Archive | Gospodarstvo

13 veljača 2018 ~ 1 Comment

Balkan: Prostor osvajanja ili mjesto suradnje

Svaki životni prostor, koji nema snažnu i potrebnu ljudsku i društvenu dinamiku, postaje prostorom za osvajanje. „Pravo mu budi“ kad je slaba otpornost životnih zajednica koje traju na njemu. Takav jedan zemljopisni prostor među iznimno malo sličnih prostora u svijetu je Balkan. Balkan je i sad polje osvajanja i to polje Europske unije. Unija ima snažne privlačne, magnetne političke sile, ali ima i pogubno političko zračenje, kojemu su izložene sve balkanske države. Unija ili njemački kapital koji stoji iza te nesuverene političke tvorevine, s jedne strane, uvlači u se pučanstvo svih balkanskih životnih prostora, a s druge strane preuzima sve jači nadzor nad prorijeđenim domaćim pučanstvom i nad jadnim gospodarstvima balkanskih zemalja.
Političke vlasti mnoštva suverenih naroda na Balkanu zadovoljavaju se postignutom suverenošću svojih naroda, a da pritom ne vode račun ni o zaštiti naroda i prostora ni o napretku i blagostanju ljudi i naroda. Politika u mnoštvu balkanskih zemalja ne služi naro-dima, nego samo održanju uspostavljene vazalne vlasti. To je politika bez sudjelovanja naroda i bez geopolitike, što znači da politikom naroda upravlja hegemonska Unija. Politika balkanskih zemalja je multilateralno, skupno podlaganje Europskoj uniji bez međusobne bilateralne suradnje ili suradnje „države i države“. Dapače, među svim balkanskim zemljama postoje ozbiljne političke, geopolitičke, pravne i sigurnosne razmirice, što se dobro uklapa u opću imperijalnu strategiju Unije. Uboga balkanska politika endemna je europska politička pojava. Tomu treba dodati činjenice da je Europa kontinent, koji podnosi jedini vojni savez u svijetu u primjeru neumjesnog Atlantskog saveza i trpi jedinu obvezujuću višenacionalnu tvorevinu u svijetu u primjeru Europske unije.
Političke i geopolitičke prilike na Balkanu izravne su posljedice dvaju političkih čimbe-nika. Prvi je uvriježeni politički rasizam sjeverozapadnih europskih naroda. Za uspostav-ljene krugove tih naroda balkanski prostor je tuđi, a ne europski prostor. To je prostor za osvajanje i za daljinsko upravljanje. Drugi politički čimbenik posebnog stanja Balkana je uvriježena srpska i srbijanska politika, koja u svakom vremenu te u svim prilikama i okol-nostima nastoji od Srbije napraviti vazala jedne ili više izvanpodručnih sila, kako bi Srbija u ime bilo kojeg i kakvog gospodara vladala obližnjim narodima. U našem vremenu Srbija je nastojala iskoristiti privremeno i već propalo gospodstvo Njemačke nad narodima Unije, dodvoriti se njemačkoj geopolitici i postati njezinim vazalom. Uvriježena srpska politička misao sastojala se u traženju gospodara za Srbiju, koji bi joj dodijelio sluge na upravljanje.
Danas je i Srbija nemoćna, kao što su nemoćne i ostale balkanske zemlje. Međutim, Sr-bija i danas usprkos svojoj nemoći pokazuje zapanjujući nagon opće pravoslavne svadlji-vosti, kojoj treba pridružiti i bošnjačku islamsku svadljivost. U kakvom stanju su međuso-bni bilateralni odnosi pravoslavnih balkanskih zemalja: Srbije, Makedonije, Bugarske, Crne Gore i Grčke? Po njezinoj pripravnosti za svađu tim zemljama valja dodati i Sloveniju. Slovenci su „istočni katolici“, kao što su Rumunji „zapadni pravoslavci“. Srbija ima tipično pravoslavno, bizantijsko, cezaropapističko shvaćanje suverenosti, po kojemu je sva vlast sjedinjena, pri čemu se ne vodi račun ni o zaštiti naroda ni o njegovom napretku i blagostanju. Narod se sastoji od podanika. (Katolištvo je odanost naroda životnom zajed-ništvu, a ne političkoj vlasti.) Po izdovoljavanju u novostečenoj suverenosti, među bivše zemlje propale države valja svakako ubrojiti i Hrvatsku. Od odlaska Franje Tuđmana iz hrvatske politike hrvatske vlasti ne vode brigu o stanju, zaštiti i blagostanju naroda, bez obzira na neprocjenljivu vrijednost hrvatske povijesne političke misli, po kojoj politika povezuje suverenost, zaštitu i blagostanje naroda, a geopolitika suradnju, oprez i obazri-vost.
Neobičnost i endemnost političkog stanja na balkanskom prostoru biva upadnijom, ako se uzme u obzir sadašnji razvitak geopolitike u svijetu. Čak se i Amerika kani neoko-lonijalizma. SAD su nedavno odustale od stvaranja i čuvanja „višenacionalnih tvorevina, svjetske birokracije i mamutskih multinacionalnih sporazuma“ te su se odrekle pružanja potpore „neodgovornim međunarodnim sudištima“. SAD počinju razvijati bilateralnu suradnju ili suradnju „države i države“, u kakvoj već dugo sudjeluju Kina, Rusija, Izrael, Indija ili Iran. Nasuprot tomu, Europska unija odvraća od izravne bilateralne političke suradnje i svoje sadašnje članice i brojne balkanske države, koje nastoje stupiti u Uniju. Unija je podignula političke zidine između svojih članica, ali i između njih i trećih zemalja. Unija svim silama nastoji priječiti suradnju jedinačnih europski država s Kinom i Rusijom, a njemačka savezna kancelarka odbila je izravno raspraviti njemačke trgovinske opreke sa SAD upućujući tu velesilu na „adresu u Bruxellesu“. Bilateralna suradnja Rusije s jedinačnim europskim državama mogla bi znatno suzbiti poguban utjecaj unije velikih europskih korporacija na balkansko gospodarstvo i na balkansku politiku. Velika, stara Rusija u su-radnji rabi i mirno vodi rusku, a ne izazivačku pravoslavnu politiku, kakvu sad na Balkanu vodi EU.
Suradnja „države i države“ jasna je stoljetna zapovijed ili imperativ globalnosti vrste. Došlo je stoljeće bilateralne suradnje. Sve balkanske zemlje trebaju uvažiti tekući razvitak u geopolitici. Kina čak domišljeno i sustavno postavlja eurazijsku prometnu infrastrukturu, koja će potaknuti bilateralnu suradnju obližnjih i odaljih država. Hrvatska se stoga mora posebno zamisliti nad svojom ukupnom politikom, a Srbija mora napraviti temeljit pretres svoje uvriježene političke misli i svoje političke baštine. Srbija se treba osloboditi i otresti umišljaja svojeg gospodstva na Balkanu, a narodi u Bosni i Hercegovini, koji u tom pro-tektoratu stvaraju i vode politiku, moraju se zadovoljiti konstitutivnošću ili ustavnošću bez traženja suverenosti, koja nedjeljivo pripada njihovoj zemlji ili prostoru.
U svijetu koji se rađa nema mjesta ideologijama ili vjerama koje politički mobiliziraju narode. Došlo je vrijeme jednog sustava uvjerenja, koji ljude okuplja u prostorne životne zajednice, a te zajednice u globalnu vrstu Homo sapiens. Problem Balkana stvorile su strate-gija ekspanzije ili geopolitika EU i srpska opsjednutost gospodstvom na Balkanu. Treba istovremeno s Balkana odmaknuti europski sjeverozapadni, protestantski rasizam, a iz Balkana ukloniti srpsku političku paranoji ili prisilnu političku misao. Balkanski narodi su sad u bijegu od bližnjih te od suradnje s njima i sudjeluju u skupnoj jurnjavi u Uniju. Ti narodi su u skupnom, kolektivnom, „multilateralnom“ bijegu u Uniju. Gospodarstva bal-kanskih naroda našla su se u pogibeljnom stanju zbog maratonske političke utrke naroda za ulazak u Uniju.
Osim na Balkanu teška politička i geopolitička zbrka vlada cijelo stoljeće i Bliskim Isto-kom. Zajedničko Balkanu i Bliskom istoku je to, što su oba područja bila poprištima os-manskih osvajanja. Turska je bila uglavnom otjerana s Balkana odlukama Berlinskog kon-gresa 1878. godine, po kojemu su Rumunjska, Bugarska i Srbija postale samostalnim kra-ljevinama, a BiH posebnom upravnom jedinicom pod skrbi Austrije. Kongres je Crnoj Gori kao plemenskoj teokraciji priznao suverenost, nakon što se ona ranije bila sama os-lobodila turske vlasti te dugo bila pod skrbi guvernera iz Mletaka, Francuske carevine i Austrije, dok guvernere nije 1832. godine dokinuo vladika Petar II Petrović-Njegoš. Poslije Prvoga svjetskog rata Osmansko carstvo je nestalo, a osmanski posjedi u Aziji bili su podijeljeni u protektorate s mandatima Francuske i Velike Britanije. Vanjske izvanpodru-čne sile nastojale su umjesto Turaka zavladati i Balkanom i Bliskim istokom. Međutim, nasuprot takvoj strategiji i u jednom i drugom primjeru i vremenu trebalo je upriličiti mje-snu bilateralnu suradnju novih političkih tvorevina na osnovi suverenosti, zaštićenosti i blagostanja ili napretka naroda, a ne na izravnom ili vazalnom gospodstvu tuđih sila nad narodima.
U balkanskom primjeru prošlo je sto četrdeset godina od povlačenja Turske iz Srbije, Bugarske i BiH, a od povlačenja iz Rumunjske godinu dana više. Tijekom toga cijelog vremena nije novim zemljama uspjelo uspostaviti mjesnu bilateralnu suradnju, jer su se tijekom tog razdoblja nad Balkanom smjenjivali valovi pokušaja uspostave dominacije, koji su dolazili iz Austrije, Britanije i Francuske, Trećeg Reicha, Sovjetskog Saveza i SAD, a sadašnji val dolazi iz Europske unije. Uz sadašnje nesređeno stanje i u samoj Uniji, a ne samo na Balkanu za balkanske narode došlo je vrijeme uzajamnog okupljanja i povezivanja na osnovi vlastite suverenosti, zaštićenosti i promicanja blagostanja. Naglašavam, da za povezivanje i suradnju „države i države“ nije potrebno žrtvovati suverenost, kako se Hr-vatima dogodilo triput u stoljeće: u dvije jugoslavenske države i u prvoj Uniji. (Ponovit ću to, što je nadbiskup Alojzije Stepinac 3. siječnja 1940. godine rekao francuskom konzulu u Zagrebu o tomu, što bi bilo dobro za budućnost Europe: „Bilo bi dobro, po mojem sudu, stvoriti Savez država u Europi po uzoru na SAD, jer inače će biti vječno klanje. Ali države članice moraju biti potpuno ravnopravne.“)
Sadašnje stanje Unije te teško političko, gospodarsko, sigurnosno, demografsko i ljuds-ko stanje na Balkanu sili hrvatsko političko vodstvo na ozbiljan pretres hrvatske politike i geopolitike. Hrvatska država se mora, s jedne strane, upustiti u suradnju „države i države“ s članicama Unije, sa svim zemljama izvan Unije i posebice s obližnjim balkanskim zemljama. Blizina tržišta je, usto, presudan čimbenik u razvitku nacionalnih gospodarstava. S druge strane, Hrvatska je po svojoj jedincatoj uvriježenoj, povijesnoj političkoj misli pozvana i sposobna da mnogim obližnjim zemljama svojim primjerom otvori put do novog načina suradnje „države i države“ za novo doba. Svoje novo nužno geopolitičko usmjerenje Hrvatska mora objaviti „urbi et orbi“ čim počne preobrazbu domaće politike i sputa-vajućega hrvatskog političkog sustava.
Hrvatska povijesna politička misao razvijala se od Ljudevita Posavskog i ustalila djelo-vanjem kralja Zvonimira, Benedikta Kotruljevića i Jurja Križanića, Krste Frankopana Brinjskog, Petra Zrinskog i Krste Frankopana, Ante Starčevića i Stjepana Radića do Josipa Broza i Franje Tuđmana. Ona je sadržavala suverenost, zaštitu naroda i brigu za narod te obazrivo i oprezno okupljanje za suradnju obližnjih plemena ili naroda. (Provedbi jedinca-te hrvatske političke misli, koja se razvijala, dozrijevala i potvrđivala u trajnom procjepu između svjetskih velesila i svjetskih veleideologija, povremeno se suprotstavljala integralis-tička struja u hrvatskoj politici od kneza Borne, brata Ljudevita Posavskoga, preko Petra Kružića, koji je u Hrvatsku u šesnaestom stoljeću doveo Ferdinanda I Habsburškoga, hr-vatskih narodnjaka i hrvatskih mađarona u devetnaestom stoljeću, Jugoslavenskog odbora i hrvatskih staljinista u dvadesetom stoljeću do sadašnjih hrvatskih eurounionista.)
Hrvatske vlasti u novim okolnostima čeka ozbiljan domaći posao, a to je preobrazba hrvatskoga geopolitičkog određenja. Jadne hrvatske političke vlasti ne rabe suverenost svojeg naroda, kako bi zaštitile narod i donijele mu blagostanje. Bijeg hrvatskih obitelji iz domovine koju one vole znak je i nezaštićenosti i siromaštva naroda. Suverenost ne smije biti u službi vlasti. Ona mora biti u službi naroda. Hrvatske vlasti kao i vlasti obližnjih zemalja narodnu su suverenost, kao biljeg odgovornosti i kao sredstvo brige za narod, prepustile Europskoj uniji. Unija suverenost svih svojih naroda rabi samo za ispraznu vla-davinu i za namicanje daljnjih probitaka slobodnom kapitalu i korporacijama. Stoljetna zapovijed globalnosti vrste da sve države pređu od političke i gospodarske multilateralne stege na dogovornu bilateralnu suradnju sili državne vlasti da državu osposobe za neizbje-žnu suradnju „države i države“.
Hrvatska mora iskoristiti prigodu, koju joj pruža nagla promjena geopolitičkih okolnosti u svijetu. Prelazak od hegemonske „multilateralnosti“ do slobodne bilateralne suradnje država po povijesnoj važnosti ravan je naglom slomu komunizma i prestanku Hladnog rata.
Državne vlasti mogu tu prisilnu i narodima dobrodošlu zadaću dobro obaviti samo ako (1) hrvatska država u suradnji s drugim članicama Unije oslabi tu izlišnu i štetnu tvorevinu do mjere, u kojoj Unija neće moći sprječavati svoje narode da sami postavljaju i ugađaju svoje političke sustave, te ako (2) hrvatske državne vlasti budu sposobne domisliti i u Hr-vatsku uvesti primjeren politički sustav. Suradnja u Uniji treba također počivati na suvere-nosti, zaštiti i napretku naroda, a ne na slobodi tržišta i neslobodi političkih sustava. Hr-vatski politički sustav treba u ime naroda biti sredstvom hrvatske države za obavljanje narodnog posla čuvanja suverenosti, uspostave zaštite naroda i prostora, stvaranje blagos-tanja te upriličenja slobodne i dogovorne bilateralne suradnje sa svim ostalim državama. Bitna promjena u političkom sustavu Hrvatske treba biti promjena izbornog sustava, putem kojega će narod dobiti predstavnike i zagovornike, koji znaju, hoće i mogu obavljati politički posao za narod, a ne za Uniju. Država s narodom i za narod mora stvarati životno dobro, jer se u suradnju „države i države“ ne stupa praznih ruku.
Spas naroda u otvorenom globalnom svijetu i u otvorenoj globalnoj vrsti odsad više neće biti u sklanjanju u „multilateralne“ hegemonije, nego upravo u sposobnosti njihovih država za suradnju. Međutim, prisilna i dobrodošla bilateralna suradnja, koja stoji pred svim narodima svijeta, bit će posebno teška za oslabljenu i politički umrtvljenu Hrvatsku. Međutim, politički probuđen i okupljen narod tu zadaću nedvojbeno može obaviti. Stoga domoljubni i državotvorni izabrani predstavnici naroda trebaju odmah početi buđenje i okupljanje naroda za domovinsku suradnju „države i države“. Suradnja će katoličkomu hr-vatskom narodu biti teška i zahtjevna, jer su mnogi njemu obližnji narodi pravoslavni ili islamski narodi. Pogubna „multikulturnost“ Balkana nije u različitosti pučkih običaja, nego u opreci sustava uvjerenja i pripadnih ljudskih i političkih vrijednosti.
Stoga je bila razumljiva uloga Vatikana u stvaranju i čuvanju hrvatske suverenosti i dr-žavnosti. Vatikan je prvo 1934. godine za zagrebačkog nadbiskupa imenovao mladog i politički izuzetno sposobnog Alojzija Stepinca, da „za katolištvo i hrvatstvo iscijedi posljednju kap vlastite krvi“, kako je Stepinac sam za sebe rekao uoči početka studija u Rimu, osam godina prije svojega biskupskog ređenja. Vatikan nije sudjelovao u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, ali se Vatikan od 1942. godine, kad se već slutilo da će Treći Reich iz-gubiti rat, kod Saveznika uporno trsio da se hrvatska država putem podunavske konfede-racije spasi od nasrtaja pravoslavlja i komunizma. Nakon uspostave Republike Hrvatske 1990. godine Vatikan je gorljivo zagovarao priznanje hrvatske državnosti kao sredstva spasa Hrvatske i hrvatskog naroda od obnove velikosrpske države na Balkanu.
Sad se sve zemlje upuštaju u suradnju „države i države“ s ostalim zemljama. Ipak, nije-dna zemlja ne može i ne smije bježati od suradnje sa susjednim zemljama pa će i Hrvatska (trebati) surađivati u svojem susjedstvu. Hrvatskom narodu će za uspjelo uključenje u su-radnju s obližnjim zemljama biti potrebna potpora europskih naroda, koji cijene i dijele katoličku odanost životnom zajedništvu. Hrvatima će dobro doći i potpora naroda kao što je kineski, koji se nikad nije služio imperijalizmom, hegemonijom ili kolonijalizmom, nego je uvijek uspijevao u suradnji temeljem svoje velebne milenijske kulture. S druge strane, Hrvati trebaju objaviti i zastupati svoju odanost životnom zajedništvu, koje se sastoji u njezi suverenosti, zaštite i napretka naroda. Bitno je da Hrvati svoj pristup suradnji i svoju povijesnu političku misao ponude i drugim narodima, kako bi u njima osokolili političke snage, koje uviđaju imperativ suradnje „države i države“ i korist od nje te koji će iz domaće politike istisnuti snage otpora iskrenoj suradnji.
Hrvati se trebaju posebno oprezno i s nepovjerenjem odnositi prema Srbima, jer su oni okorjeli zagovornici „multilateralnosti“ odnosno svoje dominacije nad drugim narodima. Odnos hrvatskog naroda prema srpskomu cijelo se stoljeće iscrpljivao u „antisrpstvu“, koje je imalo opravdanje u teškim postupcima srbijanske antihrvatske politike za kraljevskog režima u Jugoslaviji, u nasilju četnika nad nevinim Hrvatima za Drugoga svjetskog rata, u srpskom upravljanja komunističkim tajnim sigurnosnim službama OZNOM i UDBOM te u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih godina prošlog stoljeća. Važeća srpska poli-tička misao i danas je utemeljena na ucijepljenoj žudnji za dominacijom, a ne za suradnjom.
Dobra predodžba hrvatske povijesne političke misli uz potporu naroda odanih suradnji i povezanosti može donijeti prevagu političkim silama u Srbiju, koje žele izvesti pretres srpske političke baštine i odbaciti ispraznu srpsku politiku gospodstva nad drugim balkan-skim narodima. (Ljudevit Posavski godinama se borio protiv franačke vojske u savezu s plemenima, kao što su bili Timočani, koja su naseljavala današnju Srbiju. Pritom nije tražio pomoć Bizanta, koji su Hrvati ranije zadužili pobjedom nad Avarima, koji su bili pošli na Bizant i koji su poslije toga prestali postojati.) Hrvati svoju političku misao trebaju objaviti svim narodima, od kojih će mnogi pomoći Hrvatima kako bi i sebi pomogli. Srbi svoju povijesnu političku misao moraju odbaciti, a Hrvati svoju ne smiju.
Međutim, odziv u Hrvatskoj na objavu iznenadnog i iznenađujućeg posjeta Zagrebu svadljivog srbijanskog predsjednika temeljem neopravdanog, nerazumljivog i za Hrvate ponižujućeg poziva pokazao je, da u hrvatskoj politici tinja ozbiljan unutarnji prijepor iz-među nacionalnih i eurounitarističkih snaga. Iako se nije ni moglo ni smjelo očekivati da taj posjet urodi ikakvim plodom, radoglagoljivi srbijanski predsjednik mogao se barem očitovati o mogućoj nakani srbijanske politike, da prestane izazivati ostale balkanske zem-lje, da prestane krivotvoriti povijest, da prestane krivnju Srbije prevaljivati na druge države, da se suoči sa svojom upravo stoljetnom jalovom strategijom stvaranja „velike Srbije“ te da razmisli o vrlinama i dobrobitima suradnje „države i države“.
Od te mogućnosti nacionalnog pokajanja ništa nije ispalo. Eurounitarističkim snagama u hrvatskoj politici ne bi odgovaralo ni to, da se srbijanska politika očituje o opreci „multi-lateralnosti“ i bilateralna suradnje. Po njima bi se Hrvatska trebala Uniji i dalje podlagati, a Srbija čim prije podložiti. Hrvatski premijer je u nedavnom govoru u Strasbourgu rekao, da će „britanski odstup od Unije biti nadoknađen pristupom novih (balkanskih) zemalja Uniji“.
Srbijanskom predsjedniku dana je mogućnost očitovanja kakvo su Hrvati priželjkivali, ali on je pruženu prigodu uporabio samo da obeća nastavak dijaloga i suradnje dviju drža-va, ali bez dogovora o uklanjanju problema, koje je napadačka Srbija prouzročila Hrvats-koj. Ispada to, da Srbiji nije stalo do bilateralne suradnje ni s jednom državom, nego samo do pristupa „multilateralnoj“ Europskoj uniji, koja bi Srbiji možda mogla pomoći, da unu-tar Unije napravi “veliku Srbiju“. Hrvatska ipak nije spala na suradnju s nepopravljivom Srbijom. Usto, srbijanski predsjednik je na konferenciji za tisak pred svojom domaćicom i uoči audijencije kod zagrebačkog katoličkog metropolita neoprostljivo i drsko izjednačio postojanje ratnog koncentracijskog logora u Jasenovcu i djelovanje zagrebačkog nadbis-kupa Alojzija Stepinca. Tako na Stepinca nisu gledali ni Stepinčevi tužitelji Jakov Blažević i Josip Hrnčević ni Stepinčev istražitelj Nedo Milunović ni vodeći komunistički političari tog vremena Vladimir Bakarić, Andrija Hebrang i sam Josip Broz. Oni su upriličili uhićenje, suđenje i tamnovanje Alojzija Stepinca samo za kažnjiva djela, koje je Stepinac tobože napravio u kratkom vremenu od svršetka rata do uhićenja u rujnu 1946. godine.
U takozvanim liberalnim demokracijama političku vlast nema narod, nego političke stranke odnosno njihov kartel. U Hrvatskoj su se gotovo sve stranke sama uništile, jer se ne bave narodnom politikom, nego služenjem probitcima Europske unije i kapitala, koji je Uniju postavio nad europske narode. Posljednje vrijeme u Hrvatskoj najveću, iako slabu potporu glasača stalno ima Hrvatska demokratska zajednica, koja je prije bila matičnom strankom hrvatskog naroda, kakvom je između dvaju ratova to bila Hrvatska seljačka stranka. Čini se, da bi domovinsko okupljanje naroda za korištenje prigode koju pruža otvaranje svjetske bilateralne suradnje država bilo brže i potpunije, ako bi ga predvodila Hrvatska demokratska zajednica, koja je uz potporu domaće i svjetske Crkve uspjelo ob-novila hrvatsku državu. Međutim, kako bi mogla pomoći okupljanju naroda ta bi stranka trebala „lustrirati“ svoju eurounitarističku političku struju i potpuno ujedinnjena podupri-jeti okupljanje naroda za stupanje u opću suradnju „države i države“. Stoljetna poročna i ukleta balkanijada dodijala je „i Bogu i vragu“, a možda će dodijati i EU i Srbiji.

Continue Reading

12 veljača 2018 ~ 0 Comments

Nova Europa: Drugo poeuropljenje duša

Sažetak
Do Prvoga svjetskog rata Europa je bila kapitalistički kontinent s industrijskim razvitkom u punom zamahu, a europske države bile su skupno gospodaricama svijeta. Rusija je na prijelazu u dvadeseto stoljeće stvarala 20% ukupnog svjetskog bogatstva. Slobodan kapital bio je nakupljen u tolikoj mjeru, da ga se počelo naveliko ulagati u rat. Dva svjetska i opća europska rata, koja su se odigrala u samo trideset godina, razorila su gotovo cijelu Europu i unazadila europske narode, koji se od tih ratova nikad neće biološki oporaviti.
Poslije Drugoga svjetskog rata Europa je bila podijeljena, ali su se države Zapadne Eu-rope počele politički i gospodarski povezivati, što je učinilo da se Europa gospodarski oporavi i da u njoj već tri četvrtine stoljeća nema općeg rata. Poslije Hladnog rata i pres-tanka komunističke opasnosti Europska zajednica proširila se na istok i pod skrbništvom svjetskog kapitala od zajednice dvanaest država preobrazila se u hegemonsku Europsku uniju od dvadeset osam članica. Unija je ne samo skresala suverenost svojih naroda, nego je i zakočila europsku političku, gospodarsku i ljudsku dinamiku.
Sputana Europa gospodarski slabi u odnosu na ostale kontinente, a njezin politički ut-jecaj u svijetu kopni. Njemački kapital iskoristio je opću slabost Unije i postojanje njezina jakog administrativnog ustroja pa je privremeno preuzeo nadzor nad uspostavljenim he-gemonskim ustrojem Europe. Europa je ponovo postala podijeljenim kopnom, iako je crta razdora pomaknuta na istok. Europa je jedini kontinent koji ima opći obvezujući vojni savez i jedini kontinent koji je podložan federalnoj političkoj tvorevini, koja nije preuzela odgovornost za svoje narode i ljude.
Neujednačen gospodarski rast europskog gospodarstva prouzročio je snažne unutarnje migracije, koje dodatno more slabije razvijene i manje narode, ali je prouzročio i val use-ljavanja u Europu islamskog pučanstva Azije i Afrike. Od prestanka Hladnog rata „otvo-reno društvo“ sustavno napada europske povijesne narode. Pod pritiskom islama kao ide-ologije izvaneuropskih političkih sila, liberalizma kao ideologije kapitala i „otvorenog dru-štva“ kao ideologije svjetske Dijaspore Europa je izgubila i svoj uvriježeni sustav uvjerenja.
Slabljenje Europe i slom njezina sustava uvjerenja prisiljava europske narode na buđenje i samookupljanje, poslije kojih će se oni na europskom prostoru obračunati s nametljivim neeuropskim sustavima uvjerenja te izgraditi novi europski Sustav uvjerenja za Novu Europu. Bez toga Europa neće biti cjelinom, koja gospodarski i politički jača.

Smak kapitalističke Europe
Koncem devetnaestog stoljeća jake europske nacionalne države – Njemačka, Ujedinjena Kraljevina, Francuska, Rusija, Austrougarska, Turska, Belgija i Nizozemska – bile su sku-pno gospodaricama svijeta, iako su SAD imale najveće gospodarstvo svijeta te iako je Japan bio pravom industrijskom velesilom. Svoju unutarnju dinamiku i svoj položaj u svijetu Europa je dotad temeljila na radu, znanju, poduzetnosti i slobodnom kapitalu, koji se u Europi sustavno i neprekidno nakupljao upravo radom, znanjem i poduzetnošću Europ-ljana. U dugom postupku njegova nakupljanja, kapital se nakupio u tolikoj mjeri, da je slobodan kapital postao presudan čimbenik u europskom gospodarstvu. Kapital se s vre-menom toliko osilio, da je preuzeo ulogu vlasti u uvriježenim nacionalnim političkim za-jednicama. Iako je kapital u postupku nakupljanja trebao i tražio pomoć države, osiljeni kapital svladao je nacionalnu državu pa je povijesna nacionalna država postala kapitalistič-kom državom. Europa je postala kapitalističkim kontinentom.
Kad je sprega kapitala i nacionalne države bila na vrhuncu i dok nacionalne države još nisu bile u vlasti kapitala, kapital je gurnuo europske narode i njihove države u dva pogu-bna svjetska i opća europske rata, koja su razorila Europu i ozbiljno oslabila europske narode, koji se od pretrpljenih gubitaka ne mogu biološki obnoviti. Poslije Drugoga svjetskog rata u politički i idejno podijeljenoj Europi „sovjetska komunistička opasnost“ ozbiljno je ugrozila ne samo zapadnoeuropski prostor, ljude, narode, države i rad, nego i sam kapitalizam kao pristup uređenju društva. U strahu za sebe i za kapitalizam kapital je privremeno dopustio Zapadnoj Europi da se obnova i oporavak europskih zemalja temelje na radu, znanju i poduzetnosti ljudi te na suradnji, ravnopravnosti i uzajamnosti suverenih europskih država. Utemeljena je Europska gospodarska zajednica (EEZ) kao okvir suradnje naroda i država te kao sredstvo uklanjanja mogućnosti uspostave domaće hege-monije nad Europom. Europska gospodarska zajednica počivala je na suradnji suverenih država, kao jednakih ortakinja.
U tomu, takozvanom zlatnom razdoblju kapitalizma Europa se temeljito oporavila, njezino gospodarstvo je snažno raslo, a kapitalističke države europskih naroda postale su soci-jalnim nacionalnim državama. Međutim, na prelasku u dvadeset prvo stoljeće za obnov-ljenu Europu nastupile su tri presudne promjene: (1) u Europi se ponovo nakupio golem kapital, (2) nestala je „komunistička opasnost“ za kapitalizam, i (3) u postupku temeljite globalizacije poslovanja i vrste Homo sapiens Rusija se oporavila od sloma sovjetskog car-stva, a Kina je prvi put u povijesti stupila na svjetsku pozornicu kao politička, gospodarska, vojna i ljudska velesila. Pojava mnogoljudne Kine u svjetskoj politici i u globaliziranom gospodarstvu za Europu je bila golema, revolucijska novost.
Na navedene promjene kapital je odgovorio pripravnije od suverenih nacionalnih drža-va. Kapital se oslobodio straha za kapitalizam, jer je Rusija bila prihvatila kapitalizam, a Kina je u svoj „socijalizam s kineskim značajkama za novo doba“ utkala tržišne odnose. Oslobođen straha za sebe i za kapitalizam slobodni svjetski kapital ponovo je preuzeo vlast u privremeno suverenim nacionalnim državama i prisilno ih zatvorio u Europsku uniju, koja se proširila na Središnju Europu i na dio Istočne Europe. Kapital je Europu od skupne kolonijalne gospodarice pretvorio u svoju koloniju. Kapital je i Sjedinjene Američke Države bio napravio kolonijom, koja mu je donedavno služila kao političko uporište. Kapital je zasužnjio Europu. On ju je iznevjerio, jer je u velikoj mjeri napustio Europu, tražeći kao i uvijek bolja mjesta za daljnje nakupljanje.
Međutim, iako je Europska unija kapitalistička tvorevina nisu sve važne države u svijetu kapitalističke. Gospodarski sustav u Rusiji, Iranu, Južnoj Koreji, Izraelu, Japanu i posebice u Kini može se s pravom nazvati gospodarskim nacionalizmom. Pravi primjer gospodar-skog nacionalizma bio je sustav, koji je njegovala Njemačka pod kancelarom Ottom von Bismarckom. Sad i SAD polaze putem gospodarskog nacionalizma, jer je liberalni kapita-lizam zanemario, oslabio i iznevjerio i tu nacionalnu državu. Europa koja je sputana stegom Europske unije nema dovoljnu političku silu, da pravo odgovori na izazove, koje joj u globaliziranom svijetu dobacuju očuvane velike nacionalne države starih i iskusnih naroda. Europa nema dovoljnu unutarnju ljudsku i društvenu dinamiku, koja bi je osposobila da ima snažan politički, gospodarski, vojni i kulturni utjecaja na svjetske poslove. Kako bi Europa stekla potrebnu unutarnju dinamiku i posljedično primjereno mjesto u svijetu, Europljani trebaju izvesti pravu revoluciju u Uniji, priznati suverenost svojim narodima i omogućiti im da uspostave unutarnju međusobnu suradnju i vanjsku bilateralnu suradnju s ostalim državama svijeta.
Stanje Europe je tako slabo, a način kojim ona vodi svoje poslove toliko neprimjeren stanju u njoj i okolnostima oko nje, da Europi prijeti neizbježan smak, ako ona ne počne svoje poslove voditi na bolji način, koji je primjeren okolnostima u globaliziranom svijetu. Europa se mora osloboditi, kako bi njezini narodi mogli ne stvarati to, što kapitalu nosi zaradu, nego praviti i u suradnji „države i države“ nuditi prave proizvode i ljudsko dobro, koje ostali narodi trebaju i traže.
Političko stanje u Uniji može se sažeti u tvrdnju, da Unija nema svoju politiku, koja bi se sastojala u dobrom obavljanju javnog posla za narode zatvorene u Uniju. Tako je zato, što je suverenost oduzeta narodima, a njihova vlast prenesena na Uniju. Biračima i glasačima su odgovorne nemoćne domaće, mjesne vlasti, a ne Unija. Upravljanje političkim sustavima članica Unije prepušteno je političkim strankama, za koje građani glasaju, ali koje vladaju po volji kapitala i njegovih medija. Političke stranke koje kapital naizmjence kupuje po svojem izboru služe kapitalu i tržištu, a ne narodima Unije. Kapital ima vlast bez odgo-vornosti i ne želi sam sebe smanjivati plaćanjem izdataka za zaštitu prostora, ljudi, naroda, rada i prirode odnosno životnog okoliša. Usto, rad se ne može ni sam zaštititi: njegova pregovaračka snaga prema poslodavateljima je srozana, jer kapital namjerno odražava vi-soku nezaposlenost u golemoj većini zemalja Unije.
Političku slobodu narodima Unije ne oduzima samo Unija, nego i Atlantski savez, koji se poslije prestanka Hladnog rata pretvorio u političko sredstvo kapitala za podjelu Europe i za isključenje Ruske Federacije iz europskih javnih poslova. Jadna Europa u NATO-u ima jedini vojni savez u svijetu, a u EU ima jedinu uniju povijesnih naroda u svijetu. Unija je političko sredstvo za sprječavanje široke bilateralne suradnje europskih nacionalnih država. Prekoatlantsko ortaštvo za trgovinu i ulaganje (TTIP), kojega je zametak nasreću uklonila nova američka geopolitika, trebao je potpuno odvratiti europske nacionalne države od suradnje „države i države“ diljem globaliziranog svijeta. Da su bili upregnuti u TTIP, europski na-rodi ne bi smjeli birati način tržišnog nadmetanja, nego bi bili prisiljeni nadmetati se na prekoatlantskim tržištima, koja imaju sukladan sastav proizvodnje robe i usluga. Putem takvog nadmetanja snižavaju se cijene rada i proizvoda, što vodi bržem i većem dodatnom nakupljanju kapitala.
Najteže zlodjelo liberalnog kapitalizma u Europi je to, što kapital – protivno Rimskom ugovoru (Ugovoru o uspostavi Europske ekonomske zajednice – TEEC) iz 1957. godine – ne želi zaposliti sve ljude koji žele raditi. Trajno održavanje visokog stupnja nezaposlenosti i ugovaranje rada na vrlo kratke rokove su iznimno važna ljudska i politička pitanja. Mnoštveno useljavanje pripadnika islama sračunato je ne samo na veću ponudu rada, nego i na pojačanu dehomogenizaciju ili rastresanje europskih povijesnih naroda ili životnih zajednica. Dolazak tuđinaca u Europu ima mjeru seobe naroda.
Gospodarstvo Europske Unije je također u velikoj nevolji. Sve gospodarske nevolje Europe dolaze od toga, što kapital upravlja tržištima, tržišta gospodarstvima, a gospodarstva živo-tnim zajednicama ili narodima. Europa je podložna sve neujednačenijem gospodarskom rastu. To je posljedica izbjegavanja ulaganja slobodnog kapitala u zemlje Istočne Europe, u male zemlje i u „pasivne“ krajeve svih zemalja Unije. Kapital sve više usredotočuje proi-zvodnju u uska zemljopisna područja i time prisiljava pučanstvo Unije na unutarnju seobu. Time kapital ljudima uzima domovinu. Upravo zbog takve industrijske strategije kapitala, može se reći da je kapital vlast i da vodi poslove Unije i politiku njezinih članica. Kapital je svojim nagonom za daljnjim nakupljanjem uvelike deindustrijalizirao Europu i stvorio poslijeindustrijsko gospodarstvo. Kapital je to napravio, iako se usluge teže izvoze od robe te iako skupe stručne usluge – projektiranje, postavljanje prometne i energetske infrastrukture, urbanizam i zgradarstvo ili nadzor izvedbe projekata – nisu više pod mo-nopolom Europe i Zapada. Kina se pridružila velikim izvoznicama skupih i složenih inže-njerskih usluga, a njezine stručne usluge uključuju domaći kineski rad i oslanjaju se na ki-neski kapital.
Usprkos visoke domaće nezaposlenosti u Europi, kapital uvozi tuđi rad koji je osjetno jeftiniji od rada Europljana, koji žive u složenim i urbaniziranim životnim prostorima u kojima je život skup. Razina cijena vrsta proizvoda i usluga te razina cijena vrsta rada od-ređuju se sa svrhom, da se što više novca nakuplja kao slobodan kapital, a da ga što manje ima za povećanje potrošnje i za ulaganje u ljudski rad. Kapital upravlja tržištima i gospo-darstvom tako, da su ljudi, narodi, rad i priroda potpuno nezaštićeni. Unija naveliko uvozi jeftinu hranu, umjesto da hranu proizvode domaći ljudi. To je jedan od razloga, zbog kojih Hrvatska propada.
Zaštita ljudi, naroda, rada i prirode je najmanja briga kapitala. Zakonodavni i pravosudni sustav Unije i sustavi njezinih članica postavljeni su i dograđuju se tako, da ljudi, narodi, rad i priroda uživaju sve manju i slabiju zaštitu. Vanjska fizička zaštita Unije, država koje sas-tavljaju Uniju, ljudi, naroda i stvorenoga narodnog bogatstva prepuštena je Atlantskom savezu, koji je prestankom Hladnog rata izgubio pravu svrhu, jer je nekadašnji neprijatelj Zapadne Europe nestao. Umjesto da se reformira i da se posveti suzbijanju sadašnjih stvarnih opasnosti, Atlantski savez je Rusku Federaciji proizvoljno proglasio neprijatelji-com Unije i Europe, kako bi se održao kao političko sredstvo kapitala za nastavak podjele Europe. NATO se ne želi preobraziti u sredstvo za suzbijanje terorizma i drugih nasilnih načina slabljenja i ugroze Unije.
Europa i europski narodi su prestali biti cjelinama, u kojima postoje jasna mjerila etič-nosti. Najbolju unutarnju zaštitu životnim zajednicama pruža njihova homogenost ili slju-bljenost. U Europi se zbog rastresitosti pučanstva toliko množe nedjela i zlodjela, da se policijske snage nisu u stanju same nositi s raširenim organiziranim kriminalom, posebice u svezi s individualnim terorizmom, iznudom, prostitucijom, krijumčarenjem oružja, trgo-vinom ljudima i raspačavanjem opijata. Kriminalnost je našla dodatno tržište među novim useljenicima i tražiteljima utočišta. Kapitalistički mediji već desetljećima sustavno zagova-raju slobodarstvo u svemu te gomilanje ljudskih i neljudskih prava, zanemarujući pitanje osobne ljudske odgovornosti, a sva otkrivena i razglašena zlodjela uzimaju kao izuzetke ili kao ljudsku neumjerenost, a ne kao posljedice slobodarstva.
Europa je izgubila svoj, europski sustav uvjerenja. Ona sad nema nikakav sustav uvjerenja. Europa nema sustav uvjerenja koji bi je činio cjelinom. Pojedini europski narodi, koji nastoje ostati cjelinama u Europi koja nije cjelina, nastoje obnoviti nestali europski sustav uvjerenja, ali zbog toga trpe klevete i osudu kapitalističkih medija, koji od nacionalnih cjelina nastoje napraviti „otvorena društva“. Kapital kao vlast i mediji kao ustanova za čuvanje pro-testantskoga liberalističkog sustava uvjerenja sustavno suprotstavljaju muški i ženski rod; odvraćaju ljude i narode od ljudske množidbe; nagovaraju žene da ne čuvaju trudnoću; zagovaraju slobodno uzimanje opijata; potiču odgoj djece i mladeži bez rada i odgo-vornosti; potiču roditelje da budu plaćeni stručnjaci čim više, a roditelji čim manje. Homo sapiens je jedina vrsta u životinjskom carstvu, u kojoj nema odgoja, iako je to vrsta koja najviše treba odgoj, koji u njoj mora trajati duže, nego u bilo kojoj drugoj vrsti.
Za kapital, kapitalizam i za njihove medije obitelj je suvišna i nepoćudna kao gnijezdo ljudskog i životnog zajedništva, jer oni u svakom životnomu zajedništvu vide smrtnog neprijatelja kapitalizma. Kapitalizmu su po volji jednorodne neplodne zajednice, koje omogućuju parenje ljudi bez množidbe. Kapitalizam i njegovi mediji promiču multikulturnost u životnim zajednicama ili narodima, iako multikulturnost ne bi bila poželjna ni u cijeloj globaliziranoj vrsti Homo sapiens, ako ona želi ili treba biti cjelinom. Multikulturnost je sredstvo podjele ne samo u narodima, nego i u našoj globaliziranoj vrsti. Multikulturnost u povijesnim narodima je slika nakaznog stanja u području sustava uvjerenja u Europi, u kojoj se sučeljavaju mnogi sustavi uvjerenja. Među sustavima uvjerenja koji se sučeljavaju u Europi najzastupljeniji su: (1) svjetovni liberalizam, (2) svetovni (sakralni) liberalizam ili protestantstvo ili prosvjedništvo, (3) katolištvo ili „nebesko kraljevstvo“ ili odanost ljuds-kom zajedništvu i (4) imperijalni islam.
Ponovo ću spomenuti, da je mnoštveno useljavanje u Europu pripadnika islama sraču-nato na pojačanu i dodatnu dehomogenizaciju ili rastresanje europskih povijesnih naroda ili životnih zajednica. Sadašnji dolazak tuđinaca u Europu ima mjeru seobe naroda.
Slabo opće stanje u Uniji ili stanje Unije kako ga ja vidim – koje je prisutno u svim četirima navedenim mrežama društvenog utjecaja: politici i geopolitici, gospodarstvu, zaštiti i u sus-tavu uvjerenja – gura Uniju na rub globaliziranog svijeta te vodi narode Unije, Uniju i cijelu Europu u propast, ako u Europi ne prevagne katolištvo kako ga ja shvaćam. Katolištvo je odanost ljudskom zajedništvu, u kojemu ljudi skupno grade i dograđuju životni prostor, u kojemu su se zatekli ili u koji ih je nanio život u globaliziranoj vrsti. Globalnog zajedništva nema bez mjesnog životnog zajedništva bližnjih ili obližnjih ljudi. Životne zajednice obavljaju ljudski posao, koji je kapital potpuno zanemario i čak zabranio.

Nevjera Europljana i vjera islamskih doseljenika
Europska unija je nejaka politička tvorevina, koja nije u stanju razviti političku silu dovolj-no jaku da može (1) dugoročno držati na okupu narode koji je sastavljaju i (2) imati jak utjecaj na svjetske poslove. U svakoj prostranoj višenacionalnoj političkoj tvorevini, koja ima neznatan utjecaj u svijetu i koja ne pruža dovoljnu opću zaštitu, narodi se odlučuju na izlazak, kao što je Brexit, ili na razdruživanje, kakvo se poslije Hladnog rata dogodilo u Sovjetskom savezu, Čehoslovačkoj i u Jugoslaviji. Nevolje naroda u četirima spomenutim propalim prisilnim tvorevinama dolazile su od toga, što te tvorevine nisu bile cjelinama. Kina je od Razdoblja zaraćenih država (475.-221.) do današnjeg dana zadržala prostornu i političku cjelovitost, jer je vlast (1) u cijeloj prostranoj zemlji napravila gustu prometnu i društvenu infrastrukturu, koja je uključila i jedno pismo i koja nije imala premca u povijesti, te (2) od kineskog pučanstva napravila narod Han, koji je imao jedan sustav uvjerenja, a to je bila pripadnost tom jednom narodu i jednoj kineskoj kulturi. Europska unija ne može postati cjelinom dok sama u sebe ne usadi jedan, europski sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi vrsti Homo sapiens i europskom životnom prostoru.
Europa je danas podijeljeno kopno, kojemu ne želi politički pripadati barem Britanija i iz kojega je isključena Ruska Federacija. Spomenuo sam samo dvije povijesne političke velesile. Europska unija je sredstvo podjele Europe, a i sama je razdrta nekolikim sustavima uvjerenja, koji su međusobno nesukladni i koji se ni ne preklapaju. Odnedavno je u Uniji buknulo pitanje islama. Nebrojeni doseljenici iz Azije i Afrike su pripadnici islama, koji je staromodan sustav uvjerenja i koji je jedna od objavljenih svetovnih ili sakralnih svjetskih vjera. Europski muslimani su uz pripadnike židovske Dijaspore gotovo jedini vjernici u Europi. Pripadnici europskih naroda uglavnom su prestali pripadati objavljenoj kršćanskoj vjeri, koja je rano u četvrtom stoljeću bila čak postala carskom vjerom Rima. Tako u Europskoj uniji žive uglavnom doseljeni islamski i možda židovski vjernici te domaći bezvjerci, za koje sad vrijedi uvriježena islamska objeda da su „nevjernici“.
Vrijedno je spomenuti to, da se osim u velikim gradovima ranijih europskih kolonijalnih sila islamski useljenici ponajviše okupljaju u ranijim protestantskim ili prosvjedničkim zemljama (protest → prosvjed, protestantizam → prosvjedništvo) i u tim područjima ka-toličkih zemalja, u kojima su ranije bile jake zajednice otpadnika od kršćanstva, kao što su Bosna i Južna Francuska. Muslimani se bolje osjećaju u ranijim prosvjedničkim krajevima, nego u ranijim otpornim katoličkim krajevima. Politička, a ne vjerska sprega između is-lamskih vlasti i vlasti vjerski reformiranih europskih naroda u doba Renesanse postoji od vremena Martina Luthera u Njemačkoj (1483.-1517.-1546.), Elizabete I u Engleskoj (1533.-1558-1603.) i Sulejmana Veličanstvenoga u Turskoj (1494.-1520.-1566.). Vlasti zemalja u kojima je bilo uspostavljeno prosvjedništvo i osmanske vlasti smatrale su da su im zajed-nički ljuti neprijatelji katolički vladari i posebice pape. Zar snažan svečani poziv „urbi et orbi“ muslimanima da pohrle u Europu nije 2015. godine uputila kći evangeličkog pastora? Puritanska struja u britanskoj politici, koja sad djeluje putem Laburističke stranke bila je protiv istupanja Britanije iz Europske unije, koje ide za zaustavljanjem mnoštvenog use-ljavanja u tu zemlju. Laburisti su dobili gradske izbore u Londonu kandidiranjem sina pakistanske sunitske useljeničke obitelji, koja je u Britaniju doselila 1947. godine poslije podjele Indije te istovremenog osamostaljenja Indije i Pakistana.
Užareno islamsko pitanje u Europskoj uniji zasjenilo je višestoljetnu opreku kapitalis-tičkog liberalizma, koji je izrastao iz prosvjedništva ili protestantstva, na jednoj strani, i uvriježenog europskog sustava uvjerenja, koje je bilo utemeljeno na katolištvu., na drugoj. (Vidim veliku razliku između katolištva i kršćanstva, koje sam posebno odredio u Pojmov-niku. U čemu je povijesno uzeto razliku između tih sustava uvjerenja pobliže ću objasniti kasnije.) Kapitalistički liberalizam kao i povijesno prosvjedništvo iz kojega se liberalizam razvio potiču i razjaruju samoživost u društvu, dok je katolištvo, koje je poslije sloma Rima stvorilo Europu kao cjelovit kontinent i obnovilo život u njoj, odano životnom zajed-ništvu. Katolištvo se oštro razlučuje od svih ostalih sustava uvjerenja po tomu, što se od vremena Isusa iz Nazareta nije oslanjalo na političke vlasti – Caru carevo, Božje Bogu! – nego je širilo zajedništvo bez osvajanja tuđeg prostora i bez stvaranja podjela u vrsti. Stoga je katolištvo moralo izgraditi vlastitu javnu ustanovu, koja samo okuplja, a ne mobilizira kato-like svih naroda svijeta. Isus je govorio, da njegovu crkvu (ekleziju, skupštinu) neće na-dvladati „ni vrata paklena“, što god bi taj izraz mogao značiti danas. Islam zagovara vjer-sko (sakralno, svetovno) zajedništvo, koje je povijesno sredstvo mobilizacije pučanstva u svrhu osvajanja tuđeg prostora. To su pokazale najezde arapskih kalifa i osmanskih sultana na Aziju, Afriku i Europu te seldžučkih sultana (begova) samo na Aziju i Afriku. Sunitski islam trajno je bio sredstvom podjele u svijetu ili u vrsti Homo sapiens. Šijitski islam njeguje zajedništvo bez mobilizacije pučanstva za osvajanje tuđug životnog prostora. Šijiti kao i katolici imaju jaku ustanovu, koja se ne oslanja na političku vlast. Šijitska „zajednica vjernih“ je sama politička vlast. (Šijiti su stanovnici drevne Perzije, koji su se gotovo dva stoljeća uružjem neuspjelo odupirali islamizaciji. Oni žive u arapskom moru, ali nisu Arapi etnički ili rasno. Današnji Farsi ili Parsi pobjegli su od islamizacije iz Perzije u Indiju. Radije su sačuvali zaratustrijstvo, nego domovinu.)
Tako je u Europi povijesno nastala križaljka ili matrica važnijih sustava uvjerenja. Oni se u jednu ruku razlučuju po tomu, jesu li odani zajedništvu (katolištvo, islam) ili raspiruju sa-moživost odnosno individualnost (prosvjedništvo ili kršćanstvo, liberalizam). U drugu ruku, jedni sustavi uvjerenja su sakralne ili svetovne vjere u nedokažljive istine (islam, pro-svjedništvo), a drugi svjetovni, životni sustavi uvjerenja (katolištvo, liberalizam).
Katolištvo je odanost životnom zajedništvu. Ono je oslonjeno na Isusovo uvažavanje života kao jedine vrijednosti u vidljivom svijetu, koje život stavlja daleko, daleko iznad svih vlasti, kojima se Isus bio na smrt zamjerio. Iz katoličkoga, zajedničarskoga životnog sjemena Isusa iz Nazareta, izbili su ne samo kršćanstvo Pavla iz Tarza, islam, luteransko kršćanstvo i slijedni liberalizam, nego i kasniji marksizam. Naoko se čini da je katolištvo sad potisnuto. Ono je ipak samo pritajeno. Vrijeme katolištva dođe, kad god velike globalne, „multikulturne“ ili multiideološke tvorevine na smrt oslabe, zbog zbrke u rastrganoj mreži sustava uvjerenja ili zbog neprimjerenosti javnog ili vodećeg sustava uvjerenja. Katolištvo je napravilo silan prodor u rašireno Rimsko carstvo putem mučeništva Isusovih golorukih sljedbenika; u potpuno rastrojenu Europu poslije sloma Rima putem benediktinskog vraćanja kršćanstva u katolištvo; te prodor u cijeli svijet u vrijeme renesansne globalizacije putem isusovačke protivreformacije, kad su bili suzbijeni i prosvjedništvo i islam.
Ipak u tom vremenu se u kapitalu počela stvarati nova svjetska vlast, koja je uspjelo us-postavila liberalizam kao vlastiti sustav uvjerenja, koji je svjetovna izvedenica svetovnog prote-stanstva. Privlačnost i zazornost katolištva su u njegovoj izvornoj, urođenoj i neuklonljivoj neovisnosti od političke vlasti. U toj samostalnosti su bit i snaga katolištva.

Mutacije i evolucija europskog sustava uvjerenja
Rim je na početku prvog tisućljeća bio carstvom, u kojemu se vladalo samo silom te za-konima i uredbama, koje je podupirala gola sila. Sustav uvjerenja carskog Rima nije bio ni sustav ni vjera, a ni sredstvo vladanja nego zbrka praznovjerja, domaćih i kloniranih grčkih bogova te kulta države i čašćenja careva. Carevi su bili ne samo veliki svećenici koji su predvodili obrede, nego i prvi auguri ili odgonetatelji znakovlja leta prica, kolanja oblaka i stanja jetara žrtvovanih životinja. Carevi su također bili smatrani božanskima. Štovanje države također se može smatrati praznovjerjem.
U političkom i gospodarskom beznađu sucarevi Konstantin i Licinije pokušali su 313. godine carevinu spasiti kupnjom vodeće kršćanske struje u Crkvi, kojoj je vraćena imovina, koja je kršćanima bila oduzeta u dotadašnjim progonima. Međutim, ubrzo je sprega dotad potisnute katoličke struje te doseljenih plemena i naroda oborila Rim na pleća. Rim se nije mogao spasiti. Barbarski narodi i plemena unosili su u Europu svoje endemno višeboštvo, koje se poslije smaka Zapadnog Rima ugasilo. Novi europski narodi, suočeni s izborom: prihvatiti prezrelu rimsku civilizaciju ili se pokrstiti, prihvatili su sustav uvjerenja, koji je nudila Crkva, uz koju nije stajala nikakva politička vlast.
Postupnom uspostavom jednog, općeg paneuropskog sustava uvjerenja Crkva je mogla staloženo i u miru obnavljati europsko gospodarstvo, koje je s vremenom zajamčilo nasuš-nu prehranu europskog pučanstva. Benediktinci su do jedanaestog stoljeća utemeljili više od 37.000 samostana i opatija, koje su bile dragovoljnim radnim logorima s primjernim posjedima. Benediktinci, među kojima je bilo malo svećenika, nisu smjeli propovijedati. Samo su „radili i molili“. Nisu bili misionari, nego su čekali da ljudi dođu k njima. U jedanaestom stoljeću Europa je već bila „bogata“. Uvedena je podjela rada i počeli su se osnivati novi gradovi za stručno, nepoljoprivredno pučanstvo. U dvanaestom stoljeću utemeljena su prva europske sveučilišta.
Ipak, u Crkvi, koja je čuvala novi europski sustav uvjerenja, od samog su početka dje-lovale i međusobno se sučeljavale dvije idejne struje: katolištvo i kršćanstvo, kako ih ja nazivam. Katolištvo se oslanjalo na izvorno učenje ili na izvornu političku misao Isusa iz Nazareta, koja je bila sažeta u geslo: „Caru carevo, Božje Bogu!“ Isus je objavio svoju zamisao o stvaranju ljudske i društvene dinamike mimo uspostavljenih političkih vlasti. On je za svoj projekt uporabio izraz „nebesko kraljevstvo“, koji je preuzeo od svojeg prijatelja Ivana Krstitelja. Ivan je zagnjurivao u vodu u rijeci Jordanu ljude koji su mu prilazili i time razglašavao dolazak novog vremena, koje stvara potrebu uspostave novih međuljudskih odnosa. Isus je uspostavu novog, ljudskog, životnog okupljanja i životnog zajedništva objavio takozvanim Govorom na Gori, koji sadrži i određuje novi sustav uvjerenja za novo ljudsko povezivanje.
Isus je usred svojega budućeg svijeta bez političke vlasti nadmetnute nad životne zaje-dnice ili svijeta koji se izgrađuje mimo političke vlasti usadio bližnjega, koji je svaki čovjek, na kojega se naiđe u životnom prostoru. Isus je sustav uvjerenja pretpostavio vlasti. On je prvi javni i jedini politički aktivist, koji to napravio. On je složio novi režim života bez vlasti nad ljudskim zajednicama. Po Isusu vlast treba biti usađena u životne zajednice, a ne istrgnuta iz njih, što se dešavalo ljudima tijekom cijelog trajanja civilizacije. Stoga su ži-dovske vjerske vlasti, židovska autonomna kraljevska vlast i rimske kolonijalne vlasti soli-darno ocijenile da Isus stvara pobunu u narodu te ga solidarno osudile i smaknule.
Isus je svoj životni nauk za ljude temeljio na uvažavanju života kao takvoga, kao jedine svetinje u vidljivom svijetu. Dobro je samo to što unosi više života u ljude. „Ja sam došao, da svi imaju život i da ga obilno imaju!“ Dobro se može unijeti u ljude, samo tako da to ljudi uzajamno rade jedni drugima. Ljudi samo tako postaju jedni drugima bližnji. Isus je navodio ljude da motre život i da sami zaključuju što se događa u živom svijetu i što bi se sve dobro moglo u svijetu napraviti. Nastojao je uvjeriti ljude samo u to, da oni kao ljudi mogu mijenjati i poboljšavati svijet. Govorio je, da se ljudi ne spašavaju molitvama i plaćanjem hramske pristojbe, nego uporabom vlastitog života na korist bližnjemu. Isus ljudima nije „objavio“ istinu. On je poticao ljude da istinu otkriju sami i da uvide vlastite, ljudske mogućnosti. On nije nastojao u ljude „utuviti“ nebesko znanje, nego ih je nastojao uvjež-bati u zemaljskom razumijevanju života. Isus je ljude na to navodio „prispodobama“ iz života. On je govorio o rastu, sjemenu, kvascu, zakopanom blagu, skrivenom biserju, ta-lentima za ulaganje te o mogućnostima duha, koji je u čovjeku i razumijevanje kojega je „ze-maljska stvar“, a ne nebeska.
Isus iz Nazareta oslikao je svoje razumijevanje života prispodobom: “Kraljevstvo nebesko je poput čovjeka koji baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću ili danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako: zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon zrnje na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa, jer eto žetve.” Sve što čovjek može postići u životu je to, da kao svjestan pojedinac unosi više života u ljude dok su nakratko živi.
Isus je bio iskren čovjek. Ostali utemeljitelji sustava uvjerenja su obmanjivali ljude „isti-nama“, koje je Bog tobože objavio samo njima. U Isusovom nauku nema darme i karme, Malih i Velikih kola, nebeskih knjiga ispisanih zlatnim slovima, registratora s uloženim zlatnim listovima ispisanih „reformiranim egipatskim pismom“ te drugih izmišljaja i ob-mana. Isus je za sebe rekao da je „dobar pastir“, a ne najamnik koji bježi od ovaca kad navale vukovi ili kad dolaze „kradljivci da ovce ukradu i zakolju“. Isus je zaštitio ljude ži-votnom istinom. On je pao za svoje nove ljude, ali im je ostavio radosnu vijest, da oni sami mogu mijenjati i poboljšavati budućnost vrste. Isus je donio ljudima radosnu vijest, a ne mitove sračunate na uporabu vlastima, kako bi lakše vladali čovjekom.
Isus je bio bezvjerac, ali nije bio bezbožac. On nije vjerovao tuđim pričama ili mitovima. On je rabio znanje utemeljeno i na slikovnom, a ne samo na pojmovnom opažanju. (Jedinke vrsta biljnog i životinjskog carstva imaju samo znanje utemeljeno na slikovnom opažanju.) Slika ne vrijedi „više od tisuću istinitih riječi“, ali vrijedi više od tisuću neistinitih. Pojmovno opažanje, znanje i pamćenje zna biti poročno i razmetno. Putem pojmovnog opažanja u umove ljudi često ulaze laži, obmane, prijevare, mitovi i skrivene ili osobne objave, do kojih treba manje držati, nego do iskustvenog znanja, koje je izravno pristu-pačno svim ljudima. Isus je držao do toga, što je opažao svojim sjetilima, posebice svojim očima: život buja u neživoj tvari. Isus u svoju istinu nije mogao sumnjati, jer nije vjerovao. Sumnja je sjena vjere. Isus nije vjerovao tuđoj istini ili priči, nego se oslanjao na to, što svi ljudi mogu zapaziti i znati. On je svojim slušateljima savjetovao da gledaju. Isus je smišljao prispodobe, kako bi ljude naveo da gledaju život. Isus je prije svega bio učitelj!
Isus u Boga nije vjerovao, nego je Boga znao. On je do Boga držao i na nj se oslanjao. Bog je za Isusa bio otac. njegov otac i otac ili stvaratelj života. Utisak koji je na Isusa osta-vilo postojanje i bujanje života prerastao je u Isusov sustav uvjerenja odanosti životu. Stoga Bog kako ga je Isus uzimao – stvaratelj i podržavatelj života nastalog iz klice ili riječi života, koja je bila položena u neživu tvar – nije mogao biti ni zakonodavac ni sudac, kako su vjerovali njegovi Židovi. Bog ne treba propisivati zakone za vladanje ljudima, jer je zavazda u neživu tvar usadio načela života. Stoga, Isusovo društveno učenje, kako ga ja vidim, može i mora biti prihvatljivo svim ljudima osim onih, koji žele vladati našom vrstom, koja je u naše dane globalizirana. Caru neka pripadne njegovo, ali Božje mora pripadati Bogu, što znači, da život treba pripadati ljudima. „Došao sam da svi žive!“
Isusovu pojavu kako je ovdje iznesena teško je prozreti i mnogim našim suvremenicima, jer su drukčije predodžbe Isusove pojave utisnute u umove ljudi. Kako je istom bilo teško njegovim suvremenicima prozreti, razumjeti i prihvatiti Isusovo učenje. Pavao iz Tarza, dobro školovan rabin, koji je spadao u farizejsku sljedbu, koji nikad nije sreo Isusa i koji je bio pripadnik židovske vjerske policije koja je progonila rane Isusove sljedbenike, uočio je u Isusovu pristupu životu, čovjeku, civilizaciji i politici neospornu vrijednost. Međutim, on nije bio pripravan odustati od uvriježene židovske vjerske baštine. Pavao je u istinskom prosvjetljenju, o kojemu je sam pisao, našao izlaz iz svoje idejne i životne dvojbe u tomu, što je Isusovu životnom, tvrdom, zemaljskom i svjetovnom učenju dodao mit, kojim je relativizirao, okresao, unazadio i prekrojio Isusovo izvorno učenje. Po Pavlu iz Tarza, Isus je bio poslan izravno iz nebesa, kako bi se ostvarilo davnašnje obećanje koje je Jahve tobože dao Židovima. Time je napravljeno to, što nazivam pavlovskim kršćanstvom, koje je unijelo podjelu u pokret koji je zasnovao Isus i, što je teže od svega, omogućilo da se izvitoperena Isusova zamisao uporabi za stvaranje obične vjere, koja će služiti vlastima za vladanje ljudima. Isusovo izvorno katolištvo dobilo je u pavlovskom kršćanstvu „unu-tarnjeg“ protivnika i trajnu inačicu.
Katolištvo je osim unutarnjeg protivnika dobilo i „vanjskog neprijatelja“, koji je bio i uviđavan protivnik pavlovskog kršćanstva. To je bio judaizam, koji je predvodila farizejska sljedba. Naime, judaizam je u suočenju s rimskom legionarskom i imperijalnom globa-lizacijom bio rasuo u nebrojene sljedbe, od kojih su najvažnije bile saduceji, farizeji, eseni i zeloti. Saduceji su pasivno prihvaćali rimske vlasti, pod kojima su zadržali dotadašnje pos-jede. Farizejski, stručni sloj pučanstva vidio je u rimskoj okupaciji ne samo gubitak samos-talnosti Izraela, nego i prigodu uključenja u široka rimska tržišta. Zeloti se nisu mogli po-miriti s očekivanom asimilacijom Židova u političkoj zajednici od 75 milijuna stanovnika, koji su u to vrijeme činili četvrtinu svjetskog pučanstva. Oni su dizali ustanke i izvodili terorističke napade, kako bi očuvali i produbili provaliju između židovske i rimske zajed-nice. Eseni su se bili povukli iz javnog života i u zatvorenim zajednicama šutke čekali, da Jahve podigne mesiju, koji će napraviti konačan obračun s Rimljanima.
Poslije rušenja Hrama i poslije kasnijeg rušenja cijele Palestine „odabrani narod“ živio je raspršen izvan „obećane zemlje“. Stvorena je Dijaspora, koju su povezivali i vodili farizeji, koji su bili jedina sljedba, koja je preživjela burne događaje u Palestini u prvom stoljeću poslije Isusa. Kao što su neposredno poslije Isusova smaknuća farizeji, koji su nadzirali Hram, progonili Isusove sljedbenike, tako su se oni kasnije i zauvijek bili posvetili sup-rotstavljanju katolištvu ili kršćanstvu, ovisno o tomu, koja je od tih struja vodila Crkvu. Dijaspora kao vjerska zajednica i poslovna mreža uživala je zaštitu rimskih careva dok su carevi progonili kršćane, za koje su farizeji vlastima govorili da su neprijatelji Rima i po-bunjenici. Dijaspora je pripravno navodila kršćanske prvake da stvaraju otpadničke pokrete diljem umirućeg Rimskog carstva, za što su mnogi od njih bili u napasti da to čine, jer je pavlovsko kršćanstvo, koje je počivalo na mitu, a ne na odanosti životnom zajedništvu, dopuštalo različita objašnjenja Isusove pojave, koja je bila zaogrnuta mitom. Svaki mit izaziva umne ljude da traže i nađu svoja objašnjenja mita u idejnoj zbrci koju mit stvara. Smisao svakog mita je u tomu, da ga se prihvati bez pogovora, kako bi on u nedostatku provjerljive istine mogao poslužiti kao temelj sustava uvjerenja. Mit se mora jednostavno prihvatiti i obično ga se čuva dok mu u novim okolnostima ne istekne vrijeme, u kojemu je imao vjerodostojnost. Ipak, upravo takvo bespogovorno prihvaćanje „objavljene“ istine bilo je teško ranim kršćanima, koji su bili uvježbani u profinjenoj grčkoj filozofiji, mud-rosti, znanosti i umjetnosti. Posao poticanja hereze i otpadništva Dijaspora je obavljala u Srednjem vijeku i u Renesansi i to u Europi, koja je bila povezana i cjelovita.
Dijaspora je osim unutareuropskoga „građanskog“ rata protiv katolištva putem uvjetne potpore kršćanstvu vodila i vanjski rat u savezu s islamskim carstvima. Prvo je upriličena suradnja s imperijalnim arapskim Kalifatom ili kalifatima, putem koje su Arapi zauzeli široke dijelove kršćanske Azije, islamizirali mnoge kršćanske zajednice na sjeveru Afrike te zauzeli gotovo cijelu Španjolsku. Arapi su bili zaposjeli i dio Francuske, ali su bili potučeni 732. godine u bitkama kod Toursa i Poitiersa. Novu navalu na Europu, taj put s jugoistoka, upriličili su Osmanski Turci, koji su zauzeli važan dio Balkana i prije pada Carigrada u osmanske ruke. Dijaspora je tijesno surađivala s arapskim, seldžučkim i s osmanskim napa-dačima na katoličke i kršćanske zemlje. Vrhunac te suradnje bio je pod Mehmedom II Osvajateljem (1432.-1481.), koji je bio sultan u dva maha (1444.-1446. i 1451.-1481.). Su-radnji Mehmeda II i Dijaspore bile su se priključile i neke talijanske i jadranske republike, posebice Firenca za vladavine Lorenza de’ Medicija. Ipak, budući da su carigradski Židovi na svoj način vodili sultanove financijske, političke i obavještajne poslove, u prvoj noći poslije objave Mehmedove usiljene smrti došlo je u Istambulu do teškog pogroma nad Židovima.
Dijaspora je od konca petnaestog stoljeća snažno protiveuropski i protivcrkveno djelo-vala u Španjolskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i na sjeveru Njemačke, gdje su se počeli rojiti otpadnički pokreti: iluminadosi ili prosvijetljeni, hugenoti, „nova pobožnost“ u Nizozem-skoj i konačno otpadnički pokret Martina Luthera. Pokret iluminadosa suzbila je španjol-ska Inkvizicija, hugenoti su pobjegli iz Francuske oko Bartolomejske noći (1572.), a Nizo-zemska, koja je od osamostaljenja od Španjolske 1588. godine primala prognanike, pretva-rala se u prvo „otvoreno društvo“.
Uoči pojave i širenja prosvjedništva, u koje spadaju luterani, kalvinci, anglikanci, puri-tanci, husiti i druge sljedbe, počelo je silno nakupljanje kapitala prvo u gradovima-državama Sjeverne Italije i Jadrana putem trgovine s Azijom te u zemljama sjeverne Europe putem trgovine u Baltičkom moru. Slobodni kapital, koji se nakuplja sa svrhom da osvoji političku vlast, a ne da se raspline u potrošnji dobara i usluga, tražio je primjerenu ideo-logiju, kojom bi vladao kad se dovoljno nakupi i dovoljno politički osili. Kapitalu je u prvu ruku bilo dovoljno protestantstvo na sjeveru kontinenta, u Engleskoj i u skandinavskim zemljama. Došlo je do sprege kapitalizma, prosvjedništva i Dijaspore: sve troje povezivao je novac kao sredstvo vladanja. Zlatno tele! Dijaspora koja nije imala ni svoj prostor ni trajna staništa pouzdavala se samo u gotov novac. Kapitalizam je uzeo novac kao sredstvo vladanja. Prosvjedništvo počiva na uvjerenju, da na „posljednjem Božjem sudu“ čovjeka ne spašavaju dobra djela koje je činio za života, nego samo vjera te uspjeh i bogatstvo, koji se stječu marljivošću i poduzetnošću. (Pavao iz Tarza je pisao da čovjeka spašava vjera, a ne pridržavanje Zakona.)
Od početka Industrijske revolucije kapital se nakupljao u mjeri, koja mu je omogućila da odbaci sakralni ili svetovni vidik svoje dotadašnje ideologije i da prosvjedništvo zamijeni svjetovnom vjerom liberalizma. Liberalizam ima svoj vlastiti mit o takozvanoj nevidljivoj ruci, koja sama od sebe uklanja nejednoliku razdiobu potrošnih dobara i bogatstva, koja je rezultat osobne samoživosti koju liberalizam potiče. Usto, liberalizam promiče mit, po kojemu je slobodna svjetska trgovina jedini jamac svjetskog mira. Tako je stvorena sprega kapitalizma, Dijaspore i liberalizma, s tim što Dijaspora izvan sebe zagovara slobodarstvo, ali unutar sebe zajedništvo. Kapital i njegovi mediji naveli su europske narode da se uhvate na lijepak samoživosti, koja odgovara i kapitalu i Dijaspori.
U prvoj polovici dvadesetog stoljeća veliki europski povijesni narodi pokušali su se ob-raniti od grabežljive kapitalističke sprege putem komunizma, fašizma i nacionalnog socija-lizma, ali ih je kapital kaznio podizanjem Drugoga svjetskog rata. Poslije Hladnog rata kapital i njegovi mediji ponovo su se osilili pa se europski narodi moraju ponovo zaštititi i spasiti od propasti. Međutim, oni za uspjelo obavljanje tih zadaća moraju odabrati nov način i poći novim putem. Te zadaće Europa treba obaviti i za sebe i za globaliziranu vrstu Homo sapiens. Nema tko drugi!

Drugo poeuropljenje duša
Pismoznalci kapitalizma bili su predvidjeli kraj povijesti, kraj politike i kraj geografije. Me-đutim, otkad je vrsta Homo sapiens globalizirana povijest vrste počela je zamjenjivati povijest narodâ. S globalizacijom vrste došlo je vrijeme, da se politika vodi samo političkima, a ne i gospodarskim, vojnim, ideološkim ili obavještajnim sredstvima. Ne prestaje ni geografija, iako je kapitalizam nastojao sva mjesta učiniti istima pretvorbom političkih zajednica u trgovačka središta, a cijelog svijeta u mrežu takvih središta. To bi bilo u skladu s ideolo-gijom liberalizma, kojoj je potrošaštvo postalo bitnim vidikom. Ipak, tomu su se usprotivili narodi, koji su ostali na svojim povijesnim staništima. Još uvijek se ne može reći, da su islamski dio Zemljine plohe, Kina, Indija, Japan, Iran, Izrael, SAD, bivši britanski domini-oni ili Rusija jednaki i isti pa da geografija nije potrebna. Kapitalistički pismoznalci računali su, da će kapital učiniti prostor apsolutnim ili „odriješenim“, ali prostor je ostao odno-šajnim, vezanim uz životne zajednice ili narode, koji izgradnjom životnog prostora vežu zemljopisni prostor uza se. U tom smislu Europa je zadržala svoju posebnost na Zemljinoj plohi.
U čemu je, sažeto rečeno, povijesna i civilizacijska posebnost Europe? Ako se uzme da je naša vrsta već šest tisućljeća podložena civilizaciji s političkom vlašću izdvojenom iz političkih zajednica, Europa je bila jedino mjesto na Zemlji, koje je nekoliko stoljeća bilo političkom cjelinom bez središnje vlasti, koja bi bila nadmetnuta nad političke zajednice, koje su sastavljale Europu. Europljanima je bilo uspjelo, da od naroda koji su pretrpjeli slom Rima te od naroda, koji su nahrupili u Europu prije i poslije sloma Rima naprave zajedničku vladavinu krštenika, koju Englezi zovu Christendom („dom“ kao u riječi „kin-gdom“), a Nijemci Christenheit i koju bi Hrvati, koji još nemaju tu riječ, mogli nazivati Ne-beska kraljevina ili jednostavno Europa.
Druga značajna posebnost Europe je u tomu, što je Europa stvorila znanost kao sus-tavno iskustveno, eksperimentalno i teorijsko stjecanje objektivnog znanja. Znanje koje danas ima svijet proizvod je Europe, bez obzira na to, koji su se sve narodi smjestli u vlak znanosti, koji je izumila i napravila Europa. Europa je leglo znanosti, jer je ona postavila načela, svrhe, sredstva i načine istraživanja istine i stjecanja znanja. Europska znanost bila je osnovom za stvaranje suvremene tehnologije, ali i za obilno nakupljanje kapitala, koje je još jedna endemna europska pojava cijelog tijeka civilizacija. (Nakupljeni slobodan kapital i razvijena tehnologija omogućili su Europi da jedno vrijeme bude gospodaricom svijeta.) Tako, političko zajedništvo i znanost naroda Europe čine političku baštinu Europe jedinca-tom.
Europska znanost i europsko političko zajedništvo bili su plod djelovanja Crkve u vri-jeme dok je ona prianjala uz izvorno učenje Isusa iz Nazareta. Crkva je pripitomila eu-ropsko pučanstvo u mjeri, koja je omogućila i prihvat zajedništva i pomno traženje istine. Međutim, Crkva i katolištvo nisu uspjeli dovoljno pripitomiti Europljane, da oni zatome ratobornost i da se odreknu paternalizma ili starješinstva muškaraca nad ženama i djecom. Crkva je mušku ratobornost uspjela prikriti viteštvom, ali se nije dovoljno trsila, da Isusov stav prema ženama i djeci proširi Europom. Stoga su dosadašnja stalna zaraćenost eu-ropskih naroda i sadašnja podjela vrste na suprotstavljene rodove također sastavnice eu-ropske političke baštine.
Europa je i danas zaraćena te je opet podijeljena. Europa je temeljito podijeljena ideo-logijama ili sustavima uvjerenja, koji svoj svjetski rat vode upravo u Europi. Europa je poprište sučeljavanja liberalizma, islama, oslabljenog kršćanstva, plahog katolištva i ideo-logije „otvorenog društva“, koje je crkva kapitala Dijaspore. Liberalizam je svjetovna vjera, koja ima svoj mit. Islam je svetovna ili sakralna vjera, koja također ima svoj mit. Ideologija „otvorenog društva“ po svojoj staroj navadi pomaže i islamu i liberalizmu u napadu na Europu, jer je ta ideologija sračunata na slabljenje europskih povijesnih naroda i njihovih političkih zajednica. Liberalizam ratuje za kapital, koji nastoji zadržati svoju dosadašnju hegemoniju nad Europskom unijom i nad Europom. Ni islam ne ratuje oružjem, nego arabijskim novcem i turskom politikom koji idu za tim, da se seobom islamskog pučanstva u Europu presadi islam kao imperijalna ideologija. Islam sad nasrće na Europu treći put. Europa je svim vojskama i ideologijama najveća nagrada i najvrjedniji plijen.
Europa se mora uključiti u rat za samu sebe. Ona mora zaratiti za samu sebe kao plijen. Europa mora ostati Europom. Ona ne smije dopustiti da ostane tržištem ili da postane islamskim emiratom, kalifatom ili sultanatom ili islamskom zajednicom vjernih. Kapital i liberalizam su već pokazali, da ne znaju upravljati Europom. Podijelili su je i nad njom uspostavili središnju hegemonsku vlast. Sunitski islam, koji opet navaljuje na Europu, odavno pokazuje da ne zna voditi ni svoje izvaneuropske političke zajednice. Ne zna ih voditi ni bez nasilja vlasti i međudržavnih sukoba ni u slobodi za narode i ljude u njima. Islamska Europa ne može ostati Europom.
Europljani će objaviti opći rat za Europu te stupiti u otvorenu borbu i protiv liberalizma iza kojega stoji dio svjetskog slobodnog kapitala i protiv islama kao ideologije iza koje sad stoje vahabijski kapital i turska imperijalna politika, ali i protiv ideologije „otvorenog društvu“, koji je izvozna ideologija Dijaspore i koja kuži iskustvene prostore ili duše Europ-ljana. (Papa Franjo kaže, da je izmišljanje „lažnih vijesti“ djelo biblijske zmije.) Europa treba stupiti u borbu na život i smrt i ona će tu borbu lako dobiti, ako je zapodjene. Europa treba početi rat za poeuropljenje ili europeizaciju duša svih ljudi koji su se zatekli u njoj. Svrha novog rata je uspostava političkog zajedništva, gospodarske uzajamnosti, sigurnosne solidarnosti i ljudskog suosjećanja. Najubitačnije sredstvo novoga europskog rata bit će istina utemeljena na znanju i razumijevanju, koji su plodovi znanosti, koja je začeta u Europi. Opće i stručno znanje i razumijevanje ubijaju mitove.
Treba privremeno ograničiti dolazak u Europu življa, koje je islam zatucao svojim sta-romodnim mitovima, koji su izmišljeni u Arabiji cijelo stoljeće poslije početka blagotvorne benediktinske revolucije i reforme u Europi. Islamsko pučanstvo koje se zateklo u Europi treba temeljito odislamiti i razislamiti, do mjere u kakvoj su bili poeuropljeni svi narodi koju su u valovima dolazili u rimsku Europu. Islam, koji je nemoguće reformirati ili prei-načiti, jer je utemeljen na mitu, ne može se udaljiti iz Europe istiskivanjem islamskog mita nekim drugim mitom. Islamski mit se najmanje može ukloniti mitom liberalizma, koji za-govara samoživost kao sredstvo stvaranja zajedništva. (Prije petnaest stoljeća narode koji su doselili u Europu nije pripitomila rimska civilizacija, nego Isusova ideja odanosti životnom zajedništvu.) Islamski živalj u Europi treba navesti na to, da se odrekne pripadnosti dalekim mjestima, na kojima nisu izgrađeni izdašni životni prostori i da se okani prianjanja uz mitove, kakvih se Europa otresla prije nastanka islama. Svi Europljani moraju za svoje dobro i za dobro Europe prihvatiti samo pripadnost vrsti Homo sapiens i Europi, na kojoj će skupno graditi životni prostor. Islam je sad sredstvo podjele Europe, kakvo je i kapita-listički liberalizam. Oni su unutarnji neprijatelji Europe.
Europljani moraju osim islamske otvoriti još jednu idejnu bojišnicu. S jedne strane te bojišnice bit će ideja europskog političkog i ljudskog zajedništva te pripadnosti ljudi samo vrsti Homo sapiens i europskom životnom prostoru. S druge strane bit će liberalizam i ideo-logija „otvorenog društva“. Njihove pobornike treba, oslanjajući se na stvarno povijesno i sadašnje poznavanje gospodarstva te poznavanje života općenito, uvjeriti da je ljudsko životno zajedništvo proizvod biološke evolucije. Treba ih uvjeriti, da mit o samoživosti kao sredstvu stvaranja životnog zadovoljstva za sve ljude ne vodi društvenom skladu, nego stvaranju uvjeta za trajne političke revolucije u narodima. Jednako tako, izmišljanje i svojatanje ljudskih i neljudskih prava ne vodi jačanju zajedništva, nego rastresanju životnih zajednica. Pojedinci ne trebaju zakidati zajednicu, nego trebaju uporabom svojega jedinog života množiti potrošna dobra, povećavati skupno bogatstva i stvarati ljudsko dobro. Što su kapitalizam i liberalizam bez mita o nevidljivoj ruci? „Otvoreno društvo“ nije u stanju dodjelom prava i poticanjem prohtjeva zadovoljiti životne potrebe pučanstva ni pomoći ljudima da dožive ljudskost i da steknu zadovoljstvom životom. U tomu ljudi kao bližnji mogu pomoći jedni drugima. Spas Europe je u izgonu mitova iz nje.
Na rubu svjetskoga ideološkog vrućeg rata u Europi, koji se rasplamsao poslije Hladnog rata, čeka izvorno Isusovo učenje. U njemu je, ponovit ću, bitna zasada uvažavanje života kao takvoga, kao jedine svetinje u vidljivom svijetu. Dobro je samo to što unosi više života u ljude. „Ja sam došao, da svi imaju život i da ga obilno imaju!“ Dobro se može unijeti u ljude, samo tako da to ljudi uzajamno rade jedni drugima. Ljudi samo tako postaju jedni drugima bližnji. Izvorno učenje ili izvorna politička misao Isusa iz Nazareta bila je sažeta u geslo: „Caru carevo, Božje Bogu!“ Isus je objavio svoju zamisao o stvaranju ljudske i društvene dinamike mimo uspostavljenih političkih vlasti. Ta dinamika je sračunata na stvaranje ljudskog dobra.
Isus je navodio ljude da motre život i da sami zaključuju što se događa u živom svijetu i što bi se sve dobro moglo u svijetu napraviti. Nastojao je uvjeriti ljude samo u to, da oni kao ljudi mogu mijenjati i poboljšavati svijet. Govorio je, da se ljudi ne spašavaju molit-vama i plaćanjem hramske pristojbe, nego uporabom vlastitog života na korist bližnjemu. Isus ljudima nije „objavio“ istinu. On je poticao ljude da istinu otkriju sami i da uvide vla-stite, ljudske mogućnosti. On nije nastojao u ljude „utuviti“ nebesko znanje, nego ih je nastojao uvježbati u zemaljskom razumijevanju života. Isus je ljude na to navodio „pris-podobama“ iz života. On je govorio o rastu, sjemenu, kvascu, zakopanom blagu, skrive-nom biserju, talentima za ulaganje te o mogućnostima duha, koji je u čovjeku i razumije-vanje kojega je „zemaljska stvar“, a ne nebeska.
Za spas i oporavak Europe i za njezino izbavljenje od napadaja grabežljivih izvaneuropskih ideologija stari i novi Europljani moraju uspostaviti novi europski sustav uvjerenja uvažavajući posebnosti povijesne i civilizacijske baštine Europe. Posebnost Europe kao kontinenta obilježena je slijedećim rano stečenim značajkama:
● poslije sloma Zapadnog Rima Europa je postala političkom cjelinom i u njoj je ostvareno višestoljetno zajedništvo bez postojanja središnje europske vlasti;
● slijedno je utemeljena znanost kao iskustveni, eksperimentalni i teorijski postupak stje-canja znanja o vidljivom neživom svijetu i o životu kao začuđujućem postupku u takvom svijetu;
● do tih stečevina došlo je djelovanjem jedine Crkve, koja je njegovala izvorno učenje Isusa iz Nazareta.
Međutim, Crkva svojim djelovanjem ipak nije uspjela ukloniti:
● ni ratničku baštinu zatečenog rimskog pučanstva ni ratnički nagon novodoseljenih na-roda i plemena; ali ni
● uvriježeni i vrstom rašireni paternalizam ili starješinstvo muškaraca i očeva nad ženama i djecom, usprkos Isusovom stavu o jedinstvu rodova i uzrasta u vrsti.
Kasnije stečene jedincate značajke Europe bile su:
● nakupljanje i čuvanje kapitala putem izuzetne poduzetnosti europskog pučanstva i us-postava kapitalizma kao pristupa uređenju političkih zajednica, u kojemu političku vlast ima nakupljeni slobodan kapital;
● ustrajno i uspjelo nastojanje Europljana od petnaestog stoljeća da globaliziraju poslova-nje i vrstu Homo sapiens, koje je uključivalo presađivanje na ostale kontinente europskog pučanstva, a s njim i europskog sustava uvjerenja.
Povratni učinci uspostave kapitalizma ili politike vlasti kapitala te europskoga prvo poli-tičkog, a poslije i industrijskog kolonijalizma bili su:
● stvaranje „vojno-financijskog kompleksa“, koji je slobodan kapital ulagao u rat, što je dovelo do nametanja europskim narodima i cijeloj vrsti dvaju svjetskih ratova, koji su bio-loški unazadili upravo Europu;
● useljavanje ili „presađivanje“ stanovništva ostalih kontinenata u Europu, s posljedičnim unošenjem u Europu endemnih sustava uvjerenja među kojima je i nasrtljivi islam, što je u Europu donijelo zarazu „multikulturnosti“ ili istovremenog postojanja više sustava uvje-renja u istim europskim životnim zajednicama;
● uspostava hegemonije američkog financijskoga kapitalizma nad europskim narodima, koja je omogućila novu provalu u europski sustav uvjerenja putem slobodarske ideologije „otvorenog društva“;
● slaba, ali još uvijek poduzetna i bogata Europa ostala je najvrjednijim plijenom imperija-lističkih i hegemonskih sila s drugih kontinenata.
Sustav uvjerenja za Novu Europu treba postaviti na čvrste aksiome ili vrijednosti, koji će biti u skladu s europskom povijesnom i civilizacijskom baštinom. Aksiomi novog životonazora za Europu i za globaliziranu vrstu su:
● život je najveća vrijednost u vidljivom svijetu;
● Sustav uvjerenja za Novu Europu je jedini sustav uvjerenja za naš kontinent;
● dovoljan je i prihvatljiv samo jedan i isti sustav uvjerenja za Europu i za globaliziranu vrstu;
● sustav uvjerenja utemeljen je na neprijepornom znanju prikupljenom u znanosti, a ne na mitovima, pričama ili domišljajima pismoznalaca političkih vlasti;
● sustav uvažava potrebu životnog zajedništva i služi životnim zajednicama;
● sustav jamči čovjeku slobodu za uporabu vlastitog života za stvaranje skupnog dobra, a vrsti slobodu prilagodbe životnim okolnostima i slobodu moguće prilagodbe potrebama vrste okolnosti koje ona sama stvara;
● sustav uvažava jednakost svih životnih zajednica u vrsti;
● sustav vrsti omogućuje uspostavu i održavanje mira i dogovorne bilateralne suradnje svih životnih zajednica;
● sustav pomaže ljudima i životnim zajednicama da imaju prihvatljivo i predvidljivo vla-danje i postupanje i ne služi političkim vlastima za nadzor ljudi i životnih zajednica;
● politička vlast treba biti usađena u životne zajednice i imati snažne ovlasti za obavljanje skupnog ljudskog posla;
● uvažavanje opće biološke evolucije i kulturne evolucije vrste Homo sapiens, koja je u ži-votne jedinke naše vrste unijela sposobnost ocjene vlastitog života ili ljudski duh, koji je proizvod čovjekova organizma;
● kulturna evolucija unijela je u našu vrstu pojam svrhe pa je ostvarenje ljudskih svrha postalo životnom potrebom ljudi;
● moguća vjera ljudi u nedokažljive ili objavljene istine nije javno ili državno, nego skrive-no osobno ili obiteljsko pitanje.
S obzirom da je u europsku baštinu utkan izvorni pristup životu Isusa iz Nazareta važno je predvidjeti prinos koji novom sustavu uvjerenja mogu dati Isusovo učenje i Katolička crkva. Mjesto učenja Isusa iz Nazareta i uloga Crkve u uspostavi i održavanju Sustava uvje-renja za Novu Europu bili bi u slijedećem:
● navedeni aksiomatizirani sustav uvjerenja ima model, uzorak ili primjer u „nebeskom kraljevstvu“ ili sustavu uvjerenja, koji je za cijelu vrstu predvidio i promicao Isus iz Naza-reta;
● javno i političko djelovanje Katoličke crkve, koja čuva Isusovu misao te njeguje baštinu Isusova djelovanja i života, treba biti svedeno na poticanje okupljanja svih Europljana za uspostavu jednoga, jedinog sustava uvjerenja za Europu i za vrstu Homo sapiens;
● otpadničke crkve trebaju prestati javno djelovati, jer su one revizijom, izvitoperenjem i mitologizacijom Isusova učenja i djelovanja podijelile cjelovitu Europu, a njihovi prvaci i pripadnici neka se jedinačno pridruže okupljanju za Novu Europu;
● na općoj, univerzalnoj, katoličkoj Crkvi je da sama odluči, hoće li se uključiti u okupljanje ili ga čak i predvoditi na temelju poznavanja i čuvanja izvornog Isusova pristupa uređenju odnosa u cijeloj vrsti, koji je jedincat i konačan u povijesti i u civilizaciji;
● vrijednost doprinosa Crkve okupljanju za uspostavu Sustava uvjerenja za Novu Europu ovisit će o njezinoj pripravnosti i sposobnosti, da u sebi nadvlada kršćansku, protestantsku, liberalističku struju, koja još uvijek pristaje uz mitove.
Crkva i baštinici Isusova izvornog učenja moraju stupiti u rat za uspostavu sustava uvjerenja, koji će spasiti Europu. Isus je svojim učenicima za života govorio, da „nije došao da donese mir, nego rat“. Govorio im je: „Blago vama kad vas budu kudili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima! Tà, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas!“ (Mt 5, 3-1

Zaključak
Probuđeni i okupljeni europski narodi pripremit će se za novi, treći svjetski i opći europski rat. Taj će se rat opet voditi u Europi, ali ne oružjem i ne među europskim povijesnim narodima. Europski narodi skupno će voditi idejni rat za micanje iz europskog prostora tuđih nametljivih ideologija: islama, liberalizma i „otvorenog društva“. Bez pobjede u tom ratu nema oporavka Europe. Uvjet za pobjedu je uklanjanje iz Europe trojanskog konja Europske unije, u kojemu su se u europske naroda zavukle neprijateljske ideologije.

Pojmovnik

Odredba 1: Život je usađen u tvar, a javlja se samo u jedinačnim organizmima, koji su svrstani u vrste života; vrste traju, a ne žive, a jedinke žive, a ne traju. Jedinke vrsta se u svojoj vrsti skupno množe, hrane i brane te tako jamče trajanje vrste. Život jedinke je u dinamičkom održavanju ustaljenih odnosa među organima i organskim sustavima njezina organizma te među funkcijama tih organa i sustava.
Odredba 2: Evolucija života kao nastanak novih ili nestanak postojećih vrsta je postupak, koji se sastoji od nasumične pojave molekularnih mutacija u rodnoj tvari organizama, od slijedne preinake organizama i od moguće prilagodbe preinačenih organizama postojećim ili promijenjenim okolnostima života.
Odredba 3: Homo sapiens je biološko-kulturna vrsta života, koja – za razliku od biljnih vrsta, koje imaju kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje te od životinjskih vrsta, koje imaju samo slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje – ima i pojmovno, simboličko ili apstraktno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, po kojemu su se jedino u tu vrstu zavukle laž, obmana, zabluda i vjera u nedokažljive tvrdnje, koje se ne čine očitima. U ostalim su vrstama opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje istiniti.
Odredba 4: U svakoj političkoj zajednici ili u „društvu“ djeluju četiri međusobno spletene mreže društvenog utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja, putem kojih se zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Nijedna od tih mreža utjecaja nema trajnu prevagu nad ostalima.
Odredba 5: Životni prostor (Lebensraum) je prostor, koji skupina pripadnika vrste Homo sapiens smišljeno, sustavno i skupno dograđuje na određenomu zemljopisnom prostoru.
Odredba 6: Životna zajednica ili narod je skupina pripadnika vrste Homo sapiens, koji na svojemu povijesnom zemljopisnom prostoru skupno i neprekidno dograđuju životni prostor.
Odredba 7: Civilizacija je pristup uređenju javnih poslova, po kojemu je vlast izdvojena iz ljudske zajednice i stavljena nad „društvo“, u kojemu vlada podjela rada i podjela ljudi te u kojemu je putem uporabe pisma vlast vezana uz imovinu. Civilizaciji nije prethodilo barbarstvo, nego izvorno ljudsko zajedništvo, koje je bilo rezultat evolucije života. Civilizacija je zatrla to zajedništvo. U svakoj civilizaciji poseban pismoznalski sloj ili posebna ustanova upravlja u ime vlasti obveznim sustavom uvjerenja.
Odredba 8: Sustav uvjerenja životne zajednice je skup osnovnih tvrdnji, na kojemu (1) pripadnici vrste Homo sapiens temelje životni stav; (2) počiva očekivano ponašanje i postupanje pripadnika životne zajednice; i (3) politička vlast djelomice zasniva nadzor ponašanja i postupanja podanika političke zajednice ili države.
Odredba 9: Vjera ili religija je sustav uvjerenja, koji se sastoji od nedokažljivih tvrdnji koje nisu očite te koje se obično prikazuju kao istina objavljena od božanstva putem jednoga iznimnog čovjeka ili putem uske skupine nadahnutih ljudi.
Odredba 10: „Kraljevstvo nebesko“ je sustav uvjerenja, koji je za cijelu vrstu Homo sapiens postavio Isus iz Nazareta, po kojemu ljudi svoj životni stav temelje na potrebi sustavne njege životnog zajedništva te po kojemu ljudi svoje ponašanje i postupanje međusobno usklađuju unutar životne zajednice, ne obazirući se preveć na zahtjeve političkih vlasti. Po „nebeskom kraljevstvu“, životne zajednice upravljaju same sobom iz samih sebe.
Odredba 11: Katolištvo je drugo ime za „nebesko kraljevstvo“, pri čemu riječ „katolički“ na drevnogrčkom jeziku znači „opći“, „univerzalan“ [ kata (κατα) = uvažavajući, holos (χολοσ) = cjelina].
Odredba 12: Kršćanstvo je preinačeno i toliko unakaženo katolištvo ili „nebesko kraljevstvo“, da je ono moglo poslužiti kao ideologija mjesne političke vlasti: carske, kraljevske, kneževske i gradske ili kasnije izvanprostorne vlasti kapitala. Kršćanstvo je vjera, koju je objavio Pavao iz Tarza te koja kao i svaka vjera počiva na nedokažljivim tvrdnjama, priči ili mitu, a ne na neospornomu općeljudskom uviđanju životne stvarnosti vrste Homo sapiens.
Protestantstvo je kršćanstvo, koje je poslužilo kao svetovna (sakralna) vjera kapitala, koja se – kad se kapital dovoljno osilio prema vrsti Homo sapiens – pretvorila u liberalizam kao svjetovnu vjeru kapitala, pri čemu se protestantska samoživost pretvorila u potrošaštvo.
Odredba 13: Duša je čovjekov skriveni i od tuđeg uvida zaštićen unutarnji iskustveni prostor, u koji se upisuje životno iskustvo čovjeka i u kojem ljudski duh ili čovjekova samosvijest obavlja ocjenu vlastitih postupaka čovjeka i procjenu valjanosti cjeline njegova jedincatog života. „Sav-jest“ ocjenjuje to, je li se jedinačni čovjek pridržavao zakona, propisa, običaja i danih obećana, i ona je kulturno mjesno uvjetovana i uobličena. Ljudski duh bezuvjetno i slobodno ocjenjuje ukupnu uporabu života svojega jedincatog nositelja.
Odredba 14: Dijaspora je s jedne strane zajednica vjernih, a s druge mreža nakupljanja bogatstva Židova raspršenih prvotno Rimskim carstvo, a poslije najviše Europom, a danas cijelim globaliziranim svijetom. Kao djelatna i pomična, a ne mjesna ili prostorna zajednica Dijaspora nije smjela nakupljati bogatstvo u nekretninama i proizvodnom poduzećima, nego u gotovu novcu i u trgovačkim mrežama raspetim diljem svijeta. Dijaspora je znatno pridonijela pojavi prosvjedništva i uspostavi kapitalizma, u kojemu političku vlast ima slobodan kapital. Dijaspori je nepoćudno svako prostorno zajedništvo.

Continue Reading

17 srpanj 2017 ~ 0 Comments

angela@€reich.ordnung

Čini se, da je njemačka politika pod sadašnjom kancelarkom za razliku od njemačke politike pod kancelarom Helmutom Kohlom neprijateljska prema Hrvatskoj. Njemačka je prije Hrvatsku pomagala diplomatski, politički, gospodarski, humanitarno i vojno. Izjava savezne kancelarke dan uoči sramotne odluke arbitraže o određivanje naše državne granice sa Slovenijom nije bila prijateljskom izjavom. Isti dan SAD su izjavile da uređenje granice treba riješiti dogovorom dviju država. Jednak stav zauzela je i Britanija izjavom neposredno nakon izricanja kreativnog pravorijeka voditelja arbitraže, u kojoj Hrvatska nije sudjelovala nakon odluke Sabora o povlačenju iz korumpiranog arbitražnog postupka. Poštivanje odluke denhaške arbitraže nije tražio nitko osim kancelarke.
Zašto je i u ime čega je Njemačka tako neobično postupila? Čini se, da je razlog tomu to, što se Njemačka sedamdeset godina nakon sloma u Drugome svjetskom ratu vratila svojoj trajnoj geopolitičkoj strategiji, koju su izvorno provodili Habsburzi, a poslije Kaiser i Bismarck te na koncu Treći Reich. Pokušaj povratka Njemačke baštinjenoj političkoj strategiji oslonjen je na njemačku povijesnu političku misao. Hrvatska politička misao može se sažeti u stjecanje autonomije i nesvrstavanje. Srpska politička misao može se sažeti u traženje gospodara, koji bi Srbima dao druge narode kao sluge, da im mogu gospodariti na zauzetom tuđem prostoru. Njemačka politička misao počiva na nagonu naroda za prodorom na istok i jugoistok Europe, jer Nijemci na sjeveru imaju more, na jugu Alpe, a na zapadu Francuze, koji su veliki povijesni narod s golemim vlastitim prostorom.
Nijemci bi redovito pretjerali u popuštanju svojem političkom nagonu, što nije bilo dobro za Europu, a pogotovo za njih. To popuštanje silini njemačkog političkog nagona jednako redovito bi izazvalo odrješit odgovor ostalih europskih naroda. Engleska se zanimala za stanje Europe samo utoliko, što je pazila da se nijedna europska velesila ne osili toliko da bi mogla ugroziti Otočje. Tako je poslije napada Njemačke na Poljsku 1939. godine, Britanija je objavila rat Trećem Reichu, što je u konačnici dovelo do poraza Reicha i do silnih gubitaka za Njemačku, koja je u ratu izgubila čak 8 milijuna vojnika, od čega se njemački narod nikad neće oporaviti. Rezultati rata su za Njemačku bili toliko porazni, da su Nijemci zadugo izgubili i volju za ljudskim množenjem. Etnički Nijemci sad čine oko polovice pučanstva Njemačke.)
Sadašnji nerazborit povratak Njemačke baštinjenoj samoubojstvenoj politici došao je od nagona za množenje njemačkog kapitala i za prodor kapitala ne samo na istok i jugoistok Europe, nego u cijelu Europu, jer je njemačka politika putem Europske unije i posebice putem eura bila pripitomila i hipnotizirala čak i Francuze. Umjesto munjevitim napadom zrakoplovstvom i tenkovskim ili pancerskim postrojbama, sadašnji njemački munjeviti rat izveden je eurom. Za njemačku politiku nepoželjna, ali za poznavatelje povijesti očekivana reakcija na sadašnju gospodarsku i političku dominaciju Njemačke u Europi je i Brexit. Britanci ne žele ostati pod gospodstvom Nijemaca. Tako reagira i nova Amerika, kojoj je dosta izvoza liberalne revolucije, koju Njemačka reeksportira. SAD se i same želi zaštiti u globaliziranom svijetu.
Za čim ide njemački kapital u svojem prodoru diljem Europe? To se vidi po i naravi njemačkih ulaganja u Hrvatsku. Njemački kapital kupuje ili stvara monopole, kao što su prometna i komunikacijska infrastruktura, veliki trgovački lanci, banke i osiguranje te distribucija energenata i energije. HT, Lidl, Bauhaus, Kaufland, Billa, Spar, Allianz, Erste, EWG, Autocesta Zagreb-Macelj – koja je nastavak u Njemačkoj domišljenog Autobahna Phyrn – i drugo. (Neke od spomenutih korporacija imaju sjedište u Austriji, ali je njemački kapital poslije Drugoga svjetskog rata bio obilno ulagan u Austriju.) Njemački kapital nastoji da njemačke korporacije izbjegavaju međusobno nadmetanje. Riječ je o ponovnom stvaranju kartela, što se najbolje vidjelo po spajanju Spara i Bille i u Hrvatskoj. Pretvorba Bille u Spar bila je „munjevita“.
Njemačka politika i njemački kapital sad vode rat za uspostavu monopola nad distribucijom energije i energenata, posebice plina. Njemačka i Rusija žele zavladati tržištem plina u Europi. Takav dugoročni plan počiva na strategijskoj suradnji Rusije i Njemačke, za koju je njemački ministar vanjskih poslova nedavno rekao, da ne smije biti remećena „tekućom politikom“, kakva se vodi primjerice u Ukrajini. Te riječi podsjećaju na strategijski sporazum Rathenau-Čičerin 1922. godine u Rapallu. „Ruski prirodni plin ili američki ukapljeni plin, pitanje je sad!“ Jalova odluka arbitraže u Den Haagu trebala je poslužiti za stavljanje luke Koper u službu budućeg europskog plinskog kartela. Predsjednik arbitraže ponavljao je, da se dnom hrvatskog teritorijalnog mora – koje je on bio proglasio otvorenim morem – bez dopuštenja Hrvatske mogu polagati „cjevovodi“. (Rezultat prisluškivanja slovenskog dogovaranja s arbitrima bio je objavljen na dan dolaska ruskog premijera u Ljubljanu, kojim se trebala odrediti buduća uloga luke, što nije napravljeno.)
Nagon ili „Drang“ njemačkog kapitala pretvorio je Europu u tržište svega, a posebice energenata, jer Europa ima malo svoje energije. Europa se prestala razvijati. Stoga nema razvitka ni u Hrvatskoj. Inicijativa triju mora je odgovor na njemačku politiku gospodarske i političke dominacije njemačkog kapitala. Slavenski i srednjoeuropski narodi Unije pokazali su, da presudna većina naroda Unije želi skupno upravljati Unijom. Usto, valja očekivati da će i novi francuski predsjednik po povijesnoj francuskoj političkoj misli stati u obranu svojeg naroda, jer i francusko gospodarstvo stoji od uvođenja eura.
Nedavno se naveliko pisalo, da Hrvatska gospodarski ne surađuje s Kinom kao što čine neke obližnje zemlje prihvaćajući kineska ulaganja u infrastrukturu. Međutim, sad se počelo pisati o velebnom pobačenom projektu u 2009. godini, u kojoj je Hrvatska pod pritiskom Njemačke i Unije odustala od projekta vezanog uz luku u Rijeci i „nizinsku željeznicu“. Bila su predviđena ulaganja od bar 10 milijardi dolara. Hrvatski tisak nije na prvim stranicama objavio i pozdravio dolazak kineskog predsjednika Hu Đintaoa u Zagreb 20. lipnja te godine. Hrvatski ga premijer nije otprve htio primiti, ali je to napravio preko volje na intervenciju predsjednika Republike. Premijer je svoju ostavku objavio 1. srpnja iste godine. Kineski veleposlanik u Zagrebu i hrvatski veleposlanik u Peking, koji su pripravljali posjet i sklapanje posla bili su posramljeni, a hrvatski premijer bio je očita žrtva energetskog i infrastrukturnog rata za Europu.
Njemačka je sredinom prošlog stoljeća napustila nacionalni socijalizam, ali se minulih desetljeća prihvatila nacionalnog kapitalizma, koji sad tišti Hrvatsku i cijelu Uniju. Međutim, taj hibrid politike i kapitala će uskoro uminuti. Europski narodi će opet pokazati, da Europa ne podnosi središnju vlast.

Continue Reading

04 svibanj 2017 ~ 0 Comments

Vrijeme Crkve

Grabljenje hrvatskog gospodarstva putem političke privatizacije najizdašnijih hrvatskih društvenih banaka i industrijskih poduzeća bio je pravi, životni napadaj na hrvatski narod. Grabež se ne odnosi samo na Agrokor, kojemu su u bescjenje dodana brojna značajna društvena poduzeća hrvatske prehrambene industrije. Napadaj je doveo do pokoravanja naroda i Hrvatske, u koju je dovedena vlast koja se odmetnula od naroda. Hrvatsko gospodarsko bogatstvo je iz ruku naroda i njegove obnovljene države preneseno u privatno ili skriveno vlasništvo, a pravi vlasnici novog bogatstva sad iz sjene vladaju Hrvatskom.
Novi bogataši su u međuvremenu svoj kapital iz industrijskoga pretvorili u slobodan, tekući kapital. Vidljive „državne“ vlasti služe zaštiti probitaka novih nositelja nekadašnjeg hrvatskog društvenog kapitala te prikrivanju obavljene grabeži i identiteta ili istovetnosti pravih nositelja vlasti u Hrvatskoj. Ipak, posrtanje države Agrokor – u kojoj je Hrvatska bila banovinom, republikom ili krajinom – otvorilo je nesagledljivu provaliju između hrvatskog naroda i dosadašnje skrivene, ali prave hrvatske vlasti. Tu provaliju javna vlast više ne može prekrivati i prikrivati, iako je tomu trebala poslužiti smjena trojice ministara dosadašnje koalicijske vlade.
Munjevit privatizacijski napadaj na Hrvatsku i na njezino gospodarstvo podsjeća na povijesna nagla turska osvajanja Balkana i na prodorne napadaje Trećeg Reicha na cijelu Europu. Posebnost minulog privatizacijskog napadaja na Hrvatsku je u tomu, što je taj napadaj izveden iznutra, iz netom obnovljene hrvatske države. Jedna skupina Hrvata s operativnim iskustvom iz nestale jugoslavenske države sad u svrhu čuvanja i daljnjeg povećavanja ugrabljenog kapitala upravlja hrvatskom politikom ili vođenjem hrvatskih javnih poslova. Prave poslove koje država treba obavljati za svoj narod sad nitko ne obavlja. Skriveni hrvatski ljudi posredno vode hrvatske javne poslove. Hrvatska država ne služi dobrobitima hrvatskog naroda, nego probitcima skrivenih ljudi.
Nakazan položaj i pogubna uloga obnovljene hrvatske države razlog je iznimno teškog političkog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog stanja u Hrvatskoj. Malo je naroda slabije od hrvatskoga prošlo u prelasku iz socijalizma u kapitalizam. To se treba pripisati ponajviše nacionalnoj veleizdaji, koju su prema narodu napravile hrvatske političke vlasti. Kako bi drukčije bilo moguće postići to, da hrvatski narod i ljudi, hrvatsko gospodarstvo i poduzetništvo, zdravlje i znanje hrvatskih ljudi iz dna u dan već dva desetljeća propadaju. To je razlog što Hrvati prazne svoj zavičaj i svoj povijesni životni prostor.
Hrvatski narod sahne i kopni, a njegovo stanje već je takvo, da se u njemu ne može imati život za ljude. U Hrvatskoj sad izgleda, da je Isus utaman govorio „da je došao da svi imaju život i da ga imaju u obilju“. Žrtve i junaci Domovinskog rata nisu bili očekivali, da će se poslije dobivenog rata beznađe zavući u živote naše mladosti. U Hrvatskoj ljudi žive podljudski život. Hrvatski narod je ponovo zgromljen, kao što je bio zgromljen u Drugomu svjetskom ratu i u poraću tog rata.
Povijesni narodi su otporni organizmi. To je hrvatski narod mnogoput pokazao. Hrvatski narod se može oporaviti, ali samo ako bude doznao prave uzroke stanja u koje su dovedeni i narod kao cjelina i nebrojeni naši ljudi. Istina će ojačati i osposobiti Hrvate da sami skupno počnu dograđivati svoj životni prostor, u kojemu će moći živjeti u radu i spokojno. Istina će pokolebati sadašnje gospodare Hrvatske. Istina će također osloboditi hrvatsku državu skrbništva nositelja ugrabljenog narodnog bogatstva.
Hrvatska sad živi u laži, a njezine vlasti na laži. U Hrvatskoj treba rasvijetliti stanje naroda i države te držanje nositelja javne i skrivene vlasti, bez obzira jesu li se oni unovačili u vlast u komunističkom ili kapitalističkom režimu vladanja Hrvatskom. Hrvatsku treba politički rasvijetliti, luminirati ili „lustrirati“. Treba stvarno stanje iznijeti na svijetlo ili na vidjelo. Na vidjelo treba iznijeti stanje Hrvatske, a držanje lakomislenih uzročnika sadašnjeg hrvatskog propadanja treba izvrgnuti uvidu puka. Zlo u narode i u vrstu Homo sapiens unose maloumni, umišljeni i lakomisleni ljudi. Zato ih treba samo rasvijetliti, a ne i kažnjavati. Hrvatskoj treba istina, a ne pravda.
Hrvatske javne vlasti sad poduzimaju sve da se zataškaju sadašnje slabo stanje i uzročnici nastalog stanja. Sadašnja politička i vladina kriza u Hrvatskoj, koju je na tuđu zapovijed izazvao sam premijer pokušaj je zataškavanja stanja naroda te skrivanja političke istine i političkih štetočina. (To je vjerojatno jedini slučaj u povijesti parlamentarizma, da premijer pravi krizu vlade, jer premijeri raspisuju nove izbore, a ne izazivaju krize.) U isto vrijeme mnogi nevješti političari zagovaraju održavanje novih izbora.
Koju bi političku korist donijeli novi parlamentarni izbori, ako birači prije izbora ne doznaju istinu o Hrvatskoj? Osim toga, neumjesno je pristupiti izborima prije promjene izbornog sustava, jer će izbori vratiti vlast istim neodgovornim strankama, koje nadzire domaći i tuđi kapital. Novi izborni sustav treba ukloniti kartel političkih stranaka i omogućiti da izvršne i predstavničke položaje u vlasti dobiju sposobni i odgovorni ljudi, kojima je više stalo do skupne dobrobiti, nego do osobnih probitaka.
Sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno određuju (1) slaba zaštita naroda, (2) potpuna politička zbrka, i (3) velike mogućnosti Crkve. Narod je ostao bez ikakve zaštite. Ne štite ga ni vlastita država ni kapital i rad, a ponajmanje liberalizam kao sustav uvjerenja. Politička je zbrka dobila mjere bezvlađa, kakvo je bilo nastalo u Sredozemlju i u Europi poslije sloma Zapadnog Rima 476. godine. Tad je Crkva, koja je ispod rimske legionarske infrastrukture imala svoju infrastrukturu mjesnih crkava ili skupštine, preuzela vođenje europske politike, iako nije bila državom. Crkva takvu ulogu može imati i u suvremenoj Hrvatskoj. Ona mora postati političkom strujom.
Crkva mora početi štititi hrvatski narod, koji je nezaštićen i u obnovljenoj vlastitoj državi. Narod nema tko drugi štititi i Crkva narodu treba pomoći da se osposobi za samozaštitu. Crkva je znala štititi narod dok je istovremeno živio u više tuđih država. Sad ga treba zdušno štititi, jer narod može i propasti. Narod od Crkve očekuje ne samo riječi utjehe, nego i riječi nade. Očekuje da mu Crkva pomogne da dođe do istine. Nadbiskup Franjo Kuharić smatrao je da je istina najjače sredstvo Crkve. Isus je rekao, da je on Istina.
U sadašnjem, presudnom vremenu hrvatske povijesti narodu prijeti nastavak propadanja pod vlasti nepošteno nakupljenog kapitala, ali mu se otvara i mogućnost da se oporavi te da sam počne odlučivati o svojoj budućnosti. Crkva može i mora odnijeti prevagu nad protivnarodnim silama, koje svoje prohtjeve pretpostavljaju potrebama naroda. Ona može i mora pomoći narodu. To će najbolje učiniti time, što će prisiliti vlasti da „iznesu djelo na vidjelo“ i što će ih navesti da bitno promijene izborni sustav. Sad političke stranke nigdje u svijetu ne dopuštaju narodima da obavljaju ljudski posao, a same taj posao ne žele obavljati.
Crkva ili biskupi kao konferencija ne smiju zazirati od političkog posla ili poslanja. To bi bio nadstranački posao. Za Crkvu nije da svjetonazorski bude uz stranke, koje svojim „svjetonazorom“ zavode birače. Za Crkvu je da bude uz narod politički. Crkvi je prirodno mjesto u politici. Ona drukčije ne može štititi ljude. Crkva treba spašavati ljude, kako bi spašeni ljudi mogli spašavati svoje duše. Kršćanstvo je bilo potkopalo Rimsko carstvo, a Crkva je stupila u savez s barbarskim narodima, kako bi uklonila srozano i već nakazno Carstvo.
Nadbiskup Alojzije Stepinac bio je „do grla“ uključen u politiku prije Drugoga svjetskog rata, posebice za vrijeme rata, a i poslije rata. Bio je izvrstan, veliki europski i svjetski političar, ali se njegova politika sastojala od zaštite naroda i od brige za dobrobit ljudi, Hrvata i nehrvata, katolika i inovjeraca. Alojzije Stepinac se za narod borio protiv kraljevske vlasti, protiv liberalne i anacionalne politike Vladka Mačeka, protiv Trećeg Reicha i protiv komunističkog sustava u Hrvatskoj. Međutim, on je surađivao s HSS-om i Banovinom, kraljevskim namjesnikom Pavlom, određenim prvacima Ustaškog pokreta, Partizanskim pokretom, kraljevskom vladom u Londonu i s određenim političkim snagama u Trećem Reichu. Surađivao je, jer su mnoge političke snage tražile njegovu suradnju. (Kako bi pribavio hranu za srpsku djecu u skrbi Karitasa, koja su 1944. godine počela gladovati zbog nestašice hrane u Zagrebu, Stepinac je pregovarao s partizanima u Bjelovaru i od njih dobio nekoliko kamiona hrane. Sad treba od iseljavanja, nezaposlenosti i gladi spašavati cijeli narod.)
Isus iz Nazareta je za sebe govorio da je on pastir. Govorio je da su „svi koji su došli prije njega kradljivci i ubojice“, a da je on dobar pastir, koji čuva ovčinjak, iz kojega najamnik pobjegne kad dođe opasnost. Crkva je od Isusa preuzela zaštitu ljudi i naroda od vlasti i politike. Hrvatski narod sad čuvaju najamničke vlasti. Crkva ne smije dužnost i ovlast zaštite, koje je preuzela od Isusa i dalje držati u „autsorsingu“ kod sadašnjih hrvatskih vlasti, koje su najamnice kapitala, koji je i stvorio sadašnju zbrku u hrvatskoj politici. Živa Crkva je za politiku pozvanija od mrtvog kapitala. Biskupi se ne trebaju bojati prigovora, ako se bave politikom kakvu narod uistinu treba i koju zdvojan narod željno očekuje. U sadašnjem presudnom vremenu hrvatske povijesti Crkva ne smije na cjedilu ostaviti vjerni narod, koji je uistinu u sudbinskoj, egzistencijalnoj nevolji. Sapetom narodu koji je obvijen mrakom laži može pomoći samo Crkva. Koji važniji posao Crkva sad može imati? Kapital odvraća Crkvu od bavljenja narodnom politikom, kako bi on sam mogao gospodariti narodima. Crkva svoje nadahnuće ima od Isusa iz Nazareta, ali svoju snagu crpi iz naroda.
Crkva može i mora politički pomoći narodu, ali će narod morati sam do kraja obaviti svoj politički posao. Narod je za to sposoban. Tko od okupljenog naroda ima veću političku i životnu silu? Narod još nije okupljen u silu, koju mu može dati politička zamisao primjerena sadašnjem stanju i potrebama naroda. Crkva može pomoći da se čuje hrvatska istina, ali ta istina mora doći iz ustiju odgovornih političara, kojima su skupne narodne dobrobiti preče od osobnih probitaka. U sadašnjem teškom političkom prijelomu već se zapaža razlučivanje političara po prijekosti probitaka ili interesa.
Za Hrvatsku i za hrvatski narod ili životnu zajednicu na hrvatskom povijesnom prostoru ne bi bilo dobro da narod izgubi strpljenje. Kako se to ne bi dogodilo potrebno je dvoje: (1) Crkva treba iskoračiti iz „političke pustinje“ i narodu pružiti istinu i riječi nade; i (2) novi hrvatski političari trebaju okupiti narod oko nove političke ideje za spas naroda, u koju će biti utkana istina o privatizacijskoj grabeži u Hrvatskoj. Hrvatska politika i naša Crkva imaju u političkoj sprezi, koju su 1990. godine stvorili Franjo Tuđman i Franjo Kuharić, dobar uzorak nepobjedljive političke sprege naroda i Crkve.

Continue Reading

08 travanj 2017 ~ 0 Comments

Republika Hrvatska u državi Agrokor

Da je ovaj sastavak pisan prije dva tjedna postavljeni naslov bio bi primjeren. U vrijeme sastavljanja i objave ovog priloga vjerojatno je primjereniji izraz „Banovina Hrvatska“ umjesto naziva „Republika Hrvatska“. O tomu poslije.
Vrsta Homo sapiens već je nekoliko stoljeća podložena kapitalističkoj civilizaciji. U civilizaciji je već pet-šest tisućljeća vlast izdvojena iz životnih zajednica i nadmetnuta nad njih. Ljudi su u civilizaciji pretvoreni u podanike. Spočetka su u jedinačnim civilizacija vladali bogovi, pa kraljevi, skupštine branitelja i robovlasnika kao u drevnoj Grčkoj, skupštine veleposjednika kao u feudalnoj Europi pa na koncu kapitalisti ili sam novac. Suvremena tehnologija omogućila je da se novca nagomila toliko, da on ima apsolutnu vlast u državama i nad državama.
Kapitalisti su sustavno unižavali ulogu država, za koje je i Karl Marx govorio da će usahnuti ili „odumrijeti“. U prijelomu stoljeća države su „dragovoljno“ odustale od nadzora granica putem liberalizacije, povukle se iz svih gospodarskih djelatnosti putem privatizacije i prepustile tržištu mnoge svoje zakonodavne ovlasti putem deregulacije. Države su izgubile prostornu, zakonodavnu, gospodarsku i monetarnu suverenost. Države su jadne, slabe i u dugovima. Stoga nije nikakvo čudo što se kapital odvažio ne samo sebi podložiti hrvatsku državu, koja je obnovljena u Domovinskom ratu, nego i raspršiti povijesni hrvatski narod s njegova povijesnog prostora.
Hrvatska politička pljeva – neki pisci rabe izraz „politička elita“ – navela je Republiku Hrvatsku da pristupi Europskoj uniji. Unija je preuzela suverenost svojih članica – ona sama nema suverenost – i tu suverenost de facto prenijela na SAD odnosno na američke korporacije i druge nositelje kapitala.
Slabe države sad diljem svijeta postaju plijenom posebnih društvenih skupina i interesa – političkih, gospodarskih, vojnih i ideoloških ili vjerskih. Ranije su – od Kube na zapadu preko Hrvatske i istočne Europe do Kine i Vijetnama na istoku – komunističke partije kao „udruge civilnog društva“ preuzimale države, koje su poslije tim partijama pružale samo administrativne i poslovne usluge. U naše dane u brojnim skrhanim islamskim zemljama Islamska država (ISIL, Daeš) preuzimala je političku vlast zastrašivanjem ili terorom i golom silom. Prije tri godine jedna zatvorena skupina nasilno je preuzela vlast u Ukrajini, koja se sad teško može zvati državom ukrajinskog naroda.
Posebnost kapitalističke civilizacije je prepuštanje vođenja političkih ili javnih poslova političkim strankama, koje su nedvojbeno izvršiteljice stvarnih političkih sila. Da je tako pokazuje to, što se u svakoj zemlji vodi ista politika bez obzira koja je stranka ili koja koalicija na vlasti. Ni u Hrvatskoj nije moglo biti drukčije.
U Hrvatskoj je stvaranje prave, suverene, ali privatne države – zašto bi držala morala biti javna? – vođeno gospodarskim sredstvima: privatizacijom, kreditima, agrarnim poticajima i opraštanjem dugova državi. Međutim, stvaranje korporacije Agrokor bio je otprve politički projekt, koji su domislili i provodili politički ljudi. Po svojem utjecaju na politiku, gospodarstvo, medije i sustav uvjerenja Korporacija je bila prava suverena država. Političke stranke, vladina tijela, uredi, agencije, mediji i mnoge akademske ustanove bile su daleko više poslušne Korporaciji, nego javnoj hrvatskoj vlasti. To je bilo očekivano, jer je državna uprava zadržala samo prikupljanje poreza za svoje održanje.
Hrvatska država, republika ili banovina nije u suverenoj državi Agrokor potpuno zadržala ni svoj zemljopisni prostor, koji je dobrim dijelom prenesen u vlasništvo nove privatne države kapitala. Republika Hrvatska djelovala je u relativnom ili odnošajnom, prividnom, društvenom prostoru- Ona je služila kao dvorkinja državi Agrokor, što se najbolje vidi po tomu što je službena državna agencija za nadzor tržišta, znala odbaciti prigovore da se preuzimanjem dodatnih agrokombinata (obično za po jednu kunu) Korporacija pretvara u monopolistkinju.
Novi hrvatski zakon o spašavanju velikih posrnulih korporacija ne bi bio potreban, da hrvatska javna vlast nije dopustila i pomogla stvaranje goleme korporacije, koja je zasjenila i samu nemoćnu hrvatsku padržavu. Agrokor je za neke sad prevelik da bi se dopustila njegova propast, ali njega je hrvatska skrivena ili privatna politika namjerno učinila prevelikim. (Too big to fail! Odnedavno se u SAD za pojedince govori „Too big to jail!“) Određene političke snage – stvaranje Korporacije nije učinak mudrosti i marljivosti jednog čovjeka – stvorile su u Hrvatskoj pravog političkog i poslovnog Frankensteina, koji je zaprijetio i tima, koji su „potpomogli“ njegovo začeće, rađanje i odrastanje.
Poznato je da je Korporacija proizvoljno određivala rokove dospijeća svojih dugovanja za is-poruke robe u njezinu prodajnu mrežu. Tako je postupala i prema proizvodnim trgovačkim društvima, koja su pripadala Korporaciji, koja su joj ionako bila dobrim dijelom darovana za iskorištavanje. Trgovačka mreža Korporacije služila je za iscrpljivanje svih proizvodnih podu-zeća unutar ili izvan sustava, koja sad imaju golema slabo naplatljiva ili u dogledno vrijeme nenaplatljiva potraživanja od trgovačke mreže Korporacije. Ta je mreža, treba biti iskren, iscrpljivala cijelu zemlju.
Valja imati veliko razumijevanje za utemeljitelja Korporacije. On nije bio jedini hrvatski poduzetnik, koji je u „tranziciji“ nastojao postići poslovni uspjeh i steći imetak. Ostali zdušni poduzetnici obnovljene hrvatske države ostali su na marginama hrvatskog gospodarstva. Utemeljitelju Korporacije bila je dodijeljena previše zahtjevna uloga i to napraviti ne veliku korporaciju, nego pravu pravcatu državu na oslobođenoj hrvatskoj zemlji. Smisao gomilanja kapitala nije potrošnja, nego zauzimanje političke vlasti.
Korporacija je bila državom, koja je bila utemeljena i koja je trebala biti održavana i jačana na kreditima. Kreditna nedisciplina nije bila značajka samo hrvatskih poduzetnika, nego i poduzetnika ostalih „tranzicijskih“ zemalja. Za sve njih kapitalizam je bio novost i oni o kapitalizmu nisu mogli mnogo naučiti u svojim obiteljima. (Upoznavanje kapitalizma iz knjiga i na američkim studijima poslovne administracije od male je koristi.)
Veliki američki poduzetnik i veliki čovjek John Pierpont („J. P“) Morgan rekao je kad je Amerika bila u „tranziciji“ u prvu svjetsku industrijsku i gospodarsku silu, da „nezarađen novac u gospodarstvo unosi zlo i grijeh“. (Morgan je bio čovjek vjere i Crkve pa je sam za službe Božje u svojoj crkvi skupljao milodare za župu.) Franjo Tuđman je sa svojim suradnicima obnovio javnu i pravu hrvatsku državu, ali ne na kredit, nego za gotovinu. (Hrvatsko novčano prekoračenje u jednoj švicarskoj banci iznosilo je samo 4 milijarde kuna i to za potrebe operacije „Oluja“ 1995. godine. Dug je vraćen u slijedećih 12 mjeseci.) Lakomislenost i umišljenost znaju biti kobne.
Po golemom protoku novca kroz trgovinsku mrežu Korporacije moglo bi se reći, da je bez obzira na promet robe ta mreža bila više agencijom za platni promet ili za izravnanje vrijednosnih papira, nego trgovina. Kako je dobar i mudar gospodar unutar jadnog hrvatskog gospodarstva mogao napraviti dug od ne zna se koliko milijarda eura? To se događa samo instrumentaliziranim ili neprisebnim poduzetnicima. Države ne stvaraju poduzetnici, nego političari, vojnici i ideolozi. Državotvorni projekt Agrokor bio je od začeća osuđen na propast. Bilo je samo pitanje, koliko će on štete napraviti Hrvatskoj. Čista politička opsjena bila je dva desetljeća hrvatska stvarnost.
Još se ne zna koliko je duboka poslovna jama zvana Agrokor. Ne zna se ni kako će proći zapos-lenici i pravne osobe uključujući našu javnu državu, koji su se našle u toj jami. Za Hrvatsku i hrvatski narod najvažnije je to, da se dozna prava istina. Obavljanje ukupnog javnog posla u Hrvatskoj sad počiva na laži. Kad se dozna živa istina o projektu Agrokor i puna istina o hrvatskom gospodarstvu općenito, prava hrvatska politika moći će planirati i upriličiti oporavak zemlje i naroda.
Dosad je hrvatska država imala u državi Agrokor položaj, kakav je Banovina Hrvatska imala u prvoj Jugoslaviji prije rasapa te umjetne države. U rasulu 1941. godine Banovina Hrvatska postala je slobodnom i pretvorila se u hrvatsku nezavisnu državu – malo „h“, malo „n“ i malo „d“. Sadašnje posrnuće države Agrokor daje priliku slobodnoj hrvatskoj državi da ponovo postane uistinu nezavisnom državom. Ostaje joj jedino problem članstva u Europskoj uniji.

Continue Reading

21 svibanj 2015 ~ 1 Comment

ŠTO SAD, HRVATSKA? Poslije 25 godina!

ŠTO SAD?
1. Prestanak Hladnog rata i prestanak komunizma u Europi
2. Rasap Jugoslavije i obnova hrvatske države
3. Globalizacija i zamah financijskog kapitalizma
4. Preobrazba EEZ, proširenje EU i privatizacija hrvatskoga društvenog kapitala
5. Neokonzervativna revolucija u SAD, Velika recesija i stvaranje nereda u svijetu
6. Hrvatska pod hegemonijom Europske unije
7. Gušenje svjetskog nereda i uspostava globalne mreže životnih prostora
8. Izgubljena hrvatska politika i izgradnja životnog prostora RH
9. Političko buđenje za domovinsku mobilizaciju
10. Hrvatska politička misao za Hrvatsku, Europu i svijet

Demokratske izbore 1990. godine, koje je upriličio Savez komunista Hrvatske dobio je hrvatski narod, koji je htio Hrvatsku uzeti u svoje ruke. Poslije izborne pobjede hrvatskog naroda politički svijet je shvatio, da nije riječ prvobitno o uvođenju demokracije u Hrvatsku, nego o nastanku nove države. Narod je htio imati suverenu državu sa slobodno postavljenim političkim sustavom i s vlastitom vojskom.
Za svjetsku političku javnost – od Koreje i Kine preko Sovjetskog saveza do SAD – hrvatska država koja je nastajala bila je nepoznanica. Tuđi državnici su se počeli bojati hrvatske države i svoju bojazan su otvoreno iznosili hrvatskim državnicima. Međutim, političko vodstvo Hrvatske postupalo je kao vlast suverene države, što je uključilo i tajnu, ali zakonitu nabavku oružja iz inozemstva već u rujnu i listopadu 1990. godine, jer je narod na izborima pokazao da želi imati svoju državu. Hrvatsko političko vodstvo bilo je sastavljeno od političara, koji su se u zemlji i inozemstvu bili prekalili u području politike i to djelovanjem protiv politike prijašnje jugoslavenske jednostranačke vlasti i u područjima gospodarstva, obrane i kulture. Uz hrvatsku političku vlast stajala je i Crkva sa svojim po-vijesnim i suvremenim političkim iskustvom.
Hrvatska država bila je otvoreno napadnuta od jugoslavenske vojske izvana i iznutra, jer su jedinice JNA bile zakonito smještene u Hrvatskoj, a tom napadu pridružio se velik dio domaćeg ruralnog i pokrajinskog srpskog življa. Međutim, Republika Hrvatska se obranila od tad „treće najjače vojske u Europi“ i dobila rat protiv nje u Hrvatskoj. Hrvatska vojska bila je mnogoljudna; svi branitelji imali su otprije vojnu naobrazbu; postojao je sposoban i školovan časnički zbor; građani i poduzeća imala su financijske pričuve; , u vojsci je postojalo stručno i tehničko znanje; država je imala kapital i korisnu monetarnu politiku. Za cijeloga vrućeg rata, ali i za održavanja dugačke crte razdvajanja od srpskih pobunjeničkih snaga u nekoliko područja, hrvatsko gospodarstvo bilo je u punom zamahu. Radio je bankovni sustav; odvijala se industrijska proizvodnja za domaće građanske potrebe, izvoz i za hrvatsku vojsku; radile su rafinerije nafte i proizvodnja gnojiva; proiz-vodili su se lijekovi i vakcine; gradili su se i isporučivali brodovi; a najobilnija žetva pšenice u hrvatskoj povijesti 1990. godine zajamčila je opskrbu nasušnom hranom građanstva, vojske te naših prognanika i bosansko-hercegovačkih i izbjeglica. Inozemni dug hrvatske države bio je zanemarljiv u odnosu na godišnji domaći proizvod.
Hrvatska država znatno je pridonijela zaštiti i obrani BiH, stvaranjem i naoružavanjem Hrvatskog vijeća obrane, ali i opskrbom Armije Bosne i Hercegovine te djelovanjem protiv srpskih i srbijanskih vojnih snaga izravno iz Hrvatske i prije izvođenja redarstveno-vojnih akcija Bljesak i Oluja. Djelovanje hrvatskih vojnih snaga u BiH bilo je opravdano ugrozom cjelovitosti i opstanka Hrvatske i BiH, koje su dvije države na istoj zemlji. Nije se smjelo dopustiti da krajinska vojska i srpska vojska u BiH uz potporu srbijanske vojske nadziru ključno, strategijsko područje ukupnog prostora RH i BiH. Razlika u obrani i sudbini Sre-brenice i Bihaća, dviju „zaštićenih zona“ UN u Bosni i Hercegovini, pokazala je ne samo to, da je Hrvatska pružila pomoć narodu BiH, nego i snagu hrvatske države. Narod se aktivno uključio u obranu Hrvatske, ali je hrvatska država vodila i organizirala sve narodne poslove: politiku i geopolitiku, gospodarstvo, zaštitu i kulturu. Posebno vidnu, važnu, korisnu i spasonosnu ulogu u tomu teškom razdoblju hrvatske povijesti imala je državna Hrvatska radiotelevizija.
Ubrzo nakon prestanka rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine počelo je slamanje i kroćenje hrvatske države što je neizbježno vodilo slabljenju naroda. Slabljenje hrvatske države domišljeno je u Europi i počelo se provoditi takozvanom „političkom izolacijom“ Hrvatske i proglašenjem hrvatskog predsjednika autoritarnim vladarom. Hr-vatska je pod ucjenom morala dopustiti podmuklo podrivačko djelovanje „udruga gra-đanskog društva“, a pritisci na Hrvatsku su dolazili iz Bruxellesa zbog hrvatske politike obnove u ratu razorenih domova i povratka srpskih izbjeglica, ali i od tužiteljstva Među-narodnog suda u den Haagu, zbog navodnih ratnih zločina Hrvatske vojske. Tužiteljstvo je optužilo ukupno hrvatsko političko vodstvo za smišljen i organiziran progon Srba iz Hrvatske u akciji Oluja te za smišljeno izvođenje ratnih zločina i genocida. (Prizivno vijeće Haškog sudišta konačno je odbacilo zlobnu postavku tužiteljstva, ali su Hrvati pod sum-njom za tobožnji ratni zločin i genocid živjeli punih petnaest, a pod optužbom za to punih sedam godina.) Plaćene „udruge građanskog društva“ sustavno su putem medija jačale utjecaj manjina u domaćoj politici i utjecaj srpske politike u Hrvatskoj. Određeni domaći političari proglasili su Hrvatsku napadačicom na BiH, a u nekim političkim krugovima obnovljena je i postavka o genocidnosti hrvatskog naroda.
Smrću predsjednika Franje Tuđmana, koji je iz političkog vodstva bio uklonio mnoge političare koji su pomogli obnovu hrvatske države, hrvatski narod ostao je bez političkog vodstva. Dvjema promjenama Ustava pod konac 2000. godine razoren je hrvatski politički sustav. Pod novom vladinom koalicijom službenom ideologijom Hrvatske postao je anti-fašizam, a temeljnom geopolitičkom strategijom Hrvatske postala je „pomirba“ u regiji, koja se sastojala u popuštanju zahtjevima srbijanske politike i politike Republike Srpske u BiH. Takav pristup zadržale su i slijedne vlade HDZ-a, čije je vodstvo provodilo „detuđ-manizaciju“ stranke i hrvatske politike.
Kroćenje hrvatske države od „međunarodne zajednice“ i politički procesi unutar Hr-vatske stvorili su sadašnje teško stanje u Hrvatskoj i mučan život naroda. U Hrvatskoj je industrija skoro nestala. Ukupna razina političkog znanja i razumijevanja te razina uporab-ljivog znanja su se srozale. Oslabila je organizacijska sposobnost u narodu. Tehnologija se nije nakupljala puna tri desetljeća. Inozemni dug države nezaustavljivo raste. Pravosuđe je u rasulu, a zemljom vlada potpuna pravna nesigurnost. Korupcija i dalje cvjeta. Politika se vodi iz medija, umjesto da politika vodi medije. Najsposobniji i najbolje školovani ljudi napuštaju domovinu. Hrvatska je ostala bez vodećeg sloja u politici, gospodarstvu, sigurnosti i kulturi. Narod je ostao bez vodstva. Hrvatska je 1991. godine svladala srbijansku i domaću srpsku agresiju, ali bi se sad i u doglednoj budućnosti teško mogla obraniti, ako bi bila napadnuta. Političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u Hrvatskoj toliko je slabo, da narod već uviđa da u hrvatskoj državi nema prave vlasti. Državna vlast svedena je uglavnom na uzimanje poreza i na provođenje ovršnih prijedloga. Na vidiku je samo daljnje slabljenje države i propadanje naroda. Hrvati opravdano postavljaju pitanje: Što sad, nakon dvadeset pet godina samostalnosti hrvatske države? Čemu sad služi hrvatska država? Sadašnji dvadeset petogodišnjaci jamačno ne znaju kako je jaka bila hrvatska država kad je bila obnovljena. Tko im sad može reći da naša država opet može postati jakom?

1. PRESTANAK HLADNOG RATA I
PRESTANAK KOMUNIZMA U EUROPI

Razdoblje od provale Berlinskog zida 9. studenoga 1989. godine do raspuštanja Sovjetskog Saveza 25. prosinca 1991. godine vrijeme je prestajanja Hladnog rata. U tom razdoblju dogodio se i rasap Istočnog bloka (Vijeća za uzajamnu gospodarsku pomoć), a došlo je i do prestanka komunizma u Europi te do revizije rezultata Drugoga svjetskog rata, prvobitno do ponovnog ujedinjenja Njemačke i do raspada socijalističke Jugoslavije. Miran, „baršu-nasti“ razvod Češke i Slovačke dogovoren je 31. prosinca 1992. godine.
Prije izbijanja Drugoga svjetskog rata sjeverna polukugla Zemlje bila je podijeljena na kapitalističke zemlje (SAD, UK), koje su kao ideologiju ispovijedale liberalizam; nacionali-stičke zemlje (od Portugala do Kine i Japana), koje su zagovarale gospodarski nacionali-zam; te na Sovjetski Savez, koji je na ogromnom zemljopisnom prostoru kao ideologiju ispovijedao komunizam ili marksizam. Nastanak fašizma ili nacionalnog socijalizma te nastanak komunizma bili su posljedice nezajažljivog i agresivnog tržišnog kapitalizma, a Velika depresija poslije 1929. godine prouzročila je stvaranje njemačkog Trećeg Reicha i staljinističku kontrarevoluciju u Sovjetskom Savezu, kojom je Lenjinov liberalni, tržišni komunizam bio zamijenjen državnim socijalizmom. Nakon Drugoga svjetskog rata, koji je nepotrebnim napadom na Sovjetski Savez izazvao Treći Reich i u kojemu su nestali naci-onalni socijalizam i fašizam, uspostavljena je nova podjela na sjevernoj polukugli Zemlje. Podjelom na komunistički i kapitalistički svijet Europa je bila podijeljena po sredini.
Za vrijeme Hladnog rata bila je uspostavljena vojna ravnoteža (straha) između komunis-tičkog i kapitalističkog bloka, s tim što su se komunističkom bloku iz Azije pridružili Mongolija, Sjeverna Koreja, Kina i Vijetnam, a kapitalističkom bloku Japan i Južna Koreja. Postojana vojna ravnoteža postupno je omogućila razvijanje gospodarske suradnje među blokovima, pri čemu su sa zapadne strane prednjačile Švedska, Italija i Ujedinjena kra-ljevina. Međutim, sovjetske vlasti su usprkos gospodarskoj suradnji sa Zapadom ustrajavale na komunizmu i marksizmu kao ideologiji komunističkih zemalja te kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća počele novu ideološku ofenzivu na Europu. U Europi se pojavio eurokomunizam. Francuska je uz pomoć Njemačke na izborima 1981. godine jedva spa-šena za kapitalizam, a talijanski komunisti su u vrijeme teške političke krize podupirali demokršćanske vlade od 1978. godine. U isto vrijeme stvaran je pritisak na Jugoslaviju da se vrati u Istočni blok, a talijanski komunistički prvak Enrico Berlinguer imao je prijateljske odnose s Josipom Brozom. Nepromišljena sovjetska vojna invazija Afganistana zadala je smrtan udarac eurokomunizmu. Politički, gospodarski i vojni slom prenapregnutog sovjetskog carstva donio je i konačno uklanjanje utvare komunizma i marksizma iznad Europe i svijeta.
Sve velike ideologije, koje su usporedo i u brojnim varijantama vladale svijetom prije Drugoga svjetskog rata, bile su kao ideologije sredstvima ekspanzionizma, kolonijalizma, imperijalizma i hegemonije. One su nužno bile sparene s militarizmom ili s prijetnjom uporabe sile od države, koja se smatra jakom. Uklanjanjem fašizma ili nacionalnog socija-lizma i komunizma na europskoj političkoj pozornici ostao je samo liberalizam, koji se nije ni u novim okolnostima bio odrekao militarizma. Nositelji liberalizma nisu prepustili drugim narodima, državama i prostorima da slobodno biraju stupanj u kojemu će liberali-zirati svoja društva ili gospodarstva. Nositelji kapitala i pobornici stvaranja svjetskog slobo-dnog tržišta ustrajavali su na unitarnom, jednoličnom i potpunom liberaliziranju društava bez obzira na prilike u mjesnom društvu, na stupanj razvijenosti gospodarstva ili na politič-ku baštinu naroda.
U Europi, koja je poslije prestanka Hladnog rata bila privremeno nepodijeljena, na okupu se odjednom našlo previše nacionalnih država s razumljivim nacionalističkim raspoloženjem od Češke, triju malih baltičkih država bivših republika Sovjetskog Saveza i Hrvatske preko Ukrajine i Rusije do Kazahstana i Kirgistana. U svim zemljama „nove“ i „stare“ Europe trebalo je izgraditi jednak politički sustav, koji će omogućiti svjetskom slobodnom tržištu prožimanje svih nacionalnih društava, a slobodnom svjetskom kapitalu slobodno kolanje svijetom. Prodornost liberalizma kao ideologije kapitala, kapitalizma i kapitalista posljedica je nagona kapitala za slobodnim kolanjem i za traženjem mjesta najveće oplodnje.
Demokracija, nacionalizam ili politizam kao ideje i životne doktrine, po kojima stvaranje životnog prostora na određenom zemljopisnom prostoru pripada ljudima koji žive na prostoru i koji žele skupno proizvoditi životni prostor, nužno stoje u opreci sa slobodom tržišta i slobodom kolanjem kapitala. Brojne nacionalne države nastale rasapom sovjetskog bloka, Sovjetskog Saveza, SFRJ i Čehoslovačke odjednom su proglašene zaprekama za stvaranje novog svjetskog poretka, u kojemu će mjesne podružnice slobodnog svjetskog tržišta biti iščašene iz mjesnih gospodarstava i mjesnih, nacionalnih društava te biti samo međusobno umrežene u svjetsko slobodno tržište.
Proizvodnja i uređivanje mjesnog životnog prostora trebala se izvoditi iz daljine, iz vir-tualnog sjedišta kapitala, koji kao zemljopisno, političko i vojno uporište ima jednu, dvije ili tri države. Sve ostale države, uključujući i Rusku Federaciju koja ima zemljopisni prostor od više od 17 milijuna kvadratnih kilometara, postale su problematične.
Kao što je za Karla Marxa država kao takva predstavljala zapreku za izvedbu svjetske pro-leterske revolucije, tako je za nositelje i pismoznalce kapitala država kao takva postala zapre-kom za uspostavu jednog jedinog, cjelovitog neprekinutog političkog poretka za cijelu vrstu Homo sapiens koja okuplja na konačnoj Zemljinoj plohi sedam i pol milijarda ljudi. Kao što je Karl Marx bio odredio da država mora „odumrijeti“ ili usahnuti, tako su nositelji i pismoznalci svjetskog slobodnog kapitala propisali da država treba osiromašiti, razvlastiti samu sebe, pasti u dug i postati nemoćnom za sve osim za prikupljanje poreza od građana, ali ne i od kapitala.
Sovjetski prvak Leonid Brežnjev poslije provale sovjetske, istočnonjemačke, poljske, bugarske i mađarske vojske u Čehoslovačku 1968. godine obavljenu invaziju zemlje i sla-manje Praškog proljeća opravdavao je „ograničenom suverenošću“ svake socijalističke zemlje. Po Brežnjevljevoj doktrini ograničene suverenosti pojedine socijalističke države i narodi koji u njima žive po sili zajedničkog društvenog uređenja i zajedničke ideologije koju ispo-vijedaju prenose dio suverenosti na zajednicu država. U naše vrijeme, poslije prestanka Hladnog rata i što je još važnije poslije prestanka komunizma, kad je liberalizam ostao jedi-nom uvriježenom ideologijom ekspanzionizma, kolonijalizma, imperijalizma i hegemonije ograničenje suverenosti država provodi se u ime uvjerenja, da je svako „skretanje nacional-nih društava s puta liberalizma“ udar na slobodu tržišta, slobodu tržišnog nadmetanja i na slobodu kolanja kapitala.
Kao što je sahnjenje države bio izvorni izum marksizma i kao što je ograničenost nacio-nalne suverenosti bio domišljaj sovjetskog komunizma tako je kroćenje nacionalne države unutar svjetskog globalnog tržišta temeljna zasada liberalizma. Taj postupak nazvan je tran-zicijom.

2. DRUGI RASAP JUGOSLAVIJE
I OBNOVA HRVATSKE DRŽAVE

Druga Jugoslavija kao promašena politička tvorevina sila pobjednicâ Drugoga svjetskog rata rasula se usred općeg dizanja naroda u Istočnoj Europi, koji su se pobunili protiv podjele Europe na dvije hegemonije. Prva, kraljevska Jugoslavija također je bila promašena politička tvorevina sila pobjednicâ u svjetskom ratu. Ona se rasula pod udarom okupacijskih sila 1941. godine. Za tom nepovijesnom državom od mnoštva naroda, koju su u njoj bili utamničeni, žalili su samo Srbi i dio Crnogoraca.
Dvije od pet bitnih značajka države kažu, da pučanstvo treba skupno osjećati da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti te da pučanstvo čini zajednicu, u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti. U tom smislu Jugoslavija nije bila država i zato nije opstala.
Druga Jugoslavija je samo naoko bila socijalističkom državom. Socijalizam je – za razliku od monarhijske vlasti u prvoj Jugoslaviji – trebao biti sponom i unutarnjom stegom, koja će različite povijesne narode držati na okupu. Ipak, umjesto da socijalizam veže i steže narode, snažan nacionalizam, koji je u svim narodima bio odbojnom političkom silom, prevladao je privlačnu silu socijalizma i raspršio Jugoslaviju. Neriješeno nacionalno pitanje bilo je trajnim kamenom posrtanja i unutar jedine političke stranke od njezina utemeljitelj-skog kongresa u Vukovaru 1919. godine.
U mnoštvu narodâ, koje je „međunarodna zajednica“ bila osudila na dosmrtni zatvor u Jugoslaviji upravo zato da bi se riješilo „nacionalno pitanje“, bila su samo dva „konstitutivna“ naroda: Hrvati i Srbi. Međutim, ta dva naroda imala su oprečne političke misli ili političke filozofije. Srpska nacionalna politička strategija počiva na ideji, da Srbi kao narod dragovoljno služe jednoga gospodara, kako bi mogli gospodariti drugim na-rodom ili narodima. Hrvatska politička misao – koju su Hrvati prilagođujući se okolnos-tima koje je nametao geopolitički položaj njihove zemlje njegovali od Ljudevita Posavskog do Josipa Broza i poslije – sastoji se u samoupravi i ravnopravnoj suradnji s obližnjim narodima bez priklanjanja velikim silama.
Srbi, koji su neizlječivo zadojeni „velikosrpskim“ nacionalizmom, smatrali su oba puta da je Jugoslavija samo njihova država i da narodi osuđeni na zatvor u njoj trebaju služiti njima i njihovim materijalnim interesima. Srbi su smatrali da su ostali privedeni narodi u njihovu trajnom najmu. Rent-a-nation! Po nakanama svjetskih sila, koje su na istom prostoru utemeljile dvije propale države, Jugoslavija je bila zamišljena kao zemlja, u kojoj će nevoljni narodi imati bar kulturnu autonomiju, ako već ne mogu imati političku. Međutim, Srbi su činili sve da posrbe ostale narode putem medija, Partije, nametanja jezičnih dogovora, vojske, policije, vjere, monarhije, zapošljavanja u središnjim ustanovama, školskog sustava i kulture. To se vidi po jeziku Bošnjaka, koji je posrbljen od 1918. godine. (Makedonci su za kraljevske Jugoslavije smatrani „Južnim Srbima“.)
Da je i drugu Jugoslaviju potresalo nacionalno pitanje, a ne pitanje socijalizma ili možda demokracije vidi se po tomu, što se Jugoslavija rasula u međunarodnom ratu, za razliku od rasula Sovjetskog Saveza i razvoda drugog čehoslovačkog međunarodnog braka. Trusne 1990. godine Srbi nisu prihvatili demokratizaciju Jugoslavije, jer bi demokracija svim naro-dima zajamčila kulturnu i gospodarsku autonomiju. Tu autonomiju su dotad kako-tako omogućivali osobno Josip Broz i državni ustav, koji je on nametnuo Srbima 1974. godine, kako bi u prijelaznom razdoblju donekle zaštitio manje narode u SFRJ. Srbi su 1990. godine umjesto za demokracijom posegnuli za oružjem, kako bi Jugoslaviju poslije Josipa Broza pretvorili u svoju državu.
U SFRJ glavni politički prijepori nisu bili vezani uz marksizam, ideologiju, „putu u soci-jalizam“ ili uz komunizam, nego prvobitno uz politiku, državu i vladanje. To se dobro vidjelo po potpori, koju su srpski i crnogorski komunisti dali Staljinovoj odluci da se Josip Broz ukloni s vlasti.
Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata Staljin je kanio širiti sovjetsku carevinu na jug, jer je više nije mogao širiti na zapad, zbog prisutnosti zapadnih vojnih snaga u Europi. On je bio domislio stvaranje Balkanske konfederacije, koju bi sastavile Rumunjska, Bugarska, Jugoslavija, Albanija i Grčka, u kojoj se vodio građanski rat između komunističke vojske, koja je prije vodila otpor njemačkoj okupaciji i slabih kraljevskih, prozapadnih snaga. Jugoslavija je obilno pomagala komunističku vojsku, koju je vodio Markos Vafiadis. Kad su komunisti ostvarili vojnu prevagu u rat su se aktivno uključile SAD, a Jugoslavija se prestala upletati u grčke poslove. To Staljinu nije odgovaralo. Josipu Brozu nije odgovaralo da u Konfederaciju uključi „neslavenske“ narode: Grke, Rumunje i Albance. On je prvo namjera-vao Albaniju uključiti u Jugoslaviju i od nje, vjerojatno s Kosovom, napraviti sedmu repub-liku. Broz je u Konfederaciju želio uključiti još samo Bugarsku kao „slavensku“ zemlju, koja bi s Albanijom i Hrvatskom neutralizirala srpske vladavinske ambicije. To je bilo previše i za Staljina i za Srbe. Staljin je bio odlučio ukloniti Broza. U tomu nisu uspjeli ni on ni Srbi, ali je bugarski prvak Georgi Dimitrov bio likvidiran. Josip Broz je htio imati državu za sebe, ali ne i za Srbe.
Vladavina Josipa Broza u početku je po ustrojstvu bila centralistička, a po naravi staljinistička. Međutim, poslije uspjelog i žestokog obračuna sa Staljinom i s domaćim staljinistima, koji su pod imenom „informbirovaca“ bili internirani u poseban kazneni logor na Golom otoku, Josip Broz je počeo usiljeno decentralizirati i deetatizirati javnu vlast putem uvođenja samoupravljanja. Ostvaren je visok stupanj samouprave u javnim poslovima, postavljen je temelj za kulturnu autonomiju naroda, oslobođeno je i ohrabrivano poduzetništvo, stvoren je društveni kapital, u gospodarstvo su uvedeni tržišni odnosi, a državni gospodarski planovi svedeni su na strategijsko usmjeravanje industrijskih i infrastrukturnih ulaganja.
Broz nije bio decentralizirao Partiju. Zadržao je nadzor nad vojskom, a vojna obavje-štajna služba bila je pod nadzorom Brozu odanih hrvatskih časnika. Savezna država je sahnula, a jačale su republičke javne vlasti. Broz je bio siguran da moguće oporbene snage neće moći steći dovoljnu koncentraciju, da ugroze njegovu vladavinu. On je 1966. godine spriječio novi udar na svoju vlast i ohrabrio demokratizaciju političkog života sprva podupirući i djelovanje hrvatskoga političkog vodstva, koje se preobrazilo u takozvani Masovni pokret (MASPOK). Josip Broz je koncem 1971. uklonio hrvatsko vodstvo. Godinu dana poslije uklonio je i srbijansko vodstvo, koje je slijedilo nastojanja hrvatskog vodstva, ali je već godinu dana kasnije nametnuo Srbima novi ustav, koji je zajamčio i po-litičku suverenost republika. Broz i slaba Partija ostali su jedinim simboličkim sponama i stegama u SFRJ. Vrijeme je donijelo odlazak Josipa Broza, a deset godine poslije i nestanak Saveza komunista Jugoslavije.
Međutim, Srbi su uz potporu određenih snaga iz Slovenije odmah nakon Brozove smrti organizirali osvetu za Brozovu uklanjanje neospornog srpskog prvaka Aleksandra Ran-kovića i proglasili držanje hrvatskoga partijskog vodstvo najvećim političkim problemom u Jugoslaviji. Izmišljena afera u INI i provokativno djelovanje umetnutih prosrpskih obav-ještajaca unutar hrvatske političke emigracije u Njemačkoj trebali su diskreditirati hrvatsko partijsko vodstvo, ali se hrvatsko vodstvo tomu uspjelo othrvati i prisiliti organizatore napada i provokacija da sami povuku ili uklone svoje izvršitelje.
Godine 1986. objavljen je zloglasni Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, koji je otvoreno zagovarao pretvaranje jugoslavenske države u srpsku. Srbijanski nacio-nalistički, monarhistički i kršćanski disidenti dobili su putovnice da u Europi i SAD na-javljuju propast Jugoslavije i da zagovaraju njezinu zamjenu srpskom državom. Hrvatsko političko vodstvo dobivalo je iscrpne obavijesti o inozemnom djelovanju srpskog iseljeništva i političkih emisara. Hrvatski komunistički veterani, koji su bili stvarni vođe hrvatske Partije kao titoisti nisu se mirili s pretvaranjem Jugoslavije u srpsku državu. Oni su 1987. godine uredili da Franjo Tuđman dobije jugoslavensku putovnicu , a otkrili su mu i svoje „kontakte“ u hrvatskom političkom iseljeništvu, posebice u Kanadi i SAD, kako bi se hrvatsko iseljeništvo i prijatelji Hrvatske uključili u suzbijanje srpske ideje stvaranja Velike Srbije i u neutraliziranje srpske propagande.
Godine 1989. napravljen je čvrst sporazum između Franje Tuđmana i najužeg kruga njegovih domoljubnih političkih istomišljenika s najutjecajnijim baštinicima komunističke revolucije i pokreta otpora. To su bili oni ljudi, na koje je poslije Brozove smrti navalilo srpsko partijsko vodstvo. Stvoren je sporazum po kojemu su Franjo Tuđman i njegov krug dobili punu političku, materijalnu i medijsku potporu. Zauzvrat, Franjo Tuđman se obvezao da će zaštiti, sačuvati i uporabiti voljne komunističke ljude. Sklapanje sporazuma potaknulo je stvarno, skriveno partijsko vodstvo, koje je bilo uvjereno da se Savez komu-nista Hrvatske neće moći oduprijeti navali srpske „antibirokratske revolucije“, ali da bi Franjo Tuđman i hrvatski nacionalisti uz potporu Crkve i naroda to mogli učiniti.
Godine 1987. počela je hrvatska politička tranzicija iz socijalizma u kapitalizam, koja je u drugim zemljama počela istom nakon sloma komunističkih režima. Na vidjelo je ponovo izišla hrvatska politička misao. Došlo je do čudesne pomirbe u hrvatskom narodu, koji je od konca Prvoga svjetskog rata, u kojemu je napravljena prva marksistička, komunistička revolucija, bio izložen ideološkoj trodiobi na komuniste, nacionaliste i liberale. Pomirba je napravljena u svrhu obnove hrvatske države kao sredstva naroda. Nacionalni interes i državotvornost nadjačali su uvriježene podjele. Franjo Tuđman ispunio je svoje „dogovorne obveze“. On i njegovi ljudi uspjelo su se oduprli srpskoj političkoj i vojnoj agresiji, napravili državu za Hrvate te zauvijek uklonili prijetnju stvaranju Velike Srbije na hrvatskom povijesnom prostoru.
Nakon sastavljanja nove hrvatske vlade 30. svibnja 1990. godine hrvatski državnici ula-gali su velik napor da protivnicima i sumnjičavim prijateljima diljem svijeta objasne poli-tičku zamisao obnove hrvatske države. Ona je počivala na hrvatskoj povijesnoj političkoj misli, ali i na uviđanju stvarnog stanja u Jugoslaviji. Vijeće za nacionalnu sigurnost SAD prih-vatilo je u srpnju 1990. godine hrvatsku postavku o neodržljivosti „savezna vlade“ Hrvata Ante Markovića, jer se znalo i očekivalo da krug političkih ljudi oko njega ne može na skorim izborima za jugoslavenski parlament nadjačati nabujale nacionalističke snage ni u jednoj jugoslavenskoj republici i jer su bila zamrla industrijska ulaganja u SFRJ. Hrvatski političari su vješto iskoristili nasilnu politiku Beograda prema Albancima na Kosovu i iz-ložili uvidu totalitarističku i militarističku orijentaciju Beograda. Posebno izvješće Središnje obavještajne agencije SAD o Jugoslaviji od rujna 1990. godine potvrdilo je prosudbu da se vlada Ante Markovića ne može održati i da treba domisliti novi pristup jugoslavenskoj krizi.
Nova država Republika Hrvatska samo sedam mjeseci nakon proglašenja svoje nezavi-snosti postala je punopravnom članicom Ujedinjenih naroda.

3. GLOBALIZACIJA I ZAMAH
FINANCIJSKOG KAPITALIZMA

Stručna odredba globalizacije kaže, da je ona „postupak međunarodne integracije, koja nastaje razmjenom svjetonazora, proizvoda, ideja i drugih vidika kulture.“ Jačanju i ubrza-vanju postupka globalizacije znatno koristi napredak u izgradnje infrastrukture prijevoza i daljinskih veza, koje su prije uključivale telegraf i telefon, a danas digitalne mreže i Internet. Lagan i jeftin prijevoz i komunikacije stvaraju međuovisnost gospodarskih i kulturnih aktivnosti. Današnji val globalizacije nije prvi u povijesti. Počeo je u krilu Industrijske revolu-cije u 19. stoljeću, a ubrzao se koncem toga i početkom 20. stoljeća. Od konca Drugoga svjetskog rata do potkraj dvadesetog stoljeća globalizacija je u podijeljenom svijet tekla dvama odvojenim prostorima, da bi nakon svršetka Hladnog rata dobila neviđen zamah.
Spočetka se pod utjecajem ekonomista uzimalo, da je globalizacija obilježena: trgovinom i poslovanjem; kolanjem kapitala i ulaganja; selidbom i pokretima ljudi; te širenjem znanja. Kasnije su dodani novi vidici: izazovi očuvanja okoliša, globalno zatopljivanje, prekogranična opskrba vodom, onečišćenje zraka, prekomjeran ulov ribe i drugo. Global-ne vojne strategije i širenje posebnih ideologija se još ne spominje u štivu o globalizaciji.
Navedena odredba globalizacije prešućuje neke bitne činjenice, od kojih je jedna to, da je u svakom povijesnom uzorku globalizacije postojalo žarište ili zemljopisno uporište globalizacije. Usto, kad se danas raspreda o sadašnjem navratu globalizacije naglašava se, da su ključni čimbenici globalizacije tehnologija, transnacionalne korporacije i nacionalna država, ali se ne spominju posebna, odijeljena ideologija liberalizma, koja je enzim pos-tupka globalizacije, a niti to da iza tehnologije i transnacionalnih korporacija stoji kapital.
Ako se usporede tri prethodna navrata globalizacije: rimska globalizacija Sredozemlja, europska globalizacija Atlantskog oceana te rano razdoblje sadašnjeg navrata globalizacije, u kojemu su globalizirana sva svjetska mora, uočavaju se dvije kapitalne činjenice. Sredo-zemlje je bilo globalizirano na vesla; Atlantski ocean na jedra; a svjetska mora u devetnaes-tom stoljeću na parni stroj. U svakom od tih navrata široke globalizacije more je nudilo najlaganiji način prijevoza i komunikacije pa je globalizacija bila ograničena na mora. S druge strane ni u jednom od tih primjera globalizacije nisu se udaljena mjesta povezivala sama od sebe, bez snažnog političkog čimbenika ili političke vlasti, koja je svoje uporište imala na određenom mjestu, koje je imalo svoje gospodarske aktivnosti, tehnologiju, kapi-tal, vojnu silu, ali i ideologiju.
Rimljani su imali svoju carsku vlast i legionarsku infrastrukturu; Portugalci i Španjolci, Nizozemci i Belgijanci, Francuzi i Englezi imali su svoje kraljevine i svoje carevine. Pos-tupak globalizacije nije bio samorodan i raspačan, nego usredotočen i usmjerivan. Prvo je bila jaka vlast na jednom mjestu, a poslije je ta vlast za sebe i za svoj prostor stvarala vlastitu globalnu mrežu. To najbolje pokazuju sukobi i ratovi među imperijalnim silama, koje su „globalizirale“ svjetska mora.
Tijekom Industrijske revolucije, koja je svijetu dala ne samo parne brodove, nego i parne vlakove, bila je stvorena široka željeznička mreža na svim kontinentima. Posebno je važnim postao eurazijski prostor, koji je bio povezan od Atlantskoga do Tihog oceana. Abraham Lincoln i Cecil Rhodes, Otto von Bismarck i Vladimir Lenjin, Adolf Hitler i Josif Staljin bili su uočili važnost kontinentalnog prostora. Koncem devetnaestog stoljeća u jeku industrijskog kapitalizma i „industrijske“ globalizacije prostor je imao važnu ulogu, jer se na njemu radilo i proizvodilo. Globalizacija je tražila rad, napor i poduzetnost u uporištima globalizacije. Industrijska globalizacija je prije svega tražila državu i politiku.
Zašto bi danas bilo drukčije? Danas također postoji politika globalizacije. Postoje voj-ske, tržišta i ideologija, tehnologija i korporacije, ali danas iza svih tih čimbenika globaliza-cije stoji novac ili kapital. Nakon vesala, jedara i parnih strojeva, koji su parali svjetska mora danas postoji novac, koji para ne mora ili kopnene masive, nego virtualno digitalno more ili svod, koji se uzdigao i nad mora i nad kopna. Danas se postupak globalizacije ubrzava, širi i produbljuje bez rada, napora i poduzetnosti. Kapital ili novac bez imalo ljudskog napora, rada i poduzetnosti upravlja digitalnom infrastrukturom na digitalnom svodu koji se nadvio nad cijelu vrstu, koja je raspršena pristajanjem uz ideologiju liberalizma, koja traži nadmetanje i u radu i u potrošnji. Kao što su misionari kolonijalnih sila nastojali pokrštavati „pogane u barbarskim narodima“, tako sad kapital nastoji provesti „emancipaciju“ vjernika ili pripadnika naroda u svjetsko „otvoreno društvo“. Raspršenje vrste je potpuno. Globalno poslovanje danas teško pritiskuje cijelu vrstu Homo sapiens.
Usto, za razliku od prijašnjih uzoraka globalizacije danas je uloga mjesne vlasti smanjena i unižena. U prijašnjim primjerima globalizacije mjesna vlast bi bila zamijenjena središnjom imperijalnom vlašću. Danas mjesne vlasti uopće nema. Teoretičari globalizacije spominju ulogu nacionalne države u postupku globalizacije, ali ta uloga bila je pasivna. Države su provele liberalizaciju i otvorile svoje granice za sav mogući promet, prijevoz, prijenos ili prelazak; država se sama odrekla svojih prirodnih i zakonitih političkih i gospodarskih ovlasti; država je privatizirala politiku, imovinu, društveni kapital, obranu i zaštitu, medije, znanost i kulturu. Društva su se pretvorila u tržišta odnosno u mjesne podružnice svjetskog tržišta.
U postupku pregovora u okviru GATT-a (General Agreement on Tariffs and Trade, Opći sporazum o carinama i trgovini) tijekom takozvanog Urugvajskog kola (1986.-1994.), u ko-jemu su sudjelovale 123 zemlje uklonjena su sva ograničenja za inozemna ulaganja i otvo-reno je trgovanje u uslugama, posebice u bankarstvu, osiguranju, agraru i u području ko-munalne infrastrukture. Za trgovinsku stegu i za nadzor provedbe dogovora utemeljena je Svjetska trgovinska organizacija (WTO).
Država je preuzela ulogu sluškinje svjetskog slobodnog tržišta i kapitala koji stoji iza tr-žišta. Danas se politika ne vodi političkim, nego financijskim sredstvima. U takvom stanju postali su ugroženima svi mjesni životni prostori. Prije su jedni narodi drugima otimali zemljopisni prostor, kako bi povećali svoj životni prostor. Tijekom Industrijske revolucije ljudi su se prihvatili izgradnje ili proizvodnje životnog prostora na raspoložljivom zemljo-pisnom prostoru. Japan i SR Njemačka su poslije Drugoga svjetskog rata izvele gospodar-ska čuda na svojim skučenim zemljopisnim prostorima upravo izgradnjom velebnih živo-tnog prostora. Globalizacija „na kapital“ lišila je sve narode njihova zemljopisnog prosto-ra, pretvorila ga u mjesto kapitala te počela daljinski uređivati tuđi životni prostor. Ipak, naša vrsta treba imati životni prostor, treba ga stalno dograđivati i treba njime sama up-ravljati. Kapital ne smije zadržati sadašnju silu i ovlasti.

4. PREOBRAZBA EEZ, PROŠIRENJE EU
I PRIVATIZACIJA HRVATSKOGA DRUŠTVENOG KAPITALA

Neposredno poslije Drugoga svjetskog rata hrvatski narod i njegova država bili su pritis-nuti dvoslojnom hegemonijom – iz Beograda i Moskve. Od 1948. godine Hrvati su prebi-vali u centraliziranoj jednostranačkoj državi. Ustavom 1974. godine SFRJ je postala decentraliziranom državom. Godine 1991. Hrvati su se oslobodili i takve države. Uz takav povoljan položaj svoje države, kakav nisu imali stoljećima, Hrvati su pohrlili u EEZ, ali ih je „u Europi“ nakon takozvanog pristupnog postupka dočekala nova dvoslojna hegemonija – iz Bruxellesa i Washingtona. Hrvati su pristupom Uniji jednu hegemoniju, koje su se dugo oslobađali zamijenili drugom, koje će se oni – po svojoj vjekovnoj navadi – nastojati osloboditi. Taj posao čeka i druge narode privedene u EU.
EU kao hegemonija nastala je naglom preobrazbom EEZ, koja je bila savez suverenih država, koje na svoja zajednička tijela nisu bile prenijele ni trunak svoje nacionalne suve-renosti. EEZ je nastala u velikoj nuždi, kad je Zapadna Europa bila pod ozbiljnom prijet-njom Sovjetskog Saveza, koji nije prijetio samo narodima, nego i kapitalizmu kao društve-nom sustavu. Tako je došlo do utemeljenja EEZ.
Dana 4. ožujka 1947. godine između Francuske i Ujedinjene Kraljevine u Dunkurqueu je potpisan Sporazum o savezu i uzajamnoj pomoći protiv mogućeg njemačkog napada. Danas je teško shvatiti umove, koji su domislili taj sporazum. Sporazum je stupio na snagu 8. rujna iste godine, a dopunjen je Sporazumom u Bruxellesu slijedeće godine. Međutim, 4. travnja 1949. godine utemeljen je Atlantski savez, a već 23. svibnja od triju zapadnih zona okupira-ne Njemačke napravljena je Savezna Republika Njemačka, s Bonnom kao glavnim gra-dom. Njemačka država primljena je u NATO na desetu obljetnicu svršetka Drugoga svjetskog rata i postala njegovom glavnom europskom silom zajedno s Ujedinjenom Kra-ljevinom i Francuskom, koja je svoje snage počela povlačiti iz djelatnog sastava Saveza od rujna 1958. godine. Sjedište Saveza preneseno je iz Pariza u Bruxelles.
Od Schumanove deklaracije objavljene 9. svibnja 1950. godine šest europskih zemalja po-čelo je dogovorno izgrađivati svoj životni prostor. To se događalo u poraću teškog rata nakon gubitka života u svim europskim zemljama, s nedostatkom muškog pučanstva, s gradovima punim razvalina, pod prijetnjom Sovjetskog Saveza i uz snažne komunističke partije u Italiji i Francuskoj. U malo vremena došlo je do procvata gospodarstva u svim članicama EEZ, koji je trajao do oko 1975. godine. U EEZ vladala je puna zaposlenost. Može se reći da je u Zapadnu Europu bilo uvedeno „samoupravljanje“. Došlo je do na-kupljanja javnog ili „društvenog“ kapitala putem silnog širenja državnih poduzeća. U Uje-dinjenoj Kraljevini vlada je 1945. i 1946. godine privatizirala 70% industrijskih poduzeća i sustava infrastrukture. To razdoblje ekonomisti nazivaju Zlatnim razdobljem kapitalizma. SAD snažno su podupirale obnovu i razvitak Zapadne Europe ne samo provedbom Marshallova plana (European Recovery Programme, Europski program obnove) utemeljenog 3. travnja 1948. godine, nego i izravnim privatnim industrijskim ulaganjima. Zapadna Europa nije se bila branila i obranila oružjem, nego stvaranjem izdašnog i dinamičnog životnog prostora.
Četrdesetak godina nakon Sporazuma u Dunkerqueu došlo je do prestanka sovjetske opas-nosti i do nove grozničave europske utrke s vremenom. Dana 9. studenoga 1989. otvoren je Berlinski zid; 3. listopada 1990. godine ponovo je ujedinjena Njemačka; 25. prosinca 1991. dogovoreno je raspuštanje Sovjetskog Saveza; 15. siječnja 1992. godine zemlje EEZ priznale su Hrvatsku i Sloveniju kao suverene države; 7. veljače iste 1992. godine u Maas-trichtu je odlučeno, da se EEZ pretvori u Europsku uniju; dana 1. studenoga 1993. godine Sporazum iz Maastrichta stupio je na snagu; godine 1995. EU je donijela odluku o uvođenju eura kao zajedničkog novca; godine 1999. euro je postao obračunskom jedinicom; a 2002. godine euro je stupio u stvarni opticaj u obliku novčanica i kovanica.
U postupku preobrazbe EEZ u EU počela je borba za uključenje „novih“, istočnoeu-ropskih država u Uniju. One su se postupkom „tranzicije“ trebale kvalificirati za članstvo, ne više u EEZ, nego u Uniji, koja je unitarna politička tvorevina bez suverenosti. Unija je postala sredstvom transmisije hegemonije SAD nad Europom. Europska Unija kao opu-nomoćenica kapitala, koji ima zemljopisno, političko, vojno i ideološko uporište u SAD, sputava svoje narode, kako oni ne bi sami ili skupno „samoupravno“ poduzeli što treba, da promijene sadašnje srozavanje politike, gospodarstva, sigurnosti i života u Uniji te se počeli prilagođivati novom stanju u svijetu, koji je globalizacija vrste uzburkala.
Predloženim sporazumom SAD i EU nazvanim TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership, Prekooceansko trgovinsko i investicijsko ortaštvo), ako na nesreću bude prih-vaćen u Europi, EU bi trebala preuzeti obvezu da se neće reformirati, kako bi se prilagodila teškim okolnostima, u kojima europski narodi ljudski propadaju. Sadašnja politika EU kao nesuverenog političkog ustroja osim što upropaštava gospodarstva svojih naroda vodi podjeli Europe i izolaciji same Unije. Susjedstvo EU nije više Eurazija, nego Afrika, koja je politički, gospodarski i sigurnosno uzburkana te ljudski nepredvidljiva, dok politika SAD lebdi nad sadašnjim kaosom u cijeloj Africi.
Predloženi sporazum TTIP trebao bi smrznuti političku hegemoniju SAD nad narodima Unije. Taj bi sporazum bio prihvatljiv, a američka hegemonija bila bi podnošljiva, da se barem europsko gospodarstvo širi i da jača. Oprečno tomu, europsko gospodarstvo propada. Uz sadašnji buran i dramatičan dolazak azijskih i afričkih izbjeglica u EU gospodarska stagnacija uz povećanje pučanstva predstavlja opadanje. Europa se pretvara u „grobnicu svijeta“. Smrzavanje europske politike i sustavno propadanje gospodarstava EU otvara probleme – kakvih nije bilo i kakvih nije moglo biti u EEZ – između zemalja Unije i nje same. Nepotrebno se stvara netrpeljivost europskih građana ne samo prema SAD, nego i prema kapitalizmu, koji se od kapitalizma rada, proizvodnje i poduzetnosti Zlatnoga razdoblja izrodio u liberalni financijski kapitalizam. Zadnje što bi danas trebalo Europi i svijetu je stvaranje u Europi revolucijskog ozračja.
EU treba reformirati svoje unutarnje odnose. Ona se treba preobraziti u kontinent rada, proizvodnje i društvenog kapitala. Europa ne podnosi hegemoniju. U njoj samoj se hege-monija nije nikad mogla ustaliti. Zašto bi tako trebalo biti u vrijeme kad su i svijet i vrsta Homo sapiens već globalizirani? Odnosi unutar vrste trebaju se izgrađivati, a ne nametati. Naša vrsta je dinamična i kreativna.
Hrvatska je uoči Domovinskog rata imala veliku dragocjenost u društvenom kapitalu, koji se trebao pretvoriti u narodni. To je bila nakana izvornog Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. U prvom valu pretvorbe, prije nego što su tri vlade od konca 1991. godine izmjenama unakazile Zakon, golem broj građana uključio se u dioništvo. Kasnije uvedeni propisi odvratili su građane od namicanja dionica poduzeća, jer je uz ostalo Vlada u prosincu 1992. godine „uredbom sa snagom zakona“ podržavila polovicu svakog nepretvorenog poduzeća i neprivatizirani udio svakog pretvorenog poduzeća.
Banke i zdravstvene ustanove bile su izuzete od pretvorbe po izvornom zakonu od trav-nja 1991. godine. Banke su nakon privatne pljačke i državne sanacije privatizirane i prodane tuđim bankama. Zagrebačka banka nije bila ni opljačkana ni sanirana, ali je i ona prodana tuđoj banci. INA, Hrvatski telekom i drugi sustavi infrastrukture bili su u državnom vlasništvu, a država je „sanacijama“ i davanjem jamstava stekla udjele u mnogim poduzećima, kao što je bila većina brodogradilišta. S vremenom je hrvatska država svoje udjele u poduzećima budzašto prodala, najčešće u postupku „stečaja s restrukturiranjem“.
Tako je Hrvatska rasula svoje veliko društveno blago. Međutim, to se dogodilo i u zemljama EEZ-a, koje nisu imale društveni, nego državni kapital. Privatizacija se u zem-ljama EEZ-a provodila izravnom prodajom svih državnih poduzeća, čak i velikih mono-polističkih sustava infrastrukture, kao što su bili telekomunikacijske kuće, poduzeća za proizvodnju i distribuciju plina i električne energije te poduzeća za opskrbu vodom i za odvodnju.
Ako se uzme u obzir to, da se državni kapital u pojedinim zemljama EEZ-a mogao smatrati „društvenim“ gledajući s razine Zajednice, može se reći da je društveni, nacionalni kapital potpuno privatiziran i u Zapadnoj Europi. Države sad umjesto prijašnjeg bogatstva imaju samo dug. U Njemačkoj i Italiji još 1970. godine državno bogatstva bilo je jednako jednom godišnjem domaćem proizvodu, a privatno bogatstvo vrijedilo je samo dva odnosno tri godišnja domaća proizvoda. Godine 2010. privatno bogatstvo iznosilo je četiri odnosno čak sedam godišnjih proizvoda, a svaka od spomenutih država imala je javni dug u vrijednosti većoj od jednog domaćeg proizvoda.
Javnog kapitala u Europi više nema. Države su ostale bez pričuva i bez tekućih sredstava, a ne smiju se zaduživati kod svojih središnjih banaka. Sav kapital je u rukama privatnih osoba i on može svoj nagon za množenjem iskaljivati na bilo kojem mjestu na Zemljinoj plohi. Tako su životni prostor u RH i nacionalni životni prostori u EU ostali bez svojeg kapitala, a u privatni kapital se narodi ne mogu pouzdati. Odnošenje kapitala iz životnih prostora vodi siromašenju i umiranju država, koje narodi ipak trebaju.

5. NEOKONZERVATIVNA REVOLUCIJA U SAD,
VELIKA RECESIJA I STVARANJE NEREDA U SVIJETU

Amerika je bila zemlja osvajanja prostora otkad su u nju došli prvi engleski „presađeni“ puritanci. Vlasti u uspostavljenim prvim kolonijama, ali poslije i vlasti SAD poticale su useljavanje Europljana, koko bi novi siromašni doseljenici, koji su bili gladni obradljive zemlje, osvojili dodatan prostor za američku državu. S vremenom bi osvojena područja bila proglašavana saveznim državama i uključivana u američku političku zajednicu.
Udarac i preokret u širenju američkog državnog prostora bilo je izbijanje SAD na obalu Tihog oceana. Širenje je trebalo prestati ili ga je trebalo nastaviti preko mora. Nakon uspjelog rata protiv tad već jadnog španjolskog carstva 1898. godine, SAD nisu mogle dugo držati osvojene Filipine i Kubu pa im je od plijena ostao samo Porto Ricu, koji je još američki teritorij, ali nije i savezna država. Iako je bila postala najjačom gospodarskom silom svijeta, America zbog svoje zemljopisne izolacije nije imala snage za uspostavu pre-komorskog političkog carstva vojnim načinom.
Umjesto vojnog i političkog načina stvaranja utjecaja u svijetu i izvlačenja materijalne koristi SAD su pod demokratskim predsjednikom Woodrowom Wilsonom (1856.-1924.) nastojale iskoristiti svoju pobjedu u Prvome svjetskom ratu da „izvozom kapitala i demokracije“ osvajaju svijet. Taj pokušaj nije uspio, zbog odbijanja Ujedinjene Kraljevine i Francuske da svoje kolonije stave na tržište.
Drugi pokušaj američkog osvajanja svijeta napravio je predsjednik Franklin Roosevelt (1882.-1945.) u Drugome svjetskom ratu, ali je i taj pokušaj propao. Francuska i Ujedinjena Kraljevina otpustile su kolonije, ali je Sovjetski savez osvojio polovicu sjevernog svijeta i s vremenom uspostavio snažan politički utjecaj u nizu velikih nekomunističkih zemalja, u prvom redu u Indiji i Egiptu. Treći takav pokušaj napravio je (opet) demokratski predsje-dnik Bill Clinton (1946.-), ali se taj pokušaj rasplinuo prvobitno zbog općeg jačanja Kine i Indije, antiliberalne kontrarevolucije u Rusiji i blage islamističke revolucije u Turskoj.
Nakon svakoga od tih triju pokušaja osvajanja svijeta putem izvoza kapitala te izvoza demokracije, ideje ljudskih prava ili ideologije liberalizma kao sredstava potkopavanja tuđih država i slabljenja otpora kapitalu, republikanci su u SAD izazvali i svijetom proširili recesiju (1929.-1940., 1968.-1975. i 2008.-2015.), u kojoj bi se putem kredita i izmišljenih novih financijskih vrijednosti bogatstvo iz rada prelijevalo u slobodan kapital.
Svjež primjer tomu je vladavina 2001.-2009. godine republikanskog predsjednika Georgea W. Busha (1946.-), koji je utaman nastojao pokoriti svijet ne kao demokrati kapitalom i izvozom demokracije, nego politikom i oružjem. Georgea W. Busha na vlast su doveli neokonzervativci, koji su iz Bijele kuće izveli političku revoluciju, u globaliziranom svijetu (!) zaveli SAD u ratne pustolovine u Afganistanu i Iraku te upriličili strašnu financijsku krizu 2007./2008. godine i slijednu svjetsku Veliku recesiju koja još traje.
Neokonzervativci kojima pripadaju Dick Cheney (1914.-), Donald Rumsfeld (1932.-), Paul Wolfowitz (1943.-), da spomenem samo najpoznatije, imaju dugu političku tradiciju. Prvu posebnu, tijesno vezanu skupinu političkih aktivista, koji su poslije postali neokon-zervativcima, činili su trockistički intelektualci, koji su se kao mladi ljudi 1945. godine okupljali oko kasnije propale Socijalističke stranke pa poslije oko također propale Socijal-demokratske stranke SAD. Svi su bili rođeni oko 1920. godine i svi su odreda bili ruski ili istočnoeuropski Židovi, koji su bili pod utjecajem trockističke boljševičke struje u Sov-jetskom savezu. Oni su poslije suzbijanja trockizma u SSSR i uklanjanja Leona Trotskog nastavili svoje djelovanje u SAD.
Poslije propasti dviju političkih stranaka uz koje su se bili vezali, budući neokonzerva-tivci su se 1960. godine okupili oko svojega novog časopisa Commentary, koji otad uređuju otac i sin, Norman i John Podhoretz. Od dvadeset jednog izvornog „neokonzervativca“ devetnaestorica su bili istočnoeuropski Židovi. Tjednik Commentary glasilo je udruge Ame-rican Jewish Committee.
Ratne 1968. godine u SAD se kao odgovor na Rat u Vijetnamu javila Nova ljevica, koja je imala podlogu u američkom narodu i koja je s vremenom na vlast dovela Jimmyja Cartera (1924.-). Pojavom Nove ljevice američki trockisti ili, kako su sebe sprva sami nazivali, „lijevi antistaljinisti“ shvatili su da na ljevici više nema mjesta za njihovo djelovanje pa su se premjestili na krajnju desnicu i postali „neokonzervativcima“. Neokonzervativci su prodrli u Bijelu kuću već za predsjednika Richarda Nixona (1913.-1394.) i u njoj djelovali za predsjednika Ronalda Reagana (1911.-2004.), ali bez velikog uspjeha. Za predsjednika Georgea W. Busha oni su upravljali SAD. Pravljenje Velike recesije od 2008. godine bilo je posljedicom promašenog Rata protiv terora, za kojega se i prije izbijanja recesije obavljalo gomilanje slobodnog kapitala i zaduživanje rada. Stvaranje bogatstva putem domišljanja i prodaje bezvrijednih financijskih proizvoda bit je američkog financijskog kapitalizma. Za neokonzervativce je bitno da izvoze revoluciju bilo boljševičku pod okriljem Trotskog bilo liberalističku pod okriljem kapitala.
Nakon sloma neokonzervativne revolucije SAD su se našle u strategijskoj nedoumici. Sadašnji predsjednik SAD Barack Obama (1961.-) predsjednik je američke nacionalne nedoumice i balzam ili pomast za otvorene rane Amerike, od kojih je jedna crnačko pita-nje, koje je izborom „afroameričkog“ predsjednika bilo zataškano na osam godina.
Bez obzira na to navaljuje li slobodan svjetski kapital na mjesna tržišta uz uporabu ili bez uporabe američke vojne sile, sva mjesna tržišta, mjesna proizvodnja, mjesni kapital i mjesni narodi već su desetljećima daljinski ugroženi. Ta ugroza je poslije sloma sovjetskog bloka postala pogibeljnijom. Mnogi narodi izvan Zapadne Europe počeli su se odupirati toj ugrozi, kako bi za sebe spasili mjesni životni prostor.
Otpor naroda navali slobodnog kapitala i ideologije liberalizma te nastojanje države da zaštiti svoj narod i njegov životni prostor kažnjava se potkopavanjem države. Financij-skom kapitali-zmu, u kojemu se kapital množi mimo rada, proizvodnje i poduzetnosti, odgovara slaba država. Međutim, država koju je kapital oslabio ili čak oteo narodu kup-njom mjesne politike i domaćih nositelja vlasti postaje predmetom nasrtaja posebnih mje-snih interesa, koji nastoje državu prisvojiti za sebe pod izlikom obrane interesa cijelog mjesnog pučanstva. Slaba država, koju svatko nastoji prisvojiti, nije više od koristi ni kapi-talu.
U kakvom je stanju država ili u kakvo stanje ona može uskoro zapasti u zemljama kao što su Tajland, Kina, Filipini, Jemen, Somalija, Tunis, Alžir, Egipat, Libija, Sirija, Novi Irak, Nigerija, Kenija, Čad, Uganda, Južna Afrika, Burundi, sjevero-istok Indije, Afganistan, Rusija, Ukrajina, Turska, Makedonija, BiH, Francuska, Danska ili Njemačka? U kakvom su stanju SAD? Ne treba ni spominjati otvoreni politički pritisak ili pritisak gospodarskim sankcijama na Iran, Sjevernu Koreju, Rusiju, Njemačku, Mađarsku ili Grčku.
Pošast unutarnjih ratova koja je okužila nebrojene zemlje posebna je značajka ne samo našeg vremena, nego prvobitno prezrelog financijskog kapitalizma. Takve pojave prije globalizacije svijeta i vrste nije bilo. Iskustvo širenja i produbljivanja sadašnjeg kaosa u svijetu, ali i uspjeh otpora kapitalu nekih velikih zemalja starih, povijesnih naroda donijeli su dovoljno iskustvo, na temelju kojega bi SAD kao država mogle uvidjeti, da trebaju pre-stati služiti kao zemljopisno, političko i vojno uporište kapitala. SAD trebaju u svojem vlastitom interesu odbaciti i strategiju osvajanja svijeta izvozom kapitala i demokracije, ali i strategiju dominacije u svijetu uporabom politike i sile. Državi i narodu daleko najjačeg gospodarstva svijeta najviše bi nosila ravnopravna suradnja.

6. HRVATSKA POD HEGEMONIJOM EUROPSKE UNIJE

Stanje u hrvatskom životnom prostoru stalno slabi, a narod u njemu i dalje propada. To je sažeto „izvješće o stanju nacije“ poslije dvadeset pet godina trajanja obnovljene hrvatske dr-žave. Država i narod bi se trebali hitno uhvatiti u koštac s propadanjem i početi obnavljati hrvatski životni prostor, da bi u njemu ljudi mogli živjeti i napredovati te da iz njega ne bi trebali bježati.
Međutim, država i narod sad ništa ne poduzimaju. Oni bi nešto poduzeli, ali ne mogu i ne smiju poduzeti ništa, što bi za narod i za Život trebalo poduzeti. Hrvatska država nije samostalna, a narod nije slobodan. Hrvatska i hrvatski narod našli su se svojom voljom pod dvoslojnom hegemonijom: RH je pod političkom i gospodarskom hegemonijom EU, a EU je pod istom takvom hegemonijom SAD. Dodatno, ni SAD nisu slobodna politička zajednica. One su u vlasti svjetskog slobodnog kapitala i one mu služe svojom političkom, gospodarskom i vojnom silom.
Ovisnost Hrvatske kao političke zajednice označena je blagom riječju „hegemonija“, jer je RH nominalno suverena država. Ona je članica UN, ali je kao da i nije. Uporabljena je upravo riječ „hegemonija“, iako su RH i nad njom EU dio neformalnog carstva svjetskog kapi-tala, pobliže gospodarskog carstva, koje osim EU uz SAD okuplja i neke druge njima politički podložne zemlje svijeta.
U ekonomskom imperijalizmu vojnu prisilu zamjenjuje gospodarsko nasilje. Carstva su vla-dala tuđim tržištima i platnim prometom putem nadzora nad uvozom i izvozom robe te ulaganjem kapitala. Kasnije je sredstvima nadzora dodano bankovno poslovanje. Za nepo-sluh u vođenju vanjske i unutarnje politike periferija carstva kažnjavala se ustezanjem ulaga-nja i zabranom izvoza proizvoda u jezgru carstva. Suvremena carstva su po naravi gospodarska, jer je u povezivanju gospodarstava periferije carstva i njegove jezgre kapitalizam mnogo učinkovitiji, od bilo kojeg prethodnog način proizvodnje. Međutim, u globaliziranom svijetu s dinamičnom razmjenom novca, robe i usluga svaka zemlja mora imati svoju vanjsku politiku, jer nijedno državno pitanje nije samo unutarnje.
U uspostavljenoj hegemoniji Bruxelles kolotečno, putem procedura upravlja Hrvatskom i drugim članicama Unije, koje taj postupak smatraju legitimnim i prihvatljivim. He-gemonija je utkana u svakodnevnu društvenu i životnu zbilju. Periferija Unije voljno se podlaže pravilima hegemonije, koje se smatra prirodnima. Unija raspolaže liberalizmom kao znatnom ideološkom silom, koja je mnogim mjesnim vlastima ne samo prihvatljiva, nego i privlačna. Sve zemlje Unije tobože imaju iste ljudske vrijednosti, političke ideale i politiku.
Sadašnja hegemonija SAD nad EU nastavak je hegemonije SAD, koja je bila uspostavljena poslije Drugoga svjetskog rata i koja je bila zamijenila dvostoljetnu europsku dominaciju nad svijetom. SAD su stekle svoje poslijeratnu hegemoniju naglo tijekom rata, koji nisu one zapodjenule. Pod američkom hegemonijom na Zapadu u vrijeme Hladnoga rata našle su se najrazvijenije zemlje svijeta, koje su svojom krivnjom teško stradale u ratu. Posebnost te hegemonije bila je u tome, što su SAD bile uvidjele da imaju zajednički interes s Europom. Osim što su joj pružile zaštitu SAD su Europi dale i pomoć u novcu, hrani i izravnim industrijskim ulaganjima. SAD su poticale stvaranje unutarnjeg „klasnog“ konsenzusa, posebice u Njemačkoj, koja je učas ponovo pretvorena u državu. Socijaldemokrati i demokršćani bili su uspostavili suglasje u bitnim nacionalnim pitanjima, a u Njemačkoj koja je postala osjetljiva na socijalna pitanja uvedeno je i suodlučivanje u poslovanju srednjih i velikih poduzeća.
Diljem Europe došlo je do nezapamćenog gospodarskog rasta; stvorena je socijalna dr-žava; učvršćena je demokracija; kapitalizam je dobio „ljudsko lice“. U većini zemalja Eu-rope sredstva Marshallova programa obnove iskorištena su za obnovu i za jačanje gospo-darstva, a Francuska je svoja sredstva rabila za financiranje kolonijalnih ratova. U Hlad-nom ratu SAD su trebale Europu, koliko je i Europa trebala njih. Silom prilika kapitalizam je postao sustavom proizvodnje, koji je nosio dobrobiti zemljama, narodima i ljudima.
Međutim, prestankom Hladnog rata američka „hegemonija za ljude“ promijenila je ćud. Kapital i kapitalizam nisu se više morali dodvoravati državama i narodima. Kapitalisti su počeli voditi račun samo o svojim probitcima, a SAD su postale njihovim uporištem i sredstvom. Socijaldemokratski/demokršćanski konsenzus i socijalna osjetljivost države pretvorili su se preko noći u liberalističku bezobzirnost prema narodima, državi i ljudima. EU je postala zajednica kapitalista i poslodavaca. Ljudi Europe prestali su biti graditeljima i postali su najamnim nadmetateljima u tržišnom postupku iscrpljivanja viška vrijednosti iz rada i znanja ljudi. Unija zbog toga propada.
Po američkom diktatu ili po prijateljskom uvjeravanju EEZ je pretvorena u Europsku uniju, koja se sama instrumentalizirala i pretvorila u tržišnu tamnicu naroda, koji su bili pohrlili u EEZ. Unija kao centralizirana politička tvorevina bez suverenosti – SAD od-govara da Unija i dalje bude bez suverenosti – Unija je postala sredstvom transmisije hege-monije. To se najbolje pokazalo podložničkim prihvaćanjem gospodarskih sankcija protiv Ruske Federacije, koje su predložile SAD te koje su same protiv volje i interesa EU izazvale političku i sigurnosnu krizu u Ukrajini. Temeljna značajka hegemonije je to, da periferija ne vodi svoju vanjsku politiku, nego politiku hegemona.
Da je u Europi dobro, da europskim narodima ide dobro i da je nastavljen gospodarski zamah kakvim je Europe bila obnovljena, američka hegemonija ne bi bila veliko zlo. Me-đutim, Europa je u nevolji. Izgubila je američku zaštitu, a nije postavila svoju. Potpuna urbaniziranost skučena prostora zahtijeva stalan gospodarski rast i visok prihod radnika. Teret održavanja infrastrukture pada na sve manji broj sposobnih pleća. Opaka i neželjena imigracija smanjuje prosječnu proizvodnost rada. Europa gubi izvorno pučanstvo i pret-vara se u „lonac u kojemu se ne stvara slitina“. EU dobiva pučanstvo, koje ne donosi rast. Europa je iscrpila industrijske sirovine i većinu neobnovljivih energetskih izvora, a za ob-novljive ima razmjerno skučen prostor. Europa ima razmjerno malo kapitala koji je vezan uz životni prostor pa je ovisna prvobitno o znanju, poduzetnosti i radu, a hegemonija ka-pitala joj ne dopušta da slobodno rabi svoje sposobnosti. Europa je najmanji kontinent i još je podijeljena hegemonijom nad EU.
Nema kontinenta svijeta, koji sad ima manje nade od Europe, a nema zemlje u EU koja je u težem stanju od Hrvatske. Za preinaku propadanja u uspon Europa se treba osloboditi. Europu će osloboditi njezini narodi. U tomu bi im mogli pomoći i drugi narodi, na koje također vrebaju kapital, kapitalizam, svjetsko tržište i liberalizam. Europa može u sebi obnoviti nadu.

7. GUŠENJE SVJETSKOG NEREDA
I USPOSTAVA GLOBALNE MREŽE ŽIVOTNIH PROSTORA

Za Hladnoga rata na sjevernom polusvodu Zemlje bile su dvije razlučene hegemonije, ali je na južnom bilo mnoštvo slabih zemalja u razvitku. Veselje zapadnih ljudi zbog nestanka prijeteće sovjetske hegemonije bilo je kratkotrajno. Umjesto priželjkivanoga novog svjets-kog poretka u svijet se uvukao kaos ili nered i to upravo u vrijeme svršetka postupka glo-balizacije naše vrste.
Svijet nije u ratnom stanju, ali su u ratnom stanju nebrojene zemlje svijeta. Nastalo stanje je bez prethodnog primjera: desetljećima ne ratuje nijedan par zemalja, ali bukte građanski ratovi, koji su pravilo, a ne izuzetci. Razlog nastalom stanju je to, što je kapital nesposoban stvoriti i održavati svjetski poredak gospodarskim sredstvima te što je u svojoj beskrajnoj vlastoljubljivosti oslabio države, koje su političkim sredstvima oduvijek održavale mjesni poredak. Sad nema ni mjesne vlasti ni svjetskog poretka. Kapital ima svjetsku vlast bez poretka, a države nemaju vlast, a imaju nered.
Narodi diljem svijeta smatraju da nemaju državu ili da je ona toliko slaba, da ne može obavljati politički posao, koji danas u svijetu nitko ne obavlja. Svjetski kaos je posljedica zatora politike. Navedene su dvije bitne značajke države, kojoj je politika jedina zadaća: (1) pučanstvo treba skupno osjećati da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti te (2) pučanstvo čini zajednicu, u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti. Nijedan narod tako ne vidi svoju tobožnju državu. Država mu ništa ne pruža, čak ni prigodu da svojim naporom izgradi primjeren životni prostor.
Kapital je namjerno i sustavno slabio državu do donje granice njezine izdašnosti za ka-pital, koja je daleko ispod granice izdašnosti države za njezino pučanstvo. Država je danas toliko slaba, da je kapital više ne može spasiti. To mogu učiniti samo narodi, ako se prih-vate posla spašavanja države. Međutim, u nastalom stanju u nebrojenim zemljama mnoge mjesne snage i posebni interesi nastoje se dokopati slabe države, kako bi je iskoristili za svoje probitke. Uspjele te snage ili ne uspjele u osvajanju slabe države, svakim takvim nas-tojanjem nered se u svijetu širi i dubi.
Za uklanjanje ili gušenje svjetskog nereda potrebno je hitno jačanje države. Novi etatizam i nova vrsta države neće biti upereni protiv građana ili sudionika u proizvodnji životnog prostora, nego protiv kapitala i ostalih klasnih snaga, ali i protiv mjesnih posebnih interesa i vjerskih ili ideologijama zadojenih snaga. Dobre primjere osposobljivanja države i državne brige za graditelje životnog prostora danas ne pružaju „zapadne“ zemlje, nego Indija, Kina, Turska i Rusija. Narodi u kojima se država oporavlja trebali bi zatomiti vlas-toljubljivost i pomagati ostalim narodima da im se pridruže uklanjanjem kaosa unutar sebe.
Kaos se mora ukloniti, jer se vrsta neće moći prilagođivati sadašnjim ili još težim okol-nostima, koje sad nisu pod nadzorom razbora i dobra. Opstanka vrsta nema bez prila-godbe okolnostima koje se neprestance mijenjaju. Uz gušenje i uklanjanje kaosa kakav vrsta nije iskusila u mirno doba potrebno je i jamčiti najmanji potreban gospodarski rast, koji nameću visoka urbaniziranost i sve veće usredotočenje pučanstva čak i u pojedine dijelove iste zemlje. Potreban rast se u kaosu ne da ostvariti, ali uklanjanje kaosa nije dovoljan uvjet za gospodarski rast. Za izbavljenje vrste iz kaosa bit će potrebni pomoć mnogim narodima koji sami organiziraju životni prostor, ali i suradnja među životnim prostorima. U tom će zahvatu vrste vidnu ulogu imati obnovljena država, ali narodi ne smiju dopustiti da ona bude sredstvo vladanja ljudima. Čemu vlast, ako je joj je svrha samo vladanje zajednicama koje bi trebale proizvoditi životni prostor? Država će biti nužno sredstvo zaštite ljudi i prostora, ali i vezanja kapitala za prostor i rad. Država će služiti zajednici.
Nered koji su kapital i kapitalizam stvorili u netom globaliziranom svijetu unutar globa-lizirane vrste Homo sapiens isključuju i kapitalizam kao najviši stupanj civilizacije, ali i civili-zaciju kao pristup uređenju društva, kojim se vlast otima zajednici i iznosi iz nje. Nositelji vlasti uvijek su rabili silu za otimanje vlasti zajednici, za zadržavanje vlasti u privatnim ili skrivenim rukama i za vezanje vlasti uz imovinu, a ne uz zajednicu. Unutarnji i vanjski militarizam bitne su značajke civilizacije. Militarizmu treba doći i dolazi kraj. Danas vojnu silu voljno i rado rabe samo tri države – SAD, UK i Izrael. To su ujedno zemlje najvećeg usredotočenja kapitala. Zadojenost tih zemalja militarizmom potiče u stvorenom svjetskom kaosu mjesne posebne interese te neke ideološke i vjerske skupine, da se i oni prihvate oružja, nasilja, razaranja zajednica, genocida i protjerivanja pučanstva. Oružje naroda ne treba biti upereno na druge narode, nego na neprijatelje mjesnog zajedništva, koje je potrebno za proizvodnju životnog prostora, za stvaranje svjetske mreže suradnje životnih prostora i konačno za prilagodbu i opstanak vrste. Evolucija koja će vrstu povesti iz sada-šnjeg kapitalističkog kaosa u potpunu svjetsku mrežnu suradnju životnih prostora ne smije i ne može ostati na jednoj zemlji. Zamjena za sadašnji kapitalistički nered nije nikakav svjetski poredak, nego opća izgradnja životnih prostora i uspostava mreže suradnje među tim prostorima.
Stvaranje mreže životnih prostora u potpuno globaliziranom svijetu i unutar globalne vrste nije utopija, nego nužda. Ono ima izvrstan prethodni uzorak ili presedan u ocrtanoj izgra-dnji životnog prostora u Zapadnoj Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Taj presedan je s razlogom nazvan Zlatnim razdobljem kapitalizma. Svaki narod Zapadne Europe trsio se u vrlo teškim okolnostima da izgradi vlastiti životni prostor, ali je bila uspostavljena i svesrdna i izdašna suradnja naroda ili životnih prostora. SAD su obilno pomagale narode Zapadne Europe, jer su uvidjele skupni interes zapadnog svijeta, koji je bio uistinu ugrožen od sov-jetskog carstva. Slobodni narodi Zapada u tom su vremenu pomagali i napor ljudi u SFRJ, koji su se bili oslobodili sovjetske hegemonije, da izgrade samoupravu i nakupe društveni kapi-tal.
Uviđanje ugroze i Zapada i kapitalizma navelo je narode i države Zapada na suradnju i uzajamnost, a SAD na pružanje sve potrebne pomoći Europi. Ta suradnja je istinabog uminula sa sovjetskom opasnošću. Danas je, međutim, cijela vrsta Homo sapiens izložena ugrozi, koja nikad neće minuti i na koju narodi, države i vrsta trebaju odgovoriti stvara-njem pune svjetske mreže suradnje.
Treba početi stvarati Zlatno razdoblje vrste.

8. IZGUBLJENA HRVATSKA POLITIKA
I IZGRADNJA ŽIVOTNOG PROSTORA RH

Po sadašnjoj skrbi za vlastitu državu čini se, da je državotvornost Hrvata iscrpljena obno-vom hrvatske države 1991. godine. Oni se ne trse oko uzgoja i njege države, kako bi ona bila sposobnom pomoći ljudima da izgrađuju životni prostor, iz kojega se brane i štite dr-žava i život u njoj. Bit i srž svakog društva je u Životu, a država može i treba pomoći da se u narodu Život množi, njeguje i štiti. Uzajamnost djelovanja države i životnog prostora je plod nastojanja ljudi i naroda.
Po stanju u državi i stanju naroda čini se, da su Hrvati poslije vojno-redarstvene akcije Oluja dignuli ruke od svoje države i da su nju uzeli kao mrtav ures. Zadovoljni su što im je država priznata te što imaju grb, zastavu i himnu, koja ocrtava njihovu zemlju kao lijepu i dragu. Izostala je skupna, narodna briga za državu. U nas je sve postalo osobnim pitanjem. Sve je privatno ili skriveno. U Hrvatskoj je privatizirana i politika, koja bi trebala biti jav-nim poslom, koji bi uključio brigu za državu i zaštitu države.
Država nije stvar. Ona je živ organizam. Kroz nju se sažima ukupno ljudsko djelovanje putem mreža društvenog utjecaja: politike, gospodarstva, zaštite i kulture. Hrvatska i hr-vatski narod izgubili su politiku, a bez politike sve u zemlji propada. Politika je javna, sku-pna briga za skupno dobro. Politika je javno usklađivanje raznorodnih interesa u narodu ili na prostoru, pri čemu se svakom interesu dodjeljuje utjecaj razmjeran njegovu prinosu bogatstvu naroda. Bez javne brige za skupno dobro sve u društvu slabi.
Prva značajka slabog stanja je to, što Hrvatska već dugo gubi pučanstvo i što ga gubi na takav način, da je ostala bez cvijeta, probranog dijela ili elite društva. Nakon povijesnih udaraca na cvijet hrvatskog naroda u Bečkom novom mjestu 1671. godine, poslije Hr-vatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, u Prvome svjetskom ratu, u Kerestincu 1941. godi-ne, na Glamočkom Polju i Sutjesci 1943. godine, u Dravogradu i na Križnom putu 1945. godine te za Masovnog pokreta 1971. godine Hrvatska je u domaćim političkim procesima poslije Oluje ostala bez probranog političkog sloja. Hrvatska ima puk raspršen u samo-brižne pojedince, koji zatomljuju i ne pokazuju smisao za javno dobro ni volju i sposob-nost za predvodništvo. Tako nije samo u politici, nego i u zaštiti, gospodarstvu i kulturi.
Politika je privatizirana od stranaka, stranačkih vođa i njihovih financijskih pokrovitelja. Kultura je gotovo potpuno provincijalizirana. Poduzetnici se iscrpljuju u samosnalaženju i zadovoljavaju sitnim dobitcima. Zaštita trpi nebrigu. Vjerski prvaci se skrivaju u ekumeni-zmu i svojom stručnošću u sebi zatiru ljudsko nadahnuće.
Narod je ostao bez elite, probranog sloja ili cvijeta društva pa neće biti u stanju preok-renuti sebi na dobro potrebnu demografsku dopunu putem useljavanja. Doseljenici – čak ni Hrvati iz Bosne i Hercegovine – neće imati prigodu slijediti domaće predvodnike u no-voj domovini, nego će i dalje pristajati uz svoje uzore i načela iz starog zavičaja. Useljavanje u zemlju bez domaćeg predvodništva produbit će stare podjele i stvoriti nove, a Hrvati još nisu nadvladali staru podjelu od prije Drugoga svjetskog rata na građanske liberale, naci-onaliste i komuniste. Bez domaćeg predvodništva nema ni integracije došljaka, a kamoli njihove asimilacije. U zemlji bez predvodništva mudro je da svatko slijedi sam sebe. U dog-ledno vrijeme, ako se narod ne probudi, Hrvatska će se pretvoriti u „gospodarsku krajinu“ Europske unije.
Naše stanje obilježeno je siromaštvom države i naroda; problematičnošću zakonodav-nog, pravosudnog i kaznenog sustava; korupcijom i otimačinom javnog bogatstva, kao načinima vođenja politike i poslovanja; općim neznanjem, nerazumijevanjem politike i izostankom prosudbe o posljedicama sadašnjeg stanja države i naroda; jadnom i štetnom ulogom javnih medija, koji u nedostatku politike i uz propadanje gospodarstva prave vijesti od beznačajnih događaja te sami proizvode politiku. Povrh svega, političke stranke i mediji održavaju i produbljuju stare političke i ideološke podjele u narodu.
Pred narodom i državom stoji teška i dugotrajna potraga za propuštenom i izgubljenom nacionalnom politikom te naporan posao naknadne, usiljene i užurbane izgradnje hrvats-kog životnog prostora. Zemljopisni prostor, čak i da je sav u hrvatskom privatnom ili jav-nom vlasništvu, sam po sebi nema vrijednost. Zemljopisni prostor ima vrijednost samo po tomu, što ljudi na njemu ili od njega naprave. Za proizvodnju životnog prostora – po-litičkog, gospodarskog, sigurnosnog, kulturnog – presudno su važni znanje i tehnologija te poduzetnost i organizacijske sposobnosti ljudi. Hrvati se moraju na najširoj osnovi primiti učenja za stjecanje i uporabljivog i općeg znanja. Država treba povesti sustavnu brigu za nakupljanje suvremene tehnologije. Ljudi se moraju odlučiti i pokrenuti za stvaranje održ-ljivih poslovnih sustava i organizacija i u tome tražiti pomoć razvijenih prijateljskih naroda.
Međutim, prijeka zadaća naroda je prisiliti političare da državu pretvore u njegovu or-takinju na poslu obnove i preporoda narodnog života. Država mora početi voditi narodnu monetarnu politiku; mora izgraditi potrebnu fizičku i društvenu infrastrukturu za stvaranje zamaha u proizvodnji hrane; treba pritegnuti zakonodavni, pravosudni i kazneni sustav, kako bi se u Hrvatskoj obnovila pravna izvjesnost i kako u njoj ne bi bilo na pretek sud-benih pokajnika i nekažnjenih zločina; treba odlučno iskorijeniti političku i poslovnu ko-rupciju i otimačinu, kako bi ljudi stekli vjeru da se isplati raditi za skupno dobro. U Hr-vatskoj nema skupnog dobra, a puk jedino od njega živi. Takozvana socijalna osjetljivost se očituje u dobrim, potpunim i strogim zakonima. Ukratko, narod treba natjerati političare da učine to, da se država bavi politikom za narod i s narodom. Hrvatska država kakva je sad postaje grobom hrvatskoga naroda. Svojim odlučnim djelovanjem narod u Hrvatskoj treba izgraditi veleban životni prostor, a ne u njoj sam kopati svoj grob.
Narod treba nacionalizirati politiku i u nju slati samo ljude koji žele raditi za skupno dobro. Hrvatski narod nije često bio u teškom stanju, u kakvomu je sad, čak ni dok je živio u tuđim državama ili u više njih u isto vrijeme. Sad mu je teško u vlastitoj državi. Međutim, nebrojenim narodima je teško u njihovim vlastitim državama, jer su kapital, kapitalizam, svjetsko tržište i liberalizam potkopali sve države i učinili ih za narod neuporabljivima. Novi zamah hrvatskog naroda za uređenje vlastite države i za izgradnju vlastitog životnog prostora dio je ljudskog posla, koji čeka cijelu vrstu Homo sapiens. To što čeka hrvatski narod u njegovoj državi je ljudski, a ne sizifski posao. Na tom poslu Hrvati moraju obnoviti predvodnički politički, poslovni, znanstveni i kulturni sloj.

9. POLITIČKO BUĐENJE
ZA DOMOVINSKU MOBILIZACIJU

Republika Hrvatska zapuštena je država sa zapuštenom zemljom i ojađenim narodom. Narod je toliko pritisnut hrvatskim i europskim političkim sustavom, a ljudi toliko zaoku-pljenim dnevnom zbiljom, da se narod kao cjelina povukao iz državne politike. Hrvatski narod, kojega je geopolitički položaj njegova povijesnog zemljopisnog prostora učinio političkim narodom par excellence, sad se kani politike, koju je u dobroj volji bio prepustio političkom pokretu, koji ga je uspjelo poveo u borbu za izbavljenje iz Jugoslavije.
Poslije slamanja pobune hrvatskih Srba u vojno-redarstvenoj akciji Oluja oslobodilački pokret HDZ pretvorio se u političku stranku, kojoj je postalo svrhom – kao i svakoj poli-tičkoj stranci – da jedna obilježena skupina ljudi vlada narodom i državom. Poslije smrti svojeg utemeljitelja dr. Franje Tuđmana narodni pokret koji se urušio u stranku izgubio je i tako zamišljenu vlast. U vladanje zemljom i narodom uključile su se i druge stranke „sitnog zuba“, kako bi i druge obilježene skupine ljudi samoživo sudjelovale u prisvajanju narodnog bogatstva i rada. Narod je sad isključen iz državne politike, ali zazire od toga da se u nju nasilno vrati. U svemu je najgore to, što prvaci hrvatskih političkih stranaka, koje su dosad okušale slast vlasti, smatraju da je njihovo vlastohlepno držanje uredno i zakonito te što ne uviđaju da je sadašnje političko stanje neprihvatljivo hrvatskom narodu i zato neodržljivo.
U političkom stanju kakvo se zavuklo u našu zemlju neizbježno je izravno uključenje naroda u državnu politiku. U hrvatskom političkom čekanju i oklijevanju jedino je pitanje, kako će se narod vratiti politici. Stanje naroda i stanje u zemlji su takvi, da narod mora izravno stupiti u državnu politiku, ako ne želi skupno živ poći u hrvatski politički krema-torij ili ako ne želi jedinačno napuštati domovinu, a da potom Hrvati koji ostanu u domo-vini prestanu biti većinskim narodom.
Hrvatskom sad solidarno, uzajamno i naizmjence vladaju političke stranke, koje hoće samo vlast u zemlji i nad narodom. Hoće vlast za sebe i za svoje pokrovitelje. One se međusobno razlučuju putem tobožnjeg „svjetonazora“, ideologije ili političke doktrine, koje nalaze u katalozima zastarjelih političkih doktrina, kakvima su socijalna demokracija ili demokršćanstvo. Sve uvriježene europske i hrvatske političke stranke u stvari su liberalne i liberalističke, jer su u najmu kapitala i kapitalizma. Političke stranke se na izborima nude glasačima samo putem međusobnog razlučivanja. Međusobno razlučivanje, a ne politička ideja za život naroda je to, što nosi moguću pobjedu na izborima. U Hrvatskoj ususret izborima sad se nude i različito obilježene stranačke koalicije, u kojima se zatomljuje čak i „svjetonazor“ ili ideologija, koji u koaliciji prestaju biti sredstvom razlučivanja.
Međutim, to što ljudima treba ponuditi je samo ideja ili zamisao za ljude, za vrstu i za život na zadanom prostoru i to bez ikakva razlučivanja ili diferencijacije, jer razlučivanje je sredstvo vlasti, a nad narodom ne bi trebalo i ne smije biti vlasti. Sad vlast služi samo zato, da se netko bogati – netko drugi, a ne narod. Ipak, narod je jedina prava vlast. To što narodu, koji se zatekao u sadašnjem teškom stanju treba nije vlast, nego briga i predvodniš-tvo. Narodu treba predvodništvo s pravom idejom za život naroda u njegovoj domovini. Jednom narodu, koji na svojem zemljopisnom prostoru stvara životni prostor, potrebna je jedna ideja. To je ideja za život, a ne za vlast.
Nasušno je potrebno narodu prikazati ideju za njegovo političko buđenje i za njegovu potpunu političku mobilizaciju. Pred narodom treba sažeti hrvatsko dvadeset petogodišnje političko iskustvo. Ideja treba istovremeno probuditi narod i razbuditi dosadašnje nositelje vlasti. Ona treba biti nacionalnom, domovinskom uzbunom, jer je za propadanje narodu ostalo vrlo kratko vrijeme, poslije kojega narod može propasti. Vrijeme čekanja i oklijevanja za narod je na isteku.
Politički procesi posljednje dvije godine pokazali su da se kroz politički sustav, kroz hrvatski stranački ustroj i posebice kroz izborni sustav ne može do podizanja glasa u Sa-boru probiti nijedna stranka koja će donijeti ideju domovinskog spašavanja Hrvatske, oporavka naroda i procvata gospodarstva. Za to je postajala prava prigoda sredinom saziva Sabora 2011.-2015. godine, kad je stupanj prihvaćanja dviju najvećih stranaka u Hrvatskoj bio toliko nizak, da su zajedno imale odobravanje samo 35% građana.
Međutim, i otad utemeljene stranke razlučivale su se od postojećih i novoutemeljenih stranaka novim, dodatnim, još užim, diferenciranjem i uz postojeći izborni sustav od sebe udaljile silno pučko izborno tijelo, koje čeka opću ideju za svoj spas i za spasenje Hrvatske. Jedan izuzetak bio je „uspjeh“ nezavisne liste za mjesne izbore u Zagrebu 2013. godine, ali to je uistinu bio neponovljiv mjesni izuzetak.
Pravi način ljudske i domovinske mobilizacije naroda pokazala je inicijativa udruge gra-đana U ime obitelji, koja je bila sračunata na ustavno određivanje braka kao zajednice koju zasnivaju jedan muškarac i jedna žena. Akcija je istinabog bila vezana uz jedno jedino pi-tanje narodnog života, koje je – koliko god je ono važno – ipak samo jedno pitanje. Me-đutim, ta inicijativa je pokazala (1) da nastojanje za spas naroda treba doći od novog pok-reta, a ne od novih naprečac utemeljenih ili zatečenih, vlašću iskvarenih stranaka i (2) da treba djelovati mimo izlišnog saborskog zakonodavnog organizma.
Hrvatskoj je potreban pokret ili udruga za preobrazbu političkog, gospodarskog i ljudskog života u Hrvatskoj, koji će se obraćati samo narodu ili referendumskom glasač-kom tijelu i to samo pitanjima i zamislima, koji obuhvaćaju život i dobrobiti cijelog naroda te određivanje i provedbu državne politike.
Pri pozivu narodu u svrhu njegova političkog buđenja i njegove domovinske mobilizacije ne treba zazirati od zloćudno ozloglašenog populizma. Populizam je uz sadašnje stanje naroda i u sadašnjem stanju u državi jedini i pravi način obraćanja pučanstvu, koje je jedno i koje treba jednu, ali pravu ideju za izlazak iz narodnih i državnih nevolja. Populizam ne trpe ideološke i političke sile, koje doslovce žele „dijeliti narod, kako bi njime vladali“. Stranke se međusobno i razlučuju, kako bi dijelile narod, i njime naizmjence vladale, što im dopušta hrvatski izborni sustav postignut dosluhom političkih stranaka, koje žele dijeliti narod i njime vladati. Koja im korist od toga!
Cio narod množi, stvara, dograđuje i bogati životni prostor. Tko se usuđuje pred naro-dom svojatati zaslugu stvaranja životnog prostora za jedan cijeli povijesni narod? Taj tko ispovijeda da radi za dobro naroda i tko narodu iz ruku uzima vlast pod izlikom da kani nešto napravi za narod, trebao bi se i sam obraćati cijelom narodu. Stoga je pravo da nove narodne snage – koje uistinu nastoje preobraziti hrvatski životni prostor kako bi se u nje-mu dalo živjeti i kako iz njega ljudi ne bi trebali bježati – iznose ne samo populizam, nego i nacionalizam. Kad narod sastavljaju svi ljudi koje se zateknu na jednom prostoru i koji na tom prostoru skupno stvaraju životni prostor, nema zla u nacionalizmu, koji je jednom zauvijek rekao „Zbogom, oružje!“. To nije učinio ni liberalizam, koji je posebno u naše dane odan militarizmu. Danas narodi ne ratuju. Ratuju klase i vjere, u koje spadaju kapitalisti odnosno liberali.
Od uspostavljenih „parlamentarnih“ političkih stranaka ne može se očekivati da preob-raze Hrvatsku u tolikoj mjeri da u njoj prestane propadanje svega što propasti može, uk-ljučujući i narod. One nisu u stanju mobilizirati narod. One čak zaziru od domovinske mobilizacije naroda. Narod u pokretu se ne može podijeliti. Stoga narod treba probuditi i pokrenuti iznošenjem istine o stanju države i naroda te nenasilnim djelovanjem izvan par-lamentarnog sustava rabeći prvobitno ustavnu demokratsku mogućnost izravnog odluči-vanja o narodnim poslovima putem referenduma. Prvim slijedećim općim referendumom treba dotjerati zakon o referendumu, kao izravnom izražaju političke volje naroda.
Snage koje se protive populizmu i nacionalizmu ujedno se protive obvezujućem refe-rendumu. Nada i pouzdanje hrvatskog naroda nisu u strankama, nego u njegovoj snazi i u njegovoj mogućnosti izravnog očitovanja političke volje.

10. HRVATSKA POLITIČKA MISAO
ZA HRVATSKU, EUROPU I SVIJET

Hrvatska povijesna politička misao izgrađivala se od Ljudevita Posavskoga preko Bene Kotruljevića, Frane Petrića i Jurja Križanića preko Krste Frankopana Brinjskoga, Petra Zrinskoga i Krste Frankopana preko Ante Starčevića i braće Radića do Josipa Broza, Hr-vatskog proljeća i Franje Tuđmana te poslije njega. Ta je misao nastala i neprekidno se razvijala i učvršćivala na prostoru u procjepu između dvaju velikih političkih svjetova, koji su se podizali, međusobno sudarali, sahnuli, podizali se u novim parovima sve dok nisu počeli iščezavati u globaliziranom svijetu. U globaliziranoj vrsti ne može se podignuti ni jedan novi par velikih političkih svjetova. U vrsti više nema procjepa; vrstom vlada nepre-kidnost.
Temeljne zasade hrvatske političke misli su samouprava i nesvrstavanje naroda, a Josip Broz kao Hrvat tomu je dodao i izvornu zamisao „društvenog kapitala“. Samouprava i nesvrstavanje kao zasade hrvatske političke misli nastale su u traženju izlaza u sudaru poli-tičkih velesila na hrvatskom povijesnom prostoru. One su proizvod hrvatskog povijesnog prostora i hrvatskog naroda, kojega je zapala muka da na svjetskoj vjetrometini izgrađuje svoj životni prostor. Hrvatska politička misao prava je slika relativnosti ili odnošajnosti zemljopisnog prostora: prostor je to što ljudi od njega naprave. Hrvati su na svojem pros-toru iskovali i političku misao. Danas su svi narodi na svjetskoj vjetrometini.
Nova zasada potrebe nakupljanja „društvenog kapitala“ nastala je u stisci na hrvatskom povijesnom prostoru, koja nije bila izazvana sudarom samo političkih, nego i ideoloških sustava. Hrvati su poslije Drugoga svjetskog rata shvatili to, što ostali narodi istom sad počinju shvaćati, a to je da osim privatnog i javnog ili državnog kapitala treba prvobitno postojati društveni kapital, koji će biti vezan uz zemljopisni prostor i rad odnosno uz ži-votni prostor.
U globaliziranom svijetu ni na jednom dijelu Zemljine kugle nema više sudara para svjets-kih političkih velesila. Sve su političke sile nejake za vladanje globaliziranim svijetom. Me-đutim, ostali su ideološka sila kapitalističkog liberalizma i gospodarska sila Kapital. Sad su se u istom položaju našli svi narodi, koje je kulturna evolucija okupila u vrsti. Narodi svijeta su poput drevnih panonskih plemena, koja su se bila okupila oko Hrvata ili poput zemalja nekadašnjeg Trećeg svijeta, koje su se bile okupile oko Josipa Broza. Svi su narodi pritisnuti o Zemlju istom, jednom jedinom svjetskom nadsilom, Kapitalom. Odnedavno svi narodi pripadaju novom „trećem svijetu“, koji će trajati dok bude vrste.
Novo stanje je stvorila globalizacija, jer se u globalnom svijetu ne može naći ni jedna politička sila ili politička zajednica, koja bi mogla politički i vojno zavladati svijetom. U nastalom stanju prihvat i provedba hrvatske politički misli prikladni su i za sve narode okupljene u Europskoj uniji i za sve narode svijeta. Umjesto ugibanja pred nasrtljivom si-lom Kapitala, koja neprestance stvara podjele i dubi kaos u svijetu, narodi trebaju skupno ukloniti podjele između sebe i unijeti mir unutar sebe, kako bi mogli ukloniti vlast Kapitala. To posebno vrijedi za razvijene i iskusne europske narode, koji su putem EU podlegli he-gemoniji SAD i sile koja zlorabi političku, gospodarsku i vojnu snagu SAD. EU je postala sredstvom podjele Europe, koja priječi europske narode da slobodno izgrađuju svoje život-ne prostore i da međusobno surađuju. Vrsti nisu potrebna „otvorena društva“, nego otvo-ren svijet bez svjetskog nadzora.
Svi narodi su u istom položaju, u žrvnju kapitala i svjetskog tržišta, koje se odmetnulo od nacionalnih gospodarstava i od životnih prostora. Hrvati se ne mogu osloboditi sami. Oni trebaju poticati sve narode da postupaju kako i njima i Hrvatima valja postupati. Hrvati su najbolnije iskusili proizvoljnost kapitala, koji u kolanju naizmjence ostavlja na cjedilu sve narode svijeta, koji nemaju – sve da imaju prigodu živjeti u miru – kontinuitet u proizvodnji i dogradnji životnog prostora.
Hrvatska je najbolji politički „lakmus papir“ u vrsti. Ona je uzorak za proučavanje zloću-dnih učinaka kapitala, kapitalizma, slobodnog svjetskog tržišta i liberalizma. Poučeni kob-nim primjerom Hrvatske i iskustvom hrvatskog naroda ostali narodi ne bi smjeli čekati da ih pogodi zla kob, koja je već zadesila Hrvatsku. Usporedo sa žilavom borbom za izgradnju vlastitog životnog prostora i upravo zato da bi hrvatska borba mogla uspjeti Hrvati moraju zdušno širiti svijetom svoju političku misao samouprave, nesvrstavanja, nakupljanja druš-tvenog kapitala i slobodne suradnje sa svim narodima u vrsti Homo sapiens. Hrvati svoju riječ trebaju potvrditi svojom domovinskom mobilizacijom.

Continue Reading

18 listopad 2013 ~ 0 Comments

Propadanje Hrvatske, svjetska neizvjesnost i oporavak naroda

Prilog Hrvatskoj intelektualnoj radionici u Mariji Bistrici, 19. listopada 2013. godine

 

Mnogim se ljudima danas čini, da je propadanje hrvatskog društva uzelo takav mah ili zamah, da ni državi ni narodu nema spasa. Međutim, društveno propadanje nije posebna značajka našeg trajanja. Cio svijet trpi od istih društvenih bolesti, koje otkad je svijet globaliziran nisu više endemne ili svojstvene jednom narodu, nego su one bolesti vrste homo sapiens. (endemios ≡ urođen(ik), domaći; demos ≡ narod) Stoga uklanjanje pandemije, koju je izazvao virus kapitala i koja se širi putem slobodnog svjetskog tržišta valja internacionalizirati. Pošast liberalizma se najbolje suzbija nacionalnim karantenama. Neka kapital ostane lutati nenaseljenim pustarama. Svijetu je potreban nacionalni internacionalizam.

 

Propadanje ususret propasti

Propadanje hrvatskog gospodarstva vodi propasti. Ono je počelo 1980. godine, u kojoj se zapadno gospodarstvo počelo oporavljati od Male depresije sedamdesetih godina. Okolnosti u kojima se to dogodilo su slijedeće:

  • prestanak akumulacije tehnologije, u vrijeme, u kojemu se pojavila biotehnologija, a digitalna se tehnologija počela širiti iz kompjutora u druge proizvode i sustave;
  • politička nestabilnost Jugoslavije osamdesetih godina, rasap SFRJ i Domovinski rat;
  • globalizacija, u kojoj su prednjačile korporacije i tehnologija, a ne nacionalne države;
  • uspostava svjetskog slobodnog tržišta kapitala, proizvoda, usluga te fizičke, komunalne i društvene infrastrukture;
  • pretvorba Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, koja je izvela nasilnu „tranziciju“ svih istočnoeuropskih zemalja u „otvorena društva“, a ne samo na tržišno kapitalističko gospodarstvo. Sve se desilo upravo u desetljeću obnove naše države.

U dvadesetak godina u svijetu je uspostavljena vladavina kapitala: stvorena je svjetska politička zajednica Kapital, u kojoj su postavljeni slobodno svjetsko tržište kao politički sustav, a liberalizam kao obvezujući sustav uvjerenja. U okviru „otvorenog svijeta“ Europska unija stalno je slabila, iako su snažno rasla gospodarstava mnogih starih naroda „u razvitku“, posebice Indije i Kine.

Posljedice propadanja hrvatskog gospodarstva su očite:

  • nestašica domaćeg kapitala,
  • slabost proizvodnih snaga,
  • zastarjelost nakupljene tehnologije,
  • osipanje znanja i organizacijske sposobnosti,
  • gubitak i smanjenje pučanstva,
  • niska zaposlenost,
  • domaći proizvod koji nije dovoljan za zadovoljenje potreba građanstva i države te za održavanje postojeće društvene, fizičke i komunalne infrastrukture.

Građani, kućanstva, proizvodna poduzeća, trgovačke banke, jedinice javne uprave i nacionalna država su u dugovima. Hrvati se svojim radom nisu u stanju množiti, hraniti i štititi.

Propadanje, koje će Hrvatsku uskoro dovesti do gospodarskog sloma proizvelo je političku paralizu, koja se pretvara u političku nestabilnost. Goleme ljudske nevolje, koje su prouzročene time, što politika nije rješavala gospodarske probleme, stvorile su silne sigurnosne probleme. U Hrvatskoj je malo što zaštićeno i malo tko je zaštićen.

Dugo se postavlja pitanje, o tome zašto Hrvati ne naprave pravi, opći prosvjed protiv načina na koji se već dva desetljeća vode javni poslovi, kad im već izbori ne omogućuju postavljanje odgovornih nositelja vlasti. Razborit odgovor je bio u tome, da Hrvati imaju poštovanje prema svojoj obnovljenoj državi. Međutim, propadanje će nedvojbeno i uskoro donijeti gospodarsku propast pa se otvara pitanje zaštite obnovljene hrvatske države, koja je trebala biti sredstvom naroda za zadovoljenje njegovih potreba. Hrvati moraju zaštititi svoju državu. Hrvatska politika traži diskontinuitet, a hrvatski narod doveden je blizu jednoj od prijelomnih točaka svoje povijesti. Gospodarska propast već se može uzeti kao činjenica.

 

Svjetska neizvjesnost

Za provedbu potrebnog oporavka gospodarstva, društva, države i naroda narod će se morati osloniti na svoju snagu, jer u svijetu vlada velika gospodarska i politička neizvjesnost.

Buran i usiljen razvitak tehnologije omogućio je, kao nikad prije, izdvajanje golemog kapitala iz proizvodnje i prirodnog blaga te njegovo odvajanje od rada, proizvodnje i država. U temelju svih svjetskih gospodarskih i ljudskih problema je odnos kapitala prema radu. Kapital se toliko udaljio od rada i proizvodnje, da su visoka nezaposlenost i privremeno zapošljavanje radnika postali redovito i stalno stanje gospodarstva, koje ne mogu podnositi ni povijesni narodi ni vrsta homo sapiens kao cjelina.

Kapital je stvorio ozbiljne probleme u vrsti. Nastalo opasno stanje očituje se u nakaznoj razdiobi dohotka i u pučanstvu i po proizvodnim granama. U SAD, koje imaju najveće, najrazvijenije i najnevoljinije gospodarstvo svijeta, financijski sektor „gospodarstva“ prikupi 40% domaćeg proizvoda, zdravstvo 18%, cijela industrija 11%, a poljoprivreda jedva 2%. Godine 2010. jedan posto građana SAD prikupilo je 65% dodane vrijednosti, a godine 1916. „samo“ 20% te vrijednosti.

Nagomilani kapital ne stvara potražnju za proizvodima i uslugama, koje traže mnogo rada i radnike. Slobodan kapital stvara svojom slobodom neizvjesnost u narodima i tjeskobu u ljudima. O tome najbolje govori činjenica da cijena zlatu neprekidno raste trinaest godina zaredom, što se nikad prije nije dogodilo ni sa zlatom ni i s kojom drugom sirovinom.

Usto, gubitak kapitala, koji propada ili nestaje „promašenim“ spekulativnim ulaganjem, nadoknađuje se proračunskim zaduživanjem naroda. Time kapital i dalje ostaje slobodnim, bez sprege s radom, proizvodnjom i državom te sposobnim, da proizvoljnom uporabom i nadalje stvara neizvjesnost diljem svijeta. Svijet je u velikoj neizvjesnosti, a ljudi su u strahu od kapitala. Kapital je unizio i onesposobio nacionalne države. Međutim, kapital još nije uništio narode. Oni su žilavi i otporni organizmi.

U povijesnim narodima kao što je i hrvatski već se javljaju nove ideje za oporavak svijeta. Nova ideja bit će uporište za oporavak, koji je potreban narodima i koji će oni izvesti.

 

Oporavak Hrvatske

Hrvatsko gospodarstvo i hrvatsku državu upropastilo je svjetsko tržište, čijoj se prijetnji slabo hrvatsko gospodarstvo nije moglo oduprijeti. Stoga se od svjetskog tržišta i od priželjkivane konkurentnosti hrvatskih poduzeća i proizvoda na njemu može očekivati samo zlo, dok hrvatsko gospodarstvo ne ukloni slabosti zbog kojih propada. Hrvatskoj nisu potrebne reforme, nego modernizacija gospodarstva i politike. Međutim, hrvatsko gospodarstvo treba zaštitu, koju može pružiti samo država i ono treba pomoć, koju mogu pružiti samo mogući hrvatski strategijski partneri.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba predvoditi država, a za to je potrebno, da ona preuzme poduzetničku ulogu. Možda bi liberalima više odgovarala formulacija, da sve što je potrebno „da ljudski kapital cvjeta usred obilja prirodnih izvora i uz bogomdan položaj zemlje je to, da država bude sposobna pomoći iskorištenje prirodnih i ljudskih izvora“. Ili da, kao što je rekao američki progresistički ekonomist Richard Ely (1854.-1943.), „država je ustanova, čija je aktivna pomoć neizostavan uvjet ljudskog napretka“. Naša država apstinira ili se kani svakog posla za gospodarstvo i za narod. Hrvatskoj su potrebne nova uloga države i nova politika. Hrvatskoj je za oporavak potrebna politička stabilnost, a ona može doći samo od nove politike.

Nove zadaće države traže promjenu zamisli o vođenju politike. Potrebno je odustati od liberalističkog poimanja gospodstva tržišta nad politikom, koje je unizilo ulogu države. Namjerno slabljenje države koje provodi kapital prouzročilo je nebrojene ratove unutar država, jer se različiti društveni probitci u slaboj državi ne mogu usklađivati u javnom, demokratskom postupku. U Egiptu je egipatska vojska nedavno preuzela ulogu države, a prije je to u Afganistanu i Iraku učinila američka vojska. Ako se vodi račun o dobru naroda, nema zamjene za snažnu nacionalnu politiku i za značajnu ulogu države u gospodarstvu.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba voditi na dva načina. Treba hitno iskoristiti mogućnosti, koje nude raspoložljiva tehnologija i tehnologija, koja se može brzo pribaviti te domaće ljudske mogućnosti i prirodno bogatstvo. Usporedo treba nakupljati suvremenu tehnologiju, bez koje se oporavak i rast gospodarstva ne će moći održati, u prvom redu digitalnu tehnologiju, biotehnologiju i ekotehnologiju. Hrvatsko gospodarstvo može se osloniti i na projektiranje i izvedbu industrijskih postrojenja i infrastrukturnih objekata.

Hrvatska nema domaćeg kapitala, ali ga država može stvarati na isti način kako ga sad stvaraju Japan i SAD – „agresivnom“ monetarnom politikom ili „količinskom popustljivošću“. Hrvatskoj nedostaje proizvodnja. Nju država može povećati. Hrvatska nema suvremenu tehnologiju. Država je može početi nakupljati. Država može i mora pomoći stvaranju i množenju organizacijskih sposobnost i znanja naroda.

Hrvati će kao i brojni drugi narodi EU za oporavak trebati pomoć. Mala i nepotpuna gospodarstva u Uniji trebaju se osloniti na veća i potpunija nacionalna gospodarstva, kako bi se proširila područja potpunosti gospodarstva te time povećale domaća ponuda i potražnja robe i usluga.

U postupku uspostave nove svjetske geopolitičke i geoekonomske ravnoteže, koju trebaju i traže sve države i svi narodi nasuprot volji kapitala, Hrvatska može naći strategijske ortake, koji će znati cijeniti položaj hrvatske države i izdašnost hrvatskog povijesnog političkog i geopolitičkog iskustva.

 

Nova doktrina obnove Europe®

Politička, gospodarska, sigurnosna i ljudska neizvjesnost u svijetu te nebrojeni unutarnji ratovi traže svjetski politički zahvat na temelju nove političke ideje u ime globalizirane vrste homo sapiens. Europskoj uniji također je potreban politički zahvat, jer mnogi njezini narodi propadaju. Nova ideja se treba javiti mimo tržišta i liberalističkog sustava uvjerenja i ona treba omogućiti konsolidaciju Unije.

Nova doktrina obnove Europe treba omogućiti zaštitu ljudi i naroda, rada i vrijednost rada, života, prostora i prirodnog bogatstva, okoliša i klime, jer zaštita postaje temeljno pitanje svijeta. Ranije su jedinačni ljudi i narodi imali zaštitu svojih država, a sad su izloženi prijetnji kapitala i svjetskog slobodnog tržišta. Europa se mora štititi, kao što to trebaju činiti svi narodi, smišljenim nadzorom granica, ali EU mora organizirati sustavnu unutarnju  pomoć slabijim gospodarstvima svojih članica, jer se bez potrebne proizvodnje dobara i pune zaposlenosti diljem Europe ne će moći obraniti niti njezine najbogatije i gospodarski najsposobnije članice. Europa mora zaštiti sve svoje narode pa i hrvatski. O tome trebaju odlučivati europske države i njihovi narodi, a ne netko tko od rada, proizvodnje i država sustavno odvaja sav višak vrijednosti. Suradnja zaštićenih naroda jedini je jamac svjetske političke stabilnosti.

Hrvatski slučaj ima golem transnacionalni potencijal. Hrvate stoga čeka odgovoran politički posao u Europi. Oni joj mogu pomoći svojom političkom mišlju. Vladanje hrvatskim povijesnim geopolitičkim iskustvom obveza je hrvatskog vodstva.

 

Continue Reading

04 listopad 2013 ~ 0 Comments

Propadanje, neizvjesnost i oporavak

 

Propadanje ususret propasti

Propadanje hrvatskog gospodarstva vodi propasti. Ono je počelo 1980. godine, u kojoj se zapadno gospodarstvo počelo oporavljati od Male depresije sedamdesetih godina.

Okolnosti u kojima se to dogodilo su slijedeće:

  • prestanak akumulacije tehnologije, u vrijeme, u kojemu su se pojavila biotehnologija, a digitalna se tehnologija počela širiti iz kompjutora u druga područja;
  • politička nestabilnost Jugoslavije osamdesetih godina, rasap SFRJ i Domovinski rat;
  • globalizacija, u kojoj su prednjačili korporacije i tehnologija, a ne nacionalne države;
  • uspostava svjetskog slobodnog tržišta kapitala, proizvoda, usluga te fizičke, komunalne i društvene infrastrukture;
  • pretvorba Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, koja je izvela nasilnu „tranziciju“ svih istočnoeuropskih zemalja u „otvorena društva“, a ne samo na tržišno kapitalističko gospodarstvo.
U tridesetak godina u svijetu je bila uspostavljena vladavina kapitala: stvorena je svjetska politička zajednica Kapital, u kojoj su bili uspostavljeni slobodno svjetsko tržište kao politički sustav, a liberalizam kao obvezujući sustav uvjerenja. U okviru „otvorenog svijeta“ Europska unija stalno je slabila u odnosu na snažan rast gospodarstava mnogih starih naroda „u razvitku“, posebice Indije i Kine.

Posljedica propadanja hrvatskog gospodarstva su očite: nestašica domaćeg kapitala, slabost proizvodnih snaga, zastarjelost nakupljene tehnologije, osipanje znanja i organizacijske sposobnosti, gubitak i smanjenje pučanstva, niska zaposlenost, domaći proizvod koji nije dovoljan za zadovoljenje potreba građanstva i države te za održavanje postojeće društvene, fizičke i komunalne infrastrukture. Građani, kućanstva, proizvodna poduzeća, trgovačke banke, jedinice javne uprave i nacionalna država su u dugovima. Hrvati se svojim radom nisu u stanju množiti, hraniti i štititi.

Propadanje, koje će Hrvatsku uskoro dovesti do gospodarskog sloma proizvelo je političku paralizu, koja se pretvara u političku nestabilnost. Goleme ljudske nevolje, koje su prouzročene time, što politika nije rješavala gospodarske probleme, stvorile su silne sigurnosne probleme. U Hrvatskoj je malo što zaštićeno i malo tko je zaštićen.

Dugo se postavlja pitanje, o tome zašto Hrvati ne počnu prave, opće prosvjede protiv načina na koji se već dva desetljeća vode javni poslovi, kad im već izbori ne omogućuju postavljanje odgovornih nositelja vlasti. Razborit odgovor je bio u tome, da Hrvati imaju poštovanje prema svojoj obnovljenoj državi. Međutim, propadanje će nedvojbeno i uskoro donijeti gospodarsku propast pa se otvara pitanje zaštite obnovljene hrvatske države, koja je trebala biti sredstvom naroda za zadovoljenje njegovih potreba. Hrvati moraju zaštititi svoju državu. Hrvatska politika traži diskontinuitet, a hrvatski narod doveden je blizu jednoj od prijelomnih točaka svoje povijesti. Gospodarska propast već se može uzeti kao činjenica.

 

Svjetska neizvjesnost

Za provedbu potrebnog oporavka gospodarstva, društva, države i naroda narod će se morati osloniti na svoju snagu, jer u svijetu vlada velika gospodarska i politička neizvjesnost.

Buran i usiljen razvitak tehnologije omogućio je, kao nikad prije, izdvajanje golemog kapitala iz proizvodnje i prirodnog blaga te njegovo odvajanje od rada, proizvodnje i država. U temelju svih svjetskih gospodarskih i ljudskih problema je odnos kapitala prema radu. Kapital se toliko udaljio od rada i proizvodnje, da su visoka nezaposlenost i privremeno zapošljavanje radnika postali redovito i stalno stanje gospodarstva, koje ne mogu podnositi ni povijesni narodi ni vrsta homo sapiens kao cjelina.

Kapital je stvorio ozbiljne probleme u vrsti. Nastalo opasno stanje očituje se u nakaznoj razdiobi dohotka i u pučanstvu i po proizvodnim granama. U SAD, koje imaju najveće, najrazvijenije i najnevoljinije gospodarstvo svijeta, financijski sektor „gospodarstva“ prikupi 40% domaćeg proizvoda, zdravstvo 18%, cijela industrija 11%, a poljoprivreda jedva 2%. Godine 2010. jedan posto građana prikupilo je 65% dodane vrijednosti, a godine 1916. „samo“ 20% te vrijednosti.

Nagomilani kapital ne stvara potražnju za proizvodima i uslugama, koje traže mnogo rada i radnike. Slobodan kapital – danas leži neuporabljen novac jednak jednoj četvrtini godišnjeg svjetskog domaćeg proizvoda – stvara svojom slobodom neizvjesnost u narodima i tjeskobu u ljudima. O tome najbolje govori činjenica da cijena zlatu neprekidno raste trinaest godina zaredom, što se nikad prije nije dogodilo ni sa zlatom ni i s kojom drugom robom.

Usto, gubitak kapitala, koji propada ili nestaje „promašenim“ spekulativnim ulaganjem, nadoknađuje se proračunskim zaduživanjem naroda. Time kapital i dalje ostaje slobodnim, bez sprege s radom, proizvodnjom i državom te sposobnim, da proizvoljnom uporabom i nadalje stvara neizvjesnost diljem svijeta. Svijet je u velikoj neizvjesnosti, a ljudi su u strahu od kapitala. Kapital je unizio i onesposobio nacionalne države. Međutim, kapital još nije uništio narode.

U povijesnim narodima kao što je i hrvatski već se javljaju nove ideje za oporavak svijeta. Nova ideja bit će uporište za oporavak, koji je potreban narodima i koji će oni izvesti.

 

Oporavak Hrvatske

Hrvatsko gospodarstvo i hrvatsku državu upropastilo je svjetsko tržište, čijoj se prijetnji slabo hrvatsko gospodarstvo nije moglo oduprijeti. Stoga se od svjetskog tržišta i od priželjkivane konkurentnosti hrvatskih poduzeća i proizvoda na njemu može očekivati samo zlo, dok hrvatsko gospodarstvo ne ukloni slabosti zbog kojih propada. Hrvatsko gospodarstvo treba zaštitu, koju može pružiti samo država i treba pomoć, koju mogu pružiti samo mogući hrvatski strategijski partneri.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba predvoditi država, a za to je potrebna da ona preuzme poduzetničku ulogu. Hrvatskoj su potrebne nova uloga države i nova politika. Hrvatskoj je za oporavak potrebna politička stabilnost, a ona može doći samo od nove politike.

Nove zadaće države traže promjenu zamisli o vođenju politike. Potrebno je odustati od liberalističkog poimanja gospodstva tržišta nad politikom, koje je unizilo ulogu države. Namjerno slabljenje države koje provodi kapital prouzročilo je nebrojene ratove unutar država, jer su različiti društveni probitci u slaboj državi ne mogu usklađivati u javnom, demokratskom postupku. U Egiptu je egipatska vojska nedavno preuzela ulogu države, a prije je to u Afganistanu i Iraku učinila američka vojska. Ako se vodi račun o dobru naroda, nema zamjene za snažnu nacionalnu politiku i za značajnu ulogu države u gospodarstvu.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba voditi na dva načina. Treba hitno iskoristiti mogućnosti, koje nude raspoložljiva tehnologija i tehnologija koja se može brzo pribaviti te hrvatski prirodni izvori. Usporedo treba nakupljati suvremenu tehnologiju, bez koje se oporavak i rast gospodarstva ne će moći održati, u prvom redu digitalnu tehnologiju i biotehnologiju. Hrvatska se mora osloniti i na projektiranje i izvedbu industrijskih postrojenja i infrastrukturnih objekata.

Hrvatska nema domaćeg kapitala, ali ga država može stvoriti na isti način kako ga sad stvaraju Japan i SAD – „agresivnom“ monetarnom politikom ili „količinskom popustljivošću“. Hrvatskoj nedostaje proizvodnja. Nju država može povećati. Hrvatska nema suvremenu tehnologiju. Država je može početi nakupljati. Država može i mora pomoći stvaranju i množenju organizacijskih sposobnost i znanja.

Hrvati će za oporavak trebati pomoć, kao i brojni drugi narodi EU. Mala i nepotpuna gospodarstva u Uniji trebaju se osloniti na veća i potpunija nacionalna gospodarstva, kako bi se povećala područja potpunosti gospodarstva te time povećale domaća ponuda i potražnja robe i usluga.

U postupku uspostave nove svjetske geopolitičke i geoekonomske ravnoteže, koju trebaju i traže sve države i svi narodi nasuprot volji kapitala, Hrvatska može naći strategijske ortake, koji će znati cijeniti položaj hrvatske države i izdašnost hrvatske političke misli.

 

Nova doktrina obnove Europe®

Politička, gospodarska, sigurnosna i ljudska neizvjesnost u svijetu te nebrojeni unutarnji ratovi traže svjetski politički zahvat na temelju nove političke ideje u ime globalizirane vrste homo sapiens. Europskoj uniji također je potreban politički zahvat, jer mnogi njezini narodi propadaju. Nova ideja se treba javiti mimo tržišta i liberalističkog sustava uvjerenja i ona treba omogućiti konsolidaciju Unije.

Nova doktrina obnove Europe treba omogućiti zaštitu ljudi i naroda, rada i vrijednost rada, života, prostora i prirodnog bogatstva, okoliša i klime, jer zaštita postaje temeljno pitanje svijeta. Dosad su jedinačni ljudi i narodi imali zaštitu svojih država, a sad su izloženi prijetnji kapitala i svjetskog slobodnog tržišta. Europa se mora zaštititi, kao što to trebaju činiti svi narodi, smišljenim nadzorom granica, ali EU mora organizirati sustavnu unutarnju  pomoć slabijim gospodarstvima svojih članica, jer se bez potrebne proizvodnje dobara i pune zaposlenosti diljem Europe ne će moći obraniti niti njezine najbogatije i gospodarski najsposobnije članice. Europa mora zaštiti sve svoje narode pa i hrvatski. O tome trebaju odlučivati europske države i njihovi narodi, a ne netko tko od rada, proizvodnje i država sustavno odvaja sav višak vrijednosti. Suradnja zaštićenih naroda jedini je jamac svjetske stabilnosti.

Hrvati mogu pomoći Europi svojom političkom mišlju.

Continue Reading

21 studeni 2012 ~ 0 Comments

Globalni svijet bez globalnog čovjeka

Predavanje u Europskom domu, 20. studenoga 2012. godine

 

Knjiga Podjela Zapada ima podnaslov Prostorna država i otvoreno društvo. Nastanak prostorne države vezan je uz pojavu civilizacije. Civilizacija nije nastala društvenom evolucijom malih, seoskih sjedilačkih zajednica Mlađeg kamenog doba, nego revolucijskim skokom, kojim je u okupljene zajednice uvedena podjela rada i podjela ljudi te kojim je vlast izdvojena iz zajednice. To posljednje došlo je od izuma pisma, koje je omogućilo da vlast postane vezana uz imovinu. Do izuma pisma sva imovina bila je zajednička. Osim u rijetkim slučajevima, smatralo se da država pripada vladaru, sve dok Napoleon Bonaparte nije objavio da Francuska kao država pripada francuskom narodu.

Država je bila životni prostor sjedilačkih naroda. U prostornoj državi vlasti nadziru prostor i ljude u njemu, ali one se i brinu za prostor i za ljude. Međutim, kao što narod treba svoj prostor, tako i prostor treba svoj narod, kako bi mogao živjeti kao prostor. Tijekom cijele civilizacije događalo se to, da su jedne države prisvajale prostore drugih država, ili da su države nastojale izbiti na prirodne granice, kako bi lakše štitile svoj prostor. Kinezi su bili podignuli zid oko svojeg prostora. Širenje životnog prostora moglo bi se nazvati imperijalizmom, ali bih ga radije nazvao posljedicom potrebe za rastom. Međutim, i nakon ratnih osvajanja postojale su samo prostorne države, ako se zanemare lutalački narodi.

Knjiga Podjela Zapada počinje pretresom stanja u renesansnoj Europi. Ono je bilo označeno: (1) izrastanjem nacionalnih država iz europskog feudalnog i agrarnog sustava; (2) snažnim razvitkom gradova, rukotvorbe, trgovine i bankarstva; (3) početkom kolonijalnih osvajanja europskih atlantskih država i pojavom osmanske opasnosti iz Azije; (4) brzim slabljenjem svjetovne vlasti Crkve; (5) živim zanimanjem za stanje i položaj čovjeka na zemlji umjesto dotadašnjeg zanimanja za sudbinu ljudskih duša u vječnosti; te (6) općim razvitkom društvene misli.

To je bilo vrijeme velikog raspuća, u kojemu se Europa podijelila. Nijemci su Reformacijom nastojali obnoviti svoju prostornu državu, slobodnu od utjecaja Rima i južnih dvorova koji su nadzirali Rim. Odvajanje od Rima počelo je stvaranjem inačnog sustava uvjerenja. Međutim, kad se u Tridesetogodišnjem ratu rasulo Sveto rimsko carstvo, Nijemci su spali na više od dvjesto slabašnih političkih zajednica. Neželjen ishod Reformacije bio je rasap, a ne jačanje vlasti Nijemaca.

Usprkos svojem političkom neuspjehu, Reformacija je stvorila podjelu u gledanju na čovjeka, čije se trajanje na zemlji našlo u žarištu europske misli. Protestanti i protestantske vlasti promicali su i podupirali učenje, po kojemu se čovjek ne može na Posljednjem sudu pred Bogom opravdati kreposnim životom i dobrim djelima učinjenim za života, jer mu je narav navodno skrhana jednim jedinim, istočnim, nasljednim grijehom prvoga ljudskog para. Čovjek dušu može spasiti samo svojom vjerom i dobivenom milošću, koju Bog dijeli nasumce i narijetko, kao u igrama na sreću. Time se, tobože, potvrđuje Božja pravednost. Po protestantstvu, čovjek možda može za života doznati što mu dušu čeka u vječnosti. Ako se čovjek trsi oko poslovanja i ako štedljivo živi, znacima nade za blaženstvo u vječnosti bit će uspjeh u društvu i nakupljen kapital. Time je puritanstvo motiviralo ljude za nakupljanje kapitala. Stoga je Max Weber i tvrdio da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Međutim, mislim, da je postojeći, odranije nakupljen kapital samo objeručke prihvatio protestantstvo. Protestantstvo se dodvorilo novom staležu, koji je daleko brže od agrara nakupljao kapital.

Nasuprot protestantstvu, katolištvo je ustrajavalo na učenju da se čovjek spašava dobrim djelima odnosno promicanjem uzajamnosti, solidarnosti, ljudskog zajedništva i zajedničkog dobra. Ignacije Loyola se putem svoje Družbe Isusove snažno suprotstavio Reformaciji Martina Luthera, ali je i mudro izbjegnuo napad Inkvizicije. Tvrdio je, da svakog čovjeka, koji se želi odgojiti u novog čovjeka te koji želi djelovati na dobrobit bližnjih i zajednice, na novom putu jamačno čeka Božja milost. Ignacije je demokratizirao milost. Danas se zna, da čovjekova narav nije skrhana i nepopravljiva kako je tvrdio sv. Augustin. Ona je jedincat proizvod biološke evolucije vrsta i kulturne evolucije čovjeka. Milost je takoreći skriven dio ljudske naravi, a ne dobitak na lutriji.

Prvi dio Podjele Zapada prati renesansni reformacijski postupak podjele Zapada, a naslovljen je Smisao Družbe Isusove. Drugi dio pod nazivom Religija i vlast liberalizma prikazuje postupak, kojim je od nove, puritanske revolucije unutar Reformacije došlo do današnjeg idejnog stanja u svijetu.

Nakon suzbijanja Reformacije protestantski svijet se morao prenuti. Protestanti su bili ostali na zabačenom sjeveru Europe, otočeni na Britanskom otočju te stiješnjeni u dvama skučenim prostorima među velikim silama, u Švicarskoj i Nizozemskoj. Njihove prostorne države nisu nakupljenom kapitalu nudile mogućnost rasta putem širenja nacionalnog prostora. Europa je već bila razdijeljena. Trebalo je silom izvesti kapital i s njim presaditi njegove stražare.

U novoj protestantskoj revoluciji puritanska antropologija iskorištena je za stvaranje nove vrste političke zajednice, „otvorenog društva“. Puritanci, kalvinci i hugenoti zasnovali su vojno-poslovni pothvat, kao zamjenu za svoju neizdašnu prostornu državu, prvo u Nizozemskoj od njezina osamostaljenja 1588. godine, a zatim u Engleskoj od utemeljenja Banke Engleske 1694. godine. Ljudi su novačeni za pothvat po abrahamskoj vjeri, da se mora izići iz obruča i poći u otvoreni svijet na tuđe. To je smisao „otvorenog društva“.

Stvoreno je inačno poimanje političke zajednice. Državni prostor pretvoren je u puko uporište pothvata; država se zaduživala kako bi se prekomorskim osvajanjima stvorio kapital; obavljala se selekcija među domaćim ljudima, a pothvat se otvarao i svim vanjskim, tuđim ljudima (kalvincima, puritancima, hugenotima i Židovima), koji su svojim sredstvima i na svoj rizik bili pripravni priključiti se pothvatu. Otud izraz „otvoreno društvo“. Domaće, mirno, sjedilačko pučanstvo, koje se nije moglo ili koje se nije željelo priključiti pothvatu ostajalo je „na cjedilu“. Za njim nije bilo potrebe, jer je nadomještano tuđincima. Ostalo je skapavati u domaćem prostoru, koji je bio izgubio smisao. Društvo se podijelilo na priključene i isključene ljude. Riječ je o klasnoj podjeli društva, ali ne kao prije temeljem upisane imovine, nego temeljem sudjelovanja u vojno-poslovnom pothvatu. „Otvoreno društvo“ je podijeljeno, klasno i militarističko društvo.

U OD prostorna, nacionalna ili ljudska uzajamnost i solidarnost morale su izgubiti smisao, ali su ga izgubili i država i prostor. Projekt „Otvoreno društvo“ bitno je označen nasrtljivošću, stupanjem na tuđe i uporabom tuđega te postupnim stvaranjem svjetovne vjere liberalizma. Po njoj se svatko treba brinuti samo za svoj vlastiti probitak. Po njoj se društvena zaštita ne dobiva od zajednice, nego se stječe samo neprekidnim uspjehom i nakupljenim kapitalom. Kapital služi probranima kao zamjena za zajedništvo, ali on prostor i narode ostavlja bez zaštite. Zajednica i OD su nespojljivi.

Reformacija je stvorila dva nepomirljiva „kršćanska“ sustava uvjerenja i dva pripadna poimanja države. Zapad je postao podijeljen.

Britanija je od Nizozemske preuzela predvodništvo projekta „Otvoreno društvo“ i nakon dobra dva stoljeća predala ga SAD, koje su ga ovih godina prepustile ne Europi kao jačem gospodarskom području, nego Izraelu, koji i nadalje čuva svoju „zatvorenu“ prostornu državu, ali koji kao matično uporište ima SAD. Predvodništvo OD nije bilo preneseno na EEZ, ali su nositelji svjetskog slobodnog kapitala nju prisilili da se pretvori u „otvorenu“ EU. Unija je sebi na štetu prigrlila naglo oslobođene i nasilu otvorene istočnoeuropske zemlje. Postupak „tranzicije“, koji je pogodio i Hrvatsku, bio je postupak nasilnog pretvaranja prostornih narodnih demokracija u „otvorena društva“. EU je postala agenturom OD.

Svijet se od provale Berlinskog zida otvorio u cigla dva desetljeća, ali je novi „otvoreni svijet“ već udario u globalni zid. Liberali koji promiču svjetovnu religiju i militarističku vlast „otvorenog društva“ smatrali su, da će doći do kraja povijesti, do kraja geografije i do kraja politike, jer se uspostavljala jedna vlast za svijet. Oni su se ipak našli pred njima nerješljivom zagonetkom: kako održavati najveći mogući rast, kad više nema tuđega. OD ima urođenu pogrešku – zamišljeno je za beskonačnu Zemlju.

Današnje jadno stanje projekta „Otvoreno društvo“ i još jadnije sudbine cijelih naraštaja ljudske vrste diljem svijeta nameću potrebu novog pristupa pitanjima čovjeka i ljudskog rasta. Liberali pogrešno misle da gospodarski rast predstavlja i razvitak čovjeka kao vrste, a njima je tvarni rast potreban za gomilanje kapitala, koji im služi kao sredstvo nadzora svijeta i upravljanja njime. Zbog sadašnjeg stanja u svijetu bune se i prostor i narodi, jer u njima sahne život.

Izlazak iz sadašnjeg stanja je u zamjeni materijalnog rasta kulturnim razvitkom čovjeka. Čovjek treba nastaviti svoju kulturnu evoluciju koja je zastala ili koja čak nazaduje. Kapital i vjera liberalizma ne dopuštaju čovjeku kao vrsti da se prilagodi novim okolnostima, koje je čovjek sam stvorio odnosno da te okolnosti mijenja. To je protivevolucijski pristup čovjeku i životu. Umjesto prilagodbe okolnostima Homo sapiens slijedi diktat kapitala.

Mogućnosti rasta i razvitka čovjeka su u ljudskom duhu, kao djelovanju ljudskog uma. Te mogućnosti nisu više u ljudskom tijelu. Ljudski mozak ima tri posla. Dva su kao u životinja: odražavanje ustaljenih odnosa u organizmu te skrb za množenje, prehranu i obranu. Treći je duh, koji čovjeku omogućuje da ima svijest o sebi. Ostale životinjske vrste nemaju duh, nemaju kulturu, nemaju povijest, nemaju religiju, nemaju mit. Imaju samo trajanje.

Međutim, posljednjih desetljeća zaokupljenost liberala tvarnim rastom unazadila je duh u čovjeku. Čovjek kao vrsta počeo je nazadovati. On degenerira. Obavlja se de-evolucija čovjeka, kako bi se njime lakše vladalo. Čovjek više ne razmišlja o sebi. On samo posluje.

„Otvorena društva“ i otvoreni svijet bave se za potrebe svojeg pothvata samo selekcijom zatečenih ljudi i ne traže da se čovjek razvija. Njima je bitno to, da ljude biraju po njihovoj uporabljivosti. Za razvitak čovjeka nisu se posljednjih desetljeća brinule ni crkve. Crkve su također samo obavljale odabir zatečenih ljudi za svoje kadrovske sheme.

U svijetu danas nema ni približno dovoljno pravih ljudi, primjerenih potrebama čovjeka kao vrste. U globalnom svijetu ima malo „globalnih“, a mnogo sitnih ljudi zakržljala duha. Korijen današnjih nevolja je u tome, što ljudi nisu svjesni ukupnih čovjekovih mogućnosti pa se prepuštaju tvarnom rastu. Mnogi ljudi imaju „uporabljivo“ znanje, ali to znanje nije korisno čovjeku kao vrsti. Postoji, primjerice, bogato znanje o gospodarstvu, ali znanje o zdravom čovjeku nije rašireno, posebice ne među mladim ljudima. Čovjek najmanje uči o sebi. Ljudi ne raspolažu znanjem, koje bi im omogućilo da se sami odgoje u potpune ljude. Prije je čovjek kao vrsta imao sposobnost prilagodbe svim okolnostima, a sad se nije u stanju prilagoditi ni okolnostima, koje je sam stvorio, jer je zanemario duh. On je žrtva liberalne ideologije, koja ga priječi da svoj stav prilagodi novim okolnostima. Od Reformacije čovjek nazaduje.

Zapadnom svijetu treba obnova. Zapadno iskustvo obnove iznimno je bogato. Prvu obnovu otvorio je Isus iz Nazareta nakon sloma drevne Grčke i drevnog Izraela te usred krize rimskog imperijalnog projekta „otvoreno društvo“. Drugu veliku obnovu počeo je Benedikt iz Nursije poslije sloma Zapadnog Rima. Treću je začeo Ignacije Loyola u Zreloj renesansi. Sva trojica velikih obnovitelja svjesno su napustila svijet koji je trebao obnovu i zakoračila u budućnost; sva trojica su ljudima otkrila, pokazala i praksom dokazala, da se čovjek može više osloniti na duh u sebi, nego na tvarni uspjeh; i sva trojica su znala da se novi ljudi mogu roditi ili pojaviti, ali samo putem obnove životnog zajedništva.

Isus, Benedikt i Ignacije smatrali su da se ljudskost stječe izgradnjom zajednice i promicanjem zajedničkog dobra. Naglasit ću, da je za uspostavu i održavanje zajedništva bitno to, da predvodnici budu dijelovima običnih, životnih zajednica.

„Otvoreno društvo“ zazire od zajedništva. Ono i dalje želi počivati na odabiru ljudi, iako ima na raspolaganju sve oskudniji izbor. OD ne dopušta da se u njemu podižu pravi ljudi i da se javljaju prirodni predvodnici, kakvi su bili, primjerice, Konrad Adenauer, Josip Broz, Franjo Tuđman ili Franjo Kuharić. U zajednicama postoji prirodan odabir, a OD počiva na „neprirodnom“ odabiru ljudi. (Zar u Hrvatskoj nije očita takva praksa, koju provodi Europska Unija?) OD bježi od čovjeka. Čovjek nije „otuđen“, nego je ostavljen. Usto, svjetsko „otvoreno društvo“ rasjeklo je sve prostorne države, sve narode i sve prostore. Ono je čak likvidiralo i vrijeme, jer je sve u sadašnjici i u trajnoj krizi. OD je od čovjeka kao vrste napravilo problem – jedini problem u biomu. Čovjek je postao jedinim teretom Zemlji i životu. Stoga, OD kao nametnika treba ukloniti iz prostorne države, kako bi se u njoj moglo obnoviti zajedništvo i nastaviti razvitak čovjeka. Čovjek je odbacio evolucijom stečeno, ucijepljeno zajedništvo i svjesno ga zamijenio društvenom podjelom.

Međutim, globalizacija je u redakciji „otvorenog društva“ donijela suočenje ljudi i civilizacija te čovjeka s njim samim, ali bez mogućnosti bijega, jer više nema tuđeg ili slobodnog prostora. Ona je stvorila čudesnu i jedincatu prigodu za obnovu zajedništva. Globalnost se nadvila nad „otvoreni svijet“. Novo, svjetsko zajedništvo zahtijevat će i omogućiti stvaranje novih ljudi duha. Ljudi će se morati namučiti oko novog uređenja svijeta, koje ne smiju više prepuštati kapitalu. Umjesto vjere u bilo što drugo zemaljsko, valja vjerovati samo u zajedništvo, kao u okoliš za stvaranje novih ljudi, kakvi su potrebni globalnom svijetu, ranjenom prostoru i čovjeku kao vrsti.

Ljudska vrsta se društveno razvijala stvarajući prikladne mitove. Međutim, čovječanstvu se već gotovo četiri stoljeća nameće mit neizbježnosti tvarnog rasta, ali bez ljudskog razvitka. Čini se, kao da je taj mit došao od ljudi koji nemaju dušu, nego samo tijelo te koji ne misle na to, da je čovjek ipak Homo sapiens. Taj mit unazađuje čovjeka, jer niječe duh i zatire zajedništvo pa se danas čovjek kroz taj mit mora mukotrpno probijati do ideje zajedništva.

Čovjek je pribjegavao mitovima, jer je teško dolazio do istine, ako istina uopće postoji. Ljudski mozak još nije dovoljno razvijen, da u se primi složenu i natrpanu kartu svega što postoji. Stoga je za čovjeka zasad mudrije, da bez mita i u nedostatku istine, kuje korisne konvencije i da se drži konvencija za proizvodnju dobra, koje je temelj zajedništva.

Jednom od konvencija trebalo bi biti to, da se čovjek prihvati svoje duše, svojeg duha, jer je duša rudnik ljudskosti i izvor zajedništva. Duša je rudnik za izvlačenje dobra iz čovjeka. Danas čovjeku treba novo dobro, bonum novum, koje će zamijeniti otrcane vrijednosti „otvorenog društva“: odabir među ljudima, militarizam i nasrtljivost, obezvrjeđenje prostora, samoživost priključenih i uniženje isključenih ljudi, kult rasta sračunat na izlučivanje kapitala i međuljudsko nadmetanje.

Ljudska je vrsta na velikoj kušnji: hoće li ustrajavati na otvorenosti društva sa svim njezinim urođenim pogreškama, ili će svijet ponovo podijeliti u prirodne prostore i povijesne političke zajednice, u kojima će se moći obnoviti životno zajedništvo po duhu i iz kojih će narodi moći međusobno zdušno surađivati. Najmanji zahtjev za stvaranje novog dobra, bonum novum, je to da svaki čovjek može raditi. Za to će trebati vratiti kapital iz virtualnog u zemljopisni prostor, čime bi oživjeli i prostor i narodi. Kapital koji je izlučen iz rada sad treba ponovo stvarati rad, kako bi se čovjek mogao obnoviti. Kapital treba stvarati rad, a ne prekomjeran rast uz nakaznu razdiobu novostvorene vrijednosti.

Mogućnosti rasta i razvitka čovjeka u ljudskom su duhu, a ne u ljudskom tijelu. Na tome je ustrajavao Isus i to čini temelj njegova sustava ljudskih vrijednosti. Svoj Govor na gori Isus je otvorio pohvalom ljudima, koji su „gladni duha“. Kad je Isus sebe nazvao dobrim pastirom dodao je da su svi „[učitelji] koji su došli prije njega bili kradljivci i razbojnici“. Naime, znao je koliko čovjeku vrijedi životno zajedništvo, koje su drugi odbacivali. To naglašavanje mogućnosti duha, koji čovjeka i čini posebnom živom vrstom, govori da je Isusov pristup bio evolucijski.

Temeljno ljudsko pitanje današnjice je: „Zašto se čovjeku kao vrsti ne dopušta ljudska prilagodba novim, globalnim okolnostima, koje je čovjek sam stvorio“. Nezadovoljstvo čovjeka samim sobom pokazuje, da on se ne će više dugo držati zabrane bavljenja samim sobom i povratka evoluciji. Čovjek će se opet postaviti kao vrsta, jer je i ugrožen kao vrsta Homo sapiens. Globalnost će konačno čovjeku vratiti identitet vrste.

Možda je i knjiga Podjela Zapada mrva radosne vijesti, koje je svijet željan. Pred nama je veliko, ljudsko vrijeme, koje bi moglo donijeti svijet za svakog čovjeka.

Continue Reading

01 ožujak 2012 ~ 0 Comments

Nasilje na hrvatskom gospodarstvu

 

Na domaćoj gozbi su čudna veselja, I pjano se bunca i buči. Sudbina, što drugima nalijeva vina, Tebi će naliti žuči. (D. Cesarić, Pjesma gorka)

HRVATSKI SABOR odredio je ovogodišnji državni proračun! U raščlambi početne neosporljive tvrdnje prvo ću malo o podmetu pa o predmetu pa o priroku, kako se starinski govorilo.

Za potrebe ovog osvrta spomenut ću to, da se Sabor samo potkraj prve vladavine HDZ-a nazivao državnim saborom. Kratkotrajna „državnost“ Sabora ukinuta je za prve vladavine Koalicije, koja se malo razlučivala od sadašnje vladavine. Uklanjanje „državnosti“ Sabora imalo je klasnu, internacionalističku, antietatističku pobudu, iako se sad čini da je to pravo napravljeno, jer su svi dosadašnji sazivi Sabora bili stranački ili partijski sazivi. Tako je, jer hrvatski izborni sustav pridjeva Saboru smisao partijnosti. Stoga sadašnji nositelji vlasti tvrde, da građani o izborima biraju stranke, stranačku ideologiju i stranačku samovolju. Sabor bi se mogao nazvati i vladinim suprotiva činjenici, da je za samoupravnog socijalizma vlada SRH bila „izvršnim vijećem“ Sabora SRH. Sadašnji saziv Sabora vladin je i po tome, što u njemu nema oporbe, zato što se HDZ sam unevrijedio pretvaranjem u organizam, koji je pao pod „opravdanu sumnju“ grješnosti putem političke korupcije.

ZA POTREBE ocjene predmeta iz prve tvrdnje, tj. hrvatskog državnog proračuna, valja naglasiti da Hrvatsku ne potresaju ni recesija ni kriza, nego da je uništava propadanje. Za prestanak recesije dosta je vrijeme, koje na tržište vrati potražnju za zatečenim ili za novosmišljenim proizvodima, koje donese nova tehnologija, koju poslovni sustavi zdušno domišljaju upravo u recesiji. Za ublaženje ili odagnanje krize dostaju oštri potezi vlada, koje su pravo shvatile uzrok pojave krize. Međutim, propadanje gospodarstva, a s njime i naroda, zaustavlja se te preokreće u procvat samo državnom političkom strategijom, koja dugoročno donosi dobrobiti gospodarstvu, narodu i ljudima.

Nositelji vlasti ne vole iznenađenja i slabe vijesti, jer im oni priječe lagodno vladanje i stvaranje dojma uspjele vladavine. Za hrvatske nositelje vlasti – i dosadašnje i sadašnje – dolazak recesije ili krize je razmjerno dobra vijest u odnosu na trajanje propadanja, upravo zato što se za krize vlasti mogu predati smišljanju i provođenju „snažnih“ i skupih poteza kratkog, jednomandatnog dosega, koji bi možda mogli donijeti pobjedu na novim izborima, ako ih bude. U Hrvatskoj, ali i drugdje, političari žive od izbora do izbora ili „od danas do sutra“ i zaziru od dugoročnosti, iako narodi traju stoljećima i tisućljećima.

Priznanje trajanja propadanja gospodarstva, države i naroda imalo bi za političare najveću nevolju u tome, što se za zaustavljanje propadanja ne smiju rabiti mjere kratkog dosega, bez kojih nema ni koristi ni možebitnog uspjeha na sljedećim izborima. Međutim, Hrvatska je ipak u propadanju. Toga je svjestan i narod, ali nositelji vlasti ne priznaju ne samo to da narod propada, nego ni to da on postoji. Za njih postoji samo društvo, koje ne može biti svjesno ničega pa ni propadanja. Ipak, narod postoji i narod očekuje da se propadanje počne kočiti, bilo da to pokušaju vlasti bilo da se narod sam počasti vlašću. Narod zna da svatko tko Hrvatskoj hoće pomoći treba raditi to što će donijeti i zaustavljanje propadanja i dugoročne dobrobiti, a ne priskakati upomoć kratkoročnim mjerama.

Otkad je hrvatski narod uvidio da nije riječ o recesiji ili o krizi, nego o propadanju, u Hrvatskoj je iskolčena i iskopana nezatomljiva provalija između vlasti i naroda.

Po sastavu rashodne strane državnog proračuna vidi se, da hrvatski proračun za 2012. godinu nije ni državni ni partijski ili koalicijski. To je proračun jedne interesne skupine, što se vidi po tome što ulaganja u gospodarstvo dolaze samo od države – privatnih ili mješovitih ulaganja nema – a i ta ulaganja su usmjerena samo u infrastrukturu, energetski sektor, zatvorogradnju i u „poticanu“ stanogradnju. (U Hrvatskoj su desetine tisuća praznih neprodavljivih stanova, a mlade obitelji, kojima bi možda trebao vlastiti smještaj, kupnji stana ne će privući ni povoljnije kamate na kredite, jer ne znaju hoće li sutra imati posla i kruha.)

Jasna namisao sastava proračunskih rashoda sasipa se javnosti u lice, uz naglašavanje da proračun nije uperen u proizvodnju dobara i usluga, posebice ne dobara i usluga koji bi se mogli izvoziti. Premijer je ponosno isticao da sva ministarstva, županije i općine moraju stvoriti infrastrukturne projekte diljem Hrvatske, u koje bi se uložio proračunski novac, kao da je novca napretek i kao da to malo investicijskog novca što bi se našao u proračunu ne će biti namaknuto zaduživanjem. Namjeravana ulaganja ne će stvoriti nijedno trajno radno mjesto. Ta neobazriva jednostranost proračunskih rashoda je to što Hrvatskoj najmanje treba. Ima novca za graditelje, ali za proizvođače mlijeka novca nema. Zar usiljena i nasilna dogradnja prometne infrastrukture nije državni intervencionizam i to mimo proizvodnje?

Nakaznost sastava proračuna i bezobzirnost njegovih gospodara potpuno su zanemarili potrebu stvaranja trajnih radnih mjesta, kojima se može zaustaviti propadanje države, gospodarstva, naroda i ljudi. Namjeravana ulaganja, s obzirom na potrebu ponovne industrijalizacije Hrvatske, predstavljaju (1) nasilje nad gospodarstvom, državom, narodom i ljudima, (2) silan gubitak narodnog vremena i (3) opaku sigurnosnu opasnost za državu. Dvodimenzionalnim ljudima, koji su zagospodarili proračunom mimo partije i vlade, ne dolazi do pameti da osim novca i kratkotrajnih radnih mjesta postoji i budućnost, koju ne će dosegnuti ni novac ni privremena radna mjesta, a ljudi i narod misle da valja živjeti i nakon sljedećih izbora, ako ih bude.

Malo tko će povjerovati da je nakana dogradnje prometne i industrijske infrastrukture stvaranje radnih mjesta. Pobude su mnogo snažnije. Opet je riječ o gradbenom lobiju ili interesu, koji je za prvog navrata vladavine Koalicije unakazio razvitak hrvatskog prijevoza, krivotvoreći saborski program razvitka prometa, u kojemu su ceste smjele potrošiti samo 40% određenog novca, a ne 85% koliko su progutale.

Poučeni iskustvom države u minulih osam godina, ljudi se pribojavaju jednostranosti ovogodišnjeg proračuna. Plaše se novog, podmuklog vala korupcije, posebice stoga, što je ljaga – iako čak ne ni „prvostupanjska“ krivnja – organizirane političke korupcije pala gotovo isključivo na tobožnje korupcijske novake HDZ-a. Pomrčina ozbiljne sumnje koja je zapala vladavinu HDZ-a izvrsna je zaštita mogućem novom valu korupcije. Ljudi se sad pribojavaju pritajenih korupcijskih „veterana“ koji bi mogli iskoristiti prigodu. Narod misli da „prigoda čini tata“, a uviđa da je jednostranošću proračunskih rashoda stvorena dobra prigoda. Stoga nove vlasti kao cjelina, a posebice tijela društvenog nadzora, moraju biti budni. (Poslije Drugoga svjetskog rata se ponavljalo: „Reakcija nikad ne spava, a Partija je uvijek budna!“ Možda sad najcrnji hrvatski problem nije otrovna – kako bi se reklo saveznim jezikom – „guja istrjebljenja“, koja je „duboko u hrvatskim srcima“, nego zmija korupcije, koja se duboko zavukla u njedra hrvatske politike.)

DRUGU PRIGODU za nesanicu Korupcije i za budnost Partije pruža program „otpisa dugova“. Riječ je, zapravo, o otpisu državnih potraživanja od kućanstava, obrta i trgovačkih društava ili o „oprostu dugova“ kućanstava, obrta i trgovačkih društava državi. (Takva nakana je nepravedna prema dosadašnjim urednim poreznim platišama državi, ukoliko ona ne predstavlja „novu pravednost“, na kojoj je predsjedničke izbore dobio profesor Ivo Josipović. Slična nelogičnost u pristupu novih vlasti pokazala se i prigodom imenovanja „uglednih i stručnih“, ali samo „prvostupanjski“ osuđenih ljudi u nadzorne odbore javnih tvrtki. Tad je i Udruga sudaca zauzela stajalište, prema kojemu ne treba ništa držati do presuda hrvatskih sudova prvog stupnja, kao da osumnjičene i optužene građane treba otprve izvoditi pred prijeke sudove kao što je bilo u poraću Drugoga svjetskog rata.) Iako zakona o oprostu dugova još nema, zna se koje će ustanove voditi postupak oprosta i kakvi će ljudi dobiti imenovanja za te ustanove.

Budući da „zakona o oprostu“ još nema, ljudi se plaše uobičajene nepotpunosti i nesuvislosti hrvatskih zakona, koje bi mogle omogućiti diskrecijsko odlučivanje u postupku opraštanja dugova. U pitanju je ukupan iznos dugovanja koji trostruko premašuje manjak ili deficit godišnjeg državnog proračuna. Hrvati ulaze u novo razdoblje neizvjesnosti, a stara njemačka poslovica kaže: „Neočekivano često dođe!

Dosad se govorilo: „Tko je jamio – jamio!“, a odsad će se možda govoriti: „Kome je dug oprošten – oprošten je!“ Nije naodmet spomenuti to, da je protestantska revolucija bila potaknuta papinskom prodajom indulgencija, što bi se hrvatski kazalo oprosnica. Papa Julije je ljudima opraštao paklene muke u vječnosti, a sad će hrvatske vlasti opraštati dugovanja prošlosti. Takav pristup je i primjeren „agnosticima“.

Ne znam smije li se pitati, gdje su se u cijelom redateljstvu hrvatske državne četverogodišnje predstave našli predizborni Plan 21, njegov šutljivi ili nadvikani tvorac profesor Branko Grčić i cio regionalni razvitak Hrvatske? Još je ozbiljnije pitanje, što u svemu radi premijer u sjeni, Zoran Milanović, koji uporno smatra da „treba razgovarati“, dok drugi provode nasilje nad (1) hrvatskom vladom, (2) hrvatskim gospodarstvom, (3) hrvatskom državom, (4) hrvatskim narodom i (5) hrvatskom budućnosti?

Vjerojatno je, da to što je izneseno uviđaju i sadašnje vlasti. Međutim, one su pred nasrtljivim posebnim interesima pristale na to, da umjesto da pokrenu val potrebne reindustrijalizacije Hrvatske podižu Potemkinova sela u energetici, lokalnoj infrastrukturi, zatvorogradnji i stanogradnji. Bolesnika kojega more smetnje dišnog sustava ne šalje se na liječenje u teretanu. U Francuskoj je upravo u vrijeme određivanja hrvatskog državnog proračuna utemeljena Banka za reindustrijalizaciju. Možda bi u Hrvatskoj umjesto HBOR-a – koji obnavlja to što će propasti i koji stvara razvitak u kojem narod nazaduje – valjalo utemeljiti Banku za reindustrijalizaciju Hrvatske, koja bi pomagala (1) akumulaciju suvremene tehnologije, (2) smišljanje i proizvodnju izvoznih industrijskih proizvoda i usluga te time (3) otvaranje trajnih i sigurnih radnih mjesta. Hrvatska bi vjerojatno bolje stajala kad se u dogledno vrijeme ni u jednoj županiji ne bi izgradio nijedan novi predmet infrastrukture, ali kad bi se u svakoj županiji otvorilo deset tisuća pravih i trajnih radnih mjesta.

Traćenje narodnog vremena, koje planiraju i pripremaju posebni interesi koji sad otvoreno vode hrvatsku politiku, učinit će propadanje Hrvatske burnijim, a njezinu propast skorijom.

Continue Reading

Tags: