Archive | Gospodarstvo

17 srpanj 2017 ~ 0 Comments

angela@€reich.ordnung

Čini se, da je njemačka politika pod sadašnjom kancelarkom za razliku od njemačke politike pod kancelarom Helmutom Kohlom neprijateljska prema Hrvatskoj. Njemačka je prije Hrvatsku pomagala diplomatski, politički, gospodarski, humanitarno i vojno. Izjava savezne kancelarke dan uoči sramotne odluke arbitraže o određivanje naše državne granice sa Slovenijom nije bila prijateljskom izjavom. Isti dan SAD su izjavile da uređenje granice treba riješiti dogovorom dviju država. Jednak stav zauzela je i Britanija izjavom neposredno nakon izricanja kreativnog pravorijeka voditelja arbitraže, u kojoj Hrvatska nije sudjelovala nakon odluke Sabora o povlačenju iz korumpiranog arbitražnog postupka. Poštivanje odluke denhaške arbitraže nije tražio nitko osim kancelarke.
Zašto je i u ime čega je Njemačka tako neobično postupila? Čini se, da je razlog tomu to, što se Njemačka sedamdeset godina nakon sloma u Drugome svjetskom ratu vratila svojoj trajnoj geopolitičkoj strategiji, koju su izvorno provodili Habsburzi, a poslije Kaiser i Bismarck te na koncu Treći Reich. Pokušaj povratka Njemačke baštinjenoj političkoj strategiji oslonjen je na njemačku povijesnu političku misao. Hrvatska politička misao može se sažeti u stjecanje autonomije i nesvrstavanje. Srpska politička misao može se sažeti u traženje gospodara, koji bi Srbima dao druge narode kao sluge, da im mogu gospodariti na zauzetom tuđem prostoru. Njemačka politička misao počiva na nagonu naroda za prodorom na istok i jugoistok Europe, jer Nijemci na sjeveru imaju more, na jugu Alpe, a na zapadu Francuze, koji su veliki povijesni narod s golemim vlastitim prostorom.
Nijemci bi redovito pretjerali u popuštanju svojem političkom nagonu, što nije bilo dobro za Europu, a pogotovo za njih. To popuštanje silini njemačkog političkog nagona jednako redovito bi izazvalo odrješit odgovor ostalih europskih naroda. Engleska se zanimala za stanje Europe samo utoliko, što je pazila da se nijedna europska velesila ne osili toliko da bi mogla ugroziti Otočje. Tako je poslije napada Njemačke na Poljsku 1939. godine, Britanija je objavila rat Trećem Reichu, što je u konačnici dovelo do poraza Reicha i do silnih gubitaka za Njemačku, koja je u ratu izgubila čak 8 milijuna vojnika, od čega se njemački narod nikad neće oporaviti. Rezultati rata su za Njemačku bili toliko porazni, da su Nijemci zadugo izgubili i volju za ljudskim množenjem. Etnički Nijemci sad čine oko polovice pučanstva Njemačke.)
Sadašnji nerazborit povratak Njemačke baštinjenoj samoubojstvenoj politici došao je od nagona za množenje njemačkog kapitala i za prodor kapitala ne samo na istok i jugoistok Europe, nego u cijelu Europu, jer je njemačka politika putem Europske unije i posebice putem eura bila pripitomila i hipnotizirala čak i Francuze. Umjesto munjevitim napadom zrakoplovstvom i tenkovskim ili pancerskim postrojbama, sadašnji njemački munjeviti rat izveden je eurom. Za njemačku politiku nepoželjna, ali za poznavatelje povijesti očekivana reakcija na sadašnju gospodarsku i političku dominaciju Njemačke u Europi je i Brexit. Britanci ne žele ostati pod gospodstvom Nijemaca. Tako reagira i nova Amerika, kojoj je dosta izvoza liberalne revolucije, koju Njemačka reeksportira. SAD se i same želi zaštiti u globaliziranom svijetu.
Za čim ide njemački kapital u svojem prodoru diljem Europe? To se vidi po i naravi njemačkih ulaganja u Hrvatsku. Njemački kapital kupuje ili stvara monopole, kao što su prometna i komunikacijska infrastruktura, veliki trgovački lanci, banke i osiguranje te distribucija energenata i energije. HT, Lidl, Bauhaus, Kaufland, Billa, Spar, Allianz, Erste, EWG, Autocesta Zagreb-Macelj – koja je nastavak u Njemačkoj domišljenog Autobahna Phyrn – i drugo. (Neke od spomenutih korporacija imaju sjedište u Austriji, ali je njemački kapital poslije Drugoga svjetskog rata bio obilno ulagan u Austriju.) Njemački kapital nastoji da njemačke korporacije izbjegavaju međusobno nadmetanje. Riječ je o ponovnom stvaranju kartela, što se najbolje vidjelo po spajanju Spara i Bille i u Hrvatskoj. Pretvorba Bille u Spar bila je „munjevita“.
Njemačka politika i njemački kapital sad vode rat za uspostavu monopola nad distribucijom energije i energenata, posebice plina. Njemačka i Rusija žele zavladati tržištem plina u Europi. Takav dugoročni plan počiva na strategijskoj suradnji Rusije i Njemačke, za koju je njemački ministar vanjskih poslova nedavno rekao, da ne smije biti remećena „tekućom politikom“, kakva se vodi primjerice u Ukrajini. Te riječi podsjećaju na strategijski sporazum Rathenau-Čičerin 1922. godine u Rapallu. „Ruski prirodni plin ili američki ukapljeni plin, pitanje je sad!“ Jalova odluka arbitraže u Den Haagu trebala je poslužiti za stavljanje luke Koper u službu budućeg europskog plinskog kartela. Predsjednik arbitraže ponavljao je, da se dnom hrvatskog teritorijalnog mora – koje je on bio proglasio otvorenim morem – bez dopuštenja Hrvatske mogu polagati „cjevovodi“. (Rezultat prisluškivanja slovenskog dogovaranja s arbitrima bio je objavljen na dan dolaska ruskog premijera u Ljubljanu, kojim se trebala odrediti buduća uloga luke, što nije napravljeno.)
Nagon ili „Drang“ njemačkog kapitala pretvorio je Europu u tržište svega, a posebice energenata, jer Europa ima malo svoje energije. Europa se prestala razvijati. Stoga nema razvitka ni u Hrvatskoj. Inicijativa triju mora je odgovor na njemačku politiku gospodarske i političke dominacije njemačkog kapitala. Slavenski i srednjoeuropski narodi Unije pokazali su, da presudna većina naroda Unije želi skupno upravljati Unijom. Usto, valja očekivati da će i novi francuski predsjednik po povijesnoj francuskoj političkoj misli stati u obranu svojeg naroda, jer i francusko gospodarstvo stoji od uvođenja eura.
Nedavno se naveliko pisalo, da Hrvatska gospodarski ne surađuje s Kinom kao što čine neke obližnje zemlje prihvaćajući kineska ulaganja u infrastrukturu. Međutim, sad se počelo pisati o velebnom pobačenom projektu u 2009. godini, u kojoj je Hrvatska pod pritiskom Njemačke i Unije odustala od projekta vezanog uz luku u Rijeci i „nizinsku željeznicu“. Bila su predviđena ulaganja od bar 10 milijardi dolara. Hrvatski tisak nije na prvim stranicama objavio i pozdravio dolazak kineskog predsjednika Hu Đintaoa u Zagreb 20. lipnja te godine. Hrvatski ga premijer nije otprve htio primiti, ali je to napravio preko volje na intervenciju predsjednika Republike. Premijer je svoju ostavku objavio 1. srpnja iste godine. Kineski veleposlanik u Zagrebu i hrvatski veleposlanik u Peking, koji su pripravljali posjet i sklapanje posla bili su posramljeni, a hrvatski premijer bio je očita žrtva energetskog i infrastrukturnog rata za Europu.
Njemačka je sredinom prošlog stoljeća napustila nacionalni socijalizam, ali se minulih desetljeća prihvatila nacionalnog kapitalizma, koji sad tišti Hrvatsku i cijelu Uniju. Međutim, taj hibrid politike i kapitala će uskoro uminuti. Europski narodi će opet pokazati, da Europa ne podnosi središnju vlast.

Continue Reading

04 svibanj 2017 ~ 0 Comments

Vrijeme Crkve

Grabljenje hrvatskog gospodarstva putem političke privatizacije najizdašnijih hrvatskih društvenih banaka i industrijskih poduzeća bio je pravi, životni napadaj na hrvatski narod. Grabež se ne odnosi samo na Agrokor, kojemu su u bescjenje dodana brojna značajna društvena poduzeća hrvatske prehrambene industrije. Napadaj je doveo do pokoravanja naroda i Hrvatske, u koju je dovedena vlast koja se odmetnula od naroda. Hrvatsko gospodarsko bogatstvo je iz ruku naroda i njegove obnovljene države preneseno u privatno ili skriveno vlasništvo, a pravi vlasnici novog bogatstva sad iz sjene vladaju Hrvatskom.
Novi bogataši su u međuvremenu svoj kapital iz industrijskoga pretvorili u slobodan, tekući kapital. Vidljive „državne“ vlasti služe zaštiti probitaka novih nositelja nekadašnjeg hrvatskog društvenog kapitala te prikrivanju obavljene grabeži i identiteta ili istovetnosti pravih nositelja vlasti u Hrvatskoj. Ipak, posrtanje države Agrokor – u kojoj je Hrvatska bila banovinom, republikom ili krajinom – otvorilo je nesagledljivu provaliju između hrvatskog naroda i dosadašnje skrivene, ali prave hrvatske vlasti. Tu provaliju javna vlast više ne može prekrivati i prikrivati, iako je tomu trebala poslužiti smjena trojice ministara dosadašnje koalicijske vlade.
Munjevit privatizacijski napadaj na Hrvatsku i na njezino gospodarstvo podsjeća na povijesna nagla turska osvajanja Balkana i na prodorne napadaje Trećeg Reicha na cijelu Europu. Posebnost minulog privatizacijskog napadaja na Hrvatsku je u tomu, što je taj napadaj izveden iznutra, iz netom obnovljene hrvatske države. Jedna skupina Hrvata s operativnim iskustvom iz nestale jugoslavenske države sad u svrhu čuvanja i daljnjeg povećavanja ugrabljenog kapitala upravlja hrvatskom politikom ili vođenjem hrvatskih javnih poslova. Prave poslove koje država treba obavljati za svoj narod sad nitko ne obavlja. Skriveni hrvatski ljudi posredno vode hrvatske javne poslove. Hrvatska država ne služi dobrobitima hrvatskog naroda, nego probitcima skrivenih ljudi.
Nakazan položaj i pogubna uloga obnovljene hrvatske države razlog je iznimno teškog političkog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog stanja u Hrvatskoj. Malo je naroda slabije od hrvatskoga prošlo u prelasku iz socijalizma u kapitalizam. To se treba pripisati ponajviše nacionalnoj veleizdaji, koju su prema narodu napravile hrvatske političke vlasti. Kako bi drukčije bilo moguće postići to, da hrvatski narod i ljudi, hrvatsko gospodarstvo i poduzetništvo, zdravlje i znanje hrvatskih ljudi iz dna u dan već dva desetljeća propadaju. To je razlog što Hrvati prazne svoj zavičaj i svoj povijesni životni prostor.
Hrvatski narod sahne i kopni, a njegovo stanje već je takvo, da se u njemu ne može imati život za ljude. U Hrvatskoj sad izgleda, da je Isus utaman govorio „da je došao da svi imaju život i da ga imaju u obilju“. Žrtve i junaci Domovinskog rata nisu bili očekivali, da će se poslije dobivenog rata beznađe zavući u živote naše mladosti. U Hrvatskoj ljudi žive podljudski život. Hrvatski narod je ponovo zgromljen, kao što je bio zgromljen u Drugomu svjetskom ratu i u poraću tog rata.
Povijesni narodi su otporni organizmi. To je hrvatski narod mnogoput pokazao. Hrvatski narod se može oporaviti, ali samo ako bude doznao prave uzroke stanja u koje su dovedeni i narod kao cjelina i nebrojeni naši ljudi. Istina će ojačati i osposobiti Hrvate da sami skupno počnu dograđivati svoj životni prostor, u kojemu će moći živjeti u radu i spokojno. Istina će pokolebati sadašnje gospodare Hrvatske. Istina će također osloboditi hrvatsku državu skrbništva nositelja ugrabljenog narodnog bogatstva.
Hrvatska sad živi u laži, a njezine vlasti na laži. U Hrvatskoj treba rasvijetliti stanje naroda i države te držanje nositelja javne i skrivene vlasti, bez obzira jesu li se oni unovačili u vlast u komunističkom ili kapitalističkom režimu vladanja Hrvatskom. Hrvatsku treba politički rasvijetliti, luminirati ili „lustrirati“. Treba stvarno stanje iznijeti na svijetlo ili na vidjelo. Na vidjelo treba iznijeti stanje Hrvatske, a držanje lakomislenih uzročnika sadašnjeg hrvatskog propadanja treba izvrgnuti uvidu puka. Zlo u narode i u vrstu Homo sapiens unose maloumni, umišljeni i lakomisleni ljudi. Zato ih treba samo rasvijetliti, a ne i kažnjavati. Hrvatskoj treba istina, a ne pravda.
Hrvatske javne vlasti sad poduzimaju sve da se zataškaju sadašnje slabo stanje i uzročnici nastalog stanja. Sadašnja politička i vladina kriza u Hrvatskoj, koju je na tuđu zapovijed izazvao sam premijer pokušaj je zataškavanja stanja naroda te skrivanja političke istine i političkih štetočina. (To je vjerojatno jedini slučaj u povijesti parlamentarizma, da premijer pravi krizu vlade, jer premijeri raspisuju nove izbore, a ne izazivaju krize.) U isto vrijeme mnogi nevješti političari zagovaraju održavanje novih izbora.
Koju bi političku korist donijeli novi parlamentarni izbori, ako birači prije izbora ne doznaju istinu o Hrvatskoj? Osim toga, neumjesno je pristupiti izborima prije promjene izbornog sustava, jer će izbori vratiti vlast istim neodgovornim strankama, koje nadzire domaći i tuđi kapital. Novi izborni sustav treba ukloniti kartel političkih stranaka i omogućiti da izvršne i predstavničke položaje u vlasti dobiju sposobni i odgovorni ljudi, kojima je više stalo do skupne dobrobiti, nego do osobnih probitaka.
Sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno određuju (1) slaba zaštita naroda, (2) potpuna politička zbrka, i (3) velike mogućnosti Crkve. Narod je ostao bez ikakve zaštite. Ne štite ga ni vlastita država ni kapital i rad, a ponajmanje liberalizam kao sustav uvjerenja. Politička je zbrka dobila mjere bezvlađa, kakvo je bilo nastalo u Sredozemlju i u Europi poslije sloma Zapadnog Rima 476. godine. Tad je Crkva, koja je ispod rimske legionarske infrastrukture imala svoju infrastrukturu mjesnih crkava ili skupštine, preuzela vođenje europske politike, iako nije bila državom. Crkva takvu ulogu može imati i u suvremenoj Hrvatskoj. Ona mora postati političkom strujom.
Crkva mora početi štititi hrvatski narod, koji je nezaštićen i u obnovljenoj vlastitoj državi. Narod nema tko drugi štititi i Crkva narodu treba pomoći da se osposobi za samozaštitu. Crkva je znala štititi narod dok je istovremeno živio u više tuđih država. Sad ga treba zdušno štititi, jer narod može i propasti. Narod od Crkve očekuje ne samo riječi utjehe, nego i riječi nade. Očekuje da mu Crkva pomogne da dođe do istine. Nadbiskup Franjo Kuharić smatrao je da je istina najjače sredstvo Crkve. Isus je rekao, da je on Istina.
U sadašnjem, presudnom vremenu hrvatske povijesti narodu prijeti nastavak propadanja pod vlasti nepošteno nakupljenog kapitala, ali mu se otvara i mogućnost da se oporavi te da sam počne odlučivati o svojoj budućnosti. Crkva može i mora odnijeti prevagu nad protivnarodnim silama, koje svoje prohtjeve pretpostavljaju potrebama naroda. Ona može i mora pomoći narodu. To će najbolje učiniti time, što će prisiliti vlasti da „iznesu djelo na vidjelo“ i što će ih navesti da bitno promijene izborni sustav. Sad političke stranke nigdje u svijetu ne dopuštaju narodima da obavljaju ljudski posao, a same taj posao ne žele obavljati.
Crkva ili biskupi kao konferencija ne smiju zazirati od političkog posla ili poslanja. To bi bio nadstranački posao. Za Crkvu nije da svjetonazorski bude uz stranke, koje svojim „svjetonazorom“ zavode birače. Za Crkvu je da bude uz narod politički. Crkvi je prirodno mjesto u politici. Ona drukčije ne može štititi ljude. Crkva treba spašavati ljude, kako bi spašeni ljudi mogli spašavati svoje duše. Kršćanstvo je bilo potkopalo Rimsko carstvo, a Crkva je stupila u savez s barbarskim narodima, kako bi uklonila srozano i već nakazno Carstvo.
Nadbiskup Alojzije Stepinac bio je „do grla“ uključen u politiku prije Drugoga svjetskog rata, posebice za vrijeme rata, a i poslije rata. Bio je izvrstan, veliki europski i svjetski političar, ali se njegova politika sastojala od zaštite naroda i od brige za dobrobit ljudi, Hrvata i nehrvata, katolika i inovjeraca. Alojzije Stepinac se za narod borio protiv kraljevske vlasti, protiv liberalne i anacionalne politike Vladka Mačeka, protiv Trećeg Reicha i protiv komunističkog sustava u Hrvatskoj. Međutim, on je surađivao s HSS-om i Banovinom, kraljevskim namjesnikom Pavlom, određenim prvacima Ustaškog pokreta, Partizanskim pokretom, kraljevskom vladom u Londonu i s određenim političkim snagama u Trećem Reichu. Surađivao je, jer su mnoge političke snage tražile njegovu suradnju. (Kako bi pribavio hranu za srpsku djecu u skrbi Karitasa, koja su 1944. godine počela gladovati zbog nestašice hrane u Zagrebu, Stepinac je pregovarao s partizanima u Bjelovaru i od njih dobio nekoliko kamiona hrane. Sad treba od iseljavanja, nezaposlenosti i gladi spašavati cijeli narod.)
Isus iz Nazareta je za sebe govorio da je on pastir. Govorio je da su „svi koji su došli prije njega kradljivci i ubojice“, a da je on dobar pastir, koji čuva ovčinjak, iz kojega najamnik pobjegne kad dođe opasnost. Crkva je od Isusa preuzela zaštitu ljudi i naroda od vlasti i politike. Hrvatski narod sad čuvaju najamničke vlasti. Crkva ne smije dužnost i ovlast zaštite, koje je preuzela od Isusa i dalje držati u „autsorsingu“ kod sadašnjih hrvatskih vlasti, koje su najamnice kapitala, koji je i stvorio sadašnju zbrku u hrvatskoj politici. Živa Crkva je za politiku pozvanija od mrtvog kapitala. Biskupi se ne trebaju bojati prigovora, ako se bave politikom kakvu narod uistinu treba i koju zdvojan narod željno očekuje. U sadašnjem presudnom vremenu hrvatske povijesti Crkva ne smije na cjedilu ostaviti vjerni narod, koji je uistinu u sudbinskoj, egzistencijalnoj nevolji. Sapetom narodu koji je obvijen mrakom laži može pomoći samo Crkva. Koji važniji posao Crkva sad može imati? Kapital odvraća Crkvu od bavljenja narodnom politikom, kako bi on sam mogao gospodariti narodima. Crkva svoje nadahnuće ima od Isusa iz Nazareta, ali svoju snagu crpi iz naroda.
Crkva može i mora politički pomoći narodu, ali će narod morati sam do kraja obaviti svoj politički posao. Narod je za to sposoban. Tko od okupljenog naroda ima veću političku i životnu silu? Narod još nije okupljen u silu, koju mu može dati politička zamisao primjerena sadašnjem stanju i potrebama naroda. Crkva može pomoći da se čuje hrvatska istina, ali ta istina mora doći iz ustiju odgovornih političara, kojima su skupne narodne dobrobiti preče od osobnih probitaka. U sadašnjem teškom političkom prijelomu već se zapaža razlučivanje političara po prijekosti probitaka ili interesa.
Za Hrvatsku i za hrvatski narod ili životnu zajednicu na hrvatskom povijesnom prostoru ne bi bilo dobro da narod izgubi strpljenje. Kako se to ne bi dogodilo potrebno je dvoje: (1) Crkva treba iskoračiti iz „političke pustinje“ i narodu pružiti istinu i riječi nade; i (2) novi hrvatski političari trebaju okupiti narod oko nove političke ideje za spas naroda, u koju će biti utkana istina o privatizacijskoj grabeži u Hrvatskoj. Hrvatska politika i naša Crkva imaju u političkoj sprezi, koju su 1990. godine stvorili Franjo Tuđman i Franjo Kuharić, dobar uzorak nepobjedljive političke sprege naroda i Crkve.

Continue Reading

08 travanj 2017 ~ 0 Comments

Republika Hrvatska u državi Agrokor

Da je ovaj sastavak pisan prije dva tjedna postavljeni naslov bio bi primjeren. U vrijeme sastavljanja i objave ovog priloga vjerojatno je primjereniji izraz „Banovina Hrvatska“ umjesto naziva „Republika Hrvatska“. O tomu poslije.
Vrsta Homo sapiens već je nekoliko stoljeća podložena kapitalističkoj civilizaciji. U civilizaciji je već pet-šest tisućljeća vlast izdvojena iz životnih zajednica i nadmetnuta nad njih. Ljudi su u civilizaciji pretvoreni u podanike. Spočetka su u jedinačnim civilizacija vladali bogovi, pa kraljevi, skupštine branitelja i robovlasnika kao u drevnoj Grčkoj, skupštine veleposjednika kao u feudalnoj Europi pa na koncu kapitalisti ili sam novac. Suvremena tehnologija omogućila je da se novca nagomila toliko, da on ima apsolutnu vlast u državama i nad državama.
Kapitalisti su sustavno unižavali ulogu država, za koje je i Karl Marx govorio da će usahnuti ili „odumrijeti“. U prijelomu stoljeća države su „dragovoljno“ odustale od nadzora granica putem liberalizacije, povukle se iz svih gospodarskih djelatnosti putem privatizacije i prepustile tržištu mnoge svoje zakonodavne ovlasti putem deregulacije. Države su izgubile prostornu, zakonodavnu, gospodarsku i monetarnu suverenost. Države su jadne, slabe i u dugovima. Stoga nije nikakvo čudo što se kapital odvažio ne samo sebi podložiti hrvatsku državu, koja je obnovljena u Domovinskom ratu, nego i raspršiti povijesni hrvatski narod s njegova povijesnog prostora.
Hrvatska politička pljeva – neki pisci rabe izraz „politička elita“ – navela je Republiku Hrvatsku da pristupi Europskoj uniji. Unija je preuzela suverenost svojih članica – ona sama nema suverenost – i tu suverenost de facto prenijela na SAD odnosno na američke korporacije i druge nositelje kapitala.
Slabe države sad diljem svijeta postaju plijenom posebnih društvenih skupina i interesa – političkih, gospodarskih, vojnih i ideoloških ili vjerskih. Ranije su – od Kube na zapadu preko Hrvatske i istočne Europe do Kine i Vijetnama na istoku – komunističke partije kao „udruge civilnog društva“ preuzimale države, koje su poslije tim partijama pružale samo administrativne i poslovne usluge. U naše dane u brojnim skrhanim islamskim zemljama Islamska država (ISIL, Daeš) preuzimala je političku vlast zastrašivanjem ili terorom i golom silom. Prije tri godine jedna zatvorena skupina nasilno je preuzela vlast u Ukrajini, koja se sad teško može zvati državom ukrajinskog naroda.
Posebnost kapitalističke civilizacije je prepuštanje vođenja političkih ili javnih poslova političkim strankama, koje su nedvojbeno izvršiteljice stvarnih političkih sila. Da je tako pokazuje to, što se u svakoj zemlji vodi ista politika bez obzira koja je stranka ili koja koalicija na vlasti. Ni u Hrvatskoj nije moglo biti drukčije.
U Hrvatskoj je stvaranje prave, suverene, ali privatne države – zašto bi držala morala biti javna? – vođeno gospodarskim sredstvima: privatizacijom, kreditima, agrarnim poticajima i opraštanjem dugova državi. Međutim, stvaranje korporacije Agrokor bio je otprve politički projekt, koji su domislili i provodili politički ljudi. Po svojem utjecaju na politiku, gospodarstvo, medije i sustav uvjerenja Korporacija je bila prava suverena država. Političke stranke, vladina tijela, uredi, agencije, mediji i mnoge akademske ustanove bile su daleko više poslušne Korporaciji, nego javnoj hrvatskoj vlasti. To je bilo očekivano, jer je državna uprava zadržala samo prikupljanje poreza za svoje održanje.
Hrvatska država, republika ili banovina nije u suverenoj državi Agrokor potpuno zadržala ni svoj zemljopisni prostor, koji je dobrim dijelom prenesen u vlasništvo nove privatne države kapitala. Republika Hrvatska djelovala je u relativnom ili odnošajnom, prividnom, društvenom prostoru- Ona je služila kao dvorkinja državi Agrokor, što se najbolje vidi po tomu što je službena državna agencija za nadzor tržišta, znala odbaciti prigovore da se preuzimanjem dodatnih agrokombinata (obično za po jednu kunu) Korporacija pretvara u monopolistkinju.
Novi hrvatski zakon o spašavanju velikih posrnulih korporacija ne bi bio potreban, da hrvatska javna vlast nije dopustila i pomogla stvaranje goleme korporacije, koja je zasjenila i samu nemoćnu hrvatsku padržavu. Agrokor je za neke sad prevelik da bi se dopustila njegova propast, ali njega je hrvatska skrivena ili privatna politika namjerno učinila prevelikim. (Too big to fail! Odnedavno se u SAD za pojedince govori „Too big to jail!“) Određene političke snage – stvaranje Korporacije nije učinak mudrosti i marljivosti jednog čovjeka – stvorile su u Hrvatskoj pravog političkog i poslovnog Frankensteina, koji je zaprijetio i tima, koji su „potpomogli“ njegovo začeće, rađanje i odrastanje.
Poznato je da je Korporacija proizvoljno određivala rokove dospijeća svojih dugovanja za is-poruke robe u njezinu prodajnu mrežu. Tako je postupala i prema proizvodnim trgovačkim društvima, koja su pripadala Korporaciji, koja su joj ionako bila dobrim dijelom darovana za iskorištavanje. Trgovačka mreža Korporacije služila je za iscrpljivanje svih proizvodnih podu-zeća unutar ili izvan sustava, koja sad imaju golema slabo naplatljiva ili u dogledno vrijeme nenaplatljiva potraživanja od trgovačke mreže Korporacije. Ta je mreža, treba biti iskren, iscrpljivala cijelu zemlju.
Valja imati veliko razumijevanje za utemeljitelja Korporacije. On nije bio jedini hrvatski poduzetnik, koji je u „tranziciji“ nastojao postići poslovni uspjeh i steći imetak. Ostali zdušni poduzetnici obnovljene hrvatske države ostali su na marginama hrvatskog gospodarstva. Utemeljitelju Korporacije bila je dodijeljena previše zahtjevna uloga i to napraviti ne veliku korporaciju, nego pravu pravcatu državu na oslobođenoj hrvatskoj zemlji. Smisao gomilanja kapitala nije potrošnja, nego zauzimanje političke vlasti.
Korporacija je bila državom, koja je bila utemeljena i koja je trebala biti održavana i jačana na kreditima. Kreditna nedisciplina nije bila značajka samo hrvatskih poduzetnika, nego i poduzetnika ostalih „tranzicijskih“ zemalja. Za sve njih kapitalizam je bio novost i oni o kapitalizmu nisu mogli mnogo naučiti u svojim obiteljima. (Upoznavanje kapitalizma iz knjiga i na američkim studijima poslovne administracije od male je koristi.)
Veliki američki poduzetnik i veliki čovjek John Pierpont („J. P“) Morgan rekao je kad je Amerika bila u „tranziciji“ u prvu svjetsku industrijsku i gospodarsku silu, da „nezarađen novac u gospodarstvo unosi zlo i grijeh“. (Morgan je bio čovjek vjere i Crkve pa je sam za službe Božje u svojoj crkvi skupljao milodare za župu.) Franjo Tuđman je sa svojim suradnicima obnovio javnu i pravu hrvatsku državu, ali ne na kredit, nego za gotovinu. (Hrvatsko novčano prekoračenje u jednoj švicarskoj banci iznosilo je samo 4 milijarde kuna i to za potrebe operacije „Oluja“ 1995. godine. Dug je vraćen u slijedećih 12 mjeseci.) Lakomislenost i umišljenost znaju biti kobne.
Po golemom protoku novca kroz trgovinsku mrežu Korporacije moglo bi se reći, da je bez obzira na promet robe ta mreža bila više agencijom za platni promet ili za izravnanje vrijednosnih papira, nego trgovina. Kako je dobar i mudar gospodar unutar jadnog hrvatskog gospodarstva mogao napraviti dug od ne zna se koliko milijarda eura? To se događa samo instrumentaliziranim ili neprisebnim poduzetnicima. Države ne stvaraju poduzetnici, nego političari, vojnici i ideolozi. Državotvorni projekt Agrokor bio je od začeća osuđen na propast. Bilo je samo pitanje, koliko će on štete napraviti Hrvatskoj. Čista politička opsjena bila je dva desetljeća hrvatska stvarnost.
Još se ne zna koliko je duboka poslovna jama zvana Agrokor. Ne zna se ni kako će proći zapos-lenici i pravne osobe uključujući našu javnu državu, koji su se našle u toj jami. Za Hrvatsku i hrvatski narod najvažnije je to, da se dozna prava istina. Obavljanje ukupnog javnog posla u Hrvatskoj sad počiva na laži. Kad se dozna živa istina o projektu Agrokor i puna istina o hrvatskom gospodarstvu općenito, prava hrvatska politika moći će planirati i upriličiti oporavak zemlje i naroda.
Dosad je hrvatska država imala u državi Agrokor položaj, kakav je Banovina Hrvatska imala u prvoj Jugoslaviji prije rasapa te umjetne države. U rasulu 1941. godine Banovina Hrvatska postala je slobodnom i pretvorila se u hrvatsku nezavisnu državu – malo „h“, malo „n“ i malo „d“. Sadašnje posrnuće države Agrokor daje priliku slobodnoj hrvatskoj državi da ponovo postane uistinu nezavisnom državom. Ostaje joj jedino problem članstva u Europskoj uniji.

Continue Reading

21 svibanj 2015 ~ 2 Comments

ŠTO SAD, HRVATSKA? Poslije 25 godina!

ŠTO SAD?
1. Prestanak Hladnog rata i prestanak komunizma u Europi
2. Rasap Jugoslavije i obnova hrvatske države
3. Globalizacija i zamah financijskog kapitalizma
4. Preobrazba EEZ, proširenje EU i privatizacija hrvatskoga društvenog kapitala
5. Neokonzervativna revolucija u SAD, Velika recesija i stvaranje nereda u svijetu
6. Hrvatska pod hegemonijom Europske unije
7. Gušenje svjetskog nereda i uspostava globalne mreže životnih prostora
8. Izgubljena hrvatska politika i izgradnja životnog prostora RH
9. Političko buđenje za domovinsku mobilizaciju
10. Hrvatska politička misao za Hrvatsku, Europu i svijet

Demokratske izbore 1990. godine, koje je upriličio Savez komunista Hrvatske dobio je hrvatski narod, koji je htio Hrvatsku uzeti u svoje ruke. Poslije izborne pobjede hrvatskog naroda politički svijet je shvatio, da nije riječ prvobitno o uvođenju demokracije u Hrvatsku, nego o nastanku nove države. Narod je htio imati suverenu državu sa slobodno postavljenim političkim sustavom i s vlastitom vojskom.
Za svjetsku političku javnost – od Koreje i Kine preko Sovjetskog saveza do SAD – hrvatska država koja je nastajala bila je nepoznanica. Tuđi državnici su se počeli bojati hrvatske države i svoju bojazan su otvoreno iznosili hrvatskim državnicima. Međutim, političko vodstvo Hrvatske postupalo je kao vlast suverene države, što je uključilo i tajnu, ali zakonitu nabavku oružja iz inozemstva već u rujnu i listopadu 1990. godine, jer je narod na izborima pokazao da želi imati svoju državu. Hrvatsko političko vodstvo bilo je sastavljeno od političara, koji su se u zemlji i inozemstvu bili prekalili u području politike i to djelovanjem protiv politike prijašnje jugoslavenske jednostranačke vlasti i u područjima gospodarstva, obrane i kulture. Uz hrvatsku političku vlast stajala je i Crkva sa svojim po-vijesnim i suvremenim političkim iskustvom.
Hrvatska država bila je otvoreno napadnuta od jugoslavenske vojske izvana i iznutra, jer su jedinice JNA bile zakonito smještene u Hrvatskoj, a tom napadu pridružio se velik dio domaćeg ruralnog i pokrajinskog srpskog življa. Međutim, Republika Hrvatska se obranila od tad „treće najjače vojske u Europi“ i dobila rat protiv nje u Hrvatskoj. Hrvatska vojska bila je mnogoljudna; svi branitelji imali su otprije vojnu naobrazbu; postojao je sposoban i školovan časnički zbor; građani i poduzeća imala su financijske pričuve; , u vojsci je postojalo stručno i tehničko znanje; država je imala kapital i korisnu monetarnu politiku. Za cijeloga vrućeg rata, ali i za održavanja dugačke crte razdvajanja od srpskih pobunjeničkih snaga u nekoliko područja, hrvatsko gospodarstvo bilo je u punom zamahu. Radio je bankovni sustav; odvijala se industrijska proizvodnja za domaće građanske potrebe, izvoz i za hrvatsku vojsku; radile su rafinerije nafte i proizvodnja gnojiva; proiz-vodili su se lijekovi i vakcine; gradili su se i isporučivali brodovi; a najobilnija žetva pšenice u hrvatskoj povijesti 1990. godine zajamčila je opskrbu nasušnom hranom građanstva, vojske te naših prognanika i bosansko-hercegovačkih i izbjeglica. Inozemni dug hrvatske države bio je zanemarljiv u odnosu na godišnji domaći proizvod.
Hrvatska država znatno je pridonijela zaštiti i obrani BiH, stvaranjem i naoružavanjem Hrvatskog vijeća obrane, ali i opskrbom Armije Bosne i Hercegovine te djelovanjem protiv srpskih i srbijanskih vojnih snaga izravno iz Hrvatske i prije izvođenja redarstveno-vojnih akcija Bljesak i Oluja. Djelovanje hrvatskih vojnih snaga u BiH bilo je opravdano ugrozom cjelovitosti i opstanka Hrvatske i BiH, koje su dvije države na istoj zemlji. Nije se smjelo dopustiti da krajinska vojska i srpska vojska u BiH uz potporu srbijanske vojske nadziru ključno, strategijsko područje ukupnog prostora RH i BiH. Razlika u obrani i sudbini Sre-brenice i Bihaća, dviju „zaštićenih zona“ UN u Bosni i Hercegovini, pokazala je ne samo to, da je Hrvatska pružila pomoć narodu BiH, nego i snagu hrvatske države. Narod se aktivno uključio u obranu Hrvatske, ali je hrvatska država vodila i organizirala sve narodne poslove: politiku i geopolitiku, gospodarstvo, zaštitu i kulturu. Posebno vidnu, važnu, korisnu i spasonosnu ulogu u tomu teškom razdoblju hrvatske povijesti imala je državna Hrvatska radiotelevizija.
Ubrzo nakon prestanka rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine počelo je slamanje i kroćenje hrvatske države što je neizbježno vodilo slabljenju naroda. Slabljenje hrvatske države domišljeno je u Europi i počelo se provoditi takozvanom „političkom izolacijom“ Hrvatske i proglašenjem hrvatskog predsjednika autoritarnim vladarom. Hr-vatska je pod ucjenom morala dopustiti podmuklo podrivačko djelovanje „udruga gra-đanskog društva“, a pritisci na Hrvatsku su dolazili iz Bruxellesa zbog hrvatske politike obnove u ratu razorenih domova i povratka srpskih izbjeglica, ali i od tužiteljstva Među-narodnog suda u den Haagu, zbog navodnih ratnih zločina Hrvatske vojske. Tužiteljstvo je optužilo ukupno hrvatsko političko vodstvo za smišljen i organiziran progon Srba iz Hrvatske u akciji Oluja te za smišljeno izvođenje ratnih zločina i genocida. (Prizivno vijeće Haškog sudišta konačno je odbacilo zlobnu postavku tužiteljstva, ali su Hrvati pod sum-njom za tobožnji ratni zločin i genocid živjeli punih petnaest, a pod optužbom za to punih sedam godina.) Plaćene „udruge građanskog društva“ sustavno su putem medija jačale utjecaj manjina u domaćoj politici i utjecaj srpske politike u Hrvatskoj. Određeni domaći političari proglasili su Hrvatsku napadačicom na BiH, a u nekim političkim krugovima obnovljena je i postavka o genocidnosti hrvatskog naroda.
Smrću predsjednika Franje Tuđmana, koji je iz političkog vodstva bio uklonio mnoge političare koji su pomogli obnovu hrvatske države, hrvatski narod ostao je bez političkog vodstva. Dvjema promjenama Ustava pod konac 2000. godine razoren je hrvatski politički sustav. Pod novom vladinom koalicijom službenom ideologijom Hrvatske postao je anti-fašizam, a temeljnom geopolitičkom strategijom Hrvatske postala je „pomirba“ u regiji, koja se sastojala u popuštanju zahtjevima srbijanske politike i politike Republike Srpske u BiH. Takav pristup zadržale su i slijedne vlade HDZ-a, čije je vodstvo provodilo „detuđ-manizaciju“ stranke i hrvatske politike.
Kroćenje hrvatske države od „međunarodne zajednice“ i politički procesi unutar Hr-vatske stvorili su sadašnje teško stanje u Hrvatskoj i mučan život naroda. U Hrvatskoj je industrija skoro nestala. Ukupna razina političkog znanja i razumijevanja te razina uporab-ljivog znanja su se srozale. Oslabila je organizacijska sposobnost u narodu. Tehnologija se nije nakupljala puna tri desetljeća. Inozemni dug države nezaustavljivo raste. Pravosuđe je u rasulu, a zemljom vlada potpuna pravna nesigurnost. Korupcija i dalje cvjeta. Politika se vodi iz medija, umjesto da politika vodi medije. Najsposobniji i najbolje školovani ljudi napuštaju domovinu. Hrvatska je ostala bez vodećeg sloja u politici, gospodarstvu, sigurnosti i kulturi. Narod je ostao bez vodstva. Hrvatska je 1991. godine svladala srbijansku i domaću srpsku agresiju, ali bi se sad i u doglednoj budućnosti teško mogla obraniti, ako bi bila napadnuta. Političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u Hrvatskoj toliko je slabo, da narod već uviđa da u hrvatskoj državi nema prave vlasti. Državna vlast svedena je uglavnom na uzimanje poreza i na provođenje ovršnih prijedloga. Na vidiku je samo daljnje slabljenje države i propadanje naroda. Hrvati opravdano postavljaju pitanje: Što sad, nakon dvadeset pet godina samostalnosti hrvatske države? Čemu sad služi hrvatska država? Sadašnji dvadeset petogodišnjaci jamačno ne znaju kako je jaka bila hrvatska država kad je bila obnovljena. Tko im sad može reći da naša država opet može postati jakom?

