Archive | Ljudske vrijednosti

04 svibanj 2017 ~ 0 Comments

Vrijeme Crkve

Grabljenje hrvatskog gospodarstva putem političke privatizacije najizdašnijih hrvatskih društvenih banaka i industrijskih poduzeća bio je pravi, životni napadaj na hrvatski narod. Grabež se ne odnosi samo na Agrokor, kojemu su u bescjenje dodana brojna značajna društvena poduzeća hrvatske prehrambene industrije. Napadaj je doveo do pokoravanja naroda i Hrvatske, u koju je dovedena vlast koja se odmetnula od naroda. Hrvatsko gospodarsko bogatstvo je iz ruku naroda i njegove obnovljene države preneseno u privatno ili skriveno vlasništvo, a pravi vlasnici novog bogatstva sad iz sjene vladaju Hrvatskom.
Novi bogataši su u međuvremenu svoj kapital iz industrijskoga pretvorili u slobodan, tekući kapital. Vidljive „državne“ vlasti služe zaštiti probitaka novih nositelja nekadašnjeg hrvatskog društvenog kapitala te prikrivanju obavljene grabeži i identiteta ili istovetnosti pravih nositelja vlasti u Hrvatskoj. Ipak, posrtanje države Agrokor – u kojoj je Hrvatska bila banovinom, republikom ili krajinom – otvorilo je nesagledljivu provaliju između hrvatskog naroda i dosadašnje skrivene, ali prave hrvatske vlasti. Tu provaliju javna vlast više ne može prekrivati i prikrivati, iako je tomu trebala poslužiti smjena trojice ministara dosadašnje koalicijske vlade.
Munjevit privatizacijski napadaj na Hrvatsku i na njezino gospodarstvo podsjeća na povijesna nagla turska osvajanja Balkana i na prodorne napadaje Trećeg Reicha na cijelu Europu. Posebnost minulog privatizacijskog napadaja na Hrvatsku je u tomu, što je taj napadaj izveden iznutra, iz netom obnovljene hrvatske države. Jedna skupina Hrvata s operativnim iskustvom iz nestale jugoslavenske države sad u svrhu čuvanja i daljnjeg povećavanja ugrabljenog kapitala upravlja hrvatskom politikom ili vođenjem hrvatskih javnih poslova. Prave poslove koje država treba obavljati za svoj narod sad nitko ne obavlja. Skriveni hrvatski ljudi posredno vode hrvatske javne poslove. Hrvatska država ne služi dobrobitima hrvatskog naroda, nego probitcima skrivenih ljudi.
Nakazan položaj i pogubna uloga obnovljene hrvatske države razlog je iznimno teškog političkog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog stanja u Hrvatskoj. Malo je naroda slabije od hrvatskoga prošlo u prelasku iz socijalizma u kapitalizam. To se treba pripisati ponajviše nacionalnoj veleizdaji, koju su prema narodu napravile hrvatske političke vlasti. Kako bi drukčije bilo moguće postići to, da hrvatski narod i ljudi, hrvatsko gospodarstvo i poduzetništvo, zdravlje i znanje hrvatskih ljudi iz dna u dan već dva desetljeća propadaju. To je razlog što Hrvati prazne svoj zavičaj i svoj povijesni životni prostor.
Hrvatski narod sahne i kopni, a njegovo stanje već je takvo, da se u njemu ne može imati život za ljude. U Hrvatskoj sad izgleda, da je Isus utaman govorio „da je došao da svi imaju život i da ga imaju u obilju“. Žrtve i junaci Domovinskog rata nisu bili očekivali, da će se poslije dobivenog rata beznađe zavući u živote naše mladosti. U Hrvatskoj ljudi žive podljudski život. Hrvatski narod je ponovo zgromljen, kao što je bio zgromljen u Drugomu svjetskom ratu i u poraću tog rata.
Povijesni narodi su otporni organizmi. To je hrvatski narod mnogoput pokazao. Hrvatski narod se može oporaviti, ali samo ako bude doznao prave uzroke stanja u koje su dovedeni i narod kao cjelina i nebrojeni naši ljudi. Istina će ojačati i osposobiti Hrvate da sami skupno počnu dograđivati svoj životni prostor, u kojemu će moći živjeti u radu i spokojno. Istina će pokolebati sadašnje gospodare Hrvatske. Istina će također osloboditi hrvatsku državu skrbništva nositelja ugrabljenog narodnog bogatstva.
Hrvatska sad živi u laži, a njezine vlasti na laži. U Hrvatskoj treba rasvijetliti stanje naroda i države te držanje nositelja javne i skrivene vlasti, bez obzira jesu li se oni unovačili u vlast u komunističkom ili kapitalističkom režimu vladanja Hrvatskom. Hrvatsku treba politički rasvijetliti, luminirati ili „lustrirati“. Treba stvarno stanje iznijeti na svijetlo ili na vidjelo. Na vidjelo treba iznijeti stanje Hrvatske, a držanje lakomislenih uzročnika sadašnjeg hrvatskog propadanja treba izvrgnuti uvidu puka. Zlo u narode i u vrstu Homo sapiens unose maloumni, umišljeni i lakomisleni ljudi. Zato ih treba samo rasvijetliti, a ne i kažnjavati. Hrvatskoj treba istina, a ne pravda.
Hrvatske javne vlasti sad poduzimaju sve da se zataškaju sadašnje slabo stanje i uzročnici nastalog stanja. Sadašnja politička i vladina kriza u Hrvatskoj, koju je na tuđu zapovijed izazvao sam premijer pokušaj je zataškavanja stanja naroda te skrivanja političke istine i političkih štetočina. (To je vjerojatno jedini slučaj u povijesti parlamentarizma, da premijer pravi krizu vlade, jer premijeri raspisuju nove izbore, a ne izazivaju krize.) U isto vrijeme mnogi nevješti političari zagovaraju održavanje novih izbora.
Koju bi političku korist donijeli novi parlamentarni izbori, ako birači prije izbora ne doznaju istinu o Hrvatskoj? Osim toga, neumjesno je pristupiti izborima prije promjene izbornog sustava, jer će izbori vratiti vlast istim neodgovornim strankama, koje nadzire domaći i tuđi kapital. Novi izborni sustav treba ukloniti kartel političkih stranaka i omogućiti da izvršne i predstavničke položaje u vlasti dobiju sposobni i odgovorni ljudi, kojima je više stalo do skupne dobrobiti, nego do osobnih probitaka.
Sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno određuju (1) slaba zaštita naroda, (2) potpuna politička zbrka, i (3) velike mogućnosti Crkve. Narod je ostao bez ikakve zaštite. Ne štite ga ni vlastita država ni kapital i rad, a ponajmanje liberalizam kao sustav uvjerenja. Politička je zbrka dobila mjere bezvlađa, kakvo je bilo nastalo u Sredozemlju i u Europi poslije sloma Zapadnog Rima 476. godine. Tad je Crkva, koja je ispod rimske legionarske infrastrukture imala svoju infrastrukturu mjesnih crkava ili skupštine, preuzela vođenje europske politike, iako nije bila državom. Crkva takvu ulogu može imati i u suvremenoj Hrvatskoj. Ona mora postati političkom strujom.
Crkva mora početi štititi hrvatski narod, koji je nezaštićen i u obnovljenoj vlastitoj državi. Narod nema tko drugi štititi i Crkva narodu treba pomoći da se osposobi za samozaštitu. Crkva je znala štititi narod dok je istovremeno živio u više tuđih država. Sad ga treba zdušno štititi, jer narod može i propasti. Narod od Crkve očekuje ne samo riječi utjehe, nego i riječi nade. Očekuje da mu Crkva pomogne da dođe do istine. Nadbiskup Franjo Kuharić smatrao je da je istina najjače sredstvo Crkve. Isus je rekao, da je on Istina.
U sadašnjem, presudnom vremenu hrvatske povijesti narodu prijeti nastavak propadanja pod vlasti nepošteno nakupljenog kapitala, ali mu se otvara i mogućnost da se oporavi te da sam počne odlučivati o svojoj budućnosti. Crkva može i mora odnijeti prevagu nad protivnarodnim silama, koje svoje prohtjeve pretpostavljaju potrebama naroda. Ona može i mora pomoći narodu. To će najbolje učiniti time, što će prisiliti vlasti da „iznesu djelo na vidjelo“ i što će ih navesti da bitno promijene izborni sustav. Sad političke stranke nigdje u svijetu ne dopuštaju narodima da obavljaju ljudski posao, a same taj posao ne žele obavljati.
Crkva ili biskupi kao konferencija ne smiju zazirati od političkog posla ili poslanja. To bi bio nadstranački posao. Za Crkvu nije da svjetonazorski bude uz stranke, koje svojim „svjetonazorom“ zavode birače. Za Crkvu je da bude uz narod politički. Crkvi je prirodno mjesto u politici. Ona drukčije ne može štititi ljude. Crkva treba spašavati ljude, kako bi spašeni ljudi mogli spašavati svoje duše. Kršćanstvo je bilo potkopalo Rimsko carstvo, a Crkva je stupila u savez s barbarskim narodima, kako bi uklonila srozano i već nakazno Carstvo.
Nadbiskup Alojzije Stepinac bio je „do grla“ uključen u politiku prije Drugoga svjetskog rata, posebice za vrijeme rata, a i poslije rata. Bio je izvrstan, veliki europski i svjetski političar, ali se njegova politika sastojala od zaštite naroda i od brige za dobrobit ljudi, Hrvata i nehrvata, katolika i inovjeraca. Alojzije Stepinac se za narod borio protiv kraljevske vlasti, protiv liberalne i anacionalne politike Vladka Mačeka, protiv Trećeg Reicha i protiv komunističkog sustava u Hrvatskoj. Međutim, on je surađivao s HSS-om i Banovinom, kraljevskim namjesnikom Pavlom, određenim prvacima Ustaškog pokreta, Partizanskim pokretom, kraljevskom vladom u Londonu i s određenim političkim snagama u Trećem Reichu. Surađivao je, jer su mnoge političke snage tražile njegovu suradnju. (Kako bi pribavio hranu za srpsku djecu u skrbi Karitasa, koja su 1944. godine počela gladovati zbog nestašice hrane u Zagrebu, Stepinac je pregovarao s partizanima u Bjelovaru i od njih dobio nekoliko kamiona hrane. Sad treba od iseljavanja, nezaposlenosti i gladi spašavati cijeli narod.)
Isus iz Nazareta je za sebe govorio da je on pastir. Govorio je da su „svi koji su došli prije njega kradljivci i ubojice“, a da je on dobar pastir, koji čuva ovčinjak, iz kojega najamnik pobjegne kad dođe opasnost. Crkva je od Isusa preuzela zaštitu ljudi i naroda od vlasti i politike. Hrvatski narod sad čuvaju najamničke vlasti. Crkva ne smije dužnost i ovlast zaštite, koje je preuzela od Isusa i dalje držati u „autsorsingu“ kod sadašnjih hrvatskih vlasti, koje su najamnice kapitala, koji je i stvorio sadašnju zbrku u hrvatskoj politici. Živa Crkva je za politiku pozvanija od mrtvog kapitala. Biskupi se ne trebaju bojati prigovora, ako se bave politikom kakvu narod uistinu treba i koju zdvojan narod željno očekuje. U sadašnjem presudnom vremenu hrvatske povijesti Crkva ne smije na cjedilu ostaviti vjerni narod, koji je uistinu u sudbinskoj, egzistencijalnoj nevolji. Sapetom narodu koji je obvijen mrakom laži može pomoći samo Crkva. Koji važniji posao Crkva sad može imati? Kapital odvraća Crkvu od bavljenja narodnom politikom, kako bi on sam mogao gospodariti narodima. Crkva svoje nadahnuće ima od Isusa iz Nazareta, ali svoju snagu crpi iz naroda.
Crkva može i mora politički pomoći narodu, ali će narod morati sam do kraja obaviti svoj politički posao. Narod je za to sposoban. Tko od okupljenog naroda ima veću političku i životnu silu? Narod još nije okupljen u silu, koju mu može dati politička zamisao primjerena sadašnjem stanju i potrebama naroda. Crkva može pomoći da se čuje hrvatska istina, ali ta istina mora doći iz ustiju odgovornih političara, kojima su skupne narodne dobrobiti preče od osobnih probitaka. U sadašnjem teškom političkom prijelomu već se zapaža razlučivanje političara po prijekosti probitaka ili interesa.
Za Hrvatsku i za hrvatski narod ili životnu zajednicu na hrvatskom povijesnom prostoru ne bi bilo dobro da narod izgubi strpljenje. Kako se to ne bi dogodilo potrebno je dvoje: (1) Crkva treba iskoračiti iz „političke pustinje“ i narodu pružiti istinu i riječi nade; i (2) novi hrvatski političari trebaju okupiti narod oko nove političke ideje za spas naroda, u koju će biti utkana istina o privatizacijskoj grabeži u Hrvatskoj. Hrvatska politika i naša Crkva imaju u političkoj sprezi, koju su 1990. godine stvorili Franjo Tuđman i Franjo Kuharić, dobar uzorak nepobjedljive političke sprege naroda i Crkve.

Continue Reading

29 travanj 2017 ~ 0 Comments

Sumrak političkih stranaka

Prva politička stranka u svijetu bila je Federalistička stranka u SAD, koja je utemeljena 1789. godine, a bila je raspuštena 1824. godine. Stanku su utemeljili američki bankari i industrijalci, kako bi pružili potporu centralističkoj poreznoj politici ministra financija Alexanderu Hamiltonu. Stranka je bila na vlasti do 1801. godine. Američka Demokratska stranka fo-malno je utemeljena 1828. godine, sa svrhom da se bori protiv financijske centralizacije SAD. Britanska Konzervativna stranka utemeljena je 1834. godine, a zagovarala je konzervatizam, gospodarski liberalizam i britanski unionizam. Po smislu utemeljenja prvih velikih zapadnih stranaka može se općenito zaključiti, da su političke stranke zagovarale političke i društvene interese posebnih društvenih skupina ili staleža, koje su stranke ostvarivale obnašanjem javne vlasti.
Već duže od dva stoljeća izravno vođenje politike pripada strankama i samo strankama. Prva zadaća svake političke stranke je izravno osvajanje vlasti ili bar sudjelovanje u vladavinskoj koaliciji. U „demokratskim“ državama uspostavljeno je višestranačje. To znači da građani s pravom glasa biraju stranku, za koju smatraju da će najviše dobra donijeti društvu, narodu ili životnoj zajednici. Uspostavljen je stranački kartel pa dani glas svakog građanina mora pripasti nekoj stranci. Glasački listić je „nevažeći“, ako glas nije dan nekoj stranci.
Stranke se nadmeću za osvajanje vlasti u državama ili političkim zajednicama, kako bi vodile državne poslove. Posao države je politika ili obavljanje javnog posla za životnu zajednicu. Danas, u zreloj liberalnoj, kapitalističkoj demokraciji stvarna vlast ne pripada narodima, jer su političke sile u svakoj životnoj zajednici bili preslabe u odnosu na jake sile kapitala. Kapital se i dalje nakuplja preko svake mjere ponajviše putem proizvodnog djelovanja automatskih strojeva, računalnih programa i robota, a sve manje radom ljudi. Svrha nakupljanja slobodnog kapitala je osvajanje i držanje političke vlasti. Kapital sad gospodari politikom, pri čemu političke stranke služe kapitalu, a ne građanima, radnicima, potrošačima ili narodima.
Iako su prije političke stranke nastojale stvoriti privid brige za ljude, narode ili za javno dobro, danas one otvoreno zagovaraju samo kapitalu poželjan gospodarski rast, slobodu svjetskog tržišta svega te nadmetanje među ljudima i narodima za najmanji mogući dio društvenog proizvoda, koji nositelji kapitala ostavljaju ljudima za obnovu njihove radne energije te za stjecanje dodatnog znanja i novih vještina. Postalo je očitim, da stranke više ne služe ljudima i narodima, nego samo kapitalu. Narodi se prepoznali nakaznu i štetnu ulogu političkih stranaka: one ne obavljaju posao za životne zajednice, a drugima ne dopuštaju da se prihvate tog posla. Političke stranke su iznevjerile narode i izdale glasače. One su demokraciju ili narodovlašće prodale kapitalu. Većina građana ili birača te svi povijesni narodi preziru političke stranke. Oni su potpuno izgubili povjerenje u višestranačje i očekuju da se uspostavi nov način i izaberu nova sredstva za vođenje politike ili za obavljanje javnog posla, koji već dugo nitko ne obavlja. Nakupljeni neobavljen ljudski posao je golem. Stanje čovjeka je takvo, da je sad krajnji čas da se ljudski posao počne obavljati.
Otvaranje pitanja smisla ili svrhe vođenja politike nije novost. To se pitanje bilo nametnulo već u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, nakon što je Industrijska revolucija stvorila golem slobodni kapital, koji je ograničio ovlasti država i koji je države sveo na dvorkinje kapitala. Odgovor na nastalo stanje bio je dvojak. Jedan odgovor nastojali su pružiti Karl Marx i komunisti, koji su bili zamislili da će svjetska radnička, proleterska klasa u pravoj svjetskoj revoluciji slomiti klasu kapitalista te privatni ili skriveni kapital pretvoriti u javni ili društveni.
Drugi odgovor došao je od gospodarskog nacionalizma, kojim su neki stari narodi sebi na dobrobit izgradili snažne države, koje su postale pravim politički, gospodarskim i vojnim velesilama. To se prvobitno odnosi na Japan i Njemačku, koji su počeli ugrožavati interese kapitala u razglašenim liberalnim kapitalističkim zemljama, koje su za svoje pro-bitke prve iskoristile ne samo Industrijsku revoluciju, nego i imperijalizam, kolonijalizam i rasizam. Prvi svjetski rat bio je sredstvo kapitala, kojim je zadržan samo jedan uzorak ka-pitalističke države. Poslije Prvoga svjetskog rata iz SAD počeo je izvoz liberalnog, a ne socijalnog kapitalizma i izvoz liberalne demokracije.
U međuratnom razdoblju odgovor naroda – posebice pod pritiskom Velike depresije, ko-ju je izazvala financijska kriza 1929. godine – došao je u obliku nacionalnih nacionalističkih i socijalističkih revolucija. Gotovo cijela sjeverna polukugla Zemlje dobila je do 1940. go-dine nacionalne autoritarne, jednostranačke političke sustave: Rusija, Mađarska, Kina, Ja-pan, Italija, Turska, Njemačka, Španjolska, Francuska. Americi su u Velikoj depresiji prijetile i lijeva, komunistička, i desna, nacionalistička revolucija, jer su se gospodarstva zemalja s nacionalističkim sustavima bila oporavila od Depresije, a SAD nisu. Ameriku je od revo-lucije spasio Drugi svjetski rat. Velika politička i društvena kriza potresala je i Britaniju.
U današnjem svijetu, u kojemu je kapital globalizirao i svoje poslovanje i vrstu Homo sapiens, uspostavljena je vlast slobodnog svjetskog kapitala, pod kojom slobodno svjetsko tržište gospodari nacionalnim gospodarstvima, a ona ljudima i narodima ili životnim zajedni-cama. Političke stranke osim u nekoliko zemalja, koji imaju de iure ili de facto jednostranačke sustave kao što su Rusija, Iran, Kina i Izrael, pretvorene su u zaštitarke nacionalnih pod-ružnica svjetskog slobodnog tržišta. Međutim, budući da kapital ne može voditi politiku, jer se politika mora voditi političkim, a ne gospodarskim, vojnim ili medijskim sredstvima, kapital je prouzročio kaos u globaliziranom svijetu, od kojega su pošteđene samo navedene i još neke druge zemlje starih povijesnih naroda kao što su Indija, Japan ili Vijetnam. Politički kaos ili političko bezvlađe vlada i u SAD i u Britaniji, a da se ne spominje Eu-ropsku uniju kao političku tvorevinu bez suverenosti. Kaos u državama rezultat je slabosti država te njihove spriječenosti da stvaraju i vode politiku.
Za razliku od stanja u drugoj polovici devetnaestog stoljeće, u kojoj su postojali snažna radnička klasa te jaki povijesni europski i azijski narodi, danas je radnička klasa „deklasira-na“, a povijesne narode su potkopali seobe naroda, multikulturnost i građansko udrugar-stvo, koje su zagovarali matični mediji, koji su svi odreda pod nadzorom kapitala. Radnici i radnički sindikati, koji okupljaju mali postotak zaposlenih radnike i uopće ne zastupaju nezaposlene radnike, imaju vrlo slabu pregovaračku silu, kojom ne mogu bi prisiliti poslo-davatelje da im pruže dugoročne radne ugovore, pravedne plaće i primjerene uvjete rada te osiguranje za slučaj nezaposlenosti, bolesti i invalidnosti ili jamče primjerenu mirovinu. Radnici su pretvoreni u zadužene potrošače, a narodi trebaju na sebe početi gledati kao na ugrožene životne zajednice na povijesnim životnim prostorima.
Zbog jedincatog, dosad neviđenog slabog stanja čovjeka te zbog neobične krhkosti i nemoći država, ne mogu uspjeti nastojanja životnih zajednica da se za svoje potrebe dokopaju vođe-nja državne politike načinima i sredstvima, koji su iskušavani u drugoj polovici devetnaes-tog i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Utemeljenje novih stranaka kao političkih usta-nova ili organizacija neće pomoći, jer će one po nuždi biti svrstane na krajeve političkog spektra, iako bi takve nove stranke trebale zastupati probitke svih građana. Sadašnje stran-ke treba okupljanjem birača ukloniti s političke pozornice. Pokreti ili organizmi za vraćanje država i državne politike u ruke životnih zajednica trebaju biti slobodna okupljališta svih pripadnika zajednice kao zajednice. Riječ je o „jednoznačnom“ okupljanju za cijelu životnu zajednicu, kojim će se obaviti prevrat u gospodarenju politikom životnog prostora. U konačnici državu treba oteti kapitalu i otržištenim zaštitarskim strankama. Riječ je o okupljanju za ljude, za vrstu, za čovjeka.
Bez obzira na sadašnju slabost nacionalnih država, životne zajednice postaju stvarnim političkim i društvenim silama. Iako zajednice okupljaju slabe ljudske sile, rezultanta političke sile životnih zajednica bit će jača od sila prezrelog kapitalizma, u kojemu je kapital izgubio sposobnost i da upravlja sam sobom. Ljudi trebaju postati svjesni siline svoje političke rezultante. Svjetski kaos rezultat je slabosti, a ne plod jakosti kapitala. Globalizacija je ozbiljno ugrozila kapitalizam.
Za uspjeh djelovanja političke sile životnih zajednica potrebno je proizvesti ili domisliti primjerenu političku zamisao ili ideju. Ta ideja ne može i ne smije biti ideologijom, kakvu su trebale povijesne političke sile u povijesnim narodima, koje su služile mobilizaciji puka za ostvarenje društvenih svrha, a ne za ostvarenje ljudskih svrha i za zadovoljenje životnih potreba ljudi. Zamisao za potpuno, opće, ljudsko, alternativno okupljanje na životnim prostorima sračunata je na uspostavu prave demokracije ili narodovlašća, u kojoj će životne zajednice same voditi svoje javne poslove prema svojim životnim potrebama. Bez stvarnog širenja nove političke zamisli nema uspjeha okupljanja ili „revolucije bez predvodnika“.
Okupljanje treba povezivati potrošače i povezati glasače. Svi ljudi trpe kao potrošači, a biraju ili odlučuju kao glasači. U državama postoje različiti izborni sustavi, po kojima stranke svoje svezane pripadnike kandidiraju za izvršna ili predstavnička tijela raznih razina. Stoga u svakoj državi ili političkoj zajednici treba pomno odrediti pristup izborima. Temeljno načelo u novom kandidiranju treba biti to, da su kandidatima skupne dobrobiti preče od osobnih probitaka. Kandidate treba postavljati za svako predstavničko i izvršno mjesto, koje se popunjava većinskim sustavom glasanja. Izbore za mjesta koja se popunjavaju proporcionalnim sustavom glasovanja treba početno bojkotirati, kako bi se političke stranke prisililo na kapitulaciju i na uvođenje izbornog sustava za sve dužnosti većinskim načinom.
Stanje čovjeka je tako slabo. da životne zajednice i njihovi pripadnici ne smiju imati izbor. Postoji samo jedno, jedino dobro, najbolje rješenje, za kojim tragaju životne zajednice. Višestranačje sprječava nalaženje takvog rješenja. Okupljanje u životnim prostorima treba dovesti do političkog jednostranačja i do političkog „jednoumlja“, koje liberalne stranke – sad su sve hrvatske i zapadne stranke liberalne – osuđuju. Neka se posrnule stranke stope u jednu stranku – stranku životne zajednice, stranku naroda. Ozloglašeno „jednoumlje“ dobro služi Izrael, Iran, Rusiju i Kinu, u kojima ne vlada politički kaos. Kapitalu, kapitalizmu i liberalizmu ne odgovara okupljane u životnim zajednicama povijesnih životnih prostora. Okupljanje će obnoviti narode, kao nositelje ljudske solidarnosti i uzajamnosti. Životne zajednice se moraju braniti, kako bi se mogle razvijati i kako bi ljudi mogli zadovoljavati životne potrebe.
Podrobnosti pristupa izborima odredit će ljudi koji će početi okupljanje. Stanje narodâ nameće potrebu da se (1) razvije alternativna politička sila; (2) nađe alternativa političkom stranačju i (3) izumi alternativni način uporabe medija. Borba za oslobođenje životnih zajednica neće biti ni laka ni neopasna, jer su kapitalizam i kapital rabili i zlorabili političke stranke 228 godina. Ipak, životne zajednice više ne smiju čekati milostinju kapitala i sućut uspostavljenih političkih stranaka.

Continue Reading

21 svibanj 2015 ~ 2 Comments

ŠTO SAD, HRVATSKA? Poslije 25 godina!

ŠTO SAD?
1. Prestanak Hladnog rata i prestanak komunizma u Europi
2. Rasap Jugoslavije i obnova hrvatske države
3. Globalizacija i zamah financijskog kapitalizma
4. Preobrazba EEZ, proširenje EU i privatizacija hrvatskoga društvenog kapitala
5. Neokonzervativna revolucija u SAD, Velika recesija i stvaranje nereda u svijetu
6. Hrvatska pod hegemonijom Europske unije
7. Gušenje svjetskog nereda i uspostava globalne mreže životnih prostora
8. Izgubljena hrvatska politika i izgradnja životnog prostora RH
9. Političko buđenje za domovinsku mobilizaciju
10. Hrvatska politička misao za Hrvatsku, Europu i svijet

Demokratske izbore 1990. godine, koje je upriličio Savez komunista Hrvatske dobio je hrvatski narod, koji je htio Hrvatsku uzeti u svoje ruke. Poslije izborne pobjede hrvatskog naroda politički svijet je shvatio, da nije riječ prvobitno o uvođenju demokracije u Hrvatsku, nego o nastanku nove države. Narod je htio imati suverenu državu sa slobodno postavljenim političkim sustavom i s vlastitom vojskom.
Za svjetsku političku javnost – od Koreje i Kine preko Sovjetskog saveza do SAD – hrvatska država koja je nastajala bila je nepoznanica. Tuđi državnici su se počeli bojati hrvatske države i svoju bojazan su otvoreno iznosili hrvatskim državnicima. Međutim, političko vodstvo Hrvatske postupalo je kao vlast suverene države, što je uključilo i tajnu, ali zakonitu nabavku oružja iz inozemstva već u rujnu i listopadu 1990. godine, jer je narod na izborima pokazao da želi imati svoju državu. Hrvatsko političko vodstvo bilo je sastavljeno od političara, koji su se u zemlji i inozemstvu bili prekalili u području politike i to djelovanjem protiv politike prijašnje jugoslavenske jednostranačke vlasti i u područjima gospodarstva, obrane i kulture. Uz hrvatsku političku vlast stajala je i Crkva sa svojim po-vijesnim i suvremenim političkim iskustvom.
Hrvatska država bila je otvoreno napadnuta od jugoslavenske vojske izvana i iznutra, jer su jedinice JNA bile zakonito smještene u Hrvatskoj, a tom napadu pridružio se velik dio domaćeg ruralnog i pokrajinskog srpskog življa. Međutim, Republika Hrvatska se obranila od tad „treće najjače vojske u Europi“ i dobila rat protiv nje u Hrvatskoj. Hrvatska vojska bila je mnogoljudna; svi branitelji imali su otprije vojnu naobrazbu; postojao je sposoban i školovan časnički zbor; građani i poduzeća imala su financijske pričuve; , u vojsci je postojalo stručno i tehničko znanje; država je imala kapital i korisnu monetarnu politiku. Za cijeloga vrućeg rata, ali i za održavanja dugačke crte razdvajanja od srpskih pobunjeničkih snaga u nekoliko područja, hrvatsko gospodarstvo bilo je u punom zamahu. Radio je bankovni sustav; odvijala se industrijska proizvodnja za domaće građanske potrebe, izvoz i za hrvatsku vojsku; radile su rafinerije nafte i proizvodnja gnojiva; proiz-vodili su se lijekovi i vakcine; gradili su se i isporučivali brodovi; a najobilnija žetva pšenice u hrvatskoj povijesti 1990. godine zajamčila je opskrbu nasušnom hranom građanstva, vojske te naših prognanika i bosansko-hercegovačkih i izbjeglica. Inozemni dug hrvatske države bio je zanemarljiv u odnosu na godišnji domaći proizvod.
Hrvatska država znatno je pridonijela zaštiti i obrani BiH, stvaranjem i naoružavanjem Hrvatskog vijeća obrane, ali i opskrbom Armije Bosne i Hercegovine te djelovanjem protiv srpskih i srbijanskih vojnih snaga izravno iz Hrvatske i prije izvođenja redarstveno-vojnih akcija Bljesak i Oluja. Djelovanje hrvatskih vojnih snaga u BiH bilo je opravdano ugrozom cjelovitosti i opstanka Hrvatske i BiH, koje su dvije države na istoj zemlji. Nije se smjelo dopustiti da krajinska vojska i srpska vojska u BiH uz potporu srbijanske vojske nadziru ključno, strategijsko područje ukupnog prostora RH i BiH. Razlika u obrani i sudbini Sre-brenice i Bihaća, dviju „zaštićenih zona“ UN u Bosni i Hercegovini, pokazala je ne samo to, da je Hrvatska pružila pomoć narodu BiH, nego i snagu hrvatske države. Narod se aktivno uključio u obranu Hrvatske, ali je hrvatska država vodila i organizirala sve narodne poslove: politiku i geopolitiku, gospodarstvo, zaštitu i kulturu. Posebno vidnu, važnu, korisnu i spasonosnu ulogu u tomu teškom razdoblju hrvatske povijesti imala je državna Hrvatska radiotelevizija.
Ubrzo nakon prestanka rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine počelo je slamanje i kroćenje hrvatske države što je neizbježno vodilo slabljenju naroda. Slabljenje hrvatske države domišljeno je u Europi i počelo se provoditi takozvanom „političkom izolacijom“ Hrvatske i proglašenjem hrvatskog predsjednika autoritarnim vladarom. Hr-vatska je pod ucjenom morala dopustiti podmuklo podrivačko djelovanje „udruga gra-đanskog društva“, a pritisci na Hrvatsku su dolazili iz Bruxellesa zbog hrvatske politike obnove u ratu razorenih domova i povratka srpskih izbjeglica, ali i od tužiteljstva Među-narodnog suda u den Haagu, zbog navodnih ratnih zločina Hrvatske vojske. Tužiteljstvo je optužilo ukupno hrvatsko političko vodstvo za smišljen i organiziran progon Srba iz Hrvatske u akciji Oluja te za smišljeno izvođenje ratnih zločina i genocida. (Prizivno vijeće Haškog sudišta konačno je odbacilo zlobnu postavku tužiteljstva, ali su Hrvati pod sum-njom za tobožnji ratni zločin i genocid živjeli punih petnaest, a pod optužbom za to punih sedam godina.) Plaćene „udruge građanskog društva“ sustavno su putem medija jačale utjecaj manjina u domaćoj politici i utjecaj srpske politike u Hrvatskoj. Određeni domaći političari proglasili su Hrvatsku napadačicom na BiH, a u nekim političkim krugovima obnovljena je i postavka o genocidnosti hrvatskog naroda.
Smrću predsjednika Franje Tuđmana, koji je iz političkog vodstva bio uklonio mnoge političare koji su pomogli obnovu hrvatske države, hrvatski narod ostao je bez političkog vodstva. Dvjema promjenama Ustava pod konac 2000. godine razoren je hrvatski politički sustav. Pod novom vladinom koalicijom službenom ideologijom Hrvatske postao je anti-fašizam, a temeljnom geopolitičkom strategijom Hrvatske postala je „pomirba“ u regiji, koja se sastojala u popuštanju zahtjevima srbijanske politike i politike Republike Srpske u BiH. Takav pristup zadržale su i slijedne vlade HDZ-a, čije je vodstvo provodilo „detuđ-manizaciju“ stranke i hrvatske politike.
Kroćenje hrvatske države od „međunarodne zajednice“ i politički procesi unutar Hr-vatske stvorili su sadašnje teško stanje u Hrvatskoj i mučan život naroda. U Hrvatskoj je industrija skoro nestala. Ukupna razina političkog znanja i razumijevanja te razina uporab-ljivog znanja su se srozale. Oslabila je organizacijska sposobnost u narodu. Tehnologija se nije nakupljala puna tri desetljeća. Inozemni dug države nezaustavljivo raste. Pravosuđe je u rasulu, a zemljom vlada potpuna pravna nesigurnost. Korupcija i dalje cvjeta. Politika se vodi iz medija, umjesto da politika vodi medije. Najsposobniji i najbolje školovani ljudi napuštaju domovinu. Hrvatska je ostala bez vodećeg sloja u politici, gospodarstvu, sigurnosti i kulturi. Narod je ostao bez vodstva. Hrvatska je 1991. godine svladala srbijansku i domaću srpsku agresiju, ali bi se sad i u doglednoj budućnosti teško mogla obraniti, ako bi bila napadnuta. Političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u Hrvatskoj toliko je slabo, da narod već uviđa da u hrvatskoj državi nema prave vlasti. Državna vlast svedena je uglavnom na uzimanje poreza i na provođenje ovršnih prijedloga. Na vidiku je samo daljnje slabljenje države i propadanje naroda. Hrvati opravdano postavljaju pitanje: Što sad, nakon dvadeset pet godina samostalnosti hrvatske države? Čemu sad služi hrvatska država? Sadašnji dvadeset petogodišnjaci jamačno ne znaju kako je jaka bila hrvatska država kad je bila obnovljena. Tko im sad može reći da naša država opet može postati jakom?

1. PRESTANAK HLADNOG RATA I
PRESTANAK KOMUNIZMA U EUROPI

Razdoblje od provale Berlinskog zida 9. studenoga 1989. godine do raspuštanja Sovjetskog Saveza 25. prosinca 1991. godine vrijeme je prestajanja Hladnog rata. U tom razdoblju dogodio se i rasap Istočnog bloka (Vijeća za uzajamnu gospodarsku pomoć), a došlo je i do prestanka komunizma u Europi te do revizije rezultata Drugoga svjetskog rata, prvobitno do ponovnog ujedinjenja Njemačke i do raspada socijalističke Jugoslavije. Miran, „baršu-nasti“ razvod Češke i Slovačke dogovoren je 31. prosinca 1992. godine.
Prije izbijanja Drugoga svjetskog rata sjeverna polukugla Zemlje bila je podijeljena na kapitalističke zemlje (SAD, UK), koje su kao ideologiju ispovijedale liberalizam; nacionali-stičke zemlje (od Portugala do Kine i Japana), koje su zagovarale gospodarski nacionali-zam; te na Sovjetski Savez, koji je na ogromnom zemljopisnom prostoru kao ideologiju ispovijedao komunizam ili marksizam. Nastanak fašizma ili nacionalnog socijalizma te nastanak komunizma bili su posljedice nezajažljivog i agresivnog tržišnog kapitalizma, a Velika depresija poslije 1929. godine prouzročila je stvaranje njemačkog Trećeg Reicha i staljinističku kontrarevoluciju u Sovjetskom Savezu, kojom je Lenjinov liberalni, tržišni komunizam bio zamijenjen državnim socijalizmom. Nakon Drugoga svjetskog rata, koji je nepotrebnim napadom na Sovjetski Savez izazvao Treći Reich i u kojemu su nestali naci-onalni socijalizam i fašizam, uspostavljena je nova podjela na sjevernoj polukugli Zemlje. Podjelom na komunistički i kapitalistički svijet Europa je bila podijeljena po sredini.
Za vrijeme Hladnog rata bila je uspostavljena vojna ravnoteža (straha) između komunis-tičkog i kapitalističkog bloka, s tim što su se komunističkom bloku iz Azije pridružili Mongolija, Sjeverna Koreja, Kina i Vijetnam, a kapitalističkom bloku Japan i Južna Koreja. Postojana vojna ravnoteža postupno je omogućila razvijanje gospodarske suradnje među blokovima, pri čemu su sa zapadne strane prednjačile Švedska, Italija i Ujedinjena kra-ljevina. Međutim, sovjetske vlasti su usprkos gospodarskoj suradnji sa Zapadom ustrajavale na komunizmu i marksizmu kao ideologiji komunističkih zemalja te kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća počele novu ideološku ofenzivu na Europu. U Europi se pojavio eurokomunizam. Francuska je uz pomoć Njemačke na izborima 1981. godine jedva spa-šena za kapitalizam, a talijanski komunisti su u vrijeme teške političke krize podupirali demokršćanske vlade od 1978. godine. U isto vrijeme stvaran je pritisak na Jugoslaviju da se vrati u Istočni blok, a talijanski komunistički prvak Enrico Berlinguer imao je prijateljske odnose s Josipom Brozom. Nepromišljena sovjetska vojna invazija Afganistana zadala je smrtan udarac eurokomunizmu. Politički, gospodarski i vojni slom prenapregnutog sovjetskog carstva donio je i konačno uklanjanje utvare komunizma i marksizma iznad Europe i svijeta.
Sve velike ideologije, koje su usporedo i u brojnim varijantama vladale svijetom prije Drugoga svjetskog rata, bile su kao ideologije sredstvima ekspanzionizma, kolonijalizma, imperijalizma i hegemonije. One su nužno bile sparene s militarizmom ili s prijetnjom uporabe sile od države, koja se smatra jakom. Uklanjanjem fašizma ili nacionalnog socija-lizma i komunizma na europskoj političkoj pozornici ostao je samo liberalizam, koji se nije ni u novim okolnostima bio odrekao militarizma. Nositelji liberalizma nisu prepustili drugim narodima, državama i prostorima da slobodno biraju stupanj u kojemu će liberali-zirati svoja društva ili gospodarstva. Nositelji kapitala i pobornici stvaranja svjetskog slobo-dnog tržišta ustrajavali su na unitarnom, jednoličnom i potpunom liberaliziranju društava bez obzira na prilike u mjesnom društvu, na stupanj razvijenosti gospodarstva ili na politič-ku baštinu naroda.
U Europi, koja je poslije prestanka Hladnog rata bila privremeno nepodijeljena, na okupu se odjednom našlo previše nacionalnih država s razumljivim nacionalističkim raspoloženjem od Češke, triju malih baltičkih država bivših republika Sovjetskog Saveza i Hrvatske preko Ukrajine i Rusije do Kazahstana i Kirgistana. U svim zemljama „nove“ i „stare“ Europe trebalo je izgraditi jednak politički sustav, koji će omogućiti svjetskom slobodnom tržištu prožimanje svih nacionalnih društava, a slobodnom svjetskom kapitalu slobodno kolanje svijetom. Prodornost liberalizma kao ideologije kapitala, kapitalizma i kapitalista posljedica je nagona kapitala za slobodnim kolanjem i za traženjem mjesta najveće oplodnje.
Demokracija, nacionalizam ili politizam kao ideje i životne doktrine, po kojima stvaranje životnog prostora na određenom zemljopisnom prostoru pripada ljudima koji žive na prostoru i koji žele skupno proizvoditi životni prostor, nužno stoje u opreci sa slobodom tržišta i slobodom kolanjem kapitala. Brojne nacionalne države nastale rasapom sovjetskog bloka, Sovjetskog Saveza, SFRJ i Čehoslovačke odjednom su proglašene zaprekama za stvaranje novog svjetskog poretka, u kojemu će mjesne podružnice slobodnog svjetskog tržišta biti iščašene iz mjesnih gospodarstava i mjesnih, nacionalnih društava te biti samo međusobno umrežene u svjetsko slobodno tržište.
Proizvodnja i uređivanje mjesnog životnog prostora trebala se izvoditi iz daljine, iz vir-tualnog sjedišta kapitala, koji kao zemljopisno, političko i vojno uporište ima jednu, dvije ili tri države. Sve ostale države, uključujući i Rusku Federaciju koja ima zemljopisni prostor od više od 17 milijuna kvadratnih kilometara, postale su problematične.
Kao što je za Karla Marxa država kao takva predstavljala zapreku za izvedbu svjetske pro-leterske revolucije, tako je za nositelje i pismoznalce kapitala država kao takva postala zapre-kom za uspostavu jednog jedinog, cjelovitog neprekinutog političkog poretka za cijelu vrstu Homo sapiens koja okuplja na konačnoj Zemljinoj plohi sedam i pol milijarda ljudi. Kao što je Karl Marx bio odredio da država mora „odumrijeti“ ili usahnuti, tako su nositelji i pismoznalci svjetskog slobodnog kapitala propisali da država treba osiromašiti, razvlastiti samu sebe, pasti u dug i postati nemoćnom za sve osim za prikupljanje poreza od građana, ali ne i od kapitala.
Sovjetski prvak Leonid Brežnjev poslije provale sovjetske, istočnonjemačke, poljske, bugarske i mađarske vojske u Čehoslovačku 1968. godine obavljenu invaziju zemlje i sla-manje Praškog proljeća opravdavao je „ograničenom suverenošću“ svake socijalističke zemlje. Po Brežnjevljevoj doktrini ograničene suverenosti pojedine socijalističke države i narodi koji u njima žive po sili zajedničkog društvenog uređenja i zajedničke ideologije koju ispo-vijedaju prenose dio suverenosti na zajednicu država. U naše vrijeme, poslije prestanka Hladnog rata i što je još važnije poslije prestanka komunizma, kad je liberalizam ostao jedi-nom uvriježenom ideologijom ekspanzionizma, kolonijalizma, imperijalizma i hegemonije ograničenje suverenosti država provodi se u ime uvjerenja, da je svako „skretanje nacional-nih društava s puta liberalizma“ udar na slobodu tržišta, slobodu tržišnog nadmetanja i na slobodu kolanja kapitala.
Kao što je sahnjenje države bio izvorni izum marksizma i kao što je ograničenost nacio-nalne suverenosti bio domišljaj sovjetskog komunizma tako je kroćenje nacionalne države unutar svjetskog globalnog tržišta temeljna zasada liberalizma. Taj postupak nazvan je tran-zicijom.

2. DRUGI RASAP JUGOSLAVIJE
I OBNOVA HRVATSKE DRŽAVE

Druga Jugoslavija kao promašena politička tvorevina sila pobjednicâ Drugoga svjetskog rata rasula se usred općeg dizanja naroda u Istočnoj Europi, koji su se pobunili protiv podjele Europe na dvije hegemonije. Prva, kraljevska Jugoslavija također je bila promašena politička tvorevina sila pobjednicâ u svjetskom ratu. Ona se rasula pod udarom okupacijskih sila 1941. godine. Za tom nepovijesnom državom od mnoštva naroda, koju su u njoj bili utamničeni, žalili su samo Srbi i dio Crnogoraca.
Dvije od pet bitnih značajka države kažu, da pučanstvo treba skupno osjećati da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti te da pučanstvo čini zajednicu, u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti. U tom smislu Jugoslavija nije bila država i zato nije opstala.
Druga Jugoslavija je samo naoko bila socijalističkom državom. Socijalizam je – za razliku od monarhijske vlasti u prvoj Jugoslaviji – trebao biti sponom i unutarnjom stegom, koja će različite povijesne narode držati na okupu. Ipak, umjesto da socijalizam veže i steže narode, snažan nacionalizam, koji je u svim narodima bio odbojnom političkom silom, prevladao je privlačnu silu socijalizma i raspršio Jugoslaviju. Neriješeno nacionalno pitanje bilo je trajnim kamenom posrtanja i unutar jedine političke stranke od njezina utemeljitelj-skog kongresa u Vukovaru 1919. godine.
U mnoštvu narodâ, koje je „međunarodna zajednica“ bila osudila na dosmrtni zatvor u Jugoslaviji upravo zato da bi se riješilo „nacionalno pitanje“, bila su samo dva „konstitutivna“ naroda: Hrvati i Srbi. Međutim, ta dva naroda imala su oprečne političke misli ili političke filozofije. Srpska nacionalna politička strategija počiva na ideji, da Srbi kao narod dragovoljno služe jednoga gospodara, kako bi mogli gospodariti drugim na-rodom ili narodima. Hrvatska politička misao – koju su Hrvati prilagođujući se okolnos-tima koje je nametao geopolitički položaj njihove zemlje njegovali od Ljudevita Posavskog do Josipa Broza i poslije – sastoji se u samoupravi i ravnopravnoj suradnji s obližnjim narodima bez priklanjanja velikim silama.
Srbi, koji su neizlječivo zadojeni „velikosrpskim“ nacionalizmom, smatrali su oba puta da je Jugoslavija samo njihova država i da narodi osuđeni na zatvor u njoj trebaju služiti njima i njihovim materijalnim interesima. Srbi su smatrali da su ostali privedeni narodi u njihovu trajnom najmu. Rent-a-nation! Po nakanama svjetskih sila, koje su na istom prostoru utemeljile dvije propale države, Jugoslavija je bila zamišljena kao zemlja, u kojoj će nevoljni narodi imati bar kulturnu autonomiju, ako već ne mogu imati političku. Međutim, Srbi su činili sve da posrbe ostale narode putem medija, Partije, nametanja jezičnih dogovora, vojske, policije, vjere, monarhije, zapošljavanja u središnjim ustanovama, školskog sustava i kulture. To se vidi po jeziku Bošnjaka, koji je posrbljen od 1918. godine. (Makedonci su za kraljevske Jugoslavije smatrani „Južnim Srbima“.)
Da je i drugu Jugoslaviju potresalo nacionalno pitanje, a ne pitanje socijalizma ili možda demokracije vidi se po tomu, što se Jugoslavija rasula u međunarodnom ratu, za razliku od rasula Sovjetskog Saveza i razvoda drugog čehoslovačkog međunarodnog braka. Trusne 1990. godine Srbi nisu prihvatili demokratizaciju Jugoslavije, jer bi demokracija svim naro-dima zajamčila kulturnu i gospodarsku autonomiju. Tu autonomiju su dotad kako-tako omogućivali osobno Josip Broz i državni ustav, koji je on nametnuo Srbima 1974. godine, kako bi u prijelaznom razdoblju donekle zaštitio manje narode u SFRJ. Srbi su 1990. godine umjesto za demokracijom posegnuli za oružjem, kako bi Jugoslaviju poslije Josipa Broza pretvorili u svoju državu.
U SFRJ glavni politički prijepori nisu bili vezani uz marksizam, ideologiju, „putu u soci-jalizam“ ili uz komunizam, nego prvobitno uz politiku, državu i vladanje. To se dobro vidjelo po potpori, koju su srpski i crnogorski komunisti dali Staljinovoj odluci da se Josip Broz ukloni s vlasti.
Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata Staljin je kanio širiti sovjetsku carevinu na jug, jer je više nije mogao širiti na zapad, zbog prisutnosti zapadnih vojnih snaga u Europi. On je bio domislio stvaranje Balkanske konfederacije, koju bi sastavile Rumunjska, Bugarska, Jugoslavija, Albanija i Grčka, u kojoj se vodio građanski rat između komunističke vojske, koja je prije vodila otpor njemačkoj okupaciji i slabih kraljevskih, prozapadnih snaga. Jugoslavija je obilno pomagala komunističku vojsku, koju je vodio Markos Vafiadis. Kad su komunisti ostvarili vojnu prevagu u rat su se aktivno uključile SAD, a Jugoslavija se prestala upletati u grčke poslove. To Staljinu nije odgovaralo. Josipu Brozu nije odgovaralo da u Konfederaciju uključi „neslavenske“ narode: Grke, Rumunje i Albance. On je prvo namjera-vao Albaniju uključiti u Jugoslaviju i od nje, vjerojatno s Kosovom, napraviti sedmu repub-liku. Broz je u Konfederaciju želio uključiti još samo Bugarsku kao „slavensku“ zemlju, koja bi s Albanijom i Hrvatskom neutralizirala srpske vladavinske ambicije. To je bilo previše i za Staljina i za Srbe. Staljin je bio odlučio ukloniti Broza. U tomu nisu uspjeli ni on ni Srbi, ali je bugarski prvak Georgi Dimitrov bio likvidiran. Josip Broz je htio imati državu za sebe, ali ne i za Srbe.
Vladavina Josipa Broza u početku je po ustrojstvu bila centralistička, a po naravi staljinistička. Međutim, poslije uspjelog i žestokog obračuna sa Staljinom i s domaćim staljinistima, koji su pod imenom „informbirovaca“ bili internirani u poseban kazneni logor na Golom otoku, Josip Broz je počeo usiljeno decentralizirati i deetatizirati javnu vlast putem uvođenja samoupravljanja. Ostvaren je visok stupanj samouprave u javnim poslovima, postavljen je temelj za kulturnu autonomiju naroda, oslobođeno je i ohrabrivano poduzetništvo, stvoren je društveni kapital, u gospodarstvo su uvedeni tržišni odnosi, a državni gospodarski planovi svedeni su na strategijsko usmjeravanje industrijskih i infrastrukturnih ulaganja.
Broz nije bio decentralizirao Partiju. Zadržao je nadzor nad vojskom, a vojna obavje-štajna služba bila je pod nadzorom Brozu odanih hrvatskih časnika. Savezna država je sahnula, a jačale su republičke javne vlasti. Broz je bio siguran da moguće oporbene snage neće moći steći dovoljnu koncentraciju, da ugroze njegovu vladavinu. On je 1966. godine spriječio novi udar na svoju vlast i ohrabrio demokratizaciju političkog života sprva podupirući i djelovanje hrvatskoga političkog vodstva, koje se preobrazilo u takozvani Masovni pokret (MASPOK). Josip Broz je koncem 1971. uklonio hrvatsko vodstvo. Godinu dana poslije uklonio je i srbijansko vodstvo, koje je slijedilo nastojanja hrvatskog vodstva, ali je već godinu dana kasnije nametnuo Srbima novi ustav, koji je zajamčio i po-litičku suverenost republika. Broz i slaba Partija ostali su jedinim simboličkim sponama i stegama u SFRJ. Vrijeme je donijelo odlazak Josipa Broza, a deset godine poslije i nestanak Saveza komunista Jugoslavije.
Međutim, Srbi su uz potporu određenih snaga iz Slovenije odmah nakon Brozove smrti organizirali osvetu za Brozovu uklanjanje neospornog srpskog prvaka Aleksandra Ran-kovića i proglasili držanje hrvatskoga partijskog vodstvo najvećim političkim problemom u Jugoslaviji. Izmišljena afera u INI i provokativno djelovanje umetnutih prosrpskih obav-ještajaca unutar hrvatske političke emigracije u Njemačkoj trebali su diskreditirati hrvatsko partijsko vodstvo, ali se hrvatsko vodstvo tomu uspjelo othrvati i prisiliti organizatore napada i provokacija da sami povuku ili uklone svoje izvršitelje.
Godine 1986. objavljen je zloglasni Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, koji je otvoreno zagovarao pretvaranje jugoslavenske države u srpsku. Srbijanski nacio-nalistički, monarhistički i kršćanski disidenti dobili su putovnice da u Europi i SAD na-javljuju propast Jugoslavije i da zagovaraju njezinu zamjenu srpskom državom. Hrvatsko političko vodstvo dobivalo je iscrpne obavijesti o inozemnom djelovanju srpskog iseljeništva i političkih emisara. Hrvatski komunistički veterani, koji su bili stvarni vođe hrvatske Partije kao titoisti nisu se mirili s pretvaranjem Jugoslavije u srpsku državu. Oni su 1987. godine uredili da Franjo Tuđman dobije jugoslavensku putovnicu , a otkrili su mu i svoje „kontakte“ u hrvatskom političkom iseljeništvu, posebice u Kanadi i SAD, kako bi se hrvatsko iseljeništvo i prijatelji Hrvatske uključili u suzbijanje srpske ideje stvaranja Velike Srbije i u neutraliziranje srpske propagande.
Godine 1989. napravljen je čvrst sporazum između Franje Tuđmana i najužeg kruga njegovih domoljubnih političkih istomišljenika s najutjecajnijim baštinicima komunističke revolucije i pokreta otpora. To su bili oni ljudi, na koje je poslije Brozove smrti navalilo srpsko partijsko vodstvo. Stvoren je sporazum po kojemu su Franjo Tuđman i njegov krug dobili punu političku, materijalnu i medijsku potporu. Zauzvrat, Franjo Tuđman se obvezao da će zaštiti, sačuvati i uporabiti voljne komunističke ljude. Sklapanje sporazuma potaknulo je stvarno, skriveno partijsko vodstvo, koje je bilo uvjereno da se Savez komu-nista Hrvatske neće moći oduprijeti navali srpske „antibirokratske revolucije“, ali da bi Franjo Tuđman i hrvatski nacionalisti uz potporu Crkve i naroda to mogli učiniti.
Godine 1987. počela je hrvatska politička tranzicija iz socijalizma u kapitalizam, koja je u drugim zemljama počela istom nakon sloma komunističkih režima. Na vidjelo je ponovo izišla hrvatska politička misao. Došlo je do čudesne pomirbe u hrvatskom narodu, koji je od konca Prvoga svjetskog rata, u kojemu je napravljena prva marksistička, komunistička revolucija, bio izložen ideološkoj trodiobi na komuniste, nacionaliste i liberale. Pomirba je napravljena u svrhu obnove hrvatske države kao sredstva naroda. Nacionalni interes i državotvornost nadjačali su uvriježene podjele. Franjo Tuđman ispunio je svoje „dogovorne obveze“. On i njegovi ljudi uspjelo su se oduprli srpskoj političkoj i vojnoj agresiji, napravili državu za Hrvate te zauvijek uklonili prijetnju stvaranju Velike Srbije na hrvatskom povijesnom prostoru.
Nakon sastavljanja nove hrvatske vlade 30. svibnja 1990. godine hrvatski državnici ula-gali su velik napor da protivnicima i sumnjičavim prijateljima diljem svijeta objasne poli-tičku zamisao obnove hrvatske države. Ona je počivala na hrvatskoj povijesnoj političkoj misli, ali i na uviđanju stvarnog stanja u Jugoslaviji. Vijeće za nacionalnu sigurnost SAD prih-vatilo je u srpnju 1990. godine hrvatsku postavku o neodržljivosti „savezna vlade“ Hrvata Ante Markovića, jer se znalo i očekivalo da krug političkih ljudi oko njega ne može na skorim izborima za jugoslavenski parlament nadjačati nabujale nacionalističke snage ni u jednoj jugoslavenskoj republici i jer su bila zamrla industrijska ulaganja u SFRJ. Hrvatski političari su vješto iskoristili nasilnu politiku Beograda prema Albancima na Kosovu i iz-ložili uvidu totalitarističku i militarističku orijentaciju Beograda. Posebno izvješće Središnje obavještajne agencije SAD o Jugoslaviji od rujna 1990. godine potvrdilo je prosudbu da se vlada Ante Markovića ne može održati i da treba domisliti novi pristup jugoslavenskoj krizi.
Nova država Republika Hrvatska samo sedam mjeseci nakon proglašenja svoje nezavi-snosti postala je punopravnom članicom Ujedinjenih naroda.

3. GLOBALIZACIJA I ZAMAH
FINANCIJSKOG KAPITALIZMA

Stručna odredba globalizacije kaže, da je ona „postupak međunarodne integracije, koja nastaje razmjenom svjetonazora, proizvoda, ideja i drugih vidika kulture.“ Jačanju i ubrza-vanju postupka globalizacije znatno koristi napredak u izgradnje infrastrukture prijevoza i daljinskih veza, koje su prije uključivale telegraf i telefon, a danas digitalne mreže i Internet. Lagan i jeftin prijevoz i komunikacije stvaraju međuovisnost gospodarskih i kulturnih aktivnosti. Današnji val globalizacije nije prvi u povijesti. Počeo je u krilu Industrijske revolu-cije u 19. stoljeću, a ubrzao se koncem toga i početkom 20. stoljeća. Od konca Drugoga svjetskog rata do potkraj dvadesetog stoljeća globalizacija je u podijeljenom svijet tekla dvama odvojenim prostorima, da bi nakon svršetka Hladnog rata dobila neviđen zamah.
Spočetka se pod utjecajem ekonomista uzimalo, da je globalizacija obilježena: trgovinom i poslovanjem; kolanjem kapitala i ulaganja; selidbom i pokretima ljudi; te širenjem znanja. Kasnije su dodani novi vidici: izazovi očuvanja okoliša, globalno zatopljivanje, prekogranična opskrba vodom, onečišćenje zraka, prekomjeran ulov ribe i drugo. Global-ne vojne strategije i širenje posebnih ideologija se još ne spominje u štivu o globalizaciji.
Navedena odredba globalizacije prešućuje neke bitne činjenice, od kojih je jedna to, da je u svakom povijesnom uzorku globalizacije postojalo žarište ili zemljopisno uporište globalizacije. Usto, kad se danas raspreda o sadašnjem navratu globalizacije naglašava se, da su ključni čimbenici globalizacije tehnologija, transnacionalne korporacije i nacionalna država, ali se ne spominju posebna, odijeljena ideologija liberalizma, koja je enzim pos-tupka globalizacije, a niti to da iza tehnologije i transnacionalnih korporacija stoji kapital.
Ako se usporede tri prethodna navrata globalizacije: rimska globalizacija Sredozemlja, europska globalizacija Atlantskog oceana te rano razdoblje sadašnjeg navrata globalizacije, u kojemu su globalizirana sva svjetska mora, uočavaju se dvije kapitalne činjenice. Sredo-zemlje je bilo globalizirano na vesla; Atlantski ocean na jedra; a svjetska mora u devetnaes-tom stoljeću na parni stroj. U svakom od tih navrata široke globalizacije more je nudilo najlaganiji način prijevoza i komunikacije pa je globalizacija bila ograničena na mora. S druge strane ni u jednom od tih primjera globalizacije nisu se udaljena mjesta povezivala sama od sebe, bez snažnog političkog čimbenika ili političke vlasti, koja je svoje uporište imala na određenom mjestu, koje je imalo svoje gospodarske aktivnosti, tehnologiju, kapi-tal, vojnu silu, ali i ideologiju.
Rimljani su imali svoju carsku vlast i legionarsku infrastrukturu; Portugalci i Španjolci, Nizozemci i Belgijanci, Francuzi i Englezi imali su svoje kraljevine i svoje carevine. Pos-tupak globalizacije nije bio samorodan i raspačan, nego usredotočen i usmjerivan. Prvo je bila jaka vlast na jednom mjestu, a poslije je ta vlast za sebe i za svoj prostor stvarala vlastitu globalnu mrežu. To najbolje pokazuju sukobi i ratovi među imperijalnim silama, koje su „globalizirale“ svjetska mora.
Tijekom Industrijske revolucije, koja je svijetu dala ne samo parne brodove, nego i parne vlakove, bila je stvorena široka željeznička mreža na svim kontinentima. Posebno je važnim postao eurazijski prostor, koji je bio povezan od Atlantskoga do Tihog oceana. Abraham Lincoln i Cecil Rhodes, Otto von Bismarck i Vladimir Lenjin, Adolf Hitler i Josif Staljin bili su uočili važnost kontinentalnog prostora. Koncem devetnaestog stoljeća u jeku industrijskog kapitalizma i „industrijske“ globalizacije prostor je imao važnu ulogu, jer se na njemu radilo i proizvodilo. Globalizacija je tražila rad, napor i poduzetnost u uporištima globalizacije. Industrijska globalizacija je prije svega tražila državu i politiku.
Zašto bi danas bilo drukčije? Danas također postoji politika globalizacije. Postoje voj-ske, tržišta i ideologija, tehnologija i korporacije, ali danas iza svih tih čimbenika globaliza-cije stoji novac ili kapital. Nakon vesala, jedara i parnih strojeva, koji su parali svjetska mora danas postoji novac, koji para ne mora ili kopnene masive, nego virtualno digitalno more ili svod, koji se uzdigao i nad mora i nad kopna. Danas se postupak globalizacije ubrzava, širi i produbljuje bez rada, napora i poduzetnosti. Kapital ili novac bez imalo ljudskog napora, rada i poduzetnosti upravlja digitalnom infrastrukturom na digitalnom svodu koji se nadvio nad cijelu vrstu, koja je raspršena pristajanjem uz ideologiju liberalizma, koja traži nadmetanje i u radu i u potrošnji. Kao što su misionari kolonijalnih sila nastojali pokrštavati „pogane u barbarskim narodima“, tako sad kapital nastoji provesti „emancipaciju“ vjernika ili pripadnika naroda u svjetsko „otvoreno društvo“. Raspršenje vrste je potpuno. Globalno poslovanje danas teško pritiskuje cijelu vrstu Homo sapiens.
Usto, za razliku od prijašnjih uzoraka globalizacije danas je uloga mjesne vlasti smanjena i unižena. U prijašnjim primjerima globalizacije mjesna vlast bi bila zamijenjena središnjom imperijalnom vlašću. Danas mjesne vlasti uopće nema. Teoretičari globalizacije spominju ulogu nacionalne države u postupku globalizacije, ali ta uloga bila je pasivna. Države su provele liberalizaciju i otvorile svoje granice za sav mogući promet, prijevoz, prijenos ili prelazak; država se sama odrekla svojih prirodnih i zakonitih političkih i gospodarskih ovlasti; država je privatizirala politiku, imovinu, društveni kapital, obranu i zaštitu, medije, znanost i kulturu. Društva su se pretvorila u tržišta odnosno u mjesne podružnice svjetskog tržišta.
U postupku pregovora u okviru GATT-a (General Agreement on Tariffs and Trade, Opći sporazum o carinama i trgovini) tijekom takozvanog Urugvajskog kola (1986.-1994.), u ko-jemu su sudjelovale 123 zemlje uklonjena su sva ograničenja za inozemna ulaganja i otvo-reno je trgovanje u uslugama, posebice u bankarstvu, osiguranju, agraru i u području ko-munalne infrastrukture. Za trgovinsku stegu i za nadzor provedbe dogovora utemeljena je Svjetska trgovinska organizacija (WTO).
Država je preuzela ulogu sluškinje svjetskog slobodnog tržišta i kapitala koji stoji iza tr-žišta. Danas se politika ne vodi političkim, nego financijskim sredstvima. U takvom stanju postali su ugroženima svi mjesni životni prostori. Prije su jedni narodi drugima otimali zemljopisni prostor, kako bi povećali svoj životni prostor. Tijekom Industrijske revolucije ljudi su se prihvatili izgradnje ili proizvodnje životnog prostora na raspoložljivom zemljo-pisnom prostoru. Japan i SR Njemačka su poslije Drugoga svjetskog rata izvele gospodar-ska čuda na svojim skučenim zemljopisnim prostorima upravo izgradnjom velebnih živo-tnog prostora. Globalizacija „na kapital“ lišila je sve narode njihova zemljopisnog prosto-ra, pretvorila ga u mjesto kapitala te počela daljinski uređivati tuđi životni prostor. Ipak, naša vrsta treba imati životni prostor, treba ga stalno dograđivati i treba njime sama up-ravljati. Kapital ne smije zadržati sadašnju silu i ovlasti.

