje je unizilo ulogu države. Namjerno slabljenje države koje provodi kapital prouzročilo je nebrojene ratove unutar država, jer su različiti društveni probitci u slaboj državi ne mogu usklađivati u javnom, demokratskom postupku. U Egiptu je egipatska vojska nedavno preuzela ulogu države, a prije je to u Afganistanu i Iraku učinila američka vojska. Ako se vodi račun o dobru naroda, nema zamjene za snažnu nacionalnu politiku i za značajnu ulogu države u gospodarstvu.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba voditi na dva načina. Treba hitno iskoristiti mogućnosti, koje nude raspoložljiva tehnologija i tehnologija koja se može brzo pribaviti te hrvatski prirodni izvori. Usporedo treba nakupljati suvremenu tehnologiju, bez koje se oporavak i rast gospodarstva ne će moći održati, u prvom redu digitalnu tehnologiju i biotehnologiju. Hrvatska se mora osloniti i na projektiranje i izvedbu industrijskih postrojenja i infrastrukturnih objekata.

Hrvatska nema domaćeg kapitala, ali ga država može stvoriti na isti način kako ga sad stvaraju Japan i SAD – „agresivnom“ monetarnom politikom ili „količinskom popustljivošću“. Hrvatskoj nedostaje proizvodnja. Nju država može povećati. Hrvatska nema suvremenu tehnologiju. Država je može početi nakupljati. Država može i mora pomoći stvaranju i množenju organizacijskih sposobnost i znanja.

Hrvati će za oporavak trebati pomoć, kao i brojni drugi narodi EU. Mala i nepotpuna gospodarstva u Uniji trebaju se osloniti na veća i potpunija nacionalna gospodarstva, kako bi se povećala područja potpunosti gospodarstva te time povećale domaća ponuda i potražnja robe i usluga.

U postupku uspostave nove svjetske geopolitičke i geoekonomske ravnoteže, koju trebaju i traže sve države i svi narodi nasuprot volji kapitala, Hrvatska može naći strategijske ortake, koji će znati cijeniti položaj hrvatske države i izdašnost hrvatske političke misli.

 

Nova doktrina obnove Europe®

Politička, gospodarska, sigurnosna i ljudska neizvjesnost u svijetu te nebrojeni unutarnji ratovi traže svjetski politički zahvat na temelju nove političke ideje u ime globalizirane vrste homo sapiens. Europskoj uniji također je potreban politički zahvat, jer mnogi njezini narodi propadaju. Nova ideja se treba javiti mimo tržišta i liberalističkog sustava uvjerenja i ona treba omogućiti konsolidaciju Unije.

Nova doktrina obnove Europe treba omogućiti zaštitu ljudi i naroda, rada i vrijednost rada, života, prostora i prirodnog bogatstva, okoliša i klime, jer zaštita postaje temeljno pitanje svijeta. Dosad su jedinačni ljudi i narodi imali zaštitu svojih država, a sad su izloženi prijetnji kapitala i svjetskog slobodnog tržišta. Europa se mora zaštititi, kao što to trebaju činiti svi narodi, smišljenim nadzorom granica, ali EU mora organizirati sustavnu unutarnju  pomoć slabijim gospodarstvima svojih članica, jer se bez potrebne proizvodnje dobara i pune zaposlenosti diljem Europe ne će moći obraniti niti njezine najbogatije i gospodarski najsposobnije članice. Europa mora zaštiti sve svoje narode pa i hrvatski. O tome trebaju odlučivati europske države i njihovi narodi, a ne netko tko od rada, proizvodnje i država sustavno odvaja sav višak vrijednosti. Suradnja zaštićenih naroda jedini je jamac svjetske stabilnosti.

Hrvati mogu pomoći Europi svojom političkom mišlju.

Continue Reading

02 prosinac 2012 ~ 0 Comments

Ideologija otvorenog društva opijum za narode

 

Razgovor Zdravka Mršića objavljen u Novom listu 1. prosinca 2012. godine

 Razgovor je vodio Branko Podgornik.

 

NL: Dva desetljeća slušali smo da Hrvatska treba postati otvoreno društvo, poput ostalih zemalja, jer to će to omogućiti prava čovjeka, slobodu kolanja ljudi, roba i kapitala. Samo uz takve pretpostavke, vladajuće je mišljenje, moguć je ekonomski i duhovni napredak ljudi i zajednica. Sada vidimo da su ljudi dobili slobodu, ali sve više gube radna mjesta, sigurnost i mogućnost zadovoljavanja osnovnih životnih potreba. Kako to objašnjavate?