1. PRESTANAK HLADNOG RATA I
PRESTANAK KOMUNIZMA U EUROPI

Razdoblje od provale Berlinskog zida 9. studenoga 1989. godine do raspuštanja Sovjetskog Saveza 25. prosinca 1991. godine vrijeme je prestajanja Hladnog rata. U tom razdoblju dogodio se i rasap Istočnog bloka (Vijeća za uzajamnu gospodarsku pomoć), a došlo je i do prestanka komunizma u Europi te do revizije rezultata Drugoga svjetskog rata, prvobitno do ponovnog ujedinjenja Njemačke i do raspada socijalističke Jugoslavije. Miran, „baršu-nasti“ razvod Češke i Slovačke dogovoren je 31. prosinca 1992. godine.
Prije izbijanja Drugoga svjetskog rata sjeverna polukugla Zemlje bila je podijeljena na kapitalističke zemlje (SAD, UK), koje su kao ideologiju ispovijedale liberalizam; nacionali-stičke zemlje (od Portugala do Kine i Japana), koje su zagovarale gospodarski nacionali-zam; te na Sovjetski Savez, koji je na ogromnom zemljopisnom prostoru kao ideologiju ispovijedao komunizam ili marksizam. Nastanak fašizma ili nacionalnog socijalizma te nastanak komunizma bili su posljedice nezajažljivog i agresivnog tržišnog kapitalizma, a Velika depresija poslije 1929. godine prouzročila je stvaranje njemačkog Trećeg Reicha i staljinističku kontrarevoluciju u Sovjetskom Savezu, kojom je Lenjinov liberalni, tržišni komunizam bio zamijenjen državnim socijalizmom. Nakon Drugoga svjetskog rata, koji je nepotrebnim napadom na Sovjetski Savez izazvao Treći Reich i u kojemu su nestali naci-onalni socijalizam i fašizam, uspostavljena je nova podjela na sjevernoj polukugli Zemlje. Podjelom na komunistički i kapitalistički svijet Europa je bila podijeljena po sredini.
Za vrijeme Hladnog rata bila je uspostavljena vojna ravnoteža (straha) između komunis-tičkog i kapitalističkog bloka, s tim što su se komunističkom bloku iz Azije pridružili Mongolija, Sjeverna Koreja, Kina i Vijetnam, a kapitalističkom bloku Japan i Južna Koreja. Postojana vojna ravnoteža postupno je omogućila razvijanje gospodarske suradnje među blokovima, pri čemu su sa zapadne strane prednjačile Švedska, Italija i Ujedinjena kra-ljevina. Međutim, sovjetske vlasti su usprkos gospodarskoj suradnji sa Zapadom ustrajavale na komunizmu i marksizmu kao ideologiji komunističkih zemalja te kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća počele novu ideološku ofenzivu na Europu. U Europi se pojavio eurokomunizam. Francuska je uz pomoć Njemačke na izborima 1981. godine jedva spa-šena za kapitalizam, a talijanski komunisti su u vrijeme teške političke krize podupirali demokršćanske vlade od 1978. godine. U isto vrijeme stvaran je pritisak na Jugoslaviju da se vrati u Istočni blok, a talijanski komunistički prvak Enrico Berlinguer imao je prijateljske odnose s Josipom Brozom. Nepromišljena sovjetska vojna invazija Afganistana zadala je smrtan udarac eurokomunizmu. Politički, gospodarski i vojni slom prenapregnutog sovjetskog carstva donio je i konačno uklanjanje utvare komunizma i marksizma iznad Europe i svijeta.
Sve velike ideologije, koje su usporedo i u brojnim varijantama vladale svijetom prije Drugoga svjetskog rata, bile su kao ideologije sredstvima ekspanzionizma, kolonijalizma, imperijalizma i hegemonije. One su nužno bile sparene s militarizmom ili s prijetnjom uporabe sile od države, koja se smatra jakom. Uklanjanjem fašizma ili nacionalnog socija-lizma i komunizma na europskoj političkoj pozornici ostao je samo liberalizam, koji se nije ni u novim okolnostima bio odrekao militarizma. Nositelji liberalizma nisu prepustili drugim narodima, državama i prostorima da slobodno biraju stupanj u kojemu će liberali-zirati svoja društva ili gospodarstva. Nositelji kapitala i pobornici stvaranja svjetskog slobo-dnog tržišta ustrajavali su na unitarnom, jednoličnom i potpunom liberaliziranju društava bez obzira na prilike u mjesnom društvu, na stupanj razvijenosti gospodarstva ili na politič-ku baštinu naroda.
U Europi, koja je poslije prestanka Hladnog rata bila privremeno nepodijeljena, na okupu se odjednom našlo previše nacionalnih država s razumljivim nacionalističkim raspoloženjem od Češke, triju malih baltičkih država bivših republika Sovjetskog Saveza i Hrvatske preko Ukrajine i Rusije do Kazahstana i Kirgistana. U svim zemljama „nove“ i „stare“ Europe trebalo je izgraditi jednak politički sustav, koji će omogućiti svjetskom slobodnom tržištu prožimanje svih nacionalnih društava, a slobodnom svjetskom kapitalu slobodno kolanje svijetom. Prodornost liberalizma kao ideologije kapitala, kapitalizma i kapitalista posljedica je nagona kapitala za slobodnim kolanjem i za traženjem mjesta najveće oplodnje.
Demokracija, nacionalizam ili politizam kao ideje i životne doktrine, po kojima stvaranje životnog prostora na određenom zemljopisnom prostoru pripada ljudima koji žive na prostoru i koji žele skupno proizvoditi životni prostor, nužno stoje u opreci sa slobodom tržišta i slobodom kolanjem kapitala. Brojne nacionalne države nastale rasapom sovjetskog bloka, Sovjetskog Saveza, SFRJ i Čehoslovačke odjednom su proglašene zaprekama za stvaranje novog svjetskog poretka, u kojemu će mjesne podružnice slobodnog svjetskog tržišta biti iščašene iz mjesnih gospodarstava i mjesnih, nacionalnih društava te biti samo međusobno umrežene u svjetsko slobodno tržište.
Proizvodnja i uređivanje mjesnog životnog prostora trebala se izvoditi iz daljine, iz vir-tualnog sjedišta kapitala, koji kao zemljopisno, političko i vojno uporište ima jednu, dvije ili tri države. Sve ostale države, uključujući i Rusku Federaciju koja ima zemljopisni prostor od više od 17 milijuna kvadratnih kilometara, postale su problematične.
Kao što je za Karla Marxa država kao takva predstavljala zapreku za izvedbu svjetske pro-leterske revolucije, tako je za nositelje i pismoznalce kapitala država kao takva postala zapre-kom za uspostavu jednog jedinog, cjelovitog neprekinutog političkog poretka za cijelu vrstu Homo sapiens koja okuplja na konačnoj Zemljinoj plohi sedam i pol milijarda ljudi. Kao što je Karl Marx bio odredio da država mora „odumrijeti“ ili usahnuti, tako su nositelji i pismoznalci svjetskog slobodnog kapitala propisali da država treba osiromašiti, razvlastiti samu sebe, pasti u dug i postati nemoćnom za sve osim za prikupljanje poreza od građana, ali ne i od kapitala.
Sovjetski prvak Leonid Brežnjev poslije provale sovjetske, istočnonjemačke, poljske, bugarske i mađarske vojske u Čehoslovačku 1968. godine obavljenu invaziju zemlje i sla-manje Praškog proljeća opravdavao je „ograničenom suverenošću“ svake socijalističke zemlje. Po Brežnjevljevoj doktrini ograničene suverenosti pojedine socijalističke države i narodi koji u njima žive po sili zajedničkog društvenog uređenja i zajedničke ideologije koju ispo-vijedaju prenose dio suverenosti na zajednicu država. U naše vrijeme, poslije prestanka Hladnog rata i što je još važnije poslije prestanka komunizma, kad je liberalizam ostao jedi-nom uvriježenom ideologijom ekspanzionizma, kolonijalizma, imperijalizma i hegemonije ograničenje suverenosti država provodi se u ime uvjerenja, da je svako „skretanje nacional-nih društava s puta liberalizma“ udar na slobodu tržišta, slobodu tržišnog nadmetanja i na slobodu kolanja kapitala.
Kao što je sahnjenje države bio izvorni izum marksizma i kao što je ograničenost nacio-nalne suverenosti bio domišljaj sovjetskog komunizma tako je kroćenje nacionalne države unutar svjetskog globalnog tržišta temeljna zasada liberalizma. Taj postupak nazvan je tran-zicijom.

2. DRUGI RASAP JUGOSLAVIJE
I OBNOVA HRVATSKE DRŽAVE

Druga Jugoslavija kao promašena politička tvorevina sila pobjednicâ Drugoga svjetskog rata rasula se usred općeg dizanja naroda u Istočnoj Europi, koji su se pobunili protiv podjele Europe na dvije hegemonije. Prva, kraljevska Jugoslavija također je bila promašena politička tvorevina sila pobjednicâ u svjetskom ratu. Ona se rasula pod udarom okupacijskih sila 1941. godine. Za tom nepovijesnom državom od mnoštva naroda, koju su u njoj bili utamničeni, žalili su samo Srbi i dio Crnogoraca.
Dvije od pet bitnih značajka države kažu, da pučanstvo treba skupno osjećati da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti te da pučanstvo čini zajednicu, u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti. U tom smislu Jugoslavija nije bila država i zato nije opstala.
Druga Jugoslavija je samo naoko bila socijalističkom državom. Socijalizam je – za razliku od monarhijske vlasti u prvoj Jugoslaviji – trebao biti sponom i unutarnjom stegom, koja će različite povijesne narode držati na okupu. Ipak, umjesto da socijalizam veže i steže narode, snažan nacionalizam, koji je u svim narodima bio odbojnom političkom silom, prevladao je privlačnu silu socijalizma i raspršio Jugoslaviju. Neriješeno nacionalno pitanje bilo je trajnim kamenom posrtanja i unutar jedine političke stranke od njezina utemeljitelj-skog kongresa u Vukovaru 1919. godine.
U mnoštvu narodâ, koje je „međunarodna zajednica“ bila osudila na dosmrtni zatvor u Jugoslaviji upravo zato da bi se riješilo „nacionalno pitanje“, bila su samo dva „konstitutivna“ naroda: Hrvati i Srbi. Međutim, ta dva naroda imala su oprečne političke misli ili političke filozofije. Srpska nacionalna politička strategija počiva na ideji, da Srbi kao narod dragovoljno služe jednoga gospodara, kako bi mogli gospodariti drugim na-rodom ili narodima. Hrvatska politička misao – koju su Hrvati prilagođujući se okolnos-tima koje je nametao geopolitički položaj njihove zemlje njegovali od Ljudevita Posavskog do Josipa Broza i poslije – sastoji se u samoupravi i ravnopravnoj suradnji s obližnjim narodima bez priklanjanja velikim silama.
Srbi, koji su neizlječivo zadojeni „velikosrpskim“ nacionalizmom, smatrali su oba puta da je Jugoslavija samo njihova država i da narodi osuđeni na zatvor u njoj trebaju služiti njima i njihovim materijalnim interesima. Srbi su smatrali da su ostali privedeni narodi u njihovu trajnom najmu. Rent-a-nation! Po nakanama svjetskih sila, koje su na istom prostoru utemeljile dvije propale države, Jugoslavija je bila zamišljena kao zemlja, u kojoj će nevoljni narodi imati bar kulturnu autonomiju, ako već ne mogu imati političku. Međutim, Srbi su činili sve da posrbe ostale narode putem medija, Partije, nametanja jezičnih dogovora, vojske, policije, vjere, monarhije, zapošljavanja u središnjim ustanovama, školskog sustava i kulture. To se vidi po jeziku Bošnjaka, koji je posrbljen od 1918. godine. (Makedonci su za kraljevske Jugoslavije smatrani „Južnim Srbima“.)
Da je i drugu Jugoslaviju potresalo nacionalno pitanje, a ne pitanje socijalizma ili možda demokracije vidi se po tomu, što se Jugoslavija rasula u međunarodnom ratu, za razliku od rasula Sovjetskog Saveza i razvoda drugog čehoslovačkog međunarodnog braka. Trusne 1990. godine Srbi nisu prihvatili demokratizaciju Jugoslavije, jer bi demokracija svim naro-dima zajamčila kulturnu i gospodarsku autonomiju. Tu autonomiju su dotad kako-tako omogućivali osobno Josip Broz i državni ustav, koji je on nametnuo Srbima 1974. godine, kako bi u prijelaznom razdoblju donekle zaštitio manje narode u SFRJ. Srbi su 1990. godine umjesto za demokracijom posegnuli za oružjem, kako bi Jugoslaviju poslije Josipa Broza pretvorili u svoju državu.
U SFRJ glavni politički prijepori nisu bili vezani uz marksizam, ideologiju, „putu u soci-jalizam“ ili uz komunizam, nego prvobitno uz politiku, državu i vladanje. To se dobro vidjelo po potpori, koju su srpski i crnogorski komunisti dali Staljinovoj odluci da se Josip Broz ukloni s vlasti.
Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata Staljin je kanio širiti sovjetsku carevinu na jug, jer je više nije mogao širiti na zapad, zbog prisutnosti zapadnih vojnih snaga u Europi. On je bio domislio stvaranje Balkanske konfederacije, koju bi sastavile Rumunjska, Bugarska, Jugoslavija, Albanija i Grčka, u kojoj se vodio građanski rat između komunističke vojske, koja je prije vodila otpor njemačkoj okupaciji i slabih kraljevskih, prozapadnih snaga. Jugoslavija je obilno pomagala komunističku vojsku, koju je vodio Markos Vafiadis. Kad su komunisti ostvarili vojnu prevagu u rat su se aktivno uključile SAD, a Jugoslavija se prestala upletati u grčke poslove. To Staljinu nije odgovaralo. Josipu Brozu nije odgovaralo da u Konfederaciju uključi „neslavenske“ narode: Grke, Rumunje i Albance. On je prvo namjera-vao Albaniju uključiti u Jugoslaviju i od nje, vjerojatno s Kosovom, napraviti sedmu repub-liku. Broz je u Konfederaciju želio uključiti još samo Bugarsku kao „slavensku“ zemlju, koja bi s Albanijom i Hrvatskom neutralizirala srpske vladavinske ambicije. To je bilo previše i za Staljina i za Srbe. Staljin je bio odlučio ukloniti Broza. U tomu nisu uspjeli ni on ni Srbi, ali je bugarski prvak Georgi Dimitrov bio likvidiran. Josip Broz je htio imati državu za sebe, ali ne i za Srbe.
Vladavina Josipa Broza u početku je po ustrojstvu bila centralistička, a po naravi staljinistička. Međutim, poslije uspjelog i žestokog obračuna sa Staljinom i s domaćim staljinistima, koji su pod imenom „informbirovaca“ bili internirani u poseban kazneni logor na Golom otoku, Josip Broz je počeo usiljeno decentralizirati i deetatizirati javnu vlast putem uvođenja samoupravljanja. Ostvaren je visok stupanj samouprave u javnim poslovima, postavljen je temelj za kulturnu autonomiju naroda, oslobođeno je i ohrabrivano poduzetništvo, stvoren je društveni kapital, u gospodarstvo su uvedeni tržišni odnosi, a državni gospodarski planovi svedeni su na strategijsko usmjeravanje industrijskih i infrastrukturnih ulaganja.
Broz nije bio decentralizirao Partiju. Zadržao je nadzor nad vojskom, a vojna obavje-štajna služba bila je pod nadzorom Brozu odanih hrvatskih časnika. Savezna država je sahnula, a jačale su republičke javne vlasti. Broz je bio siguran da moguće oporbene snage neće moći steći dovoljnu koncentraciju, da ugroze njegovu vladavinu. On je 1966. godine spriječio novi udar na svoju vlast i ohrabrio demokratizaciju političkog života sprva podupirući i djelovanje hrvatskoga političkog vodstva, koje se preobrazilo u takozvani Masovni pokret (MASPOK). Josip Broz je koncem 1971. uklonio hrvatsko vodstvo. Godinu dana poslije uklonio je i srbijansko vodstvo, koje je slijedilo nastojanja hrvatskog vodstva, ali je već godinu dana kasnije nametnuo Srbima novi ustav, koji je zajamčio i po-litičku suverenost republika. Broz i slaba Partija ostali su jedinim simboličkim sponama i stegama u SFRJ. Vrijeme je donijelo odlazak Josipa Broza, a deset godine poslije i nestanak Saveza komunista Jugoslavije.
Međutim, Srbi su uz potporu određenih snaga iz Slovenije odmah nakon Brozove smrti organizirali osvetu za Brozovu uklanjanje neospornog srpskog prvaka Aleksandra Ran-kovića i proglasili držanje hrvatskoga partijskog vodstvo najvećim političkim problemom u Jugoslaviji. Izmišljena afera u INI i provokativno djelovanje umetnutih prosrpskih obav-ještajaca unutar hrvatske političke emigracije u Njemačkoj trebali su diskreditirati hrvatsko partijsko vodstvo, ali se hrvatsko vodstvo tomu uspjelo othrvati i prisiliti organizatore napada i provokacija da sami povuku ili uklone svoje izvršitelje.
Godine 1986. objavljen je zloglasni Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, koji je otvoreno zagovarao pretvaranje jugoslavenske države u srpsku. Srbijanski nacio-nalistički, monarhistički i kršćanski disidenti dobili su putovnice da u Europi i SAD na-javljuju propast Jugoslavije i da zagovaraju njezinu zamjenu srpskom državom. Hrvatsko političko vodstvo dobivalo je iscrpne obavijesti o inozemnom djelovanju srpskog iseljeništva i političkih emisara. Hrvatski komunistički veterani, koji su bili stvarni vođe hrvatske Partije kao titoisti nisu se mirili s pretvaranjem Jugoslavije u srpsku državu. Oni su 1987. godine uredili da Franjo Tuđman dobije jugoslavensku putovnicu , a otkrili su mu i svoje „kontakte“ u hrvatskom političkom iseljeništvu, posebice u Kanadi i SAD, kako bi se hrvatsko iseljeništvo i prijatelji Hrvatske uključili u suzbijanje srpske ideje stvaranja Velike Srbije i u neutraliziranje srpske propagande.
Godine 1989. napravljen je čvrst sporazum između Franje Tuđmana i najužeg kruga njegovih domoljubnih političkih istomišljenika s najutjecajnijim baštinicima komunističke revolucije i pokreta otpora. To su bili oni ljudi, na koje je poslije Brozove smrti navalilo srpsko partijsko vodstvo. Stvoren je sporazum po kojemu su Franjo Tuđman i njegov krug dobili punu političku, materijalnu i medijsku potporu. Zauzvrat, Franjo Tuđman se obvezao da će zaštiti, sačuvati i uporabiti voljne komunističke ljude. Sklapanje sporazuma potaknulo je stvarno, skriveno partijsko vodstvo, koje je bilo uvjereno da se Savez komu-nista Hrvatske neće moći oduprijeti navali srpske „antibirokratske revolucije“, ali da bi Franjo Tuđman i hrvatski nacionalisti uz potporu Crkve i naroda to mogli učiniti.
Godine 1987. počela je hrvatska politička tranzicija iz socijalizma u kapitalizam, koja je u drugim zemljama počela istom nakon sloma komunističkih režima. Na vidjelo je ponovo izišla hrvatska politička misao. Došlo je do čudesne pomirbe u hrvatskom narodu, koji je od konca Prvoga svjetskog rata, u kojemu je napravljena prva marksistička, komunistička revolucija, bio izložen ideološkoj trodiobi na komuniste, nacionaliste i liberale. Pomirba je napravljena u svrhu obnove hrvatske države kao sredstva naroda. Nacionalni interes i državotvornost nadjačali su uvriježene podjele. Franjo Tuđman ispunio je svoje „dogovorne obveze“. On i njegovi ljudi uspjelo su se oduprli srpskoj političkoj i vojnoj agresiji, napravili državu za Hrvate te zauvijek uklonili prijetnju stvaranju Velike Srbije na hrvatskom povijesnom prostoru.
Nakon sastavljanja nove hrvatske vlade 30. svibnja 1990. godine hrvatski državnici ula-gali su velik napor da protivnicima i sumnjičavim prijateljima diljem svijeta objasne poli-tičku zamisao obnove hrvatske države. Ona je počivala na hrvatskoj povijesnoj političkoj misli, ali i na uviđanju stvarnog stanja u Jugoslaviji. Vijeće za nacionalnu sigurnost SAD prih-vatilo je u srpnju 1990. godine hrvatsku postavku o neodržljivosti „savezna vlade“ Hrvata Ante Markovića, jer se znalo i očekivalo da krug političkih ljudi oko njega ne može na skorim izborima za jugoslavenski parlament nadjačati nabujale nacionalističke snage ni u jednoj jugoslavenskoj republici i jer su bila zamrla industrijska ulaganja u SFRJ. Hrvatski političari su vješto iskoristili nasilnu politiku Beograda prema Albancima na Kosovu i iz-ložili uvidu totalitarističku i militarističku orijentaciju Beograda. Posebno izvješće Središnje obavještajne agencije SAD o Jugoslaviji od rujna 1990. godine potvrdilo je prosudbu da se vlada Ante Markovića ne može održati i da treba domisliti novi pristup jugoslavenskoj krizi.
Nova država Republika Hrvatska samo sedam mjeseci nakon proglašenja svoje nezavi-snosti postala je punopravnom članicom Ujedinjenih naroda.

3. GLOBALIZACIJA I ZAMAH
FINANCIJSKOG KAPITALIZMA

Stručna odredba globalizacije kaže, da je ona „postupak međunarodne integracije, koja nastaje razmjenom svjetonazora, proizvoda, ideja i drugih vidika kulture.“ Jačanju i ubrza-vanju postupka globalizacije znatno koristi napredak u izgradnje infrastrukture prijevoza i daljinskih veza, koje su prije uključivale telegraf i telefon, a danas digitalne mreže i Internet. Lagan i jeftin prijevoz i komunikacije stvaraju međuovisnost gospodarskih i kulturnih aktivnosti. Današnji val globalizacije nije prvi u povijesti. Počeo je u krilu Industrijske revolu-cije u 19. stoljeću, a ubrzao se koncem toga i početkom 20. stoljeća. Od konca Drugoga svjetskog rata do potkraj dvadesetog stoljeća globalizacija je u podijeljenom svijet tekla dvama odvojenim prostorima, da bi nakon svršetka Hladnog rata dobila neviđen zamah.
Spočetka se pod utjecajem ekonomista uzimalo, da je globalizacija obilježena: trgovinom i poslovanjem; kolanjem kapitala i ulaganja; selidbom i pokretima ljudi; te širenjem znanja. Kasnije su dodani novi vidici: izazovi očuvanja okoliša, globalno zatopljivanje, prekogranična opskrba vodom, onečišćenje zraka, prekomjeran ulov ribe i drugo. Global-ne vojne strategije i širenje posebnih ideologija se još ne spominje u štivu o globalizaciji.
Navedena odredba globalizacije prešućuje neke bitne činjenice, od kojih je jedna to, da je u svakom povijesnom uzorku globalizacije postojalo žarište ili zemljopisno uporište globalizacije. Usto, kad se danas raspreda o sadašnjem navratu globalizacije naglašava se, da su ključni čimbenici globalizacije tehnologija, transnacionalne korporacije i nacionalna država, ali se ne spominju posebna, odijeljena ideologija liberalizma, koja je enzim pos-tupka globalizacije, a niti to da iza tehnologije i transnacionalnih korporacija stoji kapital.
Ako se usporede tri prethodna navrata globalizacije: rimska globalizacija Sredozemlja, europska globalizacija Atlantskog oceana te rano razdoblje sadašnjeg navrata globalizacije, u kojemu su globalizirana sva svjetska mora, uočavaju se dvije kapitalne činjenice. Sredo-zemlje je bilo globalizirano na vesla; Atlantski ocean na jedra; a svjetska mora u devetnaes-tom stoljeću na parni stroj. U svakom od tih navrata široke globalizacije more je nudilo najlaganiji način prijevoza i komunikacije pa je globalizacija bila ograničena na mora. S druge strane ni u jednom od tih primjera globalizacije nisu se udaljena mjesta povezivala sama od sebe, bez snažnog političkog čimbenika ili političke vlasti, koja je svoje uporište imala na određenom mjestu, koje je imalo svoje gospodarske aktivnosti, tehnologiju, kapi-tal, vojnu silu, ali i ideologiju.
Rimljani su imali svoju carsku vlast i legionarsku infrastrukturu; Portugalci i Španjolci, Nizozemci i Belgijanci, Francuzi i Englezi imali su svoje kraljevine i svoje carevine. Pos-tupak globalizacije nije bio samorodan i raspačan, nego usredotočen i usmjerivan. Prvo je bila jaka vlast na jednom mjestu, a poslije je ta vlast za sebe i za svoj prostor stvarala vlastitu globalnu mrežu. To najbolje pokazuju sukobi i ratovi među imperijalnim silama, koje su „globalizirale“ svjetska mora.
Tijekom Industrijske revolucije, koja je svijetu dala ne samo parne brodove, nego i parne vlakove, bila je stvorena široka željeznička mreža na svim kontinentima. Posebno je važnim postao eurazijski prostor, koji je bio povezan od Atlantskoga do Tihog oceana. Abraham Lincoln i Cecil Rhodes, Otto von Bismarck i Vladimir Lenjin, Adolf Hitler i Josif Staljin bili su uočili važnost kontinentalnog prostora. Koncem devetnaestog stoljeća u jeku industrijskog kapitalizma i „industrijske“ globalizacije prostor je imao važnu ulogu, jer se na njemu radilo i proizvodilo. Globalizacija je tražila rad, napor i poduzetnost u uporištima globalizacije. Industrijska globalizacija je prije svega tražila državu i politiku.
Zašto bi danas bilo drukčije? Danas također postoji politika globalizacije. Postoje voj-ske, tržišta i ideologija, tehnologija i korporacije, ali danas iza svih tih čimbenika globaliza-cije stoji novac ili kapital. Nakon vesala, jedara i parnih strojeva, koji su parali svjetska mora danas postoji novac, koji para ne mora ili kopnene masive, nego virtualno digitalno more ili svod, koji se uzdigao i nad mora i nad kopna. Danas se postupak globalizacije ubrzava, širi i produbljuje bez rada, napora i poduzetnosti. Kapital ili novac bez imalo ljudskog napora, rada i poduzetnosti upravlja digitalnom infrastrukturom na digitalnom svodu koji se nadvio nad cijelu vrstu, koja je raspršena pristajanjem uz ideologiju liberalizma, koja traži nadmetanje i u radu i u potrošnji. Kao što su misionari kolonijalnih sila nastojali pokrštavati „pogane u barbarskim narodima“, tako sad kapital nastoji provesti „emancipaciju“ vjernika ili pripadnika naroda u svjetsko „otvoreno društvo“. Raspršenje vrste je potpuno. Globalno poslovanje danas teško pritiskuje cijelu vrstu Homo sapiens.
Usto, za razliku od prijašnjih uzoraka globalizacije danas je uloga mjesne vlasti smanjena i unižena. U prijašnjim primjerima globalizacije mjesna vlast bi bila zamijenjena središnjom imperijalnom vlašću. Danas mjesne vlasti uopće nema. Teoretičari globalizacije spominju ulogu nacionalne države u postupku globalizacije, ali ta uloga bila je pasivna. Države su provele liberalizaciju i otvorile svoje granice za sav mogući promet, prijevoz, prijenos ili prelazak; država se sama odrekla svojih prirodnih i zakonitih političkih i gospodarskih ovlasti; država je privatizirala politiku, imovinu, društveni kapital, obranu i zaštitu, medije, znanost i kulturu. Društva su se pretvorila u tržišta odnosno u mjesne podružnice svjetskog tržišta.
U postupku pregovora u okviru GATT-a (General Agreement on Tariffs and Trade, Opći sporazum o carinama i trgovini) tijekom takozvanog Urugvajskog kola (1986.-1994.), u ko-jemu su sudjelovale 123 zemlje uklonjena su sva ograničenja za inozemna ulaganja i otvo-reno je trgovanje u uslugama, posebice u bankarstvu, osiguranju, agraru i u području ko-munalne infrastrukture. Za trgovinsku stegu i za nadzor provedbe dogovora utemeljena je Svjetska trgovinska organizacija (WTO).
Država je preuzela ulogu sluškinje svjetskog slobodnog tržišta i kapitala koji stoji iza tr-žišta. Danas se politika ne vodi političkim, nego financijskim sredstvima. U takvom stanju postali su ugroženima svi mjesni životni prostori. Prije su jedni narodi drugima otimali zemljopisni prostor, kako bi povećali svoj životni prostor. Tijekom Industrijske revolucije ljudi su se prihvatili izgradnje ili proizvodnje životnog prostora na raspoložljivom zemljo-pisnom prostoru. Japan i SR Njemačka su poslije Drugoga svjetskog rata izvele gospodar-ska čuda na svojim skučenim zemljopisnim prostorima upravo izgradnjom velebnih živo-tnog prostora. Globalizacija „na kapital“ lišila je sve narode njihova zemljopisnog prosto-ra, pretvorila ga u mjesto kapitala te počela daljinski uređivati tuđi životni prostor. Ipak, naša vrsta treba imati životni prostor, treba ga stalno dograđivati i treba njime sama up-ravljati. Kapital ne smije zadržati sadašnju silu i ovlasti.