4. PREOBRAZBA EEZ, PROŠIRENJE EU
I PRIVATIZACIJA HRVATSKOGA DRUŠTVENOG KAPITALA

Neposredno poslije Drugoga svjetskog rata hrvatski narod i njegova država bili su pritis-nuti dvoslojnom hegemonijom – iz Beograda i Moskve. Od 1948. godine Hrvati su prebi-vali u centraliziranoj jednostranačkoj državi. Ustavom 1974. godine SFRJ je postala decentraliziranom državom. Godine 1991. Hrvati su se oslobodili i takve države. Uz takav povoljan položaj svoje države, kakav nisu imali stoljećima, Hrvati su pohrlili u EEZ, ali ih je „u Europi“ nakon takozvanog pristupnog postupka dočekala nova dvoslojna hegemonija – iz Bruxellesa i Washingtona. Hrvati su pristupom Uniji jednu hegemoniju, koje su se dugo oslobađali zamijenili drugom, koje će se oni – po svojoj vjekovnoj navadi – nastojati osloboditi. Taj posao čeka i druge narode privedene u EU.
EU kao hegemonija nastala je naglom preobrazbom EEZ, koja je bila savez suverenih država, koje na svoja zajednička tijela nisu bile prenijele ni trunak svoje nacionalne suve-renosti. EEZ je nastala u velikoj nuždi, kad je Zapadna Europa bila pod ozbiljnom prijet-njom Sovjetskog Saveza, koji nije prijetio samo narodima, nego i kapitalizmu kao društve-nom sustavu. Tako je došlo do utemeljenja EEZ.
Dana 4. ožujka 1947. godine između Francuske i Ujedinjene Kraljevine u Dunkurqueu je potpisan Sporazum o savezu i uzajamnoj pomoći protiv mogućeg njemačkog napada. Danas je teško shvatiti umove, koji su domislili taj sporazum. Sporazum je stupio na snagu 8. rujna iste godine, a dopunjen je Sporazumom u Bruxellesu slijedeće godine. Međutim, 4. travnja 1949. godine utemeljen je Atlantski savez, a već 23. svibnja od triju zapadnih zona okupira-ne Njemačke napravljena je Savezna Republika Njemačka, s Bonnom kao glavnim gra-dom. Njemačka država primljena je u NATO na desetu obljetnicu svršetka Drugoga svjetskog rata i postala njegovom glavnom europskom silom zajedno s Ujedinjenom Kra-ljevinom i Francuskom, koja je svoje snage počela povlačiti iz djelatnog sastava Saveza od rujna 1958. godine. Sjedište Saveza preneseno je iz Pariza u Bruxelles.
Od Schumanove deklaracije objavljene 9. svibnja 1950. godine šest europskih zemalja po-čelo je dogovorno izgrađivati svoj životni prostor. To se događalo u poraću teškog rata nakon gubitka života u svim europskim zemljama, s nedostatkom muškog pučanstva, s gradovima punim razvalina, pod prijetnjom Sovjetskog Saveza i uz snažne komunističke partije u Italiji i Francuskoj. U malo vremena došlo je do procvata gospodarstva u svim članicama EEZ, koji je trajao do oko 1975. godine. U EEZ vladala je puna zaposlenost. Može se reći da je u Zapadnu Europu bilo uvedeno „samoupravljanje“. Došlo je do na-kupljanja javnog ili „društvenog“ kapitala putem silnog širenja državnih poduzeća. U Uje-dinjenoj Kraljevini vlada je 1945. i 1946. godine privatizirala 70% industrijskih poduzeća i sustava infrastrukture. To razdoblje ekonomisti nazivaju Zlatnim razdobljem kapitalizma. SAD snažno su podupirale obnovu i razvitak Zapadne Europe ne samo provedbom Marshallova plana (European Recovery Programme, Europski program obnove) utemeljenog 3. travnja 1948. godine, nego i izravnim privatnim industrijskim ulaganjima. Zapadna Europa nije se bila branila i obranila oružjem, nego stvaranjem izdašnog i dinamičnog životnog prostora.
Četrdesetak godina nakon Sporazuma u Dunkerqueu došlo je do prestanka sovjetske opas-nosti i do nove grozničave europske utrke s vremenom. Dana 9. studenoga 1989. otvoren je Berlinski zid; 3. listopada 1990. godine ponovo je ujedinjena Njemačka; 25. prosinca 1991. dogovoreno je raspuštanje Sovjetskog Saveza; 15. siječnja 1992. godine zemlje EEZ priznale su Hrvatsku i Sloveniju kao suverene države; 7. veljače iste 1992. godine u Maas-trichtu je odlučeno, da se EEZ pretvori u Europsku uniju; dana 1. studenoga 1993. godine Sporazum iz Maastrichta stupio je na snagu; godine 1995. EU je donijela odluku o uvođenju eura kao zajedničkog novca; godine 1999. euro je postao obračunskom jedinicom; a 2002. godine euro je stupio u stvarni opticaj u obliku novčanica i kovanica.
U postupku preobrazbe EEZ u EU počela je borba za uključenje „novih“, istočnoeu-ropskih država u Uniju. One su se postupkom „tranzicije“ trebale kvalificirati za članstvo, ne više u EEZ, nego u Uniji, koja je unitarna politička tvorevina bez suverenosti. Unija je postala sredstvom transmisije hegemonije SAD nad Europom. Europska Unija kao opu-nomoćenica kapitala, koji ima zemljopisno, političko, vojno i ideološko uporište u SAD, sputava svoje narode, kako oni ne bi sami ili skupno „samoupravno“ poduzeli što treba, da promijene sadašnje srozavanje politike, gospodarstva, sigurnosti i života u Uniji te se počeli prilagođivati novom stanju u svijetu, koji je globalizacija vrste uzburkala.
Predloženim sporazumom SAD i EU nazvanim TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership, Prekooceansko trgovinsko i investicijsko ortaštvo), ako na nesreću bude prih-vaćen u Europi, EU bi trebala preuzeti obvezu da se neće reformirati, kako bi se prilagodila teškim okolnostima, u kojima europski narodi ljudski propadaju. Sadašnja politika EU kao nesuverenog političkog ustroja osim što upropaštava gospodarstva svojih naroda vodi podjeli Europe i izolaciji same Unije. Susjedstvo EU nije više Eurazija, nego Afrika, koja je politički, gospodarski i sigurnosno uzburkana te ljudski nepredvidljiva, dok politika SAD lebdi nad sadašnjim kaosom u cijeloj Africi.
Predloženi sporazum TTIP trebao bi smrznuti političku hegemoniju SAD nad narodima Unije. Taj bi sporazum bio prihvatljiv, a američka hegemonija bila bi podnošljiva, da se barem europsko gospodarstvo širi i da jača. Oprečno tomu, europsko gospodarstvo propada. Uz sadašnji buran i dramatičan dolazak azijskih i afričkih izbjeglica u EU gospodarska stagnacija uz povećanje pučanstva predstavlja opadanje. Europa se pretvara u „grobnicu svijeta“. Smrzavanje europske politike i sustavno propadanje gospodarstava EU otvara probleme – kakvih nije bilo i kakvih nije moglo biti u EEZ – između zemalja Unije i nje same. Nepotrebno se stvara netrpeljivost europskih građana ne samo prema SAD, nego i prema kapitalizmu, koji se od kapitalizma rada, proizvodnje i poduzetnosti Zlatnoga razdoblja izrodio u liberalni financijski kapitalizam. Zadnje što bi danas trebalo Europi i svijetu je stvaranje u Europi revolucijskog ozračja.
EU treba reformirati svoje unutarnje odnose. Ona se treba preobraziti u kontinent rada, proizvodnje i društvenog kapitala. Europa ne podnosi hegemoniju. U njoj samoj se hege-monija nije nikad mogla ustaliti. Zašto bi tako trebalo biti u vrijeme kad su i svijet i vrsta Homo sapiens već globalizirani? Odnosi unutar vrste trebaju se izgrađivati, a ne nametati. Naša vrsta je dinamična i kreativna.
Hrvatska je uoči Domovinskog rata imala veliku dragocjenost u društvenom kapitalu, koji se trebao pretvoriti u narodni. To je bila nakana izvornog Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. U prvom valu pretvorbe, prije nego što su tri vlade od konca 1991. godine izmjenama unakazile Zakon, golem broj građana uključio se u dioništvo. Kasnije uvedeni propisi odvratili su građane od namicanja dionica poduzeća, jer je uz ostalo Vlada u prosincu 1992. godine „uredbom sa snagom zakona“ podržavila polovicu svakog nepretvorenog poduzeća i neprivatizirani udio svakog pretvorenog poduzeća.
Banke i zdravstvene ustanove bile su izuzete od pretvorbe po izvornom zakonu od trav-nja 1991. godine. Banke su nakon privatne pljačke i državne sanacije privatizirane i prodane tuđim bankama. Zagrebačka banka nije bila ni opljačkana ni sanirana, ali je i ona prodana tuđoj banci. INA, Hrvatski telekom i drugi sustavi infrastrukture bili su u državnom vlasništvu, a država je „sanacijama“ i davanjem jamstava stekla udjele u mnogim poduzećima, kao što je bila većina brodogradilišta. S vremenom je hrvatska država svoje udjele u poduzećima budzašto prodala, najčešće u postupku „stečaja s restrukturiranjem“.
Tako je Hrvatska rasula svoje veliko društveno blago. Međutim, to se dogodilo i u zemljama EEZ-a, koje nisu imale društveni, nego državni kapital. Privatizacija se u zem-ljama EEZ-a provodila izravnom prodajom svih državnih poduzeća, čak i velikih mono-polističkih sustava infrastrukture, kao što su bili telekomunikacijske kuće, poduzeća za proizvodnju i distribuciju plina i električne energije te poduzeća za opskrbu vodom i za odvodnju.
Ako se uzme u obzir to, da se državni kapital u pojedinim zemljama EEZ-a mogao smatrati „društvenim“ gledajući s razine Zajednice, može se reći da je društveni, nacionalni kapital potpuno privatiziran i u Zapadnoj Europi. Države sad umjesto prijašnjeg bogatstva imaju samo dug. U Njemačkoj i Italiji još 1970. godine državno bogatstva bilo je jednako jednom godišnjem domaćem proizvodu, a privatno bogatstvo vrijedilo je samo dva odnosno tri godišnja domaća proizvoda. Godine 2010. privatno bogatstvo iznosilo je četiri odnosno čak sedam godišnjih proizvoda, a svaka od spomenutih država imala je javni dug u vrijednosti većoj od jednog domaćeg proizvoda.
Javnog kapitala u Europi više nema. Države su ostale bez pričuva i bez tekućih sredstava, a ne smiju se zaduživati kod svojih središnjih banaka. Sav kapital je u rukama privatnih osoba i on može svoj nagon za množenjem iskaljivati na bilo kojem mjestu na Zemljinoj plohi. Tako su životni prostor u RH i nacionalni životni prostori u EU ostali bez svojeg kapitala, a u privatni kapital se narodi ne mogu pouzdati. Odnošenje kapitala iz životnih prostora vodi siromašenju i umiranju država, koje narodi ipak trebaju.

5. NEOKONZERVATIVNA REVOLUCIJA U SAD,
VELIKA RECESIJA I STVARANJE NEREDA U SVIJETU

Amerika je bila zemlja osvajanja prostora otkad su u nju došli prvi engleski „presađeni“ puritanci. Vlasti u uspostavljenim prvim kolonijama, ali poslije i vlasti SAD poticale su useljavanje Europljana, koko bi novi siromašni doseljenici, koji su bili gladni obradljive zemlje, osvojili dodatan prostor za američku državu. S vremenom bi osvojena područja bila proglašavana saveznim državama i uključivana u američku političku zajednicu.
Udarac i preokret u širenju američkog državnog prostora bilo je izbijanje SAD na obalu Tihog oceana. Širenje je trebalo prestati ili ga je trebalo nastaviti preko mora. Nakon uspjelog rata protiv tad već jadnog španjolskog carstva 1898. godine, SAD nisu mogle dugo držati osvojene Filipine i Kubu pa im je od plijena ostao samo Porto Ricu, koji je još američki teritorij, ali nije i savezna država. Iako je bila postala najjačom gospodarskom silom svijeta, America zbog svoje zemljopisne izolacije nije imala snage za uspostavu pre-komorskog političkog carstva vojnim načinom.
Umjesto vojnog i političkog načina stvaranja utjecaja u svijetu i izvlačenja materijalne koristi SAD su pod demokratskim predsjednikom Woodrowom Wilsonom (1856.-1924.) nastojale iskoristiti svoju pobjedu u Prvome svjetskom ratu da „izvozom kapitala i demokracije“ osvajaju svijet. Taj pokušaj nije uspio, zbog odbijanja Ujedinjene Kraljevine i Francuske da svoje kolonije stave na tržište.
Drugi pokušaj američkog osvajanja svijeta napravio je predsjednik Franklin Roosevelt (1882.-1945.) u Drugome svjetskom ratu, ali je i taj pokušaj propao. Francuska i Ujedinjena Kraljevina otpustile su kolonije, ali je Sovjetski savez osvojio polovicu sjevernog svijeta i s vremenom uspostavio snažan politički utjecaj u nizu velikih nekomunističkih zemalja, u prvom redu u Indiji i Egiptu. Treći takav pokušaj napravio je (opet) demokratski predsje-dnik Bill Clinton (1946.-), ali se taj pokušaj rasplinuo prvobitno zbog općeg jačanja Kine i Indije, antiliberalne kontrarevolucije u Rusiji i blage islamističke revolucije u Turskoj.
Nakon svakoga od tih triju pokušaja osvajanja svijeta putem izvoza kapitala te izvoza demokracije, ideje ljudskih prava ili ideologije liberalizma kao sredstava potkopavanja tuđih država i slabljenja otpora kapitalu, republikanci su u SAD izazvali i svijetom proširili recesiju (1929.-1940., 1968.-1975. i 2008.-2015.), u kojoj bi se putem kredita i izmišljenih novih financijskih vrijednosti bogatstvo iz rada prelijevalo u slobodan kapital.
Svjež primjer tomu je vladavina 2001.-2009. godine republikanskog predsjednika Georgea W. Busha (1946.-), koji je utaman nastojao pokoriti svijet ne kao demokrati kapitalom i izvozom demokracije, nego politikom i oružjem. Georgea W. Busha na vlast su doveli neokonzervativci, koji su iz Bijele kuće izveli političku revoluciju, u globaliziranom svijetu (!) zaveli SAD u ratne pustolovine u Afganistanu i Iraku te upriličili strašnu financijsku krizu 2007./2008. godine i slijednu svjetsku Veliku recesiju koja još traje.
Neokonzervativci kojima pripadaju Dick Cheney (1914.-), Donald Rumsfeld (1932.-), Paul Wolfowitz (1943.-), da spomenem samo najpoznatije, imaju dugu političku tradiciju. Prvu posebnu, tijesno vezanu skupinu političkih aktivista, koji su poslije postali neokon-zervativcima, činili su trockistički intelektualci, koji su se kao mladi ljudi 1945. godine okupljali oko kasnije propale Socijalističke stranke pa poslije oko također propale Socijal-demokratske stranke SAD. Svi su bili rođeni oko 1920. godine i svi su odreda bili ruski ili istočnoeuropski Židovi, koji su bili pod utjecajem trockističke boljševičke struje u Sov-jetskom savezu. Oni su poslije suzbijanja trockizma u SSSR i uklanjanja Leona Trotskog nastavili svoje djelovanje u SAD.
Poslije propasti dviju političkih stranaka uz koje su se bili vezali, budući neokonzerva-tivci su se 1960. godine okupili oko svojega novog časopisa Commentary, koji otad uređuju otac i sin, Norman i John Podhoretz. Od dvadeset jednog izvornog „neokonzervativca“ devetnaestorica su bili istočnoeuropski Židovi. Tjednik Commentary glasilo je udruge Ame-rican Jewish Committee.
Ratne 1968. godine u SAD se kao odgovor na Rat u Vijetnamu javila Nova ljevica, koja je imala podlogu u američkom narodu i koja je s vremenom na vlast dovela Jimmyja Cartera (1924.-). Pojavom Nove ljevice američki trockisti ili, kako su sebe sprva sami nazivali, „lijevi antistaljinisti“ shvatili su da na ljevici više nema mjesta za njihovo djelovanje pa su se premjestili na krajnju desnicu i postali „neokonzervativcima“. Neokonzervativci su prodrli u Bijelu kuću već za predsjednika Richarda Nixona (1913.-1394.) i u njoj djelovali za predsjednika Ronalda Reagana (1911.-2004.), ali bez velikog uspjeha. Za predsjednika Georgea W. Busha oni su upravljali SAD. Pravljenje Velike recesije od 2008. godine bilo je posljedicom promašenog Rata protiv terora, za kojega se i prije izbijanja recesije obavljalo gomilanje slobodnog kapitala i zaduživanje rada. Stvaranje bogatstva putem domišljanja i prodaje bezvrijednih financijskih proizvoda bit je američkog financijskog kapitalizma. Za neokonzervativce je bitno da izvoze revoluciju bilo boljševičku pod okriljem Trotskog bilo liberalističku pod okriljem kapitala.
Nakon sloma neokonzervativne revolucije SAD su se našle u strategijskoj nedoumici. Sadašnji predsjednik SAD Barack Obama (1961.-) predsjednik je američke nacionalne nedoumice i balzam ili pomast za otvorene rane Amerike, od kojih je jedna crnačko pita-nje, koje je izborom „afroameričkog“ predsjednika bilo zataškano na osam godina.
Bez obzira na to navaljuje li slobodan svjetski kapital na mjesna tržišta uz uporabu ili bez uporabe američke vojne sile, sva mjesna tržišta, mjesna proizvodnja, mjesni kapital i mjesni narodi već su desetljećima daljinski ugroženi. Ta ugroza je poslije sloma sovjetskog bloka postala pogibeljnijom. Mnogi narodi izvan Zapadne Europe počeli su se odupirati toj ugrozi, kako bi za sebe spasili mjesni životni prostor.
Otpor naroda navali slobodnog kapitala i ideologije liberalizma te nastojanje države da zaštiti svoj narod i njegov životni prostor kažnjava se potkopavanjem države. Financij-skom kapitali-zmu, u kojemu se kapital množi mimo rada, proizvodnje i poduzetnosti, odgovara slaba država. Međutim, država koju je kapital oslabio ili čak oteo narodu kup-njom mjesne politike i domaćih nositelja vlasti postaje predmetom nasrtaja posebnih mje-snih interesa, koji nastoje državu prisvojiti za sebe pod izlikom obrane interesa cijelog mjesnog pučanstva. Slaba država, koju svatko nastoji prisvojiti, nije više od koristi ni kapi-talu.
U kakvom je stanju država ili u kakvo stanje ona može uskoro zapasti u zemljama kao što su Tajland, Kina, Filipini, Jemen, Somalija, Tunis, Alžir, Egipat, Libija, Sirija, Novi Irak, Nigerija, Kenija, Čad, Uganda, Južna Afrika, Burundi, sjevero-istok Indije, Afganistan, Rusija, Ukrajina, Turska, Makedonija, BiH, Francuska, Danska ili Njemačka? U kakvom su stanju SAD? Ne treba ni spominjati otvoreni politički pritisak ili pritisak gospodarskim sankcijama na Iran, Sjevernu Koreju, Rusiju, Njemačku, Mađarsku ili Grčku.
Pošast unutarnjih ratova koja je okužila nebrojene zemlje posebna je značajka ne samo našeg vremena, nego prvobitno prezrelog financijskog kapitalizma. Takve pojave prije globalizacije svijeta i vrste nije bilo. Iskustvo širenja i produbljivanja sadašnjeg kaosa u svijetu, ali i uspjeh otpora kapitalu nekih velikih zemalja starih, povijesnih naroda donijeli su dovoljno iskustvo, na temelju kojega bi SAD kao država mogle uvidjeti, da trebaju pre-stati služiti kao zemljopisno, političko i vojno uporište kapitala. SAD trebaju u svojem vlastitom interesu odbaciti i strategiju osvajanja svijeta izvozom kapitala i demokracije, ali i strategiju dominacije u svijetu uporabom politike i sile. Državi i narodu daleko najjačeg gospodarstva svijeta najviše bi nosila ravnopravna suradnja.

6. HRVATSKA POD HEGEMONIJOM EUROPSKE UNIJE

Stanje u hrvatskom životnom prostoru stalno slabi, a narod u njemu i dalje propada. To je sažeto „izvješće o stanju nacije“ poslije dvadeset pet godina trajanja obnovljene hrvatske dr-žave. Država i narod bi se trebali hitno uhvatiti u koštac s propadanjem i početi obnavljati hrvatski životni prostor, da bi u njemu ljudi mogli živjeti i napredovati te da iz njega ne bi trebali bježati.
Međutim, država i narod sad ništa ne poduzimaju. Oni bi nešto poduzeli, ali ne mogu i ne smiju poduzeti ništa, što bi za narod i za Život trebalo poduzeti. Hrvatska država nije samostalna, a narod nije slobodan. Hrvatska i hrvatski narod našli su se svojom voljom pod dvoslojnom hegemonijom: RH je pod političkom i gospodarskom hegemonijom EU, a EU je pod istom takvom hegemonijom SAD. Dodatno, ni SAD nisu slobodna politička zajednica. One su u vlasti svjetskog slobodnog kapitala i one mu služe svojom političkom, gospodarskom i vojnom silom.
Ovisnost Hrvatske kao političke zajednice označena je blagom riječju „hegemonija“, jer je RH nominalno suverena država. Ona je članica UN, ali je kao da i nije. Uporabljena je upravo riječ „hegemonija“, iako su RH i nad njom EU dio neformalnog carstva svjetskog kapi-tala, pobliže gospodarskog carstva, koje osim EU uz SAD okuplja i neke druge njima politički podložne zemlje svijeta.
U ekonomskom imperijalizmu vojnu prisilu zamjenjuje gospodarsko nasilje. Carstva su vla-dala tuđim tržištima i platnim prometom putem nadzora nad uvozom i izvozom robe te ulaganjem kapitala. Kasnije je sredstvima nadzora dodano bankovno poslovanje. Za nepo-sluh u vođenju vanjske i unutarnje politike periferija carstva kažnjavala se ustezanjem ulaga-nja i zabranom izvoza proizvoda u jezgru carstva. Suvremena carstva su po naravi gospodarska, jer je u povezivanju gospodarstava periferije carstva i njegove jezgre kapitalizam mnogo učinkovitiji, od bilo kojeg prethodnog način proizvodnje. Međutim, u globaliziranom svijetu s dinamičnom razmjenom novca, robe i usluga svaka zemlja mora imati svoju vanjsku politiku, jer nijedno državno pitanje nije samo unutarnje.
U uspostavljenoj hegemoniji Bruxelles kolotečno, putem procedura upravlja Hrvatskom i drugim članicama Unije, koje taj postupak smatraju legitimnim i prihvatljivim. He-gemonija je utkana u svakodnevnu društvenu i životnu zbilju. Periferija Unije voljno se podlaže pravilima hegemonije, koje se smatra prirodnima. Unija raspolaže liberalizmom kao znatnom ideološkom silom, koja je mnogim mjesnim vlastima ne samo prihvatljiva, nego i privlačna. Sve zemlje Unije tobože imaju iste ljudske vrijednosti, političke ideale i politiku.
Sadašnja hegemonija SAD nad EU nastavak je hegemonije SAD, koja je bila uspostavljena poslije Drugoga svjetskog rata i koja je bila zamijenila dvostoljetnu europsku dominaciju nad svijetom. SAD su stekle svoje poslijeratnu hegemoniju naglo tijekom rata, koji nisu one zapodjenule. Pod američkom hegemonijom na Zapadu u vrijeme Hladnoga rata našle su se najrazvijenije zemlje svijeta, koje su svojom krivnjom teško stradale u ratu. Posebnost te hegemonije bila je u tome, što su SAD bile uvidjele da imaju zajednički interes s Europom. Osim što su joj pružile zaštitu SAD su Europi dale i pomoć u novcu, hrani i izravnim industrijskim ulaganjima. SAD su poticale stvaranje unutarnjeg „klasnog“ konsenzusa, posebice u Njemačkoj, koja je učas ponovo pretvorena u državu. Socijaldemokrati i demokršćani bili su uspostavili suglasje u bitnim nacionalnim pitanjima, a u Njemačkoj koja je postala osjetljiva na socijalna pitanja uvedeno je i suodlučivanje u poslovanju srednjih i velikih poduzeća.
Diljem Europe došlo je do nezapamćenog gospodarskog rasta; stvorena je socijalna dr-žava; učvršćena je demokracija; kapitalizam je dobio „ljudsko lice“. U većini zemalja Eu-rope sredstva Marshallova programa obnove iskorištena su za obnovu i za jačanje gospo-darstva, a Francuska je svoja sredstva rabila za financiranje kolonijalnih ratova. U Hlad-nom ratu SAD su trebale Europu, koliko je i Europa trebala njih. Silom prilika kapitalizam je postao sustavom proizvodnje, koji je nosio dobrobiti zemljama, narodima i ljudima.
Međutim, prestankom Hladnog rata američka „hegemonija za ljude“ promijenila je ćud. Kapital i kapitalizam nisu se više morali dodvoravati državama i narodima. Kapitalisti su počeli voditi račun samo o svojim probitcima, a SAD su postale njihovim uporištem i sredstvom. Socijaldemokratski/demokršćanski konsenzus i socijalna osjetljivost države pretvorili su se preko noći u liberalističku bezobzirnost prema narodima, državi i ljudima. EU je postala zajednica kapitalista i poslodavaca. Ljudi Europe prestali su biti graditeljima i postali su najamnim nadmetateljima u tržišnom postupku iscrpljivanja viška vrijednosti iz rada i znanja ljudi. Unija zbog toga propada.
Po američkom diktatu ili po prijateljskom uvjeravanju EEZ je pretvorena u Europsku uniju, koja se sama instrumentalizirala i pretvorila u tržišnu tamnicu naroda, koji su bili pohrlili u EEZ. Unija kao centralizirana politička tvorevina bez suverenosti – SAD od-govara da Unija i dalje bude bez suverenosti – Unija je postala sredstvom transmisije hege-monije. To se najbolje pokazalo podložničkim prihvaćanjem gospodarskih sankcija protiv Ruske Federacije, koje su predložile SAD te koje su same protiv volje i interesa EU izazvale političku i sigurnosnu krizu u Ukrajini. Temeljna značajka hegemonije je to, da periferija ne vodi svoju vanjsku politiku, nego politiku hegemona.
Da je u Europi dobro, da europskim narodima ide dobro i da je nastavljen gospodarski zamah kakvim je Europe bila obnovljena, američka hegemonija ne bi bila veliko zlo. Me-đutim, Europa je u nevolji. Izgubila je američku zaštitu, a nije postavila svoju. Potpuna urbaniziranost skučena prostora zahtijeva stalan gospodarski rast i visok prihod radnika. Teret održavanja infrastrukture pada na sve manji broj sposobnih pleća. Opaka i neželjena imigracija smanjuje prosječnu proizvodnost rada. Europa gubi izvorno pučanstvo i pret-vara se u „lonac u kojemu se ne stvara slitina“. EU dobiva pučanstvo, koje ne donosi rast. Europa je iscrpila industrijske sirovine i većinu neobnovljivih energetskih izvora, a za ob-novljive ima razmjerno skučen prostor. Europa ima razmjerno malo kapitala koji je vezan uz životni prostor pa je ovisna prvobitno o znanju, poduzetnosti i radu, a hegemonija ka-pitala joj ne dopušta da slobodno rabi svoje sposobnosti. Europa je najmanji kontinent i još je podijeljena hegemonijom nad EU.
Nema kontinenta svijeta, koji sad ima manje nade od Europe, a nema zemlje u EU koja je u težem stanju od Hrvatske. Za preinaku propadanja u uspon Europa se treba osloboditi. Europu će osloboditi njezini narodi. U tomu bi im mogli pomoći i drugi narodi, na koje također vrebaju kapital, kapitalizam, svjetsko tržište i liberalizam. Europa može u sebi obnoviti nadu.

