Archive | Globalni svijet

04 listopad 2013 ~ 0 Comments

Nicanje ljudskog duha

Sredinom rujna ove godine dva su se čovjeka potukla u gostionici u Rusiji oko ideja Immanuela Kanta. Jedan od njih je potegnuo revolver, a drugi je smješten u bolnicu teško ranjen. Kantova predodžba o čovjeku čini se važnom i u današnjem svijetu. Po Kantu je pravi čovjek slobodan, neovisan, osamljen, snažan, uman, odgovoran i hrabar. Pravi junak!

Kantova racionalistička predodžba o čovjeku još se preslikava u europske umove. Kant je ostavio odredbu čovjeka, koji se oslobodio pripadnosti i privrženosti te ograničenja mjesnoga i posebnoga. Čovjek je slobodan i univerzalan. Racionalizam je ostavio baštinu propinjanja čovjeka do osobne slobode i snage, iako životna zbilja pokazuje da je čovjek najnevoljniji plod evolucije života, za koju Kant, doduše, nije znao. To ispričava Kanta, ali ne i njegove današnje privrženike, koji smatraju, da se čovjek može odmetnuti od svoje vrste.

Vrsta homo sapiens iznevjerila je jedinačne ljude kao nositelje života u vrsti. Vrsta ne živi, ona traje. U svim živim vrstama postoji puna, iako nesimetrična uzajamnost jedinki i vrste. Jedinke su nositeljice života. One ne nastaju, nego se rađaju u vrsti, a vrste su zajednice jedinki, u kojima se na poseban način održavaju ustaljeni odnosi. Vrsta omogućuje množenje, hranidbu i zaštitu jedinki. Jedinke su prostorno ograničeni organizmi, kojima je najdulji vijek trajanja određen rodnom tvari koja pripada vrsti života. Jedinki nema bez vrste, a vrsta se sastoji od jedinki. Uzajamnost jedinki i vrste je temeljna značajka života, kakav je donijela evolucija.

Iako vrste u pravilu štite jedinke, vrsta homo sapiens više ne štiti ljude. U civilizaciji koja je umetnuta u vrstu već je u pitanju množidba, a životu se pripuštaju neotporne osobe. Rješenje nastalog stanja u vrsti nije u odabiru unutar vrste. Sad se odabir obavlja bijegom „uspjelih“ ljudi iz zajednica u kojima su rođeni u novu. Uspjeli ljudi siromaše svoje izvorne životne zajednice i drugdje stvaraju novo, neživotno zajedništvo. Hranidba jedinačnih ljudi obavlja se u gloženju unutar vrste, iako ostale vrste za zadovoljenje životnih potreba rabe samo izvore izvan vrste. Zaštita u vrsti ne postoji za ljude, ali postoji za kapital i za slobodu tržišnog gloženja.[1]

To je stanje vrste, a i sami znate kakvo je stanje u ljudima diljem svijeta. Bez množidbe, hranidbe i obrambe vrsta homo sapiens ne može računati na dug vijek. To sam rekao s optimizmom, jer u rodu homo postoji dobra evolucijska praksa, da jednu vrstu nadomjesti druga, otpornija i prilagodljivija. Homo erectus nadomjestio je homo habilisa, a njega je zamijenio homo sapiens. Prednost je bila u obujmu i složenosti mozga. U rodu homo postoji nešto bolje od razmetnog uma utemeljenog na mozgu velika obujma, čime bi se obavilo premještanje ljudi u novu, pitomiju vrstu.

Kakva je vrsta homo sapiens? Čovjek je vrsta koja smišlja, radi, stvara, proizvodi i koja, za razliku od drugih životinja, sve manje rabi svoje tijelo, a minulih desetljeća digitalizacije i svoj um kao sredstvo zadovoljenja životnih potreba.

U vrsti homo sapiens s vremenom se pojavio govor kao sredstvo komunikacije. Govor je donio mogućnost bržeg učenja i daljnji razvitak uma, što je dovelo do dodatnog razvitka mozga, ali i do drugih tjelesnih poboljšanja koja su nosila lakšu hranidbu i spretniju prilagodbu okolišu. S vremenom je čovjek prestao biti prvobitno lovcem i skupljačem plodova, jer je počeo udomaćivati bilje i životinje. Uporaba vatre, pravljenje odjeće, gradnja nastambi te uzgoj bilja i životinja tražili su od čovjeka da planira svoje djelovanje, da određuje nakane i da postavlja svrhe.

Poslije je govoru dodano pismo kao sredstvo pohrane znanja izvan čovjekova uma, ali i izvrsno sredstvo komunikacije i uspostave sustava vlasti. Pismo je prvo bilo slikovno pa slogovno, a na kraju je postalo glasovnim. Taj je razvitak čovjeku omogućio učenje, razmišljanje i komunikaciju ne samo putem slika, kao u drugih životinja, nego prvobitno putem simbola. Stjecanje i uređenje znanja i razumijevanja prepušteni su znanosti, a obrazovanje i stjecanje uporabljivog znanja posebnom školskom sustavu. Znanje i znanost omogućili su vrsti ne samo preradbu i uporabu gradiva nađenog u prirodi, nego i stvaranje novog gradiva te dobivanje energije iz mrtve tvari, a ne više samo iz ljudskih i životinjskih tijela ili iz vjetra i tekuće vode.

Čovjek je umom i radom s vremenom izgradio složenu fizičku infrastrukturu i društvene ustanove, a u novije vrijeme stvorena je potpuna svjetska prometna i komunikacijska infrastruktura, izgrađeno svjetsko slobodno tržište te utemeljen skup svjetskih ustanova. Vrsta je između sebe i prirode umetnula društveni okoliš, koji sapinje cijelu vrstu, okupljenu u zatvoren i konačan globalni svijet. Vrsta koja je postala neizmjerno bogatom,[2] našla se u krletki, u koju je strpao ljudski um.

Usprkos stečenog bogatstva i uživanja obilja vrsta i nadalje svu svoju brigu posvećuje stvaranju i gomilanju sredstava za zadovoljenje životnih potreba, kao da joj najvažnija stvar sad nije ukupna prilagodba umjetnom okolišu koji je sama stvorila. U takvim novim okolnostima postavljaju se vrlo tegobni zahtjevi odgoju i obrazovanju čovjeka, koji uči i razmišlja pretežito putem simbola.

Međutim, čovjeku se dogodila najgore, što se može dogoditi životinjskoj vrsti. U sadašnjim složenim i tegobnim društvenim okolnostima vrsta je ostala bez primjerenog odgoja mladunčadi simboličkim sredstvima, a učenje putem slika čovjeka ne osposobljuje za život. Vrsta homo sapiens za svoj opstanak treba vrstan odgoj govorom i pismom, a ne samo primjerima za oponašanje ili uvježbavanjem. Vrsta bez odgoja mladunčadi ugrožava samu sebe. Ona je postala nametnicom na samoj sebi. U pitanju su opstanak, prilagodba i evolucija cijele vrste, a ne trajanje koje posebne narodne zajednice.

Kako se čovjek snalazi u novom, neposrednom, umjetnom okolišu ili u napravljenoj društvenoj infrastrukturi? Riječ je o „aktivnom“ okolišu, u kojemu su promjene neprekidne, a često su manje predvidljive od nekih prirodnih elementarnih nepogoda. Vrsta je izložena i društvenim potresima, kao što su ratovi, revolucije ili gospodarske depresije i financijske krize. Visok stupanj proizvoljnosti u neposrednom društvenom okolišu vrste stvara društvene „elementarne“ nepogode. Vrsta takve nepogode samo trpi, ali ih ne nastoji ukloniti ili ublažiti. Društvena infrastruktura se pokazala sijelom više sile u odnosu na vrstu. Vrsta se ne pokušava ni prilagoditi okolnostima života, a kamoli da nastoji mijenjati okoliš, koji sama stvara. Vrsta  bi svoj novi, neposredan okolišu mogla mijenjati, razgrađivati, pregrađivati i smišljeno ugađati sebi umjesto da ga samo nepromišljeno dograđuje. Čovjek bi morao preobraziti sebe, svoj društveni okoliš ili oboje.