4. PREOBRAZBA EEZ, PROŠIRENJE EU
I PRIVATIZACIJA HRVATSKOGA DRUŠTVENOG KAPITALA

Neposredno poslije Drugoga svjetskog rata hrvatski narod i njegova država bili su pritis-nuti dvoslojnom hegemonijom – iz Beograda i Moskve. Od 1948. godine Hrvati su prebi-vali u centraliziranoj jednostranačkoj državi. Ustavom 1974. godine SFRJ je postala decentraliziranom državom. Godine 1991. Hrvati su se oslobodili i takve države. Uz takav povoljan položaj svoje države, kakav nisu imali stoljećima, Hrvati su pohrlili u EEZ, ali ih je „u Europi“ nakon takozvanog pristupnog postupka dočekala nova dvoslojna hegemonija – iz Bruxellesa i Washingtona. Hrvati su pristupom Uniji jednu hegemoniju, koje su se dugo oslobađali zamijenili drugom, koje će se oni – po svojoj vjekovnoj navadi – nastojati osloboditi. Taj posao čeka i druge narode privedene u EU.
EU kao hegemonija nastala je naglom preobrazbom EEZ, koja je bila savez suverenih država, koje na svoja zajednička tijela nisu bile prenijele ni trunak svoje nacionalne suve-renosti. EEZ je nastala u velikoj nuždi, kad je Zapadna Europa bila pod ozbiljnom prijet-njom Sovjetskog Saveza, koji nije prijetio samo narodima, nego i kapitalizmu kao društve-nom sustavu. Tako je došlo do utemeljenja EEZ.
Dana 4. ožujka 1947. godine između Francuske i Ujedinjene Kraljevine u Dunkurqueu je potpisan Sporazum o savezu i uzajamnoj pomoći protiv mogućeg njemačkog napada. Danas je teško shvatiti umove, koji su domislili taj sporazum. Sporazum je stupio na snagu 8. rujna iste godine, a dopunjen je Sporazumom u Bruxellesu slijedeće godine. Međutim, 4. travnja 1949. godine utemeljen je Atlantski savez, a već 23. svibnja od triju zapadnih zona okupira-ne Njemačke napravljena je Savezna Republika Njemačka, s Bonnom kao glavnim gra-dom. Njemačka država primljena je u NATO na desetu obljetnicu svršetka Drugoga svjetskog rata i postala njegovom glavnom europskom silom zajedno s Ujedinjenom Kra-ljevinom i Francuskom, koja je svoje snage počela povlačiti iz djelatnog sastava Saveza od rujna 1958. godine. Sjedište Saveza preneseno je iz Pariza u Bruxelles.
Od Schumanove deklaracije objavljene 9. svibnja 1950. godine šest europskih zemalja po-čelo je dogovorno izgrađivati svoj životni prostor. To se događalo u poraću teškog rata nakon gubitka života u svim europskim zemljama, s nedostatkom muškog pučanstva, s gradovima punim razvalina, pod prijetnjom Sovjetskog Saveza i uz snažne komunističke partije u Italiji i Francuskoj. U malo vremena došlo je do procvata gospodarstva u svim članicama EEZ, koji je trajao do oko 1975. godine. U EEZ vladala je puna zaposlenost. Može se reći da je u Zapadnu Europu bilo uvedeno „samoupravljanje“. Došlo je do na-kupljanja javnog ili „društvenog“ kapitala putem silnog širenja državnih poduzeća. U Uje-dinjenoj Kraljevini vlada je 1945. i 1946. godine privatizirala 70% industrijskih poduzeća i sustava infrastrukture. To razdoblje ekonomisti nazivaju Zlatnim razdobljem kapitalizma. SAD snažno su podupirale obnovu i razvitak Zapadne Europe ne samo provedbom Marshallova plana (European Recovery Programme, Europski program obnove) utemeljenog 3. travnja 1948. godine, nego i izravnim privatnim industrijskim ulaganjima. Zapadna Europa nije se bila branila i obranila oružjem, nego stvaranjem izdašnog i dinamičnog životnog prostora.
Četrdesetak godina nakon Sporazuma u Dunkerqueu došlo je do prestanka sovjetske opas-nosti i do nove grozničave europske utrke s vremenom. Dana 9. studenoga 1989. otvoren je Berlinski zid; 3. listopada 1990. godine ponovo je ujedinjena Njemačka; 25. prosinca 1991. dogovoreno je raspuštanje Sovjetskog Saveza; 15. siječnja 1992. godine zemlje EEZ priznale su Hrvatsku i Sloveniju kao suverene države; 7. veljače iste 1992. godine u Maas-trichtu je odlučeno, da se EEZ pretvori u Europsku uniju; dana 1. studenoga 1993. godine Sporazum iz Maastrichta stupio je na snagu; godine 1995. EU je donijela odluku o uvođenju eura kao zajedničkog novca; godine 1999. euro je postao obračunskom jedinicom; a 2002. godine euro je stupio u stvarni opticaj u obliku novčanica i kovanica.
U postupku preobrazbe EEZ u EU počela je borba za uključenje „novih“, istočnoeu-ropskih država u Uniju. One su se postupkom „tranzicije“ trebale kvalificirati za članstvo, ne više u EEZ, nego u Uniji, koja je unitarna politička tvorevina bez suverenosti. Unija je postala sredstvom transmisije hegemonije SAD nad Europom. Europska Unija kao opu-nomoćenica kapitala, koji ima zemljopisno, političko, vojno i ideološko uporište u SAD, sputava svoje narode, kako oni ne bi sami ili skupno „samoupravno“ poduzeli što treba, da promijene sadašnje srozavanje politike, gospodarstva, sigurnosti i života u Uniji te se počeli prilagođivati novom stanju u svijetu, koji je globalizacija vrste uzburkala.
Predloženim sporazumom SAD i EU nazvanim TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership, Prekooceansko trgovinsko i investicijsko ortaštvo), ako na nesreću bude prih-vaćen u Europi, EU bi trebala preuzeti obvezu da se neće reformirati, kako bi se prilagodila teškim okolnostima, u kojima europski narodi ljudski propadaju. Sadašnja politika EU kao nesuverenog političkog ustroja osim što upropaštava gospodarstva svojih naroda vodi podjeli Europe i izolaciji same Unije. Susjedstvo EU nije više Eurazija, nego Afrika, koja je politički, gospodarski i sigurnosno uzburkana te ljudski nepredvidljiva, dok politika SAD lebdi nad sadašnjim kaosom u cijeloj Africi.
Predloženi sporazum TTIP trebao bi smrznuti političku hegemoniju SAD nad narodima Unije. Taj bi sporazum bio prihvatljiv, a američka hegemonija bila bi podnošljiva, da se barem europsko gospodarstvo širi i da jača. Oprečno tomu, europsko gospodarstvo propada. Uz sadašnji buran i dramatičan dolazak azijskih i afričkih izbjeglica u EU gospodarska stagnacija uz povećanje pučanstva predstavlja opadanje. Europa se pretvara u „grobnicu svijeta“. Smrzavanje europske politike i sustavno propadanje gospodarstava EU otvara probleme – kakvih nije bilo i kakvih nije moglo biti u EEZ – između zemalja Unije i nje same. Nepotrebno se stvara netrpeljivost europskih građana ne samo prema SAD, nego i prema kapitalizmu, koji se od kapitalizma rada, proizvodnje i poduzetnosti Zlatnoga razdoblja izrodio u liberalni financijski kapitalizam. Zadnje što bi danas trebalo Europi i svijetu je stvaranje u Europi revolucijskog ozračja.
EU treba reformirati svoje unutarnje odnose. Ona se treba preobraziti u kontinent rada, proizvodnje i društvenog kapitala. Europa ne podnosi hegemoniju. U njoj samoj se hege-monija nije nikad mogla ustaliti. Zašto bi tako trebalo biti u vrijeme kad su i svijet i vrsta Homo sapiens već globalizirani? Odnosi unutar vrste trebaju se izgrađivati, a ne nametati. Naša vrsta je dinamična i kreativna.
Hrvatska je uoči Domovinskog rata imala veliku dragocjenost u društvenom kapitalu, koji se trebao pretvoriti u narodni. To je bila nakana izvornog Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. U prvom valu pretvorbe, prije nego što su tri vlade od konca 1991. godine izmjenama unakazile Zakon, golem broj građana uključio se u dioništvo. Kasnije uvedeni propisi odvratili su građane od namicanja dionica poduzeća, jer je uz ostalo Vlada u prosincu 1992. godine „uredbom sa snagom zakona“ podržavila polovicu svakog nepretvorenog poduzeća i neprivatizirani udio svakog pretvorenog poduzeća.
Banke i zdravstvene ustanove bile su izuzete od pretvorbe po izvornom zakonu od trav-nja 1991. godine. Banke su nakon privatne pljačke i državne sanacije privatizirane i prodane tuđim bankama. Zagrebačka banka nije bila ni opljačkana ni sanirana, ali je i ona prodana tuđoj banci. INA, Hrvatski telekom i drugi sustavi infrastrukture bili su u državnom vlasništvu, a država je „sanacijama“ i davanjem jamstava stekla udjele u mnogim poduzećima, kao što je bila većina brodogradilišta. S vremenom je hrvatska država svoje udjele u poduzećima budzašto prodala, najčešće u postupku „stečaja s restrukturiranjem“.
Tako je Hrvatska rasula svoje veliko društveno blago. Međutim, to se dogodilo i u zemljama EEZ-a, koje nisu imale društveni, nego državni kapital. Privatizacija se u zem-ljama EEZ-a provodila izravnom prodajom svih državnih poduzeća, čak i velikih mono-polističkih sustava infrastrukture, kao što su bili telekomunikacijske kuće, poduzeća za proizvodnju i distribuciju plina i električne energije te poduzeća za opskrbu vodom i za odvodnju.
Ako se uzme u obzir to, da se državni kapital u pojedinim zemljama EEZ-a mogao smatrati „društvenim“ gledajući s razine Zajednice, može se reći da je društveni, nacionalni kapital potpuno privatiziran i u Zapadnoj Europi. Države sad umjesto prijašnjeg bogatstva imaju samo dug. U Njemačkoj i Italiji još 1970. godine državno bogatstva bilo je jednako jednom godišnjem domaćem proizvodu, a privatno bogatstvo vrijedilo je samo dva odnosno tri godišnja domaća proizvoda. Godine 2010. privatno bogatstvo iznosilo je četiri odnosno čak sedam godišnjih proizvoda, a svaka od spomenutih država imala je javni dug u vrijednosti većoj od jednog domaćeg proizvoda.
Javnog kapitala u Europi više nema. Države su ostale bez pričuva i bez tekućih sredstava, a ne smiju se zaduživati kod svojih središnjih banaka. Sav kapital je u rukama privatnih osoba i on može svoj nagon za množenjem iskaljivati na bilo kojem mjestu na Zemljinoj plohi. Tako su životni prostor u RH i nacionalni životni prostori u EU ostali bez svojeg kapitala, a u privatni kapital se narodi ne mogu pouzdati. Odnošenje kapitala iz životnih prostora vodi siromašenju i umiranju država, koje narodi ipak trebaju.

5. NEOKONZERVATIVNA REVOLUCIJA U SAD,
VELIKA RECESIJA I STVARANJE NEREDA U SVIJETU

Amerika je bila zemlja osvajanja prostora otkad su u nju došli prvi engleski „presađeni“ puritanci. Vlasti u uspostavljenim prvim kolonijama, ali poslije i vlasti SAD poticale su useljavanje Europljana, koko bi novi siromašni doseljenici, koji su bili gladni obradljive zemlje, osvojili dodatan prostor za američku državu. S vremenom bi osvojena područja bila proglašavana saveznim državama i uključivana u američku političku zajednicu.
Udarac i preokret u širenju američkog državnog prostora bilo je izbijanje SAD na obalu Tihog oceana. Širenje je trebalo prestati ili ga je trebalo nastaviti preko mora. Nakon uspjelog rata protiv tad već jadnog španjolskog carstva 1898. godine, SAD nisu mogle dugo držati osvojene Filipine i Kubu pa im je od plijena ostao samo Porto Ricu, koji je još američki teritorij, ali nije i savezna država. Iako je bila postala najjačom gospodarskom silom svijeta, America zbog svoje zemljopisne izolacije nije imala snage za uspostavu pre-komorskog političkog carstva vojnim načinom.
Umjesto vojnog i političkog načina stvaranja utjecaja u svijetu i izvlačenja materijalne koristi SAD su pod demokratskim predsjednikom Woodrowom Wilsonom (1856.-1924.) nastojale iskoristiti svoju pobjedu u Prvome svjetskom ratu da „izvozom kapitala i demokracije“ osvajaju svijet. Taj pokušaj nije uspio, zbog odbijanja Ujedinjene Kraljevine i Francuske da svoje kolonije stave na tržište.
Drugi pokušaj američkog osvajanja svijeta napravio je predsjednik Franklin Roosevelt (1882.-1945.) u Drugome svjetskom ratu, ali je i taj pokušaj propao. Francuska i Ujedinjena Kraljevina otpustile su kolonije, ali je Sovjetski savez osvojio polovicu sjevernog svijeta i s vremenom uspostavio snažan politički utjecaj u nizu velikih nekomunističkih zemalja, u prvom redu u Indiji i Egiptu. Treći takav pokušaj napravio je (opet) demokratski predsje-dnik Bill Clinton (1946.-), ali se taj pokušaj rasplinuo prvobitno zbog općeg jačanja Kine i Indije, antiliberalne kontrarevolucije u Rusiji i blage islamističke revolucije u Turskoj.
Nakon svakoga od tih triju pokušaja osvajanja svijeta putem izvoza kapitala te izvoza demokracije, ideje ljudskih prava ili ideologije liberalizma kao sredstava potkopavanja tuđih država i slabljenja otpora kapitalu, republikanci su u SAD izazvali i svijetom proširili recesiju (1929.-1940., 1968.-1975. i 2008.-2015.), u kojoj bi se putem kredita i izmišljenih novih financijskih vrijednosti bogatstvo iz rada prelijevalo u slobodan kapital.
Svjež primjer tomu je vladavina 2001.-2009. godine republikanskog predsjednika Georgea W. Busha (1946.-), koji je utaman nastojao pokoriti svijet ne kao demokrati kapitalom i izvozom demokracije, nego politikom i oružjem. Georgea W. Busha na vlast su doveli neokonzervativci, koji su iz Bijele kuće izveli političku revoluciju, u globaliziranom svijetu (!) zaveli SAD u ratne pustolovine u Afganistanu i Iraku te upriličili strašnu financijsku krizu 2007./2008. godine i slijednu svjetsku Veliku recesiju koja još traje.
Neokonzervativci kojima pripadaju Dick Cheney (1914.-), Donald Rumsfeld (1932.-), Paul Wolfowitz (1943.-), da spomenem samo najpoznatije, imaju dugu političku tradiciju. Prvu posebnu, tijesno vezanu skupinu političkih aktivista, koji su poslije postali neokon-zervativcima, činili su trockistički intelektualci, koji su se kao mladi ljudi 1945. godine okupljali oko kasnije propale Socijalističke stranke pa poslije oko također propale Socijal-demokratske stranke SAD. Svi su bili rođeni oko 1920. godine i svi su odreda bili ruski ili istočnoeuropski Židovi, koji su bili pod utjecajem trockističke boljševičke struje u Sov-jetskom savezu. Oni su poslije suzbijanja trockizma u SSSR i uklanjanja Leona Trotskog nastavili svoje djelovanje u SAD.
Poslije propasti dviju političkih stranaka uz koje su se bili vezali, budući neokonzerva-tivci su se 1960. godine okupili oko svojega novog časopisa Commentary, koji otad uređuju otac i sin, Norman i John Podhoretz. Od dvadeset jednog izvornog „neokonzervativca“ devetnaestorica su bili istočnoeuropski Židovi. Tjednik Commentary glasilo je udruge Ame-rican Jewish Committee.
Ratne 1968. godine u SAD se kao odgovor na Rat u Vijetnamu javila Nova ljevica, koja je imala podlogu u američkom narodu i koja je s vremenom na vlast dovela Jimmyja Cartera (1924.-). Pojavom Nove ljevice američki trockisti ili, kako su sebe sprva sami nazivali, „lijevi antistaljinisti“ shvatili su da na ljevici više nema mjesta za njihovo djelovanje pa su se premjestili na krajnju desnicu i postali „neokonzervativcima“. Neokonzervativci su prodrli u Bijelu kuću već za predsjednika Richarda Nixona (1913.-1394.) i u njoj djelovali za predsjednika Ronalda Reagana (1911.-2004.), ali bez velikog uspjeha. Za predsjednika Georgea W. Busha oni su upravljali SAD. Pravljenje Velike recesije od 2008. godine bilo je posljedicom promašenog Rata protiv terora, za kojega se i prije izbijanja recesije obavljalo gomilanje slobodnog kapitala i zaduživanje rada. Stvaranje bogatstva putem domišljanja i prodaje bezvrijednih financijskih proizvoda bit je američkog financijskog kapitalizma. Za neokonzervativce je bitno da izvoze revoluciju bilo boljševičku pod okriljem Trotskog bilo liberalističku pod okriljem kapitala.
Nakon sloma neokonzervativne revolucije SAD su se našle u strategijskoj nedoumici. Sadašnji predsjednik SAD Barack Obama (1961.-) predsjednik je američke nacionalne nedoumice i balzam ili pomast za otvorene rane Amerike, od kojih je jedna crnačko pita-nje, koje je izborom „afroameričkog“ predsjednika bilo zataškano na osam godina.
Bez obzira na to navaljuje li slobodan svjetski kapital na mjesna tržišta uz uporabu ili bez uporabe američke vojne sile, sva mjesna tržišta, mjesna proizvodnja, mjesni kapital i mjesni narodi već su desetljećima daljinski ugroženi. Ta ugroza je poslije sloma sovjetskog bloka postala pogibeljnijom. Mnogi narodi izvan Zapadne Europe počeli su se odupirati toj ugrozi, kako bi za sebe spasili mjesni životni prostor.
Otpor naroda navali slobodnog kapitala i ideologije liberalizma te nastojanje države da zaštiti svoj narod i njegov životni prostor kažnjava se potkopavanjem države. Financij-skom kapitali-zmu, u kojemu se kapital množi mimo rada, proizvodnje i poduzetnosti, odgovara slaba država. Međutim, država koju je kapital oslabio ili čak oteo narodu kup-njom mjesne politike i domaćih nositelja vlasti postaje predmetom nasrtaja posebnih mje-snih interesa, koji nastoje državu prisvojiti za sebe pod izlikom obrane interesa cijelog mjesnog pučanstva. Slaba država, koju svatko nastoji prisvojiti, nije više od koristi ni kapi-talu.
U kakvom je stanju država ili u kakvo stanje ona može uskoro zapasti u zemljama kao što su Tajland, Kina, Filipini, Jemen, Somalija, Tunis, Alžir, Egipat, Libija, Sirija, Novi Irak, Nigerija, Kenija, Čad, Uganda, Južna Afrika, Burundi, sjevero-istok Indije, Afganistan, Rusija, Ukrajina, Turska, Makedonija, BiH, Francuska, Danska ili Njemačka? U kakvom su stanju SAD? Ne treba ni spominjati otvoreni politički pritisak ili pritisak gospodarskim sankcijama na Iran, Sjevernu Koreju, Rusiju, Njemačku, Mađarsku ili Grčku.
Pošast unutarnjih ratova koja je okužila nebrojene zemlje posebna je značajka ne samo našeg vremena, nego prvobitno prezrelog financijskog kapitalizma. Takve pojave prije globalizacije svijeta i vrste nije bilo. Iskustvo širenja i produbljivanja sadašnjeg kaosa u svijetu, ali i uspjeh otpora kapitalu nekih velikih zemalja starih, povijesnih naroda donijeli su dovoljno iskustvo, na temelju kojega bi SAD kao država mogle uvidjeti, da trebaju pre-stati služiti kao zemljopisno, političko i vojno uporište kapitala. SAD trebaju u svojem vlastitom interesu odbaciti i strategiju osvajanja svijeta izvozom kapitala i demokracije, ali i strategiju dominacije u svijetu uporabom politike i sile. Državi i narodu daleko najjačeg gospodarstva svijeta najviše bi nosila ravnopravna suradnja.

6. HRVATSKA POD HEGEMONIJOM EUROPSKE UNIJE

Stanje u hrvatskom životnom prostoru stalno slabi, a narod u njemu i dalje propada. To je sažeto „izvješće o stanju nacije“ poslije dvadeset pet godina trajanja obnovljene hrvatske dr-žave. Država i narod bi se trebali hitno uhvatiti u koštac s propadanjem i početi obnavljati hrvatski životni prostor, da bi u njemu ljudi mogli živjeti i napredovati te da iz njega ne bi trebali bježati.
Međutim, država i narod sad ništa ne poduzimaju. Oni bi nešto poduzeli, ali ne mogu i ne smiju poduzeti ništa, što bi za narod i za Život trebalo poduzeti. Hrvatska država nije samostalna, a narod nije slobodan. Hrvatska i hrvatski narod našli su se svojom voljom pod dvoslojnom hegemonijom: RH je pod političkom i gospodarskom hegemonijom EU, a EU je pod istom takvom hegemonijom SAD. Dodatno, ni SAD nisu slobodna politička zajednica. One su u vlasti svjetskog slobodnog kapitala i one mu služe svojom političkom, gospodarskom i vojnom silom.
Ovisnost Hrvatske kao političke zajednice označena je blagom riječju „hegemonija“, jer je RH nominalno suverena država. Ona je članica UN, ali je kao da i nije. Uporabljena je upravo riječ „hegemonija“, iako su RH i nad njom EU dio neformalnog carstva svjetskog kapi-tala, pobliže gospodarskog carstva, koje osim EU uz SAD okuplja i neke druge njima politički podložne zemlje svijeta.
U ekonomskom imperijalizmu vojnu prisilu zamjenjuje gospodarsko nasilje. Carstva su vla-dala tuđim tržištima i platnim prometom putem nadzora nad uvozom i izvozom robe te ulaganjem kapitala. Kasnije je sredstvima nadzora dodano bankovno poslovanje. Za nepo-sluh u vođenju vanjske i unutarnje politike periferija carstva kažnjavala se ustezanjem ulaga-nja i zabranom izvoza proizvoda u jezgru carstva. Suvremena carstva su po naravi gospodarska, jer je u povezivanju gospodarstava periferije carstva i njegove jezgre kapitalizam mnogo učinkovitiji, od bilo kojeg prethodnog način proizvodnje. Međutim, u globaliziranom svijetu s dinamičnom razmjenom novca, robe i usluga svaka zemlja mora imati svoju vanjsku politiku, jer nijedno državno pitanje nije samo unutarnje.
U uspostavljenoj hegemoniji Bruxelles kolotečno, putem procedura upravlja Hrvatskom i drugim članicama Unije, koje taj postupak smatraju legitimnim i prihvatljivim. He-gemonija je utkana u svakodnevnu društvenu i životnu zbilju. Periferija Unije voljno se podlaže pravilima hegemonije, koje se smatra prirodnima. Unija raspolaže liberalizmom kao znatnom ideološkom silom, koja je mnogim mjesnim vlastima ne samo prihvatljiva, nego i privlačna. Sve zemlje Unije tobože imaju iste ljudske vrijednosti, političke ideale i politiku.
Sadašnja hegemonija SAD nad EU nastavak je hegemonije SAD, koja je bila uspostavljena poslije Drugoga svjetskog rata i koja je bila zamijenila dvostoljetnu europsku dominaciju nad svijetom. SAD su stekle svoje poslijeratnu hegemoniju naglo tijekom rata, koji nisu one zapodjenule. Pod američkom hegemonijom na Zapadu u vrijeme Hladnoga rata našle su se najrazvijenije zemlje svijeta, koje su svojom krivnjom teško stradale u ratu. Posebnost te hegemonije bila je u tome, što su SAD bile uvidjele da imaju zajednički interes s Europom. Osim što su joj pružile zaštitu SAD su Europi dale i pomoć u novcu, hrani i izravnim industrijskim ulaganjima. SAD su poticale stvaranje unutarnjeg „klasnog“ konsenzusa, posebice u Njemačkoj, koja je učas ponovo pretvorena u državu. Socijaldemokrati i demokršćani bili su uspostavili suglasje u bitnim nacionalnim pitanjima, a u Njemačkoj koja je postala osjetljiva na socijalna pitanja uvedeno je i suodlučivanje u poslovanju srednjih i velikih poduzeća.
Diljem Europe došlo je do nezapamćenog gospodarskog rasta; stvorena je socijalna dr-žava; učvršćena je demokracija; kapitalizam je dobio „ljudsko lice“. U većini zemalja Eu-rope sredstva Marshallova programa obnove iskorištena su za obnovu i za jačanje gospo-darstva, a Francuska je svoja sredstva rabila za financiranje kolonijalnih ratova. U Hlad-nom ratu SAD su trebale Europu, koliko je i Europa trebala njih. Silom prilika kapitalizam je postao sustavom proizvodnje, koji je nosio dobrobiti zemljama, narodima i ljudima.
Međutim, prestankom Hladnog rata američka „hegemonija za ljude“ promijenila je ćud. Kapital i kapitalizam nisu se više morali dodvoravati državama i narodima. Kapitalisti su počeli voditi račun samo o svojim probitcima, a SAD su postale njihovim uporištem i sredstvom. Socijaldemokratski/demokršćanski konsenzus i socijalna osjetljivost države pretvorili su se preko noći u liberalističku bezobzirnost prema narodima, državi i ljudima. EU je postala zajednica kapitalista i poslodavaca. Ljudi Europe prestali su biti graditeljima i postali su najamnim nadmetateljima u tržišnom postupku iscrpljivanja viška vrijednosti iz rada i znanja ljudi. Unija zbog toga propada.
Po američkom diktatu ili po prijateljskom uvjeravanju EEZ je pretvorena u Europsku uniju, koja se sama instrumentalizirala i pretvorila u tržišnu tamnicu naroda, koji su bili pohrlili u EEZ. Unija kao centralizirana politička tvorevina bez suverenosti – SAD od-govara da Unija i dalje bude bez suverenosti – Unija je postala sredstvom transmisije hege-monije. To se najbolje pokazalo podložničkim prihvaćanjem gospodarskih sankcija protiv Ruske Federacije, koje su predložile SAD te koje su same protiv volje i interesa EU izazvale političku i sigurnosnu krizu u Ukrajini. Temeljna značajka hegemonije je to, da periferija ne vodi svoju vanjsku politiku, nego politiku hegemona.
Da je u Europi dobro, da europskim narodima ide dobro i da je nastavljen gospodarski zamah kakvim je Europe bila obnovljena, američka hegemonija ne bi bila veliko zlo. Me-đutim, Europa je u nevolji. Izgubila je američku zaštitu, a nije postavila svoju. Potpuna urbaniziranost skučena prostora zahtijeva stalan gospodarski rast i visok prihod radnika. Teret održavanja infrastrukture pada na sve manji broj sposobnih pleća. Opaka i neželjena imigracija smanjuje prosječnu proizvodnost rada. Europa gubi izvorno pučanstvo i pret-vara se u „lonac u kojemu se ne stvara slitina“. EU dobiva pučanstvo, koje ne donosi rast. Europa je iscrpila industrijske sirovine i većinu neobnovljivih energetskih izvora, a za ob-novljive ima razmjerno skučen prostor. Europa ima razmjerno malo kapitala koji je vezan uz životni prostor pa je ovisna prvobitno o znanju, poduzetnosti i radu, a hegemonija ka-pitala joj ne dopušta da slobodno rabi svoje sposobnosti. Europa je najmanji kontinent i još je podijeljena hegemonijom nad EU.
Nema kontinenta svijeta, koji sad ima manje nade od Europe, a nema zemlje u EU koja je u težem stanju od Hrvatske. Za preinaku propadanja u uspon Europa se treba osloboditi. Europu će osloboditi njezini narodi. U tomu bi im mogli pomoći i drugi narodi, na koje također vrebaju kapital, kapitalizam, svjetsko tržište i liberalizam. Europa može u sebi obnoviti nadu.

7. GUŠENJE SVJETSKOG NEREDA
I USPOSTAVA GLOBALNE MREŽE ŽIVOTNIH PROSTORA

Za Hladnoga rata na sjevernom polusvodu Zemlje bile su dvije razlučene hegemonije, ali je na južnom bilo mnoštvo slabih zemalja u razvitku. Veselje zapadnih ljudi zbog nestanka prijeteće sovjetske hegemonije bilo je kratkotrajno. Umjesto priželjkivanoga novog svjets-kog poretka u svijet se uvukao kaos ili nered i to upravo u vrijeme svršetka postupka glo-balizacije naše vrste.
Svijet nije u ratnom stanju, ali su u ratnom stanju nebrojene zemlje svijeta. Nastalo stanje je bez prethodnog primjera: desetljećima ne ratuje nijedan par zemalja, ali bukte građanski ratovi, koji su pravilo, a ne izuzetci. Razlog nastalom stanju je to, što je kapital nesposoban stvoriti i održavati svjetski poredak gospodarskim sredstvima te što je u svojoj beskrajnoj vlastoljubljivosti oslabio države, koje su političkim sredstvima oduvijek održavale mjesni poredak. Sad nema ni mjesne vlasti ni svjetskog poretka. Kapital ima svjetsku vlast bez poretka, a države nemaju vlast, a imaju nered.
Narodi diljem svijeta smatraju da nemaju državu ili da je ona toliko slaba, da ne može obavljati politički posao, koji danas u svijetu nitko ne obavlja. Svjetski kaos je posljedica zatora politike. Navedene su dvije bitne značajke države, kojoj je politika jedina zadaća: (1) pučanstvo treba skupno osjećati da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti te (2) pučanstvo čini zajednicu, u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti. Nijedan narod tako ne vidi svoju tobožnju državu. Država mu ništa ne pruža, čak ni prigodu da svojim naporom izgradi primjeren životni prostor.
Kapital je namjerno i sustavno slabio državu do donje granice njezine izdašnosti za ka-pital, koja je daleko ispod granice izdašnosti države za njezino pučanstvo. Država je danas toliko slaba, da je kapital više ne može spasiti. To mogu učiniti samo narodi, ako se prih-vate posla spašavanja države. Međutim, u nastalom stanju u nebrojenim zemljama mnoge mjesne snage i posebni interesi nastoje se dokopati slabe države, kako bi je iskoristili za svoje probitke. Uspjele te snage ili ne uspjele u osvajanju slabe države, svakim takvim nas-tojanjem nered se u svijetu širi i dubi.
Za uklanjanje ili gušenje svjetskog nereda potrebno je hitno jačanje države. Novi etatizam i nova vrsta države neće biti upereni protiv građana ili sudionika u proizvodnji životnog prostora, nego protiv kapitala i ostalih klasnih snaga, ali i protiv mjesnih posebnih interesa i vjerskih ili ideologijama zadojenih snaga. Dobre primjere osposobljivanja države i državne brige za graditelje životnog prostora danas ne pružaju „zapadne“ zemlje, nego Indija, Kina, Turska i Rusija. Narodi u kojima se država oporavlja trebali bi zatomiti vlas-toljubljivost i pomagati ostalim narodima da im se pridruže uklanjanjem kaosa unutar sebe.
Kaos se mora ukloniti, jer se vrsta neće moći prilagođivati sadašnjim ili još težim okol-nostima, koje sad nisu pod nadzorom razbora i dobra. Opstanka vrsta nema bez prila-godbe okolnostima koje se neprestance mijenjaju. Uz gušenje i uklanjanje kaosa kakav vrsta nije iskusila u mirno doba potrebno je i jamčiti najmanji potreban gospodarski rast, koji nameću visoka urbaniziranost i sve veće usredotočenje pučanstva čak i u pojedine dijelove iste zemlje. Potreban rast se u kaosu ne da ostvariti, ali uklanjanje kaosa nije dovoljan uvjet za gospodarski rast. Za izbavljenje vrste iz kaosa bit će potrebni pomoć mnogim narodima koji sami organiziraju životni prostor, ali i suradnja među životnim prostorima. U tom će zahvatu vrste vidnu ulogu imati obnovljena država, ali narodi ne smiju dopustiti da ona bude sredstvo vladanja ljudima. Čemu vlast, ako je joj je svrha samo vladanje zajednicama koje bi trebale proizvoditi životni prostor? Država će biti nužno sredstvo zaštite ljudi i prostora, ali i vezanja kapitala za prostor i rad. Država će služiti zajednici.
Nered koji su kapital i kapitalizam stvorili u netom globaliziranom svijetu unutar globa-lizirane vrste Homo sapiens isključuju i kapitalizam kao najviši stupanj civilizacije, ali i civili-zaciju kao pristup uređenju društva, kojim se vlast otima zajednici i iznosi iz nje. Nositelji vlasti uvijek su rabili silu za otimanje vlasti zajednici, za zadržavanje vlasti u privatnim ili skrivenim rukama i za vezanje vlasti uz imovinu, a ne uz zajednicu. Unutarnji i vanjski militarizam bitne su značajke civilizacije. Militarizmu treba doći i dolazi kraj. Danas vojnu silu voljno i rado rabe samo tri države – SAD, UK i Izrael. To su ujedno zemlje najvećeg usredotočenja kapitala. Zadojenost tih zemalja militarizmom potiče u stvorenom svjetskom kaosu mjesne posebne interese te neke ideološke i vjerske skupine, da se i oni prihvate oružja, nasilja, razaranja zajednica, genocida i protjerivanja pučanstva. Oružje naroda ne treba biti upereno na druge narode, nego na neprijatelje mjesnog zajedništva, koje je potrebno za proizvodnju životnog prostora, za stvaranje svjetske mreže suradnje životnih prostora i konačno za prilagodbu i opstanak vrste. Evolucija koja će vrstu povesti iz sada-šnjeg kapitalističkog kaosa u potpunu svjetsku mrežnu suradnju životnih prostora ne smije i ne može ostati na jednoj zemlji. Zamjena za sadašnji kapitalistički nered nije nikakav svjetski poredak, nego opća izgradnja životnih prostora i uspostava mreže suradnje među tim prostorima.
Stvaranje mreže životnih prostora u potpuno globaliziranom svijetu i unutar globalne vrste nije utopija, nego nužda. Ono ima izvrstan prethodni uzorak ili presedan u ocrtanoj izgra-dnji životnog prostora u Zapadnoj Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Taj presedan je s razlogom nazvan Zlatnim razdobljem kapitalizma. Svaki narod Zapadne Europe trsio se u vrlo teškim okolnostima da izgradi vlastiti životni prostor, ali je bila uspostavljena i svesrdna i izdašna suradnja naroda ili životnih prostora. SAD su obilno pomagale narode Zapadne Europe, jer su uvidjele skupni interes zapadnog svijeta, koji je bio uistinu ugrožen od sov-jetskog carstva. Slobodni narodi Zapada u tom su vremenu pomagali i napor ljudi u SFRJ, koji su se bili oslobodili sovjetske hegemonije, da izgrade samoupravu i nakupe društveni kapi-tal.
Uviđanje ugroze i Zapada i kapitalizma navelo je narode i države Zapada na suradnju i uzajamnost, a SAD na pružanje sve potrebne pomoći Europi. Ta suradnja je istinabog uminula sa sovjetskom opasnošću. Danas je, međutim, cijela vrsta Homo sapiens izložena ugrozi, koja nikad neće minuti i na koju narodi, države i vrsta trebaju odgovoriti stvara-njem pune svjetske mreže suradnje.
Treba početi stvarati Zlatno razdoblje vrste.

8. IZGUBLJENA HRVATSKA POLITIKA
I IZGRADNJA ŽIVOTNOG PROSTORA RH

Po sadašnjoj skrbi za vlastitu državu čini se, da je državotvornost Hrvata iscrpljena obno-vom hrvatske države 1991. godine. Oni se ne trse oko uzgoja i njege države, kako bi ona bila sposobnom pomoći ljudima da izgrađuju životni prostor, iz kojega se brane i štite dr-žava i život u njoj. Bit i srž svakog društva je u Životu, a država može i treba pomoći da se u narodu Život množi, njeguje i štiti. Uzajamnost djelovanja države i životnog prostora je plod nastojanja ljudi i naroda.
Po stanju u državi i stanju naroda čini se, da su Hrvati poslije vojno-redarstvene akcije Oluja dignuli ruke od svoje države i da su nju uzeli kao mrtav ures. Zadovoljni su što im je država priznata te što imaju grb, zastavu i himnu, koja ocrtava njihovu zemlju kao lijepu i dragu. Izostala je skupna, narodna briga za državu. U nas je sve postalo osobnim pitanjem. Sve je privatno ili skriveno. U Hrvatskoj je privatizirana i politika, koja bi trebala biti jav-nim poslom, koji bi uključio brigu za državu i zaštitu države.
Država nije stvar. Ona je živ organizam. Kroz nju se sažima ukupno ljudsko djelovanje putem mreža društvenog utjecaja: politike, gospodarstva, zaštite i kulture. Hrvatska i hr-vatski narod izgubili su politiku, a bez politike sve u zemlji propada. Politika je javna, sku-pna briga za skupno dobro. Politika je javno usklađivanje raznorodnih interesa u narodu ili na prostoru, pri čemu se svakom interesu dodjeljuje utjecaj razmjeran njegovu prinosu bogatstvu naroda. Bez javne brige za skupno dobro sve u društvu slabi.
Prva značajka slabog stanja je to, što Hrvatska već dugo gubi pučanstvo i što ga gubi na takav način, da je ostala bez cvijeta, probranog dijela ili elite društva. Nakon povijesnih udaraca na cvijet hrvatskog naroda u Bečkom novom mjestu 1671. godine, poslije Hr-vatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, u Prvome svjetskom ratu, u Kerestincu 1941. godi-ne, na Glamočkom Polju i Sutjesci 1943. godine, u Dravogradu i na Križnom putu 1945. godine te za Masovnog pokreta 1971. godine Hrvatska je u domaćim političkim procesima poslije Oluje ostala bez probranog političkog sloja. Hrvatska ima puk raspršen u samo-brižne pojedince, koji zatomljuju i ne pokazuju smisao za javno dobro ni volju i sposob-nost za predvodništvo. Tako nije samo u politici, nego i u zaštiti, gospodarstvu i kulturi.
Politika je privatizirana od stranaka, stranačkih vođa i njihovih financijskih pokrovitelja. Kultura je gotovo potpuno provincijalizirana. Poduzetnici se iscrpljuju u samosnalaženju i zadovoljavaju sitnim dobitcima. Zaštita trpi nebrigu. Vjerski prvaci se skrivaju u ekumeni-zmu i svojom stručnošću u sebi zatiru ljudsko nadahnuće.
Narod je ostao bez elite, probranog sloja ili cvijeta društva pa neće biti u stanju preok-renuti sebi na dobro potrebnu demografsku dopunu putem useljavanja. Doseljenici – čak ni Hrvati iz Bosne i Hercegovine – neće imati prigodu slijediti domaće predvodnike u no-voj domovini, nego će i dalje pristajati uz svoje uzore i načela iz starog zavičaja. Useljavanje u zemlju bez domaćeg predvodništva produbit će stare podjele i stvoriti nove, a Hrvati još nisu nadvladali staru podjelu od prije Drugoga svjetskog rata na građanske liberale, naci-onaliste i komuniste. Bez domaćeg predvodništva nema ni integracije došljaka, a kamoli njihove asimilacije. U zemlji bez predvodništva mudro je da svatko slijedi sam sebe. U dog-ledno vrijeme, ako se narod ne probudi, Hrvatska će se pretvoriti u „gospodarsku krajinu“ Europske unije.
Naše stanje obilježeno je siromaštvom države i naroda; problematičnošću zakonodav-nog, pravosudnog i kaznenog sustava; korupcijom i otimačinom javnog bogatstva, kao načinima vođenja politike i poslovanja; općim neznanjem, nerazumijevanjem politike i izostankom prosudbe o posljedicama sadašnjeg stanja države i naroda; jadnom i štetnom ulogom javnih medija, koji u nedostatku politike i uz propadanje gospodarstva prave vijesti od beznačajnih događaja te sami proizvode politiku. Povrh svega, političke stranke i mediji održavaju i produbljuju stare političke i ideološke podjele u narodu.
Pred narodom i državom stoji teška i dugotrajna potraga za propuštenom i izgubljenom nacionalnom politikom te naporan posao naknadne, usiljene i užurbane izgradnje hrvats-kog životnog prostora. Zemljopisni prostor, čak i da je sav u hrvatskom privatnom ili jav-nom vlasništvu, sam po sebi nema vrijednost. Zemljopisni prostor ima vrijednost samo po tomu, što ljudi na njemu ili od njega naprave. Za proizvodnju životnog prostora – po-litičkog, gospodarskog, sigurnosnog, kulturnog – presudno su važni znanje i tehnologija te poduzetnost i organizacijske sposobnosti ljudi. Hrvati se moraju na najširoj osnovi primiti učenja za stjecanje i uporabljivog i općeg znanja. Država treba povesti sustavnu brigu za nakupljanje suvremene tehnologije. Ljudi se moraju odlučiti i pokrenuti za stvaranje održ-ljivih poslovnih sustava i organizacija i u tome tražiti pomoć razvijenih prijateljskih naroda.
Međutim, prijeka zadaća naroda je prisiliti političare da državu pretvore u njegovu or-takinju na poslu obnove i preporoda narodnog života. Država mora početi voditi narodnu monetarnu politiku; mora izgraditi potrebnu fizičku i društvenu infrastrukturu za stvaranje zamaha u proizvodnji hrane; treba pritegnuti zakonodavni, pravosudni i kazneni sustav, kako bi se u Hrvatskoj obnovila pravna izvjesnost i kako u njoj ne bi bilo na pretek sud-benih pokajnika i nekažnjenih zločina; treba odlučno iskorijeniti političku i poslovnu ko-rupciju i otimačinu, kako bi ljudi stekli vjeru da se isplati raditi za skupno dobro. U Hr-vatskoj nema skupnog dobra, a puk jedino od njega živi. Takozvana socijalna osjetljivost se očituje u dobrim, potpunim i strogim zakonima. Ukratko, narod treba natjerati političare da učine to, da se država bavi politikom za narod i s narodom. Hrvatska država kakva je sad postaje grobom hrvatskoga naroda. Svojim odlučnim djelovanjem narod u Hrvatskoj treba izgraditi veleban životni prostor, a ne u njoj sam kopati svoj grob.
Narod treba nacionalizirati politiku i u nju slati samo ljude koji žele raditi za skupno dobro. Hrvatski narod nije često bio u teškom stanju, u kakvomu je sad, čak ni dok je živio u tuđim državama ili u više njih u isto vrijeme. Sad mu je teško u vlastitoj državi. Međutim, nebrojenim narodima je teško u njihovim vlastitim državama, jer su kapital, kapitalizam, svjetsko tržište i liberalizam potkopali sve države i učinili ih za narod neuporabljivima. Novi zamah hrvatskog naroda za uređenje vlastite države i za izgradnju vlastitog životnog prostora dio je ljudskog posla, koji čeka cijelu vrstu Homo sapiens. To što čeka hrvatski narod u njegovoj državi je ljudski, a ne sizifski posao. Na tom poslu Hrvati moraju obnoviti predvodnički politički, poslovni, znanstveni i kulturni sloj.

9. POLITIČKO BUĐENJE
ZA DOMOVINSKU MOBILIZACIJU

Republika Hrvatska zapuštena je država sa zapuštenom zemljom i ojađenim narodom. Narod je toliko pritisnut hrvatskim i europskim političkim sustavom, a ljudi toliko zaoku-pljenim dnevnom zbiljom, da se narod kao cjelina povukao iz državne politike. Hrvatski narod, kojega je geopolitički položaj njegova povijesnog zemljopisnog prostora učinio političkim narodom par excellence, sad se kani politike, koju je u dobroj volji bio prepustio političkom pokretu, koji ga je uspjelo poveo u borbu za izbavljenje iz Jugoslavije.
Poslije slamanja pobune hrvatskih Srba u vojno-redarstvenoj akciji Oluja oslobodilački pokret HDZ pretvorio se u političku stranku, kojoj je postalo svrhom – kao i svakoj poli-tičkoj stranci – da jedna obilježena skupina ljudi vlada narodom i državom. Poslije smrti svojeg utemeljitelja dr. Franje Tuđmana narodni pokret koji se urušio u stranku izgubio je i tako zamišljenu vlast. U vladanje zemljom i narodom uključile su se i druge stranke „sitnog zuba“, kako bi i druge obilježene skupine ljudi samoživo sudjelovale u prisvajanju narodnog bogatstva i rada. Narod je sad isključen iz državne politike, ali zazire od toga da se u nju nasilno vrati. U svemu je najgore to, što prvaci hrvatskih političkih stranaka, koje su dosad okušale slast vlasti, smatraju da je njihovo vlastohlepno držanje uredno i zakonito te što ne uviđaju da je sadašnje političko stanje neprihvatljivo hrvatskom narodu i zato neodržljivo.
U političkom stanju kakvo se zavuklo u našu zemlju neizbježno je izravno uključenje naroda u državnu politiku. U hrvatskom političkom čekanju i oklijevanju jedino je pitanje, kako će se narod vratiti politici. Stanje naroda i stanje u zemlji su takvi, da narod mora izravno stupiti u državnu politiku, ako ne želi skupno živ poći u hrvatski politički krema-torij ili ako ne želi jedinačno napuštati domovinu, a da potom Hrvati koji ostanu u domo-vini prestanu biti većinskim narodom.
Hrvatskom sad solidarno, uzajamno i naizmjence vladaju političke stranke, koje hoće samo vlast u zemlji i nad narodom. Hoće vlast za sebe i za svoje pokrovitelje. One se međusobno razlučuju putem tobožnjeg „svjetonazora“, ideologije ili političke doktrine, koje nalaze u katalozima zastarjelih političkih doktrina, kakvima su socijalna demokracija ili demokršćanstvo. Sve uvriježene europske i hrvatske političke stranke u stvari su liberalne i liberalističke, jer su u najmu kapitala i kapitalizma. Političke stranke se na izborima nude glasačima samo putem međusobnog razlučivanja. Međusobno razlučivanje, a ne politička ideja za život naroda je to, što nosi moguću pobjedu na izborima. U Hrvatskoj ususret izborima sad se nude i različito obilježene stranačke koalicije, u kojima se zatomljuje čak i „svjetonazor“ ili ideologija, koji u koaliciji prestaju biti sredstvom razlučivanja.
Međutim, to što ljudima treba ponuditi je samo ideja ili zamisao za ljude, za vrstu i za život na zadanom prostoru i to bez ikakva razlučivanja ili diferencijacije, jer razlučivanje je sredstvo vlasti, a nad narodom ne bi trebalo i ne smije biti vlasti. Sad vlast služi samo zato, da se netko bogati – netko drugi, a ne narod. Ipak, narod je jedina prava vlast. To što narodu, koji se zatekao u sadašnjem teškom stanju treba nije vlast, nego briga i predvodniš-tvo. Narodu treba predvodništvo s pravom idejom za život naroda u njegovoj domovini. Jednom narodu, koji na svojem zemljopisnom prostoru stvara životni prostor, potrebna je jedna ideja. To je ideja za život, a ne za vlast.
Nasušno je potrebno narodu prikazati ideju za njegovo političko buđenje i za njegovu potpunu političku mobilizaciju. Pred narodom treba sažeti hrvatsko dvadeset petogodišnje političko iskustvo. Ideja treba istovremeno probuditi narod i razbuditi dosadašnje nositelje vlasti. Ona treba biti nacionalnom, domovinskom uzbunom, jer je za propadanje narodu ostalo vrlo kratko vrijeme, poslije kojega narod može propasti. Vrijeme čekanja i oklijevanja za narod je na isteku.
Politički procesi posljednje dvije godine pokazali su da se kroz politički sustav, kroz hrvatski stranački ustroj i posebice kroz izborni sustav ne može do podizanja glasa u Sa-boru probiti nijedna stranka koja će donijeti ideju domovinskog spašavanja Hrvatske, oporavka naroda i procvata gospodarstva. Za to je postajala prava prigoda sredinom saziva Sabora 2011.-2015. godine, kad je stupanj prihvaćanja dviju najvećih stranaka u Hrvatskoj bio toliko nizak, da su zajedno imale odobravanje samo 35% građana.
Međutim, i otad utemeljene stranke razlučivale su se od postojećih i novoutemeljenih stranaka novim, dodatnim, još užim, diferenciranjem i uz postojeći izborni sustav od sebe udaljile silno pučko izborno tijelo, koje čeka opću ideju za svoj spas i za spasenje Hrvatske. Jedan izuzetak bio je „uspjeh“ nezavisne liste za mjesne izbore u Zagrebu 2013. godine, ali to je uistinu bio neponovljiv mjesni izuzetak.
Pravi način ljudske i domovinske mobilizacije naroda pokazala je inicijativa udruge gra-đana U ime obitelji, koja je bila sračunata na ustavno određivanje braka kao zajednice koju zasnivaju jedan muškarac i jedna žena. Akcija je istinabog bila vezana uz jedno jedino pi-tanje narodnog života, koje je – koliko god je ono važno – ipak samo jedno pitanje. Me-đutim, ta inicijativa je pokazala (1) da nastojanje za spas naroda treba doći od novog pok-reta, a ne od novih naprečac utemeljenih ili zatečenih, vlašću iskvarenih stranaka i (2) da treba djelovati mimo izlišnog saborskog zakonodavnog organizma.
Hrvatskoj je potreban pokret ili udruga za preobrazbu političkog, gospodarskog i ljudskog života u Hrvatskoj, koji će se obraćati samo narodu ili referendumskom glasač-kom tijelu i to samo pitanjima i zamislima, koji obuhvaćaju život i dobrobiti cijelog naroda te određivanje i provedbu državne politike.
Pri pozivu narodu u svrhu njegova političkog buđenja i njegove domovinske mobilizacije ne treba zazirati od zloćudno ozloglašenog populizma. Populizam je uz sadašnje stanje naroda i u sadašnjem stanju u državi jedini i pravi način obraćanja pučanstvu, koje je jedno i koje treba jednu, ali pravu ideju za izlazak iz narodnih i državnih nevolja. Populizam ne trpe ideološke i političke sile, koje doslovce žele „dijeliti narod, kako bi njime vladali“. Stranke se međusobno i razlučuju, kako bi dijelile narod, i njime naizmjence vladale, što im dopušta hrvatski izborni sustav postignut dosluhom političkih stranaka, koje žele dijeliti narod i njime vladati. Koja im korist od toga!
Cio narod množi, stvara, dograđuje i bogati životni prostor. Tko se usuđuje pred naro-dom svojatati zaslugu stvaranja životnog prostora za jedan cijeli povijesni narod? Taj tko ispovijeda da radi za dobro naroda i tko narodu iz ruku uzima vlast pod izlikom da kani nešto napravi za narod, trebao bi se i sam obraćati cijelom narodu. Stoga je pravo da nove narodne snage – koje uistinu nastoje preobraziti hrvatski životni prostor kako bi se u nje-mu dalo živjeti i kako iz njega ljudi ne bi trebali bježati – iznose ne samo populizam, nego i nacionalizam. Kad narod sastavljaju svi ljudi koje se zateknu na jednom prostoru i koji na tom prostoru skupno stvaraju životni prostor, nema zla u nacionalizmu, koji je jednom zauvijek rekao „Zbogom, oružje!“. To nije učinio ni liberalizam, koji je posebno u naše dane odan militarizmu. Danas narodi ne ratuju. Ratuju klase i vjere, u koje spadaju kapitalisti odnosno liberali.
Od uspostavljenih „parlamentarnih“ političkih stranaka ne može se očekivati da preob-raze Hrvatsku u tolikoj mjeri da u njoj prestane propadanje svega što propasti može, uk-ljučujući i narod. One nisu u stanju mobilizirati narod. One čak zaziru od domovinske mobilizacije naroda. Narod u pokretu se ne može podijeliti. Stoga narod treba probuditi i pokrenuti iznošenjem istine o stanju države i naroda te nenasilnim djelovanjem izvan par-lamentarnog sustava rabeći prvobitno ustavnu demokratsku mogućnost izravnog odluči-vanja o narodnim poslovima putem referenduma. Prvim slijedećim općim referendumom treba dotjerati zakon o referendumu, kao izravnom izražaju političke volje naroda.
Snage koje se protive populizmu i nacionalizmu ujedno se protive obvezujućem refe-rendumu. Nada i pouzdanje hrvatskog naroda nisu u strankama, nego u njegovoj snazi i u njegovoj mogućnosti izravnog očitovanja političke volje.

10. HRVATSKA POLITIČKA MISAO
ZA HRVATSKU, EUROPU I SVIJET

Hrvatska povijesna politička misao izgrađivala se od Ljudevita Posavskoga preko Bene Kotruljevića, Frane Petrića i Jurja Križanića preko Krste Frankopana Brinjskoga, Petra Zrinskoga i Krste Frankopana preko Ante Starčevića i braće Radića do Josipa Broza, Hr-vatskog proljeća i Franje Tuđmana te poslije njega. Ta je misao nastala i neprekidno se razvijala i učvršćivala na prostoru u procjepu između dvaju velikih političkih svjetova, koji su se podizali, međusobno sudarali, sahnuli, podizali se u novim parovima sve dok nisu počeli iščezavati u globaliziranom svijetu. U globaliziranoj vrsti ne može se podignuti ni jedan novi par velikih političkih svjetova. U vrsti više nema procjepa; vrstom vlada nepre-kidnost.
Temeljne zasade hrvatske političke misli su samouprava i nesvrstavanje naroda, a Josip Broz kao Hrvat tomu je dodao i izvornu zamisao „društvenog kapitala“. Samouprava i nesvrstavanje kao zasade hrvatske političke misli nastale su u traženju izlaza u sudaru poli-tičkih velesila na hrvatskom povijesnom prostoru. One su proizvod hrvatskog povijesnog prostora i hrvatskog naroda, kojega je zapala muka da na svjetskoj vjetrometini izgrađuje svoj životni prostor. Hrvatska politička misao prava je slika relativnosti ili odnošajnosti zemljopisnog prostora: prostor je to što ljudi od njega naprave. Hrvati su na svojem pros-toru iskovali i političku misao. Danas su svi narodi na svjetskoj vjetrometini.
Nova zasada potrebe nakupljanja „društvenog kapitala“ nastala je u stisci na hrvatskom povijesnom prostoru, koja nije bila izazvana sudarom samo političkih, nego i ideoloških sustava. Hrvati su poslije Drugoga svjetskog rata shvatili to, što ostali narodi istom sad počinju shvaćati, a to je da osim privatnog i javnog ili državnog kapitala treba prvobitno postojati društveni kapital, koji će biti vezan uz zemljopisni prostor i rad odnosno uz ži-votni prostor.
U globaliziranom svijetu ni na jednom dijelu Zemljine kugle nema više sudara para svjets-kih političkih velesila. Sve su političke sile nejake za vladanje globaliziranim svijetom. Me-đutim, ostali su ideološka sila kapitalističkog liberalizma i gospodarska sila Kapital. Sad su se u istom položaju našli svi narodi, koje je kulturna evolucija okupila u vrsti. Narodi svijeta su poput drevnih panonskih plemena, koja su se bila okupila oko Hrvata ili poput zemalja nekadašnjeg Trećeg svijeta, koje su se bile okupile oko Josipa Broza. Svi su narodi pritisnuti o Zemlju istom, jednom jedinom svjetskom nadsilom, Kapitalom. Odnedavno svi narodi pripadaju novom „trećem svijetu“, koji će trajati dok bude vrste.
Novo stanje je stvorila globalizacija, jer se u globalnom svijetu ne može naći ni jedna politička sila ili politička zajednica, koja bi mogla politički i vojno zavladati svijetom. U nastalom stanju prihvat i provedba hrvatske politički misli prikladni su i za sve narode okupljene u Europskoj uniji i za sve narode svijeta. Umjesto ugibanja pred nasrtljivom si-lom Kapitala, koja neprestance stvara podjele i dubi kaos u svijetu, narodi trebaju skupno ukloniti podjele između sebe i unijeti mir unutar sebe, kako bi mogli ukloniti vlast Kapitala. To posebno vrijedi za razvijene i iskusne europske narode, koji su putem EU podlegli he-gemoniji SAD i sile koja zlorabi političku, gospodarsku i vojnu snagu SAD. EU je postala sredstvom podjele Europe, koja priječi europske narode da slobodno izgrađuju svoje život-ne prostore i da međusobno surađuju. Vrsti nisu potrebna „otvorena društva“, nego otvo-ren svijet bez svjetskog nadzora.
Svi narodi su u istom položaju, u žrvnju kapitala i svjetskog tržišta, koje se odmetnulo od nacionalnih gospodarstava i od životnih prostora. Hrvati se ne mogu osloboditi sami. Oni trebaju poticati sve narode da postupaju kako i njima i Hrvatima valja postupati. Hrvati su najbolnije iskusili proizvoljnost kapitala, koji u kolanju naizmjence ostavlja na cjedilu sve narode svijeta, koji nemaju – sve da imaju prigodu živjeti u miru – kontinuitet u proizvodnji i dogradnji životnog prostora.
Hrvatska je najbolji politički „lakmus papir“ u vrsti. Ona je uzorak za proučavanje zloću-dnih učinaka kapitala, kapitalizma, slobodnog svjetskog tržišta i liberalizma. Poučeni kob-nim primjerom Hrvatske i iskustvom hrvatskog naroda ostali narodi ne bi smjeli čekati da ih pogodi zla kob, koja je već zadesila Hrvatsku. Usporedo sa žilavom borbom za izgradnju vlastitog životnog prostora i upravo zato da bi hrvatska borba mogla uspjeti Hrvati moraju zdušno širiti svijetom svoju političku misao samouprave, nesvrstavanja, nakupljanja druš-tvenog kapitala i slobodne suradnje sa svim narodima u vrsti Homo sapiens. Hrvati svoju riječ trebaju potvrditi svojom domovinskom mobilizacijom.

Continue Reading

18 listopad 2013 ~ 0 Comments

Propadanje Hrvatske, svjetska neizvjesnost i oporavak naroda

Prilog Hrvatskoj intelektualnoj radionici u Mariji Bistrici, 19. listopada 2013. godine

 

Mnogim se ljudima danas čini, da je propadanje hrvatskog društva uzelo takav mah ili zamah, da ni državi ni narodu nema spasa. Međutim, društveno propadanje nije posebna značajka našeg trajanja. Cio svijet trpi od istih društvenih bolesti, koje otkad je svijet globaliziran nisu više endemne ili svojstvene jednom narodu, nego su one bolesti vrste homo sapiens. (endemios ≡ urođen(ik), domaći; demos ≡ narod) Stoga uklanjanje pandemije, koju je izazvao virus kapitala i koja se širi putem slobodnog svjetskog tržišta valja internacionalizirati. Pošast liberalizma se najbolje suzbija nacionalnim karantenama. Neka kapital ostane lutati nenaseljenim pustarama. Svijetu je potreban nacionalni internacionalizam.

 

Propadanje ususret propasti

Propadanje hrvatskog gospodarstva vodi propasti. Ono je počelo 1980. godine, u kojoj se zapadno gospodarstvo počelo oporavljati od Male depresije sedamdesetih godina. Okolnosti u kojima se to dogodilo su slijedeće:

  • prestanak akumulacije tehnologije, u vrijeme, u kojemu se pojavila biotehnologija, a digitalna se tehnologija počela širiti iz kompjutora u druge proizvode i sustave;
  • politička nestabilnost Jugoslavije osamdesetih godina, rasap SFRJ i Domovinski rat;
  • globalizacija, u kojoj su prednjačile korporacije i tehnologija, a ne nacionalne države;
  • uspostava svjetskog slobodnog tržišta kapitala, proizvoda, usluga te fizičke, komunalne i društvene infrastrukture;
  • pretvorba Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, koja je izvela nasilnu „tranziciju“ svih istočnoeuropskih zemalja u „otvorena društva“, a ne samo na tržišno kapitalističko gospodarstvo. Sve se desilo upravo u desetljeću obnove naše države.

U dvadesetak godina u svijetu je uspostavljena vladavina kapitala: stvorena je svjetska politička zajednica Kapital, u kojoj su postavljeni slobodno svjetsko tržište kao politički sustav, a liberalizam kao obvezujući sustav uvjerenja. U okviru „otvorenog svijeta“ Europska unija stalno je slabila, iako su snažno rasla gospodarstava mnogih starih naroda „u razvitku“, posebice Indije i Kine.

Posljedice propadanja hrvatskog gospodarstva su očite:

  • nestašica domaćeg kapitala,
  • slabost proizvodnih snaga,
  • zastarjelost nakupljene tehnologije,
  • osipanje znanja i organizacijske sposobnosti,
  • gubitak i smanjenje pučanstva,
  • niska zaposlenost,
  • domaći proizvod koji nije dovoljan za zadovoljenje potreba građanstva i države te za održavanje postojeće društvene, fizičke i komunalne infrastrukture.

Građani, kućanstva, proizvodna poduzeća, trgovačke banke, jedinice javne uprave i nacionalna država su u dugovima. Hrvati se svojim radom nisu u stanju množiti, hraniti i štititi.

Propadanje, koje će Hrvatsku uskoro dovesti do gospodarskog sloma proizvelo je političku paralizu, koja se pretvara u političku nestabilnost. Goleme ljudske nevolje, koje su prouzročene time, što politika nije rješavala gospodarske probleme, stvorile su silne sigurnosne probleme. U Hrvatskoj je malo što zaštićeno i malo tko je zaštićen.

Dugo se postavlja pitanje, o tome zašto Hrvati ne naprave pravi, opći prosvjed protiv načina na koji se već dva desetljeća vode javni poslovi, kad im već izbori ne omogućuju postavljanje odgovornih nositelja vlasti. Razborit odgovor je bio u tome, da Hrvati imaju poštovanje prema svojoj obnovljenoj državi. Međutim, propadanje će nedvojbeno i uskoro donijeti gospodarsku propast pa se otvara pitanje zaštite obnovljene hrvatske države, koja je trebala biti sredstvom naroda za zadovoljenje njegovih potreba. Hrvati moraju zaštititi svoju državu. Hrvatska politika traži diskontinuitet, a hrvatski narod doveden je blizu jednoj od prijelomnih točaka svoje povijesti. Gospodarska propast već se može uzeti kao činjenica.

 

Svjetska neizvjesnost

Za provedbu potrebnog oporavka gospodarstva, društva, države i naroda narod će se morati osloniti na svoju snagu, jer u svijetu vlada velika gospodarska i politička neizvjesnost.

Buran i usiljen razvitak tehnologije omogućio je, kao nikad prije, izdvajanje golemog kapitala iz proizvodnje i prirodnog blaga te njegovo odvajanje od rada, proizvodnje i država. U temelju svih svjetskih gospodarskih i ljudskih problema je odnos kapitala prema radu. Kapital se toliko udaljio od rada i proizvodnje, da su visoka nezaposlenost i privremeno zapošljavanje radnika postali redovito i stalno stanje gospodarstva, koje ne mogu podnositi ni povijesni narodi ni vrsta homo sapiens kao cjelina.

Kapital je stvorio ozbiljne probleme u vrsti. Nastalo opasno stanje očituje se u nakaznoj razdiobi dohotka i u pučanstvu i po proizvodnim granama. U SAD, koje imaju najveće, najrazvijenije i najnevoljinije gospodarstvo svijeta, financijski sektor „gospodarstva“ prikupi 40% domaćeg proizvoda, zdravstvo 18%, cijela industrija 11%, a poljoprivreda jedva 2%. Godine 2010. jedan posto građana SAD prikupilo je 65% dodane vrijednosti, a godine 1916. „samo“ 20% te vrijednosti.

Nagomilani kapital ne stvara potražnju za proizvodima i uslugama, koje traže mnogo rada i radnike. Slobodan kapital stvara svojom slobodom neizvjesnost u narodima i tjeskobu u ljudima. O tome najbolje govori činjenica da cijena zlatu neprekidno raste trinaest godina zaredom, što se nikad prije nije dogodilo ni sa zlatom ni i s kojom drugom sirovinom.

Usto, gubitak kapitala, koji propada ili nestaje „promašenim“ spekulativnim ulaganjem, nadoknađuje se proračunskim zaduživanjem naroda. Time kapital i dalje ostaje slobodnim, bez sprege s radom, proizvodnjom i državom te sposobnim, da proizvoljnom uporabom i nadalje stvara neizvjesnost diljem svijeta. Svijet je u velikoj neizvjesnosti, a ljudi su u strahu od kapitala. Kapital je unizio i onesposobio nacionalne države. Međutim, kapital još nije uništio narode. Oni su žilavi i otporni organizmi.

U povijesnim narodima kao što je i hrvatski već se javljaju nove ideje za oporavak svijeta. Nova ideja bit će uporište za oporavak, koji je potreban narodima i koji će oni izvesti.

 

Oporavak Hrvatske

Hrvatsko gospodarstvo i hrvatsku državu upropastilo je svjetsko tržište, čijoj se prijetnji slabo hrvatsko gospodarstvo nije moglo oduprijeti. Stoga se od svjetskog tržišta i od priželjkivane konkurentnosti hrvatskih poduzeća i proizvoda na njemu može očekivati samo zlo, dok hrvatsko gospodarstvo ne ukloni slabosti zbog kojih propada. Hrvatskoj nisu potrebne reforme, nego modernizacija gospodarstva i politike. Međutim, hrvatsko gospodarstvo treba zaštitu, koju može pružiti samo država i ono treba pomoć, koju mogu pružiti samo mogući hrvatski strategijski partneri.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba predvoditi država, a za to je potrebno, da ona preuzme poduzetničku ulogu. Možda bi liberalima više odgovarala formulacija, da sve što je potrebno „da ljudski kapital cvjeta usred obilja prirodnih izvora i uz bogomdan položaj zemlje je to, da država bude sposobna pomoći iskorištenje prirodnih i ljudskih izvora“. Ili da, kao što je rekao američki progresistički ekonomist Richard Ely (1854.-1943.), „država je ustanova, čija je aktivna pomoć neizostavan uvjet ljudskog napretka“. Naša država apstinira ili se kani svakog posla za gospodarstvo i za narod. Hrvatskoj su potrebne nova uloga države i nova politika. Hrvatskoj je za oporavak potrebna politička stabilnost, a ona može doći samo od nove politike.

Nove zadaće države traže promjenu zamisli o vođenju politike. Potrebno je odustati od liberalističkog poimanja gospodstva tržišta nad politikom, koje je unizilo ulogu države. Namjerno slabljenje države koje provodi kapital prouzročilo je nebrojene ratove unutar država, jer se različiti društveni probitci u slaboj državi ne mogu usklađivati u javnom, demokratskom postupku. U Egiptu je egipatska vojska nedavno preuzela ulogu države, a prije je to u Afganistanu i Iraku učinila američka vojska. Ako se vodi račun o dobru naroda, nema zamjene za snažnu nacionalnu politiku i za značajnu ulogu države u gospodarstvu.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba voditi na dva načina. Treba hitno iskoristiti mogućnosti, koje nude raspoložljiva tehnologija i tehnologija, koja se može brzo pribaviti te domaće ljudske mogućnosti i prirodno bogatstvo. Usporedo treba nakupljati suvremenu tehnologiju, bez koje se oporavak i rast gospodarstva ne će moći održati, u prvom redu digitalnu tehnologiju, biotehnologiju i ekotehnologiju. Hrvatsko gospodarstvo može se osloniti i na projektiranje i izvedbu industrijskih postrojenja i infrastrukturnih objekata.

Hrvatska nema domaćeg kapitala, ali ga država može stvarati na isti način kako ga sad stvaraju Japan i SAD – „agresivnom“ monetarnom politikom ili „količinskom popustljivošću“. Hrvatskoj nedostaje proizvodnja. Nju država može povećati. Hrvatska nema suvremenu tehnologiju. Država je može početi nakupljati. Država može i mora pomoći stvaranju i množenju organizacijskih sposobnost i znanja naroda.

Hrvati će kao i brojni drugi narodi EU za oporavak trebati pomoć. Mala i nepotpuna gospodarstva u Uniji trebaju se osloniti na veća i potpunija nacionalna gospodarstva, kako bi se proširila područja potpunosti gospodarstva te time povećale domaća ponuda i potražnja robe i usluga.

U postupku uspostave nove svjetske geopolitičke i geoekonomske ravnoteže, koju trebaju i traže sve države i svi narodi nasuprot volji kapitala, Hrvatska može naći strategijske ortake, koji će znati cijeniti položaj hrvatske države i izdašnost hrvatskog povijesnog političkog i geopolitičkog iskustva.

 

Nova doktrina obnove Europe®

Politička, gospodarska, sigurnosna i ljudska neizvjesnost u svijetu te nebrojeni unutarnji ratovi traže svjetski politički zahvat na temelju nove političke ideje u ime globalizirane vrste homo sapiens. Europskoj uniji također je potreban politički zahvat, jer mnogi njezini narodi propadaju. Nova ideja se treba javiti mimo tržišta i liberalističkog sustava uvjerenja i ona treba omogućiti konsolidaciju Unije.

Nova doktrina obnove Europe treba omogućiti zaštitu ljudi i naroda, rada i vrijednost rada, života, prostora i prirodnog bogatstva, okoliša i klime, jer zaštita postaje temeljno pitanje svijeta. Ranije su jedinačni ljudi i narodi imali zaštitu svojih država, a sad su izloženi prijetnji kapitala i svjetskog slobodnog tržišta. Europa se mora štititi, kao što to trebaju činiti svi narodi, smišljenim nadzorom granica, ali EU mora organizirati sustavnu unutarnju  pomoć slabijim gospodarstvima svojih članica, jer se bez potrebne proizvodnje dobara i pune zaposlenosti diljem Europe ne će moći obraniti niti njezine najbogatije i gospodarski najsposobnije članice. Europa mora zaštiti sve svoje narode pa i hrvatski. O tome trebaju odlučivati europske države i njihovi narodi, a ne netko tko od rada, proizvodnje i država sustavno odvaja sav višak vrijednosti. Suradnja zaštićenih naroda jedini je jamac svjetske političke stabilnosti.

Hrvatski slučaj ima golem transnacionalni potencijal. Hrvate stoga čeka odgovoran politički posao u Europi. Oni joj mogu pomoći svojom političkom mišlju. Vladanje hrvatskim povijesnim geopolitičkim iskustvom obveza je hrvatskog vodstva.

 

Continue Reading

04 listopad 2013 ~ 5 Comments

Propadanje, neizvjesnost i oporavak

 

Propadanje ususret propasti

Propadanje hrvatskog gospodarstva vodi propasti. Ono je počelo 1980. godine, u kojoj se zapadno gospodarstvo počelo oporavljati od Male depresije sedamdesetih godina.

Okolnosti u kojima se to dogodilo su slijedeće:

  • prestanak akumulacije tehnologije, u vrijeme, u kojemu su se pojavila biotehnologija, a digitalna se tehnologija počela širiti iz kompjutora u druga područja;
  • politička nestabilnost Jugoslavije osamdesetih godina, rasap SFRJ i Domovinski rat;
  • globalizacija, u kojoj su prednjačili korporacije i tehnologija, a ne nacionalne države;
  • uspostava svjetskog slobodnog tržišta kapitala, proizvoda, usluga te fizičke, komunalne i društvene infrastrukture;
  • pretvorba Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, koja je izvela nasilnu „tranziciju“ svih istočnoeuropskih zemalja u „otvorena društva“, a ne samo na tržišno kapitalističko gospodarstvo.
U tridesetak godina u svijetu je bila uspostavljena vladavina kapitala: stvorena je svjetska politička zajednica Kapital, u kojoj su bili uspostavljeni slobodno svjetsko tržište kao politički sustav, a liberalizam kao obvezujući sustav uvjerenja. U okviru „otvorenog svijeta“ Europska unija stalno je slabila u odnosu na snažan rast gospodarstava mnogih starih naroda „u razvitku“, posebice Indije i Kine.

Posljedica propadanja hrvatskog gospodarstva su očite: nestašica domaćeg kapitala, slabost proizvodnih snaga, zastarjelost nakupljene tehnologije, osipanje znanja i organizacijske sposobnosti, gubitak i smanjenje pučanstva, niska zaposlenost, domaći proizvod koji nije dovoljan za zadovoljenje potreba građanstva i države te za održavanje postojeće društvene, fizičke i komunalne infrastrukture. Građani, kućanstva, proizvodna poduzeća, trgovačke banke, jedinice javne uprave i nacionalna država su u dugovima. Hrvati se svojim radom nisu u stanju množiti, hraniti i štititi.

Propadanje, koje će Hrvatsku uskoro dovesti do gospodarskog sloma proizvelo je političku paralizu, koja se pretvara u političku nestabilnost. Goleme ljudske nevolje, koje su prouzročene time, što politika nije rješavala gospodarske probleme, stvorile su silne sigurnosne probleme. U Hrvatskoj je malo što zaštićeno i malo tko je zaštićen.

Dugo se postavlja pitanje, o tome zašto Hrvati ne počnu prave, opće prosvjede protiv načina na koji se već dva desetljeća vode javni poslovi, kad im već izbori ne omogućuju postavljanje odgovornih nositelja vlasti. Razborit odgovor je bio u tome, da Hrvati imaju poštovanje prema svojoj obnovljenoj državi. Međutim, propadanje će nedvojbeno i uskoro donijeti gospodarsku propast pa se otvara pitanje zaštite obnovljene hrvatske države, koja je trebala biti sredstvom naroda za zadovoljenje njegovih potreba. Hrvati moraju zaštititi svoju državu. Hrvatska politika traži diskontinuitet, a hrvatski narod doveden je blizu jednoj od prijelomnih točaka svoje povijesti. Gospodarska propast već se može uzeti kao činjenica.