7. GUŠENJE SVJETSKOG NEREDA
I USPOSTAVA GLOBALNE MREŽE ŽIVOTNIH PROSTORA

Za Hladnoga rata na sjevernom polusvodu Zemlje bile su dvije razlučene hegemonije, ali je na južnom bilo mnoštvo slabih zemalja u razvitku. Veselje zapadnih ljudi zbog nestanka prijeteće sovjetske hegemonije bilo je kratkotrajno. Umjesto priželjkivanoga novog svjets-kog poretka u svijet se uvukao kaos ili nered i to upravo u vrijeme svršetka postupka glo-balizacije naše vrste.
Svijet nije u ratnom stanju, ali su u ratnom stanju nebrojene zemlje svijeta. Nastalo stanje je bez prethodnog primjera: desetljećima ne ratuje nijedan par zemalja, ali bukte građanski ratovi, koji su pravilo, a ne izuzetci. Razlog nastalom stanju je to, što je kapital nesposoban stvoriti i održavati svjetski poredak gospodarskim sredstvima te što je u svojoj beskrajnoj vlastoljubljivosti oslabio države, koje su političkim sredstvima oduvijek održavale mjesni poredak. Sad nema ni mjesne vlasti ni svjetskog poretka. Kapital ima svjetsku vlast bez poretka, a države nemaju vlast, a imaju nered.
Narodi diljem svijeta smatraju da nemaju državu ili da je ona toliko slaba, da ne može obavljati politički posao, koji danas u svijetu nitko ne obavlja. Svjetski kaos je posljedica zatora politike. Navedene su dvije bitne značajke države, kojoj je politika jedina zadaća: (1) pučanstvo treba skupno osjećati da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti te (2) pučanstvo čini zajednicu, u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti. Nijedan narod tako ne vidi svoju tobožnju državu. Država mu ništa ne pruža, čak ni prigodu da svojim naporom izgradi primjeren životni prostor.
Kapital je namjerno i sustavno slabio državu do donje granice njezine izdašnosti za ka-pital, koja je daleko ispod granice izdašnosti države za njezino pučanstvo. Država je danas toliko slaba, da je kapital više ne može spasiti. To mogu učiniti samo narodi, ako se prih-vate posla spašavanja države. Međutim, u nastalom stanju u nebrojenim zemljama mnoge mjesne snage i posebni interesi nastoje se dokopati slabe države, kako bi je iskoristili za svoje probitke. Uspjele te snage ili ne uspjele u osvajanju slabe države, svakim takvim nas-tojanjem nered se u svijetu širi i dubi.
Za uklanjanje ili gušenje svjetskog nereda potrebno je hitno jačanje države. Novi etatizam i nova vrsta države neće biti upereni protiv građana ili sudionika u proizvodnji životnog prostora, nego protiv kapitala i ostalih klasnih snaga, ali i protiv mjesnih posebnih interesa i vjerskih ili ideologijama zadojenih snaga. Dobre primjere osposobljivanja države i državne brige za graditelje životnog prostora danas ne pružaju „zapadne“ zemlje, nego Indija, Kina, Turska i Rusija. Narodi u kojima se država oporavlja trebali bi zatomiti vlas-toljubljivost i pomagati ostalim narodima da im se pridruže uklanjanjem kaosa unutar sebe.
Kaos se mora ukloniti, jer se vrsta neće moći prilagođivati sadašnjim ili još težim okol-nostima, koje sad nisu pod nadzorom razbora i dobra. Opstanka vrsta nema bez prila-godbe okolnostima koje se neprestance mijenjaju. Uz gušenje i uklanjanje kaosa kakav vrsta nije iskusila u mirno doba potrebno je i jamčiti najmanji potreban gospodarski rast, koji nameću visoka urbaniziranost i sve veće usredotočenje pučanstva čak i u pojedine dijelove iste zemlje. Potreban rast se u kaosu ne da ostvariti, ali uklanjanje kaosa nije dovoljan uvjet za gospodarski rast. Za izbavljenje vrste iz kaosa bit će potrebni pomoć mnogim narodima koji sami organiziraju životni prostor, ali i suradnja među životnim prostorima. U tom će zahvatu vrste vidnu ulogu imati obnovljena država, ali narodi ne smiju dopustiti da ona bude sredstvo vladanja ljudima. Čemu vlast, ako je joj je svrha samo vladanje zajednicama koje bi trebale proizvoditi životni prostor? Država će biti nužno sredstvo zaštite ljudi i prostora, ali i vezanja kapitala za prostor i rad. Država će služiti zajednici.
Nered koji su kapital i kapitalizam stvorili u netom globaliziranom svijetu unutar globa-lizirane vrste Homo sapiens isključuju i kapitalizam kao najviši stupanj civilizacije, ali i civili-zaciju kao pristup uređenju društva, kojim se vlast otima zajednici i iznosi iz nje. Nositelji vlasti uvijek su rabili silu za otimanje vlasti zajednici, za zadržavanje vlasti u privatnim ili skrivenim rukama i za vezanje vlasti uz imovinu, a ne uz zajednicu. Unutarnji i vanjski militarizam bitne su značajke civilizacije. Militarizmu treba doći i dolazi kraj. Danas vojnu silu voljno i rado rabe samo tri države – SAD, UK i Izrael. To su ujedno zemlje najvećeg usredotočenja kapitala. Zadojenost tih zemalja militarizmom potiče u stvorenom svjetskom kaosu mjesne posebne interese te neke ideološke i vjerske skupine, da se i oni prihvate oružja, nasilja, razaranja zajednica, genocida i protjerivanja pučanstva. Oružje naroda ne treba biti upereno na druge narode, nego na neprijatelje mjesnog zajedništva, koje je potrebno za proizvodnju životnog prostora, za stvaranje svjetske mreže suradnje životnih prostora i konačno za prilagodbu i opstanak vrste. Evolucija koja će vrstu povesti iz sada-šnjeg kapitalističkog kaosa u potpunu svjetsku mrežnu suradnju životnih prostora ne smije i ne može ostati na jednoj zemlji. Zamjena za sadašnji kapitalistički nered nije nikakav svjetski poredak, nego opća izgradnja životnih prostora i uspostava mreže suradnje među tim prostorima.
Stvaranje mreže životnih prostora u potpuno globaliziranom svijetu i unutar globalne vrste nije utopija, nego nužda. Ono ima izvrstan prethodni uzorak ili presedan u ocrtanoj izgra-dnji životnog prostora u Zapadnoj Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Taj presedan je s razlogom nazvan Zlatnim razdobljem kapitalizma. Svaki narod Zapadne Europe trsio se u vrlo teškim okolnostima da izgradi vlastiti životni prostor, ali je bila uspostavljena i svesrdna i izdašna suradnja naroda ili životnih prostora. SAD su obilno pomagale narode Zapadne Europe, jer su uvidjele skupni interes zapadnog svijeta, koji je bio uistinu ugrožen od sov-jetskog carstva. Slobodni narodi Zapada u tom su vremenu pomagali i napor ljudi u SFRJ, koji su se bili oslobodili sovjetske hegemonije, da izgrade samoupravu i nakupe društveni kapi-tal.
Uviđanje ugroze i Zapada i kapitalizma navelo je narode i države Zapada na suradnju i uzajamnost, a SAD na pružanje sve potrebne pomoći Europi. Ta suradnja je istinabog uminula sa sovjetskom opasnošću. Danas je, međutim, cijela vrsta Homo sapiens izložena ugrozi, koja nikad neće minuti i na koju narodi, države i vrsta trebaju odgovoriti stvara-njem pune svjetske mreže suradnje.
Treba početi stvarati Zlatno razdoblje vrste.

8. IZGUBLJENA HRVATSKA POLITIKA
I IZGRADNJA ŽIVOTNOG PROSTORA RH

Po sadašnjoj skrbi za vlastitu državu čini se, da je državotvornost Hrvata iscrpljena obno-vom hrvatske države 1991. godine. Oni se ne trse oko uzgoja i njege države, kako bi ona bila sposobnom pomoći ljudima da izgrađuju životni prostor, iz kojega se brane i štite dr-žava i život u njoj. Bit i srž svakog društva je u Životu, a država može i treba pomoći da se u narodu Život množi, njeguje i štiti. Uzajamnost djelovanja države i životnog prostora je plod nastojanja ljudi i naroda.
Po stanju u državi i stanju naroda čini se, da su Hrvati poslije vojno-redarstvene akcije Oluja dignuli ruke od svoje države i da su nju uzeli kao mrtav ures. Zadovoljni su što im je država priznata te što imaju grb, zastavu i himnu, koja ocrtava njihovu zemlju kao lijepu i dragu. Izostala je skupna, narodna briga za državu. U nas je sve postalo osobnim pitanjem. Sve je privatno ili skriveno. U Hrvatskoj je privatizirana i politika, koja bi trebala biti jav-nim poslom, koji bi uključio brigu za državu i zaštitu države.
Država nije stvar. Ona je živ organizam. Kroz nju se sažima ukupno ljudsko djelovanje putem mreža društvenog utjecaja: politike, gospodarstva, zaštite i kulture. Hrvatska i hr-vatski narod izgubili su politiku, a bez politike sve u zemlji propada. Politika je javna, sku-pna briga za skupno dobro. Politika je javno usklađivanje raznorodnih interesa u narodu ili na prostoru, pri čemu se svakom interesu dodjeljuje utjecaj razmjeran njegovu prinosu bogatstvu naroda. Bez javne brige za skupno dobro sve u društvu slabi.
Prva značajka slabog stanja je to, što Hrvatska već dugo gubi pučanstvo i što ga gubi na takav način, da je ostala bez cvijeta, probranog dijela ili elite društva. Nakon povijesnih udaraca na cvijet hrvatskog naroda u Bečkom novom mjestu 1671. godine, poslije Hr-vatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, u Prvome svjetskom ratu, u Kerestincu 1941. godi-ne, na Glamočkom Polju i Sutjesci 1943. godine, u Dravogradu i na Križnom putu 1945. godine te za Masovnog pokreta 1971. godine Hrvatska je u domaćim političkim procesima poslije Oluje ostala bez probranog političkog sloja. Hrvatska ima puk raspršen u samo-brižne pojedince, koji zatomljuju i ne pokazuju smisao za javno dobro ni volju i sposob-nost za predvodništvo. Tako nije samo u politici, nego i u zaštiti, gospodarstvu i kulturi.
Politika je privatizirana od stranaka, stranačkih vođa i njihovih financijskih pokrovitelja. Kultura je gotovo potpuno provincijalizirana. Poduzetnici se iscrpljuju u samosnalaženju i zadovoljavaju sitnim dobitcima. Zaštita trpi nebrigu. Vjerski prvaci se skrivaju u ekumeni-zmu i svojom stručnošću u sebi zatiru ljudsko nadahnuće.
Narod je ostao bez elite, probranog sloja ili cvijeta društva pa neće biti u stanju preok-renuti sebi na dobro potrebnu demografsku dopunu putem useljavanja. Doseljenici – čak ni Hrvati iz Bosne i Hercegovine – neće imati prigodu slijediti domaće predvodnike u no-voj domovini, nego će i dalje pristajati uz svoje uzore i načela iz starog zavičaja. Useljavanje u zemlju bez domaćeg predvodništva produbit će stare podjele i stvoriti nove, a Hrvati još nisu nadvladali staru podjelu od prije Drugoga svjetskog rata na građanske liberale, naci-onaliste i komuniste. Bez domaćeg predvodništva nema ni integracije došljaka, a kamoli njihove asimilacije. U zemlji bez predvodništva mudro je da svatko slijedi sam sebe. U dog-ledno vrijeme, ako se narod ne probudi, Hrvatska će se pretvoriti u „gospodarsku krajinu“ Europske unije.
Naše stanje obilježeno je siromaštvom države i naroda; problematičnošću zakonodav-nog, pravosudnog i kaznenog sustava; korupcijom i otimačinom javnog bogatstva, kao načinima vođenja politike i poslovanja; općim neznanjem, nerazumijevanjem politike i izostankom prosudbe o posljedicama sadašnjeg stanja države i naroda; jadnom i štetnom ulogom javnih medija, koji u nedostatku politike i uz propadanje gospodarstva prave vijesti od beznačajnih događaja te sami proizvode politiku. Povrh svega, političke stranke i mediji održavaju i produbljuju stare političke i ideološke podjele u narodu.
Pred narodom i državom stoji teška i dugotrajna potraga za propuštenom i izgubljenom nacionalnom politikom te naporan posao naknadne, usiljene i užurbane izgradnje hrvats-kog životnog prostora. Zemljopisni prostor, čak i da je sav u hrvatskom privatnom ili jav-nom vlasništvu, sam po sebi nema vrijednost. Zemljopisni prostor ima vrijednost samo po tomu, što ljudi na njemu ili od njega naprave. Za proizvodnju životnog prostora – po-litičkog, gospodarskog, sigurnosnog, kulturnog – presudno su važni znanje i tehnologija te poduzetnost i organizacijske sposobnosti ljudi. Hrvati se moraju na najširoj osnovi primiti učenja za stjecanje i uporabljivog i općeg znanja. Država treba povesti sustavnu brigu za nakupljanje suvremene tehnologije. Ljudi se moraju odlučiti i pokrenuti za stvaranje održ-ljivih poslovnih sustava i organizacija i u tome tražiti pomoć razvijenih prijateljskih naroda.
Međutim, prijeka zadaća naroda je prisiliti političare da državu pretvore u njegovu or-takinju na poslu obnove i preporoda narodnog života. Država mora početi voditi narodnu monetarnu politiku; mora izgraditi potrebnu fizičku i društvenu infrastrukturu za stvaranje zamaha u proizvodnji hrane; treba pritegnuti zakonodavni, pravosudni i kazneni sustav, kako bi se u Hrvatskoj obnovila pravna izvjesnost i kako u njoj ne bi bilo na pretek sud-benih pokajnika i nekažnjenih zločina; treba odlučno iskorijeniti političku i poslovnu ko-rupciju i otimačinu, kako bi ljudi stekli vjeru da se isplati raditi za skupno dobro. U Hr-vatskoj nema skupnog dobra, a puk jedino od njega živi. Takozvana socijalna osjetljivost se očituje u dobrim, potpunim i strogim zakonima. Ukratko, narod treba natjerati političare da učine to, da se država bavi politikom za narod i s narodom. Hrvatska država kakva je sad postaje grobom hrvatskoga naroda. Svojim odlučnim djelovanjem narod u Hrvatskoj treba izgraditi veleban životni prostor, a ne u njoj sam kopati svoj grob.
Narod treba nacionalizirati politiku i u nju slati samo ljude koji žele raditi za skupno dobro. Hrvatski narod nije često bio u teškom stanju, u kakvomu je sad, čak ni dok je živio u tuđim državama ili u više njih u isto vrijeme. Sad mu je teško u vlastitoj državi. Međutim, nebrojenim narodima je teško u njihovim vlastitim državama, jer su kapital, kapitalizam, svjetsko tržište i liberalizam potkopali sve države i učinili ih za narod neuporabljivima. Novi zamah hrvatskog naroda za uređenje vlastite države i za izgradnju vlastitog životnog prostora dio je ljudskog posla, koji čeka cijelu vrstu Homo sapiens. To što čeka hrvatski narod u njegovoj državi je ljudski, a ne sizifski posao. Na tom poslu Hrvati moraju obnoviti predvodnički politički, poslovni, znanstveni i kulturni sloj.

9. POLITIČKO BUĐENJE
ZA DOMOVINSKU MOBILIZACIJU

Republika Hrvatska zapuštena je država sa zapuštenom zemljom i ojađenim narodom. Narod je toliko pritisnut hrvatskim i europskim političkim sustavom, a ljudi toliko zaoku-pljenim dnevnom zbiljom, da se narod kao cjelina povukao iz državne politike. Hrvatski narod, kojega je geopolitički položaj njegova povijesnog zemljopisnog prostora učinio političkim narodom par excellence, sad se kani politike, koju je u dobroj volji bio prepustio političkom pokretu, koji ga je uspjelo poveo u borbu za izbavljenje iz Jugoslavije.
Poslije slamanja pobune hrvatskih Srba u vojno-redarstvenoj akciji Oluja oslobodilački pokret HDZ pretvorio se u političku stranku, kojoj je postalo svrhom – kao i svakoj poli-tičkoj stranci – da jedna obilježena skupina ljudi vlada narodom i državom. Poslije smrti svojeg utemeljitelja dr. Franje Tuđmana narodni pokret koji se urušio u stranku izgubio je i tako zamišljenu vlast. U vladanje zemljom i narodom uključile su se i druge stranke „sitnog zuba“, kako bi i druge obilježene skupine ljudi samoživo sudjelovale u prisvajanju narodnog bogatstva i rada. Narod je sad isključen iz državne politike, ali zazire od toga da se u nju nasilno vrati. U svemu je najgore to, što prvaci hrvatskih političkih stranaka, koje su dosad okušale slast vlasti, smatraju da je njihovo vlastohlepno držanje uredno i zakonito te što ne uviđaju da je sadašnje političko stanje neprihvatljivo hrvatskom narodu i zato neodržljivo.
U političkom stanju kakvo se zavuklo u našu zemlju neizbježno je izravno uključenje naroda u državnu politiku. U hrvatskom političkom čekanju i oklijevanju jedino je pitanje, kako će se narod vratiti politici. Stanje naroda i stanje u zemlji su takvi, da narod mora izravno stupiti u državnu politiku, ako ne želi skupno živ poći u hrvatski politički krema-torij ili ako ne želi jedinačno napuštati domovinu, a da potom Hrvati koji ostanu u domo-vini prestanu biti većinskim narodom.
Hrvatskom sad solidarno, uzajamno i naizmjence vladaju političke stranke, koje hoće samo vlast u zemlji i nad narodom. Hoće vlast za sebe i za svoje pokrovitelje. One se međusobno razlučuju putem tobožnjeg „svjetonazora“, ideologije ili političke doktrine, koje nalaze u katalozima zastarjelih političkih doktrina, kakvima su socijalna demokracija ili demokršćanstvo. Sve uvriježene europske i hrvatske političke stranke u stvari su liberalne i liberalističke, jer su u najmu kapitala i kapitalizma. Političke stranke se na izborima nude glasačima samo putem međusobnog razlučivanja. Međusobno razlučivanje, a ne politička ideja za život naroda je to, što nosi moguću pobjedu na izborima. U Hrvatskoj ususret izborima sad se nude i različito obilježene stranačke koalicije, u kojima se zatomljuje čak i „svjetonazor“ ili ideologija, koji u koaliciji prestaju biti sredstvom razlučivanja.
Međutim, to što ljudima treba ponuditi je samo ideja ili zamisao za ljude, za vrstu i za život na zadanom prostoru i to bez ikakva razlučivanja ili diferencijacije, jer razlučivanje je sredstvo vlasti, a nad narodom ne bi trebalo i ne smije biti vlasti. Sad vlast služi samo zato, da se netko bogati – netko drugi, a ne narod. Ipak, narod je jedina prava vlast. To što narodu, koji se zatekao u sadašnjem teškom stanju treba nije vlast, nego briga i predvodniš-tvo. Narodu treba predvodništvo s pravom idejom za život naroda u njegovoj domovini. Jednom narodu, koji na svojem zemljopisnom prostoru stvara životni prostor, potrebna je jedna ideja. To je ideja za život, a ne za vlast.
Nasušno je potrebno narodu prikazati ideju za njegovo političko buđenje i za njegovu potpunu političku mobilizaciju. Pred narodom treba sažeti hrvatsko dvadeset petogodišnje političko iskustvo. Ideja treba istovremeno probuditi narod i razbuditi dosadašnje nositelje vlasti. Ona treba biti nacionalnom, domovinskom uzbunom, jer je za propadanje narodu ostalo vrlo kratko vrijeme, poslije kojega narod može propasti. Vrijeme čekanja i oklijevanja za narod je na isteku.
Politički procesi posljednje dvije godine pokazali su da se kroz politički sustav, kroz hrvatski stranački ustroj i posebice kroz izborni sustav ne može do podizanja glasa u Sa-boru probiti nijedna stranka koja će donijeti ideju domovinskog spašavanja Hrvatske, oporavka naroda i procvata gospodarstva. Za to je postajala prava prigoda sredinom saziva Sabora 2011.-2015. godine, kad je stupanj prihvaćanja dviju najvećih stranaka u Hrvatskoj bio toliko nizak, da su zajedno imale odobravanje samo 35% građana.
Međutim, i otad utemeljene stranke razlučivale su se od postojećih i novoutemeljenih stranaka novim, dodatnim, još užim, diferenciranjem i uz postojeći izborni sustav od sebe udaljile silno pučko izborno tijelo, koje čeka opću ideju za svoj spas i za spasenje Hrvatske. Jedan izuzetak bio je „uspjeh“ nezavisne liste za mjesne izbore u Zagrebu 2013. godine, ali to je uistinu bio neponovljiv mjesni izuzetak.
Pravi način ljudske i domovinske mobilizacije naroda pokazala je inicijativa udruge gra-đana U ime obitelji, koja je bila sračunata na ustavno određivanje braka kao zajednice koju zasnivaju jedan muškarac i jedna žena. Akcija je istinabog bila vezana uz jedno jedino pi-tanje narodnog života, koje je – koliko god je ono važno – ipak samo jedno pitanje. Me-đutim, ta inicijativa je pokazala (1) da nastojanje za spas naroda treba doći od novog pok-reta, a ne od novih naprečac utemeljenih ili zatečenih, vlašću iskvarenih stranaka i (2) da treba djelovati mimo izlišnog saborskog zakonodavnog organizma.
Hrvatskoj je potreban pokret ili udruga za preobrazbu političkog, gospodarskog i ljudskog života u Hrvatskoj, koji će se obraćati samo narodu ili referendumskom glasač-kom tijelu i to samo pitanjima i zamislima, koji obuhvaćaju život i dobrobiti cijelog naroda te određivanje i provedbu državne politike.
Pri pozivu narodu u svrhu njegova političkog buđenja i njegove domovinske mobilizacije ne treba zazirati od zloćudno ozloglašenog populizma. Populizam je uz sadašnje stanje naroda i u sadašnjem stanju u državi jedini i pravi način obraćanja pučanstvu, koje je jedno i koje treba jednu, ali pravu ideju za izlazak iz narodnih i državnih nevolja. Populizam ne trpe ideološke i političke sile, koje doslovce žele „dijeliti narod, kako bi njime vladali“. Stranke se međusobno i razlučuju, kako bi dijelile narod, i njime naizmjence vladale, što im dopušta hrvatski izborni sustav postignut dosluhom političkih stranaka, koje žele dijeliti narod i njime vladati. Koja im korist od toga!
Cio narod množi, stvara, dograđuje i bogati životni prostor. Tko se usuđuje pred naro-dom svojatati zaslugu stvaranja životnog prostora za jedan cijeli povijesni narod? Taj tko ispovijeda da radi za dobro naroda i tko narodu iz ruku uzima vlast pod izlikom da kani nešto napravi za narod, trebao bi se i sam obraćati cijelom narodu. Stoga je pravo da nove narodne snage – koje uistinu nastoje preobraziti hrvatski životni prostor kako bi se u nje-mu dalo živjeti i kako iz njega ljudi ne bi trebali bježati – iznose ne samo populizam, nego i nacionalizam. Kad narod sastavljaju svi ljudi koje se zateknu na jednom prostoru i koji na tom prostoru skupno stvaraju životni prostor, nema zla u nacionalizmu, koji je jednom zauvijek rekao „Zbogom, oružje!“. To nije učinio ni liberalizam, koji je posebno u naše dane odan militarizmu. Danas narodi ne ratuju. Ratuju klase i vjere, u koje spadaju kapitalisti odnosno liberali.
Od uspostavljenih „parlamentarnih“ političkih stranaka ne može se očekivati da preob-raze Hrvatsku u tolikoj mjeri da u njoj prestane propadanje svega što propasti može, uk-ljučujući i narod. One nisu u stanju mobilizirati narod. One čak zaziru od domovinske mobilizacije naroda. Narod u pokretu se ne može podijeliti. Stoga narod treba probuditi i pokrenuti iznošenjem istine o stanju države i naroda te nenasilnim djelovanjem izvan par-lamentarnog sustava rabeći prvobitno ustavnu demokratsku mogućnost izravnog odluči-vanja o narodnim poslovima putem referenduma. Prvim slijedećim općim referendumom treba dotjerati zakon o referendumu, kao izravnom izražaju političke volje naroda.
Snage koje se protive populizmu i nacionalizmu ujedno se protive obvezujućem refe-rendumu. Nada i pouzdanje hrvatskog naroda nisu u strankama, nego u njegovoj snazi i u njegovoj mogućnosti izravnog očitovanja političke volje.

10. HRVATSKA POLITIČKA MISAO
ZA HRVATSKU, EUROPU I SVIJET

Hrvatska povijesna politička misao izgrađivala se od Ljudevita Posavskoga preko Bene Kotruljevića, Frane Petrića i Jurja Križanića preko Krste Frankopana Brinjskoga, Petra Zrinskoga i Krste Frankopana preko Ante Starčevića i braće Radića do Josipa Broza, Hr-vatskog proljeća i Franje Tuđmana te poslije njega. Ta je misao nastala i neprekidno se razvijala i učvršćivala na prostoru u procjepu između dvaju velikih političkih svjetova, koji su se podizali, međusobno sudarali, sahnuli, podizali se u novim parovima sve dok nisu počeli iščezavati u globaliziranom svijetu. U globaliziranoj vrsti ne može se podignuti ni jedan novi par velikih političkih svjetova. U vrsti više nema procjepa; vrstom vlada nepre-kidnost.
Temeljne zasade hrvatske političke misli su samouprava i nesvrstavanje naroda, a Josip Broz kao Hrvat tomu je dodao i izvornu zamisao „društvenog kapitala“. Samouprava i nesvrstavanje kao zasade hrvatske političke misli nastale su u traženju izlaza u sudaru poli-tičkih velesila na hrvatskom povijesnom prostoru. One su proizvod hrvatskog povijesnog prostora i hrvatskog naroda, kojega je zapala muka da na svjetskoj vjetrometini izgrađuje svoj životni prostor. Hrvatska politička misao prava je slika relativnosti ili odnošajnosti zemljopisnog prostora: prostor je to što ljudi od njega naprave. Hrvati su na svojem pros-toru iskovali i političku misao. Danas su svi narodi na svjetskoj vjetrometini.
Nova zasada potrebe nakupljanja „društvenog kapitala“ nastala je u stisci na hrvatskom povijesnom prostoru, koja nije bila izazvana sudarom samo političkih, nego i ideoloških sustava. Hrvati su poslije Drugoga svjetskog rata shvatili to, što ostali narodi istom sad počinju shvaćati, a to je da osim privatnog i javnog ili državnog kapitala treba prvobitno postojati društveni kapital, koji će biti vezan uz zemljopisni prostor i rad odnosno uz ži-votni prostor.
U globaliziranom svijetu ni na jednom dijelu Zemljine kugle nema više sudara para svjets-kih političkih velesila. Sve su političke sile nejake za vladanje globaliziranim svijetom. Me-đutim, ostali su ideološka sila kapitalističkog liberalizma i gospodarska sila Kapital. Sad su se u istom položaju našli svi narodi, koje je kulturna evolucija okupila u vrsti. Narodi svijeta su poput drevnih panonskih plemena, koja su se bila okupila oko Hrvata ili poput zemalja nekadašnjeg Trećeg svijeta, koje su se bile okupile oko Josipa Broza. Svi su narodi pritisnuti o Zemlju istom, jednom jedinom svjetskom nadsilom, Kapitalom. Odnedavno svi narodi pripadaju novom „trećem svijetu“, koji će trajati dok bude vrste.
Novo stanje je stvorila globalizacija, jer se u globalnom svijetu ne može naći ni jedna politička sila ili politička zajednica, koja bi mogla politički i vojno zavladati svijetom. U nastalom stanju prihvat i provedba hrvatske politički misli prikladni su i za sve narode okupljene u Europskoj uniji i za sve narode svijeta. Umjesto ugibanja pred nasrtljivom si-lom Kapitala, koja neprestance stvara podjele i dubi kaos u svijetu, narodi trebaju skupno ukloniti podjele između sebe i unijeti mir unutar sebe, kako bi mogli ukloniti vlast Kapitala. To posebno vrijedi za razvijene i iskusne europske narode, koji su putem EU podlegli he-gemoniji SAD i sile koja zlorabi političku, gospodarsku i vojnu snagu SAD. EU je postala sredstvom podjele Europe, koja priječi europske narode da slobodno izgrađuju svoje život-ne prostore i da međusobno surađuju. Vrsti nisu potrebna „otvorena društva“, nego otvo-ren svijet bez svjetskog nadzora.
Svi narodi su u istom položaju, u žrvnju kapitala i svjetskog tržišta, koje se odmetnulo od nacionalnih gospodarstava i od životnih prostora. Hrvati se ne mogu osloboditi sami. Oni trebaju poticati sve narode da postupaju kako i njima i Hrvatima valja postupati. Hrvati su najbolnije iskusili proizvoljnost kapitala, koji u kolanju naizmjence ostavlja na cjedilu sve narode svijeta, koji nemaju – sve da imaju prigodu živjeti u miru – kontinuitet u proizvodnji i dogradnji životnog prostora.
Hrvatska je najbolji politički „lakmus papir“ u vrsti. Ona je uzorak za proučavanje zloću-dnih učinaka kapitala, kapitalizma, slobodnog svjetskog tržišta i liberalizma. Poučeni kob-nim primjerom Hrvatske i iskustvom hrvatskog naroda ostali narodi ne bi smjeli čekati da ih pogodi zla kob, koja je već zadesila Hrvatsku. Usporedo sa žilavom borbom za izgradnju vlastitog životnog prostora i upravo zato da bi hrvatska borba mogla uspjeti Hrvati moraju zdušno širiti svijetom svoju političku misao samouprave, nesvrstavanja, nakupljanja druš-tvenog kapitala i slobodne suradnje sa svim narodima u vrsti Homo sapiens. Hrvati svoju riječ trebaju potvrditi svojom domovinskom mobilizacijom.

Continue Reading

04 listopad 2013 ~ 0 Comments

Nicanje ljudskog duha

Sredinom rujna ove godine dva su se čovjeka potukla u gostionici u Rusiji oko ideja Immanuela Kanta. Jedan od njih je potegnuo revolver, a drugi je smješten u bolnicu teško ranjen. Kantova predodžba o čovjeku čini se važnom i u današnjem svijetu. Po Kantu je pravi čovjek slobodan, neovisan, osamljen, snažan, uman, odgovoran i hrabar. Pravi junak!

Kantova racionalistička predodžba o čovjeku još se preslikava u europske umove. Kant je ostavio odredbu čovjeka, koji se oslobodio pripadnosti i privrženosti te ograničenja mjesnoga i posebnoga. Čovjek je slobodan i univerzalan. Racionalizam je ostavio baštinu propinjanja čovjeka do osobne slobode i snage, iako životna zbilja pokazuje da je čovjek najnevoljniji plod evolucije života, za koju Kant, doduše, nije znao. To ispričava Kanta, ali ne i njegove današnje privrženike, koji smatraju, da se čovjek može odmetnuti od svoje vrste.

Vrsta homo sapiens iznevjerila je jedinačne ljude kao nositelje života u vrsti. Vrsta ne živi, ona traje. U svim živim vrstama postoji puna, iako nesimetrična uzajamnost jedinki i vrste. Jedinke su nositeljice života. One ne nastaju, nego se rađaju u vrsti, a vrste su zajednice jedinki, u kojima se na poseban način održavaju ustaljeni odnosi. Vrsta omogućuje množenje, hranidbu i zaštitu jedinki. Jedinke su prostorno ograničeni organizmi, kojima je najdulji vijek trajanja određen rodnom tvari koja pripada vrsti života. Jedinki nema bez vrste, a vrsta se sastoji od jedinki. Uzajamnost jedinki i vrste je temeljna značajka života, kakav je donijela evolucija.

Iako vrste u pravilu štite jedinke, vrsta homo sapiens više ne štiti ljude. U civilizaciji koja je umetnuta u vrstu već je u pitanju množidba, a životu se pripuštaju neotporne osobe. Rješenje nastalog stanja u vrsti nije u odabiru unutar vrste. Sad se odabir obavlja bijegom „uspjelih“ ljudi iz zajednica u kojima su rođeni u novu. Uspjeli ljudi siromaše svoje izvorne životne zajednice i drugdje stvaraju novo, neživotno zajedništvo. Hranidba jedinačnih ljudi obavlja se u gloženju unutar vrste, iako ostale vrste za zadovoljenje životnih potreba rabe samo izvore izvan vrste. Zaštita u vrsti ne postoji za ljude, ali postoji za kapital i za slobodu tržišnog gloženja.[1]

To je stanje vrste, a i sami znate kakvo je stanje u ljudima diljem svijeta. Bez množidbe, hranidbe i obrambe vrsta homo sapiens ne može računati na dug vijek. To sam rekao s optimizmom, jer u rodu homo postoji dobra evolucijska praksa, da jednu vrstu nadomjesti druga, otpornija i prilagodljivija. Homo erectus nadomjestio je homo habilisa, a njega je zamijenio homo sapiens. Prednost je bila u obujmu i složenosti mozga. U rodu homo postoji nešto bolje od razmetnog uma utemeljenog na mozgu velika obujma, čime bi se obavilo premještanje ljudi u novu, pitomiju vrstu.

Kakva je vrsta homo sapiens? Čovjek je vrsta koja smišlja, radi, stvara, proizvodi i koja, za razliku od drugih životinja, sve manje rabi svoje tijelo, a minulih desetljeća digitalizacije i svoj um kao sredstvo zadovoljenja životnih potreba.