Vrstaje neumorno stupala putem kulturne evolucije, ali se „u hodu“ nije uspijevala kulturno prilagođivati okolnostima. Usto, posadu izgrađene društvene infrastrukture sastavljaju probrani pripadnici iste vrste, koje se može smatrati izrođenima, s obzirom na njihov način upravljanja društvom, koji je pogibeljan za vrstu. Oni upravljaju našom vrstom kao pripadnici tuđe vrste, kao tuđinci. Upravljači društvene infrastrukture gledaju na vrstu kao na sedam milijarda „odvojenih pripravnih, neovisnih, osamljenih, snažnih, umnih, odgovornih i hrabrih“ kantovskih gladijatora.

Temeljni problem vrste je to, što se ona „kulturno ne prilagođuje“ odnosno ne prilagođuje se uporabom znanja, jer u vrsti nema zajedničkog ili općeg uma pa ne može biti ni izvornog zajedničkog znanja, koje bi omogućilo tu prilagodbu. U vrsti su zakržljali instinkti, a u njoj više nema načina uspostave skupnog znanja, kakvo su prije proizvodile izvorne čovjekove zajednice. Umjesto da u jedinačnim umovima bude skupna dogovorena istina, u umove ljudi cijepi se domišljena istina ili ideologija gospodara društvene infrastrukture odnosno gospodara vrste. Stoga među ljudima treba obnoviti zajedništvo, kako bi čovjek mogao dogovarati istinu i kako bi se uporabom skupnog znanja vratio vrsti i vodio prilagodbu okolišu. Vrsta gospodariti svojom kućom! Gospodarenje vlastitom kućom u politici se naziva demokracijom. Demokracija je zalog slobode vrste, koja je vrsti potrebna za prilagodbu okolnostima. Vrsti treba sloboda, a ljudima zajedništvo.

Razmetnost čovjekova uma pokazala se u vrsti homo sapiens već u prvim složenim zajednicama, sastavljenih od obitelji koje su imale isti govor i zajedničke pretke. Um prirodno stvara razdor u zajednici, jer se javlja samo u jedinačnim ljudima. Zajednice su branile zajedništvo, jer im je ono omogućivalo da se bolje „množe, hrane i brane“. Zajednice su se zajedništvom borile za opstanak. One su se kao zajednice prilagođivale prirodnom okolišu. Skupna, dogovorena istina bila je podloga ili „direktiva“ za skupno djelovanje. U tomu je sav smisao istine. Čovjek je uvijek radio. Um svojom jedinačnošću stvara razmirice i prijepore, koje su dok je vlast bila u zajednici razrješavali predvodnici zajednica, koji su bili birani prvobitno po sposobnosti mirenja ljudi unutar zajednica.

Čovjek je u jednom razdoblju kulturne evolucije postao svjestan ne samo sebe, nego u stanja u kojemu se zatekao. Nastanak čovjekove svijesti o njemu samome, njegovu položaju u prirodi, stanju u zajednici i stanju u samom čovjeku kao jedinačnom životu nazivam pojavom duha u čovjeku. Duh se nasumce počeo javljati u pojedinim ljudima, a ne u cijelom življu zajednice. Pojava duha u jedinačnom čovjeku, omogućivala mu je da ima ocjenu stanja vlastitog života, ali i ocjenu stanja i položaja cijele zajednice. Pojava duha u živom svijetu donijela je veliku promjenu.

Ljudski duh jamačno nastao kao plod ljudskog umovanja i brige za stanje života u čovjeku i za stanje u zajednicama. Duh je pojava, postupak, funkcija i posao. On je jednak u svakom čovjeku, u kojemu se javi, a ne različit kakav je um. Duh se u čovjeku pojavio iz nužde, na isti način kako su se u čovjeku iz nužde počeli razvijati um i mozak. Po svojoj zadaći, funkciji ili poslu ljudski duh je manje sličan ljudskom umu, nego instinktima, koji su jednako ucijepljeni u životinjske jedinke. Duh je jednak u svakom čovjeku.

Izvorne ljudske zajednice pojavu duha u ljudima pripisivale su božanskom svijetu, ali su upravo time duh iskoristile za jačanje društvene kohezije te za slaganje skupne istine ili sustava uvjerenja. Duh se u čovjeku sprva javljao vrlo rijetko pa ga nije bilo teško pripisati nevidljivom svijetu. Tako je došlo do uspostave religije kao sredstva obrane zajedništva i stvaranja skupne istine ili sustava uvjerenja.

Religija je uvijek imala šest vidika: iskustvo utemeljitelja, etiku, mit kao sredstvo preslikavanja iskustva utemeljitelja na puk, obrede, ustanovu i spoznajni vidik, jer se mit trebao poduprijeti slikom ili znanjem o svijetu. Ponašanje ljudi ili skupna etika izvirali su iz potreba zajednice i njezine borbe za život. Očekivano postupanje ljudi određivala je zajednica, iako se u tome oslanjala na religiju. Religija je sprva i dugo uređivala odnos zajednice prema božanstvu ili božanstvima, pri čemu je postojala „kolektivna odgovornost“ ljudi prema bogovima, koje je trebalo častiti i kojima je valjalo skupno ugađati, nekad stvarnim ili simboličkim žrtvovanjem, a nekad skupnim svečanostima. Skupna odgovornost čovjeka jamačno je bila sračunata na jačanje zajedništva.

Izvorne ljudske zajednice mudro su i koristoljubivo prenijele ljudski duh u predjele nevidljivoga. Tako je ostalo do naših dana, ako se izuzmu snažni izljevi ljudskog duha iz ljudi, koji su smatrali da je pojava duha u njima ljudska, a ne nebeska stvarnost. Takav jedan čovjek bio je Isus iz Nazareta. Nasuprot takvim iznimkama, ideologije, ustanove i filozofske škole smatrale su ili da duha nema i da se ne pojavljuje u ljudima ili da je duh koji se javlja u ljudima Božji duh. Zbog jadnog stanja u ljudima duh će se u vrsti naširoko javljati, jer se ljudi pitaju što se događa s njima, sa svijetom i sa životom. Zbog popuštanja vjerske stege oko njih, ljudi lakše prepoznaju i prihvaćaju ljudski duh u sebi. Međutim, mnogi takvi ljudi smatraju – djelomice i pod utjecajem azijskih duhovnih učenja – da je pojava duha u njima rezultata djelovanja određenih svemirskih sila ili polja.

Pojava civilizacije donijela je novo premještanje i instrumentalizaciju duha. Civilizaciju određuju podjela rada i podjela ljudi; izdvajanje vlasti iz zajednice i stavljanje vlasti nad društvo; uporaba pisma i uspostava pismoznanskog staleža; vezanje vlasti uz imovinu te u pojava unutarnjeg i vanjskog militarizma. Vlast je u civilizaciji prvo pripadala nevidljivim božanstvima, koja su prebivala u hramovima-žitnicama, a poslije je bila u dvoru, u kojemu je stolovao vidljiv kralj ili faraon, koji je bio bog, božanstvo ili u najmanju ruku veliki svećenik, gospodar duha. Duh je u civilizaciji bio preselio u vlast i bio pod nadzorom pismoznanskog sloja.

Bit civilizacije je u podjeli ljudi pa religija nije mogla služiti jačanju životnog zajedništva. Služila je stvaranju privida zajedništva. Mogućnosti duha bile su odricane puku,[3] a božanski duh lebdio je nad vlašću i vladarima. Civilizacija je donijela i pojavu objave ili izravnog božjeg priopćenja ljudima obvezujuće istine i obvezujućih pravila ponašanja.

Objave su donijeli rečeni Abraham i Mojsije te stvarni prorok Muhamed (570.-632.) i Joseph Smith (1805.-1844.), utemeljitelj mormona. Naprotiv njima, Isus je do svojeg pristupa došao promatranjem prirode i društva, stanja naroda i sudbina ljudi. Objava je uvijek bila u službi vlasti, a njezin sadržaj bio je domišljan, kako bi mogao biti temelj obvezujućeg sustava uvjerenja. Objavitelj je predstavljan kao sijelo božjeg duha, a narodu je ostajalo slijepo prihvaćanje podvaljene istine i posluh. U civilizaciji je vrsta trajno bila bez dogovorne istine.

U zrelim civilizacijama prirodno su se pojavile religije spasenja – zoroastrijanstvo, judaizam, kršćanstvo, islam – koje su naučavale da svaki čovjek ima slobodnu volju pa da je on sam odgovoran za svoju sudbinu u vječnosti. Zajednica ili vrsta ne nosi odgovornost za sudbinu jedinačnih ljudi u vječnosti, a kako bi mogla snositi krivnju u „sitnim“ pitanjima kao što su množenje, hranidba ili zaštita kratkotrajnog života. Vlasti su odbijale odgovornosti za jedinačnog čovjeka. Religija je doista postala samo istančanim i tananim sredstvom vladanja. Religije spasenja raspršile su ljude i potpuno zatrle ljudsko životno zajedništvo. Ljude su organizirale vlast i religija, kao što danas cijelu vrstu povezuje tržište. U civilizacijskom načinu uređenja društava nema mjesta ljudskom duhu. Njega se sustavno kroti ili niječe. Duh se ne može krotiti umom, jer je duh nad umom i jer duh ocjenjuje umovanje. Duh se kroti vlašću i mitom. Ljudski duh je neprijatelj civilizacije broj jedan. Stoga su odvojene civilizacije nastojale ljudski duh čvrsto držati u okovima religije.

Rimska globalizacija Sredozemlja dovela je do suočenja triju snažnih civilizacija, koje su dotad odvojeno njegovale svoje sustave uvjerenja. Suočenje civilizacija donijelo je i suočenje sustava uvjerenja, a s njim i uniženje vjerodostojnosti svih triju religija.

Rimska je globalizacija time otvorila put oslobođenja ljudskog duha od religija. Pojavila se prigoda za odbožanstvenjenje i počovječenje duha. U takvom tkanju događaja i postupaka valja vidjeti pojavu Isusa iz Nazareta. Isus je nedvojbeno tragao za duhom u sebi. On je hvalio ljude, koji su „gladni duha“. Kroničari Isusove pojave naglašavali su, da je „duh poveo Isusa u pustinju“, u kojoj je on napravio pretres svojeg životnog tijeka – „due dilligence“. (Ocjena tijeka jedinačnog života je prava zadaća i posao duha.)[4] Kroničari su naglašavali da se „Isus vratio u svoju zajednicu pun Božjeg duha“. U globaliziranom Sredozemlju bilo je došlo vrijeme da se govori o duhu.

Kroničari kažu, da su se Isusovi učenici neposredno poslije Isusova smaknuća bili posakrivali od svoje zajednice, ali da su naknadno skupno doživjeli preporod i ohrabrenje za nastavak obavljanja Isusova posla. Na okupljene prestravljene Isusove učenike kao zajednicu „izlio se Božji duh“. Time je duh bio kolektiviziran i demokratiziran, kao što i treba biti, jer ljudski duh povezuje ljude, a ne razdvaja ih kao um. Ubogi Isusovi učenici, kojima je u svojem opticaju među ljudima Isus obilno pokazivao bogatstvo svojeg ljudskog duha, svoje su naknadno nedvojbeno nadahnuće pripisali „silasku Božjeg duha“ na sebe.

Isus je smatrao da je duh redovito na raspolaganju svakom čovjeku. „Neka su sretni ljudi, koji su gladni duha.“ Isus je u razgovoru s učenim i bogatim članom židovskog Velikog vijeća, ustrajavao na tome, da se svaki čovjek mora „ponovo roditi po duhu“. Zagovaranje preporoda po duhu pripadnika vrste homo sapiens bit je Isusove pojave. Da je Isus krepko nastojao osloboditi ljudski duh iz krletke političkog sustava, koji ima svoj sustav uvjerenja ili religiju, zaključuje se po Isusovoj izreci, kakvu povijest misli nije zabilježila: „Bogu Božje, carevo caru!“ Do Isusa se smatralo: „Huius regio, eius religio!“ Ljudskost mora biti izvan dosega sustava vlasti. Društveni sustav ne smije biti nametnik na ljudskoj vrsti. Bog je za Isusa bio samo „otac svih ljudi“ ili zaštitnik vrste homo sapiens. Isus nije razmišljao u religijskim kategorijama ili vidicima, koji su prije navedeni.

Raskorak Isusova pogleda na duh i pogleda na duh Isusovih sljedbenika otvorio je u kršćanstvu trajan dijalektički prijepor. Povijest kršćanstva kao vjere je trajna borba za određivanje naravi duha, po nadahnuću kojega su u Crkvi pravljene obnove, koje su spašavale i Crkvu i europske kršćanske narode. Život Franje iz Assisija bio je putujući izlog samo ljudskoga duha. Družba Isusova kao pokret u Crkvi snažno je zagovarala raspoložljivost duha u životu svakog čovjeka. Buđenjem duha svaki čovjek može svoje djelovanje upraviti na dobro ljudi i okaniti se svoje privrženosti društvenom sustavu, koji upropašćuje ljude kao ljude.

Ipak, u jeku uspjelog dvostoljetnog pohoda šačice ljudi[5] nadahnutih pravim ljudskim duhom, u Europi je kao reakcija na afirmacija ljudskog duha buknuo racionalizam, koji je pobožanstvenio razmetan ljudski um. Po racionalizmu čovjek treba imati punu društvenu slobodu samo zato što je razuman. Čovjeka se ne smije sputavati nikakvim objavljenim zapovijedima. Racionalisti su našli isprazno i škodljivo rješenje za usklađenje postupanja ljudi u vrsti ili u njezinim zajednicama. Čak su smatrali da postoji univerzalan um. Racionalisti su se šutke oslanjali na božansko. Um je uziman za božanstvo. Univerzalnog uma nema, a jedinačni umovi su poročni i podložni utjecaju vlasti i bogatstva, koji nisu opće značajke vrste, nego značajke društvenog sustava.

Nasreću, racionalizam je izgubio uporište u filozofiji, znanosti i životu vrste otkrićem evolucije života kao postupka nastanka vrsta pa i čovjeka kao vrste homo sapiens. Usto, molekularna biologija potpuno je objasnila mehanizam nastanka vrsta i potpuno unizila vjerodostojnost „socijalnog darvinizma“, kojemu se Charles Darwin protivio.

U naše vrijeme val globalizacije prešao je preko vrste homo sapiens i globalizirao je kao vrstu. Na vrstu je nametnuta vladavina kapitala putem slobodnog svjetskog tržišta, koje kao svoj sustav uvjerenja ima liberalizam. U sadašnjem globalnom sustavu ne pokušava se uskladiti ponašanje ljudi ni putem dobre uporabe uma ni poštivanjem vjerskih pravila ponašanja ni pridržavanjem pozitivnih zakona i propisa. Kapital, tržište i liberalizam od jedinačnih ljudi očekuju gloženje unutar tržišta kao društvene krletke.

Stanje čovjeka kakvo je sad neodržljivo je. Društvena struktura opterećuje čovjeka i prijeti prestankom vrste, koja bi mogla biti zamijenjena novom. U vrsti se u novim okolnostima mora promijeniti stav i postupanje ljudi, ako oni žele da se štite jedinačni životi bez kojih vrste nema.

Vladavina kapitala, tržišta i liberalizma bit će zbačena s vrste, jer je kapital premašio granice ljudskosti, unutar kojih se vrsta brani strpljenjem i trpljenjem, kad se već ne može braniti bijegom. „Strpljen, spašen!“ Kapital je već toliko premašio granice snošljivosti vrste, da se uskoro može očekivati napad vrste na nositelje prijetnji vrsti.

Globalizacija svijeta i liberalizam idu na ruku pojavi i potvrdi ljudskog duha. Globalizacija konačno izvrgava uvidu utemeljenost religija na mitu, koji više nije prihvatljiv vrsti, koja ima prezreo um. Liberalizam je svjetovna religija, koju se ne može potući pozivanjem na sakralno, u okolnostima u kojima je opstanak vrste ugrožen. Liberalizam se može potući pozivanjem na dobro, a to je već područje ljudskog duha.

Poslije Isusova nastojanja, da potvrdi snagu ljudskog duha religija je doživjela novi uspon, iako je obnova religije dijelom počivala na posebnom tumačenju Isusove pojave. Prvo je tri stoljeća poslije smaknuća Isusa umiruće Rimsko carstvo proglasilo kršćanstvo carskom vjerom. Crkva je poslije sloma Carstva preuzela brigu za politiku i sustav uvjerenja u bijednoj i mračnoj Zapadnoj Europi. Tri stoljeća poslije Milanskog edikta pojavio se islam, koji je arapsko društvo uzeo kao zajednicu vjernih. To je u Europi ojačalo kršćanstvo kao religiju, jer je imperijalistički Arapski kalifat, koji je bio utemeljen na vjeri, žestoko ugrožavao „kršćansku“ Europu.

Tijekom stoljeća kršćanstvo, kao religija koja je bila utemeljena na objavi, postupno je kopnjelo, ali je bilo obnavljano ljudskim duhom, koji su u kršćanstvo povremeno, ali snažno unosili veliki reformatori, koji su se svi odreda nadahnjivali životom Isusa, koji je bio pun ljudskog duha i koji je pružao dobro ljudima. U devetnaestom stoljeću znanost i industrijski napredak počeli su kršćanstvu kao doktrini oduzimati racionalnost, a kao sustavu vrijednosti uporabljivost. Svjetski ratovi su u stanovitom stupnju pomogli očuvanje vjere u puku. Usto, poslije Drugoga svjetskog rata, Holokausta i Drugoga vatikanskog općeg crkvenog sabora pojavio se judaizam kao svjetska religija, iako je on religija samo jednog naroda, koji u vrsti od sedam milijarda jedinačnih ljudi ima zanemarljiv broj pripadnika.

Međutim, međusobno suočenje religija u globalnom svijetu i uz liberalizam kao sekularni sustav uvjerenja svim će religijama oduzeti vjerodostojnost i sposobnost da vrsti pružaju dobro. Takozvani ekumenizam je postupak, kojim religije same priznaju svoju nemoć. Koliko god se dugo religije budu potezale vrstom, one više ne će biti u stanju zauzdavati ljudski duh. Sve religije odreda mogu naći spas u poticanju svojih ljudi da u sebi tragaju za ljudskim duhom, koji je jednak u svakom čovjeku. Oslabljene religije ne će moći i nadalje zauzdavati ljudski duh, a prezreli ljudski um ionako religijama radi o glavi.

Način na koji su ljudi prisiljeni zadovoljavati životne potrebe i ispunjati ljudske svrhe razara organizme i slabi vrstu. Zbrka i stiska u iskustvenom prostoru čovjeka slabe i jedinačne organizme i rodnost čovjeka kao vrste. Čovjeku je potrebno ozdravljenje, a vrsti oporavak. Jedini put za to je oslobođenje, počovječenje i potvrda duha kao sredstva ocjene stanja čovjeka i stanja vrste te izvora dobra kao sredstva za oporavak vrste.

Politički rečeno, vrsti su za oporavak potrebni (1) demokracija, (2) mir i (3) jamčenje posla za sve ljude. Tako je zato (1) što se vrsta mora skupno i svjesno prilagođivati društvenim okolnostima koje stvara i prirodnim okolnostima koje remeti; (2) što je stanje rata ubitačno za svaku vrstu, jer vrste počivaju na zajedništvu unutar vrste; te (3) što je čovjek vrsta koja je stvorena radom, što ljudi bez posla nisu pravi ljudi i što postaju opasni za vrstu.

Demokracije nema bez životnog zajedništva na životnom prostoru i u cijeloj globalnoj vrsti. Jagma za vlašću i bogatstvom, na kojoj počiva tržišni sustav kapitala i koja potiče prohtjeve ljudi, vodi u stanje rata pa ljudska skromnost postaje jedinim jamstvom mira u narodima i među narodima. Posao i rad jamče ljudima zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha.

Smisao zajedništva i demokracije kao izraza zajedništva je prilagodba vrste, a zajedništva nema bez ljudske poduzetnosti, a ne bez poslovnog poduzetništva. Kulturna evolucija čovjeka plod je ljudske poduzetnosti, koja je značajka vrste homo sapiens. Neposredan plod ljudske poduzetnosti je dobro, koje je hrana za vrstu, u kojoj su se pojavili svijest o njoj samoj te nakane i svrhe. Dobro koje ljudi pružaju vrsti stvara dobrobiti, kojima se zadovoljavaju životne potrebe, ostvaruju svrhe i stvara zadovoljstvo životom jedinačnih ljudi. Ljudska poduzetnost, unošenje dobra u vrstu i namicanje dobrobiti za sve ljude počivaju na ljudskom duhu, koji je prva i presudna značajka vrste. Ta značajka se pojavila na kraju, upravo kako bi čovjeka vratila u vrstu, iz koje ga je izvela razmetnost čovjekova uma.

Ljudski duh, ljudska poduzetnost, dobro, dobrobiti, zajedništvo, ljudska skromnost, potrebe i svrhe, zadovoljstvo životom, demokracija, mir i posao za sve ljude trebaju resiti vrstu homo sapiens. One čovjeka iz krletke civilizacije mogu izvesti u vrstu. Na jedinačne ljude pada zadaća otkrivanja duha u njima samima i obnove životnog zajedništva putem pružanja dobra vrsti. Rješenje za nevoljnog čovjeka je u potvrdi duha, zajedništvu, dobru i u razvijanju smisla za vrstu. To je put za zatiranje civilizacije kapitala, koja je zarobila ljude svjetskim tržištem i prisilila ga na gladijatorsko gloženje unutar vrste.

Svijet motri neobično zbivanje u Rimu. Motriteljima i još više očevidcima čini se da su u Rim „ušli barbari“. U Rim je doista ušao barbarin u izvornom smislu riječi – tuđinac, Jorge Bergoglio, papa Franjo. Bergoglio za sebe je rekao, da je on papa latinskoamerički isusovac.

Isus je prevrtao stolove mjenjača novca u Hramu, a papa nastoji ukloniti financijske spekulante iz vlastite nove kuće. Međutim, u području vjere, koja je njegova prijeka briga, papa nastoji iz Crkve ukloniti legalističko, rimsko, carsko, režimsko, farizejsko, kazuističko kršćanstvo i osloboditi ljudski duh u Crkvu kao zajednicu. Ljudski duh bi iz Crkve putem običnih ljudi trebao naći jeku u svim ljudima, koji bi se mogli primiti ljudskog duha u sebi i osloboditi ga. Pripadnik vrste homo sapiens mnogo je sposobniji i poduzetniji od čovjeka, za kakvoga Crkva smatra da je „dobar vjernik“.

Na poslu oslobađanja duha u čovjeku bio je i Isus iz Nazareta u svojem globalnom svijetu. Isusu je kao i papi Franji globalnost pružila prigodu za oslobođenje ljudskog duha iz okova vjere. Ljudski duh danas jednako čami u svim vjerama. U oslobođenju ljudskog duha bio bi jedini smisao „ekumenizma“. Ignacije Loyola je putem Družbe Isusove nastojao i uspijevao u nebrojenim sposobnim mladim ljudima osloboditi duh. Takve ljude upućivao je na put pružanja dobra za duhovne, društvene i tjelesne dobrobiti ljudi. Time je Loyola pomogao i obnovu Crkve, koja je u vremenu Renesanse bila u mnogo jadnijem stanju, nego sadašnja Bergogliova „kuća od karata“. Isus je govorio o „kući podignutoj na pijesku“.