 

Svjetska neizvjesnost

Za provedbu potrebnog oporavka gospodarstva, društva, države i naroda narod će se morati osloniti na svoju snagu, jer u svijetu vlada velika gospodarska i politička neizvjesnost.

Buran i usiljen razvitak tehnologije omogućio je, kao nikad prije, izdvajanje golemog kapitala iz proizvodnje i prirodnog blaga te njegovo odvajanje od rada, proizvodnje i država. U temelju svih svjetskih gospodarskih i ljudskih problema je odnos kapitala prema radu. Kapital se toliko udaljio od rada i proizvodnje, da su visoka nezaposlenost i privremeno zapošljavanje radnika postali redovito i stalno stanje gospodarstva, koje ne mogu podnositi ni povijesni narodi ni vrsta homo sapiens kao cjelina.

Kapital je stvorio ozbiljne probleme u vrsti. Nastalo opasno stanje očituje se u nakaznoj razdiobi dohotka i u pučanstvu i po proizvodnim granama. U SAD, koje imaju najveće, najrazvijenije i najnevoljinije gospodarstvo svijeta, financijski sektor „gospodarstva“ prikupi 40% domaćeg proizvoda, zdravstvo 18%, cijela industrija 11%, a poljoprivreda jedva 2%. Godine 2010. jedan posto građana prikupilo je 65% dodane vrijednosti, a godine 1916. „samo“ 20% te vrijednosti.

Nagomilani kapital ne stvara potražnju za proizvodima i uslugama, koje traže mnogo rada i radnike. Slobodan kapital – danas leži neuporabljen novac jednak jednoj četvrtini godišnjeg svjetskog domaćeg proizvoda – stvara svojom slobodom neizvjesnost u narodima i tjeskobu u ljudima. O tome najbolje govori činjenica da cijena zlatu neprekidno raste trinaest godina zaredom, što se nikad prije nije dogodilo ni sa zlatom ni i s kojom drugom robom.

Usto, gubitak kapitala, koji propada ili nestaje „promašenim“ spekulativnim ulaganjem, nadoknađuje se proračunskim zaduživanjem naroda. Time kapital i dalje ostaje slobodnim, bez sprege s radom, proizvodnjom i državom te sposobnim, da proizvoljnom uporabom i nadalje stvara neizvjesnost diljem svijeta. Svijet je u velikoj neizvjesnosti, a ljudi su u strahu od kapitala. Kapital je unizio i onesposobio nacionalne države. Međutim, kapital još nije uništio narode.

U povijesnim narodima kao što je i hrvatski već se javljaju nove ideje za oporavak svijeta. Nova ideja bit će uporište za oporavak, koji je potreban narodima i koji će oni izvesti.

 

Oporavak Hrvatske

Hrvatsko gospodarstvo i hrvatsku državu upropastilo je svjetsko tržište, čijoj se prijetnji slabo hrvatsko gospodarstvo nije moglo oduprijeti. Stoga se od svjetskog tržišta i od priželjkivane konkurentnosti hrvatskih poduzeća i proizvoda na njemu može očekivati samo zlo, dok hrvatsko gospodarstvo ne ukloni slabosti zbog kojih propada. Hrvatsko gospodarstvo treba zaštitu, koju može pružiti samo država i treba pomoć, koju mogu pružiti samo mogući hrvatski strategijski partneri.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba predvoditi država, a za to je potrebna da ona preuzme poduzetničku ulogu. Hrvatskoj su potrebne nova uloga države i nova politika. Hrvatskoj je za oporavak potrebna politička stabilnost, a ona može doći samo od nove politike.

Nove zadaće države traže promjenu zamisli o vođenju politike. Potrebno je odustati od liberalističkog poimanja gospodstva tržišta nad politikom, koje je unizilo ulogu države. Namjerno slabljenje države koje provodi kapital prouzročilo je nebrojene ratove unutar država, jer su različiti društveni probitci u slaboj državi ne mogu usklađivati u javnom, demokratskom postupku. U Egiptu je egipatska vojska nedavno preuzela ulogu države, a prije je to u Afganistanu i Iraku učinila američka vojska. Ako se vodi račun o dobru naroda, nema zamjene za snažnu nacionalnu politiku i za značajnu ulogu države u gospodarstvu.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba voditi na dva načina. Treba hitno iskoristiti mogućnosti, koje nude raspoložljiva tehnologija i tehnologija koja se može brzo pribaviti te hrvatski prirodni izvori. Usporedo treba nakupljati suvremenu tehnologiju, bez koje se oporavak i rast gospodarstva ne će moći održati, u prvom redu digitalnu tehnologiju i biotehnologiju. Hrvatska se mora osloniti i na projektiranje i izvedbu industrijskih postrojenja i infrastrukturnih objekata.

Hrvatska nema domaćeg kapitala, ali ga država može stvoriti na isti način kako ga sad stvaraju Japan i SAD – „agresivnom“ monetarnom politikom ili „količinskom popustljivošću“. Hrvatskoj nedostaje proizvodnja. Nju država može povećati. Hrvatska nema suvremenu tehnologiju. Država je može početi nakupljati. Država može i mora pomoći stvaranju i množenju organizacijskih sposobnost i znanja.

Hrvati će za oporavak trebati pomoć, kao i brojni drugi narodi EU. Mala i nepotpuna gospodarstva u Uniji trebaju se osloniti na veća i potpunija nacionalna gospodarstva, kako bi se povećala područja potpunosti gospodarstva te time povećale domaća ponuda i potražnja robe i usluga.

U postupku uspostave nove svjetske geopolitičke i geoekonomske ravnoteže, koju trebaju i traže sve države i svi narodi nasuprot volji kapitala, Hrvatska može naći strategijske ortake, koji će znati cijeniti položaj hrvatske države i izdašnost hrvatske političke misli.

 

Nova doktrina obnove Europe®

Politička, gospodarska, sigurnosna i ljudska neizvjesnost u svijetu te nebrojeni unutarnji ratovi traže svjetski politički zahvat na temelju nove političke ideje u ime globalizirane vrste homo sapiens. Europskoj uniji također je potreban politički zahvat, jer mnogi njezini narodi propadaju. Nova ideja se treba javiti mimo tržišta i liberalističkog sustava uvjerenja i ona treba omogućiti konsolidaciju Unije.

Nova doktrina obnove Europe treba omogućiti zaštitu ljudi i naroda, rada i vrijednost rada, života, prostora i prirodnog bogatstva, okoliša i klime, jer zaštita postaje temeljno pitanje svijeta. Dosad su jedinačni ljudi i narodi imali zaštitu svojih država, a sad su izloženi prijetnji kapitala i svjetskog slobodnog tržišta. Europa se mora zaštititi, kao što to trebaju činiti svi narodi, smišljenim nadzorom granica, ali EU mora organizirati sustavnu unutarnju  pomoć slabijim gospodarstvima svojih članica, jer se bez potrebne proizvodnje dobara i pune zaposlenosti diljem Europe ne će moći obraniti niti njezine najbogatije i gospodarski najsposobnije članice. Europa mora zaštiti sve svoje narode pa i hrvatski. O tome trebaju odlučivati europske države i njihovi narodi, a ne netko tko od rada, proizvodnje i država sustavno odvaja sav višak vrijednosti. Suradnja zaštićenih naroda jedini je jamac svjetske stabilnosti.

Hrvati mogu pomoći Europi svojom političkom mišlju.

Continue Reading

21 studeni 2012 ~ 0 Comments

Globalni svijet bez globalnog čovjeka

Predavanje u Europskom domu, 20. studenoga 2012. godine

 

Knjiga Podjela Zapada ima podnaslov Prostorna država i otvoreno društvo. Nastanak prostorne države vezan je uz pojavu civilizacije. Civilizacija nije nastala društvenom evolucijom malih, seoskih sjedilačkih zajednica Mlađeg kamenog doba, nego revolucijskim skokom, kojim je u okupljene zajednice uvedena podjela rada i podjela ljudi te kojim je vlast izdvojena iz zajednice. To posljednje došlo je od izuma pisma, koje je omogućilo da vlast postane vezana uz imovinu. Do izuma pisma sva imovina bila je zajednička. Osim u rijetkim slučajevima, smatralo se da država pripada vladaru, sve dok Napoleon Bonaparte nije objavio da Francuska kao država pripada francuskom narodu.

Država je bila životni prostor sjedilačkih naroda. U prostornoj državi vlasti nadziru prostor i ljude u njemu, ali one se i brinu za prostor i za ljude. Međutim, kao što narod treba svoj prostor, tako i prostor treba svoj narod, kako bi mogao živjeti kao prostor. Tijekom cijele civilizacije događalo se to, da su jedne države prisvajale prostore drugih država, ili da su države nastojale izbiti na prirodne granice, kako bi lakše štitile svoj prostor. Kinezi su bili podignuli zid oko svojeg prostora. Širenje životnog prostora moglo bi se nazvati imperijalizmom, ali bih ga radije nazvao posljedicom potrebe za rastom. Međutim, i nakon ratnih osvajanja postojale su samo prostorne države, ako se zanemare lutalački narodi.

Knjiga Podjela Zapada počinje pretresom stanja u renesansnoj Europi. Ono je bilo označeno: (1) izrastanjem nacionalnih država iz europskog feudalnog i agrarnog sustava; (2) snažnim razvitkom gradova, rukotvorbe, trgovine i bankarstva; (3) početkom kolonijalnih osvajanja europskih atlantskih država i pojavom osmanske opasnosti iz Azije; (4) brzim slabljenjem svjetovne vlasti Crkve; (5) živim zanimanjem za stanje i položaj čovjeka na zemlji umjesto dotadašnjeg zanimanja za sudbinu ljudskih duša u vječnosti; te (6) općim razvitkom društvene misli.

To je bilo vrijeme velikog raspuća, u kojemu se Europa podijelila. Nijemci su Reformacijom nastojali obnoviti svoju prostornu državu, slobodnu od utjecaja Rima i južnih dvorova koji su nadzirali Rim. Odvajanje od Rima počelo je stvaranjem inačnog sustava uvjerenja. Međutim, kad se u Tridesetogodišnjem ratu rasulo Sveto rimsko carstvo, Nijemci su spali na više od dvjesto slabašnih političkih zajednica. Neželjen ishod Reformacije bio je rasap, a ne jačanje vlasti Nijemaca.

Usprkos svojem političkom neuspjehu, Reformacija je stvorila podjelu u gledanju na čovjeka, čije se trajanje na zemlji našlo u žarištu europske misli. Protestanti i protestantske vlasti promicali su i podupirali učenje, po kojemu se čovjek ne može na Posljednjem sudu pred Bogom opravdati kreposnim životom i dobrim djelima učinjenim za života, jer mu je narav navodno skrhana jednim jedinim, istočnim, nasljednim grijehom prvoga ljudskog para. Čovjek dušu može spasiti samo svojom vjerom i dobivenom milošću, koju Bog dijeli nasumce i narijetko, kao u igrama na sreću. Time se, tobože, potvrđuje Božja pravednost. Po protestantstvu, čovjek možda može za života doznati što mu dušu čeka u vječnosti. Ako se čovjek trsi oko poslovanja i ako štedljivo živi, znacima nade za blaženstvo u vječnosti bit će uspjeh u društvu i nakupljen kapital. Time je puritanstvo motiviralo ljude za nakupljanje kapitala. Stoga je Max Weber i tvrdio da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Međutim, mislim, da je postojeći, odranije nakupljen kapital samo objeručke prihvatio protestantstvo. Protestantstvo se dodvorilo novom staležu, koji je daleko brže od agrara nakupljao kapital.

Nasuprot protestantstvu, katolištvo je ustrajavalo na učenju da se čovjek spašava dobrim djelima odnosno promicanjem uzajamnosti, solidarnosti, ljudskog zajedništva i zajedničkog dobra. Ignacije Loyola se putem svoje Družbe Isusove snažno suprotstavio Reformaciji Martina Luthera, ali je i mudro izbjegnuo napad Inkvizicije. Tvrdio je, da svakog čovjeka, koji se želi odgojiti u novog čovjeka te koji želi djelovati na dobrobit bližnjih i zajednice, na novom putu jamačno čeka Božja milost. Ignacije je demokratizirao milost. Danas se zna, da čovjekova narav nije skrhana i nepopravljiva kako je tvrdio sv. Augustin. Ona je jedincat proizvod biološke evolucije vrsta i kulturne evolucije čovjeka. Milost je takoreći skriven dio ljudske naravi, a ne dobitak na lutriji.

Prvi dio Podjele Zapada prati renesansni reformacijski postupak podjele Zapada, a naslovljen je Smisao Družbe Isusove. Drugi dio pod nazivom Religija i vlast liberalizma prikazuje postupak, kojim je od nove, puritanske revolucije unutar Reformacije došlo do današnjeg idejnog stanja u svijetu.

Nakon suzbijanja Reformacije protestantski svijet se morao prenuti. Protestanti su bili ostali na zabačenom sjeveru Europe, otočeni na Britanskom otočju te stiješnjeni u dvama skučenim prostorima među velikim silama, u Švicarskoj i Nizozemskoj. Njihove prostorne države nisu nakupljenom kapitalu nudile mogućnost rasta putem širenja nacionalnog prostora. Europa je već bila razdijeljena. Trebalo je silom izvesti kapital i s njim presaditi njegove stražare.

U novoj protestantskoj revoluciji puritanska antropologija iskorištena je za stvaranje nove vrste političke zajednice, „otvorenog društva“. Puritanci, kalvinci i hugenoti zasnovali su vojno-poslovni pothvat, kao zamjenu za svoju neizdašnu prostornu državu, prvo u Nizozemskoj od njezina osamostaljenja 1588. godine, a zatim u Engleskoj od utemeljenja Banke Engleske 1694. godine. Ljudi su novačeni za pothvat po abrahamskoj vjeri, da se mora izići iz obruča i poći u otvoreni svijet na tuđe. To je smisao „otvorenog društva“.

Stvoreno je inačno poimanje političke zajednice. Državni prostor pretvoren je u puko uporište pothvata; država se zaduživala kako bi se prekomorskim osvajanjima stvorio kapital; obavljala se selekcija među domaćim ljudima, a pothvat se otvarao i svim vanjskim, tuđim ljudima (kalvincima, puritancima, hugenotima i Židovima), koji su svojim sredstvima i na svoj rizik bili pripravni priključiti se pothvatu. Otud izraz „otvoreno društvo“. Domaće, mirno, sjedilačko pučanstvo, koje se nije moglo ili koje se nije željelo priključiti pothvatu ostajalo je „na cjedilu“. Za njim nije bilo potrebe, jer je nadomještano tuđincima. Ostalo je skapavati u domaćem prostoru, koji je bio izgubio smisao. Društvo se podijelilo na priključene i isključene ljude. Riječ je o klasnoj podjeli društva, ali ne kao prije temeljem upisane imovine, nego temeljem sudjelovanja u vojno-poslovnom pothvatu. „Otvoreno društvo“ je podijeljeno, klasno i militarističko društvo.

U OD prostorna, nacionalna ili ljudska uzajamnost i solidarnost morale su izgubiti smisao, ali su ga izgubili i država i prostor. Projekt „Otvoreno društvo“ bitno je označen nasrtljivošću, stupanjem na tuđe i uporabom tuđega te postupnim stvaranjem svjetovne vjere liberalizma. Po njoj se svatko treba brinuti samo za svoj vlastiti probitak. Po njoj se društvena zaštita ne dobiva od zajednice, nego se stječe samo neprekidnim uspjehom i nakupljenim kapitalom. Kapital služi probranima kao zamjena za zajedništvo, ali on prostor i narode ostavlja bez zaštite. Zajednica i OD su nespojljivi.

Reformacija je stvorila dva nepomirljiva „kršćanska“ sustava uvjerenja i dva pripadna poimanja države. Zapad je postao podijeljen.

Britanija je od Nizozemske preuzela predvodništvo projekta „Otvoreno društvo“ i nakon dobra dva stoljeća predala ga SAD, koje su ga ovih godina prepustile ne Europi kao jačem gospodarskom području, nego Izraelu, koji i nadalje čuva svoju „zatvorenu“ prostornu državu, ali koji kao matično uporište ima SAD. Predvodništvo OD nije bilo preneseno na EEZ, ali su nositelji svjetskog slobodnog kapitala nju prisilili da se pretvori u „otvorenu“ EU. Unija je sebi na štetu prigrlila naglo oslobođene i nasilu otvorene istočnoeuropske zemlje. Postupak „tranzicije“, koji je pogodio i Hrvatsku, bio je postupak nasilnog pretvaranja prostornih narodnih demokracija u „otvorena društva“. EU je postala agenturom OD.

Svijet se od provale Berlinskog zida otvorio u cigla dva desetljeća, ali je novi „otvoreni svijet“ već udario u globalni zid. Liberali koji promiču svjetovnu religiju i militarističku vlast „otvorenog društva“ smatrali su, da će doći do kraja povijesti, do kraja geografije i do kraja politike, jer se uspostavljala jedna vlast za svijet. Oni su se ipak našli pred njima nerješljivom zagonetkom: kako održavati najveći mogući rast, kad više nema tuđega. OD ima urođenu pogrešku – zamišljeno je za beskonačnu Zemlju.

Današnje jadno stanje projekta „Otvoreno društvo“ i još jadnije sudbine cijelih naraštaja ljudske vrste diljem svijeta nameću potrebu novog pristupa pitanjima čovjeka i ljudskog rasta. Liberali pogrešno misle da gospodarski rast predstavlja i razvitak čovjeka kao vrste, a njima je tvarni rast potreban za gomilanje kapitala, koji im služi kao sredstvo nadzora svijeta i upravljanja njime. Zbog sadašnjeg stanja u svijetu bune se i prostor i narodi, jer u njima sahne život.

Izlazak iz sadašnjeg stanja je u zamjeni materijalnog rasta kulturnim razvitkom čovjeka. Čovjek treba nastaviti svoju kulturnu evoluciju koja je zastala ili koja čak nazaduje. Kapital i vjera liberalizma ne dopuštaju čovjeku kao vrsti da se prilagodi novim okolnostima, koje je čovjek sam stvorio odnosno da te okolnosti mijenja. To je protivevolucijski pristup čovjeku i životu. Umjesto prilagodbe okolnostima Homo sapiens slijedi diktat kapitala.

Mogućnosti rasta i razvitka čovjeka su u ljudskom duhu, kao djelovanju ljudskog uma. Te mogućnosti nisu više u ljudskom tijelu. Ljudski mozak ima tri posla. Dva su kao u životinja: odražavanje ustaljenih odnosa u organizmu te skrb za množenje, prehranu i obranu. Treći je duh, koji čovjeku omogućuje da ima svijest o sebi. Ostale životinjske vrste nemaju duh, nemaju kulturu, nemaju povijest, nemaju religiju, nemaju mit. Imaju samo trajanje.

Međutim, posljednjih desetljeća zaokupljenost liberala tvarnim rastom unazadila je duh u čovjeku. Čovjek kao vrsta počeo je nazadovati. On degenerira. Obavlja se de-evolucija čovjeka, kako bi se njime lakše vladalo. Čovjek više ne razmišlja o sebi. On samo posluje.

„Otvorena društva“ i otvoreni svijet bave se za potrebe svojeg pothvata samo selekcijom zatečenih ljudi i ne traže da se čovjek razvija. Njima je bitno to, da ljude biraju po njihovoj uporabljivosti. Za razvitak čovjeka nisu se posljednjih desetljeća brinule ni crkve. Crkve su također samo obavljale odabir zatečenih ljudi za svoje kadrovske sheme.

U svijetu danas nema ni približno dovoljno pravih ljudi, primjerenih potrebama čovjeka kao vrste. U globalnom svijetu ima malo „globalnih“, a mnogo sitnih ljudi zakržljala duha. Korijen današnjih nevolja je u tome, što ljudi nisu svjesni ukupnih čovjekovih mogućnosti pa se prepuštaju tvarnom rastu. Mnogi ljudi imaju „uporabljivo“ znanje, ali to znanje nije korisno čovjeku kao vrsti. Postoji, primjerice, bogato znanje o gospodarstvu, ali znanje o zdravom čovjeku nije rašireno, posebice ne među mladim ljudima. Čovjek najmanje uči o sebi. Ljudi ne raspolažu znanjem, koje bi im omogućilo da se sami odgoje u potpune ljude. Prije je čovjek kao vrsta imao sposobnost prilagodbe svim okolnostima, a sad se nije u stanju prilagoditi ni okolnostima, koje je sam stvorio, jer je zanemario duh. On je žrtva liberalne ideologije, koja ga priječi da svoj stav prilagodi novim okolnostima. Od Reformacije čovjek nazaduje.

Zapadnom svijetu treba obnova. Zapadno iskustvo obnove iznimno je bogato. Prvu obnovu otvorio je Isus iz Nazareta nakon sloma drevne Grčke i drevnog Izraela te usred krize rimskog imperijalnog projekta „otvoreno društvo“. Drugu veliku obnovu počeo je Benedikt iz Nursije poslije sloma Zapadnog Rima. Treću je začeo Ignacije Loyola u Zreloj renesansi. Sva trojica velikih obnovitelja svjesno su napustila svijet koji je trebao obnovu i zakoračila u budućnost; sva trojica su ljudima otkrila, pokazala i praksom dokazala, da se čovjek može više osloniti na duh u sebi, nego na tvarni uspjeh; i sva trojica su znala da se novi ljudi mogu roditi ili pojaviti, ali samo putem obnove životnog zajedništva.

Isus, Benedikt i Ignacije smatrali su da se ljudskost stječe izgradnjom zajednice i promicanjem zajedničkog dobra. Naglasit ću, da je za uspostavu i održavanje zajedništva bitno to, da predvodnici budu dijelovima običnih, životnih zajednica.

„Otvoreno društvo“ zazire od zajedništva. Ono i dalje želi počivati na odabiru ljudi, iako ima na raspolaganju sve oskudniji izbor. OD ne dopušta da se u njemu podižu pravi ljudi i da se javljaju prirodni predvodnici, kakvi su bili, primjerice, Konrad Adenauer, Josip Broz, Franjo Tuđman ili Franjo Kuharić. U zajednicama postoji prirodan odabir, a OD počiva na „neprirodnom“ odabiru ljudi. (Zar u Hrvatskoj nije očita takva praksa, koju provodi Europska Unija?) OD bježi od čovjeka. Čovjek nije „otuđen“, nego je ostavljen. Usto, svjetsko „otvoreno društvo“ rasjeklo je sve prostorne države, sve narode i sve prostore. Ono je čak likvidiralo i vrijeme, jer je sve u sadašnjici i u trajnoj krizi. OD je od čovjeka kao vrste napravilo problem – jedini problem u biomu. Čovjek je postao jedinim teretom Zemlji i životu. Stoga, OD kao nametnika treba ukloniti iz prostorne države, kako bi se u njoj moglo obnoviti zajedništvo i nastaviti razvitak čovjeka. Čovjek je odbacio evolucijom stečeno, ucijepljeno zajedništvo i svjesno ga zamijenio društvenom podjelom.

Međutim, globalizacija je u redakciji „otvorenog društva“ donijela suočenje ljudi i civilizacija te čovjeka s njim samim, ali bez mogućnosti bijega, jer više nema tuđeg ili slobodnog prostora. Ona je stvorila čudesnu i jedincatu prigodu za obnovu zajedništva. Globalnost se nadvila nad „otvoreni svijet“. Novo, svjetsko zajedništvo zahtijevat će i omogućiti stvaranje novih ljudi duha. Ljudi će se morati namučiti oko novog uređenja svijeta, koje ne smiju više prepuštati kapitalu. Umjesto vjere u bilo što drugo zemaljsko, valja vjerovati samo u zajedništvo, kao u okoliš za stvaranje novih ljudi, kakvi su potrebni globalnom svijetu, ranjenom prostoru i čovjeku kao vrsti.

Ljudska vrsta se društveno razvijala stvarajući prikladne mitove. Međutim, čovječanstvu se već gotovo četiri stoljeća nameće mit neizbježnosti tvarnog rasta, ali bez ljudskog razvitka. Čini se, kao da je taj mit došao od ljudi koji nemaju dušu, nego samo tijelo te koji ne misle na to, da je čovjek ipak Homo sapiens. Taj mit unazađuje čovjeka, jer niječe duh i zatire zajedništvo pa se danas čovjek kroz taj mit mora mukotrpno probijati do ideje zajedništva.

Čovjek je pribjegavao mitovima, jer je teško dolazio do istine, ako istina uopće postoji. Ljudski mozak još nije dovoljno razvijen, da u se primi složenu i natrpanu kartu svega što postoji. Stoga je za čovjeka zasad mudrije, da bez mita i u nedostatku istine, kuje korisne konvencije i da se drži konvencija za proizvodnju dobra, koje je temelj zajedništva.

Jednom od konvencija trebalo bi biti to, da se čovjek prihvati svoje duše, svojeg duha, jer je duša rudnik ljudskosti i izvor zajedništva. Duša je rudnik za izvlačenje dobra iz čovjeka. Danas čovjeku treba novo dobro, bonum novum, koje će zamijeniti otrcane vrijednosti „otvorenog društva“: odabir među ljudima, militarizam i nasrtljivost, obezvrjeđenje prostora, samoživost priključenih i uniženje isključenih ljudi, kult rasta sračunat na izlučivanje kapitala i međuljudsko nadmetanje.

Ljudska je vrsta na velikoj kušnji: hoće li ustrajavati na otvorenosti društva sa svim njezinim urođenim pogreškama, ili će svijet ponovo podijeliti u prirodne prostore i povijesne političke zajednice, u kojima će se moći obnoviti životno zajedništvo po duhu i iz kojih će narodi moći međusobno zdušno surađivati. Najmanji zahtjev za stvaranje novog dobra, bonum novum, je to da svaki čovjek može raditi. Za to će trebati vratiti kapital iz virtualnog u zemljopisni prostor, čime bi oživjeli i prostor i narodi. Kapital koji je izlučen iz rada sad treba ponovo stvarati rad, kako bi se čovjek mogao obnoviti. Kapital treba stvarati rad, a ne prekomjeran rast uz nakaznu razdiobu novostvorene vrijednosti.

Mogućnosti rasta i razvitka čovjeka u ljudskom su duhu, a ne u ljudskom tijelu. Na tome je ustrajavao Isus i to čini temelj njegova sustava ljudskih vrijednosti. Svoj Govor na gori Isus je otvorio pohvalom ljudima, koji su „gladni duha“. Kad je Isus sebe nazvao dobrim pastirom dodao je da su svi „[učitelji] koji su došli prije njega bili kradljivci i razbojnici“. Naime, znao je koliko čovjeku vrijedi životno zajedništvo, koje su drugi odbacivali. To naglašavanje mogućnosti duha, koji čovjeka i čini posebnom živom vrstom, govori da je Isusov pristup bio evolucijski.

Temeljno ljudsko pitanje današnjice je: „Zašto se čovjeku kao vrsti ne dopušta ljudska prilagodba novim, globalnim okolnostima, koje je čovjek sam stvorio“. Nezadovoljstvo čovjeka samim sobom pokazuje, da on se ne će više dugo držati zabrane bavljenja samim sobom i povratka evoluciji. Čovjek će se opet postaviti kao vrsta, jer je i ugrožen kao vrsta Homo sapiens. Globalnost će konačno čovjeku vratiti identitet vrste.

Možda je i knjiga Podjela Zapada mrva radosne vijesti, koje je svijet željan. Pred nama je veliko, ljudsko vrijeme, koje bi moglo donijeti svijet za svakog čovjeka.

Continue Reading

01 ožujak 2012 ~ 0 Comments

Nasilje na hrvatskom gospodarstvu

 

Na domaćoj gozbi su čudna veselja, I pjano se bunca i buči. Sudbina, što drugima nalijeva vina, Tebi će naliti žuči. (D. Cesarić, Pjesma gorka)

HRVATSKI SABOR odredio je ovogodišnji državni proračun! U raščlambi početne neosporljive tvrdnje prvo ću malo o podmetu pa o predmetu pa o priroku, kako se starinski govorilo.

Za potrebe ovog osvrta spomenut ću to, da se Sabor samo potkraj prve vladavine HDZ-a nazivao državnim saborom. Kratkotrajna „državnost“ Sabora ukinuta je za prve vladavine Koalicije, koja se malo razlučivala od sadašnje vladavine. Uklanjanje „državnosti“ Sabora imalo je klasnu, internacionalističku, antietatističku pobudu, iako se sad čini da je to pravo napravljeno, jer su svi dosadašnji sazivi Sabora bili stranački ili partijski sazivi. Tako je, jer hrvatski izborni sustav pridjeva Saboru smisao partijnosti. Stoga sadašnji nositelji vlasti tvrde, da građani o izborima biraju stranke, stranačku ideologiju i stranačku samovolju. Sabor bi se mogao nazvati i vladinim suprotiva činjenici, da je za samoupravnog socijalizma vlada SRH bila „izvršnim vijećem“ Sabora SRH. Sadašnji saziv Sabora vladin je i po tome, što u njemu nema oporbe, zato što se HDZ sam unevrijedio pretvaranjem u organizam, koji je pao pod „opravdanu sumnju“ grješnosti putem političke korupcije.

ZA POTREBE ocjene predmeta iz prve tvrdnje, tj. hrvatskog državnog proračuna, valja naglasiti da Hrvatsku ne potresaju ni recesija ni kriza, nego da je uništava propadanje. Za prestanak recesije dosta je vrijeme, koje na tržište vrati potražnju za zatečenim ili za novosmišljenim proizvodima, koje donese nova tehnologija, koju poslovni sustavi zdušno domišljaju upravo u recesiji. Za ublaženje ili odagnanje krize dostaju oštri potezi vlada, koje su pravo shvatile uzrok pojave krize. Međutim, propadanje gospodarstva, a s njime i naroda, zaustavlja se te preokreće u procvat samo državnom političkom strategijom, koja dugoročno donosi dobrobiti gospodarstvu, narodu i ljudima.

Nositelji vlasti ne vole iznenađenja i slabe vijesti, jer im oni priječe lagodno vladanje i stvaranje dojma uspjele vladavine. Za hrvatske nositelje vlasti – i dosadašnje i sadašnje – dolazak recesije ili krize je razmjerno dobra vijest u odnosu na trajanje propadanja, upravo zato što se za krize vlasti mogu predati smišljanju i provođenju „snažnih“ i skupih poteza kratkog, jednomandatnog dosega, koji bi možda mogli donijeti pobjedu na novim izborima, ako ih bude. U Hrvatskoj, ali i drugdje, političari žive od izbora do izbora ili „od danas do sutra“ i zaziru od dugoročnosti, iako narodi traju stoljećima i tisućljećima.

Priznanje trajanja propadanja gospodarstva, države i naroda imalo bi za političare najveću nevolju u tome, što se za zaustavljanje propadanja ne smiju rabiti mjere kratkog dosega, bez kojih nema ni koristi ni možebitnog uspjeha na sljedećim izborima. Međutim, Hrvatska je ipak u propadanju. Toga je svjestan i narod, ali nositelji vlasti ne priznaju ne samo to da narod propada, nego ni to da on postoji. Za njih postoji samo društvo, koje ne može biti svjesno ničega pa ni propadanja. Ipak, narod postoji i narod očekuje da se propadanje počne kočiti, bilo da to pokušaju vlasti bilo da se narod sam počasti vlašću. Narod zna da svatko tko Hrvatskoj hoće pomoći treba raditi to što će donijeti i zaustavljanje propadanja i dugoročne dobrobiti, a ne priskakati upomoć kratkoročnim mjerama.

Otkad je hrvatski narod uvidio da nije riječ o recesiji ili o krizi, nego o propadanju, u Hrvatskoj je iskolčena i iskopana nezatomljiva provalija između vlasti i naroda.

Po sastavu rashodne strane državnog proračuna vidi se, da hrvatski proračun za 2012. godinu nije ni državni ni partijski ili koalicijski. To je proračun jedne interesne skupine, što se vidi po tome što ulaganja u gospodarstvo dolaze samo od države – privatnih ili mješovitih ulaganja nema – a i ta ulaganja su usmjerena samo u infrastrukturu, energetski sektor, zatvorogradnju i u „poticanu“ stanogradnju. (U Hrvatskoj su desetine tisuća praznih neprodavljivih stanova, a mlade obitelji, kojima bi možda trebao vlastiti smještaj, kupnji stana ne će privući ni povoljnije kamate na kredite, jer ne znaju hoće li sutra imati posla i kruha.)

Jasna namisao sastava proračunskih rashoda sasipa se javnosti u lice, uz naglašavanje da proračun nije uperen u proizvodnju dobara i usluga, posebice ne dobara i usluga koji bi se mogli izvoziti. Premijer je ponosno isticao da sva ministarstva, županije i općine moraju stvoriti infrastrukturne projekte diljem Hrvatske, u koje bi se uložio proračunski novac, kao da je novca napretek i kao da to malo investicijskog novca što bi se našao u proračunu ne će biti namaknuto zaduživanjem. Namjeravana ulaganja ne će stvoriti nijedno trajno radno mjesto. Ta neobazriva jednostranost proračunskih rashoda je to što Hrvatskoj najmanje treba. Ima novca za graditelje, ali za proizvođače mlijeka novca nema. Zar usiljena i nasilna dogradnja prometne infrastrukture nije državni intervencionizam i to mimo proizvodnje?

Nakaznost sastava proračuna i bezobzirnost njegovih gospodara potpuno su zanemarili potrebu stvaranja trajnih radnih mjesta, kojima se može zaustaviti propadanje države, gospodarstva, naroda i ljudi. Namjeravana ulaganja, s obzirom na potrebu ponovne industrijalizacije Hrvatske, predstavljaju (1) nasilje nad gospodarstvom, državom, narodom i ljudima, (2) silan gubitak narodnog vremena i (3) opaku sigurnosnu opasnost za državu. Dvodimenzionalnim ljudima, koji su zagospodarili proračunom mimo partije i vlade, ne dolazi do pameti da osim novca i kratkotrajnih radnih mjesta postoji i budućnost, koju ne će dosegnuti ni novac ni privremena radna mjesta, a ljudi i narod misle da valja živjeti i nakon sljedećih izbora, ako ih bude.

Malo tko će povjerovati da je nakana dogradnje prometne i industrijske infrastrukture stvaranje radnih mjesta. Pobude su mnogo snažnije. Opet je riječ o gradbenom lobiju ili interesu, koji je za prvog navrata vladavine Koalicije unakazio razvitak hrvatskog prijevoza, krivotvoreći saborski program razvitka prometa, u kojemu su ceste smjele potrošiti samo 40% određenog novca, a ne 85% koliko su progutale.

Poučeni iskustvom države u minulih osam godina, ljudi se pribojavaju jednostranosti ovogodišnjeg proračuna. Plaše se novog, podmuklog vala korupcije, posebice stoga, što je ljaga – iako čak ne ni „prvostupanjska“ krivnja – organizirane političke korupcije pala gotovo isključivo na tobožnje korupcijske novake HDZ-a. Pomrčina ozbiljne sumnje koja je zapala vladavinu HDZ-a izvrsna je zaštita mogućem novom valu korupcije. Ljudi se sad pribojavaju pritajenih korupcijskih „veterana“ koji bi mogli iskoristiti prigodu. Narod misli da „prigoda čini tata“, a uviđa da je jednostranošću proračunskih rashoda stvorena dobra prigoda. Stoga nove vlasti kao cjelina, a posebice tijela društvenog nadzora, moraju biti budni. (Poslije Drugoga svjetskog rata se ponavljalo: „Reakcija nikad ne spava, a Partija je uvijek budna!“ Možda sad najcrnji hrvatski problem nije otrovna – kako bi se reklo saveznim jezikom – „guja istrjebljenja“, koja je „duboko u hrvatskim srcima“, nego zmija korupcije, koja se duboko zavukla u njedra hrvatske politike.)

DRUGU PRIGODU za nesanicu Korupcije i za budnost Partije pruža program „otpisa dugova“. Riječ je, zapravo, o otpisu državnih potraživanja od kućanstava, obrta i trgovačkih društava ili o „oprostu dugova“ kućanstava, obrta i trgovačkih društava državi. (Takva nakana je nepravedna prema dosadašnjim urednim poreznim platišama državi, ukoliko ona ne predstavlja „novu pravednost“, na kojoj je predsjedničke izbore dobio profesor Ivo Josipović. Slična nelogičnost u pristupu novih vlasti pokazala se i prigodom imenovanja „uglednih i stručnih“, ali samo „prvostupanjski“ osuđenih ljudi u nadzorne odbore javnih tvrtki. Tad je i Udruga sudaca zauzela stajalište, prema kojemu ne treba ništa držati do presuda hrvatskih sudova prvog stupnja, kao da osumnjičene i optužene građane treba otprve izvoditi pred prijeke sudove kao što je bilo u poraću Drugoga svjetskog rata.) Iako zakona o oprostu dugova još nema, zna se koje će ustanove voditi postupak oprosta i kakvi će ljudi dobiti imenovanja za te ustanove.

Budući da „zakona o oprostu“ još nema, ljudi se plaše uobičajene nepotpunosti i nesuvislosti hrvatskih zakona, koje bi mogle omogućiti diskrecijsko odlučivanje u postupku opraštanja dugova. U pitanju je ukupan iznos dugovanja koji trostruko premašuje manjak ili deficit godišnjeg državnog proračuna. Hrvati ulaze u novo razdoblje neizvjesnosti, a stara njemačka poslovica kaže: „Neočekivano često dođe!

Dosad se govorilo: „Tko je jamio – jamio!“, a odsad će se možda govoriti: „Kome je dug oprošten – oprošten je!“ Nije naodmet spomenuti to, da je protestantska revolucija bila potaknuta papinskom prodajom indulgencija, što bi se hrvatski kazalo oprosnica. Papa Julije je ljudima opraštao paklene muke u vječnosti, a sad će hrvatske vlasti opraštati dugovanja prošlosti. Takav pristup je i primjeren „agnosticima“.

Ne znam smije li se pitati, gdje su se u cijelom redateljstvu hrvatske državne četverogodišnje predstave našli predizborni Plan 21, njegov šutljivi ili nadvikani tvorac profesor Branko Grčić i cio regionalni razvitak Hrvatske? Još je ozbiljnije pitanje, što u svemu radi premijer u sjeni, Zoran Milanović, koji uporno smatra da „treba razgovarati“, dok drugi provode nasilje nad (1) hrvatskom vladom, (2) hrvatskim gospodarstvom, (3) hrvatskom državom, (4) hrvatskim narodom i (5) hrvatskom budućnosti?

Vjerojatno je, da to što je izneseno uviđaju i sadašnje vlasti. Međutim, one su pred nasrtljivim posebnim interesima pristale na to, da umjesto da pokrenu val potrebne reindustrijalizacije Hrvatske podižu Potemkinova sela u energetici, lokalnoj infrastrukturi, zatvorogradnji i stanogradnji. Bolesnika kojega more smetnje dišnog sustava ne šalje se na liječenje u teretanu. U Francuskoj je upravo u vrijeme određivanja hrvatskog državnog proračuna utemeljena Banka za reindustrijalizaciju. Možda bi u Hrvatskoj umjesto HBOR-a – koji obnavlja to što će propasti i koji stvara razvitak u kojem narod nazaduje – valjalo utemeljiti Banku za reindustrijalizaciju Hrvatske, koja bi pomagala (1) akumulaciju suvremene tehnologije, (2) smišljanje i proizvodnju izvoznih industrijskih proizvoda i usluga te time (3) otvaranje trajnih i sigurnih radnih mjesta. Hrvatska bi vjerojatno bolje stajala kad se u dogledno vrijeme ni u jednoj županiji ne bi izgradio nijedan novi predmet infrastrukture, ali kad bi se u svakoj županiji otvorilo deset tisuća pravih i trajnih radnih mjesta.

Traćenje narodnog vremena, koje planiraju i pripremaju posebni interesi koji sad otvoreno vode hrvatsku politiku, učinit će propadanje Hrvatske burnijim, a njezinu propast skorijom.

Continue Reading

Tags:

06 veljača 2012 ~ 3 Comments

Izgradnja države i preporod našeg čovjeka

Zdravko Mršić: IZGRADNJA DRŽAVE I PREPOROD NAŠEG ČOVJEKA

1)   Referendum – urota protiv naroda i sramota hrvatskih političkih stranaka, (2) Nova stvarnost svijeta i Hrvatske, (3) Uloga države i nevolje slabe države, (4) Vidici izgradnje hrvatske države, (5) Izgradnja države – posao za preporod, (6) Smisao novog Hrvatskog nacionalnog pokreta

„Moj protivnik nema imena, nema lica, nema stranke i ne želi da ga se bira: to je svijet kapitala!“

(Franςois Hollande, socijalistički predsjednički kandidat u Francuskoj, na dan održavanja referenduma u Hrvatskoj)

Europa je zaokupljena svojim financijskim problemima, a propušta se uključiti u raspravu o usponu Azije. … Europa se izlaže riziku da sama sebe prerano utrpa u gospodarski pa time globalno i u politički grob.“

(Kevin Rudd, australijski ministar vanjskih poslova na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu, 4. veljače 2012. godine)

  1. 1.    Referendum – urota protiv naroda i sramota hrvatskih političkih stranaka

 

O dvadesetoj obljetnici stoljećima očekivanog osamostaljenja i međunarodnog priznanja hrvatske države upriličen je referendum za pristup Republike Hrvatske Europskoj Uniji, umjetnoj političkoj tvorevini, koja svojim članicama oduzima suverenost, ali koja sama nema suverenosti. Malobrojni hrvatski građani koji su pristupili Referendumu dvotrećinskom su se većinom odredili za pristup RH Uniji. Rezultat Referenduma je pravna činjenica, koja obvezuje hrvatsku državu, ali ne obvezuje hrvatski narod.

Ipak, Referendum je više od toga. Kao politički čin on je otkrio političko stanje u Hrvatskoj. U svijetu punom neizvjesnosti Referendum je:

  • pokazao odvojenost vlasti od naroda i njezinu izdvojenost iz društva;
  • učinio očitom zloporabu demokracije i potvrdio negaciju demokracije;
  • dokazao nepostojanje komunikacije između vlasti i naroda;
  • izveo zasipanje „birača“ uvrjedljivom i ponižavajućom referendumskom promidžbom;
  • izvrgnuo uvidu posluh dosadašnjih i sadašnjih vlasti tuđim interesima, a ne njihovo oslanjanje na volju naroda, kojoj nije dano vrijeme potrebno da se odredi i pokaže;
  • otkrio pravu urotu „velike koalicije“ da se doista namjeste rezultati Referenduma, jer je u strahu od volje naroda godinu dana prije promijenjen Ustav RH u dosluhu s Komisijom EU;
  • donio na vidjelo podcjenjivanje naroda od stranaka i političara, što je najteža opačina i najopasniji potez koji političar može napraviti, na što je narod uzvratio prezirom politike i političkih stranaka;
  • očitovao obaranje „europskih demokratskih mjerila“, kako bi se iz Referenduma izbio pristanak za pristup RH Europskoj Uniji;
  •  uvjerio Hrvate da ponovo trebaju „razgovarati o politici“.

Održavanjem i iznuđenim rezultatom Referenduma otvoreno je novo stanje hrvatskog naroda i stvoren novi položaj hrvatske države. Referendum je četvrta prijevara hrvatskog naroda od njegovih vlasti u minule 143 godine, jer se po istom naputku odigrao: (1) pristup Hrvatske i Slavonije 1868. godine mađarskoj državi uz istovremen ostanak Dalmacije u Austriji, (2) žurni pristup 1918. godine svih triju hrvatskih zemalja srpskoj državi pod srpskim kraljem, i (3) ulazak glasovite državotvorbene „zavnohovske“ Hrvatske u jednu od komunističkih država Staljinove Kominterne, pri čemu je „federalna“ Hrvatska u „zemlji oslobođenoj od fašizma“ velikodušno prepustila Srbiji Srijem, Crnoj Gori Boku Kotorsku, a BiH velike dijelove Banovine Hrvatske. [1]

Referendum 2012. godine upriličen je u velikoj hitnji, koja je bila važna i predsjedniku RH, i to u vrijeme primopredaje izvršne vlasti, nakon što je nova vlast izabrana iz velike nužde, jer je o izborima narod htio kazniti HDZ, jer je njegova dotadašnja hrvatsko-srpska koalicija osam godina nakazila i siromašila Hrvatsku. Za provedbu Referenduma napravljena je „velika stranačka koalicija“ protiv naroda, kojoj su se solidarno pridružile i najmanje stranke.

U ovom spisu se ne pravi ni najmanja razlika između stavova, ponašanja i politike hrvatskih stranačkih koalicija. Njih se politički ne izjednačuje samo zato što su – kad su bile na vlasti u različitim vremenima – postupale na isti način i vodile istu nenarodnu politiku, nego i zato što su na istom mjestu u isto vrijeme i na istom referendumskom poslu zajedno kovale i iskovale urotu protiv vlastitog naroda.

Umjesto da vladavina nove koalicije počne konsolidacijom hrvatske države i pružanjem mogućnosti da se narod počne oporavljati od bezvlađa i korupcije, koji su materijalno i duševno iscrpili narod, sadašnje su vlasti žurno natjerale narod na Referendum, kako bi pokazale da su povjerenice tuđih interesa, poklonice svjetskog slobodnog tržišta i privrženice svjetskog slobodnog kapitala. Narodu je već dugo jasno da pohlepne nositelje „euroatlantskih integracija“ ne zanimaju ni hrvatski ljudi ni hrvatski narod ni hrvatska kultura, nego samo izuzetan hrvatski zemljopisni položaj i jadno hrvatsko tržište. Upriličenje navrat-nanos Referenduma pokazalo je veliku lakomislenost hrvatskih političkih stranaka, jer se politički računi rijetko, ali redovito ipak polažu narodu.

Referendum je vlasti donio traženi pozitivan odgovor na pitanje pristupa RH Europskoj Uniji. Međutim, stvarni pobjednik Referenduma je 68% hrvatskih građana, koji su ili glasali protiv pristupa RH Uniji ili odbili glasati. Cijeli postupak Referenduma, uključujući i jadan odziv birača, potukao je i osramotio sve uračunljive svehrvatske političke stranke. Referendumu o istupanju RH iz Jugoslavije, koji je bio upriličen 19. svibnja 1991. godine, pristupilo je 83.% birača, a za istupanje iz SFRJ se izjasnilo 93.24% glasača. Poslije tog referenduma ponosni pobjednici bili su i vladajući HDZ i narod i Crkva.

Ipak, najvažniji rezultat referendumskog postupka je to, što je otvoreno pitanje hrvatske države, njezine državnosti, njezine sposobnosti da opstane, njezine učinkovitosti, opravdanosti njezina postojanja i njezine sposobnosti da služi narodu. Otvoreno je pitanje hrvatske države.

Građani koji su glasali za pristup RH Uniji kao svoj razlog za pristup najčešće su navodili to, (1) da valja nagraditi i dati zadovoljštinu HDZ-u koji je uporno pregovarao s Unijom o pristupu, ali koji je i u osam minulih godina vlasti osiromašio i unakazio Hrvatsku, (2) da su Hrvati pokazali da ne umiju upravljati svojom zemljom i da je bolje da Hrvatskom upravlja netko drugi – Unija, te (3) da će Unija u Hrvatsku konačno uvesti red. Hrvati koji su bili za brz pristup Uniji po sadašnjem sporazumu o pristupanju nisu uvidjeli, da će Unija upravljati samo hrvatskim tržištem, a da ne će štititi ni Hrvate ni njihovu zemlju. Oni ne računaju na to, da u EU vlada politička zbrka te da ni Mađari ni Srbi ni komunisti, koji su u prijašnjim navratima trebali slijedno uvesti red u Hrvatsku, to nisu uspjeli pa „reda ni sad nema“.[2]

Svi građani uviđaju da je hrvatska vlast slaba, ali mnogi od njih pogrešno zaključuju da Hrvati ne znaju izgraditi ili održavati primjerenu vlast. Stoga je većina glasača, ali ne i birača glasovala za pristup RH Uniji i to ne može obezvrijediti ni činjenica, da je Referendum prljavo i sramotno proveden.

Ipak, većina građana je ili bojkotirala Referendum ili glasovala protiv pristupa RH Uniji, što znači da još mnogo ljudi smatra da Hrvatska može postati pravom državom, ako vlasti za to stvore primjerene političke uvjete. Ako se takvi uvjete stvore – što će se dogoditi razmjerno i neočekivano brzo – i manjina, koja je poduprla pristup Uniji, brzo će obnoviti izgubljenu vjeru u hrvatsku državu i priključiti se naporu i pokretu izgradnje prave hrvatske države, primjerne potrebama naroda u sadašnjim pogibeljnim svjetskim okolnostima. Hrvati su u ratu izborili slobodu i ratom došli do priznanja hrvatske suverenosti. Posao uređenja države protiv nastojanja svjetskog slobodnog tržišta, koje se rasipa i protiv slobodnog svjetskog kapitala, koji je doveo do krize kapitalizma kao sustava uređenja gospodarstva, nije teži od otpora silnoj srpskoj agresiji na Hrvatsku. U poslu izgradnje hrvatske države bitno je to, da se u lažnom prijatelju prepozna neprijatelj, kao što se spasonosno dogodilo u odnosu sa Srbima i prije Drugoga svjetskog rata i u rasapu sovjetskog bloka. Hrvatski neprijatelj je svijet kapitala. On je neprijatelj svim narodima, kako smatra i spomenuti François Hollande.

Hrvatska država je nedvojbeno iznevjerila hrvatski narod, jer mu je bila istrgnuta iz ruku i predana u ruke vlasti, koja je sklonija svjetskom kapitalu, nego svojem narodu.

Međutim, iako je Referendum donio slab rezultat, koliko god on bio porazan za Hrvate što im se nije dogodilo prvi put u povijesti, oni odsad moraju u težim novim okolnostima dok traje Unija raditi najbolje što mogu i postići najviše što mogu za svoju državu. Valja vjerovati da se i u Uniji može izgraditi prava i primjerena država i to rame uz rame s drugim narodima, kojima Unija određuje jednako tešku sudbinu kao i Hrvatima, a čije je države svjetsko slobodno tržište također ugrozilo. To što je propušteno u dosadašnjim povoljnijim okolnostima valja nadoknaditi u budućim okolnostima koje se pogoršavaju.

Cio referendumski postupak – urota političkih stranaka, sramna vladina propaganda za Referendum koji je održan 22. siječnja 2012. godine, zatiranje javne rasprave o koristi i šteti pristupa RH Europskoj Uniji, kratkoća kampanje i poticajno slab odziv birača – stvorio je pobudu među Hrvatima da se ponovo počnu homogenizirati u društvo i sljubljivati u narod. Hrvati bi time zaustavili i preokrenuli postupak društvenog raslojavanja i narodnog raspršivanja, koji je počeo odmah poslije 15. siječnja 1992. godine kad su, bez straha od ponovnog privođenja Hrvatske u Jugoslaviju, hrvatski političari okrenuli leđa narodu i počeli ga siromašiti te nakazili i slabili hrvatsku državu.

  1. 2.    Nova stvarnost svijeta i Hrvatske

 

Hrvate su referendumski postupak i rezultat Referenduma razbudili u novu političku zbilju. Hrvati se neizbježno i s određenim rokom pristupa Uniji suočavaju i s novom stvarnošću Hrvatske i s pogoršanim stanjem u Uniji. Unija je razjedinjena, gospodarstvo joj propada, grca u neotplatljivim dugovima, a izgubila je i svjetski ugled srozavanjem svojeg gospodarstva, trajnom potporom izraelskoj politici okupacije Palestine, političkom i sigurnosnom potporom američkoj politici prema Iranu te upuštanjem pojedinih članica Unije u militarističke pustolovine u Aziji.

Propadanje Unije dio je postupka dugoročnog propadanja Zapada zbog njegova slobodnog izbora da se deindustrijalizira. Računalo se da će cio Zapad živjeti od slobodne uporabe kapitala uz prepuštanje zemljama u razvitku robne proizvodnje i pružanja industrijskih usluga. Nositelji kapitala nisu se zadovoljiti time što u njihovim matičnim zemljama baratanje kapitalom nosi više od proizvodnje materijalnih dobara i pružanja industrijskih usluga, nego su računali i na to, da će mrvicama od dobitka na uporabi slobodnog kapitala hraniti i svoje narode, koji se suočavaju s iznimnom marljivošću „nerazvijenih“, ali starih naroda i s njihovom visokom proizvodnošću rada.

Usto, Unija je kao politička tvorevina u zao čas nastala pretvorbom Europske Ekonomske Zajednice suverenih država u unitarnu političku tvorevinu, koja je instrument slobodnog svjetskog kapitala. Unija je ograničila slobodu gospodarskog, političkog i geopolitičkog djelovanja svojih članica, ali je time oduzela inicijativu i ograničila poduzetnički duh svojih naroda, što je bilo itekako potrebno u promjenama i neizvjesnosti, koje narodima nosi globalizacija. Globalizacije je zatekla i šokirala Europsku Uniju, za koju se pokazalo da kao glomazna cjelina nije u stanju gipko odgovoriti političkim, gospodarskim, sigurnosnim i kulturnim izazovima globalizacije.

Pogrešan je bio i jedincat te slobodan samoubojstveni izbor znatnog broja članica Unije da prihvate jednu valutu, iako raznolikost političkih, gospodarskih i kulturnih okolnosti nije dopuštala i ne će dopustiti da se u njima vodi zajednička monetarna politika. Stoga je propast Područja eura neizbježan, koliko god ga ambiciozni političari pokušavali u gunguli spasiti.

Nevolje Unije kao višenarodne unitarne zajednice su se zaoštrile izbijanjem ili planiranjem financijske krize 2007.-2008. godine u SAD, koja je bila očekivana posljedica liberalističkog financijskog kapitalizma. Liberalni kapitalizam je doveo do toga, da je kapital napustio prostor, a da su kućanstva, proizvodna poduzeća, države pa čak i poslovne banke pale u dužničko ropstvo. Došlo je do krize kapitalizma kao sustava organiziranja gospodarskih odnosa. Kriza kapitalizma nastupila je kao posljedica umjetnog razlučivanja dvaju načina stvaranja bogatstva – radom i proizvodnjom te baratanjem slobodnim kapitalom. Kapital je prestao služiti radu i narodima. Neki narodi – kao hrvatski – zatekli su se i bez kapitala i bez rada. Kako će živjeti i opstati? Kapital ne može svojim operacijama izdržavati sve ljude u jednom narodu, a kamoli na cijelom Zapadu.

Minulih se godina pojavila očekivana sumnja u slobodno svjetsko tržište, kao mehanizam za reguliranje gospodarskih odnosa među državama i narodima. Mnogi su narodi u slobodnom svjetskom tržištu, koje je instrument slobodnog svjetskog kapitala, prepoznali najljućeg neprijatelja. Stoga se ponovo prihvaćaju gospodarskog nacionalizma, koji je dobra doktrina i za upravljanje narodnim gospodarstvom i za gospodarsku suradnju među državama. Gospodarski nacionalizam, koji u sebi ima ugrađenu snažnu socijalnu odgovornost nije bio nespojiv s idejom europskog zajedništva, ali je nespojiv s europskim unitarizmom i idejama liberalizma. Sad se za europske ljude, narode i zemlje nitko ne brine, a narodima je zabranjeno da se brinu sami za sebe.

Hrvati bi trebali pristupiti Uniji, koja je u političkoj pomutnji i koja ne nalazi lijek ni za svoje bolesti.

Postoje načelne, nedefinirane, mukle prednosti hrvatskog pristupa Uniji, koje su prevedene u političke slogane, poput onih o administrativnom sređivanju Hrvatske, o stvaranju djelotvorne i korisne vlasti u Hrvatskoj ili o velikom tržištu, kojemu će hrvatsko gospodarstvo slobodno pristupati. Međutim, Hrvatska ima skučeno i slabo proizvodno i uslužno gospodarstvo, utemeljeno na staromodnoj tehnologiji – s malim udjelom digitalne tehnologije i biotehnologije – uz slabu organizacijsku sposobnost cijelog naroda, nedostatak kapitala i uz oskudne neobnovljive prirodne izvore.[3] Hrvatska sad nema konkurentno proizvodno gospodarstvo – iako ga je mogla te iako ga može imati – ali ima tržište. Hrvatsko tržište počiva na potražnji i kupovnoj sposobnosti, koje su utemeljene na prodaji neobnovljivih prirodnih izvora, kao što su zemlja i druge nekretnine, koje su ili bogomdane ili su stečene ili napravljene „minulim radom“ kroz desetljeća ili stoljeća. Potražnja počiva i na zajmovima i kreditima, dugoročnim i kratkoročnim, što smanjuje kupovnu sposobnost tržišta u budućnosti. Po sadašnjem obujmu rada u Hrvatskoj sadašnja potražnja na hrvatskom tržištu bila bi znatno slabija.

Hrvatski privatni gospodarski sektor nije u stanju ni zaštititi domaće tržište ni ozbiljno zakoračiti na tuđa tržišta. Usto, europskim i svjetskim tržištima vlada sve veća neizvjesnost i to ne samo gospodarska, nego i politička. Svijet potresa i ideološka kriza, jer je nakon sloma komunizma na red došla vjerodostojnost kapitalizma, za koji se od sloma komunizma dosad mislilo da nema inačicu. Ako posrne kapitalizam – koji je tijekom minulih dvaju desetljeća pokazao lice, koje se mnogim narodima i posebno mladim ljudima, koji nemaju prošlost a imaju samo budućnost, učinilo rugobnijim od lica komunizma – morat će se stvoriti novi način uređenja gospodarskih odnosa u narodima i među narodima. Očit kandidat za to je gospodarski nacionalizam, koji je preporodio Njemačku i Japan u drugoj polovici devetnaestog stoljeća te cijelu Europu između dvaju svjetskih ratova.

Za potrebe izgradnje hrvatske države i „Izgradnje države“ važno je uočiti, da nitko u svijetu ne zna što će mu biti slijedeći korak, a kamoli da zna kuda i kamo sadašnje promjene vode. Promjene su vrtoglave, a cijeli svijet pluta u općem i neusklađenom gibanju prostora. Stvara se novi svijet, kojemu se ne vide ni obrisi ni žile i niti koje ga prožimaju. Europska Unija koja je istisnula i zamijenila Europsku Ekonomsku Zajednicu ostatak je bivšega nestaloga svijeta – doslovce „kostur u ormaru“. Tko to ne vidi, ne treba se baviti politikom i nekome drugom, tko to vidi, zauzimati mjesto. Sad su u hrvatskoj politici gotovo samo izabrani „uzurpatori“.

Europa se u sadašnjem fluidnom političkom, gospodarskom, sigurnosnom i kulturnom stanju u svijetu propinje u unitarne visine, umjesto da se umorna spusti u gnijezdo zajedništva te da iznova odredi svoj način unutarnjeg povezivanja ili „integracije“. Europa sad improvizira „instalacije“ umjesto da kao iskusan i prokušan rasni slikarski majstor napravi novo trajno djelo na platnu ili izatka novi veleban europski sag. EU nema budućnost, jer je napravljena na ideji bezobzirnog liberalnog ne industrijskog, nego financijskog kapitalizma, koji je njegova vlastita praksa dovela u pitanje.

Pravi problem Unije je u njezinu unitarizmu, koji je zatro ideju zajedništva na koju su utemeljitelji Europske Ekonomske Zajednice (EEZ) postavili Europu, kojoj su rat i posljedice rata nametnuli zajedništvo. Stupanj zajedništva, koji politički sustav omogućuje i podupire u jednoj političkoj zajednici, pravo je mjerilo zdravlja, opstanka i smisla političke zajednice. U EEZ-u je stupanj ukupnog zajedništva. unutar naroda i među narodima, bio znatno viši nego današnji stupanj sintetičkog zajedništva u EU, koje Unija uzalud nastoji nametnuti unitarizacijom Europe, što je krajnja besmislica. Europska je raznolikost proizvod biološke i društvene evolucije te političke i kulturne povijesti europskih naroda, a zajedništvo koje je njegovano unutar naroda neizostavna je i nenadoknadljiva komponenta zajedništva Europe. Europa je poslije rata nacionalnom zajedništvu dodala europsko zajedništvo naroda i to ukupno zajedništvo ne da se nadomjestiti unitarizmom, koji svrstava i disciplinira ljude i narode, a da među njima na stvara zajedništvo. Zajedništvo nije samo sebi svrhom. Ono služi ljudima i narodima doslovce da se bolje „hrane i brane“ – lakše i uspjelije zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Zajedništvo narodima daje otpornost, jakost i obnovljivost.

Unija je napravljena kao sredstvo slobodnog svjetskog kapitala, kojemu ne odgovara ni zajedništvo u narodima ni zajedništvo naroda. Kapitalu odgovara atomizirani svijet, u kojemu su ljudi samo potrošači, a samo iznimno – u silnoj nuždi – proizvođači. Hrvatska bi trebala stupiti u Uniju, nakon što je u „samostalnoj“ Hrvatskoj počelo liberalističko razbijanje hrvatskog zajedništva,[4] koje su vlast HDZ-a i svježe ideje njegova prvog predsjednika, ozbiljno ugrozile te znatno unizile njegov stupanj. Hrvatsku u Uniji čeka konačno zatiranje nacionalnog zajedništva, kojemu su od 1993. godine izloženi svi europski narodi. Može se slobodno napisati, da Europska Unija, po zadaći koju joj je da kapital, zatire zajedništvo u Europi. Može se reći, da je Unija iznevjerila, izigrala i zatrla demokraciju te da upropaštava svoje narode.

Nasreću, kako pokazuje povijest vladanja Hrvatskom,[5] sve višenacionalne političke tvorevine, koje nisu vodile račun o dobrobiti naroda kojima su vladale, s vremenom su se rasule, tako da se Hrvati nisu trebali laćati oružja da se oslobode. Danas vrijeme teče brže nego ikad dosad pa se može očekivati skoro oslobođenje europskih naroda od Europske Unije.

Hrvati će, ako žele ostati i opstati – dok se Unija ne reformira u Europsku Političku Zajednicu, u kojoj će i oni donositi odluke dogovorom kako je prije bilo u EEZ-u – morati obnavljati zajedništvo i izgrađivati svoju državu. Čini se, da je u današnjem fluidnome globalnom svijetu zajedništvo važnije od suverenosti, koja je iznimno važna svakom narodu i koja nam je priznata. Bez zajedništva ne ćemo moći izgraditi državu.

Velika, snažna, civilizacijska preobrazba koja sad teče u cijelom svijetu nosi narodima pogibelj, ali pruža im i prigodu da izgrade svoje države i da ih jačaju te da se međusobno udruže protiv svijeta kapitala. Mi, Hrvati, trebamo pruženu prigodu iskoristiti da izgradimo državu, kao što smo iznimnu prigodu da obnovimo državu iskoristili 1990. godine, kad je cijela Europa bila u preobrazbi.

  1. 3.    Uloga države i nevolje slabe države

 

Da bude državom, država mora imati slijedeće značajke: (1) da se sastoji od pučanstva koje nastanjuje određeno područje i koje priznaje isto vrhovno tijelo vlasti; (2) da vrhovnom tijelu države služi posebno osoblje: državna administracija, koja provodi odluke vrhovnog tijela i vojna služba, koja podupire provođenje odluka gdje je potrebno silom te koja štiti zajednicu od drugih uspostavljenih političkih zajednica; (3) da tako sazdanu državu druge slično sazdane političke jedinice priznaju kao neovisnu u njezinu djelovanju na pučanstvo nastanjeno u njezinu području, tj. na njezine podanike; to priznanje čini ono što se danas naziva međunarodnom suverenošću.

Idealno bi bilo kad bi države imale još dvije karakteristike i da se one očituju u praksi: (4) da pučanstvo skupno osjeća da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti; te (5) da pučanstvo čini zajednicu u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti.

U svakoj državi ili političkoj zajednici odnosno u njezinu društvu djeluju četiri posebne, ali neraspletljive mreže društvenog utjecaja, koje su priznata sredstva, kojima ljudi zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Te mreže su politika, gospodarstvo, sigurnost i sustav uvjerenja, na kojemu se temelji sustav ljudskih vrijednosti. Svaka mreža društvenog utjecaja, kao kakav krvožilni ili živčani sustav dotiče svaku točku društva – svakog pojedinca ili građanina. Međuovisnost mreža društvenog utjecaja je tako snažna, da nijedna mreža ne mogu trajno imati gospodstvo na drugima.[6]

Svaka politička zajednica, kako bi mogla pravo djelovati za dobrobit svojih podanika ili građana, mora uspostaviti politički sustav ili poredak, koji regulira djelovanje mreža društvenog utjecaja, jer bi bez takva poretka slobodno djelovanje podanika putem mreža utjecaja dovelo do bezvlađa i pomutnje u društvu. Politički sustav mora biti primjeren prilikama u društvu te okolnostima u kojima društvo djeluje i u kojima se razvija. Stoga, promjena prilika i okolnosti nameće putem promjene političkog sustav i potrebu promjene sustava ljudskih vrijednosti te sustava uvjerenja, koji ih podupire. Politički sustav jedne države ne čine samo ustav, zakoni, propisi, administrativni postupci, način uporabe državne sile, način ubiranja poreza, nego i najčešće nenapisan sustav uvjerenja, na kojemu počivaju društvena očekivanja ljudi i društveno povjerenje građana. Politički sustav uključuje i svrhe političke zajednice te nepisane zakone ili običaje, za koje se pretpostavlja da će biti uvažavani. Dakako, u politički sustav suvremenih zapadnih i zapadnjačkih država spada i izborni zakon.

Sustav ljudskih vrijednosti omogućuje opstanak i očekivano djelovanje uspostavljenog političkog sustava. Opći sustav uvjerenja jedne zajednice temelj je njezine društvene kohezije i narodnog identiteta.

Temeljni sustav uvjerenja – nekad su to bile religije, danas su to ideologije – podupire sustav vrijednosti, koje su čovjeku potrebne za primjereno sudjelovanje u društvenim procesima. Sustav uvjerenja nije proizvod ili izmišljaj pojedinca, nego opći sustav mišljenja, bez kojega se ne može izgraditi politički sustav političke zajednice.

Politički sustav u svakoj političkoj zajednici je podloga za zajedništvo, a ne nijekanje zajedništva ili čak njegova grobnica. On omogućuje slobodno i skladno djelovanje ljudi putem mreža društvenog utjecaja. Politički sustav podupire životno zajedništvo i ne prisiljava narod na posebno neživotno zajedništvo, koje je potisnuto na rub društva ili koje je isključeno iz političkog sustava i koje postoji skriveno od javnosti. Pravo postavljen i ukupnim prilikama primjeren politički sustav omogućuje sinergiju djelovanja svih elemenata društva i sudjelovanje ljudi ili građana u javnim i državnim poslovima te u odlučivanju o njima.

U Hrvatskoj i mnogi učeni ljudi smatraju, da je demokracija politički sustav, koji se razlučuje od totalitarnih političkih sustava. Demokracija ili „narodovlašće“ nije politički sustav, nego načelo ili ideja, po kojemu se postavlja politički sustav tako da omogući to, da pučanstvo koje čini zajednicu sudjeluje u razdiobi i obavljanju dužnosti, u razdiobi i uživanju dobrobiti, ali i u donošenju odluka, koje moraju provoditi nositelji vlasti[7] putem administrativnog i sigurnosnog ustroja političke zajednice. Postoje nebrojeni načini ostvarenja demokracije, kao načela postavljanja političkog sustava. Politički sustav je to, što međusobno razlučuje demokratske političke zajednice.[8]

U sadašnjim takozvanim demokratskim ili višestranačkim političkim sustavima temeljna pitanja su izbor nositelja vlasti i uspostavljanje vlasti. U pitanju je odnos „vlasti“ i naroda odnosno građana. U nas nositelje vlasti ne bira narod, nego ih imenuju političke stranke, koje se međusobno razlučuju ideologijom odnosno svjetonazorom, koji im nameće ne samo politički stav, nego i političko postupanje. Pritom interesi naroda, građana ili društva te smisao političkog sustava i svrhe političke zajednice imaju drugorazrednu ulogu. Prvo je ideologija ili „svjetonazor“. Usto, nestabilnost položaja nositelja vlasti nagoni političke stranke čiji dužnosnici obnašaju vlast, da se prvobitno brinu za osvajanje vlasti ili za ostanak na vlasti. U postupku odlučivanja u javnim poslovima interes naroda i utjecaj građana imaju manje značenje, nego utjecaj nositelja svjetskog slobodnog kapitala, uspostavljeni svjetski politički krugovi te agencije za političko oglašavanje i odnose s javnošću.

U današnjem globaliziranom svijetu svjetski slobodan kapital i svjetsko slobodno tržište su neprijatelji demokracije ili narodovlašća, bez obzira na politički sustav, koji je utemeljen na ideji demokracije. Demokracija ili narodovlašće je zapreka gospodstvu svjetskog tržišta nad mjesnim tržištima i zapreka kapitalu da nadzire političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne mreže utjecaja unutar narodâ. Kapital i svjetsko tržište zatiru demokraciju. Stoga, upravo kako bi se spasilo demokraciju kao načelo uređenja odnosa u društvu, potrebno je da političke zajednice izgrađuju i brane svoj politički sustav, kao sredstvo zaštite samih sebe, zemlje, ljudi i naroda, ali i same demokracije.

S obzirom na nesređeno stanje u svijetu i na neizvjesnost u kojoj žive narodi te imajući u vidu zahtjevan posao uspostave i održavanja političkog sustava političke zajednice, neobično je važno postaviti sustav zaštite ukupne nacionalne infrastrukture. Sustav nacionalne zaštite treba uočiti moguće vanjske ugroze i spriječiti njihovo ostvarenje, ali i unutarnje pogibelji, koje mogu potkopati politički sustav te spriječiti miran i spokojan život građana, zadovoljenje njihovih životnih potreba i ispunjenje ljudskih svrha. Sustav nacionalne zaštite treba braniti i nacionalnu političku zajednicu. U slučaju Hrvatske, kako je pokazao referendumski postupak, hrvatske političke stranke ne uočavaju pogibelj u prepuštanju Hrvatske europskom i svjetskom tržištu, a mnogi građani smatraju da ne treba braniti Hrvatsku kao političku zajednicu, jer „Hrvati nisu u stanju vladati sami sobom“.

Kao što je referendumski postupak otvorio pitanje hrvatske države, tako su sveobuhvatne nagle promjene u svijetu – političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne – promijenile poimanje nacionalne sigurnosti. Na nacionalnu sigurnost danas bi valjalo gledati kao na stanje u kojem građani imaju pouzdanje, da se neizvjesnost i izazovi svakodnevnog života, dolazili oni od ljudi ili od pojava, mogu primjereno nadzirati u mjeri, koja će jamčiti povjerenje građana da se uobičajen život i ulaganje u budućnost mogu nastaviti.

Sigurnost svakako podrazumijeva zaštitu društva od događaja i pojava, koji mogu ozbiljno poremetiti život. Drugo što sigurnost uključuje je naglasak na predviđanje neugodnih događaja i pojava. Treće je nastojanje da se izgradi nacionalna otpornost, koja predviđa aktivnu obranu, ali i odvraćanje opasnosti za što je svakako važna izgrađenost državnih ustanova, ali i visok stupanj zajedništva, društvenog sklada i zadovoljstva ljudi postignutim stanjem. Za stvaranje takvog stanja u političkoj zajednici neobično je važno da narod bude u pokretu i pogonu putem mobilizacije koju predvodi država.

Iskreno rečeno, u Hrvatskoj nema čovjeka koji je zadovoljan stanjem države i stanjem naroda. Vladini propagandisti to samo ispovijedaju. Stoga je za Hrvate bitno da se probude za spas države, kako bi država organizirala spašavanje naroda. Narod se sam mimo države ne može spasiti. Takvo spašavanje se naziva socijalnom revolucijom. Za procjenu opasnosti kojima je izloženo cijelo hrvatsko društvo valja znati, da danas u svijetu države međusobno ne ratuju.[9] Fizička opasnost obično ne dolazi preko granica političkih zajednica. Neprijatelj naroda je u njihovim političkim zajednicama – to je unutarnji neprijatelj. Stoga se danas ne ratuje među državama, ali se ratuje unutar oko sedamdeset zemalja svijeta, a u svim ostalim državama rastu napetosti i jačaju suprotnosti kakve vode unutarnjem ratu.

Unutarnji neprijatelj je i liberalistički sustav uvjerenja, koji je u javnosti gotovo potpuno istisnuo hrvatski, tradicionalan, rodoljubni sustav uvjerenja, koji je bio temelj narodnom ili nacionalnom zajedništvu. Hrvatsko zajedništvo omogućivalo je Hrvatima da se tijekom stoljeća sami „hrane i brane“ i bez postojanja hrvatskih državnih vlasti.

Danas je unutarnja sigurnost preča od vanjske. Ako se misli na to, da su svjetsko tržište i liberalistička ideologija prodrli u sve zemlje, može se smatrati da je neprijatelj mnogih naroda prodro u njihove zemlje i da u njima – što je posebice opasno – djeluje zakonito.

Budući da su mreže društvenog utjecaja međusobno isprepletene, neriješeni gospodarski problemi redovito prerastu u političke, politički u ljudske, a ljudski u sigurnosne. Stanje unutarnje sigurnosti je uzbunjujuće u velikom broju zemalja pa političari moraju uvidjeti opasnosti, koje vrebaju njihove narode. Kako je spomenuto, za nacionalnu sigurnost bitno je predviđanje mogućih poremećaja ili opasnih pojava. Stoga je jedna od zadaća države izgrađivati nacionalnu otpornost, čvrstoću i obnovljivost društva te sposobnost za obnovu normalnog života u slučaju ostvarenja ugroze. Međutim, političari ne vole nepovoljne vijesti, kao da narod takve vijesti voli. Političari bi željeli lako vladati. Za to imaju izborne kampanje i poslovičnih prvih sto dana vladanja. Zašto bi vladanje bilo lagano, ako život nije lagan? Za nacionalnu sigurnost neobično su pogibeljne predrasude političara, koji često ne žele biti na oprezu. Pomoć političarima, koja im trajno stoji na raspolaganju, je razgovor ili dijalog s narodom, koji ne može izbjegnuti nepovoljne vijesti koje donosi život.

Političari, politika i država ne mogu izbjegnuti odgovornost, jer je država jedina ustanova koja može zaštiti narod i ljude, rad i vrijednost rada, prirodno blago i prostor, okoliš i klimu. Taj posao ne želi raditi kapital, trgovačka društva su zaokupljena konkurencijom i opstankom, a kućanstva imaju svoje nevolje. Stoga država treba organizirati doslovce zaštitu života, tako da cijela politička zajednica, rabeći primjeren politički sustav, obavlja posao svoje zaštite i brige za nacionalnu sigurnost.

Zbog ograničenosti prostora na Zemlji, posebice zato što se nastanljiv prostor u svijetu sad smanjuje zbog klimatskih promjena, odgovornost za prostor i njegova zaštita postali su prijeko svjetsko pitanje, koje je mnogo važnije od, primjerice, gospodarskog rasta ili čak i zapošljavanja. Zaštita prostora dobiva važnost radi potrebe zaštite cijeloga ljudskog roda. Cio ljudski rod i ljudski život su pod opsadom. Međutim, zaštita života ne može se provesti globalno, nego je valja upriličiti na svakom mjestu, u svakom prostoru. Puno je primjera propasti civilizacija i zajednica, koje su zanemarile pitanje prostora i raspolaganja prirodnim izvorima, ali i pitanja sustava uvjerenja te na njemu utemeljenom sustavu ljudskih vrijednosti. Naime, propadanje je uvijek uzrokovano i zadržavanjem neprimjerenog sustava uvjerenja, jer preživio ili neprimjeren sustav uvjerenja ne može mobilizirati ljude i zajednicu da se „modernizira“ tj. da stvara svoju budućnost te da brine se za nju i da je štiti.

Ako se pitanje sigurnosti i zaštite promatra u okviru pristupa RH Uniji, jasno je da je izgradnja hrvatske države jednako važna kao i izgradnja nove Europe, jer su ugroze Uniji i RH slične ili jednake. Za potrebu mobilizacije našeg naroda kao i ostalih narodâ Unije narodu treba reći istinu i pobiti laži, koje bude ispraznu nadu da se propadanje može zaustaviti bez nove mobilizacije za zajedništvo. Nada protiv sadašnjeg beznađa ljudi je u narodima – u njihovoj mogućnosti stvaranja životnog zajedništva.

Za potrebnu mobilizaciju narodnih zajednica nužna je dvosmjerna, uzajamna komunikacija vlade i javnosti. Bez nje nema društvenog sklada, koji je uvjet za pružanje otpora propadanju i za stvaranje dobre budućnosti.

  1. 4.    Vidici izgradnje hrvatske države

Svrha postojanja političke zajednice, uloga političkog sustava i zadaća nositelja vlasti je namaknuti stanovništvu, koje sastavlja političku zajednicu, dobrobiti, kojima ono može zadovoljavati životne potrebe i ostvarivati ljudske svrhe. Politička zajednica ili država nema druge svrhe: društvene, političke, sigurnosne ili gospodarske. Druge moguće domišljene ili dodane svrhe države su prikrivene svrhe ili posebnih skupina u zajednici ili tuđih sila.

Navedena svrha političke zajednice počiva na ideji, po kojoj je dobrobit pučanstva, naroda, podanika ili građanstva prijekost nad svim drugim mogućim pojedinačnim svrhama u političkoj zajednici. Stupanj stvaranja ili proizvodnje dobra koje prinosi ostvarenju narodnih dobrobiti je jedino mjerilo vrijednosti države, primjerenosti političkog sustava i uspjelosti djelovanja nositelja vlasti.

Ideja prijekosti brige za ukupan nacionalni interes ne smije se pretvoriti ili dograditi u ideologiju, makar to bila nacionalistička ideologija. Ideologije određuju aksiome postupanja i pravila ponašanja nositelja vlasti i ljudi koji sastavljaju političku zajednicu, pri čemu se ustrajava na pridržavanju aksioma i pravila ponašanja čak i kad društvena praksa ne vodi ostvarenju svrhe političke zajednice. Ideja, naprotiv, služi kao mjerilo primjerenosti prakse i nameće potrebu promjene prakse, ako ona ne vodi ostvarenju svrhe.

Prijekost interesa hrvatskog naroda i svrha hrvatske države. Ideja po kojoj je dobrobit naroda jedina svrha postojanja države, uporabe političkog sustava i djelovanja nositelja vlasti, ne smije biti zamijenjena ideologijama ili svjetonazorima – kao što je liberalizam ili kao što su bili komunizam u raznim oblicima, fašizam ili nacionalni socijalizam. Propisivanjem ponašanja, kojega se nositelji vlasti i narod moraju pridržavati, bez obzira vodi li ono ostvarenju svrha, ideologija sputava političke zajednice u ostvarenju svrha, jer ne dopušta prilagodbu društvene prakse – putem četiriju mreža društvenog utjecaja – kako bi se novom praksom bolje namicale dobrobiti za pučanstvo.

U Hrvatskoj je Stjepan Mesić svoj drugi predsjednički mandat uporabio za promicanje antifašizma, a sadašnji predsjednik RH uporno promiče smanjenje uloge države u gospodarstvu. Sadašnji premijer s ponosom izjavljuje da on i njegovi koalicijski ortaci imaju isti liberalistički svjetonazor ili ideologiju te smatra da su glasači na minulim izborima prihvatili ponuđenu ideologiju koalicije.[10]

Međutim, nema u Hrvatskoj važnijeg načela, ideje ili svrhe od prijekosti namicanja dobrobiti za zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha hrvatskog naroda. Ideja o prijekosti interesa hrvatskog naroda može se nazvati rodoljubljem, hrvatstvom pa čak i nacionalizmom.[11]

Nacionalna solidarnost za zaštitu ljudi i naroda. Ni najveći svjetski narodi, a kamoli mali hrvatski narod, ne mogu zadovoljenje životnih potreba i ispunjenje ljudskih svrha pripadnika naroda prepustiti vlastitom naporu svakog pojedinca. Biološka nejednakost ljudi i nejednakost u podrijetlu su životne i društvene činjenice. Ne može se očekivati da će svi ljudi samo vlastitim naporom, znanjem i vještinama ostvariti zadovoljstvo vlastitim životom.[12] Stoga je potrebno da hrvatski narod ostvari najveći mogući stupanj zajedništva, kako bi se u punoj nacionalnoj solidarnosti, koliko je to moguće, ujednačile dobrobiti, koje pojedini ljudi namaknu za zadovoljenje svojih potreba.

Ublaživanje razlika u dobrobitima koje mogu namaknuti pojedinci ne treba prepustiti samo dobročinstvu ljudi, koji sami dobro prolaze u životu, kako propovijeda liberalizam, ne bi li opravdao povećavanje razlika među pojedincima, koje su uvjetovane biološkom raznolikošću pučanstva ili koje donosi društveni položaj. Politički sustav treba pomagati ujednačenje dobrobiti koje namiču pojedinci i ograničavati društveno uvjetovano povećanje razlika među ljudima. Promicanje zajedništva treba resiti sustav uvjerenja pojedinaca, ali ono treba biti ugrađeno i u politički sustav. Najuspjeliji pojedinci svoj društveni uspjeh i stečenu imovinu neizostavno uvelike duguju zajednici.

Velika pomoć ostvarenju zadaće zaštite ljudi i naroda bila bi u tome, da se svakom pojedincu zajamči mogućnost stjecanja pravog, uporabljivog znanja i korisnih vještina. Svaki čovjek treba iskoristiti sve svoje darove za proizvodnju dobra.[13]

Nacionalno samopouzdanje i odgovornost politike. Hrvati su počeli gubiti nacionalno samopouzdanje i počeli sumnjati u svoju državu. To je rezultat isprazne pohlepe nositelja vlasti, pristajanja većine hrvatskih političara uz liberalistički svjetonazor, koji smatra da je tekuća industrijska konkurentnost mjerilo vrijednosti naroda te prihvaćanja pogubne, etnocidne ideje da ne postoje narodi, nego samo društva, u kojima su države svoje ovlasti prepustile tržištu.

Cijelom hrvatskom narodu predstoji napor za obnovu samopouzdanja i obnovu nacionalnog ponosa, a tu borbu treba voditi politikom i kulturom. Politika treba izgraditi politički sustav, koji će poduprijeti ostanak hrvatske političke zajednice i koji će omogućiti narodu da iskoristi sve svoje darove na vlastitu dobrobit. Uloga politike ne može se zamijeniti ili nadoknaditi ni gospodarstvom ni vojnom silom ni kulturom naroda.

Neka Hrvati budu ponosni na to, što su ostali i opstali na svojoj zemlji smještenoj u geopolitički ukletom prostoru, usprkos potucanja po tuđim državama i što su u vrlo teškim uvjetima obnovili svoju državu.[14] Sadašnje hrvatsko malodušje ponajviše je rezultat zlog djelovanja hrvatskih vlasti unutar neprimjerenog političkog sustava. Stoga Hrvati trebaju na vlast dovesti hrvatske rodoljube i uspostaviti izdašan politički sustav, primjeren hrvatskim potrebama, a ne ustrajavati u nakaznom liberalističkom načinu vladanja političkom zajednicom.

Demokracija. Hrvatima, kao i mnogim starim narodima svijeta, treba politički sustav, koji će im omogućiti izbor nositelja vlasti, držanje nositelja vlasti odgovornima za njihovu politiku i njihove postupke te koji će narodu omogućiti odlučno uklanjanje nositelja vlasti, koji se prestanu brinuti za ostvarenje nacionalnih dobrobiti.

Ni hrvatska politička zajednica ni hrvatski narod ne će ostati i opstati, ako u Hrvatskoj ne prestane politički sustav, koje onemogućuje brigu za nacionalne dobrobiti, ako nositelji vlasti nastave voditi račun prvobitno o tuđim političkim, geopolitičkim, gospodarskim, sigurnosnim i kulturnim interesima te ako se vlasti ne prestanu povoditi za ideologijom liberalizma, koja u ime svjetske vlasti kapitala sustavno potkopava sve narode i sve nacionalne političke zajednice.

Hrvatski narod ne će ostati i opstati, a hrvatska se država ne će održati, ako se u Hrvatskoj ne uspostavi istinska demokracija ili narodovlašće. Hrvatskom se treba vladati u ime naroda, a ne po naputcima tuđih interesa ili u ime posebnih domaćih interesa.

Za uspostavu i trajanje demokracije kao pristupa javnim poslovima neizostavno je uvesti većinski izborni sustav pri izboru svih zastupnika u sva zastupnička tijela u RH. Sad se izravno biraju samo predsjednik države, načelnici općina i gradova te župani. Prava vlast će olakšati provođenje referenduma i zakonski odrediti pitanja narodnog života, koja se moraju određivati referendumom.

Politički sustav i monetarna politika. Sadašnji politički sustav onemogućuje nositelje vlasti, koji god oni bili, da vode nacionalnu politiku, jer su ovlasti države po načelima liberalističke ideologije prepuštene slobodnom svjetskom tržištu, koje je sredstvo pokoravanja naroda svjetskom slobodnom kapitalu.

Obnovljeni nacionalni politički sustav treba državu osposobiti da zaštiti domaće tržište te da pruži jednaku prigodu za uspjelo djelovanja domaćim trgovačkim društvima. Država treba odustati od liberalizacije prometa robe, usluga, kapitala i rada, uvesti praksu osnivanja državnih proizvodnih i uslužnih poduzeća i financijskih ustanova te se vratiti regulaciji gospodarstva, kako bi se zaštitili rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, ljudi i narod. Država treba imati mogućnost nacionalizacije ili renacionalizacije proizvodnje, osiguranja i bankarstva.

Država mora raspolagati pravima i sredstvima za reindustrijalizaciju Hrvatske i stvaranje suvremene poljoprivrede.

Hrvatska država mora nadzirati monetarnu politiku i sama kovati svoj novac. Usprkos liberalima u Hrvatskoj i izvan nje, Hrvatska treba sama kovati svoj novac i „imati svoju lisnicu u svojem džepu“. Takozvana neovisnost središnje državne banke, koju se u RH podrugljivo naziva „narodnom“ bankom, snažno potkopava državu i siromaši narod.

Nacionalna kultura i politička baština. Hrvatska izvorna, nacionalna kultura je u zastoju. Država i Europska komisija pomažu ostvarenje tržišnih „projekata“ za uvoz ili oponašanje potpuno otržištene tuđe ili zapravo ničije kulture. Hrvatska politika ubija prave nacionalne kulturne potencijale, a iskupljuje se krivom brigom ne za baštinjenu kulturu, nego za „kulturnu baštinu“, pod kojom se najčešće podrazumijevaju materijalni objekti koji su slabo ili nikako zaštićeni (dvorac Erdödy u Klanjcu), ostatci klasične nehrvatske kulture (arena u Puli) ili materijalni ostatci prijepovijesnih razdoblja („Vukovarska golubica“), kad Hrvata kao naroda nije ni bilo. Nositelji hrvatske kulture pretvoreni su u projektante tržišnih dogodovština i „instalacija“.

Hrvatska još nema svoj standardni jezik za javnu uporabu, jer nesređeni hrvatski jezikoslovci, uključujući hrvatske akademike, imaju profesionalnu autonomiju bez odgovornosti državi i narodu.

Nacionalna kultura je prvoklasno sredstvo stvaranja zajedništva. Tome su kultura i religija služile od vremena u kojem je čovjek počeo razmišljati o sebi i o svojoj sudbini, a ne samo o opstanku. Kultura je i sredstvo jačanja nacionalnog identiteta, koji je neodvojljiv od zajedništva, a izvor i temelj hrvatskog identiteta je hrvatska politička baština, koja je današnjim Hrvatima nepoznata ili nepristupačna te koja je politički neiskorištena. Hrvati su to, što je od njih napravila opća, ali prvobitno njihova politička povijest.

Uzornu brigu za nacionalnu kulturu i političku baštinu pokazala je HSS-ova Banovina Hrvatska, ali još odranije i sam HSS, koji je od 1934. godine počeo stvarati hrvatsku paradržavu u vrlo složenim političkim prilikama u Jugoslaviji i u Europi. To je bilo „zlatno doba“ hrvatske kulture.[15]

Demografija i migracijska politika. Hrvatska država se ozbiljno mora uhvatiti ukoštac sa smanjenjem stanovništva u Hrvatskoj, pogoršanjem sastava stanovništva, ali i napuštanjem Hrvatske od njezinih najsposobnijih i najbolje školovanih ljudi, na čija mjesta dolaze stručne osobe iz manje razvijenih zemalja Europe.[16] Hrvatska i za svoju jadnu nogometnu ligu uvozi nogometaše iz zemalja i s kontinenata, u kojima je djeci još stalo do igranja nogometa. U pokušaju da ucijene hrvatske vlasti družba rukovoditelja preostalih hrvatskih proizvoditelja hrane prijeti izvozom poduzeća dalje na jugo-istok Europe.[17]

Hrvatska država treba, kako bi sama opstala, brojčano ojačati hrvatski narod, poboljšati sastav pučanstva koji je sad poguban i u njemu obnoviti elitu, koja ima uporabljivo znanje, primjereno potrebama hrvatske politike, gospodarstva, sigurnosti i kulture.

Položaj, prostor i prirodno blago. Hrvatske vlasti olako i u bescjenje prepuštaju tuđim subjektima hrvatski prostor i u njemu zatečeno prirodno blago i to najčešće za gospodarske poslove, koji ni ne zapošljavaju ozbiljan broj naših ljudi ni ne stvaraju uračunljivu dodanu vrijednost koja ostaje u Hrvatskoj.

Hrvatski prostor i prirodno blago treba čuvati i rabiti tako, da se na njima i od njih može stvarati dodana vrijednost, koja će povećavati bogatstvo hrvatskog naroda. Daljnje upropaštavanje hrvatskog prostora ozbiljno bi obezvrijedilo iznimno povoljan položaj hrvatskog prostora.

Obitelj, rad i vrijednost rada. Država mora suzbiti liberalističku ideologiju i ukloniti zakone, koji potiču samovolje djece, koja sprječava i odgoj ljudi i njihovo obrazovanje. Bez odgojenih ljudi i bez ljudi koji imaju uporabljivo znanje nema opstanka naroda ni spasa države. Ljudi moraju biti sposobni da korisno rade, „da se hrane i da se brane“. Liberalizam, koji promiču Sabor i Vlada, naveo je Hrvate da svojataju ili drugima dodjeljuju prava, za ostvarenje kojih nema ni približno dovoljno sredstava, da budu ostvarena.

U Hrvatskoj postoji samo kaznena odgovornost ili bolje rečeno krivnja, za koju se ljudi mogu lagano nagoditi da se prenese na drugoga, ali je ljudska, politička, društvena, moralna, profesionalna ili obiteljska odgovornost na vrlo niskoj cijeni.

Država se mora pobrinuti da postoje proizvodnja dobara i pružanje usluga koje mogu zaposliti sve ljude. Mogućnost korisna rada znatno će pomoći odgoju i obrazovanju mladeži, ali i zaštiti obitelji, u kojima se upravo odrastanjem djece pojavljuju ozbiljne i neuklonljive nevolje.

Država svojim zakonima, ali i drugim sredstvima mora zaštititi vrijednost rada, jer urbanizirano radništvo koje ovisi o komunalnoj infrastrukturi ne može i ne smije biti plaćeno kao radništvo u zemljama, u kojima životni izdatci imaju povoljniji sastav. Zadaća zaštite vrijednosti rada također se lakše obavlja, ako ima više rada.

Integrirani sustav sigurnosti. U globaliziranom svijetu kojime nastoji upravljati svjetski slobodni kapital putem svjetskog slobodnog tržišta, ugroze svake države dolaze ne samo iz vanjskog svijeta, nego i iznutra. Danas se ratuje samo unutar država. Ugroze dolaze po svim mrežama društvenog utjecaja: politici, gospodarstvu, vojnoj sili i putem subverzivnih sustava uvjerenja.[18]

U Hrvatskoj su ugroženi zemlja i narod, ljudi i obitelji, gospodarstvo, pravosudni sustav, temeljna fizička infrastruktura, prirodni izvori, sustav obrazovanja, fizička sigurnost građana i politički sustav. Nije ugrožena jedino politička zajednica ili država, jer silama koje nastoje potkopati cijelo hrvatsko društvo odgovara da Hrvatska zadrži suverenost, kako bi na raspolaganju imale usluge kakve može pružiti samo suverena država. Tad RH ne bi više bila hrvatska. Takvoj općoj ugrozi izložene su i mnoge druge zemlje, od SAD do Mianmara.

Sigurnost i zaštita svake zemlje ovise o dobro prikupljenim obavijestima, koje se obično nalaze u javno dostupnim spremnicima, o dobrim i sustavnim raščlambama i o najboljim mogućim prosudbama stanja zemlje i potencijalnih ugroza. U izradbi ocjene stvarne opasnosti trebaju sudjelovati političari, pripadnici obavještajne zajednice, akademska zajednica i u novije vrijeme i kibernetičari, jer ukupna nacionalna infrastruktura ovisi o mrežama informatičkih sustava.

Ako žele izgraditi državu, hrvatske rodoljubne politička snage moraju s pomnjom izgrađivati i održavati ukupan nacionalni sustav obrane i zaštite, ali i obavještajni sustav, putem kojega će se u politiku slijevati relevantne obavijesti o kojima ovisi djelotvornost zaštite države i naroda.

Pravda i pravosuđe. Pravda u Hrvatskoj ne služi običnim ljudima, nego nositeljima političke vlasti, bogatim i utjecajnim ljudima, sudcima, tužiteljima, odvjetnicima, državnim i komunalnim poduzećima, te otimačima i uzurpatorima.[19]

Nakon promjene ukupnog društvenog sustava poslije prestanka komunističkog i partijskog sustava, uveden je građanski kapitalistički sustav pa su se prava i dužnosti građana znatno promijenili. To je preopteretilo cio pravosudni sustav, koji radi po nebrojenim i vrlo često neusklađenim zakonima, tako da se takozvana neovisnost pravosuđa pretvara u samovolju tužitelja, odvjetnika i sudaca. Tužitelji se i u najnepovoljnijim slučajevima mogu nadati da će, ako imaju dovoljno novca bar za vođenje spora, spor i dobiti. Političke snage koje žele izgraditi pravi politički sustav trebaju omogućiti svima da ostvare pravdu, u prvom redu donošenjem suvislih zakona, koji ne će ostavljati „prostor diskrecije“ ni državi ni sudcima ni odvjetnicima ni tužiteljima. Država ne može ostati i opstati bez pravde.

Geopolitika i europska politika. Ako za dvanaestak mjeseci RH pristupi Europskoj Uniji, hrvatska geopolitika će biti potpuno podređena vanjskoj politici Unije, koja je politička tvorevina bez suverenosti (i slijedno bez vanjske politike). Ako hrvatske vlasti pristanu na posluh „vanjskoj politici“ Unije koja ne postoji, RH ne će moći zastupati svoje nacionalne interese, primjerice ostvarivati političku suradnju sa silama izvan Unije. Unija provodi određene ideje vanjske politike putem djelovanja snažnijih zemalja Unije, ali i to je najčešće pod skrbništvom SAD.[20] Od sadašnjih vlasti u Hrvatskoj, s obzirom na njihov „svjetonazor“, može se očekivati dinamična pa čak i agresivna politika pomirbe s nedavnim napadačima na Hrvatsku.

Kako bi zaštitila svoje zakonite i životne interese, Hrvatska će se unutar Unije morati boriti – rame uz rame s drugim državama Unije – da se Unija počne pretvarati u Europsku Političku Zajednicu, kakva je bila EEZ, u kojoj se odlučivalo konsenzusom članica. Ugroze Hrvatskoj dolaze i sa svjetskog tržišta i iz Unije.

Porez. Hrvatska nema porezni sustav. Svaka vlast, vladajuća koalicija, vladajuća stranka ili sam ministar diskrecijski – od proračuna do proračuna – mijenja putove i način prikupljanja proračunskog prihoda. S obzirom da se zbog gospodarskih prilika u RH i okolnosti u svijetu mijenjaju mogućnosti građana i poduzeća da nose porezno opterećenje koje im nameće država, mijenjaju se i izvori poreznog prihoda proračuna. Okolnosti i volja ministara tako stvara veliku neizvjesnost u nadzoru izdataka građana i poduzeća.

Problemi s porezom dolaze od vrlo niske gospodarske aktivnosti u RH, ali i od izvoza dodane vrijednosti iz Hrvatske putem politike prijenosnih cijena tuđih korporacija koje posluju u Hrvatskoj.[21] Stoga buduće hrvatske nacionalne vlasti trebaju porezovati dodanu vrijednost koja se iznosi iz zemlje, ali i uvesti različite stupnjeve porezovanja dobitka poslovanja proizvodnih poduzeća i dobitka poslovanja financijskih ustanova.

Porez se treba plaćati i izravno i neizravno, ali samo na tekuće poslovanje i na tekuće zarade, a ne na vrijednosti koje su stjecane naraštajima u prošlosti. Zato se država mora brinuti da se gospodarstvo razvija i da raste.

Poljoprivreda, hrana i nacionalni prehrambeni sustav. Kako bi sama iskoristila svoju zemlju, položaj i marljivost svojih ljudi, kako ne bi dopustila iznošenje dodane vrijednosti iz zemlje te kako ne bi dalje siromašila samu sebe, hrvatska država mora stvoriti integriran kooperativni sustav, koji će povezati obradu zemlje, uzgoj stočnog i drugog blaga te prehrambenu industriju. To je potrebno za jamčenje prehrane domaćeg pučanstva, za opskrbu turista koji dolaze u Hrvatsku i za izvoz. Hrvatska može prije početi izvoziti hranu, koju sad uvozi, nego što će početi izvoziti proizvode visoke tehnologije, a nešto će se morati izvoziti. Hrvatske vlasti, upravo zato što moraju zaštiti ljude i narod, ne smiju spomenutu presudnu zadaću prepustiti samovolji pojedinih privatnih poslovnih poduzeća. Zar zbog dosadašnje državne nebrige Hrvatska sad nije natrpana prodajnim središtima, u kojima se prodaju uvozni (zaštićeni) proizvodi, iako je ranije bila prekrivena proizvodnim pogonima, koji su na osnovi primjerene tehnologije pravili proizvode za domaću uporabu i za izvoz?

Organizacijska sposobnost naroda i poduzetništvo. Sve hrvatske vlade prisežu na pretvaranje Hrvatske u zemlju znanja. Takozvani bolonjski sustav sveučilišnih studija u RH počeo je proizvoditi doktore znanosti na stotine pa čak i na tisuće svake godine. Međutim, iako akademsko znanje i zvanje donosi čovjeku visok stupanj zadovoljstva, jer obogaćuje njegovu osobu, znanje se, čak i da je uporabljivo, samo od sebe ne pretvara u industrijske proizvode i usluge, koje se mogu izvesti.

Za to bi trebalo znanju dodati i poduzetništvo. Međutim, kao i u mnogim zemljama u prijelazu iz socijalizma u kapitalizam – kad su misionari liberalizma dotadašnjim komunistima i socijalistima napunili glave da je država najgori gospodar – hrvatsko se poduzetništvo uvelike iscrpilo prisvajanjem državne i društvene imovine. Država je mnoge poduzetne ljude navela da budu tati, umjesto da ostanu poduzetnicima. Sad su ljudi koji su olako namaknuli imovinu prestali biti poduzetnicima.[22]

Ima, međutim, i treća nevolja. Hrvati su provjereno dobri radnici i znanstvenici, što pokazuju svojim radom i znanjem kad rade u zapadnim zemljama, posebice u Njemačkoj. Radni rezultati naših ljudi tamo su plod tuđih dobrih organizacijskih sposobnosti u uspjelim zemljama zapada.

Stoga se prave, nacionalne hrvatske vlasti trebaju pobrinuti da se u Hrvatskoj podiže snaga poduzetništva, ali i stupanj organizacijske sposobnosti. To se najbolje postiže praksom. Hrvatska država se mora uključiti u organizaciju gospodarstva i sama se upustiti u poduzetništvo. U tome će joj tehnička pomoć biti preča od tuđih financijskih ulaganja. To bi bilo nacionalno „cjeloživotno“ učenje putem poduzetništva i organiziranja.

Uloga države u gospodarstvu i u sustavu obrazovanja. Uz buran tehnološki razvitak u svijetu i uz gospodarsko buđenje manje nerazvijenih naroda,[23] nepredvidljiva je budućnost svakog poduzeća, a i cijelih industrijskih grana u pojedinim zemljama. Stoga se planiranje nacionalnog gospodarstva ne može potpuno prepustiti privatnim tvrtkama, čiji voditelji imaju vrijedne obavijesti samo u svojoj grani djelovanja. Takvo planiranje gospodarstva ne može se prepustiti ni tuđim ulagateljima, s kojima Hrvatska ima i tragično i komično iskustvo. Vlade mogu znati bolje što se događa u svijetu i one bi svojom politikom mogle usmjeriti privatna ulaganja u prave grane i pomagati ih.

Dosadašnje vlade su odgovorne za to, što u Hrvatskoj postoje vojske nezaposlenih stručnjaka i tisuće stručnih položaja koje popunjavaju uvezeni stručnjaci. Država mora ograničiti mogućnost pojedinačnih pravnih i fizičkih osoba da bez uvida u cijelo stanje države i naroda te u sve okolnosti, ulažu svoj napor ili život u jalova zvanja. Država mora postaviti granice slobodnom izboru pojedinaca za opće narodno i za njihovo dobro.

Znanje i proizvodnost. Zadaća države odnosno nositelja političke vlasti je jamčiti da će mladi ljudi, koji se obrazuju u Hrvatskoj, bilo u privatnim bilo u državnim ustanovama, stjecati uporabljivo znanje, na kojem se može temeljiti proizvodnost rada. Iskustvo srednjih poduzeća u suvremenoj elektrostrojarskoj proizvodnji u Hrvatskoj pokazuje, da se samo 50% inženjera zadržava kod svojeg prvog poslodavca nakon prve pokusne godine rada.[24]

Mnogi neupućeni mladi ljudi biraju struke, koje im ne će pružiti zadovoljstvo rada i zadovoljstvo životom, a mnogi najdarovitiju mladi ljudi birat će sigurnije struke, kao što su medicina ili pravo, jer se mogu odlučiti za privatno poslovanje u kojem ne mogu izgubiti radno mjesto, koliko god im ono malo nosilo. Država može iz ljudi odagnati strah glede izbora struke tako da savjetuje ljude pri izboru zvanja, ali i putem pomoći u stjecanju novog uporabljivog znanja za kojime postoji tržišna tražnja.

Gospodarstvo i tehnologija. Država ne smije privatnom sektoru potpuno prepustiti akumulaciju tehnologije, na kojoj se temelji stvaranje novih proizvoda, koje traže nacionalno i tuđa tržišta. Hrvatska je od 1980. godine prestala prikupljati tehnologiju iz dva tad nova područja: digitalnu tehnologiju, koja se u to vrijeme počela iz računala širiti u druge proizvode te biotehnologiju, koja je neizostavna u poljoprivredi, proizvodnji hrane, medicini, farmaciji, kozmetici i u drugim granama.

Hrvatsko gospodarstvo, jer je maleno, ne može biti potpuno kao u velikim zemljama. Stoga država, a ne slabi privatni poduzetnici, treba pomoći nakupljanje tehnologije za stvaranje proizvoda i industrijskih usluga, koje bi Hrvati mogli nuditi svjetskim tržištima.

Državno-privatno partnerstvo za izvoz. Državne tvrtke ili privatne tvrtke sa značajnim državnim vlasničkim ulogom novca i ljudi mogu preuzeti prodaju i ugovaranje projekata, koje bi izvodile domaće tvrtke kao kooperanti ili podugovaratelji. Za proizvode brojnih malih hrvatskih privatnih proizvođača, posebice u prehrambenoj industriji, državne tvrtke bi mogle koordinirati prodaju u inozemstvu, pri čemu bi se osigurale „dovoljne količine“ za velika tržišta te stajati iz zaštićenih proizvoda. Mali proizvođači će teško doći do ozbiljnih poslova na velikim tržištima. Država bi poreznom politikom i poticajima mogla prisiliti ili navesti velike proizvođače hrane, da s proizvodima od domaćih sirovina stupe na velika i bogata tržišta. Budućnost hrvatske industrije ne mogu jamčiti tržišta jugo-istočne Europe.

Država može pomoći izvoz hrvatskih proizvoda i usluga, ali ne putem „gospodarske diplomacije“ koje nigdje u svijetu nema, nego putem organiziranja prave prodaje. Na tržištima se prodaje, a ne vodi se diplomacija. Prodaja je važna gospodarska funkcija. Ona trži uporabljivo znanje.

Profesionalni šport. U Hrvatskoj se tisuće ljudi profesionalno bave športom, kao organizatori natjecanja, rukovoditelji saveza i klubova, sudci, športski novinari, pomoćno osoblje, treneri ili natjecatelji u skupnim i individualnim športovima. Ti mladi i zreli ljudi malo ili nimalo doprinose bogatstvu naroda, a zapravo troše značajan dio bogatstva naroda, koje se stvara mimo njih. Od neznatnog broja profesionalnih športaša, koji steknu osobno bogatstvo bavljenjem športom u inozemstvu, samo pokoji svoje bogatstvo uporabi u domovini tako da stvori ozbiljan broj radnih mjesta. Njihovo bogatstvo se sprema u nekretnine ili se dodaje svjetskom slobodnom kapitalu.

Bilo da je riječ o državnom ili javnom novcu bilo o novcu trgovačkih društava, profesionalni šport crpi znatan dio domaćeg proizvoda, a da ljudi koji se bave profesionalnim športom propuštaju dati koristan doprinos društvu. Usto, upravljanje športom nije nimalo etički poticajno za mlade ljude, a športski savezi su tijela koja se brinu za posebne interese dužnosnika i donekle klubova, a nikako za poštivanje prava samih natjecatelja, kojima život nije ni lagan ni ugodan.

Nove nacionalne vlasti trebaju pravo urediti i područje profesionalnog športa.

 

  1. 5.    Izgradnja države – projekt za preporod našeg čovjeka

 

Danas samo vrlo malen broj ljudi ne uviđa, da je hrvatska država slaba i nesređena politička zajednica.[25] Međutim, nije u jadnom stanju samo hrvatska država. U jadu su i ljudi, a i cio narod je u čamotinji. Mnogi ljudi uviđaju da u hrvatskoj državi, kakva je ona sad i koja slijedno svaki dan slabi, nemaju ni budućnost ni nadu. Jedni su ljudi dignuli ruke od države, smatrajući da je nepopravljiva. Ne obziru se na to, da je narod svoju obnovljenu hrvatsku državu obranio u Domovinskom ratu, koji je pokazao što su Hrvati kadri napraviti. U njihovim razmišljanjima bitna je istina, da su hrvatske vlasti, koje je redovito birao narod, sustavno slabile i nakazile državu te da su putem države siromašile narod i dovele ga do bijede i jada.

Najveći poslodavac u Hrvatskoj je i najveći dužnik u Hrvatskoj, iako je tri golema agrarna društva kupio za po „jednu kunu“. Kome je u Hrvatskoj zajamčeno radno mjesto ili posao, osim saborskim zastupnicima, županima, gradonačelnicima i načelnicima općina na četiri godine; predsjedniku HR na pet godina; a predsjedniku i glavnom tajniku Hrvatskog nogometnog saveza, predsjedniku HBOR-a te glavnom državnom odvjetniku doživotno? Stoga su mnogi Hrvati najozbiljnije, životno posumnjali u svoju državu, uviđaju da su državne vlasti dodatno slabile i gotovo zatrle hrvatsko zajedništvo, koje se na zemljopisno silno razvedenoj hrvatskoj zemlji održavalo „od stoljeća sedmog“.

U Hrvatskoj se dnevno odigravaju desetci tisuća obiteljskih drama i stotine tisuća osobnih drama, od kojih je barem četiristo tisuća uzrokovano nezaposlenošću te gubitkom ili kašnjenjem isplate plaća.

Mnogi ljudi poučeni iskustvom života u RH malo očekuju od zajedništva. Meni je i jedan uvažen zagrebački katolički svećenik kazao, da je čak i Isusova ideja zajedništva utopija. Ipak, zajedništvo je, posebice u malim državama i u malim narodima, važan stup nacionalne države. Međutim, Hrvatska je atomizirana ne čak ni na obitelji, nego na pojedince. Za mnoge ljude ne postoji pojam životnog zajedništva, a u najboljem slučaju postoji bijeg u „civilnoudružno“ zajedništvo. Mnogi mladi ljudi otežu osnivanje obitelji, jer zajedništvo obvezuje, a obitelj nosi odgovornost. Mnogim mladim sposobnim ljudima svjetonazor je profesionalizam: Oni se smatraju profesionalcima ili poslovnim ljudima odnosno ljudima koji sve što rade, rade za novac ili plaću, a koji izbjegavaju šire uključenje u društvo. Smatraju da će bez preuzimanja društvenih obveza bolje proći u životu. U politiku se upuštaju samo ti među njima, koje u politici traže profesiju.

Stvara se novi naraštaj, jedan dio kojega nema smisao za sustavno učenje, nema opće znanje te nema interes za kulturu, osim za zaštićena tržišna imena u „kulturi“. Taj dio novog naraštaja nema želju da napravi nešto za druge ili za zajedničko dobro.

Međutim, i takvi mladi ljudi ćute da mladost nije kraj, nego početak, nije vrhunac, nego temelj životnog vijeka. Uza svu njihovu praksu, mlade ljude takav pristup ne zadovoljava. Oni znaju da ne mogu zauvijek ostati samoprogramiranim automatima. I njima se otvara pitanje uporabe vlastitog života, koje se zaoštrava u zrelijim godinama. Stoga se takvi, i mladi i zreli, ljudi – bez obzira na jadno stanje hrvatske države – moraju probuditi. Takvi ljudi, čiju sumnju u državu treba shvatiti, trebaju primiti poticaj da pravo ocijene i svoje stanje i stanje svoje države, da vide uzroke takva stanja i da odrede što valja napraviti. Valja uvidjeti da je sadašnja hrvatska država neprijateljica svakom Hrvatu. Valja u toj lažnoj prijateljici doista prepoznati neprijateljicu. To bi bio dodatan poticaj ljudima, da ne samo kao ljudi, nego i kao građani, u sebi prepoznaju golem potencijal za izgradnju države, kako bi u njoj i s njom mogli opstati i ostati na svojoj zemlji. Hrvatsku državu valja od neprijateljice napraviti prijateljicom Hrvata.

Ljudi osjećaju da nemaju budućnost u hrvatskoj državi kakva je ona sad. Ipak, oni imaju budućnost u sebi, koju mogu pokloniti ili posuditi državi, da u toj državi nađu svoju budućnost. Država je mrtva stvar, kojoj ljudi udahnjuju život, kako bi im ona vrlo brzo vratila ulog u obliku zajedništva i „pod prilikom“ zadovoljstva životom. Kad daju zajednici svoje „mrtve kapitale“ u ljudima se otvaraju novi izvori života – ne biološkog života, koji je podređen profesionalizmu, nego života po duhu ili života u duhu, koji je proizvod biološke evolucije.

Stoga je Isus iz Nazareta[26] svoju odredbu sustava ljudskih vrijednosti – koji je nespretno nazvan „nebeskim kraljevstvom“ – počeo obraćanjem ljudima koji su „gladni i žedni života u duhu“, da im kaže, da oni trebaju stvarati novi svijet – kao što i mi trebamo stvoriti novu, drukčiju državu – jer je to jedini izlaz za njih kao ljude. Ako se prime posla stvaranja novih mogućnosti, u takvim ljudima na mjesto „mrtvih kapitala“ kulja fluid života, koji ima neograničen potencijal, koji se umnaža u zajedništvu. Jedina vrijednost ili dragocjenost Svemira ili svijeta je u životu, koji je čudesno utkan i koji se ugnijezdio u mrtvu tvar. (Stoga je Isus – koji se doista namučio u životu, ali koji je u tom istom životu doživio zvjezdane trenutke – govorio o novom rođenju.)

Hrvatska država treba preporod iz jada i bijede, treba izgradnju i dogradnju, ali joj život mogu udahnuti samo novi preporođeni ljudi. I njezini ljudi trebaju preporod iz čamotinje. Domovina stostruko vraća to, što joj se da. Sad za domovinu ne treba život polagati. U Domovinskom ratu položeno je dovoljno života, koji su stvarali Hrvatsku kao i naši. Mi živimo živote koji su položeni za Hrvatsku, a svoje živote trebamo samo ulagati u domovinu te živi pratiti kako domovina oživljava, da možemo i mi oživjeti s njom.

Mi Hrvati imamo dvije mogućnosti: (1) samoživost uz koju ćemo propadati i mi i hrvatska država ili (2) zajedništvo kao spas i za nas i za domovinu. Ako svoje živote ne uložimo u domovinu i u zajedništvo, kako će nam izgledati životi? Bez nas će domovini biti svejedno kako joj je.

  1. 6.    Smisao novog Hrvatskog nacionalnog pokreta – HNP

 

U ovom dijelu spisa ne će se razmatrati pitanje politike internacionalističkih snaga u Hrvatskoj. One su u samo trideset dana svoje nove vladavine pokazale, da se Plan 21 sastojao od praznih listova, da ne shvaćaju ni blizu ovom spisu stanje i položaj u kojima su se zatekli narod i država te da su zaokupljeni samo svojom vlašću, koje nema bez proračuna.[27]

Od početka 2000. godine vidokrug hrvatske politike jedva prelazi okvir državnog proračuna, a hrvatska vanjska politika granice Republike Srpske i „regionalne suradnje“. Postupak pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji, pružao je prigodu da se politika vodi bar prema Uniji, ali su naši političari iz obiju vladajućih koalicija u tom postupku prihvaćali administrativni diktat Europske komisije. Za prve vladavine HDZ-a vodila se ozbiljna vanjska politika, posebice u vrijeme nenasilnog rasapa Jugoslavije te za Domovinskog rata i domovinskog poraća. U to je vrijeme hrvatska vanjska politika isposlovala međunarodno priznanje obnovljene hrvatske države.

Zbog uspjele ukupne ranije politike HDZ-a ta stranka je uoči izbora 2011. godine posegnula za Tuđmanovom baštinom i medijskom retuđmnizacijom HDZ-a, iako je sam dr. Franjo Tuđman svojom politikom omogućio i poticao ozbiljno društveno raslojavanje i raspršenje naroda te izvorno uzrokovao pojavu prezira Hrvata prema političarima i političkim strankama, od kojih su usahnule sve osim dviju najvećih političkih suparnica. HDZ je pokušajem izbornog povratka Tuđmanovoj baštini nastojao izbrisati uspomenu i baštinu svoje druge vladavine, ali nije uspio uvjeriti ni svoje tradicionalne glasače, da je usprkos nove retorike postao novom snagom u hrvatskoj politici.

Pokušaj „pomlađivanja“ vodstava i retuširanja javne slike nekih stranaka (HSLS i HSP) nije uspio tim strankama vratiti nekadašnje glasače – HSLS je ranije imao 27 zastupnika, a HSP 11 – jer te stranke nisu imale ideju, na kojoj bi se obnovile, nakon što su im glasači već 2007. okrenuli leđa.

Najnoviji bljesak Hrvatskog demokratskog saveza Slavonije i Baranje (HDSSB) i Hrvatskih laburista rezultat je traženja izlaza u unutarhrvatskoj regionalnoj politici, po primjeru IDS-a, odnosno zabijanja glave u pijesak zastupanja interesa ne naroda kao cjeline, nego radničke klase, koja kao organizirana snaga nestaje diljem svijeta. Danas narodi postaju snagom. Slaba nacionalna politika ugrožava Hrvate kao građane i kao potrošače, a ne kao proizvođače. Politički regionalizam je prilog raslojavanju hrvatskog društva i čestičenju ili parcelaciji nacionalnog organizma pod udarcima tržišta i kapitala.[28]

Minulih osam godina HDZ-ove zloporabe vlasti te očita nepripravnost nove koalicije za obnašanje vlasti i njezino nesnalaženje u vladanju Hrvatskom,[29] stvorili su novu vrstu i novi naraštaj nacionalnih snaga, koji tragaju za vlastitom politikom, ali koje već imaju svoju ideju. Za te snage Hrvatska nije inačica ni Jugoslaviji ni Europskoj Uniji. Za njih nova Hrvatska treba biti inačica sadašnjoj Hrvatskoj.

Ujedinjenje i obnovu pravaških stranaka ne treba ni priželjkivati ni očekivati, jer je Starčevićeva velika i izvorna ideja prirodnog, ljudskog i državnog prava naroda na samoodređenje prikladna za utemeljenje i trajanje pokreta, a ne za utemeljenje i trajanje stranke,[30] koja uvijek zastupa parcijalne društvene interese i kojoj nije dosta ideja, nego joj treba i ideologija.

HDSSB je samo privremeno zadržao ili sačuvao glasače HDZ-a pod izlikom borbe za regionalne interese.

Nakon sloma HDZ-a na minulim izborima, poslije pobjede nesposobnih, ali ambicioznih internacionalističkih političkih snaga u Hrvatskoj te nakon sramotnog referendumskog postupka za pristup RH Uniji postavlja se pitanje „Tko može Hrvatima vratiti nadu?“, kad već nije uputno zaposjedati ulice i trgove te opsjedati palače korporacija i objekte komunalne infrastrukture. Glasačima kakvi su 1990. godine glasali za dr. Franju Tuđmana i kardinala Franju Kuharića[31] sad je de facto uskraćeno pravo glasa. Oni nemaju za koga glasati. Stoga si hrvatski narod treba vratiti nadu svojom građanskom političkom akcijom te pouzdanjem u svoju snagu i u svoje darove. Prvi koraci narodne akcije trebaju biti obnova HDZ-a i HSS-a – kojima je od svega ostala samo stranačka infrastruktura, što nije nevažno – kao nacionalnih stranaka te njihova demokratizacija, kako bi one mogle voditi i usmjerivati, a ne – kao dosad – zavoditi i paralizirati narodno mnoštvo, koje se već politički pokreće.

Za pokretanje i usmjeravanje političkog i životnog djelovanja narodnog mnoštva potrebna je prava ideja. Usto, i stanje u kojem su se našli hrvatska država i hrvatski narod traže samo primjerenu ideju, a ne ideologiju. Ideja pokreta je: Izgraditi hrvatsku državu i preporoditi našeg čovjeka! To je ideja koja može pokrenuti mnoštvo i sliti ga u politički pokret. Međutim, ni HDZ ni HSS ni nove političke nacionalne snage, koje se već okupljaju nemaju i ne mogu imati nijednu drugu ideju osim ideje izgradnje države, kojom bi se (1) razlučili od svoje nedavne prošlosti odnosno (2) profilirali u novu političku snagu te (3) svakako razlučili od internacionalističkih političkih snaga u Hrvatskoj, koje iz ideoloških razloga ne mogu ni prionuti uz misao ni unijeti se u ideju jačanja hrvatske države.

Već se vidi, čuje i osjeća kako se brzo kristalizira i određuje ideja-vodilja izgradnje hrvatske države i preporoda našeg čovjeka. Na spomen izraza „izgradnja države“ u običnom političkom razgovoru gotovo prestaje potreba daljnjeg razgovora. Javlja se samo pitanje: „Kako?“

Vidi se potreba obnove nekadašnjih nacionalnih matičnih stranaka hrvatskoga naroda, ali se zapaža i stvaranje dodatne političke snage, koja će biti politički izraz novih političkih potreba naroda kao cjeline. Uočava se potreba slijevanja tih triju političkih snaga u jedan nacionalni pokret, u jedan stranački politički blok, koji će biti pozvan da obavi jedan jedini posao – izgrađivati državu i time pružiti priliku našem čovjeku da se preporodi. Posao je jedan i jedincat, jer je jedna hrvatska država i jedan hrvatski narod. Jedan od uspjeha pokreta bit će suzbijanje internacionalističkih snaga u Hrvatskoj, koje odmažu i državi i narodu, kao latentne političke inačice nacionalnim snagama. To je potrebno, učiniti jer u svijetu dolazi vrijeme nacionalizma, koji je jedini u stanju zaštititi svaki narod u svijetu te bez kojega se u novonastalim okolnostima, koje vladaju globalnim svijetom narodi ne će moći „ni hraniti ni braniti“. Da izvedu svoj naum „izgradnje države i preporoda našeg čovjeka“ Hrvatima će u Hrvatskom saboru biti potrebna obilna dvotrećinska većina, kao kod osamostaljenja hrvatske politike 1990. godine ili kao danas u Mađarskoj.

Smisao novog Hrvatskog nacionalnog pokreta (HNP) je izgradnja hrvatske države, preporod hrvatskog čovjeka te vraćanje države Hrvatima i povratak domovine. Glasači već stižu na okup. Treba ih samo povesti u narodnu, demokratsku političku pobjedu.

Neposredna svrha novog nacionalnog okupljanja je dvotrećinska većina u Hrvatskom saboru. Toliko Hrvata jamačno ima u Hrvatskoj.

Ipak, izgradnja hrvatske države i preporod hrvatskog čovjeka pitanja su trajanja, a ne trenutka pa čak ni sadašnjeg trenutka, koji je prikladan za početak provedbe projekta izgradnje države i obnove naroda. Članstvo Hrvatske u Europskoj Uniji ne će našoj državi dati jakost. To možemo učiniti samo mi, hrvatski narod, a obavljanje te zadaće će nas preporoditi.


[1] Dana 29. studenoga 1918. godine Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba je na Trgu sv. Marka u Zagrebu upriličilo golem skup „potpore“ hrvatskih građana sjedinjenju Hrvatske sa Srbijom. To je bio „referendum“, koji je Stjepan Radić ranije opisao kao „hod gusaka u maglu“.

[2] Bivša hrvatska premijerka pripisala je slab odziv birača Referendumu njihovu biračkom umoru, jer su „morali“ glasati dvaput u šest tjedana, iako političarima na vlasti nije teško četiri godine – ne jednom u četiri godine – iz dana u dan tračati i plesati Hrvatskom, pojavljivati se dnevno nekoliko puta na televiziji i u radijskoj difuziji, zalijetati se u Vukovar, k spomen-obilježjima Drugoga svjetskog rata i drugamo samo kako bi se ukazivali pred glasačima. Glasačima je, navodno, teško više od jednom u četiri godine u tišini izborne šutnje otkoračati par stotina metara do svojeg glasačkog mjesta. (Samo u gradu Rijeci bilo je 101 glasačko mjesto.) Po toj izlici za poraz referendumskog postupka, političari bi trebali biti nadljudi.

[3] Uz sadašnje snažne klimatske promjene, koje stvaraju krajnje klimatske pojave te koje ne jamče stalnost klime nigdje u svijetu, teško je dugoročno računati na bogatstvo podzemnom i tekućom vodom te na postojanost iskoristljive vjetrene energije.

[4] Hrvati se svoje narodno zajedništvo njegovali i sačuvali usprkos višestoljetnom prebivanju u tuđim državama, jer su se držali svoje zemlje, svojeg jezika i svoje kulture.

[5] Pogledati Z. Mršić, Hrvati 2012.: Posljednja godina, Zagreb, 2011.

[6] Karl Marx je ispovijedao da „proizvodni odnosi“ u svakom društvu presudno utječu na ostale mreže utjecaja, iako se kasnije pokazalo da je upravo sovjetsko društvo, koje je bilo izgrađeno na idejama Karla Marxa palo zbog neprimjerenog sustava uvjerenja.

[7] U sređenim političkim zajednicama politički sustav ima znatnu važniju ulogu, nego nositelji vlasti. Tako je bilo u konfucijskoj carskoj Kini, u kojoj je postojao cjelovit i suvisao politički sustav, a car je imao „mandat nebesa“ ili obvezu da se brine za zemlju i ljude. Ako se nije brinuo čekalo ga je uklanjanje s vlasti. Stoga su se u dvadeset dva stoljeća na carskom prijestolu u Kini izredale dvadeset četiri carske loze, koje su do vlasti dolazile uzurpacijom.

[8] Primjerice, u Hrvatskoj koja je zemlja „građanske demokracije“ nema unutarstranačke demokracije, a u Kini koja sad nema građansku demokraciju postoji unutarstrančka demokracija u jedinoj stranci.

[9] Države su u velikim dugovima i bez rata koje bi zapodjenule.

[10] Zoran Milanović smatra, da izbor njegove koalicije nameće i opravdava na osnovi „svjetonazora“promjenu povjerenstva za umjetnu oplodnju žena, koje je utemeljilo Ministarstvo zdravstva.

[11] Ideja nacionalizma po svojoj prirodi ne može prerasti u opću ideologiju, jer ona priznaje potrebu da narod ili pučanstvo svake političke zajednice ili države uperi svoje djelovanje prvobitno u namicanje dobrobiti samome sebi. Rodoljublje jednog naroda ne traži odricanje rodoljublja bilo kojemu drugom narodu. Nacionalizam nije imperijalizam. Ideja nacionalizma je univerzalna.

[12] Zadovoljstvo vlastitim životom je najmanje i najviše što čovjek može postići u životu.

[13] Pogledati Z. Mršić, Dobro: Povratak evoluciji, Zagreb, 2011; pogledati esej, Z. Mršić, Vrijeme je za nacionalizam, Zagreb, www.Konsenzus.com, u kojemu je donesena odredba ideje nacionalizma.

[14] Pogledati Z. Mršić, Hrvati 2012., Zagreb, 2011.

[15] Opet pogledati Z. Mršić, Hrvati 2012., Zagreb, 2011.

[16] Hrvatsku ne napuštaju odvjetnici i drugi pravnici ili upravitelji industrijskih poduzeća i banaka.

[17] Možda se može očekivati da bi i HUP i HGK premjestili svoja sjedišta i osoblje, primjerice, u Republiku Srpsku.

[18] Nedavno je Vlada donijela odluku, da nakon, navodno, triju pokušaja izradbe hrvatskog sigurnosnog sustava pod skrbništvom Ministarstva obrane, koordinaciju izradbe sustava sigurnosti preuzme MVPEI.

[19] Ivo Josipović je, vjerojatno stoga, predsjedničku kampanju vodio pod geslom pravednosti, a ne pravde.

[20] Valja postaviti pitanja o tome, čemu služi NATO te komu i čemu služe pripadnici Hrvatske vojske u Afganistanu.

[21] Dopuštanje izvoza dodane vrijednosti iz Hrvatske i jednak stupanj porezovanja dobitka proizvodnih poduzeća i dobitka banaka primjeri su trajne političke korupcije u Hrvata.

[22] Oni su vrlo često postajali „stečajnim upraviteljima“ svojih tvrtki.

[23] Predviđa se da će godišnji gospodarski rast Afrike u 2012. godine biti 6%.

[24] Na mnogim hibridnim tehničkim fakultetima studenti se opredjeljuju za informatiku ili oblikovanje (proizvoda.) Golem broj ljudi u Hrvatskoj studira upravljanje ili „marketing“, a da usto nema nikakvu praktičnu struku. Jedan ekonomski fakultet u Hrvatskoj školuje turističke vodiče.

[25] Dobriša Cesarić, Pjesma gorka: Šta je to hladno, i gorko, i sivo/Šta niče u duši ko korov njen?/Je li to suton? Zbilja već suton?/Il samo prolazna sjen?//Što sada? Brbljati vesele riječi,/Skrivati rane za humor;/Ko da se išta sakrivanjem liječi:/Tuga je tuga, a umor je umor.// … Na domaćoj gozbi su čudna veselja,/I pjano se bunca i buči./Sudbina, što drugima nalijeva vina,/Tebi će naliti žuči.// …

[26] Preporučujem čitatelju, da dok čita ovaj spis gleda na Isusa kao na jedincato mudra mladog čovjeka, čiji je vidokrug daleko premašivao i njegovo vrijeme i njegov prostor.

[27] Daleko veće zanimanje javnosti za tekuće procese u HDZ-u (veljača 2012.), nego za prve neusklađene poteze nove vlasti, pokazuje da narod ne očekuje nikakvo dobro od novih vlasti.

[28] Nakupljena saborska sjedala HNS-a čeda su umjetne oplodnje u peradarniku nove koalicije.

[29] Čini se da nova koalicija ne vlada živom Hrvatskom, nego svojim umišljenim virtualnim svijetom.

[30] Pravaši nisu mogli sačuvati stranačko jedinstvo ni za živoga Starčevića pa kako bi to mogli sad.

[31] Neosporno je da je kardinal Kuharić bio prvo ime postupka osamostaljenja Hrvatske 1990. godine.

Continue Reading

07 siječanj 2012 ~ 2 Comments

Referendum

Hrvatske političke stranke koje su već iznevjerile narodno povjerenje i izdale svoj narod, sad žele Hrvatsku prodati liberalima, koji vode Europsku Uniju i koji već uništavaju njezine narode. Stranke su nas u presudnom, povijesnom, sudbinskom trenutku poredale pred zid Europske Unije, kako bi nas u žurbi pokosile Referendumom i to u vrijeme kad se u našoj napaćenoj zemlji obavlja smjena nositelja vlasti.

Nebrojeni među nama vide da nas jadne hrvatske političke stranke pokušavaju privesti u tamnicu Europske Unije „kao guske u maglu“, kako je pri žurnom privođenju Hrvata u monarhističku Jugoslaviju 1918. godine rekao Stjepan Radić. Ostali među nama su u tjeskobnoj dvojbi o tome, je li dobro pristupiti Uniji ili je to zlo. Onima među nama koji su u dvojbi kažem, da je pristup Hrvatske Europskoj Uniji veliko zlo. Eto zašto.

  1. HRVATI I HRVATSKA SU U VELIKOJ NEVOLJI
Hrvatska je već zapala u velike nevolje zbog ugađanja volji Europske komisije tijekom takozvanih prijepristupnih pregovora. Pregovori su bili diktat, kojime su hrvatskim vlastima nametnuti unutarnja i vanjska politika, vođenje gospodarstva, pravosudna praksa i sigurnosna politika, a narodu nametan tuđi liberalistički sustav uvjerenja, kojime se zatire hrvatsko narodno životno zajedništvo. Posljedice tog postupka su:
  • uvođenje nakaznog političkog sustava, koji sprječava da se vodi nacionalna politika;
  • povlačenje države iz gospodarstva putem liberalizacije vanjske trgovine, privatizacije državnih poduzeća i prirodnih izvora te putem odustajanja države od uređenja domaćih tržišta robe, usluga, rada i novca;
  • potpuna deindustrijalizacija Hrvatske, čime je spriječen rast gospodarstva, stvorena vojska nezaposlenih ljudi, opao izvoz dobara i usluga te osiromašen golem dio hrvatskog pučanstva;
  • odustajanje države od zaštite ljudi i naroda, rada i vrijednosti rada, nacionalnog prostora i prirodnog blaga te okoliša i klime;
  • pravna nesigurnost građana te izloženost političara i branitelja Domovinskog rata sudskom progonu tuđih pravosudnih tijela;
  • uništenje obrazovnog sustava i unakaženje nacionalne kulture;
  • srozavanje razine fizičke sigurnosti građana, obitelji i cijelog naroda;
  • razaranje uvriježenog hrvatskog sustava uvjerenja, koje uništava hrvatsko obiteljsko, zavičajno i narodno životno zajedništvo, bez kojega nema opstanka naroda i njegova ostanka na njegovoj zemlji.

 

2. HRVATI I HRVATSKA TREBAJU IZVESTI GOLEM PREOKRET

Hrvati i Hrvatska trebaju smjesta pružiti otpor propadanju i za svoj spas skupno se pokrenuti, kako bi svoj opstanak i svoju budućnost zajamčili:
  • preuzimanjem svoje države u svoje ruke;
  • izgradnjom vlastitog politički sustava, koji će omogućiti državi da promiče dobrobit naroda,
  • vođenjem vlastite unutarnje i vanjske politike;
  • ponovnom industrijalizacijom zemlje;
  • vlastitim iskorištavanjem i iskorištenjem hrvatskog prirodnog blaga;
  • zaštitom ljudi, naroda i države od navale svjetskog tržišta i kapitala;
  • obnovom i osuvremenjenjem obrazovnog sustava, kojime bi se u zemlju vratili i stručno i integralno znanje;
  • obnovom i promicanjem ljudskog i narodnog životnog zajedništva te obnovom i obranom uvriježenog sustava uvjerenja, uz koji su Hrvati stoljećima opstali i ostali na svojoj zemlji.

3. UNIJA NAM NE ĆE DOPUSTITI DA SE SPAŠAVAMO I SPASIMO

Pristupom Hrvatske Uniji, Unija nastavlja svoje širenje. Širenje Unije na istok ne služi množenju i jačanju europskog zajedništva, koje bi omogućilo stvaranje većeg bogatstva europskih naroda. Ono služi samo širenju svjetskog tržišta na Europu te jačanju političkog i gospodarskog utjecaja kapitala, jer se Unija od zajednice svojih naroda pretvorila u povjerenicu svjetskog kapitala i glasnogovornicu liberalističke ideologije.

Prijepristupni pregovori RH s EU pokazali su ćud i nakane Unije, koja se urotila da provede svoj naum i u Hrvatskoj. Ta urota predviđa onesposobljivanje Hrvata i hrvatske države da provedu to, što je nama nasušno potrebno za oporavak i povećavanje bogatstva naroda. Unija je i junake Domovinskog rata privela sudištu u den Haagu. Ugovorom o pristupanju Unija Hrvatima i Hrvatskoj oduzima sredstva spasa:

  • uklanjanjem samostalnosti i suverenosti hrvatske države; iako ni Unija nema međunarodno priznanje kao država;
  • nametanjem neučinkovitog i jalovog političkog sustava, u kojem vlasti ne mogu pomoći narodu i zaštiti ga ni od propadanja,
  • preuzimanjem vođenja hrvatske unutarnje i vanjske politike;
  • pretvaranjem hrvatskog gospodarstva u tržište bez proizvodnje;
  • stavljanjem hrvatskog prirodnog blaga i nacionalnog prostora na izbor tuđem kapitalu i korporacijama
  • zabranom hrvatskoj državi da štiti ljude i narod od navale svjetskog tržišta i kapitala;
  • daljnjim uništenjem i bolonjizacijom obrazovnog sustava, koji zemlju lišava i stručnog i integralnog znanja;
  • razaranjem ljudskog i narodnog životnog zajedništva putem promicanja nadmetanja među ljudima i potiskivanja uvriježenog nacionalnog sustava uvjerenja, na koji su se Hrvati stoljećima oslanjali.

 

4. ŠTO JE SAD UNIJA I KAKVA JE ONA

Europska Unija nije ni blijeda slika Europske Ekonomske Zajednice, za koju su se Hrvati bili odredili kod osamostaljenja 1990. godine te koju su u postupku globalizacije uklonili liberali. EEZ je od 1960. godine bila sijelom zajedništva, suradnje i uzajamnosti naroda, koji su ranije suprotstavljenim zapadnim europskim narodima jamčili mir, sigurnost i blagostanje, usprkos tadašnjoj dubokoj podjeli Europe i prijetnji komunizma. EU je od 1993. godine karikatura EEZ-a. Unijom sad vladaju:
  • nesposobni političari kao povjerenici svjetskog kapitala;
  • zapuštenost i propadanje industrijske proizvodnje;
  • siromaštvo i teško dužničko ropstvo kućanstava, proizvodnog gospodarstva, država i navlastito poslovnih banaka;
  • rasap monetarnog sustava Unije, uspostavom kojega je bilo ozbiljno okrnjeno suvereno pravo naroda da vladaju i upravljaju svojim novcem;
  • nemoć naroda da bez općeg europskog političkog preokreta ponovo zagospodare svojom sudbinom;
  • prijetnja ponovnog razbuktavanja nacionalnog pitanja, koje je neizbježno u unitarnim političkim tvorevinama, koja ozbiljno ugrožava sigurnost i stabilnost Unije te cijelog kontinenta u sadašnjim nesređenim političkim, gospodarskim, sigurnosnim i društvenim prilikama u globaliziranom svijetu;
  • rasulo tradicijskog europskog sustava uvjerenja, koji je europskim narodima bio donio ugled u svijetu, opće blagostanje i snagu da se obnavljaju poslije unutarnjih sukoba i ostvarenja vanjskih prijetnji;
  • neprestano jačanje vlasti europske birokracije, koja služi svjetskom kapitalu i svjetskom tržištu te istovremeno propadanje država i naroda Unije.

Europa se – kao i Hrvatska i SAD – pokušava iz siromaštva izbaviti daljnjim zaduživanjem, a ne radom. Europa je naglo počela zaostajati za ostalim dijelovima svijeta, koji je donedavno predvodila. Globalizacija uništava Uniju, ali i cijelu Europu, kojom Unija pokušava gospodariti.

Umjesto da Hrvatska bude pod paskom Unije, Uniju treba povrgnuti prismotri ili monitoringu europskih naroda.

5. MORAMO SAČUVATI SLOBODU DA SE SPASIMO

Svojom neeuropskom i protiveuropskom politikom Europska Unija bi i Hrvatsku obvezala da trajno slijedi strategiju pretvaranje Europe u podružnicu svjetskog tržišta, strogo je sprječavala da izgradi primjeren nacionalni politički sustav i uporno onemogućivala da politiku vodi u interesu svojeg naroda.

Na to Europska Unija sve više prisiljava i svoje sadašnje članice, čiji narodi žestoko osporavaju pokoravanje svojih izabranih političkih prvaka neizabranom čelnicima europskih središnjih ustanova. Unija zatire načelo suverenosti svojih naroda, sprječava njihova međusobno zajedništvo i razbija njihovo unutarnje jedinstvo.

Takozvana kriza eura izazvana s nakanom još veće unitarizacije Unije i daljnjeg potkopavanja nacionalnih država pod izlikom spasa Unije od financijskog sloma. Europski narodi sve više uviđaju da bi rasap Unije bio bolji od njihove propasti kao naroda i da bi taj rasap mogao otvoriti put novom zajedništvu naroda Europe, koje Unija sad priječi. Narodi Unije čekaju da se oslobode Unije, kako bi postali slobodnima za uspostavu suradnje i zajedništva, bez kojeg im se ne će vratiti procvat, koji su imali u Europskoj Ekonomskoj Zajednici.

6. PRISTUP UNIJI BI HRVATSKU DO KRAJA UPROPASTIO

Hrvatski narod zna što bi trebao poduzeti da zaustavi svoje propadanje, da se počne oporavljati te da stvori političke, gospodarske, sigurnosne i ljudske uvjete da se može sam hraniti. Narod zna da se treba okrenuti k sebi i posvetiti sebi, kako bi razvio svoje mogućnosti, uporabio svoje znanje te iskoristio položaj svoje zemlje i svoje prirodno blago. Narod zna da bi trebao imati odgovorno i poduzetno političko vodstvo, koje bi izgradilo primjeren politički sustav i pokazalo predvodništvo u zajedništvo, za kojime narod čezne.

Međutim, ništa od toga za što narod zna da mu treba ne će biti moguće izvesti nakon mogućeg pristupa Uniji, kojemu se političke stranke nadaju, a kojega se narod straši. Unije se sad opravdano straše i narodi, koji su je utemeljili ili koji su joj naknadno pristupili.

Hrvati mogu samo u slobodi sačuvati mogućnost i sposobnost da se izbave iz nevolja i da ponovo pođu putem napretka i obnove narodnog zajedništva. Pristup Hrvatske Uniji nije jedini, sudbinski hrvatski izbor. Hrvatima je potrebna sloboda, kako bi odredili i proveli pravu strategijsku odluku u pogledu stvaranja partnerskih odnosa u širokom, globalnom svijetu. Pristup Europskoj Uniji – po tome što je ona sad i kakva jest – nije ni jedini ni najbolji izbor, jer će nam Unija odnemoći u našem izbavljanju iz nevolje. Rasapom Unije hrvatski bi strategijski izbor postao raznovrsnijim.

 

7. UNIJA VIŠE TREBA HRVATE, NEGO HRVATI UNIJU

Temeljenje Europske Ekonomske Zajednice bio je politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni projekt. Pretvaranje EEZ-a u EU je nedomišljena politička urota, kojom se poslije sloma komunizma nastojalo zauvijek suzbiti utjecaj Rusije na europske i zapadne poslove, iako je taj utjecaj legitiman i neizbježan. U europske poslove i u europsku politiku nastoje se uključiti i druge gospodarske, političke i strategijske sile.

Balkan je nakon dosadašnjeg širenja Unije postao strategijski najosjetljivijim dijelom Europe. Zapad putem Europske Unije nastoji sačuvati politički utjecaj na Balkanu i zadržati ga za se, a Hrvatska je uvijek, usprkos svoje malenkosti, imala presudnu ulogu u usmjeravanju Balkana. Stoga EU treba RH u svojim redovima.

Hrvatski pregovaratelji nisu uviđali i nisu u pregovorima s nametljivim europskim pregovarateljima rabili važnost i vrijednost hrvatskog položaja. Stoga je Hrvatska postigla najbjedniji mogući ugovor o pristupanju Uniji pa se Hrvati ne mogu i nikad ne će pomiriti sa svojim predviđenim položajem i sa svojom ulogom u Uniji. Ugovor koji je hrvatskim vlastima nametnut pokazuje i njihovu slabost, ali i slabost Unije, koja Hrvatskoj kani malo pružiti. Hrvati su mogli iznuditi Uniji najpovoljniji mogući ugovor, ali su pregovore vodili nesposobne hrvatski političari.

Ako Hrvati na Referendumu odluče ponovo stupiti u tuđu političku tvorevinu, razdoblje prismotre pruža im prigodu da pokažu neposluh Uniji  i nju prisile da se mijenja.

Unija nije za nas, a pokazala je da više nije ni za narode svojih sadašnjih članica. Referendum je dobra prigoda da Hrvati pokažu svoj nacionalni politički instinkt, kad su ih već njihovi političari izdali.

Continue Reading