 ZM: Nekad je otvoreno društvo bilo izlazom za neke stiješnjene narode na rubu Europe, a danas je to sadržaj mita, koji se nameće svim narodima diljem svijeta. Ono je način uređenja političke jedinice, koji je protivan uvriježenoj prostornoj državi. Svjetski kapital danas narodima nameće otvoreno društvo, kao zamjena za njihovu prostornu državu. To najbolje govori, da je otvorenost političke zajednice sredstvo eksploatacije naroda. Pripovijedanje propagandista svjetskog slobodnog kapitala je, kako bi rekao Karl Marx, opijum za narode. Vi ste dobro saželi učinke otvaranje društava u smislu rada, zaštite života i zadovoljenja životnih potreba. Svrha otvaranja naroda i njihovih država je, doslovce, iskorištavanje tuđeg prirodnog blaga te rada i života ljudi. Sloboda služi svjetskom tržištu i slobodnom kapitalu. Čemu čovjeku prividna sloboda, ako on nema posla i ako nije u stanju ni nositi odgovornost za zajednicu i za obitelj. Od obećanja ekonomskog i duhovnog napretka ljudi i zajednica nije mnogo ostalo. Pogledajte Hrvatsku, Italiju, Španjolsku, Grčku, UK i SAD!

 

NL: Ne čini li Vam se, da se nova sudbina svijeta iznenada pojavila?

 ZM: Otvoreno društvo ima svoju višestoljetnu povijest. Prvo pravo otvoreno društvo stvorile su Ujedinjenje nizozemske pokrajine koncem šesnaestoga stoljeća. Protestantski burgeri, koji su se već bili obogatili trgovinom između španjolskih kolonija u Americi i Europe, brušenjem kamenja, zlatarstvom te tkanjem skupocjenih vunenih i svilenih tkanina nisu svoje bogatstvo mogli povećavati širenjem svojeg prostora u Europi. Oni su i sami pošli preko širokih oceana. Za svoj kolonijalni projekt oni nisu imali dovoljno pravih domaćih ljudi pa su svoju državu otvorili za kalvince, hugenote i Židove, koji su nosili vještine i kapital. Otud naziv otvoreno društvo. Nizozemci su pritom državni prostor pretvorili u uporište za vojno-poslovni pothvat osvajanja dalekih tuđih prostora. Bitnom značajkom otvorenog društva bio je i ostao militarizam, jer su se tuđi prostor i pripadno prirodno blago otimali vojnom silom. Dio pučanstva iz domaćeg uporišta bio je presađivan, tako se govorilo, u nove posjede, kako bi organizirao otimanje ili gospodarski rast. Zar nije gospodarski rast lijep izraz? Nizozemci su svoj „projekt“ otvorili došljacima, koji su dijelili ili koji su nadahnjivali protestantski svjetonazor.

Koncem sedamnaestog stoljeća predvodništvo otvorenog društva preuzela je Britanija. Vladala je svjetskim morima puna dva stoljeća, pri čemu je od početka Industrijske revolucije gola vojna sila bila dopunjena tehnološkom dominacijom. SAD su preuzele štafetu otvorenog društva početkom dvadesetog stoljeća. Međutim, izbijanje klasnih i nacionalističkih revolucija zakočilo je širenje otvorenog društva sve do sloma komunizma i sovjetskog carstva. Nositelji otvorenog društva sad kao silu rabe kapital i ideologiju liberalizma. Otkad je otvoreno društvo preplavilo globalizirani svijet SAD su predvodništvo predale izravno kapitalu, koji kao matična uporišta rabi SAD, Izrael, EU i Britaniju.

U postupku otvaranja svijeta slobodnom kapitalu najgore je prošla Europa, koja je svoju Ekonomsku Zajednicu, kao idealnu političku tvorevinu, prodala za promašenu otvorenu EU. Europska Unija je agentura otvorenog društva za Istočnu Europu.

 

 NL: Koje su ideje, povijesno gledajući, dovele do podređenosti ljudi ciljevima kapitala?

 ZM: Protestantizam je svojom posebnom varijantom kršćanske antropologije uvjerio ljude da je čovjekova narav skrhana Adamovim zagrizom u jabuku. [U Adamovu, a ne u onu Appleovu, Stevea Jobsa.] Puritanci su smatrali da čovjeka pred Bogom ne mogu opravdati dobra djela, kako su smatrali katolici u prostornim, zajedničarskim državama, nego samo Božja milost. Je li čovjeka na životnoj lutriji zapala Božja milost, on može doznati ako štedljivo živi i ako postigne poslovni uspjeh. Protestantstvo je naputak za gomilanje kapitala. Nositelji već nakupljenog kapitala objeručke su prihvatili ponuđeno protestantstvo. Max Weber nije imao pravo kad je tvrdio da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Bilo je upravo obrnuto. Protestantstvo je instrumentaliziralo ljude za potrebe akumulacije kapitala. Ono nije izgrađivalo bolje ljude, nego samo obavljalo selekciju među postojećim ljudima.

 

 NL:Svijet je posljednje stoljeće postigao nezapamćene stope ekonomskog rasta, tehnološki i materijalni napredak. Jesu li napredovali i ljudi?

 ZM: Kad je svijet ostao bez slobodnog prostora za prisvajanje, kapital se prihvatio gospodarskog rasta na postojećem, konačnom prostoru. Kao da je Zemljinoj plohi dodao treću dimenziju. U tom novom, virtualnom prostoru bjesomučno se stvaralo bogatstvo, koje nije ostajalo radnicima, poduzetnicima i narodima, nego je dodavano već nagomilanom kapitalu. Za kulturni napredak ljudi kao ljudi nije ostavljana ni mrva dodane vrijednosti. Stoga se na sadašnje stanje svijeta buni čovjekov duh, jer je čovjek ipak i još uvijek homo sapiens. Kapital je nasuprot kulturnoj težnji čovjeka komercijalizirao kulturu. Kapitalu ljudski duh zaudara.

NL: Svijet se globalizirao i komunikacijski jako povezao. Mislite li da otvorena društva sada trebaju postati zatvorena?

 ZM: Narodi i ljudi se moraju zaštititi i to zatvaranjem svojih društava u povijesne prostorne političke zajednice. To ne znači da se narodi i države trebaju izolirati. Države trebaju međusobno zdušno surađivati i planirati zajednički procvat. One ne smiju sudbine i budućnost svojih naroda prepuštati hirovima svjetskog slobodnog tržišta i samovolji nositelja kapitala. Zajedništvo država je neprocjenljivo blago. Suradnja prostornih država treba se prvo očitovati u dovlačenju kapitala iz virtualnog u zemljopisni prostor.

NL: Znači li sve to da se Hrvatska, Europa i svijet trebaju oprostiti od visokih stopa rasta? Zašto?

 ZM: Radni ljudi nemaju veliku korist od rasta. Oni će prihvatiti stupanj rasta niži od stupnja poželjnog za kapital. Visoki rast se ionako ne ostvaruje, jer je svjetsko otvoreno društvo udarilo u globalni zid i nalazi se u prijetećem zastoju. Donedavno je rast gospodarstva bio visok, a ljudi su bivali sve zaduženijima. Međutim, rast je potreban, ali ne najveći mogući, jer ga Zemlja ne će moći podnijeti. Poželjan je najmanji potreban rast, jer se pučanstvo svijeta povećava. Usto, svijet se i dalje urbanizira i traži infrastrukturu, koju je sve skuplje održavati, a konačno treba iskorijeniti i siromaštvo. Za našu vrstu je prijeko potrebno da svi ljudi rade, a to se može postići i bez usiljenog rasta. Treba stvoriti svijet za svakog čovjeka. Dosta je bilo selekcije ljudi putem otvorenog društva.

Continue Reading

27 studeni 2012 ~ 0 Comments

Sustav uvjerenja za vrstu homo sapiens

U svakoj političkoj zajednici životne potrebe su se zadovoljavale, a ljudske svrhe ostvarivale djelovanjem četiriju mreža društvenog utjecaja: političkog sustava, gospodarstva, zaštite ljudi i prostora te sustava uvjerenja, koji je temelj ljudskih vrijednosti i mjerilo ponašanja ljudi. Iako svaka od četiriju mreža ima svoje posebno djelovanje, njihovi učinci se prepliću i ne mogu se odvojiti, a nijedna mreža nema trajno veći utjecaj u društvu od ostalih mreža.

U ovom eseju posebna pozornost posvećena je znanju pa je prirodno da i sustav uvjerenja u njemu ima vidnu ulogu. Naime, nema političkog sustava za koji nositelji vlasti nisu pomno izabrali sustav uvjerenja, na kojemu se uvijek temelji sustav ljudskih vrijednosti kakve su potrebne u pučanstvu, kako bi politički sustav mogao trajati i djelotvorno nadzirati i štititi ljude i prostor. Povijest je pokazala, da su zamjena političkog sustava ili čak rušenje političke zajednice počinjali potkopavanjem sustava uvjerenja, bez kojega se ne može održati ni politički sustav, koji je bio poduprt sustavom uvjerenja.

Martin Luther počeo je rušenje političkog utjecaja Rima stvaranjem protestantstva, kao sredstva uklanjanja katolištva kao sustava uvjerenja rimskog, europskog političkog sustava. Luther je utaman očekivao da će se na protestantstvu obnoviti i njemačko carstvo. Sovjetski Savez i Istočni blok nisu razorile američke rakete i nuklearne bombe, nego sustav uvjerenja, koji je nudio sovjetskim građanima „ljudska prava“. Socijalistička Jugoslavija kao politička tvorevina rasula se sama od sebe kad je prestala njezina komunistička partija, koja je nosila poseban sustav uvjerenja (u koji je bilo uključeno i „bratstvo i jedinstvo“).

Sustav uvjerenja ima veliku društvenu vrijednost, jer se bitka za čovjeka ili za njegovo iskorištavanje i instrumentalizaciju vodi u sustavu uvjerenja i pomoću sustava uvjerenja. Ljude, podanike, radnike ili potrošače vlastima je mnogo lakše, jeftinije i manje opasno nadzirati putem sustava uvjerenja ili ideologije, nego putem gole sile. Vlasti rabe spregu prijetnje silom i sustava uvjerenja, koji sputava ljude i suzbija njihov slobodan duh. Duh je mnogo slobodniji od ljudskog tijela. Sustav uvjerenja uobličen u društvenu ideologiju izdašno je sredstvo zarobljivanja i suzbijanja duha.

Globalizacija svijeta i uspostava globalnog svijeta, u kojemu su svi ljudi iznenada počeli živjeti na okupu stavili su u žarište borbe za novo uređenje svijeta upravo sustav uvjerenja. Svijet je dosad bio krcat mjesnih, nacionalnih, rasnih, klasnih, civilizacijskih ili vjerskih sustava uvjerenja. Ti su sustavi držali na okupu narode, klase, posebne interese, civilizacije, nositelje kapitala ili promicatelje „otvorenog svijeta“. Odsad treba postupno stvarati sustav uvjerenja, koji će nadzirati svijet ili ljude, koji su se prisilom kapitala, tehnologije i transnacionalnih korporacija našli na okupu u konačnom prostoru. Koordinacija svjetskih poslova koje sad nema, ali koja će se morati uspostaviti zahtijevat će – kao što je dosad trebalo u ograničenim prostornim državama ili prostornim političkim zajednicama – uspostavu primjerenog sustava uvjerenja, koji će usmjeravati ponašanje ljudi tako da u svjetskoj ljudskoj zajednici ljudi mogu zadovoljavati životne potreba i ostvarivati ljudske svrhe.

Bit će potrebno iskovati skupni sustav uvjerenja, koji će prvi put u cijeloj kulturnoj evoluciji čovjeka morati vrijediti za cijelo čovječanstvo. Trebat će postaviti i uvriježiti sustav uvjerenja za vrstu homo sapiens.

U povijesti civilizacije postojale su političke zajednice, koje su se protezale golemim prostorima na kojima su živjele brojne plemenske ili nacionalne zajednice, koje su imale svoje mjesne sustave uvjerenja. Neke od tih država ili tvorevina dugu su trajale, a neke razmjerno kratko. Primjeri dugotrajnih političkih zajednica ili država su egipatska carstva (2.650 godina), carska Kina (2.133 godine), Sargonova kraljevina (1.115 godina) i Bizant (874 godine).

Tajna dugovječnosti Kineske carevine i Sargonove kraljevine bila je u tome što su njihovi vladari uspostavili širok kulturni prostor i što su uspostavili stabilan zakonski sustav, koji su omogućili distribuciju vlasti i uklapanje u novi sustav mjesnih sustava ljudskih vrijednosti. Sargon bi u osvojenim područjima na vlasti zadržao domaću političku elitu i zemljoposjednike, a Kina je kao politička zajednica izdržala smjenjivanje utjecaja budizma, taoizma i konfucijstva kao religijâ uz trajno zadržavanje štovanja vlastitih umrlih pređa. Drevne grčke državice bile su raštrkane po otocima i uskim obalnim pojasevima Sredozemlja, ali su bez središnje vlasti upravo kulturom održale skupni grčki identitet. U mnogim dugovječnim političkim tvorevinama uz carsku vjeru ili sustav uvjerenja prihvaćani su i mjesne vjere ili kultovi. Kralj Kir namjerno nije htio u Perzijskoj kraljevini imati središnju vjeru. On je sustav uvjerenja bio prepustio osvojenim narodima i tako svojoj kraljevini zajamčio dvjestogodišnji mir.

Za sutrašnji svijet, koji će biti još tješnje povezan istom treba složiti primjeren sustav uvjerenja, koji će prvi put u povijesti morati okupljati cijeli ljudski rod. Sad u svijetu privremeno vlada liberalistička religija kao sustav uvjerenja, koja je kao i liberalističko „otvoreno društvo“ na prepad nametnuta svijetu, koji je bio u tranziciji iz socijalizma i kolonijalizma u kapitalizam. Sadašnji sustav vlasti kapitala se raspada, ali ne samo zbog odvajanja kapitala od rada, proizvodnje i nacionalnih država, nego i zbog nakazne vjere liberalizma, kojom su u „gipke“ umove ljudi ubrizgani mit slobodnog svjetskog tržišta kao sredstva zadovoljenja životnih potreba i ostvarenja ljudskih svrha te mit „nevidljive ruke“ koja jamči (novu) društvenu pravednost.

Nesposobnost nositelja kapitala da upravljaju kapitalom otetim od proizvođača i neljudskost religije liberalizma, koja između ostalog brani ljudima da rade[1] osudili su sadašnji prijelazni svjetski poredak na propast. Nastalo stanje, u kojemu se već uočava da ni vlast ni religija liberalizma ne će opstati i ostati, vodi jedincatoj povijesnoj, epohalnoj, civilizacijskoj i evolucijskoj prigodi da se ne samo uspostavi opći ljudski sustav uvjerenja, nego i da se taj sustav uspostavi prije uspostave vlasti ili svjetskog poretka. Sustav uvjerenja će iznimno prethoditi uspostavi političkog poretka, jer će se novi svjetski poredak uspostavljati postupno i polagano.

Sadašnja vlast kapitala nastala je kao ekstrapolacija gospodarske dominacije Zapada nad svjetskim gospodarstvom i to nije bio izvoran politički, nego gospodarski postupak. Međutim, budući da gospodarstvo ne može ukloniti ostale mreže društvenog utjecaja, uspostava političkog utjecaja u svijetu istom predstoji. Za uspostavu političke vlasti u globalnom svijetu nema presedana i iskustva u povijesti. „Prvi globalni politički mačići su u vodu bačeni!

Sustav uvjerenja koji može u miru, nadi, slobodi i punoj zaposlenosti držati svijet neizbježno će biti usmjeren na ljudsko zajedništvo, uzajamnost i solidarnost. Obnova zajedništva nezamišljiva je i neizvedljiva bez obnove obiteljskog, mjesnog i narodnog zajedništva. Novi svijet bit će zakašnjeli, naknadan nastavak prekinute kulturne evolucije čovjeka, u kojoj su stvarane sve šire ljudske zajednice, a da se pritom nisu razarale ili raspuštale obitelji, loze, rodovi ili plemena. Istom je civilizacijska revolucija podijelila ljude i istrgnula vlast iz zajednice. Sad civilizacija kao način uređenja društava prestaje.[2] Liberalistički kulturni prostor kapitala bit će zamijenjen kulturnim prostorom utemeljenom na skupnoj ljudskoj svijesti koja se ubrzano stvara. Ta svijest bit će utemeljena na najmanjem potrebnom skupnom znanju ocrtanom u eseju. Pojava skupne svijesti tijesno je vezana uz pojavu potrebe obnove ljudskog zajedništva.

Kad se nazru obrisi skupnog ljudskog znanja, skupne ljudske svijesti i općeg ljudskog sustava uvjerenja vrste homo sapiens postat će očitim to, da će se nova vlast koja će se uspostavljati sastojati u koordinaciji politike obnovljenih i ojačanih povijesnih političkih zajednica i u usklađenju zadovoljenja potreba ljudi, naroda, prostornih država i prostora.

Globalizacija je stvorila prigodu da se provede Isusovo proročko načelo „Bogu Božje, a caru carevo!“. Prvo čovjek treba reći što mu odgovara kao vrsti. Valjda je vrsta starija od posebnih klasnih, poslovnih ili nacionalnih interesa!

 



[1] Vojske nezaposlenih ljudi diljem svijeta i polovica nezaposlene mladeži diljem Europe neposredna su posljedica povlačenje države iz gospodarstva, što čini bitan „čin vjere“ liberalizma, uz liberalizaciju trgovine i deregulaciju gospodarstva.

[2] Pogledati, Z. Mršić, Prestanak civilizacije, Zagreb, 2011.

Continue Reading