Loyola je ustrajao u tome, da se njegova Družba nazove Isusovim imenom, usprkos protivljenju uspostavljenih rimskih krugova, koji su njegov pokret nastojali iz matice Crkve potisnuti na njezin rub. Kad je Crkva nakon dvaju stoljeća djelovanja Družbe shvatila, da se Družbu ne može gurnuti na rub zabranila ju je. Isusovci nisu spadali na rub Crkve, jer su se u poduzetnu Družbu novačili ljudi, koji su se bili rodili po duhu te koji su bili sijelo ljudskog duha i žarište ljudske poduzetnosti. Loyola bio je na Isusovu poslu lančanog oslobođenja ljudskog duha doslovce diljem vrste u svijetu, koji je globalizirao europski kolonijalizam. Družba je bila i „društvena mreža“ prikupljanja znanja, kako neukost, neznanje i slabo poimanje ne bi sputavali čovjeka u traganju za ljudskim duhom u sebi.[6] Danas papa Franjo djeluje u svijetu, koji je globalizirao kapital putem svjetskog tržišta.

Jorge Bergoglio je pravi isusovac. On kao papa nije htio uzeti ulogu „čuvara lovišta“ vlasti, kapitala i tržišta, nego je ostao zaštitnikom duha te dobar pastir ljudi i vrste. Za razliku od prethodnih velikih obnovitelja duha u Crkvi papa nije svoj pohod duha objavio na rubu, nego u središtu Crkve. Možda će i papu Franju kao i ranije njegovu Družbu Crkva „zabraniti“ prije ili poslije njegove smrti, ali je on već obavio svoj posao otkrivajući mladim ljudima mogućnosti ljudskog duha.

Bez oslobođenje duha u vjernicima crkava i u pripadnicima vrste homo sapiens nema uklanjanja liberalizma, otvaranja krletke svjetskog tržišta i vezanja kapitala uz rad, proizvodnju i narodne države. Povratak čovjeka vrsti i obnova zajedništva u vrsti jamčit će dobro, koje će pružati poduzetni ljudi, koji zadovoljstvo vlastitim životom temelje na stvaranju dobrobiti za zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha svih pripadnika vrste.

Budućnost vrste homo sapiens je u ljudskom duhu.



[1] U RH također postoji Agencija za zaštitu tržišnog nadmetanja.

[2] Bogatstvo se veže samo uz vrstu homo sapiens. Za druge vrste veže se obilje izvora života.

[3] U drevnom Egiptu se smatralo da seljake, koji su podizali piramide za zagrobni život faraona, poslije smrti očekuje ništavilo. To je bila ne samo podjela rada, nego i podjela duha.

[4] Pogledati Z. Mršić, Stanje čovjeka: Vraća li se čovjek vrsti?, Zagreb, 2013.

[5] Družba je utemeljena 1540. godine, a u vrijeme papinske zabrane njezina rada 1773. godine bilo je samo 20.000 isusovaca, od kojih su samo oko polovice bili svećenici.

[6] Nije neobično to što je veliki istraživač evolucije čovjeka i ljudskog duha bio jedan isusovac, Pierre Teilhard de Chardin.

Continue Reading

04 listopad 2013 ~ 0 Comments

Propadanje, neizvjesnost i oporavak

 

Propadanje ususret propasti

Propadanje hrvatskog gospodarstva vodi propasti. Ono je počelo 1980. godine, u kojoj se zapadno gospodarstvo počelo oporavljati od Male depresije sedamdesetih godina.

Okolnosti u kojima se to dogodilo su slijedeće:

  • prestanak akumulacije tehnologije, u vrijeme, u kojemu su se pojavila biotehnologija, a digitalna se tehnologija počela širiti iz kompjutora u druga područja;
  • politička nestabilnost Jugoslavije osamdesetih godina, rasap SFRJ i Domovinski rat;
  • globalizacija, u kojoj su prednjačili korporacije i tehnologija, a ne nacionalne države;
  • uspostava svjetskog slobodnog tržišta kapitala, proizvoda, usluga te fizičke, komunalne i društvene infrastrukture;
  • pretvorba Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, koja je izvela nasilnu „tranziciju“ svih istočnoeuropskih zemalja u „otvorena društva“, a ne samo na tržišno kapitalističko gospodarstvo.
U tridesetak godina u svijetu je bila uspostavljena vladavina kapitala: stvorena je svjetska politička zajednica Kapital, u kojoj su bili uspostavljeni slobodno svjetsko tržište kao politički sustav, a liberalizam kao obvezujući sustav uvjerenja. U okviru „otvorenog svijeta“ Europska unija stalno je slabila u odnosu na snažan rast gospodarstava mnogih starih naroda „u razvitku“, posebice Indije i Kine.

Posljedica propadanja hrvatskog gospodarstva su očite: nestašica domaćeg kapitala, slabost proizvodnih snaga, zastarjelost nakupljene tehnologije, osipanje znanja i organizacijske sposobnosti, gubitak i smanjenje pučanstva, niska zaposlenost, domaći proizvod koji nije dovoljan za zadovoljenje potreba građanstva i države te za održavanje postojeće društvene, fizičke i komunalne infrastrukture. Građani, kućanstva, proizvodna poduzeća, trgovačke banke, jedinice javne uprave i nacionalna država su u dugovima. Hrvati se svojim radom nisu u stanju množiti, hraniti i štititi.

Propadanje, koje će Hrvatsku uskoro dovesti do gospodarskog sloma proizvelo je političku paralizu, koja se pretvara u političku nestabilnost. Goleme ljudske nevolje, koje su prouzročene time, što politika nije rješavala gospodarske probleme, stvorile su silne sigurnosne probleme. U Hrvatskoj je malo što zaštićeno i malo tko je zaštićen.

Dugo se postavlja pitanje, o tome zašto Hrvati ne počnu prave, opće prosvjede protiv načina na koji se već dva desetljeća vode javni poslovi, kad im već izbori ne omogućuju postavljanje odgovornih nositelja vlasti. Razborit odgovor je bio u tome, da Hrvati imaju poštovanje prema svojoj obnovljenoj državi. Međutim, propadanje će nedvojbeno i uskoro donijeti gospodarsku propast pa se otvara pitanje zaštite obnovljene hrvatske države, koja je trebala biti sredstvom naroda za zadovoljenje njegovih potreba. Hrvati moraju zaštititi svoju državu. Hrvatska politika traži diskontinuitet, a hrvatski narod doveden je blizu jednoj od prijelomnih točaka svoje povijesti. Gospodarska propast već se može uzeti kao činjenica.

 

Svjetska neizvjesnost

Za provedbu potrebnog oporavka gospodarstva, društva, države i naroda narod će se morati osloniti na svoju snagu, jer u svijetu vlada velika gospodarska i politička neizvjesnost.

Buran i usiljen razvitak tehnologije omogućio je, kao nikad prije, izdvajanje golemog kapitala iz proizvodnje i prirodnog blaga te njegovo odvajanje od rada, proizvodnje i država. U temelju svih svjetskih gospodarskih i ljudskih problema je odnos kapitala prema radu. Kapital se toliko udaljio od rada i proizvodnje, da su visoka nezaposlenost i privremeno zapošljavanje radnika postali redovito i stalno stanje gospodarstva, koje ne mogu podnositi ni povijesni narodi ni vrsta homo sapiens kao cjelina.

Kapital je stvorio ozbiljne probleme u vrsti. Nastalo opasno stanje očituje se u nakaznoj razdiobi dohotka i u pučanstvu i po proizvodnim granama. U SAD, koje imaju najveće, najrazvijenije i najnevoljinije gospodarstvo svijeta, financijski sektor „gospodarstva“ prikupi 40% domaćeg proizvoda, zdravstvo 18%, cijela industrija 11%, a poljoprivreda jedva 2%. Godine 2010. jedan posto građana prikupilo je 65% dodane vrijednosti, a godine 1916. „samo“ 20% te vrijednosti.

Nagomilani kapital ne stvara potražnju za proizvodima i uslugama, koje traže mnogo rada i radnike. Slobodan kapital – danas leži neuporabljen novac jednak jednoj četvrtini godišnjeg svjetskog domaćeg proizvoda – stvara svojom slobodom neizvjesnost u narodima i tjeskobu u ljudima. O tome najbolje govori činjenica da cijena zlatu neprekidno raste trinaest godina zaredom, što se nikad prije nije dogodilo ni sa zlatom ni i s kojom drugom robom.

Usto, gubitak kapitala, koji propada ili nestaje „promašenim“ spekulativnim ulaganjem, nadoknađuje se proračunskim zaduživanjem naroda. Time kapital i dalje ostaje slobodnim, bez sprege s radom, proizvodnjom i državom te sposobnim, da proizvoljnom uporabom i nadalje stvara neizvjesnost diljem svijeta. Svijet je u velikoj neizvjesnosti, a ljudi su u strahu od kapitala. Kapital je unizio i onesposobio nacionalne države. Međutim, kapital još nije uništio narode.

U povijesnim narodima kao što je i hrvatski već se javljaju nove ideje za oporavak svijeta. Nova ideja bit će uporište za oporavak, koji je potreban narodima i koji će oni izvesti.

 

Oporavak Hrvatske

Hrvatsko gospodarstvo i hrvatsku državu upropastilo je svjetsko tržište, čijoj se prijetnji slabo hrvatsko gospodarstvo nije moglo oduprijeti. Stoga se od svjetskog tržišta i od priželjkivane konkurentnosti hrvatskih poduzeća i proizvoda na njemu može očekivati samo zlo, dok hrvatsko gospodarstvo ne ukloni slabosti zbog kojih propada. Hrvatsko gospodarstvo treba zaštitu, koju može pružiti samo država i treba pomoć, koju mogu pružiti samo mogući hrvatski strategijski partneri.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba predvoditi država, a za to je potrebna da ona preuzme poduzetničku ulogu. Hrvatskoj su potrebne nova uloga države i nova politika. Hrvatskoj je za oporavak potrebna politička stabilnost, a ona može doći samo od nove politike.

Nove zadaće države traže promjenu zamisli o vođenju politike. Potrebno je odustati od liberalističkog poimanja gospodstva tržišta nad politikom, koje je unizilo ulogu države. Namjerno slabljenje države koje provodi kapital prouzročilo je nebrojene ratove unutar država, jer su različiti društveni probitci u slaboj državi ne mogu usklađivati u javnom, demokratskom postupku. U Egiptu je egipatska vojska nedavno preuzela ulogu države, a prije je to u Afganistanu i Iraku učinila američka vojska. Ako se vodi račun o dobru naroda, nema zamjene za snažnu nacionalnu politiku i za značajnu ulogu države u gospodarstvu.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba voditi na dva načina. Treba hitno iskoristiti mogućnosti, koje nude raspoložljiva tehnologija i tehnologija koja se može brzo pribaviti te hrvatski prirodni izvori. Usporedo treba nakupljati suvremenu tehnologiju, bez koje se oporavak i rast gospodarstva ne će moći održati, u prvom redu digitalnu tehnologiju i biotehnologiju. Hrvatska se mora osloniti i na projektiranje i izvedbu industrijskih postrojenja i infrastrukturnih objekata.

Hrvatska nema domaćeg kapitala, ali ga država može stvoriti na isti način kako ga sad stvaraju Japan i SAD – „agresivnom“ monetarnom politikom ili „količinskom popustljivošću“. Hrvatskoj nedostaje proizvodnja. Nju država može povećati. Hrvatska nema suvremenu tehnologiju. Država je može početi nakupljati. Država može i mora pomoći stvaranju i množenju organizacijskih sposobnost i znanja.

Hrvati će za oporavak trebati pomoć, kao i brojni drugi narodi EU. Mala i nepotpuna gospodarstva u Uniji trebaju se osloniti na veća i potpunija nacionalna gospodarstva, kako bi se povećala područja potpunosti gospodarstva te time povećale domaća ponuda i potražnja robe i usluga.

U postupku uspostave nove svjetske geopolitičke i geoekonomske ravnoteže, koju trebaju i traže sve države i svi narodi nasuprot volji kapitala, Hrvatska može naći strategijske ortake, koji će znati cijeniti položaj hrvatske države i izdašnost hrvatske političke misli.

 

Nova doktrina obnove Europe®

Politička, gospodarska, sigurnosna i ljudska neizvjesnost u svijetu te nebrojeni unutarnji ratovi traže svjetski politički zahvat na temelju nove političke ideje u ime globalizirane vrste homo sapiens. Europskoj uniji također je potreban politički zahvat, jer mnogi njezini narodi propadaju. Nova ideja se treba javiti mimo tržišta i liberalističkog sustava uvjerenja i ona treba omogućiti konsolidaciju Unije.

Nova doktrina obnove Europe treba omogućiti zaštitu ljudi i naroda, rada i vrijednost rada, života, prostora i prirodnog bogatstva, okoliša i klime, jer zaštita postaje temeljno pitanje svijeta. Dosad su jedinačni ljudi i narodi imali zaštitu svojih država, a sad su izloženi prijetnji kapitala i svjetskog slobodnog tržišta. Europa se mora zaštititi, kao što to trebaju činiti svi narodi, smišljenim nadzorom granica, ali EU mora organizirati sustavnu unutarnju  pomoć slabijim gospodarstvima svojih članica, jer se bez potrebne proizvodnje dobara i pune zaposlenosti diljem Europe ne će moći obraniti niti njezine najbogatije i gospodarski najsposobnije članice. Europa mora zaštiti sve svoje narode pa i hrvatski. O tome trebaju odlučivati europske države i njihovi narodi, a ne netko tko od rada, proizvodnje i država sustavno odvaja sav višak vrijednosti. Suradnja zaštićenih naroda jedini je jamac svjetske stabilnosti.

Hrvati mogu pomoći Europi svojom političkom mišlju.

Continue Reading

02 prosinac 2012 ~ 0 Comments

Ideologija otvorenog društva opijum za narode

 

Razgovor Zdravka Mršića objavljen u Novom listu 1. prosinca 2012. godine

 Razgovor je vodio Branko Podgornik.

 

NL: Dva desetljeća slušali smo da Hrvatska treba postati otvoreno društvo, poput ostalih zemalja, jer to će to omogućiti prava čovjeka, slobodu kolanja ljudi, roba i kapitala. Samo uz takve pretpostavke, vladajuće je mišljenje, moguć je ekonomski i duhovni napredak ljudi i zajednica. Sada vidimo da su ljudi dobili slobodu, ali sve više gube radna mjesta, sigurnost i mogućnost zadovoljavanja osnovnih životnih potreba. Kako to objašnjavate?

 ZM: Nekad je otvoreno društvo bilo izlazom za neke stiješnjene narode na rubu Europe, a danas je to sadržaj mita, koji se nameće svim narodima diljem svijeta. Ono je način uređenja političke jedinice, koji je protivan uvriježenoj prostornoj državi. Svjetski kapital danas narodima nameće otvoreno društvo, kao zamjena za njihovu prostornu državu. To najbolje govori, da je otvorenost političke zajednice sredstvo eksploatacije naroda. Pripovijedanje propagandista svjetskog slobodnog kapitala je, kako bi rekao Karl Marx, opijum za narode. Vi ste dobro saželi učinke otvaranje društava u smislu rada, zaštite života i zadovoljenja životnih potreba. Svrha otvaranja naroda i njihovih država je, doslovce, iskorištavanje tuđeg prirodnog blaga te rada i života ljudi. Sloboda služi svjetskom tržištu i slobodnom kapitalu. Čemu čovjeku prividna sloboda, ako on nema posla i ako nije u stanju ni nositi odgovornost za zajednicu i za obitelj. Od obećanja ekonomskog i duhovnog napretka ljudi i zajednica nije mnogo ostalo. Pogledajte Hrvatsku, Italiju, Španjolsku, Grčku, UK i SAD!

 

NL: Ne čini li Vam se, da se nova sudbina svijeta iznenada pojavila?

 ZM: Otvoreno društvo ima svoju višestoljetnu povijest. Prvo pravo otvoreno društvo stvorile su Ujedinjenje nizozemske pokrajine koncem šesnaestoga stoljeća. Protestantski burgeri, koji su se već bili obogatili trgovinom između španjolskih kolonija u Americi i Europe, brušenjem kamenja, zlatarstvom te tkanjem skupocjenih vunenih i svilenih tkanina nisu svoje bogatstvo mogli povećavati širenjem svojeg prostora u Europi. Oni su i sami pošli preko širokih oceana. Za svoj kolonijalni projekt oni nisu imali dovoljno pravih domaćih ljudi pa su svoju državu otvorili za kalvince, hugenote i Židove, koji su nosili vještine i kapital. Otud naziv otvoreno društvo. Nizozemci su pritom državni prostor pretvorili u uporište za vojno-poslovni pothvat osvajanja dalekih tuđih prostora. Bitnom značajkom otvorenog društva bio je i ostao militarizam, jer su se tuđi prostor i pripadno prirodno blago otimali vojnom silom. Dio pučanstva iz domaćeg uporišta bio je presađivan, tako se govorilo, u nove posjede, kako bi organizirao otimanje ili gospodarski rast. Zar nije gospodarski rast lijep izraz? Nizozemci su svoj „projekt“ otvorili došljacima, koji su dijelili ili koji su nadahnjivali protestantski svjetonazor.

Koncem sedamnaestog stoljeća predvodništvo otvorenog društva preuzela je Britanija. Vladala je svjetskim morima puna dva stoljeća, pri čemu je od početka Industrijske revolucije gola vojna sila bila dopunjena tehnološkom dominacijom. SAD su preuzele štafetu otvorenog društva početkom dvadesetog stoljeća. Međutim, izbijanje klasnih i nacionalističkih revolucija zakočilo je širenje otvorenog društva sve do sloma komunizma i sovjetskog carstva. Nositelji otvorenog društva sad kao silu rabe kapital i ideologiju liberalizma. Otkad je otvoreno društvo preplavilo globalizirani svijet SAD su predvodništvo predale izravno kapitalu, koji kao matična uporišta rabi SAD, Izrael, EU i Britaniju.

U postupku otvaranja svijeta slobodnom kapitalu najgore je prošla Europa, koja je svoju Ekonomsku Zajednicu, kao idealnu političku tvorevinu, prodala za promašenu otvorenu EU. Europska Unija je agentura otvorenog društva za Istočnu Europu.

 

 NL: Koje su ideje, povijesno gledajući, dovele do podređenosti ljudi ciljevima kapitala?

 ZM: Protestantizam je svojom posebnom varijantom kršćanske antropologije uvjerio ljude da je čovjekova narav skrhana Adamovim zagrizom u jabuku. [U Adamovu, a ne u onu Appleovu, Stevea Jobsa.] Puritanci su smatrali da čovjeka pred Bogom ne mogu opravdati dobra djela, kako su smatrali katolici u prostornim, zajedničarskim državama, nego samo Božja milost. Je li čovjeka na životnoj lutriji zapala Božja milost, on može doznati ako štedljivo živi i ako postigne poslovni uspjeh. Protestantstvo je naputak za gomilanje kapitala. Nositelji već nakupljenog kapitala objeručke su prihvatili ponuđeno protestantstvo. Max Weber nije imao pravo kad je tvrdio da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Bilo je upravo obrnuto. Protestantstvo je instrumentaliziralo ljude za potrebe akumulacije kapitala. Ono nije izgrađivalo bolje ljude, nego samo obavljalo selekciju među postojećim ljudima.

 

 NL:Svijet je posljednje stoljeće postigao nezapamćene stope ekonomskog rasta, tehnološki i materijalni napredak. Jesu li napredovali i ljudi?

 ZM: Kad je svijet ostao bez slobodnog prostora za prisvajanje, kapital se prihvatio gospodarskog rasta na postojećem, konačnom prostoru. Kao da je Zemljinoj plohi dodao treću dimenziju. U tom novom, virtualnom prostoru bjesomučno se stvaralo bogatstvo, koje nije ostajalo radnicima, poduzetnicima i narodima, nego je dodavano već nagomilanom kapitalu. Za kulturni napredak ljudi kao ljudi nije ostavljana ni mrva dodane vrijednosti. Stoga se na sadašnje stanje svijeta buni čovjekov duh, jer je čovjek ipak i još uvijek homo sapiens. Kapital je nasuprot kulturnoj težnji čovjeka komercijalizirao kulturu. Kapitalu ljudski duh zaudara.

NL: Svijet se globalizirao i komunikacijski jako povezao. Mislite li da otvorena društva sada trebaju postati zatvorena?

 ZM: Narodi i ljudi se moraju zaštititi i to zatvaranjem svojih društava u povijesne prostorne političke zajednice. To ne znači da se narodi i države trebaju izolirati. Države trebaju međusobno zdušno surađivati i planirati zajednički procvat. One ne smiju sudbine i budućnost svojih naroda prepuštati hirovima svjetskog slobodnog tržišta i samovolji nositelja kapitala. Zajedništvo država je neprocjenljivo blago. Suradnja prostornih država treba se prvo očitovati u dovlačenju kapitala iz virtualnog u zemljopisni prostor.

NL: Znači li sve to da se Hrvatska, Europa i svijet trebaju oprostiti od visokih stopa rasta? Zašto?

 ZM: Radni ljudi nemaju veliku korist od rasta. Oni će prihvatiti stupanj rasta niži od stupnja poželjnog za kapital. Visoki rast se ionako ne ostvaruje, jer je svjetsko otvoreno društvo udarilo u globalni zid i nalazi se u prijetećem zastoju. Donedavno je rast gospodarstva bio visok, a ljudi su bivali sve zaduženijima. Međutim, rast je potreban, ali ne najveći mogući, jer ga Zemlja ne će moći podnijeti. Poželjan je najmanji potreban rast, jer se pučanstvo svijeta povećava. Usto, svijet se i dalje urbanizira i traži infrastrukturu, koju je sve skuplje održavati, a konačno treba iskorijeniti i siromaštvo. Za našu vrstu je prijeko potrebno da svi ljudi rade, a to se može postići i bez usiljenog rasta. Treba stvoriti svijet za svakog čovjeka. Dosta je bilo selekcije ljudi putem otvorenog društva.

Continue Reading

27 studeni 2012 ~ 0 Comments

Sustav uvjerenja za vrstu homo sapiens

U svakoj političkoj zajednici životne potrebe su se zadovoljavale, a ljudske svrhe ostvarivale djelovanjem četiriju mreža društvenog utjecaja: političkog sustava, gospodarstva, zaštite ljudi i prostora te sustava uvjerenja, koji je temelj ljudskih vrijednosti i mjerilo ponašanja ljudi. Iako svaka od četiriju mreža ima svoje posebno djelovanje, njihovi učinci se prepliću i ne mogu se odvojiti, a nijedna mreža nema trajno veći utjecaj u društvu od ostalih mreža.

U ovom eseju posebna pozornost posvećena je znanju pa je prirodno da i sustav uvjerenja u njemu ima vidnu ulogu. Naime, nema političkog sustava za koji nositelji vlasti nisu pomno izabrali sustav uvjerenja, na kojemu se uvijek temelji sustav ljudskih vrijednosti kakve su potrebne u pučanstvu, kako bi politički sustav mogao trajati i djelotvorno nadzirati i štititi ljude i prostor. Povijest je pokazala, da su zamjena političkog sustava ili čak rušenje političke zajednice počinjali potkopavanjem sustava uvjerenja, bez kojega se ne može održati ni politički sustav, koji je bio poduprt sustavom uvjerenja.

Martin Luther počeo je rušenje političkog utjecaja Rima stvaranjem protestantstva, kao sredstva uklanjanja katolištva kao sustava uvjerenja rimskog, europskog političkog sustava. Luther je utaman očekivao da će se na protestantstvu obnoviti i njemačko carstvo. Sovjetski Savez i Istočni blok nisu razorile američke rakete i nuklearne bombe, nego sustav uvjerenja, koji je nudio sovjetskim građanima „ljudska prava“. Socijalistička Jugoslavija kao politička tvorevina rasula se sama od sebe kad je prestala njezina komunistička partija, koja je nosila poseban sustav uvjerenja (u koji je bilo uključeno i „bratstvo i jedinstvo“).

Sustav uvjerenja ima veliku društvenu vrijednost, jer se bitka za čovjeka ili za njegovo iskorištavanje i instrumentalizaciju vodi u sustavu uvjerenja i pomoću sustava uvjerenja. Ljude, podanike, radnike ili potrošače vlastima je mnogo lakše, jeftinije i manje opasno nadzirati putem sustava uvjerenja ili ideologije, nego putem gole sile. Vlasti rabe spregu prijetnje silom i sustava uvjerenja, koji sputava ljude i suzbija njihov slobodan duh. Duh je mnogo slobodniji od ljudskog tijela. Sustav uvjerenja uobličen u društvenu ideologiju izdašno je sredstvo zarobljivanja i suzbijanja duha.

Globalizacija svijeta i uspostava globalnog svijeta, u kojemu su svi ljudi iznenada počeli živjeti na okupu stavili su u žarište borbe za novo uređenje svijeta upravo sustav uvjerenja. Svijet je dosad bio krcat mjesnih, nacionalnih, rasnih, klasnih, civilizacijskih ili vjerskih sustava uvjerenja. Ti su sustavi držali na okupu narode, klase, posebne interese, civilizacije, nositelje kapitala ili promicatelje „otvorenog svijeta“. Odsad treba postupno stvarati sustav uvjerenja, koji će nadzirati svijet ili ljude, koji su se prisilom kapitala, tehnologije i transnacionalnih korporacija našli na okupu u konačnom prostoru. Koordinacija svjetskih poslova koje sad nema, ali koja će se morati uspostaviti zahtijevat će – kao što je dosad trebalo u ograničenim prostornim državama ili prostornim političkim zajednicama – uspostavu primjerenog sustava uvjerenja, koji će usmjeravati ponašanje ljudi tako da u svjetskoj ljudskoj zajednici ljudi mogu zadovoljavati životne potreba i ostvarivati ljudske svrhe.

Bit će potrebno iskovati skupni sustav uvjerenja, koji će prvi put u cijeloj kulturnoj evoluciji čovjeka morati vrijediti za cijelo čovječanstvo. Trebat će postaviti i uvriježiti sustav uvjerenja za vrstu homo sapiens.

U povijesti civilizacije postojale su političke zajednice, koje su se protezale golemim prostorima na kojima su živjele brojne plemenske ili nacionalne zajednice, koje su imale svoje mjesne sustave uvjerenja. Neke od tih država ili tvorevina dugu su trajale, a neke razmjerno kratko. Primjeri dugotrajnih političkih zajednica ili država su egipatska carstva (2.650 godina), carska Kina (2.133 godine), Sargonova kraljevina (1.115 godina) i Bizant (874 godine).

Tajna dugovječnosti Kineske carevine i Sargonove kraljevine bila je u tome što su njihovi vladari uspostavili širok kulturni prostor i što su uspostavili stabilan zakonski sustav, koji su omogućili distribuciju vlasti i uklapanje u novi sustav mjesnih sustava ljudskih vrijednosti. Sargon bi u osvojenim područjima na vlasti zadržao domaću političku elitu i zemljoposjednike, a Kina je kao politička zajednica izdržala smjenjivanje utjecaja budizma, taoizma i konfucijstva kao religijâ uz trajno zadržavanje štovanja vlastitih umrlih pređa. Drevne grčke državice bile su raštrkane po otocima i uskim obalnim pojasevima Sredozemlja, ali su bez središnje vlasti upravo kulturom održale skupni grčki identitet. U mnogim dugovječnim političkim tvorevinama uz carsku vjeru ili sustav uvjerenja prihvaćani su i mjesne vjere ili kultovi. Kralj Kir namjerno nije htio u Perzijskoj kraljevini imati središnju vjeru. On je sustav uvjerenja bio prepustio osvojenim narodima i tako svojoj kraljevini zajamčio dvjestogodišnji mir.

Za sutrašnji svijet, koji će biti još tješnje povezan istom treba složiti primjeren sustav uvjerenja, koji će prvi put u povijesti morati okupljati cijeli ljudski rod. Sad u svijetu privremeno vlada liberalistička religija kao sustav uvjerenja, koja je kao i liberalističko „otvoreno društvo“ na prepad nametnuta svijetu, koji je bio u tranziciji iz socijalizma i kolonijalizma u kapitalizam. Sadašnji sustav vlasti kapitala se raspada, ali ne samo zbog odvajanja kapitala od rada, proizvodnje i nacionalnih država, nego i zbog nakazne vjere liberalizma, kojom su u „gipke“ umove ljudi ubrizgani mit slobodnog svjetskog tržišta kao sredstva zadovoljenja životnih potreba i ostvarenja ljudskih svrha te mit „nevidljive ruke“ koja jamči (novu) društvenu pravednost.

Nesposobnost nositelja kapitala da upravljaju kapitalom otetim od proizvođača i neljudskost religije liberalizma, koja između ostalog brani ljudima da rade[1] osudili su sadašnji prijelazni svjetski poredak na propast. Nastalo stanje, u kojemu se već uočava da ni vlast ni religija liberalizma ne će opstati i ostati, vodi jedincatoj povijesnoj, epohalnoj, civilizacijskoj i evolucijskoj prigodi da se ne samo uspostavi opći ljudski sustav uvjerenja, nego i da se taj sustav uspostavi prije uspostave vlasti ili svjetskog poretka. Sustav uvjerenja će iznimno prethoditi uspostavi političkog poretka, jer će se novi svjetski poredak uspostavljati postupno i polagano.

Sadašnja vlast kapitala nastala je kao ekstrapolacija gospodarske dominacije Zapada nad svjetskim gospodarstvom i to nije bio izvoran politički, nego gospodarski postupak. Međutim, budući da gospodarstvo ne može ukloniti ostale mreže društvenog utjecaja, uspostava političkog utjecaja u svijetu istom predstoji. Za uspostavu političke vlasti u globalnom svijetu nema presedana i iskustva u povijesti. „Prvi globalni politički mačići su u vodu bačeni!

Sustav uvjerenja koji može u miru, nadi, slobodi i punoj zaposlenosti držati svijet neizbježno će biti usmjeren na ljudsko zajedništvo, uzajamnost i solidarnost. Obnova zajedništva nezamišljiva je i neizvedljiva bez obnove obiteljskog, mjesnog i narodnog zajedništva. Novi svijet bit će zakašnjeli, naknadan nastavak prekinute kulturne evolucije čovjeka, u kojoj su stvarane sve šire ljudske zajednice, a da se pritom nisu razarale ili raspuštale obitelji, loze, rodovi ili plemena. Istom je civilizacijska revolucija podijelila ljude i istrgnula vlast iz zajednice. Sad civilizacija kao način uređenja društava prestaje.[2] Liberalistički kulturni prostor kapitala bit će zamijenjen kulturnim prostorom utemeljenom na skupnoj ljudskoj svijesti koja se ubrzano stvara. Ta svijest bit će utemeljena na najmanjem potrebnom skupnom znanju ocrtanom u eseju. Pojava skupne svijesti tijesno je vezana uz pojavu potrebe obnove ljudskog zajedništva.

Kad se nazru obrisi skupnog ljudskog znanja, skupne ljudske svijesti i općeg ljudskog sustava uvjerenja vrste homo sapiens postat će očitim to, da će se nova vlast koja će se uspostavljati sastojati u koordinaciji politike obnovljenih i ojačanih povijesnih političkih zajednica i u usklađenju zadovoljenja potreba ljudi, naroda, prostornih država i prostora.

Globalizacija je stvorila prigodu da se provede Isusovo proročko načelo „Bogu Božje, a caru carevo!“. Prvo čovjek treba reći što mu odgovara kao vrsti. Valjda je vrsta starija od posebnih klasnih, poslovnih ili nacionalnih interesa!

 



[1] Vojske nezaposlenih ljudi diljem svijeta i polovica nezaposlene mladeži diljem Europe neposredna su posljedica povlačenje države iz gospodarstva, što čini bitan „čin vjere“ liberalizma, uz liberalizaciju trgovine i deregulaciju gospodarstva.

[2] Pogledati, Z. Mršić, Prestanak civilizacije, Zagreb, 2011.

Continue Reading