U vrsti homo sapiens s vremenom se pojavio govor kao sredstvo komunikacije. Govor je donio mogućnost bržeg učenja i daljnji razvitak uma, što je dovelo do dodatnog razvitka mozga, ali i do drugih tjelesnih poboljšanja koja su nosila lakšu hranidbu i spretniju prilagodbu okolišu. S vremenom je čovjek prestao biti prvobitno lovcem i skupljačem plodova, jer je počeo udomaćivati bilje i životinje. Uporaba vatre, pravljenje odjeće, gradnja nastambi te uzgoj bilja i životinja tražili su od čovjeka da planira svoje djelovanje, da određuje nakane i da postavlja svrhe.

Poslije je govoru dodano pismo kao sredstvo pohrane znanja izvan čovjekova uma, ali i izvrsno sredstvo komunikacije i uspostave sustava vlasti. Pismo je prvo bilo slikovno pa slogovno, a na kraju je postalo glasovnim. Taj je razvitak čovjeku omogućio učenje, razmišljanje i komunikaciju ne samo putem slika, kao u drugih životinja, nego prvobitno putem simbola. Stjecanje i uređenje znanja i razumijevanja prepušteni su znanosti, a obrazovanje i stjecanje uporabljivog znanja posebnom školskom sustavu. Znanje i znanost omogućili su vrsti ne samo preradbu i uporabu gradiva nađenog u prirodi, nego i stvaranje novog gradiva te dobivanje energije iz mrtve tvari, a ne više samo iz ljudskih i životinjskih tijela ili iz vjetra i tekuće vode.

Čovjek je umom i radom s vremenom izgradio složenu fizičku infrastrukturu i društvene ustanove, a u novije vrijeme stvorena je potpuna svjetska prometna i komunikacijska infrastruktura, izgrađeno svjetsko slobodno tržište te utemeljen skup svjetskih ustanova. Vrsta je između sebe i prirode umetnula društveni okoliš, koji sapinje cijelu vrstu, okupljenu u zatvoren i konačan globalni svijet. Vrsta koja je postala neizmjerno bogatom,[2] našla se u krletki, u koju je strpao ljudski um.

Usprkos stečenog bogatstva i uživanja obilja vrsta i nadalje svu svoju brigu posvećuje stvaranju i gomilanju sredstava za zadovoljenje životnih potreba, kao da joj najvažnija stvar sad nije ukupna prilagodba umjetnom okolišu koji je sama stvorila. U takvim novim okolnostima postavljaju se vrlo tegobni zahtjevi odgoju i obrazovanju čovjeka, koji uči i razmišlja pretežito putem simbola.

Međutim, čovjeku se dogodila najgore, što se može dogoditi životinjskoj vrsti. U sadašnjim složenim i tegobnim društvenim okolnostima vrsta je ostala bez primjerenog odgoja mladunčadi simboličkim sredstvima, a učenje putem slika čovjeka ne osposobljuje za život. Vrsta homo sapiens za svoj opstanak treba vrstan odgoj govorom i pismom, a ne samo primjerima za oponašanje ili uvježbavanjem. Vrsta bez odgoja mladunčadi ugrožava samu sebe. Ona je postala nametnicom na samoj sebi. U pitanju su opstanak, prilagodba i evolucija cijele vrste, a ne trajanje koje posebne narodne zajednice.

Kako se čovjek snalazi u novom, neposrednom, umjetnom okolišu ili u napravljenoj društvenoj infrastrukturi? Riječ je o „aktivnom“ okolišu, u kojemu su promjene neprekidne, a često su manje predvidljive od nekih prirodnih elementarnih nepogoda. Vrsta je izložena i društvenim potresima, kao što su ratovi, revolucije ili gospodarske depresije i financijske krize. Visok stupanj proizvoljnosti u neposrednom društvenom okolišu vrste stvara društvene „elementarne“ nepogode. Vrsta takve nepogode samo trpi, ali ih ne nastoji ukloniti ili ublažiti. Društvena infrastruktura se pokazala sijelom više sile u odnosu na vrstu. Vrsta se ne pokušava ni prilagoditi okolnostima života, a kamoli da nastoji mijenjati okoliš, koji sama stvara. Vrsta  bi svoj novi, neposredan okolišu mogla mijenjati, razgrađivati, pregrađivati i smišljeno ugađati sebi umjesto da ga samo nepromišljeno dograđuje. Čovjek bi morao preobraziti sebe, svoj društveni okoliš ili oboje.

Vrstaje neumorno stupala putem kulturne evolucije, ali se „u hodu“ nije uspijevala kulturno prilagođivati okolnostima. Usto, posadu izgrađene društvene infrastrukture sastavljaju probrani pripadnici iste vrste, koje se može smatrati izrođenima, s obzirom na njihov način upravljanja društvom, koji je pogibeljan za vrstu. Oni upravljaju našom vrstom kao pripadnici tuđe vrste, kao tuđinci. Upravljači društvene infrastrukture gledaju na vrstu kao na sedam milijarda „odvojenih pripravnih, neovisnih, osamljenih, snažnih, umnih, odgovornih i hrabrih“ kantovskih gladijatora.

Temeljni problem vrste je to, što se ona „kulturno ne prilagođuje“ odnosno ne prilagođuje se uporabom znanja, jer u vrsti nema zajedničkog ili općeg uma pa ne može biti ni izvornog zajedničkog znanja, koje bi omogućilo tu prilagodbu. U vrsti su zakržljali instinkti, a u njoj više nema načina uspostave skupnog znanja, kakvo su prije proizvodile izvorne čovjekove zajednice. Umjesto da u jedinačnim umovima bude skupna dogovorena istina, u umove ljudi cijepi se domišljena istina ili ideologija gospodara društvene infrastrukture odnosno gospodara vrste. Stoga među ljudima treba obnoviti zajedništvo, kako bi čovjek mogao dogovarati istinu i kako bi se uporabom skupnog znanja vratio vrsti i vodio prilagodbu okolišu. Vrsta gospodariti svojom kućom! Gospodarenje vlastitom kućom u politici se naziva demokracijom. Demokracija je zalog slobode vrste, koja je vrsti potrebna za prilagodbu okolnostima. Vrsti treba sloboda, a ljudima zajedništvo.

Razmetnost čovjekova uma pokazala se u vrsti homo sapiens već u prvim složenim zajednicama, sastavljenih od obitelji koje su imale isti govor i zajedničke pretke. Um prirodno stvara razdor u zajednici, jer se javlja samo u jedinačnim ljudima. Zajednice su branile zajedništvo, jer im je ono omogućivalo da se bolje „množe, hrane i brane“. Zajednice su se zajedništvom borile za opstanak. One su se kao zajednice prilagođivale prirodnom okolišu. Skupna, dogovorena istina bila je podloga ili „direktiva“ za skupno djelovanje. U tomu je sav smisao istine. Čovjek je uvijek radio. Um svojom jedinačnošću stvara razmirice i prijepore, koje su dok je vlast bila u zajednici razrješavali predvodnici zajednica, koji su bili birani prvobitno po sposobnosti mirenja ljudi unutar zajednica.

Čovjek je u jednom razdoblju kulturne evolucije postao svjestan ne samo sebe, nego u stanja u kojemu se zatekao. Nastanak čovjekove svijesti o njemu samome, njegovu položaju u prirodi, stanju u zajednici i stanju u samom čovjeku kao jedinačnom životu nazivam pojavom duha u čovjeku. Duh se nasumce počeo javljati u pojedinim ljudima, a ne u cijelom življu zajednice. Pojava duha u jedinačnom čovjeku, omogućivala mu je da ima ocjenu stanja vlastitog života, ali i ocjenu stanja i položaja cijele zajednice. Pojava duha u živom svijetu donijela je veliku promjenu.

Ljudski duh jamačno nastao kao plod ljudskog umovanja i brige za stanje života u čovjeku i za stanje u zajednicama. Duh je pojava, postupak, funkcija i posao. On je jednak u svakom čovjeku, u kojemu se javi, a ne različit kakav je um. Duh se u čovjeku pojavio iz nužde, na isti način kako su se u čovjeku iz nužde počeli razvijati um i mozak. Po svojoj zadaći, funkciji ili poslu ljudski duh je manje sličan ljudskom umu, nego instinktima, koji su jednako ucijepljeni u životinjske jedinke. Duh je jednak u svakom čovjeku.

Izvorne ljudske zajednice pojavu duha u ljudima pripisivale su božanskom svijetu, ali su upravo time duh iskoristile za jačanje društvene kohezije te za slaganje skupne istine ili sustava uvjerenja. Duh se u čovjeku sprva javljao vrlo rijetko pa ga nije bilo teško pripisati nevidljivom svijetu. Tako je došlo do uspostave religije kao sredstva obrane zajedništva i stvaranja skupne istine ili sustava uvjerenja.

Religija je uvijek imala šest vidika: iskustvo utemeljitelja, etiku, mit kao sredstvo preslikavanja iskustva utemeljitelja na puk, obrede, ustanovu i spoznajni vidik, jer se mit trebao poduprijeti slikom ili znanjem o svijetu. Ponašanje ljudi ili skupna etika izvirali su iz potreba zajednice i njezine borbe za život. Očekivano postupanje ljudi određivala je zajednica, iako se u tome oslanjala na religiju. Religija je sprva i dugo uređivala odnos zajednice prema božanstvu ili božanstvima, pri čemu je postojala „kolektivna odgovornost“ ljudi prema bogovima, koje je trebalo častiti i kojima je valjalo skupno ugađati, nekad stvarnim ili simboličkim žrtvovanjem, a nekad skupnim svečanostima. Skupna odgovornost čovjeka jamačno je bila sračunata na jačanje zajedništva.

Izvorne ljudske zajednice mudro su i koristoljubivo prenijele ljudski duh u predjele nevidljivoga. Tako je ostalo do naših dana, ako se izuzmu snažni izljevi ljudskog duha iz ljudi, koji su smatrali da je pojava duha u njima ljudska, a ne nebeska stvarnost. Takav jedan čovjek bio je Isus iz Nazareta. Nasuprot takvim iznimkama, ideologije, ustanove i filozofske škole smatrale su ili da duha nema i da se ne pojavljuje u ljudima ili da je duh koji se javlja u ljudima Božji duh. Zbog jadnog stanja u ljudima duh će se u vrsti naširoko javljati, jer se ljudi pitaju što se događa s njima, sa svijetom i sa životom. Zbog popuštanja vjerske stege oko njih, ljudi lakše prepoznaju i prihvaćaju ljudski duh u sebi. Međutim, mnogi takvi ljudi smatraju – djelomice i pod utjecajem azijskih duhovnih učenja – da je pojava duha u njima rezultata djelovanja određenih svemirskih sila ili polja.

Pojava civilizacije donijela je novo premještanje i instrumentalizaciju duha. Civilizaciju određuju podjela rada i podjela ljudi; izdvajanje vlasti iz zajednice i stavljanje vlasti nad društvo; uporaba pisma i uspostava pismoznanskog staleža; vezanje vlasti uz imovinu te u pojava unutarnjeg i vanjskog militarizma. Vlast je u civilizaciji prvo pripadala nevidljivim božanstvima, koja su prebivala u hramovima-žitnicama, a poslije je bila u dvoru, u kojemu je stolovao vidljiv kralj ili faraon, koji je bio bog, božanstvo ili u najmanju ruku veliki svećenik, gospodar duha. Duh je u civilizaciji bio preselio u vlast i bio pod nadzorom pismoznanskog sloja.

Bit civilizacije je u podjeli ljudi pa religija nije mogla služiti jačanju životnog zajedništva. Služila je stvaranju privida zajedništva. Mogućnosti duha bile su odricane puku,[3] a božanski duh lebdio je nad vlašću i vladarima. Civilizacija je donijela i pojavu objave ili izravnog božjeg priopćenja ljudima obvezujuće istine i obvezujućih pravila ponašanja.

Objave su donijeli rečeni Abraham i Mojsije te stvarni prorok Muhamed (570.-632.) i Joseph Smith (1805.-1844.), utemeljitelj mormona. Naprotiv njima, Isus je do svojeg pristupa došao promatranjem prirode i društva, stanja naroda i sudbina ljudi. Objava je uvijek bila u službi vlasti, a njezin sadržaj bio je domišljan, kako bi mogao biti temelj obvezujućeg sustava uvjerenja. Objavitelj je predstavljan kao sijelo božjeg duha, a narodu je ostajalo slijepo prihvaćanje podvaljene istine i posluh. U civilizaciji je vrsta trajno bila bez dogovorne istine.

U zrelim civilizacijama prirodno su se pojavile religije spasenja – zoroastrijanstvo, judaizam, kršćanstvo, islam – koje su naučavale da svaki čovjek ima slobodnu volju pa da je on sam odgovoran za svoju sudbinu u vječnosti. Zajednica ili vrsta ne nosi odgovornost za sudbinu jedinačnih ljudi u vječnosti, a kako bi mogla snositi krivnju u „sitnim“ pitanjima kao što su množenje, hranidba ili zaštita kratkotrajnog života. Vlasti su odbijale odgovornosti za jedinačnog čovjeka. Religija je doista postala samo istančanim i tananim sredstvom vladanja. Religije spasenja raspršile su ljude i potpuno zatrle ljudsko životno zajedništvo. Ljude su organizirale vlast i religija, kao što danas cijelu vrstu povezuje tržište. U civilizacijskom načinu uređenja društava nema mjesta ljudskom duhu. Njega se sustavno kroti ili niječe. Duh se ne može krotiti umom, jer je duh nad umom i jer duh ocjenjuje umovanje. Duh se kroti vlašću i mitom. Ljudski duh je neprijatelj civilizacije broj jedan. Stoga su odvojene civilizacije nastojale ljudski duh čvrsto držati u okovima religije.

Rimska globalizacija Sredozemlja dovela je do suočenja triju snažnih civilizacija, koje su dotad odvojeno njegovale svoje sustave uvjerenja. Suočenje civilizacija donijelo je i suočenje sustava uvjerenja, a s njim i uniženje vjerodostojnosti svih triju religija.

Rimska je globalizacija time otvorila put oslobođenja ljudskog duha od religija. Pojavila se prigoda za odbožanstvenjenje i počovječenje duha. U takvom tkanju događaja i postupaka valja vidjeti pojavu Isusa iz Nazareta. Isus je nedvojbeno tragao za duhom u sebi. On je hvalio ljude, koji su „gladni duha“. Kroničari Isusove pojave naglašavali su, da je „duh poveo Isusa u pustinju“, u kojoj je on napravio pretres svojeg životnog tijeka – „due dilligence“. (Ocjena tijeka jedinačnog života je prava zadaća i posao duha.)[4] Kroničari su naglašavali da se „Isus vratio u svoju zajednicu pun Božjeg duha“. U globaliziranom Sredozemlju bilo je došlo vrijeme da se govori o duhu.

Kroničari kažu, da su se Isusovi učenici neposredno poslije Isusova smaknuća bili posakrivali od svoje zajednice, ali da su naknadno skupno doživjeli preporod i ohrabrenje za nastavak obavljanja Isusova posla. Na okupljene prestravljene Isusove učenike kao zajednicu „izlio se Božji duh“. Time je duh bio kolektiviziran i demokratiziran, kao što i treba biti, jer ljudski duh povezuje ljude, a ne razdvaja ih kao um. Ubogi Isusovi učenici, kojima je u svojem opticaju među ljudima Isus obilno pokazivao bogatstvo svojeg ljudskog duha, svoje su naknadno nedvojbeno nadahnuće pripisali „silasku Božjeg duha“ na sebe.

Isus je smatrao da je duh redovito na raspolaganju svakom čovjeku. „Neka su sretni ljudi, koji su gladni duha.“ Isus je u razgovoru s učenim i bogatim članom židovskog Velikog vijeća, ustrajavao na tome, da se svaki čovjek mora „ponovo roditi po duhu“. Zagovaranje preporoda po duhu pripadnika vrste homo sapiens bit je Isusove pojave. Da je Isus krepko nastojao osloboditi ljudski duh iz krletke političkog sustava, koji ima svoj sustav uvjerenja ili religiju, zaključuje se po Isusovoj izreci, kakvu povijest misli nije zabilježila: „Bogu Božje, carevo caru!“ Do Isusa se smatralo: „Huius regio, eius religio!“ Ljudskost mora biti izvan dosega sustava vlasti. Društveni sustav ne smije biti nametnik na ljudskoj vrsti. Bog je za Isusa bio samo „otac svih ljudi“ ili zaštitnik vrste homo sapiens. Isus nije razmišljao u religijskim kategorijama ili vidicima, koji su prije navedeni.

Raskorak Isusova pogleda na duh i pogleda na duh Isusovih sljedbenika otvorio je u kršćanstvu trajan dijalektički prijepor. Povijest kršćanstva kao vjere je trajna borba za određivanje naravi duha, po nadahnuću kojega su u Crkvi pravljene obnove, koje su spašavale i Crkvu i europske kršćanske narode. Život Franje iz Assisija bio je putujući izlog samo ljudskoga duha. Družba Isusova kao pokret u Crkvi snažno je zagovarala raspoložljivost duha u životu svakog čovjeka. Buđenjem duha svaki čovjek može svoje djelovanje upraviti na dobro ljudi i okaniti se svoje privrženosti društvenom sustavu, koji upropašćuje ljude kao ljude.

Ipak, u jeku uspjelog dvostoljetnog pohoda šačice ljudi[5] nadahnutih pravim ljudskim duhom, u Europi je kao reakcija na afirmacija ljudskog duha buknuo racionalizam, koji je pobožanstvenio razmetan ljudski um. Po racionalizmu čovjek treba imati punu društvenu slobodu samo zato što je razuman. Čovjeka se ne smije sputavati nikakvim objavljenim zapovijedima. Racionalisti su našli isprazno i škodljivo rješenje za usklađenje postupanja ljudi u vrsti ili u njezinim zajednicama. Čak su smatrali da postoji univerzalan um. Racionalisti su se šutke oslanjali na božansko. Um je uziman za božanstvo. Univerzalnog uma nema, a jedinačni umovi su poročni i podložni utjecaju vlasti i bogatstva, koji nisu opće značajke vrste, nego značajke društvenog sustava.

Nasreću, racionalizam je izgubio uporište u filozofiji, znanosti i životu vrste otkrićem evolucije života kao postupka nastanka vrsta pa i čovjeka kao vrste homo sapiens. Usto, molekularna biologija potpuno je objasnila mehanizam nastanka vrsta i potpuno unizila vjerodostojnost „socijalnog darvinizma“, kojemu se Charles Darwin protivio.

U naše vrijeme val globalizacije prešao je preko vrste homo sapiens i globalizirao je kao vrstu. Na vrstu je nametnuta vladavina kapitala putem slobodnog svjetskog tržišta, koje kao svoj sustav uvjerenja ima liberalizam. U sadašnjem globalnom sustavu ne pokušava se uskladiti ponašanje ljudi ni putem dobre uporabe uma ni poštivanjem vjerskih pravila ponašanja ni pridržavanjem pozitivnih zakona i propisa. Kapital, tržište i liberalizam od jedinačnih ljudi očekuju gloženje unutar tržišta kao društvene krletke.

Stanje čovjeka kakvo je sad neodržljivo je. Društvena struktura opterećuje čovjeka i prijeti prestankom vrste, koja bi mogla biti zamijenjena novom. U vrsti se u novim okolnostima mora promijeniti stav i postupanje ljudi, ako oni žele da se štite jedinačni životi bez kojih vrste nema.

Vladavina kapitala, tržišta i liberalizma bit će zbačena s vrste, jer je kapital premašio granice ljudskosti, unutar kojih se vrsta brani strpljenjem i trpljenjem, kad se već ne može braniti bijegom. „Strpljen, spašen!“ Kapital je već toliko premašio granice snošljivosti vrste, da se uskoro može očekivati napad vrste na nositelje prijetnji vrsti.

Globalizacija svijeta i liberalizam idu na ruku pojavi i potvrdi ljudskog duha. Globalizacija konačno izvrgava uvidu utemeljenost religija na mitu, koji više nije prihvatljiv vrsti, koja ima prezreo um. Liberalizam je svjetovna religija, koju se ne može potući pozivanjem na sakralno, u okolnostima u kojima je opstanak vrste ugrožen. Liberalizam se može potući pozivanjem na dobro, a to je već područje ljudskog duha.

Poslije Isusova nastojanja, da potvrdi snagu ljudskog duha religija je doživjela novi uspon, iako je obnova religije dijelom počivala na posebnom tumačenju Isusove pojave. Prvo je tri stoljeća poslije smaknuća Isusa umiruće Rimsko carstvo proglasilo kršćanstvo carskom vjerom. Crkva je poslije sloma Carstva preuzela brigu za politiku i sustav uvjerenja u bijednoj i mračnoj Zapadnoj Europi. Tri stoljeća poslije Milanskog edikta pojavio se islam, koji je arapsko društvo uzeo kao zajednicu vjernih. To je u Europi ojačalo kršćanstvo kao religiju, jer je imperijalistički Arapski kalifat, koji je bio utemeljen na vjeri, žestoko ugrožavao „kršćansku“ Europu.

Tijekom stoljeća kršćanstvo, kao religija koja je bila utemeljena na objavi, postupno je kopnjelo, ali je bilo obnavljano ljudskim duhom, koji su u kršćanstvo povremeno, ali snažno unosili veliki reformatori, koji su se svi odreda nadahnjivali životom Isusa, koji je bio pun ljudskog duha i koji je pružao dobro ljudima. U devetnaestom stoljeću znanost i industrijski napredak počeli su kršćanstvu kao doktrini oduzimati racionalnost, a kao sustavu vrijednosti uporabljivost. Svjetski ratovi su u stanovitom stupnju pomogli očuvanje vjere u puku. Usto, poslije Drugoga svjetskog rata, Holokausta i Drugoga vatikanskog općeg crkvenog sabora pojavio se judaizam kao svjetska religija, iako je on religija samo jednog naroda, koji u vrsti od sedam milijarda jedinačnih ljudi ima zanemarljiv broj pripadnika.

Međutim, međusobno suočenje religija u globalnom svijetu i uz liberalizam kao sekularni sustav uvjerenja svim će religijama oduzeti vjerodostojnost i sposobnost da vrsti pružaju dobro. Takozvani ekumenizam je postupak, kojim religije same priznaju svoju nemoć. Koliko god se dugo religije budu potezale vrstom, one više ne će biti u stanju zauzdavati ljudski duh. Sve religije odreda mogu naći spas u poticanju svojih ljudi da u sebi tragaju za ljudskim duhom, koji je jednak u svakom čovjeku. Oslabljene religije ne će moći i nadalje zauzdavati ljudski duh, a prezreli ljudski um ionako religijama radi o glavi.

Način na koji su ljudi prisiljeni zadovoljavati životne potrebe i ispunjati ljudske svrhe razara organizme i slabi vrstu. Zbrka i stiska u iskustvenom prostoru čovjeka slabe i jedinačne organizme i rodnost čovjeka kao vrste. Čovjeku je potrebno ozdravljenje, a vrsti oporavak. Jedini put za to je oslobođenje, počovječenje i potvrda duha kao sredstva ocjene stanja čovjeka i stanja vrste te izvora dobra kao sredstva za oporavak vrste.

Politički rečeno, vrsti su za oporavak potrebni (1) demokracija, (2) mir i (3) jamčenje posla za sve ljude. Tako je zato (1) što se vrsta mora skupno i svjesno prilagođivati društvenim okolnostima koje stvara i prirodnim okolnostima koje remeti; (2) što je stanje rata ubitačno za svaku vrstu, jer vrste počivaju na zajedništvu unutar vrste; te (3) što je čovjek vrsta koja je stvorena radom, što ljudi bez posla nisu pravi ljudi i što postaju opasni za vrstu.

Demokracije nema bez životnog zajedništva na životnom prostoru i u cijeloj globalnoj vrsti. Jagma za vlašću i bogatstvom, na kojoj počiva tržišni sustav kapitala i koja potiče prohtjeve ljudi, vodi u stanje rata pa ljudska skromnost postaje jedinim jamstvom mira u narodima i među narodima. Posao i rad jamče ljudima zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha.

Smisao zajedništva i demokracije kao izraza zajedništva je prilagodba vrste, a zajedništva nema bez ljudske poduzetnosti, a ne bez poslovnog poduzetništva. Kulturna evolucija čovjeka plod je ljudske poduzetnosti, koja je značajka vrste homo sapiens. Neposredan plod ljudske poduzetnosti je dobro, koje je hrana za vrstu, u kojoj su se pojavili svijest o njoj samoj te nakane i svrhe. Dobro koje ljudi pružaju vrsti stvara dobrobiti, kojima se zadovoljavaju životne potrebe, ostvaruju svrhe i stvara zadovoljstvo životom jedinačnih ljudi. Ljudska poduzetnost, unošenje dobra u vrstu i namicanje dobrobiti za sve ljude počivaju na ljudskom duhu, koji je prva i presudna značajka vrste. Ta značajka se pojavila na kraju, upravo kako bi čovjeka vratila u vrstu, iz koje ga je izvela razmetnost čovjekova uma.

Ljudski duh, ljudska poduzetnost, dobro, dobrobiti, zajedništvo, ljudska skromnost, potrebe i svrhe, zadovoljstvo životom, demokracija, mir i posao za sve ljude trebaju resiti vrstu homo sapiens. One čovjeka iz krletke civilizacije mogu izvesti u vrstu. Na jedinačne ljude pada zadaća otkrivanja duha u njima samima i obnove životnog zajedništva putem pružanja dobra vrsti. Rješenje za nevoljnog čovjeka je u potvrdi duha, zajedništvu, dobru i u razvijanju smisla za vrstu. To je put za zatiranje civilizacije kapitala, koja je zarobila ljude svjetskim tržištem i prisilila ga na gladijatorsko gloženje unutar vrste.

Svijet motri neobično zbivanje u Rimu. Motriteljima i još više očevidcima čini se da su u Rim „ušli barbari“. U Rim je doista ušao barbarin u izvornom smislu riječi – tuđinac, Jorge Bergoglio, papa Franjo. Bergoglio za sebe je rekao, da je on papa latinskoamerički isusovac.

Isus je prevrtao stolove mjenjača novca u Hramu, a papa nastoji ukloniti financijske spekulante iz vlastite nove kuće. Međutim, u području vjere, koja je njegova prijeka briga, papa nastoji iz Crkve ukloniti legalističko, rimsko, carsko, režimsko, farizejsko, kazuističko kršćanstvo i osloboditi ljudski duh u Crkvu kao zajednicu. Ljudski duh bi iz Crkve putem običnih ljudi trebao naći jeku u svim ljudima, koji bi se mogli primiti ljudskog duha u sebi i osloboditi ga. Pripadnik vrste homo sapiens mnogo je sposobniji i poduzetniji od čovjeka, za kakvoga Crkva smatra da je „dobar vjernik“.

Na poslu oslobađanja duha u čovjeku bio je i Isus iz Nazareta u svojem globalnom svijetu. Isusu je kao i papi Franji globalnost pružila prigodu za oslobođenje ljudskog duha iz okova vjere. Ljudski duh danas jednako čami u svim vjerama. U oslobođenju ljudskog duha bio bi jedini smisao „ekumenizma“. Ignacije Loyola je putem Družbe Isusove nastojao i uspijevao u nebrojenim sposobnim mladim ljudima osloboditi duh. Takve ljude upućivao je na put pružanja dobra za duhovne, društvene i tjelesne dobrobiti ljudi. Time je Loyola pomogao i obnovu Crkve, koja je u vremenu Renesanse bila u mnogo jadnijem stanju, nego sadašnja Bergogliova „kuća od karata“. Isus je govorio o „kući podignutoj na pijesku“.

Loyola je ustrajao u tome, da se njegova Družba nazove Isusovim imenom, usprkos protivljenju uspostavljenih rimskih krugova, koji su njegov pokret nastojali iz matice Crkve potisnuti na njezin rub. Kad je Crkva nakon dvaju stoljeća djelovanja Družbe shvatila, da se Družbu ne može gurnuti na rub zabranila ju je. Isusovci nisu spadali na rub Crkve, jer su se u poduzetnu Družbu novačili ljudi, koji su se bili rodili po duhu te koji su bili sijelo ljudskog duha i žarište ljudske poduzetnosti. Loyola bio je na Isusovu poslu lančanog oslobođenja ljudskog duha doslovce diljem vrste u svijetu, koji je globalizirao europski kolonijalizam. Družba je bila i „društvena mreža“ prikupljanja znanja, kako neukost, neznanje i slabo poimanje ne bi sputavali čovjeka u traganju za ljudskim duhom u sebi.[6] Danas papa Franjo djeluje u svijetu, koji je globalizirao kapital putem svjetskog tržišta.

Jorge Bergoglio je pravi isusovac. On kao papa nije htio uzeti ulogu „čuvara lovišta“ vlasti, kapitala i tržišta, nego je ostao zaštitnikom duha te dobar pastir ljudi i vrste. Za razliku od prethodnih velikih obnovitelja duha u Crkvi papa nije svoj pohod duha objavio na rubu, nego u središtu Crkve. Možda će i papu Franju kao i ranije njegovu Družbu Crkva „zabraniti“ prije ili poslije njegove smrti, ali je on već obavio svoj posao otkrivajući mladim ljudima mogućnosti ljudskog duha.

Bez oslobođenje duha u vjernicima crkava i u pripadnicima vrste homo sapiens nema uklanjanja liberalizma, otvaranja krletke svjetskog tržišta i vezanja kapitala uz rad, proizvodnju i narodne države. Povratak čovjeka vrsti i obnova zajedništva u vrsti jamčit će dobro, koje će pružati poduzetni ljudi, koji zadovoljstvo vlastitim životom temelje na stvaranju dobrobiti za zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha svih pripadnika vrste.

Budućnost vrste homo sapiens je u ljudskom duhu.



[1] U RH također postoji Agencija za zaštitu tržišnog nadmetanja.

[2] Bogatstvo se veže samo uz vrstu homo sapiens. Za druge vrste veže se obilje izvora života.

[3] U drevnom Egiptu se smatralo da seljake, koji su podizali piramide za zagrobni život faraona, poslije smrti očekuje ništavilo. To je bila ne samo podjela rada, nego i podjela duha.

[4] Pogledati Z. Mršić, Stanje čovjeka: Vraća li se čovjek vrsti?, Zagreb, 2013.

[5] Družba je utemeljena 1540. godine, a u vrijeme papinske zabrane njezina rada 1773. godine bilo je samo 20.000 isusovaca, od kojih su samo oko polovice bili svećenici.

[6] Nije neobično to što je veliki istraživač evolucije čovjeka i ljudskog duha bio jedan isusovac, Pierre Teilhard de Chardin.

Continue Reading

04 listopad 2013 ~ 5 Comments

Propadanje, neizvjesnost i oporavak

 

Propadanje ususret propasti

Propadanje hrvatskog gospodarstva vodi propasti. Ono je počelo 1980. godine, u kojoj se zapadno gospodarstvo počelo oporavljati od Male depresije sedamdesetih godina.

Okolnosti u kojima se to dogodilo su slijedeće:

  • prestanak akumulacije tehnologije, u vrijeme, u kojemu su se pojavila biotehnologija, a digitalna se tehnologija počela širiti iz kompjutora u druga područja;
  • politička nestabilnost Jugoslavije osamdesetih godina, rasap SFRJ i Domovinski rat;
  • globalizacija, u kojoj su prednjačili korporacije i tehnologija, a ne nacionalne države;
  • uspostava svjetskog slobodnog tržišta kapitala, proizvoda, usluga te fizičke, komunalne i društvene infrastrukture;
  • pretvorba Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, koja je izvela nasilnu „tranziciju“ svih istočnoeuropskih zemalja u „otvorena društva“, a ne samo na tržišno kapitalističko gospodarstvo.
U tridesetak godina u svijetu je bila uspostavljena vladavina kapitala: stvorena je svjetska politička zajednica Kapital, u kojoj su bili uspostavljeni slobodno svjetsko tržište kao politički sustav, a liberalizam kao obvezujući sustav uvjerenja. U okviru „otvorenog svijeta“ Europska unija stalno je slabila u odnosu na snažan rast gospodarstava mnogih starih naroda „u razvitku“, posebice Indije i Kine.

Posljedica propadanja hrvatskog gospodarstva su očite: nestašica domaćeg kapitala, slabost proizvodnih snaga, zastarjelost nakupljene tehnologije, osipanje znanja i organizacijske sposobnosti, gubitak i smanjenje pučanstva, niska zaposlenost, domaći proizvod koji nije dovoljan za zadovoljenje potreba građanstva i države te za održavanje postojeće društvene, fizičke i komunalne infrastrukture. Građani, kućanstva, proizvodna poduzeća, trgovačke banke, jedinice javne uprave i nacionalna država su u dugovima. Hrvati se svojim radom nisu u stanju množiti, hraniti i štititi.

Propadanje, koje će Hrvatsku uskoro dovesti do gospodarskog sloma proizvelo je političku paralizu, koja se pretvara u političku nestabilnost. Goleme ljudske nevolje, koje su prouzročene time, što politika nije rješavala gospodarske probleme, stvorile su silne sigurnosne probleme. U Hrvatskoj je malo što zaštićeno i malo tko je zaštićen.

Dugo se postavlja pitanje, o tome zašto Hrvati ne počnu prave, opće prosvjede protiv načina na koji se već dva desetljeća vode javni poslovi, kad im već izbori ne omogućuju postavljanje odgovornih nositelja vlasti. Razborit odgovor je bio u tome, da Hrvati imaju poštovanje prema svojoj obnovljenoj državi. Međutim, propadanje će nedvojbeno i uskoro donijeti gospodarsku propast pa se otvara pitanje zaštite obnovljene hrvatske države, koja je trebala biti sredstvom naroda za zadovoljenje njegovih potreba. Hrvati moraju zaštititi svoju državu. Hrvatska politika traži diskontinuitet, a hrvatski narod doveden je blizu jednoj od prijelomnih točaka svoje povijesti. Gospodarska propast već se može uzeti kao činjenica.

 

Svjetska neizvjesnost

Za provedbu potrebnog oporavka gospodarstva, društva, države i naroda narod će se morati osloniti na svoju snagu, jer u svijetu vlada velika gospodarska i politička neizvjesnost.

Buran i usiljen razvitak tehnologije omogućio je, kao nikad prije, izdvajanje golemog kapitala iz proizvodnje i prirodnog blaga te njegovo odvajanje od rada, proizvodnje i država. U temelju svih svjetskih gospodarskih i ljudskih problema je odnos kapitala prema radu. Kapital se toliko udaljio od rada i proizvodnje, da su visoka nezaposlenost i privremeno zapošljavanje radnika postali redovito i stalno stanje gospodarstva, koje ne mogu podnositi ni povijesni narodi ni vrsta homo sapiens kao cjelina.

Kapital je stvorio ozbiljne probleme u vrsti. Nastalo opasno stanje očituje se u nakaznoj razdiobi dohotka i u pučanstvu i po proizvodnim granama. U SAD, koje imaju najveće, najrazvijenije i najnevoljinije gospodarstvo svijeta, financijski sektor „gospodarstva“ prikupi 40% domaćeg proizvoda, zdravstvo 18%, cijela industrija 11%, a poljoprivreda jedva 2%. Godine 2010. jedan posto građana prikupilo je 65% dodane vrijednosti, a godine 1916. „samo“ 20% te vrijednosti.

Nagomilani kapital ne stvara potražnju za proizvodima i uslugama, koje traže mnogo rada i radnike. Slobodan kapital – danas leži neuporabljen novac jednak jednoj četvrtini godišnjeg svjetskog domaćeg proizvoda – stvara svojom slobodom neizvjesnost u narodima i tjeskobu u ljudima. O tome najbolje govori činjenica da cijena zlatu neprekidno raste trinaest godina zaredom, što se nikad prije nije dogodilo ni sa zlatom ni i s kojom drugom robom.

Usto, gubitak kapitala, koji propada ili nestaje „promašenim“ spekulativnim ulaganjem, nadoknađuje se proračunskim zaduživanjem naroda. Time kapital i dalje ostaje slobodnim, bez sprege s radom, proizvodnjom i državom te sposobnim, da proizvoljnom uporabom i nadalje stvara neizvjesnost diljem svijeta. Svijet je u velikoj neizvjesnosti, a ljudi su u strahu od kapitala. Kapital je unizio i onesposobio nacionalne države. Međutim, kapital još nije uništio narode.

U povijesnim narodima kao što je i hrvatski već se javljaju nove ideje za oporavak svijeta. Nova ideja bit će uporište za oporavak, koji je potreban narodima i koji će oni izvesti.

 

Oporavak Hrvatske

Hrvatsko gospodarstvo i hrvatsku državu upropastilo je svjetsko tržište, čijoj se prijetnji slabo hrvatsko gospodarstvo nije moglo oduprijeti. Stoga se od svjetskog tržišta i od priželjkivane konkurentnosti hrvatskih poduzeća i proizvoda na njemu može očekivati samo zlo, dok hrvatsko gospodarstvo ne ukloni slabosti zbog kojih propada. Hrvatsko gospodarstvo treba zaštitu, koju može pružiti samo država i treba pomoć, koju mogu pružiti samo mogući hrvatski strategijski partneri.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba predvoditi država, a za to je potrebna da ona preuzme poduzetničku ulogu. Hrvatskoj su potrebne nova uloga države i nova politika. Hrvatskoj je za oporavak potrebna politička stabilnost, a ona može doći samo od nove politike.

Nove zadaće države traže promjenu zamisli o vođenju politike. Potrebno je odustati od liberalističkog poimanja gospodstva tržišta nad politikom, koje je unizilo ulogu države. Namjerno slabljenje države koje provodi kapital prouzročilo je nebrojene ratove unutar država, jer su različiti društveni probitci u slaboj državi ne mogu usklađivati u javnom, demokratskom postupku. U Egiptu je egipatska vojska nedavno preuzela ulogu države, a prije je to u Afganistanu i Iraku učinila američka vojska. Ako se vodi račun o dobru naroda, nema zamjene za snažnu nacionalnu politiku i za značajnu ulogu države u gospodarstvu.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba voditi na dva načina. Treba hitno iskoristiti mogućnosti, koje nude raspoložljiva tehnologija i tehnologija koja se može brzo pribaviti te hrvatski prirodni izvori. Usporedo treba nakupljati suvremenu tehnologiju, bez koje se oporavak i rast gospodarstva ne će moći održati, u prvom redu digitalnu tehnologiju i biotehnologiju. Hrvatska se mora osloniti i na projektiranje i izvedbu industrijskih postrojenja i infrastrukturnih objekata.

Hrvatska nema domaćeg kapitala, ali ga država može stvoriti na isti način kako ga sad stvaraju Japan i SAD – „agresivnom“ monetarnom politikom ili „količinskom popustljivošću“. Hrvatskoj nedostaje proizvodnja. Nju država može povećati. Hrvatska nema suvremenu tehnologiju. Država je može početi nakupljati. Država može i mora pomoći stvaranju i množenju organizacijskih sposobnost i znanja.

Hrvati će za oporavak trebati pomoć, kao i brojni drugi narodi EU. Mala i nepotpuna gospodarstva u Uniji trebaju se osloniti na veća i potpunija nacionalna gospodarstva, kako bi se povećala područja potpunosti gospodarstva te time povećale domaća ponuda i potražnja robe i usluga.

U postupku uspostave nove svjetske geopolitičke i geoekonomske ravnoteže, koju trebaju i traže sve države i svi narodi nasuprot volji kapitala, Hrvatska može naći strategijske ortake, koji će znati cijeniti položaj hrvatske države i izdašnost hrvatske političke misli.

 

Nova doktrina obnove Europe®

Politička, gospodarska, sigurnosna i ljudska neizvjesnost u svijetu te nebrojeni unutarnji ratovi traže svjetski politički zahvat na temelju nove političke ideje u ime globalizirane vrste homo sapiens. Europskoj uniji također je potreban politički zahvat, jer mnogi njezini narodi propadaju. Nova ideja se treba javiti mimo tržišta i liberalističkog sustava uvjerenja i ona treba omogućiti konsolidaciju Unije.

Nova doktrina obnove Europe treba omogućiti zaštitu ljudi i naroda, rada i vrijednost rada, života, prostora i prirodnog bogatstva, okoliša i klime, jer zaštita postaje temeljno pitanje svijeta. Dosad su jedinačni ljudi i narodi imali zaštitu svojih država, a sad su izloženi prijetnji kapitala i svjetskog slobodnog tržišta. Europa se mora zaštititi, kao što to trebaju činiti svi narodi, smišljenim nadzorom granica, ali EU mora organizirati sustavnu unutarnju  pomoć slabijim gospodarstvima svojih članica, jer se bez potrebne proizvodnje dobara i pune zaposlenosti diljem Europe ne će moći obraniti niti njezine najbogatije i gospodarski najsposobnije članice. Europa mora zaštiti sve svoje narode pa i hrvatski. O tome trebaju odlučivati europske države i njihovi narodi, a ne netko tko od rada, proizvodnje i država sustavno odvaja sav višak vrijednosti. Suradnja zaštićenih naroda jedini je jamac svjetske stabilnosti.

Hrvati mogu pomoći Europi svojom političkom mišlju.

Continue Reading

25 ožujak 2013 ~ 0 Comments

Čija je politička zajednica EU?

 

Ocjena stanja i položaja Europske Unije (EU) ne smije se pružiti bez spomena i ocjene trajanja Europske Ekonomske Zajednice (EEZ) i usporedbe tih dvaju projekata. EEZ je bio svestrano uspio projekt, koji je bio plod europske kontinentalne političke misli. EU je nedvojbeno neuspio projekt, koji je plod transatlantske anglo-saksonske političke misli, koja je ranije proizvela otvoreno društvo.

Na upit, „Zašto je prvi projekt uspio, a drugi nije?“ ne može se odgovoriti prije nego što se pruži zadovoljavajući odgovor na pitanje, „Čija je politička zajednica EU?“ Međutim, prije pokušaja pružanja odgovora na taj upit, podsjetit ću čitatelja na neke pojmove i ideje.

 

Politička zajednica

EU je neosporno politička tvorevina koja ima određenu mjeru vlasti nad prostorom svojih članica i nad njihovim ljudima. Stoga se EU može smatrati nekom vrstom političke zajednice. Izraz „politička zajednica“ pripada teoriji vladanja, u kojoj su još bitni pojmovi politički sustav i nositelji vlasti.

Dosad se smatralo, da je politička zajednica određena slijedećim značajkama: (1) da se sastoji od pučanstva koje nastanjuje određeno područje i koje priznaje isto vrhovno tijelo vlasti; (2) da vrhovnom tijelu države služi posebno osoblje: državna administracija, koja provodi odluke vrhovnog tijela i vojna služba, koja podupire provođenje odluka gdje je potrebno silom te koja štiti zajednicu od drugih uspostavljenih političkih zajednica; te (3) da tako sazdanu državu druge slično sazdane političke jedinice priznaju kao neovisnu u njezinu djelovanju na pučanstvo nastanjeno u njezinu području, tj. na njezine podanike; to priznanje čini ono što se dosad nazivalo međunarodnom suverenošću.

Idealno bi bilo kad bi države imale još dvije karakteristike i da se one očituju u praksi: (4) da pučanstvo skupno osjeća da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti; te (5) da pučanstvo čini zajednicu u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti. Pretpostavljalo se da bi država trebala štititi svoje ljude i narod, prostor i prirodno blago, rad i vrijednost rada te, ako se rabe današnji izrazi, okoliš i klimu.

Politički sustav ili poredak je poredak ili ustaljen način uređenja političkih odnosa. On je i više od mogućeg pisanog ustava, jer uključuje svrhe zajednice i potrebne granice snošljivosti, mjerila ponašanja, prihvaćene procedure, izborni sustav te formalnu i neformalnu strukturu vlasti. Jasno je da se politička zajednica može raspasti, a da više novonastalih zajednica zadrži raniji politički poredak. Europska povijest vladanja je pokazala, da se politički poredak može brzo i radikalno mijenjati, a da pri tome politička zajednica ostane netaknuta: od rimske autokracije, došlo je do Mračnog doba, pa do feudalizma, pa preko apsolutizma i teritorijalne države do predstavničke stranačke demokracije. Europa je jedno kratko vrijeme bila i gnijezdom jednostranačkih totalitarnih režima. Brojne europske nacionalne ili klasne revolucije u biti su bile nagle promjene političkog sustava, pri čemu se obično nije mijenjala politička zajednica. Kineski narod je 1911. uklonio carevinu, kako bi republikanskim političkim sustavom spasio i ojačao kinesku političku zajednicu.

Državne vlasti čine ljudi koji u određenom vremenu obavljaju ulogu vladanja. Govori se i o nositeljima vlasti. Vlasti koje donose (i možda provode) odluke vrlo se često mijenjaju. Uklanjanje sultana, cara, kralja ili predsjednika države ne vodi nužno nestabilnosti ni političke zajednice ni promjeni poretka. Smatralo se da nositelji vlasti – tako su postupali drevni Grci u svojim državicama – trebaju od vremena do vremena predlagati izmjene u političkom sustavu, kako bi on u promijenjenim okolnostima prikladnije omogućivao zadovoljenje životnih potreba podanika ili građana i ispunjenje ljudskih svrha.

Među pitanjima koja su se redovito javljala u trajanju i djelovanju države, a koja su bila rješavana i riješena, svakako su (1) državotvornost, (2) način držanja i financiranja vojne sile te oblik vlasti, (3) religija i religijske ustanove, (4) sustav općeg uvjerenja i (5) trajnost države.

Trajnost ili moguće vrijeme trajanja države nije nevažno pitanje. Ono je bilo posebice važno za Hrvate, koji su silom prilika – budući da su trajno živjeli u škripcu dvaju velikih i različitih svjetova – mijenjali političke zajednice u kojima su prisilno živjeli, upravo zato što su države u kojima su živjeli kratko trajale na hrvatskom stalnom povijesnom prostoru. Valja spomenuti dugotrajnost Kineskog carstva, koje je u dvadeset dva stoljeća trajanja promijenilo dvadeset četiri carske loze ili dinastije. U Kini je kratkotrajnost dinastija bila uvjet stabilnosti političkog poretka i dugovječnosti kineske političke zajednice.

Glede državotvornosti valja naglasiti da je iznimno u drevnoj Ateni polis pripadao narodu, a da su za gotovo cijelog trajanja razdoblja civilizacije vrste homo sapiens države ili političke zajednice pripadale vladarima ili vladarskim obiteljima. Danas je teško zamisliti da su nebrojene povijesne države pripadale pojedinačnim obiteljima, kao što im pripada primjerice portret utemeljitelja vladarske loze. Međutim, u francuskom republikanskom revolucionarnom ustavu od 1793. godine stoji: „Suverenost pripada narodu; ona je jedna i nedjeljiva, neprenošljiva i neotuđiva“. Takvo stajalište prihvatili su Napoléon Bonaparte, Adolf Hitler, Benito Mussolini, Josif Staljin i Mustafa Kemal Ataturk. Takvo gledanje je ranije zastupao Oliver Cromwell. To je, dakako, bilo u oštroj protivštini s ograničenom vladavinom koju trajno zagovara liberalizam.

 

Mreže društvenog utjecaja

U svakom društvu ili političkoj zajednici postoje četiri isprepletene mreže društvenog utjecaja, kojima se zadovoljavaju životne potrebe pučanstva i ostvaruju ljudske svrhe. Riječ je o politici ili državi, gospodarstvu, obrani, sigurnosti ili zaštiti te o ideologiji ili javnom sustavu uvjerenja.

Politički utjecaj se odvija putem usredištenog i prostornog uređenja društvenog života. Temeljna zadaća države je održavanje reda u svojem prostoru, u kojemu se ljudi moraju držati reda ili će biti kažnjeni. Država je kaznena ustanova, koja je vezana uz prostor. Vlast može biti despotska ili infrastrukturna. U prvom slučaju nositelji vlasti donose odluke proizvoljno, bez dogovora s predstavničkim tijelima: parlamentom, plemenima ili velikašima. U drugom načinu vladavine vlast je u stanju putem državne infrastrukture i logistike prožeti cijelo društvo i širiti svoj utjecaj cijelim prostorom. U prvom slučaju vlada se nad društvom, u drugom kroz društvo. Danas države vladaju prostorom i ljudima putem središnjih zakona uz najmanju moguću uporabu sile, ali uz prijetnju silom, koja je uvijek u pričuvi i koja rijetko biva smrtonosnom. Vlada se postupcima, koji se odvijaju u sudovima, parlamentu i ministarstvima. Politička vlast ima svoje obrede, ponaša se poput programiranog stroja, kao „pravna država“ s prisilnim, a ne nasilnim ograničenjima za građane.

Gospodarski utjecaj dolazi od potrebe čovjeka da iz prirode izlučuje tvari, prerađuje ih, raspačava i rabi. Ekonomski utjecaj je neobično snažan – Marx je mislio da je presudan i isključljiv – jer naširoko mobilizira ljude uz uporabu rasprostrtih lanaca kapitala, trgovine i proizvodnje. Gospodarstvo nije ograničeno državnim prostorom, a djeluje intenzivno i autoritativno putem proizvodnje te naširoko i raspršeno putem tržišta. Društvene promjene koji stvara gospodarstvo nisu nagle kao kod djelovanja vojne sile, nego su postupne, kumulativne, ali i duboke.

Najtrajniji i najsnažniji sustav organiziranja gospodarstva već dugo je kapitalizam. On je označen: (1) vlasništvom sitne manjine ljudi nad gospodarskim izvorima, (2) odvajanjem rada od vlasništva, pri čemu golema većina radnika vlada samo svojim radom i to na nadziranom (svjetskom) tržištu rada, i (3) poimanjem, da sva sredstva proizvodnje, uključujući rad, čine robu koja se razmjenjuje na tržištima kapitala, rada, proizvodnje i potrošnje. Kapitalizam je evoluirao od industrijskog preko korporacijskog do današnjeg potrošačkog kapitalizma.

Vojna snaga države je društvena ustanova za usredotočeno ubojito nasilje. Ona je utemeljena i ustrojena za uporabu nasilja. Ubojita je, jer nanosi smrt ljudima i razara imovinu. Pod nasiljem se smatra snažna, silovita i žestoka uporaba sile s nakanom da nanese povredu ili zlostavljanje. Vojna sila je usredotočena, fizička, žestoka, razorna i ubojita sila, a ne „infrastrukturno“ djelovanje, kakvo zna biti političko djelovanje.

Vojna doktrina počiva na načelu, po kojemu svakoga tko se odupre čeka smrt. S obzirom na zastrašujuće djelovanje prijetnje smrću, vojna sila stvara posebna psihička stanja u ljudima i znakove straha. Vojska je uvijek bila posebnom organizacijom mimo državne politike pa je izazivala strah i kod  zakonitih nositelja vlasti, koji su pokušavali sprječavati državne udare, koji  bi ih mogli ukloniti. Oni su uspostavljali posebne „policijske“ borbene postrojbe kao svoje „tjelesne straže“.

Vojska je prvobitno uperena na vanjske mete, koje se smatraju neprijateljskim silama, ali se vojna sila rabi i unutar zemalja, kako je pokazala praksa fašizma ili nacionalnog socijalizma te u najnovije vrijeme postupci jugoslavenske vojske, koja se bila okrenula protiv naroda u vlastitoj zemlji.

 

Javni sustav uvjerenja

Snaga ideologija počiva na čovjekovoj nesposobnosti da dosegne izvjesnost u znanju o svijetu. Ranije se čovjek suočavao s nepoznanicama u prirodi, a danas sve više s neizvjesnostima u društvu, koje čovjek stalno mijenja svojim djelovanjem. Čovjek popunjava praznine u stvarnom znaju i uklanja neizvjesnost u poznavanju svijeta i društva umetanjem vjerovanja, koja se ne mogu znanstveno i javno provjeriti, ali koja iskazuju ljudski strah i nadanje. Ideologije postaju posebno utjecajnima u presudnim vremenima, u kojima uvriježena ideologija više ne služi, a ponuđene stare inačice još manje. U takvim vremenima pismoznanci ili ideolozi naveliko nude privlačne, ali neprovjerljive doktrine svijeta i društva.

Ideologije bitno označuje (1) svojatanje sposobnosti da potpuno objasne društvene odnose i da predvide budućnost te (2) nastojanje da ljudima kao društvenim ulogama nametnu poimanje ljudskih vrline i poroka. Sudvojenje tih dviju značajki otvara mogućnost i požrtvovnosti i nasilja. Transcendentne ideologije nastoje prodrijeti preko svojih granica u ostale društvene mreže, a imanentne ojačati postojeću društvenu sljubljenost i solidarnost u ostalim mrežama utjecaja. Obje su snažno sredstvo u rukama avangardnih pokreta, koje predvode nadahnuti pojedinci, a nose zadojeni i odlučni aktivisti.

Nove snažne ideologije stvaraju nagle društvene promjene, koje vode uspostavi novih političkih sustava ili čak novih političkih zajednica. Iako su postupne gospodarske promjene stvorile potrebu preinake sustava, ideologije dovrše posao reskim revolucionarnim učinkom, kakav stvara i vojna sila.

Snaga javnih sustava uvjerenja (ideologija, mitova, religija i drugih doktrina različita podrijetla) dolazi od potrebe utemeljenja ljudskih vrijednosti odnosno određivanja značajki, koje ljudi kao dio društva ili pripadnici političke zajednice trebaju imati, kako bi politička zajednica mogla djelovati, služiti ljudima i opstati. Oduvijek se smatralo da ljudi trebaju imati potrebne vrline, a da se ne smiju odavati porocima. Sveza između sustava uvjerenja i sustava ljudskih vrijednosti dolazi od toga, što ljudsko ponašanje nije urođeno ili naslijeđeno. U ljudskom ponašanju nema automatizma, nego se svi vanjski poticaju usklađuju s načelima, aksiomima, predodžbama, znanjem, vjerovanjima. Istom nakon toga slijedi društveno poželjan ili nepoželjan potez čovjeka. Javni sustav uvjerenja omogućuje predvidljivo ponašanje ljudi i usklađivanje ljudskih postupaka. Sustav uvjerenja je bitna sastavnica političkog sustava političke zajednice.

Isprepletenost četiriju društvenih mreža očituje se u tome, što se gospodarske nevolje pretvaraju u političke, ako ih politika na vrijeme ne ukloni. Politika se ne može ugnuti od gospodarstva ili odvojiti od njega. Smisao i svrha politike je da vodi račun o ukupnosti društvenih, a ne samo političkih odnosa u jednoj političkoj zajednici. Međutim, ako se politika ne uključi u uklanjanje gospodarskih nevolja, one će se iz političkih s vremenom pretvoriti u ljudske. Ako se, pak, nevolje toliko dugo sručuju na ljude da oni počinju gubiti nadu da će moći zadovoljavati životne potrebe i ostvarivati ljudske svrhe, nastaju ozbiljni problemi zaštite političkog poretka pa čak i političke zajednice. Primjeri sloma političke zajednice su nestanak Zapadnoga rimskog carstva, koje se rasulo u obiteljske posjede te rasapi Jugoslavije i SSSR-a u njihove nekadašnje republike, koje su postale samostalnim političkim zajednicama.

Nedvojbeno je to, da su gospodarski problemi EU već prerasli u političke te da su političke nevolje prerasle u ozbiljne ljudske i obiteljske nevolje. Neka čitatelj sam prosudi to, u kojoj mjeri ljudski problemi ugrožavaju neobičan, pokusni politički sustav EU, koja je jedincata, neprovjerena vrsta političke zajednice.

 

Otvoreno društvo

Prvo povijesno značajno otvoreno društvo pojavilo se poslije 1588. godine u Nizozemskoj. Sastavljalo ga je sedam pokrajina, koje su se bile oslobodile španjolske vlasti. One se nisu ustrojile kao prostorna država, nego su stvorile vojno-poslovni pothvat osvajanja tuđih prostora na drugim krajevima oceanskih pučina, jer se nakupljeni nizozemski kapital nije mogao ploditi širenjem obližnjim prostorom, koji su zauzimale velike europske sile. Otvorenost društva sastojala se u novačenju svih sposobnih snaga u postojećoj zajednici i u priključenju tuđih voljnih bogatih i sposobnih ljudi (kalvinaca, puritanaca, hugenota i Židova) da na svoj rizik traže vlast i bogatstvo na tuđem prostoru, pri čemu je nizozemski prostor služio samo kao uporište pothvata. Narodno zajedništvo je izvan namisli nositelja otvorenog društva, a podjela vlastitih žitelja na priključene i isključene te otvoreni militarizam bitne su njegove oznake. Bitna značajka otvorenog društva je i fanatična vjera nositelja pothvata da imaju posebno civilizacijsko poslanje, iako se to poslanje provodi vojnom silom, industrijskim nasiljem ili terorizmom kapitala.

Snažan svjetski utjecaj Nizozemaca nakon jednog stoljeća bio je zamijenjen globalnim utjecajem Engleske odnosno Britanije, koja je svoje svjetsko predvodništvo otvorenog društva predala SAD na prijelazu u dvadeseto stoljeće. Od sloma komunizma počeo se stvarati otvoreni svijet. Međutim, postupak otvaranja svijeta tekao je usporedo s još nekoliko sastavnih postupaka, a to su (1) ubrzana globalizacija, (2) djelovanje Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i liberalizacija međunarodne trgovine, (3) stvaranje jedinstvenog svjetskog tržišta svega što ljudi tvore, (4) postupak tranzicije na istoku Europe, (5) deindustrijalizacija Zapada i Japana te (6) pretvaranje EEZ u EU, koja je postala instrumentom svjetskog otvorenog društva za prelazak europskih prostornih zapadnih nacionalnih država ili istočnih država narodne demokracije u otvorena društva. Otvoreno društvo je nijekanje prostorne države.

Globalizaciju je predvodio kapital rabeći kao sredstva transnacionalne korporacije i tehnologiju, uz potpunu uzdržanost nacionalnih (prostornih) država, koje su  bile imobilizirane liberalizacijom, privatizacijom i deregulacijom. Urugvajsko kolo pregovora u GATT-u donijelo je odustajanje od dogovora u Bretton Woodsu glede kolanja slobodnog kapitala, omogućilo ulaganja kapitala u uslužne djelatnosti i u nacionalnu i komunalnu infrastrukturu zemalja u razvitku te stvorilo slobodno svjetsko tržište rada, što je postalo pravom pošasti za narode. Postupak tranzicije na istoku Europe nije prvobitno bio prelazak zemalja iz diktature u demokraciju ili iz sustava socijalističkih proizvodnih odnosa u kapitalistički, nego prisilno pretvaranje prostornih nacionalnih država u otvorena društva.

Razvijene zapadne zemlje su se naglo i temeljito deindustrijalizirale, dok su se stari, posebice azijski, narodi industrijalizirali. (Te nekad prvoklasne industrijske sile bile su prisilno deindustrijalizirane kao kolonije zapadnih sila. Početkom devetnaestog stoljeća Kina je davala 32% svjetske industrijske proizvodnje, Indija 16%, a SAD 2%. Sredinom dvadesetog stoljeća SAD su davale 27% svjetske industrijske proizvodnje, a Kina i Indija zajedno 8%.) EEZ je političkom revolucijom, koju je izveo svjetski kapital, naglo pretvorena u unitarnu političku tvorevinu EU, jer se slobodna asocijacija nacionalnih država nikad ne bi mogla pretvoriti u otvoreno društvo. Unija je degradirala suverenost svojih naroda, nije sama stekla međunarodnu suverenost, ali se sama pretvorila u otvoreno društvo u kojemu suverenost ima kapital.

 

Otvoreni svijet – imperij kapitala

 

Tijekom dvaju stoljeća na Zapadu se nakupio golem slobodan kapital (1) burnim razvitkom tehnologije, koji su zahtijevali i ostvarili britanski kolonijalni sustav i osvajanje američkog kontinenta od SAD; (2) Industrijskom revolucijom; (3) potpunom industrijskom i financijskom kolonizacijom zemalja bogatim prostorom i prirodnim blagom; te (4) revolucionarnim širenjem digitalne tehnologije i pojavom biotehnologije. Taj kapital već dugo daleko nadilazi godišnju vrijednost rada i proizvodnje u nacionalnim državama. Slomom komunističkog sustava nestala je opasnost za kapitalizam kao sustav proizvodnih odnosa pa je kapital pokazao svoju pravu narav i proglasio se planetarnom političkom zajednicom. Kapital – kao država nad sputanim nacionalnim državama – suvereno vlada svijetom bez želje i potrebe i za čijim priznanjem

To je bila politička slika svijeta do izbijanja financijske krize 2007./2008. godine, koja je pokazala da kapital-država nije u stanju upravljati novcem kao tvari, a kamoli da upravlja političkim odnosima u svijetu. Kapital je bio postao političkom zajednicom, a politički sustav kapitala-države bio je utemeljen na svjetskom slobodnom tržištu i njegovim zakonima koje je čuvala WTO. Nositelje vlasti činio je klub nositelja kapitala kao tvari. Za bitnu sastavnicu političkog sustava uzet je liberalizam kao javni obvezujući sustav uvjerenja, ideologija ili svjetovna (profana) religija. Tako je jedan proizvod ljudskog uma, kapital, postao vladarom svijeta, za razliku od povijesnog, civilizacijskog stanja, kad su nacionalne države ili imperiji pripadali fizičkim osobama ili obiteljima.

Planetarna kapital-država ili imperij proizvod je transatlantske političke misli, koja je razvijana i njegovana među doseljenicima u Engleskoj i SAD: Za SAD se zna da je zemlja doseljenika, ali se ne vodi račun o tome, da je i Engleska povijesno zemlja useljenika, koji su doseljavali u valovima od Iberijaca pa zatim Sasa iz Njemačke i Normana iz današnje Francuske do novovjekog naseljavanja hugenota, kalvinaca i Židova. Zamisao o stvaranju kapitala-države plod je duha nomada ili lutača bez domovine, kojima je domovinom postao kapital kao tvar. Njima je zajedništvo u kapitalu.

Suvremena sociologija povijesti klasificirala je imperije koji su se pojavili u povijesti. Postojali su izravni imperiji, u kojima su „izravnu vlast u osvojenim područjima zajednički imali vojni zapovjednik i sudac“, koje je imenovala središnja vlast. Tako je vladao Rim. U posrednoj vrsti imperija područna vlast se oslanjala na domaću elitu, koja je pomagala središnjoj vlasti da vlada uz čim manju uporabu vojne sile, od čije uporabe se nije ustezalo kad je bilo potrebno. Tako su vladali Britanci u Indiji. U namjesničkim imperijima središnja vlast imenuje mjesnog vladara, koji u njezino ime vlada prostorom. Tako je vladao Bonaparte u svojem kratkovječnom Kontinentalnom sustavu, Sovjetski imperij u brojnim komunističkim zemljama Europe i Azije ili SAD u nebrojenim zemljama svijeta poslije Drugoga svjetskog rata. Konačno, postojale su hegemonije, kao uvriježeno i uhodano gospodstvo predvodničke sile nad drugim državama, koje je smatrano zakonitim i prihvatljivim. Tako su SAD vladale „slobodnim svijetom“ za Hladnog rata ili gotovo cijelim kratkotrajnim „jednostožernim“ svijetom nakon sloma komunizma. Za Hladnog rata postojala je „ograničena suverenost“ i na Zapadu i na Istoku, a politiku su vodile samo dvije sile – ili tri kad se Kina politički oglasila u svijetu – i to uglavnom obavještajnim sredstvima i načinom. Sociolozi povijesti naglašavaju da je kapital kao planetarni imperij kombinacija posrednog i namjesničkog carstva te hegemonije.

Lutalački nagon naveo je tvorce otvorenog svijeta na veliku nevjerojatnu i poraznu zabludu, a to je ujednačenje političkog sustava za cijeli svijet, što je povijesnim nacionalnim državama nametnulo isti politički sustav. Iako je suverenost naroda i njihovih nacionalnih država srozana na „bočnu suverenost“ u odnosu tih političkih jedinica jednih na druge, ali ne i na planetarnu naddržavu kapitala, ipak se u postavljanju „mjesnih“ političkih sustava mora uvažiti povijest i politička tradicija naroda, koji su pravi organizmi te koji su plod kulturne evolucije čovjeka kao vrste. Usto, narodi su mnogo otporniji od političkih sustava, ali i od političkih zajednica. Drugi urođeni nedostatak otvorene planetarne kapitala-države je izostanak bilo kakve zaštite toga, što su nacionalne ili prostorne države uvijek štitile: ljude i narod, rad i vrijednost rada, hranu i imovinu, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu. Svjetska kapital-država nema vanjski svijet pa se ona može smatrati civilizacijskom „krletkom“, kakve su bile drevni Sumer ili Egipat. Stoga ona ne treba postavljati zaštitu. Kapital kao novac koji se prometnuo u državu po svojoj biti štiti samo sebe i svoj neobuzdan rast. Kapital ne može trajno vladati pa je njegova uzurpacija svjetske vlasti kratkovječna.

Financijska kriza 2007./2008. godine prenula je narode i dovela u ozbiljnu, samrtnu sumnju sposobnost kapitala da stvori održljiv politički poredak u svijetu. Otad je počeo prikriti rat naroda i kapitala za nadzor, upravljanje i vladanje političkim sustavom.

 

EU – provincija carstva kapitala

Pitanje političkog sustava temeljno je svjetsko pitanje današnjice. Tako je uvijek i bilo, iako je to pitanje bilo manje upadno kad je politički sustav bio tako dobro postavljen, da je dugo služio i političku zajednicu i narod, kao što je bilo u carskoj Kini. To je ključno pitanje demokracije, kako se ona sad shvaća u svijetu, a posebice u zapadnim zemljama „zrele“ demokracije. Otkad je Alexander Hamilton, prvi tajnik riznice SAD, 1794. godine utemeljio Federalističku stranku demokracija se temelji na narodnom izboru stranaka ili stranačkih izbornih kandidata da određeno vrijeme upravljaju zemljom. Stranke upravljaju zemljom putem političkog sustava, koji one ne samo nadziru i rabe, nego i modificiraju. Narod je putem političkih stranaka koje je dovodio na vlast rabio i određivao politički sustav svoje političke zajednice, primjerice  SAD, Luksemburga ili Hrvatske.

Ako se promatraju položaj i uloga EU u svijetu te njezino značenje za narode koji su u nju stupili, EU je nesuverena politička tvorevina, kojoj je politički sustav određen izvan nje – u središtu imperija kapitala putem ideologije, sustava uvjerenja ili svjetovne vjere liberalizma. Stoga su i tradicionalne (demokršćanstvo ili socijaldemokracija) i novije (zeleni, regionalni pokreti) stranke nemoćne da ostvare svoj poseban pristup vođenju državnih poslova i da tako pomažu narodu. Time je narod ostao i bez političkih stranaka i bez demokracije ili narodovlašća. Danas su sve stranke liberalne stranke. Sad između pojedinačnih naroda EU i političkog sustava u njihovim imenom suverenim „državama“ nema političkih stranaka. One su prešle na stranu svjetskog carstva kapitala, tako da se kapital i narodi izravno suočavaju i sučeljavaju u borbi za nadzor nad političkim sustavom.

U EEZ države su same određivale i ugađale svoje političke sustave, iako su bile u neprestanom izravnom međusobnom doticaju glede pitanja narodnog života. Svaka zemlja imala je svoj politički sustav, koji nije bio domišljan u političkim zakladama, nego je bio plod nacionalne prošlosti i uviđanja tekućih domaćih prilika i mogućnosti te vanjskih okolnosti. EEZ je bila utemeljena u vrijeme Hladnoga rata, kad su cijeli narodi trebali braniti sustav kapitalističkih proizvodnih odnosa, pa su demokršćanstvo i socijaldemokracija gotovo konsenzualno rabile isti politički sustav koji je bio primjeren okolnostima. Tad nitko ni u obnovljenoj i jakoj Zapadnoj Njemačkoj, koja je usporedo s Japanom bila napravila gospodarsko čudo, nije ni pokušavao nametnuti politički sustav, primjerice, malom Luksemburgu  ili temeljito podijeljenoj umjetnoj državi Belgiji. EEZ je bila uspio projekt europskih naroda.

Provalom Berlinskog zida okolnosti u Europi su se promijenile. „Kontrarevolucija“ na Istoku oslobodila je nositelje kapitala straha od nestanka kapitalizma, pa je liberalizam – koji se na mahove pritajivao, kao za Velike depresije i New Deala ili za Hladnoga rata – počeo svoj misionarski pohod na svijet. Došlo je do državnog udara i uzurpacije vlasti u EEZ, iz koje su uklonjeni raznorodni nacionalni politički sustavi i kojoj je propisan i nametnut unitaran, jedincat liberalistički politički sustav, kojim su nacionalne države EEZ trebale biti pretvorene u otvorena društva i slobodna tržišta. Svi ljude, sve obitelji, sva proizvodna i uslužna poduzeća i sve dotad nacionalne države pretvoreni su u nadmetatelje na svjetskom slobodnom tržištu, a da im nitko ne pruža nikakvu vrstu ili mjeru zaštite.

Kapital je izveo državni udar u ustanovama EEZ, jer se znalo da EEZ kao slobodna asocijacija suverenih država ne bi mogla biti sredstvom stvaranja otvorenih društava i biti silom „tranzicije“, koja je buduće članice EU na istoku Europe od prostornih država „narodne demokracije“ pretvorila u otvorena društva potpuno prohodna za kapital.

Ako se na uspostavu novog političkog sustava, koji nikome nije nudio nikakvu zaštitu, dodaju deindustrijalizacija europskih zemalja osim ujedinjene Njemačke i stabilne Pete francuske republike te žestoka industrijalizacija nekadašnjeg Trećeg svijeta, bilo je neizbježno propadanje europskih naroda i njihovih država, koji sad žive na dug i time dalje omogućuju bezobzirno gomilanje kapitala. Ljudi, poduzetnici i zemlje EU su u dugovima i bez nade u oporavak, a u vrijeme EEZ ti isti ljudi, poduzetnici i zemlje imali su viškove vrijednosti i nadu usprkos „komunističke opasnosti“, kojoj su bili izloženi.

Državni i ustavni udar u EEZ, koji je izveden u Maastrichtu u veljači 1992. godine, imao je kao svrhu da stavi pod nadzor kapitala-države oslobođenu i nepodijeljenu Europu te da je zauvijek otrgne utjecaju uvijek velike Rusije, koju je kapital pokušao slomiti za vladavine Boris Jeljcina, koji je bio „namjesnik“ svjetskog kapitala. Europa je izabrana kao pokusni projekt i zbog toga, što je bila drugo po veličini tržište svijeta, a postala je i prvim nakon pristupa EU dvanaest zemalja 2005. i 2007. godine. Pridruženje EU otvorenom svijetu trebalo je ubrzati njegovo daljnje širenje, jer se pretpostavljalo da će EU ponoviti uspjeh EEZ.

Međutim, projekt je pošao naopako. I SAD i EU postale su ugrožene od ostatka svijeta upravo u postupku stvaranja slobodnog svjetskog tržišta, jer (1) one kao poslijeindustrijska društva nemaju dovoljno tvarnih proizvoda za izvoz, (2) usluge su uglavnom ograničene na mjesno tržište, ako se ne računaju određene financijske „usluge“, i (3) usiljena prodaja financijskih „proizvoda“ svjetskih banaka slomila je 2008. godine nezaštićene nositelje kapitala i tvarnu podlogu imperija kapitala. Ona je navela narode svijeta na preispitivanje političkih zamisli o otvorenom svijetu, o apsolutnoj slobodi svjetskih tržišta svega te o liberalističkoj svjetovnoj vjeri u dobru budućnost bez rada te bez služenja kapitala radu i narodima.

Europska Unija kao pokusna provincija imperija kapitala zapala je u neuklonljive nevolje, koje su se prvo očitovale kao gospodarske, ali su ubrzo prerasle u političke, ljudske i konačno sigurnosne. EU može ukloniti te nevolje i poći putem oporavka jedino ako uporabi ozbiljno političko sredstvo, a to je rekonstituiranje Unije u Zajednicu. Sad Unija treba „kontrarevoluciju“ nakon revolucije 1992./93. godine.

 

Hrvatska i EU

Hrvatski narod traje na svojemu povijesnom prostoru punih trinaest stoljeća. To je jedini sjeverni narod koji se u Velikoj seobi naroda probio do toplog mora i opstao uza nj. Ostali narodi kojima je to bilo uspjelo ne postoje. Položaj hrvatskog narodnog prostora nametnuo je Hrvatima gotovo neizdržljive geopolitičke okolnosti. Neprekidno je bio u procjepu između dvaju svjetova: Istočnog i Zapadnog rimskog carstva; Bizanta i Franačke države; Normanske kraljevine, Njemačkog Reicha i Bizanta odnosno Mletaka; Osmanske Turske i Mađarske pa habsburške Austrije; sila Osi i sila Antante; fašizma, komunizma i kapitalizma; istoka i zapada Europe.

U takvim okolnostima Hrvati su trajali na svojem povijesnom prostoru često razdijeljeni u više tuđih političkih zajednica, a jednom u pet političkih jedinica. Oni su na tom prostoru razvili svoju političku misao, koja počiva na zasadama zajedništva, samouprave i nesvrstavanja, a uvijek su se nastojali dokopati svoje samostalne države. S takvom zrelom pouzdanom političkom mišlju Hrvati su se 1990. godine, nakon provale Berlinskog zida prvi put našli u nepodijeljenoj Europi. (Na  natjecanju za Pjesmu Eurovizije u Zagrebu u svibnju 1990. godine pobijedila je pjesma „Europe, Unite! Europe, Unite!“) To je bila zlatna prigoda da Hrvatska slobodno bira zajedništvo, u kojem će postojati i živjeti. Hrvati su se veselili osamostaljenju od Jugoslavije i oslobođenju od komunizma, ali i stupanju u slobodnu zajednicu slobodnih naroda, Europsku Ekonomsku Zajednicu.

Međutim, mjesec dana nakon priznanja Hrvatske od dvanaest zemalja EEZ u siječnju 1992. godine, Sporazumom u Maastrichtu određeno je, da se EEZ u studenome 1993. godine pretvori u unitarnu političku tvorevinu EU. Hrvatska se ponovo našla na rubu jednog dijela ponovo podijeljene Europe. Kao što je Crvenkapica u bakinoj postelji umjesto svoje omiljene bake našla opasnog i nasrtljivog vuka, tako će Hrvati u „svojoj europskoj kući“ umjesto EEZ naći EU.

U strogom prijepristupnom postupku nepovjerljive EU Hrvatska je nakon strašnog, ali uspjelog Domovinskog rata, nakon kojega je trebala punu zaštitu, godinama bila izložena preuzimanju „pravnih stečevina“ EU, primala svjetovnu vjeru liberalizma, pretvarala se u nezaštićeno otvoreno društvo i propadala. Udarac koji je cijelom svijetu zadala financijska kriza 2007./2008. godine ubrzala je propadanje Hrvatske i prouzročila zaustavljanje hrvatskoga prisilno otvorenog gospodarstva. Sa zemljom je propadao i narod, koji nema primjereno znanje i tehnologiju te koji je izgubio organizacijsku sposobnost i kapital. Narod se mora obnoviti vlastitim snagama, ali za vrijeme te obnove mora imati zaštitu, koju mu ne će pružiti EU, jer je ni ona nema. Ta mu zaštita prvobitno treba da počne raditi, jer narod koji ne radi ne može ni opstati, a kamoli se obnoviti.

 

Rješenje za Uniju

Europska Unija nedvojbeno propada, jer ne radi i ne proizvodi dovoljno. Njemačka je po tome poseban izuzetak, jer njezina industrija stvara čak 27% BDP-a. Rade i proizvode još neke zemlje, ali to za EU nije dosta. Kako bi izgledala Njemačka i s njom EU, da njemačka industrija stvara samo 11% BDP-a kao što čini američka? Spas EU je u tome, da opet počne raditi i proizvoditi. EU se mora reindustrijalizirati, a reindustrijalizacija traži zaštitu novih industrijskih grana i nove proizvodnje. Tako je, jer se ne može očekivati da moguća nova europska tehnologija i europski proizvodi budu daleko, daleko bolji i domišljeniji od tehnologije i proizvoda ostatka svijeta, kao što je bilo za Industrijske revolucije. Tad Europi nije trebala zaštita jer je imala silnu tehnološku, industrijsku i organizacijsku prednost. Zaštita je tad bila potrebna drugima, primjerice Kini. U postupku reindustrijalizacije cijele EU jedne će zemlje morati tehnički pomagati druge. Hrvatska će od nekih zemalja EU prvobitno trebati tehničku pomoć, a ne kapital, koji bi mogla početno stvoriti i sama.

Kako bi izvela sve što joj je potrebno učiniti, EU mora dopustiti svojim članicama da svoj sadašnji unitarni politički sustav zamijene nacionalnim političkim sustavima, koji će biti primjereni okolnostima, usklađeni s mogućnostima naroda i u duhu njihove povijesne političke misli. Narodi EU svoje zajedništvo trebaju temeljiti i na suradnji, a ne samo na povezanosti istim tržištem.

Nedavni američki oportunistički prijedlog o stvaranju zajedničkog tržišta SAD i EU, nazvanog TAFTA (Transatlantic Free Trade Agreement), koji su oportunistički prihvatili i prvaci EU, vodit će daljnjem otvaranju, a ne zatvaranju EU i podizanju stupnja zaštite u njoj. Čini se, da tvorcima zamisli o združenom tržištu SAD i EU ta dva tržišta dosad nisu bila dovoljno otvorena za trgovinu i kolanje kapitala. S obzirom da su gospodarstva dvaju kontinenata gotovo identična, a da oba imaju nedostatak izvora energije i deficit u robnoj razmjeni s trećim zemljama, spajanje tržišta imat će kao posljedicu povećano gloženje ili konkurenciju među zapadnim kućanstvima, korporacijama i državama. Posljedicama spajanja „tržišta“ mogli bi biti integracija poduzeća s kresanjem osoblja, smanjenje konkurentnosti na trećim tržištima te povećanje nezaposlenosti, koja je suvremena trajna pošast.

Rješenje za ugroženi Zapad nije u većoj otvorenosti tržišta, nego u više industrijske proizvodnje. TAFTA bi mogla privremeno ojačati nestabilnu vladavinu kapitala, a mogla bi predstavljati kolonizaciju Europe, koja je prije pet stoljeća počela kolonizirati Ameriku.

Europskoj Uniji i Sjedinjenim Američkim Državama treba više posla, a ne šira trgovina. Oboma kontinentima potrebno je više domovine, a manje lutanja. Oba kontinenta trebaju vjeru u tržište zamijeniti vjerom u rad. Rad je stvorio čovjeka pa može i obnoviti Europu.

Continue Reading

02 prosinac 2012 ~ 0 Comments

Ideologija otvorenog društva opijum za narode

 

Razgovor Zdravka Mršića objavljen u Novom listu 1. prosinca 2012. godine

 Razgovor je vodio Branko Podgornik.

 

NL: Dva desetljeća slušali smo da Hrvatska treba postati otvoreno društvo, poput ostalih zemalja, jer to će to omogućiti prava čovjeka, slobodu kolanja ljudi, roba i kapitala. Samo uz takve pretpostavke, vladajuće je mišljenje, moguć je ekonomski i duhovni napredak ljudi i zajednica. Sada vidimo da su ljudi dobili slobodu, ali sve više gube radna mjesta, sigurnost i mogućnost zadovoljavanja osnovnih životnih potreba. Kako to objašnjavate?

 ZM: Nekad je otvoreno društvo bilo izlazom za neke stiješnjene narode na rubu Europe, a danas je to sadržaj mita, koji se nameće svim narodima diljem svijeta. Ono je način uređenja političke jedinice, koji je protivan uvriježenoj prostornoj državi. Svjetski kapital danas narodima nameće otvoreno društvo, kao zamjena za njihovu prostornu državu. To najbolje govori, da je otvorenost političke zajednice sredstvo eksploatacije naroda. Pripovijedanje propagandista svjetskog slobodnog kapitala je, kako bi rekao Karl Marx, opijum za narode. Vi ste dobro saželi učinke otvaranje društava u smislu rada, zaštite života i zadovoljenja životnih potreba. Svrha otvaranja naroda i njihovih država je, doslovce, iskorištavanje tuđeg prirodnog blaga te rada i života ljudi. Sloboda služi svjetskom tržištu i slobodnom kapitalu. Čemu čovjeku prividna sloboda, ako on nema posla i ako nije u stanju ni nositi odgovornost za zajednicu i za obitelj. Od obećanja ekonomskog i duhovnog napretka ljudi i zajednica nije mnogo ostalo. Pogledajte Hrvatsku, Italiju, Španjolsku, Grčku, UK i SAD!

 

NL: Ne čini li Vam se, da se nova sudbina svijeta iznenada pojavila?

 ZM: Otvoreno društvo ima svoju višestoljetnu povijest. Prvo pravo otvoreno društvo stvorile su Ujedinjenje nizozemske pokrajine koncem šesnaestoga stoljeća. Protestantski burgeri, koji su se već bili obogatili trgovinom između španjolskih kolonija u Americi i Europe, brušenjem kamenja, zlatarstvom te tkanjem skupocjenih vunenih i svilenih tkanina nisu svoje bogatstvo mogli povećavati širenjem svojeg prostora u Europi. Oni su i sami pošli preko širokih oceana. Za svoj kolonijalni projekt oni nisu imali dovoljno pravih domaćih ljudi pa su svoju državu otvorili za kalvince, hugenote i Židove, koji su nosili vještine i kapital. Otud naziv otvoreno društvo. Nizozemci su pritom državni prostor pretvorili u uporište za vojno-poslovni pothvat osvajanja dalekih tuđih prostora. Bitnom značajkom otvorenog društva bio je i ostao militarizam, jer su se tuđi prostor i pripadno prirodno blago otimali vojnom silom. Dio pučanstva iz domaćeg uporišta bio je presađivan, tako se govorilo, u nove posjede, kako bi organizirao otimanje ili gospodarski rast. Zar nije gospodarski rast lijep izraz? Nizozemci su svoj „projekt“ otvorili došljacima, koji su dijelili ili koji su nadahnjivali protestantski svjetonazor.

Koncem sedamnaestog stoljeća predvodništvo otvorenog društva preuzela je Britanija. Vladala je svjetskim morima puna dva stoljeća, pri čemu je od početka Industrijske revolucije gola vojna sila bila dopunjena tehnološkom dominacijom. SAD su preuzele štafetu otvorenog društva početkom dvadesetog stoljeća. Međutim, izbijanje klasnih i nacionalističkih revolucija zakočilo je širenje otvorenog društva sve do sloma komunizma i sovjetskog carstva. Nositelji otvorenog društva sad kao silu rabe kapital i ideologiju liberalizma. Otkad je otvoreno društvo preplavilo globalizirani svijet SAD su predvodništvo predale izravno kapitalu, koji kao matična uporišta rabi SAD, Izrael, EU i Britaniju.

U postupku otvaranja svijeta slobodnom kapitalu najgore je prošla Europa, koja je svoju Ekonomsku Zajednicu, kao idealnu političku tvorevinu, prodala za promašenu otvorenu EU. Europska Unija je agentura otvorenog društva za Istočnu Europu.

 

 NL: Koje su ideje, povijesno gledajući, dovele do podređenosti ljudi ciljevima kapitala?

 ZM: Protestantizam je svojom posebnom varijantom kršćanske antropologije uvjerio ljude da je čovjekova narav skrhana Adamovim zagrizom u jabuku. [U Adamovu, a ne u onu Appleovu, Stevea Jobsa.] Puritanci su smatrali da čovjeka pred Bogom ne mogu opravdati dobra djela, kako su smatrali katolici u prostornim, zajedničarskim državama, nego samo Božja milost. Je li čovjeka na životnoj lutriji zapala Božja milost, on može doznati ako štedljivo živi i ako postigne poslovni uspjeh. Protestantstvo je naputak za gomilanje kapitala. Nositelji već nakupljenog kapitala objeručke su prihvatili ponuđeno protestantstvo. Max Weber nije imao pravo kad je tvrdio da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Bilo je upravo obrnuto. Protestantstvo je instrumentaliziralo ljude za potrebe akumulacije kapitala. Ono nije izgrađivalo bolje ljude, nego samo obavljalo selekciju među postojećim ljudima.

 

 NL:Svijet je posljednje stoljeće postigao nezapamćene stope ekonomskog rasta, tehnološki i materijalni napredak. Jesu li napredovali i ljudi?

 ZM: Kad je svijet ostao bez slobodnog prostora za prisvajanje, kapital se prihvatio gospodarskog rasta na postojećem, konačnom prostoru. Kao da je Zemljinoj plohi dodao treću dimenziju. U tom novom, virtualnom prostoru bjesomučno se stvaralo bogatstvo, koje nije ostajalo radnicima, poduzetnicima i narodima, nego je dodavano već nagomilanom kapitalu. Za kulturni napredak ljudi kao ljudi nije ostavljana ni mrva dodane vrijednosti. Stoga se na sadašnje stanje svijeta buni čovjekov duh, jer je čovjek ipak i još uvijek homo sapiens. Kapital je nasuprot kulturnoj težnji čovjeka komercijalizirao kulturu. Kapitalu ljudski duh zaudara.

NL: Svijet se globalizirao i komunikacijski jako povezao. Mislite li da otvorena društva sada trebaju postati zatvorena?

 ZM: Narodi i ljudi se moraju zaštititi i to zatvaranjem svojih društava u povijesne prostorne političke zajednice. To ne znači da se narodi i države trebaju izolirati. Države trebaju međusobno zdušno surađivati i planirati zajednički procvat. One ne smiju sudbine i budućnost svojih naroda prepuštati hirovima svjetskog slobodnog tržišta i samovolji nositelja kapitala. Zajedništvo država je neprocjenljivo blago. Suradnja prostornih država treba se prvo očitovati u dovlačenju kapitala iz virtualnog u zemljopisni prostor.

NL: Znači li sve to da se Hrvatska, Europa i svijet trebaju oprostiti od visokih stopa rasta? Zašto?

 ZM: Radni ljudi nemaju veliku korist od rasta. Oni će prihvatiti stupanj rasta niži od stupnja poželjnog za kapital. Visoki rast se ionako ne ostvaruje, jer je svjetsko otvoreno društvo udarilo u globalni zid i nalazi se u prijetećem zastoju. Donedavno je rast gospodarstva bio visok, a ljudi su bivali sve zaduženijima. Međutim, rast je potreban, ali ne najveći mogući, jer ga Zemlja ne će moći podnijeti. Poželjan je najmanji potreban rast, jer se pučanstvo svijeta povećava. Usto, svijet se i dalje urbanizira i traži infrastrukturu, koju je sve skuplje održavati, a konačno treba iskorijeniti i siromaštvo. Za našu vrstu je prijeko potrebno da svi ljudi rade, a to se može postići i bez usiljenog rasta. Treba stvoriti svijet za svakog čovjeka. Dosta je bilo selekcije ljudi putem otvorenog društva.

Continue Reading

27 studeni 2012 ~ 0 Comments

Sustav uvjerenja za vrstu homo sapiens

U svakoj političkoj zajednici životne potrebe su se zadovoljavale, a ljudske svrhe ostvarivale djelovanjem četiriju mreža društvenog utjecaja: političkog sustava, gospodarstva, zaštite ljudi i prostora te sustava uvjerenja, koji je temelj ljudskih vrijednosti i mjerilo ponašanja ljudi. Iako svaka od četiriju mreža ima svoje posebno djelovanje, njihovi učinci se prepliću i ne mogu se odvojiti, a nijedna mreža nema trajno veći utjecaj u društvu od ostalih mreža.

U ovom eseju posebna pozornost posvećena je znanju pa je prirodno da i sustav uvjerenja u njemu ima vidnu ulogu. Naime, nema političkog sustava za koji nositelji vlasti nisu pomno izabrali sustav uvjerenja, na kojemu se uvijek temelji sustav ljudskih vrijednosti kakve su potrebne u pučanstvu, kako bi politički sustav mogao trajati i djelotvorno nadzirati i štititi ljude i prostor. Povijest je pokazala, da su zamjena političkog sustava ili čak rušenje političke zajednice počinjali potkopavanjem sustava uvjerenja, bez kojega se ne može održati ni politički sustav, koji je bio poduprt sustavom uvjerenja.

Martin Luther počeo je rušenje političkog utjecaja Rima stvaranjem protestantstva, kao sredstva uklanjanja katolištva kao sustava uvjerenja rimskog, europskog političkog sustava. Luther je utaman očekivao da će se na protestantstvu obnoviti i njemačko carstvo. Sovjetski Savez i Istočni blok nisu razorile američke rakete i nuklearne bombe, nego sustav uvjerenja, koji je nudio sovjetskim građanima „ljudska prava“. Socijalistička Jugoslavija kao politička tvorevina rasula se sama od sebe kad je prestala njezina komunistička partija, koja je nosila poseban sustav uvjerenja (u koji je bilo uključeno i „bratstvo i jedinstvo“).

Sustav uvjerenja ima veliku društvenu vrijednost, jer se bitka za čovjeka ili za njegovo iskorištavanje i instrumentalizaciju vodi u sustavu uvjerenja i pomoću sustava uvjerenja. Ljude, podanike, radnike ili potrošače vlastima je mnogo lakše, jeftinije i manje opasno nadzirati putem sustava uvjerenja ili ideologije, nego putem gole sile. Vlasti rabe spregu prijetnje silom i sustava uvjerenja, koji sputava ljude i suzbija njihov slobodan duh. Duh je mnogo slobodniji od ljudskog tijela. Sustav uvjerenja uobličen u društvenu ideologiju izdašno je sredstvo zarobljivanja i suzbijanja duha.

Globalizacija svijeta i uspostava globalnog svijeta, u kojemu su svi ljudi iznenada počeli živjeti na okupu stavili su u žarište borbe za novo uređenje svijeta upravo sustav uvjerenja. Svijet je dosad bio krcat mjesnih, nacionalnih, rasnih, klasnih, civilizacijskih ili vjerskih sustava uvjerenja. Ti su sustavi držali na okupu narode, klase, posebne interese, civilizacije, nositelje kapitala ili promicatelje „otvorenog svijeta“. Odsad treba postupno stvarati sustav uvjerenja, koji će nadzirati svijet ili ljude, koji su se prisilom kapitala, tehnologije i transnacionalnih korporacija našli na okupu u konačnom prostoru. Koordinacija svjetskih poslova koje sad nema, ali koja će se morati uspostaviti zahtijevat će – kao što je dosad trebalo u ograničenim prostornim državama ili prostornim političkim zajednicama – uspostavu primjerenog sustava uvjerenja, koji će usmjeravati ponašanje ljudi tako da u svjetskoj ljudskoj zajednici ljudi mogu zadovoljavati životne potreba i ostvarivati ljudske svrhe.

Bit će potrebno iskovati skupni sustav uvjerenja, koji će prvi put u cijeloj kulturnoj evoluciji čovjeka morati vrijediti za cijelo čovječanstvo. Trebat će postaviti i uvriježiti sustav uvjerenja za vrstu homo sapiens.

U povijesti civilizacije postojale su političke zajednice, koje su se protezale golemim prostorima na kojima su živjele brojne plemenske ili nacionalne zajednice, koje su imale svoje mjesne sustave uvjerenja. Neke od tih država ili tvorevina dugu su trajale, a neke razmjerno kratko. Primjeri dugotrajnih političkih zajednica ili država su egipatska carstva (2.650 godina), carska Kina (2.133 godine), Sargonova kraljevina (1.115 godina) i Bizant (874 godine).

Tajna dugovječnosti Kineske carevine i Sargonove kraljevine bila je u tome što su njihovi vladari uspostavili širok kulturni prostor i što su uspostavili stabilan zakonski sustav, koji su omogućili distribuciju vlasti i uklapanje u novi sustav mjesnih sustava ljudskih vrijednosti. Sargon bi u osvojenim područjima na vlasti zadržao domaću političku elitu i zemljoposjednike, a Kina je kao politička zajednica izdržala smjenjivanje utjecaja budizma, taoizma i konfucijstva kao religijâ uz trajno zadržavanje štovanja vlastitih umrlih pređa. Drevne grčke državice bile su raštrkane po otocima i uskim obalnim pojasevima Sredozemlja, ali su bez središnje vlasti upravo kulturom održale skupni grčki identitet. U mnogim dugovječnim političkim tvorevinama uz carsku vjeru ili sustav uvjerenja prihvaćani su i mjesne vjere ili kultovi. Kralj Kir namjerno nije htio u Perzijskoj kraljevini imati središnju vjeru. On je sustav uvjerenja bio prepustio osvojenim narodima i tako svojoj kraljevini zajamčio dvjestogodišnji mir.

Za sutrašnji svijet, koji će biti još tješnje povezan istom treba složiti primjeren sustav uvjerenja, koji će prvi put u povijesti morati okupljati cijeli ljudski rod. Sad u svijetu privremeno vlada liberalistička religija kao sustav uvjerenja, koja je kao i liberalističko „otvoreno društvo“ na prepad nametnuta svijetu, koji je bio u tranziciji iz socijalizma i kolonijalizma u kapitalizam. Sadašnji sustav vlasti kapitala se raspada, ali ne samo zbog odvajanja kapitala od rada, proizvodnje i nacionalnih država, nego i zbog nakazne vjere liberalizma, kojom su u „gipke“ umove ljudi ubrizgani mit slobodnog svjetskog tržišta kao sredstva zadovoljenja životnih potreba i ostvarenja ljudskih svrha te mit „nevidljive ruke“ koja jamči (novu) društvenu pravednost.

Nesposobnost nositelja kapitala da upravljaju kapitalom otetim od proizvođača i neljudskost religije liberalizma, koja između ostalog brani ljudima da rade[1] osudili su sadašnji prijelazni svjetski poredak na propast. Nastalo stanje, u kojemu se već uočava da ni vlast ni religija liberalizma ne će opstati i ostati, vodi jedincatoj povijesnoj, epohalnoj, civilizacijskoj i evolucijskoj prigodi da se ne samo uspostavi opći ljudski sustav uvjerenja, nego i da se taj sustav uspostavi prije uspostave vlasti ili svjetskog poretka. Sustav uvjerenja će iznimno prethoditi uspostavi političkog poretka, jer će se novi svjetski poredak uspostavljati postupno i polagano.

Sadašnja vlast kapitala nastala je kao ekstrapolacija gospodarske dominacije Zapada nad svjetskim gospodarstvom i to nije bio izvoran politički, nego gospodarski postupak. Međutim, budući da gospodarstvo ne može ukloniti ostale mreže društvenog utjecaja, uspostava političkog utjecaja u svijetu istom predstoji. Za uspostavu političke vlasti u globalnom svijetu nema presedana i iskustva u povijesti. „Prvi globalni politički mačići su u vodu bačeni!

Sustav uvjerenja koji može u miru, nadi, slobodi i punoj zaposlenosti držati svijet neizbježno će biti usmjeren na ljudsko zajedništvo, uzajamnost i solidarnost. Obnova zajedništva nezamišljiva je i neizvedljiva bez obnove obiteljskog, mjesnog i narodnog zajedništva. Novi svijet bit će zakašnjeli, naknadan nastavak prekinute kulturne evolucije čovjeka, u kojoj su stvarane sve šire ljudske zajednice, a da se pritom nisu razarale ili raspuštale obitelji, loze, rodovi ili plemena. Istom je civilizacijska revolucija podijelila ljude i istrgnula vlast iz zajednice. Sad civilizacija kao način uređenja društava prestaje.[2] Liberalistički kulturni prostor kapitala bit će zamijenjen kulturnim prostorom utemeljenom na skupnoj ljudskoj svijesti koja se ubrzano stvara. Ta svijest bit će utemeljena na najmanjem potrebnom skupnom znanju ocrtanom u eseju. Pojava skupne svijesti tijesno je vezana uz pojavu potrebe obnove ljudskog zajedništva.

Kad se nazru obrisi skupnog ljudskog znanja, skupne ljudske svijesti i općeg ljudskog sustava uvjerenja vrste homo sapiens postat će očitim to, da će se nova vlast koja će se uspostavljati sastojati u koordinaciji politike obnovljenih i ojačanih povijesnih političkih zajednica i u usklađenju zadovoljenja potreba ljudi, naroda, prostornih država i prostora.

Globalizacija je stvorila prigodu da se provede Isusovo proročko načelo „Bogu Božje, a caru carevo!“. Prvo čovjek treba reći što mu odgovara kao vrsti. Valjda je vrsta starija od posebnih klasnih, poslovnih ili nacionalnih interesa!

 



[1] Vojske nezaposlenih ljudi diljem svijeta i polovica nezaposlene mladeži diljem Europe neposredna su posljedica povlačenje države iz gospodarstva, što čini bitan „čin vjere“ liberalizma, uz liberalizaciju trgovine i deregulaciju gospodarstva.

[2] Pogledati, Z. Mršić, Prestanak civilizacije, Zagreb, 2011.

Continue Reading

21 studeni 2012 ~ 0 Comments

Globalni svijet bez globalnog čovjeka

Predavanje u Europskom domu, 20. studenoga 2012. godine

 

Knjiga Podjela Zapada ima podnaslov Prostorna država i otvoreno društvo. Nastanak prostorne države vezan je uz pojavu civilizacije. Civilizacija nije nastala društvenom evolucijom malih, seoskih sjedilačkih zajednica Mlađeg kamenog doba, nego revolucijskim skokom, kojim je u okupljene zajednice uvedena podjela rada i podjela ljudi te kojim je vlast izdvojena iz zajednice. To posljednje došlo je od izuma pisma, koje je omogućilo da vlast postane vezana uz imovinu. Do izuma pisma sva imovina bila je zajednička. Osim u rijetkim slučajevima, smatralo se da država pripada vladaru, sve dok Napoleon Bonaparte nije objavio da Francuska kao država pripada francuskom narodu.

Država je bila životni prostor sjedilačkih naroda. U prostornoj državi vlasti nadziru prostor i ljude u njemu, ali one se i brinu za prostor i za ljude. Međutim, kao što narod treba svoj prostor, tako i prostor treba svoj narod, kako bi mogao živjeti kao prostor. Tijekom cijele civilizacije događalo se to, da su jedne države prisvajale prostore drugih država, ili da su države nastojale izbiti na prirodne granice, kako bi lakše štitile svoj prostor. Kinezi su bili podignuli zid oko svojeg prostora. Širenje životnog prostora moglo bi se nazvati imperijalizmom, ali bih ga radije nazvao posljedicom potrebe za rastom. Međutim, i nakon ratnih osvajanja postojale su samo prostorne države, ako se zanemare lutalački narodi.

Knjiga Podjela Zapada počinje pretresom stanja u renesansnoj Europi. Ono je bilo označeno: (1) izrastanjem nacionalnih država iz europskog feudalnog i agrarnog sustava; (2) snažnim razvitkom gradova, rukotvorbe, trgovine i bankarstva; (3) početkom kolonijalnih osvajanja europskih atlantskih država i pojavom osmanske opasnosti iz Azije; (4) brzim slabljenjem svjetovne vlasti Crkve; (5) živim zanimanjem za stanje i položaj čovjeka na zemlji umjesto dotadašnjeg zanimanja za sudbinu ljudskih duša u vječnosti; te (6) općim razvitkom društvene misli.

To je bilo vrijeme velikog raspuća, u kojemu se Europa podijelila. Nijemci su Reformacijom nastojali obnoviti svoju prostornu državu, slobodnu od utjecaja Rima i južnih dvorova koji su nadzirali Rim. Odvajanje od Rima počelo je stvaranjem inačnog sustava uvjerenja. Međutim, kad se u Tridesetogodišnjem ratu rasulo Sveto rimsko carstvo, Nijemci su spali na više od dvjesto slabašnih političkih zajednica. Neželjen ishod Reformacije bio je rasap, a ne jačanje vlasti Nijemaca.

Usprkos svojem političkom neuspjehu, Reformacija je stvorila podjelu u gledanju na čovjeka, čije se trajanje na zemlji našlo u žarištu europske misli. Protestanti i protestantske vlasti promicali su i podupirali učenje, po kojemu se čovjek ne može na Posljednjem sudu pred Bogom opravdati kreposnim životom i dobrim djelima učinjenim za života, jer mu je narav navodno skrhana jednim jedinim, istočnim, nasljednim grijehom prvoga ljudskog para. Čovjek dušu može spasiti samo svojom vjerom i dobivenom milošću, koju Bog dijeli nasumce i narijetko, kao u igrama na sreću. Time se, tobože, potvrđuje Božja pravednost. Po protestantstvu, čovjek možda može za života doznati što mu dušu čeka u vječnosti. Ako se čovjek trsi oko poslovanja i ako štedljivo živi, znacima nade za blaženstvo u vječnosti bit će uspjeh u društvu i nakupljen kapital. Time je puritanstvo motiviralo ljude za nakupljanje kapitala. Stoga je Max Weber i tvrdio da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Međutim, mislim, da je postojeći, odranije nakupljen kapital samo objeručke prihvatio protestantstvo. Protestantstvo se dodvorilo novom staležu, koji je daleko brže od agrara nakupljao kapital.

Nasuprot protestantstvu, katolištvo je ustrajavalo na učenju da se čovjek spašava dobrim djelima odnosno promicanjem uzajamnosti, solidarnosti, ljudskog zajedništva i zajedničkog dobra. Ignacije Loyola se putem svoje Družbe Isusove snažno suprotstavio Reformaciji Martina Luthera, ali je i mudro izbjegnuo napad Inkvizicije. Tvrdio je, da svakog čovjeka, koji se želi odgojiti u novog čovjeka te koji želi djelovati na dobrobit bližnjih i zajednice, na novom putu jamačno čeka Božja milost. Ignacije je demokratizirao milost. Danas se zna, da čovjekova narav nije skrhana i nepopravljiva kako je tvrdio sv. Augustin. Ona je jedincat proizvod biološke evolucije vrsta i kulturne evolucije čovjeka. Milost je takoreći skriven dio ljudske naravi, a ne dobitak na lutriji.

Prvi dio Podjele Zapada prati renesansni reformacijski postupak podjele Zapada, a naslovljen je Smisao Družbe Isusove. Drugi dio pod nazivom Religija i vlast liberalizma prikazuje postupak, kojim je od nove, puritanske revolucije unutar Reformacije došlo do današnjeg idejnog stanja u svijetu.

Nakon suzbijanja Reformacije protestantski svijet se morao prenuti. Protestanti su bili ostali na zabačenom sjeveru Europe, otočeni na Britanskom otočju te stiješnjeni u dvama skučenim prostorima među velikim silama, u Švicarskoj i Nizozemskoj. Njihove prostorne države nisu nakupljenom kapitalu nudile mogućnost rasta putem širenja nacionalnog prostora. Europa je već bila razdijeljena. Trebalo je silom izvesti kapital i s njim presaditi njegove stražare.

U novoj protestantskoj revoluciji puritanska antropologija iskorištena je za stvaranje nove vrste političke zajednice, „otvorenog društva“. Puritanci, kalvinci i hugenoti zasnovali su vojno-poslovni pothvat, kao zamjenu za svoju neizdašnu prostornu državu, prvo u Nizozemskoj od njezina osamostaljenja 1588. godine, a zatim u Engleskoj od utemeljenja Banke Engleske 1694. godine. Ljudi su novačeni za pothvat po abrahamskoj vjeri, da se mora izići iz obruča i poći u otvoreni svijet na tuđe. To je smisao „otvorenog društva“.

Stvoreno je inačno poimanje političke zajednice. Državni prostor pretvoren je u puko uporište pothvata; država se zaduživala kako bi se prekomorskim osvajanjima stvorio kapital; obavljala se selekcija među domaćim ljudima, a pothvat se otvarao i svim vanjskim, tuđim ljudima (kalvincima, puritancima, hugenotima i Židovima), koji su svojim sredstvima i na svoj rizik bili pripravni priključiti se pothvatu. Otud izraz „otvoreno društvo“. Domaće, mirno, sjedilačko pučanstvo, koje se nije moglo ili koje se nije željelo priključiti pothvatu ostajalo je „na cjedilu“. Za njim nije bilo potrebe, jer je nadomještano tuđincima. Ostalo je skapavati u domaćem prostoru, koji je bio izgubio smisao. Društvo se podijelilo na priključene i isključene ljude. Riječ je o klasnoj podjeli društva, ali ne kao prije temeljem upisane imovine, nego temeljem sudjelovanja u vojno-poslovnom pothvatu. „Otvoreno društvo“ je podijeljeno, klasno i militarističko društvo.

U OD prostorna, nacionalna ili ljudska uzajamnost i solidarnost morale su izgubiti smisao, ali su ga izgubili i država i prostor. Projekt „Otvoreno društvo“ bitno je označen nasrtljivošću, stupanjem na tuđe i uporabom tuđega te postupnim stvaranjem svjetovne vjere liberalizma. Po njoj se svatko treba brinuti samo za svoj vlastiti probitak. Po njoj se društvena zaštita ne dobiva od zajednice, nego se stječe samo neprekidnim uspjehom i nakupljenim kapitalom. Kapital služi probranima kao zamjena za zajedništvo, ali on prostor i narode ostavlja bez zaštite. Zajednica i OD su nespojljivi.

Reformacija je stvorila dva nepomirljiva „kršćanska“ sustava uvjerenja i dva pripadna poimanja države. Zapad je postao podijeljen.

Britanija je od Nizozemske preuzela predvodništvo projekta „Otvoreno društvo“ i nakon dobra dva stoljeća predala ga SAD, koje su ga ovih godina prepustile ne Europi kao jačem gospodarskom području, nego Izraelu, koji i nadalje čuva svoju „zatvorenu“ prostornu državu, ali koji kao matično uporište ima SAD. Predvodništvo OD nije bilo preneseno na EEZ, ali su nositelji svjetskog slobodnog kapitala nju prisilili da se pretvori u „otvorenu“ EU. Unija je sebi na štetu prigrlila naglo oslobođene i nasilu otvorene istočnoeuropske zemlje. Postupak „tranzicije“, koji je pogodio i Hrvatsku, bio je postupak nasilnog pretvaranja prostornih narodnih demokracija u „otvorena društva“. EU je postala agenturom OD.

Svijet se od provale Berlinskog zida otvorio u cigla dva desetljeća, ali je novi „otvoreni svijet“ već udario u globalni zid. Liberali koji promiču svjetovnu religiju i militarističku vlast „otvorenog društva“ smatrali su, da će doći do kraja povijesti, do kraja geografije i do kraja politike, jer se uspostavljala jedna vlast za svijet. Oni su se ipak našli pred njima nerješljivom zagonetkom: kako održavati najveći mogući rast, kad više nema tuđega. OD ima urođenu pogrešku – zamišljeno je za beskonačnu Zemlju.

Današnje jadno stanje projekta „Otvoreno društvo“ i još jadnije sudbine cijelih naraštaja ljudske vrste diljem svijeta nameću potrebu novog pristupa pitanjima čovjeka i ljudskog rasta. Liberali pogrešno misle da gospodarski rast predstavlja i razvitak čovjeka kao vrste, a njima je tvarni rast potreban za gomilanje kapitala, koji im služi kao sredstvo nadzora svijeta i upravljanja njime. Zbog sadašnjeg stanja u svijetu bune se i prostor i narodi, jer u njima sahne život.

Izlazak iz sadašnjeg stanja je u zamjeni materijalnog rasta kulturnim razvitkom čovjeka. Čovjek treba nastaviti svoju kulturnu evoluciju koja je zastala ili koja čak nazaduje. Kapital i vjera liberalizma ne dopuštaju čovjeku kao vrsti da se prilagodi novim okolnostima, koje je čovjek sam stvorio odnosno da te okolnosti mijenja. To je protivevolucijski pristup čovjeku i životu. Umjesto prilagodbe okolnostima Homo sapiens slijedi diktat kapitala.

Mogućnosti rasta i razvitka čovjeka su u ljudskom duhu, kao djelovanju ljudskog uma. Te mogućnosti nisu više u ljudskom tijelu. Ljudski mozak ima tri posla. Dva su kao u životinja: odražavanje ustaljenih odnosa u organizmu te skrb za množenje, prehranu i obranu. Treći je duh, koji čovjeku omogućuje da ima svijest o sebi. Ostale životinjske vrste nemaju duh, nemaju kulturu, nemaju povijest, nemaju religiju, nemaju mit. Imaju samo trajanje.

Međutim, posljednjih desetljeća zaokupljenost liberala tvarnim rastom unazadila je duh u čovjeku. Čovjek kao vrsta počeo je nazadovati. On degenerira. Obavlja se de-evolucija čovjeka, kako bi se njime lakše vladalo. Čovjek više ne razmišlja o sebi. On samo posluje.

„Otvorena društva“ i otvoreni svijet bave se za potrebe svojeg pothvata samo selekcijom zatečenih ljudi i ne traže da se čovjek razvija. Njima je bitno to, da ljude biraju po njihovoj uporabljivosti. Za razvitak čovjeka nisu se posljednjih desetljeća brinule ni crkve. Crkve su također samo obavljale odabir zatečenih ljudi za svoje kadrovske sheme.

U svijetu danas nema ni približno dovoljno pravih ljudi, primjerenih potrebama čovjeka kao vrste. U globalnom svijetu ima malo „globalnih“, a mnogo sitnih ljudi zakržljala duha. Korijen današnjih nevolja je u tome, što ljudi nisu svjesni ukupnih čovjekovih mogućnosti pa se prepuštaju tvarnom rastu. Mnogi ljudi imaju „uporabljivo“ znanje, ali to znanje nije korisno čovjeku kao vrsti. Postoji, primjerice, bogato znanje o gospodarstvu, ali znanje o zdravom čovjeku nije rašireno, posebice ne među mladim ljudima. Čovjek najmanje uči o sebi. Ljudi ne raspolažu znanjem, koje bi im omogućilo da se sami odgoje u potpune ljude. Prije je čovjek kao vrsta imao sposobnost prilagodbe svim okolnostima, a sad se nije u stanju prilagoditi ni okolnostima, koje je sam stvorio, jer je zanemario duh. On je žrtva liberalne ideologije, koja ga priječi da svoj stav prilagodi novim okolnostima. Od Reformacije čovjek nazaduje.

Zapadnom svijetu treba obnova. Zapadno iskustvo obnove iznimno je bogato. Prvu obnovu otvorio je Isus iz Nazareta nakon sloma drevne Grčke i drevnog Izraela te usred krize rimskog imperijalnog projekta „otvoreno društvo“. Drugu veliku obnovu počeo je Benedikt iz Nursije poslije sloma Zapadnog Rima. Treću je začeo Ignacije Loyola u Zreloj renesansi. Sva trojica velikih obnovitelja svjesno su napustila svijet koji je trebao obnovu i zakoračila u budućnost; sva trojica su ljudima otkrila, pokazala i praksom dokazala, da se čovjek može više osloniti na duh u sebi, nego na tvarni uspjeh; i sva trojica su znala da se novi ljudi mogu roditi ili pojaviti, ali samo putem obnove životnog zajedništva.

Isus, Benedikt i Ignacije smatrali su da se ljudskost stječe izgradnjom zajednice i promicanjem zajedničkog dobra. Naglasit ću, da je za uspostavu i održavanje zajedništva bitno to, da predvodnici budu dijelovima običnih, životnih zajednica.

„Otvoreno društvo“ zazire od zajedništva. Ono i dalje želi počivati na odabiru ljudi, iako ima na raspolaganju sve oskudniji izbor. OD ne dopušta da se u njemu podižu pravi ljudi i da se javljaju prirodni predvodnici, kakvi su bili, primjerice, Konrad Adenauer, Josip Broz, Franjo Tuđman ili Franjo Kuharić. U zajednicama postoji prirodan odabir, a OD počiva na „neprirodnom“ odabiru ljudi. (Zar u Hrvatskoj nije očita takva praksa, koju provodi Europska Unija?) OD bježi od čovjeka. Čovjek nije „otuđen“, nego je ostavljen. Usto, svjetsko „otvoreno društvo“ rasjeklo je sve prostorne države, sve narode i sve prostore. Ono je čak likvidiralo i vrijeme, jer je sve u sadašnjici i u trajnoj krizi. OD je od čovjeka kao vrste napravilo problem – jedini problem u biomu. Čovjek je postao jedinim teretom Zemlji i životu. Stoga, OD kao nametnika treba ukloniti iz prostorne države, kako bi se u njoj moglo obnoviti zajedništvo i nastaviti razvitak čovjeka. Čovjek je odbacio evolucijom stečeno, ucijepljeno zajedništvo i svjesno ga zamijenio društvenom podjelom.

Međutim, globalizacija je u redakciji „otvorenog društva“ donijela suočenje ljudi i civilizacija te čovjeka s njim samim, ali bez mogućnosti bijega, jer više nema tuđeg ili slobodnog prostora. Ona je stvorila čudesnu i jedincatu prigodu za obnovu zajedništva. Globalnost se nadvila nad „otvoreni svijet“. Novo, svjetsko zajedništvo zahtijevat će i omogućiti stvaranje novih ljudi duha. Ljudi će se morati namučiti oko novog uređenja svijeta, koje ne smiju više prepuštati kapitalu. Umjesto vjere u bilo što drugo zemaljsko, valja vjerovati samo u zajedništvo, kao u okoliš za stvaranje novih ljudi, kakvi su potrebni globalnom svijetu, ranjenom prostoru i čovjeku kao vrsti.

Ljudska vrsta se društveno razvijala stvarajući prikladne mitove. Međutim, čovječanstvu se već gotovo četiri stoljeća nameće mit neizbježnosti tvarnog rasta, ali bez ljudskog razvitka. Čini se, kao da je taj mit došao od ljudi koji nemaju dušu, nego samo tijelo te koji ne misle na to, da je čovjek ipak Homo sapiens. Taj mit unazađuje čovjeka, jer niječe duh i zatire zajedništvo pa se danas čovjek kroz taj mit mora mukotrpno probijati do ideje zajedništva.

Čovjek je pribjegavao mitovima, jer je teško dolazio do istine, ako istina uopće postoji. Ljudski mozak još nije dovoljno razvijen, da u se primi složenu i natrpanu kartu svega što postoji. Stoga je za čovjeka zasad mudrije, da bez mita i u nedostatku istine, kuje korisne konvencije i da se drži konvencija za proizvodnju dobra, koje je temelj zajedništva.

Jednom od konvencija trebalo bi biti to, da se čovjek prihvati svoje duše, svojeg duha, jer je duša rudnik ljudskosti i izvor zajedništva. Duša je rudnik za izvlačenje dobra iz čovjeka. Danas čovjeku treba novo dobro, bonum novum, koje će zamijeniti otrcane vrijednosti „otvorenog društva“: odabir među ljudima, militarizam i nasrtljivost, obezvrjeđenje prostora, samoživost priključenih i uniženje isključenih ljudi, kult rasta sračunat na izlučivanje kapitala i međuljudsko nadmetanje.

Ljudska je vrsta na velikoj kušnji: hoće li ustrajavati na otvorenosti društva sa svim njezinim urođenim pogreškama, ili će svijet ponovo podijeliti u prirodne prostore i povijesne političke zajednice, u kojima će se moći obnoviti životno zajedništvo po duhu i iz kojih će narodi moći međusobno zdušno surađivati. Najmanji zahtjev za stvaranje novog dobra, bonum novum, je to da svaki čovjek može raditi. Za to će trebati vratiti kapital iz virtualnog u zemljopisni prostor, čime bi oživjeli i prostor i narodi. Kapital koji je izlučen iz rada sad treba ponovo stvarati rad, kako bi se čovjek mogao obnoviti. Kapital treba stvarati rad, a ne prekomjeran rast uz nakaznu razdiobu novostvorene vrijednosti.

Mogućnosti rasta i razvitka čovjeka u ljudskom su duhu, a ne u ljudskom tijelu. Na tome je ustrajavao Isus i to čini temelj njegova sustava ljudskih vrijednosti. Svoj Govor na gori Isus je otvorio pohvalom ljudima, koji su „gladni duha“. Kad je Isus sebe nazvao dobrim pastirom dodao je da su svi „[učitelji] koji su došli prije njega bili kradljivci i razbojnici“. Naime, znao je koliko čovjeku vrijedi životno zajedništvo, koje su drugi odbacivali. To naglašavanje mogućnosti duha, koji čovjeka i čini posebnom živom vrstom, govori da je Isusov pristup bio evolucijski.

Temeljno ljudsko pitanje današnjice je: „Zašto se čovjeku kao vrsti ne dopušta ljudska prilagodba novim, globalnim okolnostima, koje je čovjek sam stvorio“. Nezadovoljstvo čovjeka samim sobom pokazuje, da on se ne će više dugo držati zabrane bavljenja samim sobom i povratka evoluciji. Čovjek će se opet postaviti kao vrsta, jer je i ugrožen kao vrsta Homo sapiens. Globalnost će konačno čovjeku vratiti identitet vrste.

Možda je i knjiga Podjela Zapada mrva radosne vijesti, koje je svijet željan. Pred nama je veliko, ljudsko vrijeme, koje bi moglo donijeti svijet za svakog čovjeka.

Continue Reading

22 lipanj 2012 ~ 0 Comments

Praznim okvirom protiv znanja

U Fedru, jednom svojem dijalogu, Platon navodi razgovor Sokrata s određenim Fedrom, na kojega je Sokrat nabasao, dok se Fedro vraćao iz kuće državnika Epikrata, gdje je čuo zamaman govor u obranu ubojstva određenog Erastotena, ljubavnika udate žene, koje je izveo njezin muž. Itd.

Sokrat u razgovoru navodi davni razgovor između egipatskog faraona Tama i Teuta, izumitelja slikovnog pisma. Teut je kralju predstavio svoj vrijedan izum, uvjeravajući ga, da će izum „poboljšati ujedno i znanje i pamćenje Egipćana“. Kralj je bio sumnjičav prema novom izumu i odbacio ga kao, tako je mislio, „oruđe za sjećanje, a ne za zadržavanje znanja“. Objašnjavao je da će „zapisane riječi okužiti egipatski narod patvorenim znanjem, jer će ljudi pribavljati činjenice i pripovijesti iz vanjskih izvora, a da sami neće biti u stanju umno čuvati veliku količinu znanja“.

Kralj je imao krivo utoliko, što se ljudsko znanje stalno množilo i toliko namnožilo, da više nije moglo stati ni u čiji pojedinačan um te da znanje bez „podsjetnika za pamćenje“ odnosno bez zapisanog znanja, koje ne može stati u pojedinačne mozgove, neće bez pisma zajednici biti na raspolaganju. Ipak, kraljeva bojazan je bila opravdana, jer je pismo donijelo opasnost („pošast“) gomilanja činjenica, opisa i pripovijesti, koje ne prati razumijevanje ili shvaćanje. Danas osim slikovnog pisma ljude „kuže“ i pokretni i nepokretni „vidilni zapisi“.

Razumijevanje je sposobnost umnog shvaćanja općeg odnosa među pojedinostima predmeta, pojava ili postupaka. Ono sadržaje čini jasnima i razgovjetnima uporabom pojmova i kategorija, koje pojedinac već ima ili ih može imati. Ono omogućuje njegovanje skladnih odnosa među ljudima i u društvu; usklađivanje razlika u mišljenju; uspostavu suglasja i bez pisanog dogovora među ljudima; omogućuje objašnjavanje i tumačenje. Primjerice, kaže se da netko temeljito razumije određeno pitanje ili predmet; da postoji osnovno razumijevanje određenog postupka; ili da nešto vodi jasnijem razumijevanju određene problematike. Ipak, nije najmanje važno to, da razumijevanje omogućuje ljudima da nešto korisno i dobro čine i učine.

Znanje je upućenost u nekoga ili u nešto, a može uključiti činjenice, obavijesti, opise ili vještine koji se stječu učenjem ili iskustvom. Nije riječ o tvarnom zahvaćanju predmeta, pojava i postupaka, nego o njihovu umnom shvaćanju pa je teško odrediti što je znanje. Stoga treba imati određenu mjeru uzdržanosti, glede točnosti znanja. Platon je znanje odredio kao „opravdano vjerovanje u istinitost“. Stoga valja provjeravati istinitost znanja. Stjecanje znanja uključuje spoznajne postupke: opažanje, priopćivanje, pridruživanje i rasuđivanje. Znanje je povezano sa sposobnošću njegova prihvata od ljudi. (I životinje imaju mozak i određen stupanj znanja.)

Znanje se može steći a posteriori, naknadno, nakon učenja ili stjecanja iskustva. Postoji i znanje a priori, kad se određene „pretpostavke“ uzimaju kao istinite ili same po sebi razumljive, bez uporabe pravih postupaka za stjecanje znanja. Vjere i ideologije su izvori takvog znanja, koje može doći i nekritičnim preuzimanjem tuđih ideja i postupaka, što vodi nekritičnoj uporabi znanja. Mozak ne razlikuje utisnuto znanje od iskustvenog. Za dobro stjecanje znanja valja imati razumijevanje toga, što se već zna.

Sjedište znanja je ljudski mozak, za koji se još ne zna kako točno djeluje, ali za koji se zna, da nadzire i po potrebi ispravlja djelovanje organa u, primjerice, ljudskom organizmu, kako bi organizam mogao trajati održavanjem ustaljenih odnosa u njemu. Za mozak kao sjedište ljudskog umovanja, koje je također proizvod biološke evolucije, važno je da se on rabi za umovanje te da se tako stalno povećava čovjekova sposobnost razumijevanja i čovjekov obujam znanja. Razvijene umne sposobnosti i visok stupanj razumijevanja pojava u svijetu, odnosa u društvu i životnog postupka u čovjeku olakšavaju i stjecanje i uporabu znanja.

Ovaj podulji uvod služi razumijevanju prosudbe novog projekta Ministarstva prosvjete.[1] Riječ je o projektu Hrvatski kvalifikacijski okvir ili HKO. Taj projekt je nastao presadnjom sličnog britanskog sustava The National Qualifications Framework (NQF), pri čemu engleska riječ “framework” nije prevedena u kostur, okosnicu ili okvirno načelo, nego upravo u okvir. Ministarstvo je došlo a priori do određenog znanja o mogućnosti poboljšanja hrvatskog školstva i izobrazbe. Faraon Tam bi kazao da su „ljudi pribavili činjenice i pripovijesti iz vanjskih izvora“.

Ministarstvo a priori pretpostavlja, da u RH postoji temeljito znanje, ali da mladi ljudi stječu takvo temeljito znanje u mnogim strukama hrvatskog poslovanja ili gospodarstva, u kojima takvi temeljito školovani mladi ljudi nemaju mogućnost zapošljavanja. HKO bi po planu ministarstva trebao dobiti dvije bitne sastavnice. Jednu bi činile potrebe za znanjem i vještinama, koje bi – proučavanjem stanja područnog gospodarstva i njegovih izgleda u neposrednoj budućnosti – odredile županije. To je koalicijska ideološka „regionalizacija“ hrvatskog znanja. Drugu bi pružilo sâmo ministarstvo, određivanjem sadržaja znanja na svim razinama školstva, koji bi „kvalificiralo“ svršene školarce i studente za poslove, koje gospodarstvo i država nude.

Skrajnje je pogrešna pretpostavka ministarstva, da je jedini problem neprimjerenost ili poslovna neuporabljivosti novostečenog znanja. Ipak, znanje ne samo sadašnjih školaraca, nego i niza naraštaja mladih i sredovječnih ljudi vrlo je oskudno. Moje iskustvo s bistrim školarcima, kojima pomažem da nauče matematiku i fiziku izvan škole, pokazuje da su već i mnogi učitelji u školama „okuženi“ slabim znanjem i nerazumijevanjem svojih predmeta.

Nije hrvatska nacionalna nevolja samo u oskudnom znanju, nego i u slabom razumijevanju, nejakoj sposobnosti za učenje i za razumijevanje, ali i u slabom zanimanju za stjecanje znanja, za razumijevanje pitanja te za struke i za vrste znanja. To je sve posljedica dosadašnjeg načina ispita, provjere, kušnje ili testa znanja putem ocjene odgovora. Cijela nacija je ustremljena na pružanje odgovora. Političarima je najvažnije imati odgovor, izliku ili priču, a ne pružiti rješenje nacionalnih pitanja. Đaci na ispitu „zaokružuju“ jedno od slova četvoroslovne abecede. Ispitom se ne kuša znanje, razumijevanje, sposobnost razmišljanja i zaključivanja, određivanje postupaka, pravljenje izračuna i rješavanje zadataka. Od nacije se traže samo odgovori. Do odgovora se može doći preslikavanjem tvrdnji iz knjiga i s Interneta, ali do razumijevanja i rješenja se dolazi uporabom mozga.

Hrvatima nije potreban okvir, nego znanje, razumijevanje te sposobnost nakupljanja znanja i rješavanja problema. Hrvatskoj treba i uporaba mozga, a ne samo očiju i ušiju.

MZOS je pucao u „okvir gola“, a promašio je i vrata i „ceo futbal“.


[1] Sad se ministarstvo zove MZOS, a ne više MZOŠ. Kad je već u nazivu ministarstva riječ „šport“ zamijenjena riječju „sport“ zašto se ideološko znanje a priori ne bi sručilo i na riječ „obrazovanje“ ili izobrazbu?

Continue Reading

Tags: