Archive | Ljudske vrijednosti

21 studeni 2012 ~ 0 Comments

Globalni svijet bez globalnog čovjeka

Predavanje u Europskom domu, 20. studenoga 2012. godine

 

Knjiga Podjela Zapada ima podnaslov Prostorna država i otvoreno društvo. Nastanak prostorne države vezan je uz pojavu civilizacije. Civilizacija nije nastala društvenom evolucijom malih, seoskih sjedilačkih zajednica Mlađeg kamenog doba, nego revolucijskim skokom, kojim je u okupljene zajednice uvedena podjela rada i podjela ljudi te kojim je vlast izdvojena iz zajednice. To posljednje došlo je od izuma pisma, koje je omogućilo da vlast postane vezana uz imovinu. Do izuma pisma sva imovina bila je zajednička. Osim u rijetkim slučajevima, smatralo se da država pripada vladaru, sve dok Napoleon Bonaparte nije objavio da Francuska kao država pripada francuskom narodu.

Država je bila životni prostor sjedilačkih naroda. U prostornoj državi vlasti nadziru prostor i ljude u njemu, ali one se i brinu za prostor i za ljude. Međutim, kao što narod treba svoj prostor, tako i prostor treba svoj narod, kako bi mogao živjeti kao prostor. Tijekom cijele civilizacije događalo se to, da su jedne države prisvajale prostore drugih država, ili da su države nastojale izbiti na prirodne granice, kako bi lakše štitile svoj prostor. Kinezi su bili podignuli zid oko svojeg prostora. Širenje životnog prostora moglo bi se nazvati imperijalizmom, ali bih ga radije nazvao posljedicom potrebe za rastom. Međutim, i nakon ratnih osvajanja postojale su samo prostorne države, ako se zanemare lutalački narodi.

Knjiga Podjela Zapada počinje pretresom stanja u renesansnoj Europi. Ono je bilo označeno: (1) izrastanjem nacionalnih država iz europskog feudalnog i agrarnog sustava; (2) snažnim razvitkom gradova, rukotvorbe, trgovine i bankarstva; (3) početkom kolonijalnih osvajanja europskih atlantskih država i pojavom osmanske opasnosti iz Azije; (4) brzim slabljenjem svjetovne vlasti Crkve; (5) živim zanimanjem za stanje i položaj čovjeka na zemlji umjesto dotadašnjeg zanimanja za sudbinu ljudskih duša u vječnosti; te (6) općim razvitkom društvene misli.

To je bilo vrijeme velikog raspuća, u kojemu se Europa podijelila. Nijemci su Reformacijom nastojali obnoviti svoju prostornu državu, slobodnu od utjecaja Rima i južnih dvorova koji su nadzirali Rim. Odvajanje od Rima počelo je stvaranjem inačnog sustava uvjerenja. Međutim, kad se u Tridesetogodišnjem ratu rasulo Sveto rimsko carstvo, Nijemci su spali na više od dvjesto slabašnih političkih zajednica. Neželjen ishod Reformacije bio je rasap, a ne jačanje vlasti Nijemaca.

Usprkos svojem političkom neuspjehu, Reformacija je stvorila podjelu u gledanju na čovjeka, čije se trajanje na zemlji našlo u žarištu europske misli. Protestanti i protestantske vlasti promicali su i podupirali učenje, po kojemu se čovjek ne može na Posljednjem sudu pred Bogom opravdati kreposnim životom i dobrim djelima učinjenim za života, jer mu je narav navodno skrhana jednim jedinim, istočnim, nasljednim grijehom prvoga ljudskog para. Čovjek dušu može spasiti samo svojom vjerom i dobivenom milošću, koju Bog dijeli nasumce i narijetko, kao u igrama na sreću. Time se, tobože, potvrđuje Božja pravednost. Po protestantstvu, čovjek možda može za života doznati što mu dušu čeka u vječnosti. Ako se čovjek trsi oko poslovanja i ako štedljivo živi, znacima nade za blaženstvo u vječnosti bit će uspjeh u društvu i nakupljen kapital. Time je puritanstvo motiviralo ljude za nakupljanje kapitala. Stoga je Max Weber i tvrdio da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Međutim, mislim, da je postojeći, odranije nakupljen kapital samo objeručke prihvatio protestantstvo. Protestantstvo se dodvorilo novom staležu, koji je daleko brže od agrara nakupljao kapital.

Nasuprot protestantstvu, katolištvo je ustrajavalo na učenju da se čovjek spašava dobrim djelima odnosno promicanjem uzajamnosti, solidarnosti, ljudskog zajedništva i zajedničkog dobra. Ignacije Loyola se putem svoje Družbe Isusove snažno suprotstavio Reformaciji Martina Luthera, ali je i mudro izbjegnuo napad Inkvizicije. Tvrdio je, da svakog čovjeka, koji se želi odgojiti u novog čovjeka te koji želi djelovati na dobrobit bližnjih i zajednice, na novom putu jamačno čeka Božja milost. Ignacije je demokratizirao milost. Danas se zna, da čovjekova narav nije skrhana i nepopravljiva kako je tvrdio sv. Augustin. Ona je jedincat proizvod biološke evolucije vrsta i kulturne evolucije čovjeka. Milost je takoreći skriven dio ljudske naravi, a ne dobitak na lutriji.

Prvi dio Podjele Zapada prati renesansni reformacijski postupak podjele Zapada, a naslovljen je Smisao Družbe Isusove. Drugi dio pod nazivom Religija i vlast liberalizma prikazuje postupak, kojim je od nove, puritanske revolucije unutar Reformacije došlo do današnjeg idejnog stanja u svijetu.

Nakon suzbijanja Reformacije protestantski svijet se morao prenuti. Protestanti su bili ostali na zabačenom sjeveru Europe, otočeni na Britanskom otočju te stiješnjeni u dvama skučenim prostorima među velikim silama, u Švicarskoj i Nizozemskoj. Njihove prostorne države nisu nakupljenom kapitalu nudile mogućnost rasta putem širenja nacionalnog prostora. Europa je već bila razdijeljena. Trebalo je silom izvesti kapital i s njim presaditi njegove stražare.

U novoj protestantskoj revoluciji puritanska antropologija iskorištena je za stvaranje nove vrste političke zajednice, „otvorenog društva“. Puritanci, kalvinci i hugenoti zasnovali su vojno-poslovni pothvat, kao zamjenu za svoju neizdašnu prostornu državu, prvo u Nizozemskoj od njezina osamostaljenja 1588. godine, a zatim u Engleskoj od utemeljenja Banke Engleske 1694. godine. Ljudi su novačeni za pothvat po abrahamskoj vjeri, da se mora izići iz obruča i poći u otvoreni svijet na tuđe. To je smisao „otvorenog društva“.

Stvoreno je inačno poimanje političke zajednice. Državni prostor pretvoren je u puko uporište pothvata; država se zaduživala kako bi se prekomorskim osvajanjima stvorio kapital; obavljala se selekcija među domaćim ljudima, a pothvat se otvarao i svim vanjskim, tuđim ljudima (kalvincima, puritancima, hugenotima i Židovima), koji su svojim sredstvima i na svoj rizik bili pripravni priključiti se pothvatu. Otud izraz „otvoreno društvo“. Domaće, mirno, sjedilačko pučanstvo, koje se nije moglo ili koje se nije željelo priključiti pothvatu ostajalo je „na cjedilu“. Za njim nije bilo potrebe, jer je nadomještano tuđincima. Ostalo je skapavati u domaćem prostoru, koji je bio izgubio smisao. Društvo se podijelilo na priključene i isključene ljude. Riječ je o klasnoj podjeli društva, ali ne kao prije temeljem upisane imovine, nego temeljem sudjelovanja u vojno-poslovnom pothvatu. „Otvoreno društvo“ je podijeljeno, klasno i militarističko društvo.

U OD prostorna, nacionalna ili ljudska uzajamnost i solidarnost morale su izgubiti smisao, ali su ga izgubili i država i prostor. Projekt „Otvoreno društvo“ bitno je označen nasrtljivošću, stupanjem na tuđe i uporabom tuđega te postupnim stvaranjem svjetovne vjere liberalizma. Po njoj se svatko treba brinuti samo za svoj vlastiti probitak. Po njoj se društvena zaštita ne dobiva od zajednice, nego se stječe samo neprekidnim uspjehom i nakupljenim kapitalom. Kapital služi probranima kao zamjena za zajedništvo, ali on prostor i narode ostavlja bez zaštite. Zajednica i OD su nespojljivi.

Reformacija je stvorila dva nepomirljiva „kršćanska“ sustava uvjerenja i dva pripadna poimanja države. Zapad je postao podijeljen.

Britanija je od Nizozemske preuzela predvodništvo projekta „Otvoreno društvo“ i nakon dobra dva stoljeća predala ga SAD, koje su ga ovih godina prepustile ne Europi kao jačem gospodarskom području, nego Izraelu, koji i nadalje čuva svoju „zatvorenu“ prostornu državu, ali koji kao matično uporište ima SAD. Predvodništvo OD nije bilo preneseno na EEZ, ali su nositelji svjetskog slobodnog kapitala nju prisilili da se pretvori u „otvorenu“ EU. Unija je sebi na štetu prigrlila naglo oslobođene i nasilu otvorene istočnoeuropske zemlje. Postupak „tranzicije“, koji je pogodio i Hrvatsku, bio je postupak nasilnog pretvaranja prostornih narodnih demokracija u „otvorena društva“. EU je postala agenturom OD.

Svijet se od provale Berlinskog zida otvorio u cigla dva desetljeća, ali je novi „otvoreni svijet“ već udario u globalni zid. Liberali koji promiču svjetovnu religiju i militarističku vlast „otvorenog društva“ smatrali su, da će doći do kraja povijesti, do kraja geografije i do kraja politike, jer se uspostavljala jedna vlast za svijet. Oni su se ipak našli pred njima nerješljivom zagonetkom: kako održavati najveći mogući rast, kad više nema tuđega. OD ima urođenu pogrešku – zamišljeno je za beskonačnu Zemlju.

Današnje jadno stanje projekta „Otvoreno društvo“ i još jadnije sudbine cijelih naraštaja ljudske vrste diljem svijeta nameću potrebu novog pristupa pitanjima čovjeka i ljudskog rasta. Liberali pogrešno misle da gospodarski rast predstavlja i razvitak čovjeka kao vrste, a njima je tvarni rast potreban za gomilanje kapitala, koji im služi kao sredstvo nadzora svijeta i upravljanja njime. Zbog sadašnjeg stanja u svijetu bune se i prostor i narodi, jer u njima sahne život.

Izlazak iz sadašnjeg stanja je u zamjeni materijalnog rasta kulturnim razvitkom čovjeka. Čovjek treba nastaviti svoju kulturnu evoluciju koja je zastala ili koja čak nazaduje. Kapital i vjera liberalizma ne dopuštaju čovjeku kao vrsti da se prilagodi novim okolnostima, koje je čovjek sam stvorio odnosno da te okolnosti mijenja. To je protivevolucijski pristup čovjeku i životu. Umjesto prilagodbe okolnostima Homo sapiens slijedi diktat kapitala.

Mogućnosti rasta i razvitka čovjeka su u ljudskom duhu, kao djelovanju ljudskog uma. Te mogućnosti nisu više u ljudskom tijelu. Ljudski mozak ima tri posla. Dva su kao u životinja: odražavanje ustaljenih odnosa u organizmu te skrb za množenje, prehranu i obranu. Treći je duh, koji čovjeku omogućuje da ima svijest o sebi. Ostale životinjske vrste nemaju duh, nemaju kulturu, nemaju povijest, nemaju religiju, nemaju mit. Imaju samo trajanje.

Međutim, posljednjih desetljeća zaokupljenost liberala tvarnim rastom unazadila je duh u čovjeku. Čovjek kao vrsta počeo je nazadovati. On degenerira. Obavlja se de-evolucija čovjeka, kako bi se njime lakše vladalo. Čovjek više ne razmišlja o sebi. On samo posluje.

„Otvorena društva“ i otvoreni svijet bave se za potrebe svojeg pothvata samo selekcijom zatečenih ljudi i ne traže da se čovjek razvija. Njima je bitno to, da ljude biraju po njihovoj uporabljivosti. Za razvitak čovjeka nisu se posljednjih desetljeća brinule ni crkve. Crkve su također samo obavljale odabir zatečenih ljudi za svoje kadrovske sheme.

U svijetu danas nema ni približno dovoljno pravih ljudi, primjerenih potrebama čovjeka kao vrste. U globalnom svijetu ima malo „globalnih“, a mnogo sitnih ljudi zakržljala duha. Korijen današnjih nevolja je u tome, što ljudi nisu svjesni ukupnih čovjekovih mogućnosti pa se prepuštaju tvarnom rastu. Mnogi ljudi imaju „uporabljivo“ znanje, ali to znanje nije korisno čovjeku kao vrsti. Postoji, primjerice, bogato znanje o gospodarstvu, ali znanje o zdravom čovjeku nije rašireno, posebice ne među mladim ljudima. Čovjek najmanje uči o sebi. Ljudi ne raspolažu znanjem, koje bi im omogućilo da se sami odgoje u potpune ljude. Prije je čovjek kao vrsta imao sposobnost prilagodbe svim okolnostima, a sad se nije u stanju prilagoditi ni okolnostima, koje je sam stvorio, jer je zanemario duh. On je žrtva liberalne ideologije, koja ga priječi da svoj stav prilagodi novim okolnostima. Od Reformacije čovjek nazaduje.

Zapadnom svijetu treba obnova. Zapadno iskustvo obnove iznimno je bogato. Prvu obnovu otvorio je Isus iz Nazareta nakon sloma drevne Grčke i drevnog Izraela te usred krize rimskog imperijalnog projekta „otvoreno društvo“. Drugu veliku obnovu počeo je Benedikt iz Nursije poslije sloma Zapadnog Rima. Treću je začeo Ignacije Loyola u Zreloj renesansi. Sva trojica velikih obnovitelja svjesno su napustila svijet koji je trebao obnovu i zakoračila u budućnost; sva trojica su ljudima otkrila, pokazala i praksom dokazala, da se čovjek može više osloniti na duh u sebi, nego na tvarni uspjeh; i sva trojica su znala da se novi ljudi mogu roditi ili pojaviti, ali samo putem obnove životnog zajedništva.

Isus, Benedikt i Ignacije smatrali su da se ljudskost stječe izgradnjom zajednice i promicanjem zajedničkog dobra. Naglasit ću, da je za uspostavu i održavanje zajedništva bitno to, da predvodnici budu dijelovima običnih, životnih zajednica.

„Otvoreno društvo“ zazire od zajedništva. Ono i dalje želi počivati na odabiru ljudi, iako ima na raspolaganju sve oskudniji izbor. OD ne dopušta da se u njemu podižu pravi ljudi i da se javljaju prirodni predvodnici, kakvi su bili, primjerice, Konrad Adenauer, Josip Broz, Franjo Tuđman ili Franjo Kuharić. U zajednicama postoji prirodan odabir, a OD počiva na „neprirodnom“ odabiru ljudi. (Zar u Hrvatskoj nije očita takva praksa, koju provodi Europska Unija?) OD bježi od čovjeka. Čovjek nije „otuđen“, nego je ostavljen. Usto, svjetsko „otvoreno društvo“ rasjeklo je sve prostorne države, sve narode i sve prostore. Ono je čak likvidiralo i vrijeme, jer je sve u sadašnjici i u trajnoj krizi. OD je od čovjeka kao vrste napravilo problem – jedini problem u biomu. Čovjek je postao jedinim teretom Zemlji i životu. Stoga, OD kao nametnika treba ukloniti iz prostorne države, kako bi se u njoj moglo obnoviti zajedništvo i nastaviti razvitak čovjeka. Čovjek je odbacio evolucijom stečeno, ucijepljeno zajedništvo i svjesno ga zamijenio društvenom podjelom.

Međutim, globalizacija je u redakciji „otvorenog društva“ donijela suočenje ljudi i civilizacija te čovjeka s njim samim, ali bez mogućnosti bijega, jer više nema tuđeg ili slobodnog prostora. Ona je stvorila čudesnu i jedincatu prigodu za obnovu zajedništva. Globalnost se nadvila nad „otvoreni svijet“. Novo, svjetsko zajedništvo zahtijevat će i omogućiti stvaranje novih ljudi duha. Ljudi će se morati namučiti oko novog uređenja svijeta, koje ne smiju više prepuštati kapitalu. Umjesto vjere u bilo što drugo zemaljsko, valja vjerovati samo u zajedništvo, kao u okoliš za stvaranje novih ljudi, kakvi su potrebni globalnom svijetu, ranjenom prostoru i čovjeku kao vrsti.

Ljudska vrsta se društveno razvijala stvarajući prikladne mitove. Međutim, čovječanstvu se već gotovo četiri stoljeća nameće mit neizbježnosti tvarnog rasta, ali bez ljudskog razvitka. Čini se, kao da je taj mit došao od ljudi koji nemaju dušu, nego samo tijelo te koji ne misle na to, da je čovjek ipak Homo sapiens. Taj mit unazađuje čovjeka, jer niječe duh i zatire zajedništvo pa se danas čovjek kroz taj mit mora mukotrpno probijati do ideje zajedništva.

Čovjek je pribjegavao mitovima, jer je teško dolazio do istine, ako istina uopće postoji. Ljudski mozak još nije dovoljno razvijen, da u se primi složenu i natrpanu kartu svega što postoji. Stoga je za čovjeka zasad mudrije, da bez mita i u nedostatku istine, kuje korisne konvencije i da se drži konvencija za proizvodnju dobra, koje je temelj zajedništva.

Jednom od konvencija trebalo bi biti to, da se čovjek prihvati svoje duše, svojeg duha, jer je duša rudnik ljudskosti i izvor zajedništva. Duša je rudnik za izvlačenje dobra iz čovjeka. Danas čovjeku treba novo dobro, bonum novum, koje će zamijeniti otrcane vrijednosti „otvorenog društva“: odabir među ljudima, militarizam i nasrtljivost, obezvrjeđenje prostora, samoživost priključenih i uniženje isključenih ljudi, kult rasta sračunat na izlučivanje kapitala i međuljudsko nadmetanje.

Ljudska je vrsta na velikoj kušnji: hoće li ustrajavati na otvorenosti društva sa svim njezinim urođenim pogreškama, ili će svijet ponovo podijeliti u prirodne prostore i povijesne političke zajednice, u kojima će se moći obnoviti životno zajedništvo po duhu i iz kojih će narodi moći međusobno zdušno surađivati. Najmanji zahtjev za stvaranje novog dobra, bonum novum, je to da svaki čovjek može raditi. Za to će trebati vratiti kapital iz virtualnog u zemljopisni prostor, čime bi oživjeli i prostor i narodi. Kapital koji je izlučen iz rada sad treba ponovo stvarati rad, kako bi se čovjek mogao obnoviti. Kapital treba stvarati rad, a ne prekomjeran rast uz nakaznu razdiobu novostvorene vrijednosti.

Mogućnosti rasta i razvitka čovjeka u ljudskom su duhu, a ne u ljudskom tijelu. Na tome je ustrajavao Isus i to čini temelj njegova sustava ljudskih vrijednosti. Svoj Govor na gori Isus je otvorio pohvalom ljudima, koji su „gladni duha“. Kad je Isus sebe nazvao dobrim pastirom dodao je da su svi „[učitelji] koji su došli prije njega bili kradljivci i razbojnici“. Naime, znao je koliko čovjeku vrijedi životno zajedništvo, koje su drugi odbacivali. To naglašavanje mogućnosti duha, koji čovjeka i čini posebnom živom vrstom, govori da je Isusov pristup bio evolucijski.

Temeljno ljudsko pitanje današnjice je: „Zašto se čovjeku kao vrsti ne dopušta ljudska prilagodba novim, globalnim okolnostima, koje je čovjek sam stvorio“. Nezadovoljstvo čovjeka samim sobom pokazuje, da on se ne će više dugo držati zabrane bavljenja samim sobom i povratka evoluciji. Čovjek će se opet postaviti kao vrsta, jer je i ugrožen kao vrsta Homo sapiens. Globalnost će konačno čovjeku vratiti identitet vrste.

Možda je i knjiga Podjela Zapada mrva radosne vijesti, koje je svijet željan. Pred nama je veliko, ljudsko vrijeme, koje bi moglo donijeti svijet za svakog čovjeka.

Continue Reading

22 lipanj 2012 ~ 0 Comments

Praznim okvirom protiv znanja

U Fedru, jednom svojem dijalogu, Platon navodi razgovor Sokrata s određenim Fedrom, na kojega je Sokrat nabasao, dok se Fedro vraćao iz kuće državnika Epikrata, gdje je čuo zamaman govor u obranu ubojstva određenog Erastotena, ljubavnika udate žene, koje je izveo njezin muž. Itd.

Sokrat u razgovoru navodi davni razgovor između egipatskog faraona Tama i Teuta, izumitelja slikovnog pisma. Teut je kralju predstavio svoj vrijedan izum, uvjeravajući ga, da će izum „poboljšati ujedno i znanje i pamćenje Egipćana“. Kralj je bio sumnjičav prema novom izumu i odbacio ga kao, tako je mislio, „oruđe za sjećanje, a ne za zadržavanje znanja“. Objašnjavao je da će „zapisane riječi okužiti egipatski narod patvorenim znanjem, jer će ljudi pribavljati činjenice i pripovijesti iz vanjskih izvora, a da sami neće biti u stanju umno čuvati veliku količinu znanja“.

Kralj je imao krivo utoliko, što se ljudsko znanje stalno množilo i toliko namnožilo, da više nije moglo stati ni u čiji pojedinačan um te da znanje bez „podsjetnika za pamćenje“ odnosno bez zapisanog znanja, koje ne može stati u pojedinačne mozgove, neće bez pisma zajednici biti na raspolaganju. Ipak, kraljeva bojazan je bila opravdana, jer je pismo donijelo opasnost („pošast“) gomilanja činjenica, opisa i pripovijesti, koje ne prati razumijevanje ili shvaćanje. Danas osim slikovnog pisma ljude „kuže“ i pokretni i nepokretni „vidilni zapisi“.

Razumijevanje je sposobnost umnog shvaćanja općeg odnosa među pojedinostima predmeta, pojava ili postupaka. Ono sadržaje čini jasnima i razgovjetnima uporabom pojmova i kategorija, koje pojedinac već ima ili ih može imati. Ono omogućuje njegovanje skladnih odnosa među ljudima i u društvu; usklađivanje razlika u mišljenju; uspostavu suglasja i bez pisanog dogovora među ljudima; omogućuje objašnjavanje i tumačenje. Primjerice, kaže se da netko temeljito razumije određeno pitanje ili predmet; da postoji osnovno razumijevanje određenog postupka; ili da nešto vodi jasnijem razumijevanju određene problematike. Ipak, nije najmanje važno to, da razumijevanje omogućuje ljudima da nešto korisno i dobro čine i učine.

Znanje je upućenost u nekoga ili u nešto, a može uključiti činjenice, obavijesti, opise ili vještine koji se stječu učenjem ili iskustvom. Nije riječ o tvarnom zahvaćanju predmeta, pojava i postupaka, nego o njihovu umnom shvaćanju pa je teško odrediti što je znanje. Stoga treba imati određenu mjeru uzdržanosti, glede točnosti znanja. Platon je znanje odredio kao „opravdano vjerovanje u istinitost“. Stoga valja provjeravati istinitost znanja. Stjecanje znanja uključuje spoznajne postupke: opažanje, priopćivanje, pridruživanje i rasuđivanje. Znanje je povezano sa sposobnošću njegova prihvata od ljudi. (I životinje imaju mozak i određen stupanj znanja.)

Znanje se može steći a posteriori, naknadno, nakon učenja ili stjecanja iskustva. Postoji i znanje a priori, kad se određene „pretpostavke“ uzimaju kao istinite ili same po sebi razumljive, bez uporabe pravih postupaka za stjecanje znanja. Vjere i ideologije su izvori takvog znanja, koje može doći i nekritičnim preuzimanjem tuđih ideja i postupaka, što vodi nekritičnoj uporabi znanja. Mozak ne razlikuje utisnuto znanje od iskustvenog. Za dobro stjecanje znanja valja imati razumijevanje toga, što se već zna.

Sjedište znanja je ljudski mozak, za koji se još ne zna kako točno djeluje, ali za koji se zna, da nadzire i po potrebi ispravlja djelovanje organa u, primjerice, ljudskom organizmu, kako bi organizam mogao trajati održavanjem ustaljenih odnosa u njemu. Za mozak kao sjedište ljudskog umovanja, koje je također proizvod biološke evolucije, važno je da se on rabi za umovanje te da se tako stalno povećava čovjekova sposobnost razumijevanja i čovjekov obujam znanja. Razvijene umne sposobnosti i visok stupanj razumijevanja pojava u svijetu, odnosa u društvu i životnog postupka u čovjeku olakšavaju i stjecanje i uporabu znanja.

Ovaj podulji uvod služi razumijevanju prosudbe novog projekta Ministarstva prosvjete.[1] Riječ je o projektu Hrvatski kvalifikacijski okvir ili HKO. Taj projekt je nastao presadnjom sličnog britanskog sustava The National Qualifications Framework (NQF), pri čemu engleska riječ “framework” nije prevedena u kostur, okosnicu ili okvirno načelo, nego upravo u okvir. Ministarstvo je došlo a priori do određenog znanja o mogućnosti poboljšanja hrvatskog školstva i izobrazbe. Faraon Tam bi kazao da su „ljudi pribavili činjenice i pripovijesti iz vanjskih izvora“.

Ministarstvo a priori pretpostavlja, da u RH postoji temeljito znanje, ali da mladi ljudi stječu takvo temeljito znanje u mnogim strukama hrvatskog poslovanja ili gospodarstva, u kojima takvi temeljito školovani mladi ljudi nemaju mogućnost zapošljavanja. HKO bi po planu ministarstva trebao dobiti dvije bitne sastavnice. Jednu bi činile potrebe za znanjem i vještinama, koje bi – proučavanjem stanja područnog gospodarstva i njegovih izgleda u neposrednoj budućnosti – odredile županije. To je koalicijska ideološka „regionalizacija“ hrvatskog znanja. Drugu bi pružilo sâmo ministarstvo, određivanjem sadržaja znanja na svim razinama školstva, koji bi „kvalificiralo“ svršene školarce i studente za poslove, koje gospodarstvo i država nude.

Skrajnje je pogrešna pretpostavka ministarstva, da je jedini problem neprimjerenost ili poslovna neuporabljivosti novostečenog znanja. Ipak, znanje ne samo sadašnjih školaraca, nego i niza naraštaja mladih i sredovječnih ljudi vrlo je oskudno. Moje iskustvo s bistrim školarcima, kojima pomažem da nauče matematiku i fiziku izvan škole, pokazuje da su već i mnogi učitelji u školama „okuženi“ slabim znanjem i nerazumijevanjem svojih predmeta.

Nije hrvatska nacionalna nevolja samo u oskudnom znanju, nego i u slabom razumijevanju, nejakoj sposobnosti za učenje i za razumijevanje, ali i u slabom zanimanju za stjecanje znanja, za razumijevanje pitanja te za struke i za vrste znanja. To je sve posljedica dosadašnjeg načina ispita, provjere, kušnje ili testa znanja putem ocjene odgovora. Cijela nacija je ustremljena na pružanje odgovora. Političarima je najvažnije imati odgovor, izliku ili priču, a ne pružiti rješenje nacionalnih pitanja. Đaci na ispitu „zaokružuju“ jedno od slova četvoroslovne abecede. Ispitom se ne kuša znanje, razumijevanje, sposobnost razmišljanja i zaključivanja, određivanje postupaka, pravljenje izračuna i rješavanje zadataka. Od nacije se traže samo odgovori. Do odgovora se može doći preslikavanjem tvrdnji iz knjiga i s Interneta, ali do razumijevanja i rješenja se dolazi uporabom mozga.

Hrvatima nije potreban okvir, nego znanje, razumijevanje te sposobnost nakupljanja znanja i rješavanja problema. Hrvatskoj treba i uporaba mozga, a ne samo očiju i ušiju.

MZOS je pucao u „okvir gola“, a promašio je i vrata i „ceo futbal“.


[1] Sad se ministarstvo zove MZOS, a ne više MZOŠ. Kad je već u nazivu ministarstva riječ „šport“ zamijenjena riječju „sport“ zašto se ideološko znanje a priori ne bi sručilo i na riječ „obrazovanje“ ili izobrazbu?

Continue Reading

Tags:

06 veljača 2012 ~ 2 Comments

Izgradnja države i preporod našeg čovjeka

Zdravko Mršić: IZGRADNJA DRŽAVE I PREPOROD NAŠEG ČOVJEKA

1)   Referendum – urota protiv naroda i sramota hrvatskih političkih stranaka, (2) Nova stvarnost svijeta i Hrvatske, (3) Uloga države i nevolje slabe države, (4) Vidici izgradnje hrvatske države, (5) Izgradnja države – posao za preporod, (6) Smisao novog Hrvatskog nacionalnog pokreta

„Moj protivnik nema imena, nema lica, nema stranke i ne želi da ga se bira: to je svijet kapitala!“

(Franςois Hollande, socijalistički predsjednički kandidat u Francuskoj, na dan održavanja referenduma u Hrvatskoj)

Europa je zaokupljena svojim financijskim problemima, a propušta se uključiti u raspravu o usponu Azije. … Europa se izlaže riziku da sama sebe prerano utrpa u gospodarski pa time globalno i u politički grob.“

(Kevin Rudd, australijski ministar vanjskih poslova na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu, 4. veljače 2012. godine)

  1. 1.    Referendum – urota protiv naroda i sramota hrvatskih političkih stranaka

 

O dvadesetoj obljetnici stoljećima očekivanog osamostaljenja i međunarodnog priznanja hrvatske države upriličen je referendum za pristup Republike Hrvatske Europskoj Uniji, umjetnoj političkoj tvorevini, koja svojim članicama oduzima suverenost, ali koja sama nema suverenosti. Malobrojni hrvatski građani koji su pristupili Referendumu dvotrećinskom su se većinom odredili za pristup RH Uniji. Rezultat Referenduma je pravna činjenica, koja obvezuje hrvatsku državu, ali ne obvezuje hrvatski narod.

Ipak, Referendum je više od toga. Kao politički čin on je otkrio političko stanje u Hrvatskoj. U svijetu punom neizvjesnosti Referendum je:

  • pokazao odvojenost vlasti od naroda i njezinu izdvojenost iz društva;
  • učinio očitom zloporabu demokracije i potvrdio negaciju demokracije;
  • dokazao nepostojanje komunikacije između vlasti i naroda;
  • izveo zasipanje „birača“ uvrjedljivom i ponižavajućom referendumskom promidžbom;
  • izvrgnuo uvidu posluh dosadašnjih i sadašnjih vlasti tuđim interesima, a ne njihovo oslanjanje na volju naroda, kojoj nije dano vrijeme potrebno da se odredi i pokaže;
  • otkrio pravu urotu „velike koalicije“ da se doista namjeste rezultati Referenduma, jer je u strahu od volje naroda godinu dana prije promijenjen Ustav RH u dosluhu s Komisijom EU;
  • donio na vidjelo podcjenjivanje naroda od stranaka i političara, što je najteža opačina i najopasniji potez koji političar može napraviti, na što je narod uzvratio prezirom politike i političkih stranaka;
  • očitovao obaranje „europskih demokratskih mjerila“, kako bi se iz Referenduma izbio pristanak za pristup RH Europskoj Uniji;
  •  uvjerio Hrvate da ponovo trebaju „razgovarati o politici“.

Održavanjem i iznuđenim rezultatom Referenduma otvoreno je novo stanje hrvatskog naroda i stvoren novi položaj hrvatske države. Referendum je četvrta prijevara hrvatskog naroda od njegovih vlasti u minule 143 godine, jer se po istom naputku odigrao: (1) pristup Hrvatske i Slavonije 1868. godine mađarskoj državi uz istovremen ostanak Dalmacije u Austriji, (2) žurni pristup 1918. godine svih triju hrvatskih zemalja srpskoj državi pod srpskim kraljem, i (3) ulazak glasovite državotvorbene „zavnohovske“ Hrvatske u jednu od komunističkih država Staljinove Kominterne, pri čemu je „federalna“ Hrvatska u „zemlji oslobođenoj od fašizma“ velikodušno prepustila Srbiji Srijem, Crnoj Gori Boku Kotorsku, a BiH velike dijelove Banovine Hrvatske. [1]

Referendum 2012. godine upriličen je u velikoj hitnji, koja je bila važna i predsjedniku RH, i to u vrijeme primopredaje izvršne vlasti, nakon što je nova vlast izabrana iz velike nužde, jer je o izborima narod htio kazniti HDZ, jer je njegova dotadašnja hrvatsko-srpska koalicija osam godina nakazila i siromašila Hrvatsku. Za provedbu Referenduma napravljena je „velika stranačka koalicija“ protiv naroda, kojoj su se solidarno pridružile i najmanje stranke.

U ovom spisu se ne pravi ni najmanja razlika između stavova, ponašanja i politike hrvatskih stranačkih koalicija. Njih se politički ne izjednačuje samo zato što su – kad su bile na vlasti u različitim vremenima – postupale na isti način i vodile istu nenarodnu politiku, nego i zato što su na istom mjestu u isto vrijeme i na istom referendumskom poslu zajedno kovale i iskovale urotu protiv vlastitog naroda.

Umjesto da vladavina nove koalicije počne konsolidacijom hrvatske države i pružanjem mogućnosti da se narod počne oporavljati od bezvlađa i korupcije, koji su materijalno i duševno iscrpili narod, sadašnje su vlasti žurno natjerale narod na Referendum, kako bi pokazale da su povjerenice tuđih interesa, poklonice svjetskog slobodnog tržišta i privrženice svjetskog slobodnog kapitala. Narodu je već dugo jasno da pohlepne nositelje „euroatlantskih integracija“ ne zanimaju ni hrvatski ljudi ni hrvatski narod ni hrvatska kultura, nego samo izuzetan hrvatski zemljopisni položaj i jadno hrvatsko tržište. Upriličenje navrat-nanos Referenduma pokazalo je veliku lakomislenost hrvatskih političkih stranaka, jer se politički računi rijetko, ali redovito ipak polažu narodu.

Referendum je vlasti donio traženi pozitivan odgovor na pitanje pristupa RH Europskoj Uniji. Međutim, stvarni pobjednik Referenduma je 68% hrvatskih građana, koji su ili glasali protiv pristupa RH Uniji ili odbili glasati. Cijeli postupak Referenduma, uključujući i jadan odziv birača, potukao je i osramotio sve uračunljive svehrvatske političke stranke. Referendumu o istupanju RH iz Jugoslavije, koji je bio upriličen 19. svibnja 1991. godine, pristupilo je 83.% birača, a za istupanje iz SFRJ se izjasnilo 93.24% glasača. Poslije tog referenduma ponosni pobjednici bili su i vladajući HDZ i narod i Crkva.

Ipak, najvažniji rezultat referendumskog postupka je to, što je otvoreno pitanje hrvatske države, njezine državnosti, njezine sposobnosti da opstane, njezine učinkovitosti, opravdanosti njezina postojanja i njezine sposobnosti da služi narodu. Otvoreno je pitanje hrvatske države.

Građani koji su glasali za pristup RH Uniji kao svoj razlog za pristup najčešće su navodili to, (1) da valja nagraditi i dati zadovoljštinu HDZ-u koji je uporno pregovarao s Unijom o pristupu, ali koji je i u osam minulih godina vlasti osiromašio i unakazio Hrvatsku, (2) da su Hrvati pokazali da ne umiju upravljati svojom zemljom i da je bolje da Hrvatskom upravlja netko drugi – Unija, te (3) da će Unija u Hrvatsku konačno uvesti red. Hrvati koji su bili za brz pristup Uniji po sadašnjem sporazumu o pristupanju nisu uvidjeli, da će Unija upravljati samo hrvatskim tržištem, a da ne će štititi ni Hrvate ni njihovu zemlju. Oni ne računaju na to, da u EU vlada politička zbrka te da ni Mađari ni Srbi ni komunisti, koji su u prijašnjim navratima trebali slijedno uvesti red u Hrvatsku, to nisu uspjeli pa „reda ni sad nema“.[2]

Svi građani uviđaju da je hrvatska vlast slaba, ali mnogi od njih pogrešno zaključuju da Hrvati ne znaju izgraditi ili održavati primjerenu vlast. Stoga je većina glasača, ali ne i birača glasovala za pristup RH Uniji i to ne može obezvrijediti ni činjenica, da je Referendum prljavo i sramotno proveden.

Ipak, većina građana je ili bojkotirala Referendum ili glasovala protiv pristupa RH Uniji, što znači da još mnogo ljudi smatra da Hrvatska može postati pravom državom, ako vlasti za to stvore primjerene političke uvjete. Ako se takvi uvjete stvore – što će se dogoditi razmjerno i neočekivano brzo – i manjina, koja je poduprla pristup Uniji, brzo će obnoviti izgubljenu vjeru u hrvatsku državu i priključiti se naporu i pokretu izgradnje prave hrvatske države, primjerne potrebama naroda u sadašnjim pogibeljnim svjetskim okolnostima. Hrvati su u ratu izborili slobodu i ratom došli do priznanja hrvatske suverenosti. Posao uređenja države protiv nastojanja svjetskog slobodnog tržišta, koje se rasipa i protiv slobodnog svjetskog kapitala, koji je doveo do krize kapitalizma kao sustava uređenja gospodarstva, nije teži od otpora silnoj srpskoj agresiji na Hrvatsku. U poslu izgradnje hrvatske države bitno je to, da se u lažnom prijatelju prepozna neprijatelj, kao što se spasonosno dogodilo u odnosu sa Srbima i prije Drugoga svjetskog rata i u rasapu sovjetskog bloka. Hrvatski neprijatelj je svijet kapitala. On je neprijatelj svim narodima, kako smatra i spomenuti François Hollande.

Hrvatska država je nedvojbeno iznevjerila hrvatski narod, jer mu je bila istrgnuta iz ruku i predana u ruke vlasti, koja je sklonija svjetskom kapitalu, nego svojem narodu.

Međutim, iako je Referendum donio slab rezultat, koliko god on bio porazan za Hrvate što im se nije dogodilo prvi put u povijesti, oni odsad moraju u težim novim okolnostima dok traje Unija raditi najbolje što mogu i postići najviše što mogu za svoju državu. Valja vjerovati da se i u Uniji može izgraditi prava i primjerena država i to rame uz rame s drugim narodima, kojima Unija određuje jednako tešku sudbinu kao i Hrvatima, a čije je države svjetsko slobodno tržište također ugrozilo. To što je propušteno u dosadašnjim povoljnijim okolnostima valja nadoknaditi u budućim okolnostima koje se pogoršavaju.

Cio referendumski postupak – urota političkih stranaka, sramna vladina propaganda za Referendum koji je održan 22. siječnja 2012. godine, zatiranje javne rasprave o koristi i šteti pristupa RH Europskoj Uniji, kratkoća kampanje i poticajno slab odziv birača – stvorio je pobudu među Hrvatima da se ponovo počnu homogenizirati u društvo i sljubljivati u narod. Hrvati bi time zaustavili i preokrenuli postupak društvenog raslojavanja i narodnog raspršivanja, koji je počeo odmah poslije 15. siječnja 1992. godine kad su, bez straha od ponovnog privođenja Hrvatske u Jugoslaviju, hrvatski političari okrenuli leđa narodu i počeli ga siromašiti te nakazili i slabili hrvatsku državu.

  1. 2.    Nova stvarnost svijeta i Hrvatske

 

Hrvate su referendumski postupak i rezultat Referenduma razbudili u novu političku zbilju. Hrvati se neizbježno i s određenim rokom pristupa Uniji suočavaju i s novom stvarnošću Hrvatske i s pogoršanim stanjem u Uniji. Unija je razjedinjena, gospodarstvo joj propada, grca u neotplatljivim dugovima, a izgubila je i svjetski ugled srozavanjem svojeg gospodarstva, trajnom potporom izraelskoj politici okupacije Palestine, političkom i sigurnosnom potporom američkoj politici prema Iranu te upuštanjem pojedinih članica Unije u militarističke pustolovine u Aziji.

Propadanje Unije dio je postupka dugoročnog propadanja Zapada zbog njegova slobodnog izbora da se deindustrijalizira. Računalo se da će cio Zapad živjeti od slobodne uporabe kapitala uz prepuštanje zemljama u razvitku robne proizvodnje i pružanja industrijskih usluga. Nositelji kapitala nisu se zadovoljiti time što u njihovim matičnim zemljama baratanje kapitalom nosi više od proizvodnje materijalnih dobara i pružanja industrijskih usluga, nego su računali i na to, da će mrvicama od dobitka na uporabi slobodnog kapitala hraniti i svoje narode, koji se suočavaju s iznimnom marljivošću „nerazvijenih“, ali starih naroda i s njihovom visokom proizvodnošću rada.

Usto, Unija je kao politička tvorevina u zao čas nastala pretvorbom Europske Ekonomske Zajednice suverenih država u unitarnu političku tvorevinu, koja je instrument slobodnog svjetskog kapitala. Unija je ograničila slobodu gospodarskog, političkog i geopolitičkog djelovanja svojih članica, ali je time oduzela inicijativu i ograničila poduzetnički duh svojih naroda, što je bilo itekako potrebno u promjenama i neizvjesnosti, koje narodima nosi globalizacija. Globalizacije je zatekla i šokirala Europsku Uniju, za koju se pokazalo da kao glomazna cjelina nije u stanju gipko odgovoriti političkim, gospodarskim, sigurnosnim i kulturnim izazovima globalizacije.

Pogrešan je bio i jedincat te slobodan samoubojstveni izbor znatnog broja članica Unije da prihvate jednu valutu, iako raznolikost političkih, gospodarskih i kulturnih okolnosti nije dopuštala i ne će dopustiti da se u njima vodi zajednička monetarna politika. Stoga je propast Područja eura neizbježan, koliko god ga ambiciozni političari pokušavali u gunguli spasiti.

Nevolje Unije kao višenarodne unitarne zajednice su se zaoštrile izbijanjem ili planiranjem financijske krize 2007.-2008. godine u SAD, koja je bila očekivana posljedica liberalističkog financijskog kapitalizma. Liberalni kapitalizam je doveo do toga, da je kapital napustio prostor, a da su kućanstva, proizvodna poduzeća, države pa čak i poslovne banke pale u dužničko ropstvo. Došlo je do krize kapitalizma kao sustava organiziranja gospodarskih odnosa. Kriza kapitalizma nastupila je kao posljedica umjetnog razlučivanja dvaju načina stvaranja bogatstva – radom i proizvodnjom te baratanjem slobodnim kapitalom. Kapital je prestao služiti radu i narodima. Neki narodi – kao hrvatski – zatekli su se i bez kapitala i bez rada. Kako će živjeti i opstati? Kapital ne može svojim operacijama izdržavati sve ljude u jednom narodu, a kamoli na cijelom Zapadu.

Minulih se godina pojavila očekivana sumnja u slobodno svjetsko tržište, kao mehanizam za reguliranje gospodarskih odnosa među državama i narodima. Mnogi su narodi u slobodnom svjetskom tržištu, koje je instrument slobodnog svjetskog kapitala, prepoznali najljućeg neprijatelja. Stoga se ponovo prihvaćaju gospodarskog nacionalizma, koji je dobra doktrina i za upravljanje narodnim gospodarstvom i za gospodarsku suradnju među državama. Gospodarski nacionalizam, koji u sebi ima ugrađenu snažnu socijalnu odgovornost nije bio nespojiv s idejom europskog zajedništva, ali je nespojiv s europskim unitarizmom i idejama liberalizma. Sad se za europske ljude, narode i zemlje nitko ne brine, a narodima je zabranjeno da se brinu sami za sebe.

Hrvati bi trebali pristupiti Uniji, koja je u političkoj pomutnji i koja ne nalazi lijek ni za svoje bolesti.

Postoje načelne, nedefinirane, mukle prednosti hrvatskog pristupa Uniji, koje su prevedene u političke slogane, poput onih o administrativnom sređivanju Hrvatske, o stvaranju djelotvorne i korisne vlasti u Hrvatskoj ili o velikom tržištu, kojemu će hrvatsko gospodarstvo slobodno pristupati. Međutim, Hrvatska ima skučeno i slabo proizvodno i uslužno gospodarstvo, utemeljeno na staromodnoj tehnologiji – s malim udjelom digitalne tehnologije i biotehnologije – uz slabu organizacijsku sposobnost cijelog naroda, nedostatak kapitala i uz oskudne neobnovljive prirodne izvore.[3] Hrvatska sad nema konkurentno proizvodno gospodarstvo – iako ga je mogla te iako ga može imati – ali ima tržište. Hrvatsko tržište počiva na potražnji i kupovnoj sposobnosti, koje su utemeljene na prodaji neobnovljivih prirodnih izvora, kao što su zemlja i druge nekretnine, koje su ili bogomdane ili su stečene ili napravljene „minulim radom“ kroz desetljeća ili stoljeća. Potražnja počiva i na zajmovima i kreditima, dugoročnim i kratkoročnim, što smanjuje kupovnu sposobnost tržišta u budućnosti. Po sadašnjem obujmu rada u Hrvatskoj sadašnja potražnja na hrvatskom tržištu bila bi znatno slabija.

Hrvatski privatni gospodarski sektor nije u stanju ni zaštititi domaće tržište ni ozbiljno zakoračiti na tuđa tržišta. Usto, europskim i svjetskim tržištima vlada sve veća neizvjesnost i to ne samo gospodarska, nego i politička. Svijet potresa i ideološka kriza, jer je nakon sloma komunizma na red došla vjerodostojnost kapitalizma, za koji se od sloma komunizma dosad mislilo da nema inačicu. Ako posrne kapitalizam – koji je tijekom minulih dvaju desetljeća pokazao lice, koje se mnogim narodima i posebno mladim ljudima, koji nemaju prošlost a imaju samo budućnost, učinilo rugobnijim od lica komunizma – morat će se stvoriti novi način uređenja gospodarskih odnosa u narodima i među narodima. Očit kandidat za to je gospodarski nacionalizam, koji je preporodio Njemačku i Japan u drugoj polovici devetnaestog stoljeća te cijelu Europu između dvaju svjetskih ratova.

Za potrebe izgradnje hrvatske države i „Izgradnje države“ važno je uočiti, da nitko u svijetu ne zna što će mu biti slijedeći korak, a kamoli da zna kuda i kamo sadašnje promjene vode. Promjene su vrtoglave, a cijeli svijet pluta u općem i neusklađenom gibanju prostora. Stvara se novi svijet, kojemu se ne vide ni obrisi ni žile i niti koje ga prožimaju. Europska Unija koja je istisnula i zamijenila Europsku Ekonomsku Zajednicu ostatak je bivšega nestaloga svijeta – doslovce „kostur u ormaru“. Tko to ne vidi, ne treba se baviti politikom i nekome drugom, tko to vidi, zauzimati mjesto. Sad su u hrvatskoj politici gotovo samo izabrani „uzurpatori“.

Europa se u sadašnjem fluidnom političkom, gospodarskom, sigurnosnom i kulturnom stanju u svijetu propinje u unitarne visine, umjesto da se umorna spusti u gnijezdo zajedništva te da iznova odredi svoj način unutarnjeg povezivanja ili „integracije“. Europa sad improvizira „instalacije“ umjesto da kao iskusan i prokušan rasni slikarski majstor napravi novo trajno djelo na platnu ili izatka novi veleban europski sag. EU nema budućnost, jer je napravljena na ideji bezobzirnog liberalnog ne industrijskog, nego financijskog kapitalizma, koji je njegova vlastita praksa dovela u pitanje.

Pravi problem Unije je u njezinu unitarizmu, koji je zatro ideju zajedništva na koju su utemeljitelji Europske Ekonomske Zajednice (EEZ) postavili Europu, kojoj su rat i posljedice rata nametnuli zajedništvo. Stupanj zajedništva, koji politički sustav omogućuje i podupire u jednoj političkoj zajednici, pravo je mjerilo zdravlja, opstanka i smisla političke zajednice. U EEZ-u je stupanj ukupnog zajedništva. unutar naroda i među narodima, bio znatno viši nego današnji stupanj sintetičkog zajedništva u EU, koje Unija uzalud nastoji nametnuti unitarizacijom Europe, što je krajnja besmislica. Europska je raznolikost proizvod biološke i društvene evolucije te političke i kulturne povijesti europskih naroda, a zajedništvo koje je njegovano unutar naroda neizostavna je i nenadoknadljiva komponenta zajedništva Europe. Europa je poslije rata nacionalnom zajedništvu dodala europsko zajedništvo naroda i to ukupno zajedništvo ne da se nadomjestiti unitarizmom, koji svrstava i disciplinira ljude i narode, a da među njima na stvara zajedništvo. Zajedništvo nije samo sebi svrhom. Ono služi ljudima i narodima doslovce da se bolje „hrane i brane“ – lakše i uspjelije zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Zajedništvo narodima daje otpornost, jakost i obnovljivost.

Unija je napravljena kao sredstvo slobodnog svjetskog kapitala, kojemu ne odgovara ni zajedništvo u narodima ni zajedništvo naroda. Kapitalu odgovara atomizirani svijet, u kojemu su ljudi samo potrošači, a samo iznimno – u silnoj nuždi – proizvođači. Hrvatska bi trebala stupiti u Uniju, nakon što je u „samostalnoj“ Hrvatskoj počelo liberalističko razbijanje hrvatskog zajedništva,[4] koje su vlast HDZ-a i svježe ideje njegova prvog predsjednika, ozbiljno ugrozile te znatno unizile njegov stupanj. Hrvatsku u Uniji čeka konačno zatiranje nacionalnog zajedništva, kojemu su od 1993. godine izloženi svi europski narodi. Može se slobodno napisati, da Europska Unija, po zadaći koju joj je da kapital, zatire zajedništvo u Europi. Može se reći, da je Unija iznevjerila, izigrala i zatrla demokraciju te da upropaštava svoje narode.

Nasreću, kako pokazuje povijest vladanja Hrvatskom,[5] sve višenacionalne političke tvorevine, koje nisu vodile račun o dobrobiti naroda kojima su vladale, s vremenom su se rasule, tako da se Hrvati nisu trebali laćati oružja da se oslobode. Danas vrijeme teče brže nego ikad dosad pa se može očekivati skoro oslobođenje europskih naroda od Europske Unije.

Hrvati će, ako žele ostati i opstati – dok se Unija ne reformira u Europsku Političku Zajednicu, u kojoj će i oni donositi odluke dogovorom kako je prije bilo u EEZ-u – morati obnavljati zajedništvo i izgrađivati svoju državu. Čini se, da je u današnjem fluidnome globalnom svijetu zajedništvo važnije od suverenosti, koja je iznimno važna svakom narodu i koja nam je priznata. Bez zajedništva ne ćemo moći izgraditi državu.

Velika, snažna, civilizacijska preobrazba koja sad teče u cijelom svijetu nosi narodima pogibelj, ali pruža im i prigodu da izgrade svoje države i da ih jačaju te da se međusobno udruže protiv svijeta kapitala. Mi, Hrvati, trebamo pruženu prigodu iskoristiti da izgradimo državu, kao što smo iznimnu prigodu da obnovimo državu iskoristili 1990. godine, kad je cijela Europa bila u preobrazbi.

  1. 3.    Uloga države i nevolje slabe države

 

Da bude državom, država mora imati slijedeće značajke: (1) da se sastoji od pučanstva koje nastanjuje određeno područje i koje priznaje isto vrhovno tijelo vlasti; (2) da vrhovnom tijelu države služi posebno osoblje: državna administracija, koja provodi odluke vrhovnog tijela i vojna služba, koja podupire provođenje odluka gdje je potrebno silom te koja štiti zajednicu od drugih uspostavljenih političkih zajednica; (3) da tako sazdanu državu druge slično sazdane političke jedinice priznaju kao neovisnu u njezinu djelovanju na pučanstvo nastanjeno u njezinu području, tj. na njezine podanike; to priznanje čini ono što se danas naziva međunarodnom suverenošću.

Idealno bi bilo kad bi države imale još dvije karakteristike i da se one očituju u praksi: (4) da pučanstvo skupno osjeća da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti; te (5) da pučanstvo čini zajednicu u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti.

U svakoj državi ili političkoj zajednici odnosno u njezinu društvu djeluju četiri posebne, ali neraspletljive mreže društvenog utjecaja, koje su priznata sredstva, kojima ljudi zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Te mreže su politika, gospodarstvo, sigurnost i sustav uvjerenja, na kojemu se temelji sustav ljudskih vrijednosti. Svaka mreža društvenog utjecaja, kao kakav krvožilni ili živčani sustav dotiče svaku točku društva – svakog pojedinca ili građanina. Međuovisnost mreža društvenog utjecaja je tako snažna, da nijedna mreža ne mogu trajno imati gospodstvo na drugima.[6]

Svaka politička zajednica, kako bi mogla pravo djelovati za dobrobit svojih podanika ili građana, mora uspostaviti politički sustav ili poredak, koji regulira djelovanje mreža društvenog utjecaja, jer bi bez takva poretka slobodno djelovanje podanika putem mreža utjecaja dovelo do bezvlađa i pomutnje u društvu. Politički sustav mora biti primjeren prilikama u društvu te okolnostima u kojima društvo djeluje i u kojima se razvija. Stoga, promjena prilika i okolnosti nameće putem promjene političkog sustav i potrebu promjene sustava ljudskih vrijednosti te sustava uvjerenja, koji ih podupire. Politički sustav jedne države ne čine samo ustav, zakoni, propisi, administrativni postupci, način uporabe državne sile, način ubiranja poreza, nego i najčešće nenapisan sustav uvjerenja, na kojemu počivaju društvena očekivanja ljudi i društveno povjerenje građana. Politički sustav uključuje i svrhe političke zajednice te nepisane zakone ili običaje, za koje se pretpostavlja da će biti uvažavani. Dakako, u politički sustav suvremenih zapadnih i zapadnjačkih država spada i izborni zakon.

Sustav ljudskih vrijednosti omogućuje opstanak i očekivano djelovanje uspostavljenog političkog sustava. Opći sustav uvjerenja jedne zajednice temelj je njezine društvene kohezije i narodnog identiteta.

Temeljni sustav uvjerenja – nekad su to bile religije, danas su to ideologije – podupire sustav vrijednosti, koje su čovjeku potrebne za primjereno sudjelovanje u društvenim procesima. Sustav uvjerenja nije proizvod ili izmišljaj pojedinca, nego opći sustav mišljenja, bez kojega se ne može izgraditi politički sustav političke zajednice.

Politički sustav u svakoj političkoj zajednici je podloga za zajedništvo, a ne nijekanje zajedništva ili čak njegova grobnica. On omogućuje slobodno i skladno djelovanje ljudi putem mreža društvenog utjecaja. Politički sustav podupire životno zajedništvo i ne prisiljava narod na posebno neživotno zajedništvo, koje je potisnuto na rub društva ili koje je isključeno iz političkog sustava i koje postoji skriveno od javnosti. Pravo postavljen i ukupnim prilikama primjeren politički sustav omogućuje sinergiju djelovanja svih elemenata društva i sudjelovanje ljudi ili građana u javnim i državnim poslovima te u odlučivanju o njima.

U Hrvatskoj i mnogi učeni ljudi smatraju, da je demokracija politički sustav, koji se razlučuje od totalitarnih političkih sustava. Demokracija ili „narodovlašće“ nije politički sustav, nego načelo ili ideja, po kojemu se postavlja politički sustav tako da omogući to, da pučanstvo koje čini zajednicu sudjeluje u razdiobi i obavljanju dužnosti, u razdiobi i uživanju dobrobiti, ali i u donošenju odluka, koje moraju provoditi nositelji vlasti[7] putem administrativnog i sigurnosnog ustroja političke zajednice. Postoje nebrojeni načini ostvarenja demokracije, kao načela postavljanja političkog sustava. Politički sustav je to, što međusobno razlučuje demokratske političke zajednice.[8]

U sadašnjim takozvanim demokratskim ili višestranačkim političkim sustavima temeljna pitanja su izbor nositelja vlasti i uspostavljanje vlasti. U pitanju je odnos „vlasti“ i naroda odnosno građana. U nas nositelje vlasti ne bira narod, nego ih imenuju političke stranke, koje se međusobno razlučuju ideologijom odnosno svjetonazorom, koji im nameće ne samo politički stav, nego i političko postupanje. Pritom interesi naroda, građana ili društva te smisao političkog sustava i svrhe političke zajednice imaju drugorazrednu ulogu. Prvo je ideologija ili „svjetonazor“. Usto, nestabilnost položaja nositelja vlasti nagoni političke stranke čiji dužnosnici obnašaju vlast, da se prvobitno brinu za osvajanje vlasti ili za ostanak na vlasti. U postupku odlučivanja u javnim poslovima interes naroda i utjecaj građana imaju manje značenje, nego utjecaj nositelja svjetskog slobodnog kapitala, uspostavljeni svjetski politički krugovi te agencije za političko oglašavanje i odnose s javnošću.

U današnjem globaliziranom svijetu svjetski slobodan kapital i svjetsko slobodno tržište su neprijatelji demokracije ili narodovlašća, bez obzira na politički sustav, koji je utemeljen na ideji demokracije. Demokracija ili narodovlašće je zapreka gospodstvu svjetskog tržišta nad mjesnim tržištima i zapreka kapitalu da nadzire političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne mreže utjecaja unutar narodâ. Kapital i svjetsko tržište zatiru demokraciju. Stoga, upravo kako bi se spasilo demokraciju kao načelo uređenja odnosa u društvu, potrebno je da političke zajednice izgrađuju i brane svoj politički sustav, kao sredstvo zaštite samih sebe, zemlje, ljudi i naroda, ali i same demokracije.

S obzirom na nesređeno stanje u svijetu i na neizvjesnost u kojoj žive narodi te imajući u vidu zahtjevan posao uspostave i održavanja političkog sustava političke zajednice, neobično je važno postaviti sustav zaštite ukupne nacionalne infrastrukture. Sustav nacionalne zaštite treba uočiti moguće vanjske ugroze i spriječiti njihovo ostvarenje, ali i unutarnje pogibelji, koje mogu potkopati politički sustav te spriječiti miran i spokojan život građana, zadovoljenje njihovih životnih potreba i ispunjenje ljudskih svrha. Sustav nacionalne zaštite treba braniti i nacionalnu političku zajednicu. U slučaju Hrvatske, kako je pokazao referendumski postupak, hrvatske političke stranke ne uočavaju pogibelj u prepuštanju Hrvatske europskom i svjetskom tržištu, a mnogi građani smatraju da ne treba braniti Hrvatsku kao političku zajednicu, jer „Hrvati nisu u stanju vladati sami sobom“.

Kao što je referendumski postupak otvorio pitanje hrvatske države, tako su sveobuhvatne nagle promjene u svijetu – političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne – promijenile poimanje nacionalne sigurnosti. Na nacionalnu sigurnost danas bi valjalo gledati kao na stanje u kojem građani imaju pouzdanje, da se neizvjesnost i izazovi svakodnevnog života, dolazili oni od ljudi ili od pojava, mogu primjereno nadzirati u mjeri, koja će jamčiti povjerenje građana da se uobičajen život i ulaganje u budućnost mogu nastaviti.

Sigurnost svakako podrazumijeva zaštitu društva od događaja i pojava, koji mogu ozbiljno poremetiti život. Drugo što sigurnost uključuje je naglasak na predviđanje neugodnih događaja i pojava. Treće je nastojanje da se izgradi nacionalna otpornost, koja predviđa aktivnu obranu, ali i odvraćanje opasnosti za što je svakako važna izgrađenost državnih ustanova, ali i visok stupanj zajedništva, društvenog sklada i zadovoljstva ljudi postignutim stanjem. Za stvaranje takvog stanja u političkoj zajednici neobično je važno da narod bude u pokretu i pogonu putem mobilizacije koju predvodi država.

Iskreno rečeno, u Hrvatskoj nema čovjeka koji je zadovoljan stanjem države i stanjem naroda. Vladini propagandisti to samo ispovijedaju. Stoga je za Hrvate bitno da se probude za spas države, kako bi država organizirala spašavanje naroda. Narod se sam mimo države ne može spasiti. Takvo spašavanje se naziva socijalnom revolucijom. Za procjenu opasnosti kojima je izloženo cijelo hrvatsko društvo valja znati, da danas u svijetu države međusobno ne ratuju.[9] Fizička opasnost obično ne dolazi preko granica političkih zajednica. Neprijatelj naroda je u njihovim političkim zajednicama – to je unutarnji neprijatelj. Stoga se danas ne ratuje među državama, ali se ratuje unutar oko sedamdeset zemalja svijeta, a u svim ostalim državama rastu napetosti i jačaju suprotnosti kakve vode unutarnjem ratu.

Unutarnji neprijatelj je i liberalistički sustav uvjerenja, koji je u javnosti gotovo potpuno istisnuo hrvatski, tradicionalan, rodoljubni sustav uvjerenja, koji je bio temelj narodnom ili nacionalnom zajedništvu. Hrvatsko zajedništvo omogućivalo je Hrvatima da se tijekom stoljeća sami „hrane i brane“ i bez postojanja hrvatskih državnih vlasti.

Danas je unutarnja sigurnost preča od vanjske. Ako se misli na to, da su svjetsko tržište i liberalistička ideologija prodrli u sve zemlje, može se smatrati da je neprijatelj mnogih naroda prodro u njihove zemlje i da u njima – što je posebice opasno – djeluje zakonito.

Budući da su mreže društvenog utjecaja međusobno isprepletene, neriješeni gospodarski problemi redovito prerastu u političke, politički u ljudske, a ljudski u sigurnosne. Stanje unutarnje sigurnosti je uzbunjujuće u velikom broju zemalja pa političari moraju uvidjeti opasnosti, koje vrebaju njihove narode. Kako je spomenuto, za nacionalnu sigurnost bitno je predviđanje mogućih poremećaja ili opasnih pojava. Stoga je jedna od zadaća države izgrađivati nacionalnu otpornost, čvrstoću i obnovljivost društva te sposobnost za obnovu normalnog života u slučaju ostvarenja ugroze. Međutim, političari ne vole nepovoljne vijesti, kao da narod takve vijesti voli. Političari bi željeli lako vladati. Za to imaju izborne kampanje i poslovičnih prvih sto dana vladanja. Zašto bi vladanje bilo lagano, ako život nije lagan? Za nacionalnu sigurnost neobično su pogibeljne predrasude političara, koji često ne žele biti na oprezu. Pomoć političarima, koja im trajno stoji na raspolaganju, je razgovor ili dijalog s narodom, koji ne može izbjegnuti nepovoljne vijesti koje donosi život.

Političari, politika i država ne mogu izbjegnuti odgovornost, jer je država jedina ustanova koja može zaštiti narod i ljude, rad i vrijednost rada, prirodno blago i prostor, okoliš i klimu. Taj posao ne želi raditi kapital, trgovačka društva su zaokupljena konkurencijom i opstankom, a kućanstva imaju svoje nevolje. Stoga država treba organizirati doslovce zaštitu života, tako da cijela politička zajednica, rabeći primjeren politički sustav, obavlja posao svoje zaštite i brige za nacionalnu sigurnost.

Zbog ograničenosti prostora na Zemlji, posebice zato što se nastanljiv prostor u svijetu sad smanjuje zbog klimatskih promjena, odgovornost za prostor i njegova zaštita postali su prijeko svjetsko pitanje, koje je mnogo važnije od, primjerice, gospodarskog rasta ili čak i zapošljavanja. Zaštita prostora dobiva važnost radi potrebe zaštite cijeloga ljudskog roda. Cio ljudski rod i ljudski život su pod opsadom. Međutim, zaštita života ne može se provesti globalno, nego je valja upriličiti na svakom mjestu, u svakom prostoru. Puno je primjera propasti civilizacija i zajednica, koje su zanemarile pitanje prostora i raspolaganja prirodnim izvorima, ali i pitanja sustava uvjerenja te na njemu utemeljenom sustavu ljudskih vrijednosti. Naime, propadanje je uvijek uzrokovano i zadržavanjem neprimjerenog sustava uvjerenja, jer preživio ili neprimjeren sustav uvjerenja ne može mobilizirati ljude i zajednicu da se „modernizira“ tj. da stvara svoju budućnost te da brine se za nju i da je štiti.

Ako se pitanje sigurnosti i zaštite promatra u okviru pristupa RH Uniji, jasno je da je izgradnja hrvatske države jednako važna kao i izgradnja nove Europe, jer su ugroze Uniji i RH slične ili jednake. Za potrebu mobilizacije našeg naroda kao i ostalih narodâ Unije narodu treba reći istinu i pobiti laži, koje bude ispraznu nadu da se propadanje može zaustaviti bez nove mobilizacije za zajedništvo. Nada protiv sadašnjeg beznađa ljudi je u narodima – u njihovoj mogućnosti stvaranja životnog zajedništva.

Za potrebnu mobilizaciju narodnih zajednica nužna je dvosmjerna, uzajamna komunikacija vlade i javnosti. Bez nje nema društvenog sklada, koji je uvjet za pružanje otpora propadanju i za stvaranje dobre budućnosti.

  1. 4.    Vidici izgradnje hrvatske države

Svrha postojanja političke zajednice, uloga političkog sustava i zadaća nositelja vlasti je namaknuti stanovništvu, koje sastavlja političku zajednicu, dobrobiti, kojima ono može zadovoljavati životne potrebe i ostvarivati ljudske svrhe. Politička zajednica ili država nema druge svrhe: društvene, političke, sigurnosne ili gospodarske. Druge moguće domišljene ili dodane svrhe države su prikrivene svrhe ili posebnih skupina u zajednici ili tuđih sila.

Navedena svrha političke zajednice počiva na ideji, po kojoj je dobrobit pučanstva, naroda, podanika ili građanstva prijekost nad svim drugim mogućim pojedinačnim svrhama u političkoj zajednici. Stupanj stvaranja ili proizvodnje dobra koje prinosi ostvarenju narodnih dobrobiti je jedino mjerilo vrijednosti države, primjerenosti političkog sustava i uspjelosti djelovanja nositelja vlasti.

Ideja prijekosti brige za ukupan nacionalni interes ne smije se pretvoriti ili dograditi u ideologiju, makar to bila nacionalistička ideologija. Ideologije određuju aksiome postupanja i pravila ponašanja nositelja vlasti i ljudi koji sastavljaju političku zajednicu, pri čemu se ustrajava na pridržavanju aksioma i pravila ponašanja čak i kad društvena praksa ne vodi ostvarenju svrhe političke zajednice. Ideja, naprotiv, služi kao mjerilo primjerenosti prakse i nameće potrebu promjene prakse, ako ona ne vodi ostvarenju svrhe.

Prijekost interesa hrvatskog naroda i svrha hrvatske države. Ideja po kojoj je dobrobit naroda jedina svrha postojanja države, uporabe političkog sustava i djelovanja nositelja vlasti, ne smije biti zamijenjena ideologijama ili svjetonazorima – kao što je liberalizam ili kao što su bili komunizam u raznim oblicima, fašizam ili nacionalni socijalizam. Propisivanjem ponašanja, kojega se nositelji vlasti i narod moraju pridržavati, bez obzira vodi li ono ostvarenju svrha, ideologija sputava političke zajednice u ostvarenju svrha, jer ne dopušta prilagodbu društvene prakse – putem četiriju mreža društvenog utjecaja – kako bi se novom praksom bolje namicale dobrobiti za pučanstvo.

U Hrvatskoj je Stjepan Mesić svoj drugi predsjednički mandat uporabio za promicanje antifašizma, a sadašnji predsjednik RH uporno promiče smanjenje uloge države u gospodarstvu. Sadašnji premijer s ponosom izjavljuje da on i njegovi koalicijski ortaci imaju isti liberalistički svjetonazor ili ideologiju te smatra da su glasači na minulim izborima prihvatili ponuđenu ideologiju koalicije.[10]

Međutim, nema u Hrvatskoj važnijeg načela, ideje ili svrhe od prijekosti namicanja dobrobiti za zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha hrvatskog naroda. Ideja o prijekosti interesa hrvatskog naroda može se nazvati rodoljubljem, hrvatstvom pa čak i nacionalizmom.[11]

Nacionalna solidarnost za zaštitu ljudi i naroda. Ni najveći svjetski narodi, a kamoli mali hrvatski narod, ne mogu zadovoljenje životnih potreba i ispunjenje ljudskih svrha pripadnika naroda prepustiti vlastitom naporu svakog pojedinca. Biološka nejednakost ljudi i nejednakost u podrijetlu su životne i društvene činjenice. Ne može se očekivati da će svi ljudi samo vlastitim naporom, znanjem i vještinama ostvariti zadovoljstvo vlastitim životom.[12] Stoga je potrebno da hrvatski narod ostvari najveći mogući stupanj zajedništva, kako bi se u punoj nacionalnoj solidarnosti, koliko je to moguće, ujednačile dobrobiti, koje pojedini ljudi namaknu za zadovoljenje svojih potreba.

Ublaživanje razlika u dobrobitima koje mogu namaknuti pojedinci ne treba prepustiti samo dobročinstvu ljudi, koji sami dobro prolaze u životu, kako propovijeda liberalizam, ne bi li opravdao povećavanje razlika među pojedincima, koje su uvjetovane biološkom raznolikošću pučanstva ili koje donosi društveni položaj. Politički sustav treba pomagati ujednačenje dobrobiti koje namiču pojedinci i ograničavati društveno uvjetovano povećanje razlika među ljudima. Promicanje zajedništva treba resiti sustav uvjerenja pojedinaca, ali ono treba biti ugrađeno i u politički sustav. Najuspjeliji pojedinci svoj društveni uspjeh i stečenu imovinu neizostavno uvelike duguju zajednici.

Velika pomoć ostvarenju zadaće zaštite ljudi i naroda bila bi u tome, da se svakom pojedincu zajamči mogućnost stjecanja pravog, uporabljivog znanja i korisnih vještina. Svaki čovjek treba iskoristiti sve svoje darove za proizvodnju dobra.[13]

Nacionalno samopouzdanje i odgovornost politike. Hrvati su počeli gubiti nacionalno samopouzdanje i počeli sumnjati u svoju državu. To je rezultat isprazne pohlepe nositelja vlasti, pristajanja većine hrvatskih političara uz liberalistički svjetonazor, koji smatra da je tekuća industrijska konkurentnost mjerilo vrijednosti naroda te prihvaćanja pogubne, etnocidne ideje da ne postoje narodi, nego samo društva, u kojima su države svoje ovlasti prepustile tržištu.

Cijelom hrvatskom narodu predstoji napor za obnovu samopouzdanja i obnovu nacionalnog ponosa, a tu borbu treba voditi politikom i kulturom. Politika treba izgraditi politički sustav, koji će poduprijeti ostanak hrvatske političke zajednice i koji će omogućiti narodu da iskoristi sve svoje darove na vlastitu dobrobit. Uloga politike ne može se zamijeniti ili nadoknaditi ni gospodarstvom ni vojnom silom ni kulturom naroda.

Neka Hrvati budu ponosni na to, što su ostali i opstali na svojoj zemlji smještenoj u geopolitički ukletom prostoru, usprkos potucanja po tuđim državama i što su u vrlo teškim uvjetima obnovili svoju državu.[14] Sadašnje hrvatsko malodušje ponajviše je rezultat zlog djelovanja hrvatskih vlasti unutar neprimjerenog političkog sustava. Stoga Hrvati trebaju na vlast dovesti hrvatske rodoljube i uspostaviti izdašan politički sustav, primjeren hrvatskim potrebama, a ne ustrajavati u nakaznom liberalističkom načinu vladanja političkom zajednicom.

Demokracija. Hrvatima, kao i mnogim starim narodima svijeta, treba politički sustav, koji će im omogućiti izbor nositelja vlasti, držanje nositelja vlasti odgovornima za njihovu politiku i njihove postupke te koji će narodu omogućiti odlučno uklanjanje nositelja vlasti, koji se prestanu brinuti za ostvarenje nacionalnih dobrobiti.

Ni hrvatska politička zajednica ni hrvatski narod ne će ostati i opstati, ako u Hrvatskoj ne prestane politički sustav, koje onemogućuje brigu za nacionalne dobrobiti, ako nositelji vlasti nastave voditi račun prvobitno o tuđim političkim, geopolitičkim, gospodarskim, sigurnosnim i kulturnim interesima te ako se vlasti ne prestanu povoditi za ideologijom liberalizma, koja u ime svjetske vlasti kapitala sustavno potkopava sve narode i sve nacionalne političke zajednice.

Hrvatski narod ne će ostati i opstati, a hrvatska se država ne će održati, ako se u Hrvatskoj ne uspostavi istinska demokracija ili narodovlašće. Hrvatskom se treba vladati u ime naroda, a ne po naputcima tuđih interesa ili u ime posebnih domaćih interesa.

Za uspostavu i trajanje demokracije kao pristupa javnim poslovima neizostavno je uvesti većinski izborni sustav pri izboru svih zastupnika u sva zastupnička tijela u RH. Sad se izravno biraju samo predsjednik države, načelnici općina i gradova te župani. Prava vlast će olakšati provođenje referenduma i zakonski odrediti pitanja narodnog života, koja se moraju određivati referendumom.

Politički sustav i monetarna politika. Sadašnji politički sustav onemogućuje nositelje vlasti, koji god oni bili, da vode nacionalnu politiku, jer su ovlasti države po načelima liberalističke ideologije prepuštene slobodnom svjetskom tržištu, koje je sredstvo pokoravanja naroda svjetskom slobodnom kapitalu.

Obnovljeni nacionalni politički sustav treba državu osposobiti da zaštiti domaće tržište te da pruži jednaku prigodu za uspjelo djelovanja domaćim trgovačkim društvima. Država treba odustati od liberalizacije prometa robe, usluga, kapitala i rada, uvesti praksu osnivanja državnih proizvodnih i uslužnih poduzeća i financijskih ustanova te se vratiti regulaciji gospodarstva, kako bi se zaštitili rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, ljudi i narod. Država treba imati mogućnost nacionalizacije ili renacionalizacije proizvodnje, osiguranja i bankarstva.

Država mora raspolagati pravima i sredstvima za reindustrijalizaciju Hrvatske i stvaranje suvremene poljoprivrede.

Hrvatska država mora nadzirati monetarnu politiku i sama kovati svoj novac. Usprkos liberalima u Hrvatskoj i izvan nje, Hrvatska treba sama kovati svoj novac i „imati svoju lisnicu u svojem džepu“. Takozvana neovisnost središnje državne banke, koju se u RH podrugljivo naziva „narodnom“ bankom, snažno potkopava državu i siromaši narod.

Nacionalna kultura i politička baština. Hrvatska izvorna, nacionalna kultura je u zastoju. Država i Europska komisija pomažu ostvarenje tržišnih „projekata“ za uvoz ili oponašanje potpuno otržištene tuđe ili zapravo ničije kulture. Hrvatska politika ubija prave nacionalne kulturne potencijale, a iskupljuje se krivom brigom ne za baštinjenu kulturu, nego za „kulturnu baštinu“, pod kojom se najčešće podrazumijevaju materijalni objekti koji su slabo ili nikako zaštićeni (dvorac Erdödy u Klanjcu), ostatci klasične nehrvatske kulture (arena u Puli) ili materijalni ostatci prijepovijesnih razdoblja („Vukovarska golubica“), kad Hrvata kao naroda nije ni bilo. Nositelji hrvatske kulture pretvoreni su u projektante tržišnih dogodovština i „instalacija“.

Hrvatska još nema svoj standardni jezik za javnu uporabu, jer nesređeni hrvatski jezikoslovci, uključujući hrvatske akademike, imaju profesionalnu autonomiju bez odgovornosti državi i narodu.

Nacionalna kultura je prvoklasno sredstvo stvaranja zajedništva. Tome su kultura i religija služile od vremena u kojem je čovjek počeo razmišljati o sebi i o svojoj sudbini, a ne samo o opstanku. Kultura je i sredstvo jačanja nacionalnog identiteta, koji je neodvojljiv od zajedništva, a izvor i temelj hrvatskog identiteta je hrvatska politička baština, koja je današnjim Hrvatima nepoznata ili nepristupačna te koja je politički neiskorištena. Hrvati su to, što je od njih napravila opća, ali prvobitno njihova politička povijest.

Uzornu brigu za nacionalnu kulturu i političku baštinu pokazala je HSS-ova Banovina Hrvatska, ali još odranije i sam HSS, koji je od 1934. godine počeo stvarati hrvatsku paradržavu u vrlo složenim političkim prilikama u Jugoslaviji i u Europi. To je bilo „zlatno doba“ hrvatske kulture.[15]

Demografija i migracijska politika. Hrvatska država se ozbiljno mora uhvatiti ukoštac sa smanjenjem stanovništva u Hrvatskoj, pogoršanjem sastava stanovništva, ali i napuštanjem Hrvatske od njezinih najsposobnijih i najbolje školovanih ljudi, na čija mjesta dolaze stručne osobe iz manje razvijenih zemalja Europe.[16] Hrvatska i za svoju jadnu nogometnu ligu uvozi nogometaše iz zemalja i s kontinenata, u kojima je djeci još stalo do igranja nogometa. U pokušaju da ucijene hrvatske vlasti družba rukovoditelja preostalih hrvatskih proizvoditelja hrane prijeti izvozom poduzeća dalje na jugo-istok Europe.[17]

Hrvatska država treba, kako bi sama opstala, brojčano ojačati hrvatski narod, poboljšati sastav pučanstva koji je sad poguban i u njemu obnoviti elitu, koja ima uporabljivo znanje, primjereno potrebama hrvatske politike, gospodarstva, sigurnosti i kulture.

Položaj, prostor i prirodno blago. Hrvatske vlasti olako i u bescjenje prepuštaju tuđim subjektima hrvatski prostor i u njemu zatečeno prirodno blago i to najčešće za gospodarske poslove, koji ni ne zapošljavaju ozbiljan broj naših ljudi ni ne stvaraju uračunljivu dodanu vrijednost koja ostaje u Hrvatskoj.

Hrvatski prostor i prirodno blago treba čuvati i rabiti tako, da se na njima i od njih može stvarati dodana vrijednost, koja će povećavati bogatstvo hrvatskog naroda. Daljnje upropaštavanje hrvatskog prostora ozbiljno bi obezvrijedilo iznimno povoljan položaj hrvatskog prostora.

Obitelj, rad i vrijednost rada. Država mora suzbiti liberalističku ideologiju i ukloniti zakone, koji potiču samovolje djece, koja sprječava i odgoj ljudi i njihovo obrazovanje. Bez odgojenih ljudi i bez ljudi koji imaju uporabljivo znanje nema opstanka naroda ni spasa države. Ljudi moraju biti sposobni da korisno rade, „da se hrane i da se brane“. Liberalizam, koji promiču Sabor i Vlada, naveo je Hrvate da svojataju ili drugima dodjeljuju prava, za ostvarenje kojih nema ni približno dovoljno sredstava, da budu ostvarena.

U Hrvatskoj postoji samo kaznena odgovornost ili bolje rečeno krivnja, za koju se ljudi mogu lagano nagoditi da se prenese na drugoga, ali je ljudska, politička, društvena, moralna, profesionalna ili obiteljska odgovornost na vrlo niskoj cijeni.

Država se mora pobrinuti da postoje proizvodnja dobara i pružanje usluga koje mogu zaposliti sve ljude. Mogućnost korisna rada znatno će pomoći odgoju i obrazovanju mladeži, ali i zaštiti obitelji, u kojima se upravo odrastanjem djece pojavljuju ozbiljne i neuklonljive nevolje.

Država svojim zakonima, ali i drugim sredstvima mora zaštititi vrijednost rada, jer urbanizirano radništvo koje ovisi o komunalnoj infrastrukturi ne može i ne smije biti plaćeno kao radništvo u zemljama, u kojima životni izdatci imaju povoljniji sastav. Zadaća zaštite vrijednosti rada također se lakše obavlja, ako ima više rada.

Integrirani sustav sigurnosti. U globaliziranom svijetu kojime nastoji upravljati svjetski slobodni kapital putem svjetskog slobodnog tržišta, ugroze svake države dolaze ne samo iz vanjskog svijeta, nego i iznutra. Danas se ratuje samo unutar država. Ugroze dolaze po svim mrežama društvenog utjecaja: politici, gospodarstvu, vojnoj sili i putem subverzivnih sustava uvjerenja.[18]

U Hrvatskoj su ugroženi zemlja i narod, ljudi i obitelji, gospodarstvo, pravosudni sustav, temeljna fizička infrastruktura, prirodni izvori, sustav obrazovanja, fizička sigurnost građana i politički sustav. Nije ugrožena jedino politička zajednica ili država, jer silama koje nastoje potkopati cijelo hrvatsko društvo odgovara da Hrvatska zadrži suverenost, kako bi na raspolaganju imale usluge kakve može pružiti samo suverena država. Tad RH ne bi više bila hrvatska. Takvoj općoj ugrozi izložene su i mnoge druge zemlje, od SAD do Mianmara.

Sigurnost i zaštita svake zemlje ovise o dobro prikupljenim obavijestima, koje se obično nalaze u javno dostupnim spremnicima, o dobrim i sustavnim raščlambama i o najboljim mogućim prosudbama stanja zemlje i potencijalnih ugroza. U izradbi ocjene stvarne opasnosti trebaju sudjelovati političari, pripadnici obavještajne zajednice, akademska zajednica i u novije vrijeme i kibernetičari, jer ukupna nacionalna infrastruktura ovisi o mrežama informatičkih sustava.

Ako žele izgraditi državu, hrvatske rodoljubne politička snage moraju s pomnjom izgrađivati i održavati ukupan nacionalni sustav obrane i zaštite, ali i obavještajni sustav, putem kojega će se u politiku slijevati relevantne obavijesti o kojima ovisi djelotvornost zaštite države i naroda.

Pravda i pravosuđe. Pravda u Hrvatskoj ne služi običnim ljudima, nego nositeljima političke vlasti, bogatim i utjecajnim ljudima, sudcima, tužiteljima, odvjetnicima, državnim i komunalnim poduzećima, te otimačima i uzurpatorima.[19]

Nakon promjene ukupnog društvenog sustava poslije prestanka komunističkog i partijskog sustava, uveden je građanski kapitalistički sustav pa su se prava i dužnosti građana znatno promijenili. To je preopteretilo cio pravosudni sustav, koji radi po nebrojenim i vrlo često neusklađenim zakonima, tako da se takozvana neovisnost pravosuđa pretvara u samovolju tužitelja, odvjetnika i sudaca. Tužitelji se i u najnepovoljnijim slučajevima mogu nadati da će, ako imaju dovoljno novca bar za vođenje spora, spor i dobiti. Političke snage koje žele izgraditi pravi politički sustav trebaju omogućiti svima da ostvare pravdu, u prvom redu donošenjem suvislih zakona, koji ne će ostavljati „prostor diskrecije“ ni državi ni sudcima ni odvjetnicima ni tužiteljima. Država ne može ostati i opstati bez pravde.

Geopolitika i europska politika. Ako za dvanaestak mjeseci RH pristupi Europskoj Uniji, hrvatska geopolitika će biti potpuno podređena vanjskoj politici Unije, koja je politička tvorevina bez suverenosti (i slijedno bez vanjske politike). Ako hrvatske vlasti pristanu na posluh „vanjskoj politici“ Unije koja ne postoji, RH ne će moći zastupati svoje nacionalne interese, primjerice ostvarivati političku suradnju sa silama izvan Unije. Unija provodi određene ideje vanjske politike putem djelovanja snažnijih zemalja Unije, ali i to je najčešće pod skrbništvom SAD.[20] Od sadašnjih vlasti u Hrvatskoj, s obzirom na njihov „svjetonazor“, može se očekivati dinamična pa čak i agresivna politika pomirbe s nedavnim napadačima na Hrvatsku.

Kako bi zaštitila svoje zakonite i životne interese, Hrvatska će se unutar Unije morati boriti – rame uz rame s drugim državama Unije – da se Unija počne pretvarati u Europsku Političku Zajednicu, kakva je bila EEZ, u kojoj se odlučivalo konsenzusom članica. Ugroze Hrvatskoj dolaze i sa svjetskog tržišta i iz Unije.

Porez. Hrvatska nema porezni sustav. Svaka vlast, vladajuća koalicija, vladajuća stranka ili sam ministar diskrecijski – od proračuna do proračuna – mijenja putove i način prikupljanja proračunskog prihoda. S obzirom da se zbog gospodarskih prilika u RH i okolnosti u svijetu mijenjaju mogućnosti građana i poduzeća da nose porezno opterećenje koje im nameće država, mijenjaju se i izvori poreznog prihoda proračuna. Okolnosti i volja ministara tako stvara veliku neizvjesnost u nadzoru izdataka građana i poduzeća.

Problemi s porezom dolaze od vrlo niske gospodarske aktivnosti u RH, ali i od izvoza dodane vrijednosti iz Hrvatske putem politike prijenosnih cijena tuđih korporacija koje posluju u Hrvatskoj.[21] Stoga buduće hrvatske nacionalne vlasti trebaju porezovati dodanu vrijednost koja se iznosi iz zemlje, ali i uvesti različite stupnjeve porezovanja dobitka poslovanja proizvodnih poduzeća i dobitka poslovanja financijskih ustanova.

Porez se treba plaćati i izravno i neizravno, ali samo na tekuće poslovanje i na tekuće zarade, a ne na vrijednosti koje su stjecane naraštajima u prošlosti. Zato se država mora brinuti da se gospodarstvo razvija i da raste.

Poljoprivreda, hrana i nacionalni prehrambeni sustav. Kako bi sama iskoristila svoju zemlju, položaj i marljivost svojih ljudi, kako ne bi dopustila iznošenje dodane vrijednosti iz zemlje te kako ne bi dalje siromašila samu sebe, hrvatska država mora stvoriti integriran kooperativni sustav, koji će povezati obradu zemlje, uzgoj stočnog i drugog blaga te prehrambenu industriju. To je potrebno za jamčenje prehrane domaćeg pučanstva, za opskrbu turista koji dolaze u Hrvatsku i za izvoz. Hrvatska može prije početi izvoziti hranu, koju sad uvozi, nego što će početi izvoziti proizvode visoke tehnologije, a nešto će se morati izvoziti. Hrvatske vlasti, upravo zato što moraju zaštiti ljude i narod, ne smiju spomenutu presudnu zadaću prepustiti samovolji pojedinih privatnih poslovnih poduzeća. Zar zbog dosadašnje državne nebrige Hrvatska sad nije natrpana prodajnim središtima, u kojima se prodaju uvozni (zaštićeni) proizvodi, iako je ranije bila prekrivena proizvodnim pogonima, koji su na osnovi primjerene tehnologije pravili proizvode za domaću uporabu i za izvoz?

Organizacijska sposobnost naroda i poduzetništvo. Sve hrvatske vlade prisežu na pretvaranje Hrvatske u zemlju znanja. Takozvani bolonjski sustav sveučilišnih studija u RH počeo je proizvoditi doktore znanosti na stotine pa čak i na tisuće svake godine. Međutim, iako akademsko znanje i zvanje donosi čovjeku visok stupanj zadovoljstva, jer obogaćuje njegovu osobu, znanje se, čak i da je uporabljivo, samo od sebe ne pretvara u industrijske proizvode i usluge, koje se mogu izvesti.

Za to bi trebalo znanju dodati i poduzetništvo. Međutim, kao i u mnogim zemljama u prijelazu iz socijalizma u kapitalizam – kad su misionari liberalizma dotadašnjim komunistima i socijalistima napunili glave da je država najgori gospodar – hrvatsko se poduzetništvo uvelike iscrpilo prisvajanjem državne i društvene imovine. Država je mnoge poduzetne ljude navela da budu tati, umjesto da ostanu poduzetnicima. Sad su ljudi koji su olako namaknuli imovinu prestali biti poduzetnicima.[22]

Ima, međutim, i treća nevolja. Hrvati su provjereno dobri radnici i znanstvenici, što pokazuju svojim radom i znanjem kad rade u zapadnim zemljama, posebice u Njemačkoj. Radni rezultati naših ljudi tamo su plod tuđih dobrih organizacijskih sposobnosti u uspjelim zemljama zapada.

Stoga se prave, nacionalne hrvatske vlasti trebaju pobrinuti da se u Hrvatskoj podiže snaga poduzetništva, ali i stupanj organizacijske sposobnosti. To se najbolje postiže praksom. Hrvatska država se mora uključiti u organizaciju gospodarstva i sama se upustiti u poduzetništvo. U tome će joj tehnička pomoć biti preča od tuđih financijskih ulaganja. To bi bilo nacionalno „cjeloživotno“ učenje putem poduzetništva i organiziranja.

Uloga države u gospodarstvu i u sustavu obrazovanja. Uz buran tehnološki razvitak u svijetu i uz gospodarsko buđenje manje nerazvijenih naroda,[23] nepredvidljiva je budućnost svakog poduzeća, a i cijelih industrijskih grana u pojedinim zemljama. Stoga se planiranje nacionalnog gospodarstva ne može potpuno prepustiti privatnim tvrtkama, čiji voditelji imaju vrijedne obavijesti samo u svojoj grani djelovanja. Takvo planiranje gospodarstva ne može se prepustiti ni tuđim ulagateljima, s kojima Hrvatska ima i tragično i komično iskustvo. Vlade mogu znati bolje što se događa u svijetu i one bi svojom politikom mogle usmjeriti privatna ulaganja u prave grane i pomagati ih.

Dosadašnje vlade su odgovorne za to, što u Hrvatskoj postoje vojske nezaposlenih stručnjaka i tisuće stručnih položaja koje popunjavaju uvezeni stručnjaci. Država mora ograničiti mogućnost pojedinačnih pravnih i fizičkih osoba da bez uvida u cijelo stanje države i naroda te u sve okolnosti, ulažu svoj napor ili život u jalova zvanja. Država mora postaviti granice slobodnom izboru pojedinaca za opće narodno i za njihovo dobro.

Znanje i proizvodnost. Zadaća države odnosno nositelja političke vlasti je jamčiti da će mladi ljudi, koji se obrazuju u Hrvatskoj, bilo u privatnim bilo u državnim ustanovama, stjecati uporabljivo znanje, na kojem se može temeljiti proizvodnost rada. Iskustvo srednjih poduzeća u suvremenoj elektrostrojarskoj proizvodnji u Hrvatskoj pokazuje, da se samo 50% inženjera zadržava kod svojeg prvog poslodavca nakon prve pokusne godine rada.[24]

Mnogi neupućeni mladi ljudi biraju struke, koje im ne će pružiti zadovoljstvo rada i zadovoljstvo životom, a mnogi najdarovitiju mladi ljudi birat će sigurnije struke, kao što su medicina ili pravo, jer se mogu odlučiti za privatno poslovanje u kojem ne mogu izgubiti radno mjesto, koliko god im ono malo nosilo. Država može iz ljudi odagnati strah glede izbora struke tako da savjetuje ljude pri izboru zvanja, ali i putem pomoći u stjecanju novog uporabljivog znanja za kojime postoji tržišna tražnja.

Gospodarstvo i tehnologija. Država ne smije privatnom sektoru potpuno prepustiti akumulaciju tehnologije, na kojoj se temelji stvaranje novih proizvoda, koje traže nacionalno i tuđa tržišta. Hrvatska je od 1980. godine prestala prikupljati tehnologiju iz dva tad nova područja: digitalnu tehnologiju, koja se u to vrijeme počela iz računala širiti u druge proizvode te biotehnologiju, koja je neizostavna u poljoprivredi, proizvodnji hrane, medicini, farmaciji, kozmetici i u drugim granama.

Hrvatsko gospodarstvo, jer je maleno, ne može biti potpuno kao u velikim zemljama. Stoga država, a ne slabi privatni poduzetnici, treba pomoći nakupljanje tehnologije za stvaranje proizvoda i industrijskih usluga, koje bi Hrvati mogli nuditi svjetskim tržištima.

Državno-privatno partnerstvo za izvoz. Državne tvrtke ili privatne tvrtke sa značajnim državnim vlasničkim ulogom novca i ljudi mogu preuzeti prodaju i ugovaranje projekata, koje bi izvodile domaće tvrtke kao kooperanti ili podugovaratelji. Za proizvode brojnih malih hrvatskih privatnih proizvođača, posebice u prehrambenoj industriji, državne tvrtke bi mogle koordinirati prodaju u inozemstvu, pri čemu bi se osigurale „dovoljne količine“ za velika tržišta te stajati iz zaštićenih proizvoda. Mali proizvođači će teško doći do ozbiljnih poslova na velikim tržištima. Država bi poreznom politikom i poticajima mogla prisiliti ili navesti velike proizvođače hrane, da s proizvodima od domaćih sirovina stupe na velika i bogata tržišta. Budućnost hrvatske industrije ne mogu jamčiti tržišta jugo-istočne Europe.

Država može pomoći izvoz hrvatskih proizvoda i usluga, ali ne putem „gospodarske diplomacije“ koje nigdje u svijetu nema, nego putem organiziranja prave prodaje. Na tržištima se prodaje, a ne vodi se diplomacija. Prodaja je važna gospodarska funkcija. Ona trži uporabljivo znanje.

Profesionalni šport. U Hrvatskoj se tisuće ljudi profesionalno bave športom, kao organizatori natjecanja, rukovoditelji saveza i klubova, sudci, športski novinari, pomoćno osoblje, treneri ili natjecatelji u skupnim i individualnim športovima. Ti mladi i zreli ljudi malo ili nimalo doprinose bogatstvu naroda, a zapravo troše značajan dio bogatstva naroda, koje se stvara mimo njih. Od neznatnog broja profesionalnih športaša, koji steknu osobno bogatstvo bavljenjem športom u inozemstvu, samo pokoji svoje bogatstvo uporabi u domovini tako da stvori ozbiljan broj radnih mjesta. Njihovo bogatstvo se sprema u nekretnine ili se dodaje svjetskom slobodnom kapitalu.

Bilo da je riječ o državnom ili javnom novcu bilo o novcu trgovačkih društava, profesionalni šport crpi znatan dio domaćeg proizvoda, a da ljudi koji se bave profesionalnim športom propuštaju dati koristan doprinos društvu. Usto, upravljanje športom nije nimalo etički poticajno za mlade ljude, a športski savezi su tijela koja se brinu za posebne interese dužnosnika i donekle klubova, a nikako za poštivanje prava samih natjecatelja, kojima život nije ni lagan ni ugodan.

Nove nacionalne vlasti trebaju pravo urediti i područje profesionalnog športa.

 

  1. 5.    Izgradnja države – projekt za preporod našeg čovjeka

 

Danas samo vrlo malen broj ljudi ne uviđa, da je hrvatska država slaba i nesređena politička zajednica.[25] Međutim, nije u jadnom stanju samo hrvatska država. U jadu su i ljudi, a i cio narod je u čamotinji. Mnogi ljudi uviđaju da u hrvatskoj državi, kakva je ona sad i koja slijedno svaki dan slabi, nemaju ni budućnost ni nadu. Jedni su ljudi dignuli ruke od države, smatrajući da je nepopravljiva. Ne obziru se na to, da je narod svoju obnovljenu hrvatsku državu obranio u Domovinskom ratu, koji je pokazao što su Hrvati kadri napraviti. U njihovim razmišljanjima bitna je istina, da su hrvatske vlasti, koje je redovito birao narod, sustavno slabile i nakazile državu te da su putem države siromašile narod i dovele ga do bijede i jada.

Najveći poslodavac u Hrvatskoj je i najveći dužnik u Hrvatskoj, iako je tri golema agrarna društva kupio za po „jednu kunu“. Kome je u Hrvatskoj zajamčeno radno mjesto ili posao, osim saborskim zastupnicima, županima, gradonačelnicima i načelnicima općina na četiri godine; predsjedniku HR na pet godina; a predsjedniku i glavnom tajniku Hrvatskog nogometnog saveza, predsjedniku HBOR-a te glavnom državnom odvjetniku doživotno? Stoga su mnogi Hrvati najozbiljnije, životno posumnjali u svoju državu, uviđaju da su državne vlasti dodatno slabile i gotovo zatrle hrvatsko zajedništvo, koje se na zemljopisno silno razvedenoj hrvatskoj zemlji održavalo „od stoljeća sedmog“.

U Hrvatskoj se dnevno odigravaju desetci tisuća obiteljskih drama i stotine tisuća osobnih drama, od kojih je barem četiristo tisuća uzrokovano nezaposlenošću te gubitkom ili kašnjenjem isplate plaća.

Mnogi ljudi poučeni iskustvom života u RH malo očekuju od zajedništva. Meni je i jedan uvažen zagrebački katolički svećenik kazao, da je čak i Isusova ideja zajedništva utopija. Ipak, zajedništvo je, posebice u malim državama i u malim narodima, važan stup nacionalne države. Međutim, Hrvatska je atomizirana ne čak ni na obitelji, nego na pojedince. Za mnoge ljude ne postoji pojam životnog zajedništva, a u najboljem slučaju postoji bijeg u „civilnoudružno“ zajedništvo. Mnogi mladi ljudi otežu osnivanje obitelji, jer zajedništvo obvezuje, a obitelj nosi odgovornost. Mnogim mladim sposobnim ljudima svjetonazor je profesionalizam: Oni se smatraju profesionalcima ili poslovnim ljudima odnosno ljudima koji sve što rade, rade za novac ili plaću, a koji izbjegavaju šire uključenje u društvo. Smatraju da će bez preuzimanja društvenih obveza bolje proći u životu. U politiku se upuštaju samo ti među njima, koje u politici traže profesiju.

Stvara se novi naraštaj, jedan dio kojega nema smisao za sustavno učenje, nema opće znanje te nema interes za kulturu, osim za zaštićena tržišna imena u „kulturi“. Taj dio novog naraštaja nema želju da napravi nešto za druge ili za zajedničko dobro.

Međutim, i takvi mladi ljudi ćute da mladost nije kraj, nego početak, nije vrhunac, nego temelj životnog vijeka. Uza svu njihovu praksu, mlade ljude takav pristup ne zadovoljava. Oni znaju da ne mogu zauvijek ostati samoprogramiranim automatima. I njima se otvara pitanje uporabe vlastitog života, koje se zaoštrava u zrelijim godinama. Stoga se takvi, i mladi i zreli, ljudi – bez obzira na jadno stanje hrvatske države – moraju probuditi. Takvi ljudi, čiju sumnju u državu treba shvatiti, trebaju primiti poticaj da pravo ocijene i svoje stanje i stanje svoje države, da vide uzroke takva stanja i da odrede što valja napraviti. Valja uvidjeti da je sadašnja hrvatska država neprijateljica svakom Hrvatu. Valja u toj lažnoj prijateljici doista prepoznati neprijateljicu. To bi bio dodatan poticaj ljudima, da ne samo kao ljudi, nego i kao građani, u sebi prepoznaju golem potencijal za izgradnju države, kako bi u njoj i s njom mogli opstati i ostati na svojoj zemlji. Hrvatsku državu valja od neprijateljice napraviti prijateljicom Hrvata.

Ljudi osjećaju da nemaju budućnost u hrvatskoj državi kakva je ona sad. Ipak, oni imaju budućnost u sebi, koju mogu pokloniti ili posuditi državi, da u toj državi nađu svoju budućnost. Država je mrtva stvar, kojoj ljudi udahnjuju život, kako bi im ona vrlo brzo vratila ulog u obliku zajedništva i „pod prilikom“ zadovoljstva životom. Kad daju zajednici svoje „mrtve kapitale“ u ljudima se otvaraju novi izvori života – ne biološkog života, koji je podređen profesionalizmu, nego života po duhu ili života u duhu, koji je proizvod biološke evolucije.

Stoga je Isus iz Nazareta[26] svoju odredbu sustava ljudskih vrijednosti – koji je nespretno nazvan „nebeskim kraljevstvom“ – počeo obraćanjem ljudima koji su „gladni i žedni života u duhu“, da im kaže, da oni trebaju stvarati novi svijet – kao što i mi trebamo stvoriti novu, drukčiju državu – jer je to jedini izlaz za njih kao ljude. Ako se prime posla stvaranja novih mogućnosti, u takvim ljudima na mjesto „mrtvih kapitala“ kulja fluid života, koji ima neograničen potencijal, koji se umnaža u zajedništvu. Jedina vrijednost ili dragocjenost Svemira ili svijeta je u životu, koji je čudesno utkan i koji se ugnijezdio u mrtvu tvar. (Stoga je Isus – koji se doista namučio u životu, ali koji je u tom istom životu doživio zvjezdane trenutke – govorio o novom rođenju.)

Hrvatska država treba preporod iz jada i bijede, treba izgradnju i dogradnju, ali joj život mogu udahnuti samo novi preporođeni ljudi. I njezini ljudi trebaju preporod iz čamotinje. Domovina stostruko vraća to, što joj se da. Sad za domovinu ne treba život polagati. U Domovinskom ratu položeno je dovoljno života, koji su stvarali Hrvatsku kao i naši. Mi živimo živote koji su položeni za Hrvatsku, a svoje živote trebamo samo ulagati u domovinu te živi pratiti kako domovina oživljava, da možemo i mi oživjeti s njom.

Mi Hrvati imamo dvije mogućnosti: (1) samoživost uz koju ćemo propadati i mi i hrvatska država ili (2) zajedništvo kao spas i za nas i za domovinu. Ako svoje živote ne uložimo u domovinu i u zajedništvo, kako će nam izgledati životi? Bez nas će domovini biti svejedno kako joj je.

  1. 6.    Smisao novog Hrvatskog nacionalnog pokreta – HNP

 

U ovom dijelu spisa ne će se razmatrati pitanje politike internacionalističkih snaga u Hrvatskoj. One su u samo trideset dana svoje nove vladavine pokazale, da se Plan 21 sastojao od praznih listova, da ne shvaćaju ni blizu ovom spisu stanje i položaj u kojima su se zatekli narod i država te da su zaokupljeni samo svojom vlašću, koje nema bez proračuna.[27]

Od početka 2000. godine vidokrug hrvatske politike jedva prelazi okvir državnog proračuna, a hrvatska vanjska politika granice Republike Srpske i „regionalne suradnje“. Postupak pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji, pružao je prigodu da se politika vodi bar prema Uniji, ali su naši političari iz obiju vladajućih koalicija u tom postupku prihvaćali administrativni diktat Europske komisije. Za prve vladavine HDZ-a vodila se ozbiljna vanjska politika, posebice u vrijeme nenasilnog rasapa Jugoslavije te za Domovinskog rata i domovinskog poraća. U to je vrijeme hrvatska vanjska politika isposlovala međunarodno priznanje obnovljene hrvatske države.

Zbog uspjele ukupne ranije politike HDZ-a ta stranka je uoči izbora 2011. godine posegnula za Tuđmanovom baštinom i medijskom retuđmnizacijom HDZ-a, iako je sam dr. Franjo Tuđman svojom politikom omogućio i poticao ozbiljno društveno raslojavanje i raspršenje naroda te izvorno uzrokovao pojavu prezira Hrvata prema političarima i političkim strankama, od kojih su usahnule sve osim dviju najvećih političkih suparnica. HDZ je pokušajem izbornog povratka Tuđmanovoj baštini nastojao izbrisati uspomenu i baštinu svoje druge vladavine, ali nije uspio uvjeriti ni svoje tradicionalne glasače, da je usprkos nove retorike postao novom snagom u hrvatskoj politici.

Pokušaj „pomlađivanja“ vodstava i retuširanja javne slike nekih stranaka (HSLS i HSP) nije uspio tim strankama vratiti nekadašnje glasače – HSLS je ranije imao 27 zastupnika, a HSP 11 – jer te stranke nisu imale ideju, na kojoj bi se obnovile, nakon što su im glasači već 2007. okrenuli leđa.

Najnoviji bljesak Hrvatskog demokratskog saveza Slavonije i Baranje (HDSSB) i Hrvatskih laburista rezultat je traženja izlaza u unutarhrvatskoj regionalnoj politici, po primjeru IDS-a, odnosno zabijanja glave u pijesak zastupanja interesa ne naroda kao cjeline, nego radničke klase, koja kao organizirana snaga nestaje diljem svijeta. Danas narodi postaju snagom. Slaba nacionalna politika ugrožava Hrvate kao građane i kao potrošače, a ne kao proizvođače. Politički regionalizam je prilog raslojavanju hrvatskog društva i čestičenju ili parcelaciji nacionalnog organizma pod udarcima tržišta i kapitala.[28]

Minulih osam godina HDZ-ove zloporabe vlasti te očita nepripravnost nove koalicije za obnašanje vlasti i njezino nesnalaženje u vladanju Hrvatskom,[29] stvorili su novu vrstu i novi naraštaj nacionalnih snaga, koji tragaju za vlastitom politikom, ali koje već imaju svoju ideju. Za te snage Hrvatska nije inačica ni Jugoslaviji ni Europskoj Uniji. Za njih nova Hrvatska treba biti inačica sadašnjoj Hrvatskoj.

Ujedinjenje i obnovu pravaških stranaka ne treba ni priželjkivati ni očekivati, jer je Starčevićeva velika i izvorna ideja prirodnog, ljudskog i državnog prava naroda na samoodređenje prikladna za utemeljenje i trajanje pokreta, a ne za utemeljenje i trajanje stranke,[30] koja uvijek zastupa parcijalne društvene interese i kojoj nije dosta ideja, nego joj treba i ideologija.

HDSSB je samo privremeno zadržao ili sačuvao glasače HDZ-a pod izlikom borbe za regionalne interese.

Nakon sloma HDZ-a na minulim izborima, poslije pobjede nesposobnih, ali ambicioznih internacionalističkih političkih snaga u Hrvatskoj te nakon sramotnog referendumskog postupka za pristup RH Uniji postavlja se pitanje „Tko može Hrvatima vratiti nadu?“, kad već nije uputno zaposjedati ulice i trgove te opsjedati palače korporacija i objekte komunalne infrastrukture. Glasačima kakvi su 1990. godine glasali za dr. Franju Tuđmana i kardinala Franju Kuharića[31] sad je de facto uskraćeno pravo glasa. Oni nemaju za koga glasati. Stoga si hrvatski narod treba vratiti nadu svojom građanskom političkom akcijom te pouzdanjem u svoju snagu i u svoje darove. Prvi koraci narodne akcije trebaju biti obnova HDZ-a i HSS-a – kojima je od svega ostala samo stranačka infrastruktura, što nije nevažno – kao nacionalnih stranaka te njihova demokratizacija, kako bi one mogle voditi i usmjerivati, a ne – kao dosad – zavoditi i paralizirati narodno mnoštvo, koje se već politički pokreće.

Za pokretanje i usmjeravanje političkog i životnog djelovanja narodnog mnoštva potrebna je prava ideja. Usto, i stanje u kojem su se našli hrvatska država i hrvatski narod traže samo primjerenu ideju, a ne ideologiju. Ideja pokreta je: Izgraditi hrvatsku državu i preporoditi našeg čovjeka! To je ideja koja može pokrenuti mnoštvo i sliti ga u politički pokret. Međutim, ni HDZ ni HSS ni nove političke nacionalne snage, koje se već okupljaju nemaju i ne mogu imati nijednu drugu ideju osim ideje izgradnje države, kojom bi se (1) razlučili od svoje nedavne prošlosti odnosno (2) profilirali u novu političku snagu te (3) svakako razlučili od internacionalističkih političkih snaga u Hrvatskoj, koje iz ideoloških razloga ne mogu ni prionuti uz misao ni unijeti se u ideju jačanja hrvatske države.

Već se vidi, čuje i osjeća kako se brzo kristalizira i određuje ideja-vodilja izgradnje hrvatske države i preporoda našeg čovjeka. Na spomen izraza „izgradnja države“ u običnom političkom razgovoru gotovo prestaje potreba daljnjeg razgovora. Javlja se samo pitanje: „Kako?“

Vidi se potreba obnove nekadašnjih nacionalnih matičnih stranaka hrvatskoga naroda, ali se zapaža i stvaranje dodatne političke snage, koja će biti politički izraz novih političkih potreba naroda kao cjeline. Uočava se potreba slijevanja tih triju političkih snaga u jedan nacionalni pokret, u jedan stranački politički blok, koji će biti pozvan da obavi jedan jedini posao – izgrađivati državu i time pružiti priliku našem čovjeku da se preporodi. Posao je jedan i jedincat, jer je jedna hrvatska država i jedan hrvatski narod. Jedan od uspjeha pokreta bit će suzbijanje internacionalističkih snaga u Hrvatskoj, koje odmažu i državi i narodu, kao latentne političke inačice nacionalnim snagama. To je potrebno, učiniti jer u svijetu dolazi vrijeme nacionalizma, koji je jedini u stanju zaštititi svaki narod u svijetu te bez kojega se u novonastalim okolnostima, koje vladaju globalnim svijetom narodi ne će moći „ni hraniti ni braniti“. Da izvedu svoj naum „izgradnje države i preporoda našeg čovjeka“ Hrvatima će u Hrvatskom saboru biti potrebna obilna dvotrećinska većina, kao kod osamostaljenja hrvatske politike 1990. godine ili kao danas u Mađarskoj.

Smisao novog Hrvatskog nacionalnog pokreta (HNP) je izgradnja hrvatske države, preporod hrvatskog čovjeka te vraćanje države Hrvatima i povratak domovine. Glasači već stižu na okup. Treba ih samo povesti u narodnu, demokratsku političku pobjedu.

Neposredna svrha novog nacionalnog okupljanja je dvotrećinska većina u Hrvatskom saboru. Toliko Hrvata jamačno ima u Hrvatskoj.

Ipak, izgradnja hrvatske države i preporod hrvatskog čovjeka pitanja su trajanja, a ne trenutka pa čak ni sadašnjeg trenutka, koji je prikladan za početak provedbe projekta izgradnje države i obnove naroda. Članstvo Hrvatske u Europskoj Uniji ne će našoj državi dati jakost. To možemo učiniti samo mi, hrvatski narod, a obavljanje te zadaće će nas preporoditi.


[1] Dana 29. studenoga 1918. godine Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba je na Trgu sv. Marka u Zagrebu upriličilo golem skup „potpore“ hrvatskih građana sjedinjenju Hrvatske sa Srbijom. To je bio „referendum“, koji je Stjepan Radić ranije opisao kao „hod gusaka u maglu“.

[2] Bivša hrvatska premijerka pripisala je slab odziv birača Referendumu njihovu biračkom umoru, jer su „morali“ glasati dvaput u šest tjedana, iako političarima na vlasti nije teško četiri godine – ne jednom u četiri godine – iz dana u dan tračati i plesati Hrvatskom, pojavljivati se dnevno nekoliko puta na televiziji i u radijskoj difuziji, zalijetati se u Vukovar, k spomen-obilježjima Drugoga svjetskog rata i drugamo samo kako bi se ukazivali pred glasačima. Glasačima je, navodno, teško više od jednom u četiri godine u tišini izborne šutnje otkoračati par stotina metara do svojeg glasačkog mjesta. (Samo u gradu Rijeci bilo je 101 glasačko mjesto.) Po toj izlici za poraz referendumskog postupka, političari bi trebali biti nadljudi.

[3] Uz sadašnje snažne klimatske promjene, koje stvaraju krajnje klimatske pojave te koje ne jamče stalnost klime nigdje u svijetu, teško je dugoročno računati na bogatstvo podzemnom i tekućom vodom te na postojanost iskoristljive vjetrene energije.

[4] Hrvati se svoje narodno zajedništvo njegovali i sačuvali usprkos višestoljetnom prebivanju u tuđim državama, jer su se držali svoje zemlje, svojeg jezika i svoje kulture.

[5] Pogledati Z. Mršić, Hrvati 2012.: Posljednja godina, Zagreb, 2011.

[6] Karl Marx je ispovijedao da „proizvodni odnosi“ u svakom društvu presudno utječu na ostale mreže utjecaja, iako se kasnije pokazalo da je upravo sovjetsko društvo, koje je bilo izgrađeno na idejama Karla Marxa palo zbog neprimjerenog sustava uvjerenja.

[7] U sređenim političkim zajednicama politički sustav ima znatnu važniju ulogu, nego nositelji vlasti. Tako je bilo u konfucijskoj carskoj Kini, u kojoj je postojao cjelovit i suvisao politički sustav, a car je imao „mandat nebesa“ ili obvezu da se brine za zemlju i ljude. Ako se nije brinuo čekalo ga je uklanjanje s vlasti. Stoga su se u dvadeset dva stoljeća na carskom prijestolu u Kini izredale dvadeset četiri carske loze, koje su do vlasti dolazile uzurpacijom.

[8] Primjerice, u Hrvatskoj koja je zemlja „građanske demokracije“ nema unutarstranačke demokracije, a u Kini koja sad nema građansku demokraciju postoji unutarstrančka demokracija u jedinoj stranci.

[9] Države su u velikim dugovima i bez rata koje bi zapodjenule.

[10] Zoran Milanović smatra, da izbor njegove koalicije nameće i opravdava na osnovi „svjetonazora“promjenu povjerenstva za umjetnu oplodnju žena, koje je utemeljilo Ministarstvo zdravstva.

[11] Ideja nacionalizma po svojoj prirodi ne može prerasti u opću ideologiju, jer ona priznaje potrebu da narod ili pučanstvo svake političke zajednice ili države uperi svoje djelovanje prvobitno u namicanje dobrobiti samome sebi. Rodoljublje jednog naroda ne traži odricanje rodoljublja bilo kojemu drugom narodu. Nacionalizam nije imperijalizam. Ideja nacionalizma je univerzalna.

[12] Zadovoljstvo vlastitim životom je najmanje i najviše što čovjek može postići u životu.

[13] Pogledati Z. Mršić, Dobro: Povratak evoluciji, Zagreb, 2011; pogledati esej, Z. Mršić, Vrijeme je za nacionalizam, Zagreb, www.Konsenzus.com, u kojemu je donesena odredba ideje nacionalizma.

[14] Pogledati Z. Mršić, Hrvati 2012., Zagreb, 2011.

[15] Opet pogledati Z. Mršić, Hrvati 2012., Zagreb, 2011.

[16] Hrvatsku ne napuštaju odvjetnici i drugi pravnici ili upravitelji industrijskih poduzeća i banaka.

[17] Možda se može očekivati da bi i HUP i HGK premjestili svoja sjedišta i osoblje, primjerice, u Republiku Srpsku.

[18] Nedavno je Vlada donijela odluku, da nakon, navodno, triju pokušaja izradbe hrvatskog sigurnosnog sustava pod skrbništvom Ministarstva obrane, koordinaciju izradbe sustava sigurnosti preuzme MVPEI.

[19] Ivo Josipović je, vjerojatno stoga, predsjedničku kampanju vodio pod geslom pravednosti, a ne pravde.

[20] Valja postaviti pitanja o tome, čemu služi NATO te komu i čemu služe pripadnici Hrvatske vojske u Afganistanu.

[21] Dopuštanje izvoza dodane vrijednosti iz Hrvatske i jednak stupanj porezovanja dobitka proizvodnih poduzeća i dobitka banaka primjeri su trajne političke korupcije u Hrvata.

[22] Oni su vrlo često postajali „stečajnim upraviteljima“ svojih tvrtki.

[23] Predviđa se da će godišnji gospodarski rast Afrike u 2012. godine biti 6%.

[24] Na mnogim hibridnim tehničkim fakultetima studenti se opredjeljuju za informatiku ili oblikovanje (proizvoda.) Golem broj ljudi u Hrvatskoj studira upravljanje ili „marketing“, a da usto nema nikakvu praktičnu struku. Jedan ekonomski fakultet u Hrvatskoj školuje turističke vodiče.

[25] Dobriša Cesarić, Pjesma gorka: Šta je to hladno, i gorko, i sivo/Šta niče u duši ko korov njen?/Je li to suton? Zbilja već suton?/Il samo prolazna sjen?//Što sada? Brbljati vesele riječi,/Skrivati rane za humor;/Ko da se išta sakrivanjem liječi:/Tuga je tuga, a umor je umor.// … Na domaćoj gozbi su čudna veselja,/I pjano se bunca i buči./Sudbina, što drugima nalijeva vina,/Tebi će naliti žuči.// …

[26] Preporučujem čitatelju, da dok čita ovaj spis gleda na Isusa kao na jedincato mudra mladog čovjeka, čiji je vidokrug daleko premašivao i njegovo vrijeme i njegov prostor.

[27] Daleko veće zanimanje javnosti za tekuće procese u HDZ-u (veljača 2012.), nego za prve neusklađene poteze nove vlasti, pokazuje da narod ne očekuje nikakvo dobro od novih vlasti.

[28] Nakupljena saborska sjedala HNS-a čeda su umjetne oplodnje u peradarniku nove koalicije.

[29] Čini se da nova koalicija ne vlada živom Hrvatskom, nego svojim umišljenim virtualnim svijetom.

[30] Pravaši nisu mogli sačuvati stranačko jedinstvo ni za živoga Starčevića pa kako bi to mogli sad.

[31] Neosporno je da je kardinal Kuharić bio prvo ime postupka osamostaljenja Hrvatske 1990. godine.

Continue Reading

17 travanj 2011 ~ 3 Comments

Denhaaška presuda hrvatskom narodu

Presuda Denhaaškog tribunala presuda je hrvatskim generalima, ali prvobitno presuda hrvatskom narodu. Svrha svjetskih sudišta je povrijediti, oslabiti i uniziti sve narode svijeta, jer su narodi jedini dostojan protivnik kapitalu, koji vlada sudištima i nositeljima državne vlasti. Presuda je donesena „posthumno“, u ime „međunarodne zajednice“, strukture koja se ruši i koja je izdiše.

U Hrvatskoj više nema demokracije i politike; vlasti su uništile hrvatsko gospodarstvo; hrvatska je država ostala bez obrane, a hrvatski narod bez zaštite.

Presuda Denhaaškog tribunala pokušaj je uništenja časti, gaženja ponosa i slabljenja otpornosti hrvatskog naroda. Međutim, denhaaški pokušaj gaženja narodnog ponosa u narodu jača prkos, koji će navesti narod, prvo, da okrene leđa Europskoj Uniji, koja je od pobjede u Domovinskom ratu ucjenjivala hrvatske vlasti te, drugo, da se podigne na otpor propadanju, da progovori u jedan glas i da uzme svoju državu u svoje ruke.

Continue Reading

19 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Zapad bez sustava ljudskih vrijednosti

Zdravko Mršić: Predavanje u Europskom domu u Zagrebu 1. ožujka 2011. godine

U predavanju ću pokušati navesti razlog pisanju knjige „ANTIBIBLIKUS, Korijeni neizdašnosti kršćanstva“.

Počet ću tvrdnjom iz naslova predavanja. Zapad je uistinu ostao bez sustava ljudskih vrijednosti. Sve zapadne ideologije, kojima se proteklih stoljeća nastojalo sačuvati ili iznova utemeljiti sustav ljudskih vrijednosti, kršćanstvo, komunizam i liberalizam, ili su propale ili su postale neizdašnima. Praktično govoreći, nijedna od njih nije u stanju nimalo pridonijeti odgoju ljudi ili ucjepljenju u mlade ljude zasada, vrijednosti ili ljudskih vrlina, koje bi omogućile da ljudska društva sačuvaju koheziju i otpornost, koje su potrebne u suočenju s izazovima globalnog svijeta.*

Kršćanstvo je na samrti i pokušava se spasiti infuzijom jakih obroka ekumenizma, koji je negacija svake od religija, koja se iskreno ili neiskreno predala ekumenizmu. Komunizam, komunističku utopiji ili komunističku postavku, ukopala je boljševička praksa nasilne kolektivizacije i „uravnilovke“ naroda. Liberalističku utopiju razotkrilo je sadašnje posvemašnje sukobljavanje unutar narodnih političkih zajednica, rasap dugovječnih naroda i propadanje ljudskog tkiva općenito. Opsjednutost liberala ucjepljivanjem u mlade i u zrele ljude – putem gospodarskih i političkim sredstava – zasada slobodarstva i nadmetanja među ljudima i narodima dovela je ljude i narode diljem svijeta u stanje teške, gotovo neizlječive bolesti.

U „Antibiblikusu“ sam pokušao objasniti korijene neizdašnosti kršćanstva. Naime, razlozi sloma komunističke hipoteze postali su jasni davno prije sloma kratkovjekog komunističkog sustava na istoku Europe i drugdje. S druge strane, liberalizam – koji je stariji od komunizma, ali koji je imao razdoblja pritajenosti iz opreza – pred našim očima pokazuje sav besmisao svojih privlačnih utopijskih postavki (1) da je briga svakog pojedinca samo za vlastito dobro najbolji put do ostvarenja zajedničkog ili općeg dobra, i (2) da je uspostava slobodnog svjetskog tržišta jedini jamac uspostave vječnog mira i njegova očuvanja. Međutim, pravi razlozi propadanja, sahnjenja ili agonije kršćanstva nisu očiti, jer je dugovječno kršćanstvo prvo europske narode spasilo od potpune propasti i izbavilo ih iz barbarstva, a zatim sve do uspostave industrijskog kapitalizma pokazalo neobičnu sposobnost vlastite obnove: benediktinska obnova od šestog stoljeća, franjevačka obnova uoči Renesanse te obnova putem Reformacije i isusovačke Protivreformacije od šesnaestog stoljeća.

Vrijedno je napomenuti da su se iz krila kršćanstva rodili liberalizam i komunizam, koji su utopije nastale u ozračju kršćanske eshatologije ili očekivanja pojave mesije na kraju vremena, ali i ateizam, koji je endemna zapadna pojava. To se sve dogodilo u minula dva i pol stoljeća, upravo u vrijeme kad se u Europi snažno razvijala prava znanost, čijem je unapređenju Crkva dala neprocjenljiv obol. Neizdašnost kršćanstva kao ideologije, na kojoj bi se mogao i dalje temeljiti sustav ljudskih vrijednosti, nije uzrokovana pojavom prave znanosti, ali je znanost razotkrila sve slabosti kršćanskog pristupa svijetu, životu, društvu i čovjeku.*

U traženju uzroka sadašnje jalovosti kršćanstva kao ideologije ne smije se izgubiti iz vida sadašnje stanje svijeta. Sredinom studenoga prošle godine kod objave knjige „Svijet bez ideje“ održao sam predavanje pod naslovom „Kapital bez domovine i svjetska revolucija“. Događaji na početku ove godine pokazali su da svjetska revolucija počinje.

Naglasit ću nešto na što se često navraćam. To što karakterizira pojedina društva nisu ni posebne potrebe ni svrhe, koje snažno potiču ljude da ih zadovolje i ostvare, nego sredstva i načini, kojima se ostvaruju opće ljudske svrhe i zadovoljavaju potrebe. Društva označuje dinamika utjecaja društvenih sredstava u postupku zadovoljenja potreba i ostvarenja svrha. Za dobro razumijevanje društvene dinamike dobro je razlučiti četiri glavna organizacijska sredstva društvenog utjecaja, snage ili vlasti odnosno četiri glavne mreže utjecaja, koje se međusobno preklapaju i prepleću: politiku ili državu, gospodarstvo, vojsku ili sigurnosne snage i sustav ljudskih vrijednosti. Te mreže su organizacije – institucionalizirana sredstva ostvarenja ljudskih svrha. Njihova snaga, vlast, utjecaj ili „moć“ ne izvire iz čovjekova nastojanja da namakne ideološka, ekonomska, vojna ili politička dobra, nego iz njihove organizacijske sposobnosti da zadovolje ljudske potrebe i da ostvare ljudske svrhe. U pozadini odnosa i međuovisnosti glavnih mreža društvenog utjecaja stoji narav čovjeka kao vrste, kojega nakane, svrhe i nastojanja, a ne potrebe razlučuju od drugih živih vrsta. Stoga, utjecaj sustava ljudskih vrijednosti nije manje važan od drugih vidika vlasti: gospodarstva, politike ili sigurnosti.

Želim usto razlučiti ideologiju od ideje. Ideja ili zamisao ima svrhu koju valja postići držeći se samo određenog načela. Ideja, koju slijede sustav ljudskih vrijednosti i politički poredak kojemu taj sustav služi, ima jednostavnu svrhu i jednako jednostavno načelo, kao mjerilo ostvarenja svrhe. Ideja ima bitno regulacijsku funkciju. Ako društvena praksa ne vodi ostvarenju svrha, praksa se mijenja. Ideologija ili opća doktrina kao temelj sustava ljudskih vrijednosti, predstavlja program, koji moraju provoditi ljudi u svojem ponašanju i društvene ustanove u svojem djelovanju. Ako u takvom slučaju društvena praksa ne vodi ostvarenju svrha, nju se ne smije mijenjati. Ona postaje zaprekom ostvarenja svrha na mogući drugi način i sredstvom opravdanje pogrešne, nekorisne i štetne prakse.

Dodat će još to, da bi se svim društvima, čim bi došlo i do kakve podjele rada, pojavili pojedinci, koji su svoje životne potrebe zadovoljavali stvaranjem kulturnih simbola i znakova te rukovanjem njima. Od čarobnjaka i šamana, preko dvorskih pisara i svećenika, do crkvenog klera i dvorskih luda ili umjetnika, kulturna se elita javljala u svim agrarnim društvima. Ona je imala zadaću pružati, organizirati i raspačavati ili širiti riječi ili slike u tri temeljna područja: (1) prikupljanju stvarnog, objektivnog znanja, (2) smišljanju ideologije, koja će čuvati postojanost društvenog poretka, i (3) pružanju i organiziranju metafizičkog objašnjenja kozmičkog reda, koji se očito činio magičnim. Ja taj poseban sloj namjerno nazivam pismoznacima.

To nas uvodi u temu izlaganja. Pismoznanski sloj drevnožidovske plemenske federacije imao je vrlo tešku zadaću. Drevni su Židovi živjeli na palestinskoj vjetrometini između velikih političkih zajednica pa im je bilo teško uspostaviti i održati vlastitu državu, za kojom su čeznuli. To im je nakratko pošlo za rukom uspostavom slabe judejske kraljevine pod samo tri vladara: Saulom, Davidom i Solomonom i to oko osmog stoljeća. Povjesničari i arheolozi znaju da su gotovo cijelo ostalo vrijeme Židovi živjeli pod tuđom vlašću: egipatskom, asirskom, babilonskom, perzijskom, grčkom i rimskom. Sigurno je da Židovi kao narod nisu nikad prebivali u Egiptu. Zna se da ni za silnog Solomona Izrael i Judeja nisu bili ujedinjeni. Zna se da nema traga tobožnjem razaranju silnog broja gradova od Mojsija u četrnaestom stoljeću; da je Jerihon u to vrijeme bio trgovište s drvenim kućama i bez ikakvih zidina; da nema traga velebnim palačama u kojima je Solomon čuvao sedamsto žena i tristo priležnica, da Mojsije – sve da je i postojao i da je bio u Egiptu – nije mogao u jednu noć izvesti iz Egipta šesto tisuća ratnika i ukupno tri milijuna ljudi, s kojima je četrdeset godina lutao Sinajem, hraneći ih kruhom, koji je redovito padao s nebesa;* da je velebni Ur Kaldejski iz kojeg je navodno potekao Abraham postao blještavom metropolom istom u sedmom stoljeću; da Židovi na putu u Egipat u petnaestom stoljeću nisu mogli voditi i jahati deve, koje su pripitomljene istom u desetom stoljeću i koje su uvedene u komercijalnu uporabu istom u osmom stoljeću. Sve to i mnogo drugoga upućuje arheologe i povjesničare na čvrst zaključak da Bibliju odnosno Zakon, Toru ili Petoknjižje nije pisao Mojsije u četrnaestom stoljeću, nego netko mnogo kasnije. Stoga je nizozemski židovski filozof Baruh Spinoza još u sedamnaestom stoljeću napisao da je „jasnije od Sunca u podne da je Zakon pisao netko tko je živio stoljećima poslije Mojsija“. To ga je koštalo ekskomunkacije. Učenjaci pisanje Zakona smještaju u razdoblje između šestog i drugog stoljeća prije pojave Isusa.

Očito je da su drevni Hebreji rekonstruirali svoju prošlost i to u državotvorne svrhe. Nije riječ o običnom mitu, koji je srican malo po malo u davna vremena, nego o rekonstrukciji prošlosti, tijekom koje su skovani mitovi o Božjoj odabranosti Židova kao naroda koji će preplaviti svijet i o Božjem obećanju Židovima jednog posebnog malog dijela Zemljine plohe zauvijek, bez obzira na demografski razvitak svijeta i na moguće i stvarne migracije u svijetu. Zakon čak navodi silna razaranja i etničko čišćenje, koje je izveo Mojsije po „povratku“ u zemlju, koja je obećana Židovima sedam stoljeća ranije. Jasno je, da do Isusova vremena nije bilo ništa ni od tobožnjeg Božje odabranosti Židova ni od tobožnjeg Božjeg obećanja zemlje. Židovi su se prije Isusova vremena suočili i s mnogo naprednijim Grcima i Rimljanima, ali i s rimskom okupacijom, koja se činila nepovratnom. Tad je bila izgubljena nada da će se stara Božja „obećanja“ ostvariti putem zemaljskog mesije ili pomazanika. Stoga je sekta farizeja u očajanju posegnula za idejom izravnog Božjeg zahvata u židovsku politiku putem nebeskog izaslanika te očekivala njegov dolazak i uspostavu vječnog židovskog kraljevstva.

U vrijeme Isusove pojave grčka je velebna civilizacija već bila propala, a da nijedan okolni narod pa ni odabrani židovski nije znao naslijediti grčku znanost, filozofiju, matematiku, mudrost, likovnu, glazbenu, dramsku i graditeljsku umjetnost te grčke praktične vještine. Židovskim društvom vladali su pomutnja i propadanje, a propast Rima i rimskog pristupa životu već je bila na vidiku. U takvom poraznom stanju svijeta, koji je bio globaliziran (na vesla) i koji je imao 75 milijuna stanovnika ili četvrtinu svjetskog pučanstva, tražio se novi pristup životu, nova ideja i novi sustav vrijednosti.

U takvom stanju naroda te u okolnostima izvan Izraela i u prilikama u Izraelu pojavio se Isus, koji je svoj stav temeljio na zaključcima svojeg promatranja prirode, društva i ljudskog života uvažavajući tadašnje stanje duhova. Isus je najavio dolazak novog svijeta ljudske uzajamnosti, solidarnosti i društvene kohezije te borbu za taj svijet. On je kao svrhu djelovanja ljudi i ljudskih zajednica postavio to da „svi ljudi imaju život“. Sebe je nazivao dobrim ili odgovornim pastirom ljudi, a Boga je proglasio „ocem svih ljudi i naroda“ upravo zato da bi mogao opravdati borbu za novi svijet i potaknuti ljude da se odgoje za funkcioniranje takvog novog svijeta. Za stvaranje novog svijeta potrebno je u ljude usaditi sustav ljudskih vrijednosti, koji je on nazvao „nebeskim kraljevstvom“ i koji je definirao u takozvanom Govoru na gori, koji neću navoditi. Ipak ću spomenuti da na kraju svojeg Govora na gori Isus zanosno govori o zadovoljstvu vlastitim životom, o pouzdanju, sreći i ispunjenosti smisla života ljudi, koji će biti progonjeni, kao što je i on sam bio progonjen, zbog promicanja novog svijeta. Po Isusu, zatečeni, sadašnji svijet – to govore sve njegove prispodobe o „nebeskom kraljevstvu“ – vrijedan je samo napuštanja, nestanka, prestanka, preinake i postupnog prerastanja u novi „Božji“ svijet u ljudima i među ljudima.

Govor na gori je doslovce objava ili deklaracija slobode čovjeka; slobode nad društvom čovjeka kao vrste, a ne slobode pojedinca u društvu; slobode u nastojanju da se stvori novi, drukčiji svijet, svijet za sve ljude, a ne slobode svakog pojedinca ili društvene skupine u nastojanju da samo za se namiče dobrobiti.

Ivan Evanđelist piše da farizeji nisu razumjeli jednu Isusovu prispodobu te da im je Isus nato rekao: “Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene kradljivci su i razbojnici pa ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Tko kroza me uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja sam došao da život imaju, u izobilju da ga imaju.” Sjajna ocjena pismoznanaca i pismoznanske uloge.

Isusov sustav vrijednosti utemeljen na njegovu sustavu uvjerenja je jedincat, potpun, univerzalan i nenadmašljiv. „Kraljevstvo nebesko“ je sustav ljudskih vrijednosti za sva vremena. Za Isusovo učenje može se slobodno reći da sadrži samo ideju, a da u njemu nema ideologije odnosno programa, koji ljudi moraju provoditi u svojem ponašanju, a društvene ustanove u svojem djelovanju. Isus ima ideju, koja sadrži načelo koje omogućuje da se ide za svrhom – da svi ljudi mogu živjeti kao ljudi.

U Isusovu pristupu nema ni mita ni mitohistorije, nema etičkih pravila, nema žrtve i obreda, nema kozmologije i nema sprege s vlastima. Dakle, nema riječi o religiji. On ljudima nudi samo iskustvo ljudskosti, koje se stječe stvaranjem novog svijeta. Isus ne nudi ni mit ni mitohistoriju ni utopiju. On upućuje ljude da promatraju život, društvo i druge ljude te da sami zaključuju. Do istine se dolazi motrenjem, radom i iskustvom. Tako su postupali Grci, koji su postavili temelje znanosti, koju ni Rimljani ni Židovi nisu bili u stanju preuzeti. Prema Zakonu ili Bibliji Židovi su do istine često dolazili u snu. (I Sigmund Freud je svoj pogled na čovjeka temeljio na snima bogatih sunarodnjakinja.)

Do Isusova vremena svi su narodi umjesto istine ili objašnjenja pojava u svijetu, životu i društvu posezali za mitovima. Nažalost, ni poslije Isusa tržište mitovima nije zamrlo, nego se razvilo razmnožavanjem postojećih mitova i stvaranja novih. Čak su i Isusovi učenici, kojima je Isus u lice govorio da ga ne shvaćaju – kao što ni okolni narodi nisu shvaćali grčku znanost, filozofiju i umjetnost – Isusovu ideju prometnuli u ideologiju zasnovanu na mitu. Tako je nastalo kršćanstvo, koje je revizija Isusova učenja. Isusovi učenici su ideologizirali Isusovu ideju. Oni su Isusov nauk, koji je bio plod općeg iskustva, prometnuli u Objavu, koju su tumačili na svoju ruku.

Kako je do toga došlo? Isusovi su učenici bili toliko zadivljeni Isusom, da ih je to spriječilo da se udube u Isusovo učenje. Njima je bilo dosta to što ih je  bio prigrlio neosporno velik, nadahnut i očaravajući čovjek. Isusove velebne ideje Boga oca svih ljudi i najave života za sve ljude učinile su Isusa uistinu najvećim čovjekom povijesti. To se očitovalo bogatstvom Isusove osobe. Svi sitniji ljudi prije Isusa brinuli su se samo za svoj narod uz pomoć vlasti, a ne za sve ljude, svoje i tuđe. Isus ih je nazvao kradljivcima i ubojicama. Međutim, Isus za razliku od drugih reformatora sustava uvjerenja ili sustava ljudskih vrijednosti, nije umro prirodnom odnosno “blaženom“ smrću. On je bio smaknut. Zato su Isusovi učenici ostali bez velikog „vođe i učitelja“, ali i bez njegova učenja.

Mislim da nije teško zamisliti rojeve pismoznanskih osa i stršljena, koji su prije navaljivali i na samog velebnog i nadmoćnog Isusa, kako se sručuju na jadne Isusove učenike, za koje njihovi spisi kažu da su se bili posakrivali od pravovjernih Židova. Samo je jedan od njih, Ivan, – na čijem sam evanđelju u „Antibiblikusu“ napravio sliku Isusa kakav je bio i što je poučavao – s nekim ženama ostao uz Isusa do njegova kraja i poslije kraja. Mislim da se isplati pomno pročitati knjigu „Antibiblikus“, da se dobro ocijeni Isusa, ali i držanje njegovih učenika nakon Isusova smaknuća. Radi kratkoće izlaganja reći ću samo, da Isusovi učenici nisu izdali Isusa, ali da su izdali ili revidirali njegovo učenje. Oni su jednu velebno ideju i jedan ljudski sustav uvjerenja pretvorili u ideologiju i to tako što su preuzeli drevnožidovsku mitohistoriju u farizejskoj interpretaciji.

Pomno čitanje Djela apostolskih pokazuje da su se Isusovi učenici trsili da se opravdaju pred farizejima te da su dokazivali da su veći Židovi od Židova i veći farizeji od farizeja. Čak je ranokršćanska središnjica uhodila prekaljene i neumorne apostole kao što su bili Pavao iz Tarza i njegov učenik imenom Barnaba. I Pavao i Petar bili su pozivani na doslovce obavijesne razgovore, jer su se jeruzalemski prvaci, kao primjerice Jakov, bojali da bi neposlušni kršćanski emisari mogli na cijelu zajednicu navući srdžbu farizeja i sudbenih tijela, koja su oni nadzirali. Isus je bio sam smaknut, a jedan od Isusovih privrženika, Stjepan, bio je kamenovan. (Pavao je bio na sigurnom na putovanjima grčkim krajevima Rimskog carstva, jer tamo sinagoge nisu imale pravo kamenovanja kao u autonomnoj Palestini.)

Stoga su rani kršćani Isusa proglasili ni manje ni više nego izvršiteljem pradavnih Jahvinih obećanja i stvorili utopiju o novom Isusovu dolasku, kad će on doći kao kralj, „koji će suditi žive i mrtve te čijem kraljevstvu ne će biti kraja“. Takvi su bili duhovi koji su Isusa, koji nije htio okriviti ni bludnicu uhvaćenu među Židovima u preljubu, proglasili strašnim nebeskim sucem, kakvog su očekivali i farizeji.

S pravom smatram, da je zaogrtanje Isusa mitom i utopijom o konačnim vremenima – kojoj su moderni teolozi dodali ideju „ekonomije spasenja“ – koliko god je ono bilo prihvatljivo i izdašno u dugom nizu stoljeća, postalo neprihvatljivim suvremenom čovjeku razvijene svijesti. Kršćanstvo je upravo po razvitku znanosti, kojoj je Crkva toliko pridonijela, prestalo biti izdašnim za održanje uvriježenog sustava ljudskih vrijednosti ili za stvaranje novog.*

Stanje kršćanstva se pogoršalo nakon II. vatikanskog općeg crkvenog sabora, koji je ne samo uveo u katoličku liturgiju treće čitanje iz drevnožidovskih „svetih knjiga“, nego je otvorilo i Pandorinu kutiju iz koje su izišli ekumenizam i kršćanski cionizam.*

Smatram da Židovi i dalje mogu, trebaju ili čak moraju svoju mitohistoriju smatrati pravom poviješću svojeg naroda. Međutim, neumjesno je da ostali narodi i ljudi, koji se priznaju Isusovim učenicima i sljedbenicima, nakon Isusove pojave smatraju drevnožidovsku mitohistoriju pravom poviješću čovječanstva, zanemarujući i osporavajući čak i evoluciju života, koju je znanost, posebice nakon razvitka genetike, neosporno potvrdila i za koju nalazi sve potpunija objašnjenja. Navodi o Adamu i istočnom grijehu ljudskih praroditelja, koji su bili prokleti samo zbog jednog zagriza u jabuku, i navodi o prijenosu na sve ljude jednog grijeha prvih neiskusnih ljudi, čim su oni bili napravljeni od ilovače, obvezujući su za kršćanske vjernike, iako se zna da – za razliku od drugih životinjskih vrsta – čovjek ne nasljeđuje ponašanje.

Pročitat ću vam jedan tuđi navod iz knjige “Antibiblikus“.

U židovskoj predaji postoji drevni tekst, koji govori o četiri temeljne etape ljudske povijesti, točnije o četiri noći.

Prva je noć ona u kojoj je Bog stvarao svijet, razdvojivši tamu od svjetla. To je noć stvaranja, najtamnija noć. To je noć u kojoj je svijet stvoren iz ničega (usp. Post 1). Zatim slijedi druga noć, noć u kojoj je Bog govorio Abrahamu. Kad je sunce bilo na zalasku, kako bilježi Knjiga postanka, Bog je raspršio tamu i pozvao Abrahama da postane ocem velikoga naroda te mu obećao brojno potomstvo, poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj. To je noć koja svjedoči da postoji duboka veza između Boga i čovjeka. Duboka poput vječnoga saveza, koji se razotkriva tijekom povijesti. (Post 15) To je noć izbora, žrtve, saveza.

Treća noć, koju Izrael nikada neće zaboraviti, noć je Izlaska. Izrael po noći kreće prema Crvenom moru, gdje mu se otvara put prema obećanoj zemlji. Izrael tada postaje narod. ( Državotvornost!) Spomen na to Izrael treba uvijek čuvati. Za nas je taj događaj slika Kristove Pashe, prijelaza i Njegove pobjede nad svim neprijateljima, uključujući i smrt. To je noć oslobođenja. I na kraju je noć u kojoj čovječanstvo iščekuje Mesiju, noć nakon koje će po židovskoj predaji vladati mesijansko kraljevstvo.“ …

„Noć Isusova rođenja nerazumljiva je bez prethodnih noći.“

To je dio propovijedi zagrebačkog nadbiskupa izgovorene na misi u 10 sati na blagdan Božića prošle godine vjernicima i predsjedniku Republike Hrvatske. Sudite sami!

Ljudi slabo stanje Crkve i kršćanstva pripisuju neprimjerenom ponašanju crkvenih dužnosnika. Smatram da kršćanstvo i Crkvu ne vode u agoniju etički problemi, nego doktrinarni. Vjernicima je teško vjerovati to što im se predlaže i na što ih se obvezuje, a crkvenim dužnosnicima ispovijedati to u što se teško vjeruje. Ako se ne vjeruje to što se ispovijeda, teško je biti uspravan i moralan čovjek u svijetu, koji je krcat izazovima i koji nema nikakva mjerila ponašanja.

Interesantno je to da je kršćanstvo došlo do samrti upravo u vrijeme, u kojem se slomio komunizam i u kojem se srozao liberalizam. Od kršćanske obitelji preživio je jedino ateizam, ali ateizam ne može biti temelj ni za kakav sustav ljudskih vrijednosti. Globalni svijet je prilično zahtjevan i njemu je teško naći novi i pravi sustav ljudskih vrijednosti ili sustav uvjerenja.

Svijet je i dalje krcat mitovima koji su nepomirljivi. Mitovi se ne pobijaju. Njih valja napustiti u jednom svijetu, koji ne smije biti razdrt ideologijama i mitovima. Svijet je jedan!

Mislim da ne treba žaliti ni za komunizmom ni za liberalizmom, ali ni za kršćanstvom kakvo je došlo do nas. Zašto? Kršćanstvom se ne može pružiti ni intenzivna njega Zapadu ni dati terapija ostatku globaliziranog svijeta.

Danas su se svijetom raširila tri velika zla: svjetsko tržište, neravnomjernost u industrijalizaciji zemalja i odvajanje svjetskog bogatstva od njegovih stvaratelja. Stvoreni su dužničko ropstvo građana, proizvodnih poduzeća i država te vjerovničko gospodstvo kapitala. Za uklanjanje tih zala valja ukloniti njihove uzroke: relokalizirati svjetsko tržište, vratiti glavnicu u prostor u kojem se ona stvara radom na prirodnim materijalima i dekapitalizirati financijski sektor „gospodarstva“.

Za izbjegavanje podizanja vječnog vala revolucije, koji se sad zameće svijet treba spasonosnu ideju. Mislim da se ta ideja sastoji u stvaranju globalnog stanja u kojem će svaki radno sposoban čovjek moći i morati živjeti od rada. Tako će svi ljudi moći biti ljudi i moći živjeti. Geslo svijeta treba biti: Rad za svakog čovjeka! Treba zaštiti rad i vrijednost rada. Tome valja podrediti sve: rast, tehnologiju, konkurentnost, ljudska prava, proizvodnost rada, kovanje novca, slobodu tržišta i kapitala, prirodna bogatstva, zaštitu proizvoda, postojanost valuta ili pariteta valuta, patentna prava, volju medija i nebrojene druge izmišljene vrijednosti. Rad za svakog čovjeka! treba biti idejom vodiljom.

U golemom jednom svijetu, koji je čovjeka zatekao nepripravnim, a liberalizam izvrgnuo kao štetnu ideologiju, ljudi moraju biti zastupljeni ne samo kao pojedinci, nego i kao prirodna, narodna skupina te imati narodnu političku zajednicu kao svojeg agenta, kao svoje sredstvo, kao svoju predvodnicu. Stoga je jednako važno da novi sustav uvjerenja prožme ne samo ljude, nego i djelovanje političkih zajednica. Koordiniranje političkih, gospodarskih, sigurnosnih i kulturnih poslova mora biti vođeno temeljnom idejom potrebe svih ljudi da žive od svojeg rada.

Kršćanstvo je imalo nekoliko obnova, koje sam spomenuo. Svaka je izvedena povratkom na Isusove temeljne vrijednosti, koji je imao svoju suvremenu interpretaciju Isusove pojave: „Ora et labora!“ kao u Benedikta, „Siromaštvo!“ kao u Franje iz Assisija ili „Sve na veću Božju slavu!“ kao u Ignacija Loyole. Mislim da sutrašnja obnova čovjeka ne će biti moguća bez reanimacije izvornog, povijesnog Isusa.

Isus je govorio da je Bog otac svih ljudi pa da zato „svi ljudi moraju imati život i imati ga u obilju“. Globalnost ljudskog roda ili ista sudbina svih ljudi nameće potrebu da svi ljudi žive od svojeg rada. To je ideja vodilja ne za uređenje, nego za uređivanje svijeta. Stoga smatram, da se smisao Isusova Govora na gori odnosi ne samo na ljude, nego i ljudske zajednice, koje su se našle međusobno suočene u skučenom svijetu.

Na kraju još jednom: „Svi koji dođoše prije mene kradljivci su i razbojnici pa ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Tko kroza me uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja sam došao da život imaju, u izobilju da ga imaju.”

Inačica uspostavi Isusova „nebeskog kraljevstva“ kao sustava ljudskih vrijednosti je trajna antiglobalizacijska revolucija, koju ljudi, narodi i ljudski rod ne će moći podnijeti.

Continue Reading

19 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Mobilizacija Hrvatske

Ovaj tekst je prvi dio prijeizbornog eseja, koji je sastavljen početkom 2010. godine, prije nego što je počelo otkrivanje brojnih korupcijskih projekata, koje je poput visokog snažnog vala pogodilo i potreslo hrvatski politički i ukupni društveni život. Još su dva dijela eseja, koji čine cjelinu. Prvi dio opisuje stanje i položaj hrvatske političke zajednice. Drugi pruža elemente modernizacije Hrvatske. Treći sadrži sažet prijeizborni program, koji je potreban hrvatskom narodu, ali i program obnove Europe, s kojom Hrvatska zajednički propada. Štivom bi se mogla poslužiti vodstva nezavisnih lista, koje bi umjesto sadašnjih usahnulih hrvatskih stranaka mogle početi postupak promjene političkog sustava u Hrvatskoj, koja propada ponajviše zbog uspostavljenog sustava.

Prvi dio

STANJE I POLOŽAJ HRVATSKE

Sadržaj: (1) Uvodne napomene; (2) Politika ili država; (3) Geopolitika; (4) Gospodarstvo; (5) Državna i društvena sigurnost; (6) Sustav ljudskih vrijednosti, (7) Zaključak.

  1. Uvodne napomene

Posebna napomena. Ovo je prvi dio podloge za projekt pokušaja obnove hrvatskog naroda, jačanja hrvatske države i preporoda hrvatskog društva. On je prava kritika ili vrednovanje odnosno iskrena ocjena sadašnjeg stanja i položaja Hrvatske.

Drugi dio sadržavat će prijedloge za promjenu smisla hrvatske politike, za promjenu ukupnog pristupa pitanjima narodnog života, za novu ulogu hrvatske države te za povlačenje političkih poteza i poduzimanje mjera koje će biti nužne u postupku jačanja hrvatske države i preporoda hrvatskog naroda.

Sadašnji dio pisan je tako da može poslužiti boljem razumijevanju prijedloga hrvatske obnove, ali i kao opravdanje tih prijedloga.

Treći dio je izborni projekt ili program koji treba predočiti hrvatskim biračima kako bi na izborima poduprli ne promjenu nepostojeće državne politike, nego promjenu načina vladanja kako bi se mogla uspostaviti i provoditi narodna politika kakva je potreba Hrvatskoj.

Opća napomena. U svakom društvu djeluju četiri posebne, ali isprepletene mreže utjecaja: država ili politika, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti. Sustav ljudskih vrijednosti čine načela, stav, ponašanje i vrline ljudi koji jamče stupanj društvene kohezije i uzajamnosti potreban za funkcioniranje, obranu i opstanak društvenog sustava, koji je zajednica stvorila ili odabrala u prilikama i okolnostima u kojima se našla.

  1. Politika[1] ili država

Politika je u Hrvatskoj svedena na borbu za vlast, u kojoj se posebni domaći i tuđi interesi samostalno trse da – u nadmetanju, bez usklađivanja interesa i bez nastojanja da povećaju bogatstvo naroda – steknu veći utjecaj, kako bi prisvajali stvarano bogatstvo i prirodno blago naroda.

Izostanak političkog postupka sprječava formiranje političara tako da se sad na vlasti nalaze ljudi koji ne shvaćaju ni ulogu države kao sredstva opstanka, obrane i stvaranja dobrobiti naroda.

Uspostavljena hrvatska stranačka parlamentarna demokracija je o minulim predsjedničkim izborima doživjela potpun poraz[2], a njezinu trajnu slabost pokazuje to što se izbornim smjenjivanjem stranaka ili koalicija na vlasti stanje u Hrvatskoj neprestance pogoršava, jer se tim smjenjivanjem ne mijenja način vođenja državnih poslova. Ako se u Hrvatskoj uskoro ne pojave prave političke snage, postoji opasnost da narod pokuša izravno i nasilno promijeniti način vođenja javnih poslova, jer narod ne može i ne smije u nedogled trpjeti svoje ustaljeno propadanje.

Demokracija ili vlast naroda u Hrvatskoj ne služi narodu. Hrvatska je pretvorena u izbornu jedinicu domaćih i tuđih posebnih interesa. Zloporabom i izvitoperenjem demokracije hrvatski je narod izgubio sredstvo mirne promjene načina vođenja države ili zamjene ustaljenog režima vladanja državom pod kojim propadaju narod, država, obitelji i ljudi.

Temeljem nakaznog poimanja uloge države ljudi na vlasti, posebice nakon 1999. godine, u Hrvatskoj su ulogu države sveli na (1) određivanje i rebalansiranje državnog proračuna, (2) brigu za Katoličku crkvu, (3) financiranje sporta putem javnih poduzeća i olakšica danim privatnim monopolima te (4) na financiranje nove, pomodarske uvozne kulture.[3]

Hrvatska država sad služi svjetskom tržištu i de facto se okrenula protiv naroda i ljudi.

Suverenost hrvatskog naroda je prihvaćena putem međunarodnog priznanja Hrvatske, ali je hrvatska državnost svedena na administrativnu autonomiju prije svega prijepristupnom podložnošću hrvatskih vlasti birokratskom stroju EU i izostankom nastojanja da se zadovolje potrebe naroda.

Jedan od bitnih uzroka dugogodišnjeg sahnjenja političkog postupka u Hrvatskoj je nakazan razmjeran izborni sustav, koji omogućuje predsjednicima parlamentarnih stranaka da putem izbornih lista provode negativnu selekciju kandidata za (mjesna, područna i državna) predstavnička tijela te da time isključuju prave (samostalne) i odgovorne političke ljude iz sustava vođenja države. Zbog sadašnjeg izbornog zakona koji štiti položaj predsjednika stranaka[4] propale su sve hrvatske „političke“ stranke osim jedne a i ta je stranka potpuno izgubila političku orijentaciju. Hrvatska ima neuku, nesposobnu, lakomislenu, nedoraslu i iskvarenu ili korumpiranu državnu administraciju. Državne ustanove su sustavno razarane i razorene i to zato da se mimo ustanova mogu donositi odluke koje omogućuju potkradanje državnog proračuna bilo izravno bilo putem državnih poduzeća. Svaka hrvatska politička stranka štiti uspostavljeni sustav.

Korupcija ili iskvarenost postala je bitnom sastavnicom postupka vođenja države, kojim se golema i prekomjerna javna potrošnja ne usmjerava u osiguranje razvitka zemlje i povišenje standarda življenja hrvatskih građana, nego na privatne račune ljudi vlasti te fizičkih i pravnih osoba koje su ortaci ljudima vlasti u prisvajanju bogatstva naroda.

  1. Geopolitika[5]

Hrvatska je povijesno vezana uz Zapad. Kako cio Zapad sad propada, Hrvatska propada s njim. Dok su svjetske prilike bile drukčije Hrvatska se nastojala čvrsto vezati uz Zapad putem takozvanih „euro-atlantskih integracija“, ali ona, nažalost, i u novim okolnostima slijedi strategiju traženja nacionalnog spasa u pristupu EU, koja je određena prije dvadesetak godina. O inačicama te strategije nije se razmišljalo i još se ne razmišlja.

Međutim, ni postupak pristupa Uniji nije dosad dao očekivane rezultate, jer EU drži Hrvatsku na ozbiljnom razmaku (ne samo voljom Slovenije) dok Hrvatska slijedi sve upute EU o promjeni hrvatskog političkog sustava, gospodarskog sustava i sustava ljudskih vrijednosti te postupno ispunja sve uvjete za svoj pristup EU bez ozbiljne odluke EU o krajnjem roku pristupa RH Uniji.

Osim članstva u UN Hrvatska ima članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i Sjevernoatlantskom savezu. WTO je jednosmjerna cesta kojom inozemne korporacije dolaze na hrvatsko tržište a NATO je u širokom novom svijetu, u kojem se bogatstvo naroda sve ravnomjernije raspoređuje, postao područnim obrambenim savezom koji je izgubio misiju obrane cijelog ugroženog Zapada, koju je imao u podijeljenom svijetu Hladnoga rata. Zapad sad ugrožava sam sebe.

Iako za Hrvatsku osim prepuštanja Europi te slijepe političke i gospodarske suradnje s ustanovama EU postoje i druge mogućnosti ozbiljne političke i gospodarske suradnje, Hrvatska te mogućnosti nije pokušala ni istražiti.

Kaže se da je Hrvatska poslije oslobođenja svojih zaposjednutih područja bila izolirana zbog tobožnje agresije na BiH, zbog vođenja nacionalističke politike te zbog povrede ljudskih i manjinskih prava. Hrvatska je ranije bila izolirana, ali se ona sad sama dovela u izolaciju usredotočenjem na pristup EU, odustajući od aktivne politike prema golemom dijelu svijeta koji se razvija, koji izranja iz zaostalosti i siromaštva i koji sve više odlučuje o svjetskim poslovima. Hrvatska je prestala izravno, bilateralno surađivati i s važnijim članicama Unije i pogotovo sa zemljama izvan Unije.

  1. Gospodarstvo

Novi svijet koji se rađa iz krize Zapada imat će slijedeće oznake:

  • svijet će postati poprištem dosad neviđena, burnog razvitka tehnologije s naglaskom na „zelenu“ tehnologiju;
  • države će u razvitku gospodarstva imati važniju ulogu od korporacija;
  • sve više pitanja narodnog života bit će rješavano bilateralnim dogovorima država a sve manje nadmetanjem korporacija ili općim dogovorima država;
  • posebna uloga u svjetskom gospodarstvu pripast će velikim zemljama s potpunim gospodarstvom, dok će se manje zemlje sa specijaliziranim gospodarstvom nužno oslanjati na obližnja velika gospodarstva ili na svjetske strategijske partnere.

Hrvatska nije pripravna za takav razvitak u svijetu. Ona se sad nije u stanju uklopiti ni u svijet koji nestaje. Razlog za to je nagla deindustrijalizacija hrvatskog gospodarstva, koje se postupno industrijaliziralo od druge polovice devetnaestog stoljeća i koje je imalo burno razdoblje industrijalizacije poslije Drugog svjetskog rata. Postupak deindustrijalizacije Hrvatske počeo je 1980. godine.

Na Drugu svjetsku krizu koja je izbila 1969. godine zbog neizdašnosti zatečene[6] (elektro-hidrauličke) tehnologije za stvaranje novih proizvoda i usluga, Zapad je već 1980. godine bio odgovorio razuzdavanjem digitalne tehnologije i biotehnologije, koje još uvijek omogućuju obilno stvaranje novih proizvoda.

Hrvatska je u tom prijelomnom času, uglavnom zbog političkog stanja u Jugoslaviji, prestala akumulirati tehnologiju, koja joj je dotad omogućivala da razvije zavidnu sposobnost stvaranja izvoznih proizvoda i usluga, od procesnog inženjerstva do graditeljstva, od izvoza lijekova i vakcina do isporuke potpunih tvornica za proizvodnju oružja.

Proces privatizacije društvenih industrijskih poduzeća dokrajčio je sposobnost hrvatskog gospodarstva za stvaranje izvoznih proizvoda za svijet koji je zasut novim digitalnim i biotehnološkim proizvodima za potrebe potrošača, država i korporacija. Za potrebe javne, građanske, industrijske ili posebne potrošnje kakva je donedavno bila u svijetu hrvatska industrija sad nema znanje, vještine, tehnologiju i industrijske postupke. Stoga Hrvatska nema izvozne proizvode za suvremena razvijena tržišta. Takozvana regionalna gospodarska suradnja je samozavaravanje i izlika za izostanak ozbiljna napora i priprave za prodor na svjetska tržišta temeljem suvremene tehnologije i na njoj utemeljenih proizvoda. Hrvatska industrija je izvozno impotentna.

Hrvatski turizam, koji prinosi 18% ukupnom domaćem proizvodu a samo 4% ukupnoj dodanoj vrijednosti u Hrvatskoj, nije u stanju Hrvatskoj priskrbiti dovoljna devizna sredstva za kupnju uvoznih proizvoda koji su utemeljeni na dosadašnjoj tehnologiji a koje Hrvatska mora uvoziti: od automobila preko računalne opreme i telekomunikacijskih sustava do moderne medicinske opreme. Hrvatska nije iskoristila silnu prednost pred drugim zemljama koje joj pružaju more, obala i otoci. Hrvatska nije iskoristila ni bogatstvo koje ima u termalnim vodama a ni bogatstvo hrvatske kulturne baštine.

Modernizirana cestovna mreža i zastarjela željeznica omogućili su samo inozemnim prijevoznicima i otpremništvima da iskoriste hrvatski položaj i za se ostvaruju dodanu vrijednost. Hrvatska tako propušta iskoristiti svoju drugu prirodnu blagodat – izuzetan sredozemni i podunavski položaj uz iznimno veliku razvedenost hrvatskog kopna.

Poljoprivreda i još više prehrambena industrija sustavno su zatirane nepotrebnim uvozom koji su organizirale hrvatske trgovinske korporacije pa je izostalo i pravo korištenje hrvatske zemlje čak i za potrebe domaćeg tržišta.

Stoga je donedavni, naoko zadovoljavajući, gospodarski rast u Hrvatskoj bio utemeljen na dugu koji su stvarali država, korporacije i građani, na stanogradnji te na prodaji zemljišta i drugih nekretnina. Država je u međuvremenu prodala tuđincima jedan broj svojih velikih zdravih poduzeća s monopolističkim položajem na domaćem tržištu.

Potpuno su izostala takozvana izravna inozemna industrijska ulaganja ili ulaganja „na ledinu“. Takva, dosad uzalud priželjkivana ulaganja, odsad ne treba ni očekivati, jer će blisko-istočne i azijske industrijske i financijske korporacije radije kupovati uvedene profitabilne tvrtke i to ponajprije u razvijenijim europskim zemljama koje raspolažu suvremenom tehnologijom. Zapadne korporacije, koje nakon sadašnje krize počnu širiti poslovanje temeljem najmodernije, nove, buduće tehnologije, ulagat će pred domaćim glasačima, jer će im za razvitak nove, konkurentnije tehnologije biti potrebna pomoć vlastitih država, koje se bore sa zlom velike nezaposlenosti i koje ne će podupirati izvoz radnih mjesta iz vlastite zemlje.

Hrvatske su vlasti – zavedene dosad neostvarenim obećanjem prosperiteta koji može donijeti pristupanje Hrvatske Uniji – putem preuranjene privatizacije, liberalizacije i deregulacije otvorile put za navalu razvijenih i jakih svjetskih korporacija na slabo i siromašno domaće tržište.

Hrvatska se država time okrenula protiv vlastitog naroda koji se – kako bi opstao i kako bi se mogao razvijati – mora nositi i s vlastitom državom i sa svjetskim tržištem i kapitalom. Otpor svjetskom tržištu pokazuje se mnogo zahtjevnijim od otpora srbijanskoj agresiji koji je uspjelo koordinirala i predvodila istom tad obnovljena hrvatska država.

Hrvati sad malo rade, malo proizvode i slabo izvoze. Stanje je toliko slabo – prvobitno zbog nedostatka znanja i prave tehnologije – da je teško vjerovati da bi umjetno, nasilno, netržišno ili čak protivtržišno slabljenje ili „rušenje“ kune moglo znatnije povećati hrvatski izvoz. Prodaja zemlje i drugih nekretnina te zaduživanje u inozemstvu koje nije sračunato na stvaranje proizvoda za izvoz imaju svoj prirodan kraj.

Najteže i najpogibeljnije od svega je to što se u hrvatskom gospodarstvu ustalilo brzo propadanje.

 

  1. Državna i društvena sigurnost

Odnosi država na Zapadnom Balkanu, koje su odreda nastale osamostaljenjem republika (i jedne pokrajine) bivše SFRJ opterećeni su nizom neriješenih bilateralnih graničnih i drugih pitanja. U sadašnjem času mnoge balkanske vlade odlažu na stranu i prelaze preko neriješenih bilateralnih pitanja i prisežu na prisilnu i uvjetovanu „regionalnu“ suradnju“, koja je jedina geopolitička aktivnost, koja je Hrvatskoj ostala nakon međunarodne samoizolacije. Hrvatska vlada puna je samohvale zbog podcjenjivanja bilateralnih problema i odlaganje njihova rješavanja, iako bi RH ostvarila svoja teritorijalna prava rješenjem sporova koje ima.

Sigurnost Hrvatske potencijalno ugrožavaju prkosan stav Republike Srpske, nesređeno ustavno stanje u BiH, pritajeni srbijanski revanšizam, agresivna slovenska politika, srbijansko svojatanje Kosova pa i prikriveno nezadovoljstvo i zatomljene političke ambicije domaćih Srba, ali koje bi mogle poslužiti srbijanskom revanšizmu iako je prva naoružana pobuna domaćih Srba bila nedavno skršena akcijama „Bljesak“ i „Oluja“.

Uz sadašnje slabljenje EU koje je izazvano krizom Zapada i uz nesređeno stanje koje je u njoj uzrokovano neprimjerenošću rješenja iz Lisabonskog sporazuma novom stanju u svijetu, nije nemoguće da se EU predomisli glede pristupa RH Uniji i proširenju Unije općenito. Stoga se može prije nego kasnije dogoditi da Unija prestane biti promicatelj i zaštitnik stabilnosti u Europi[7]. Može se očekivati i da će sama Unija postati nestabilnom tvorevinom. To će vjerojatno uzrokovati povećan utjecaj SAD, Rusije, Kine i nekih islamskih zemalja u Istočnoj Europi i na Balkanu.

Usto, Hrvatska je ostala i bez starih, povijesnih prijatelja što nije bio slučaj u Domovinskom ratu, a prijateljstvo Svete Stolice ne može pomoći Hrvatskoj, kao za Domovinskog rata kad je država bila organizirala narod kao ozbiljnu silu za obranu samostalnosti, jer je Hrvatska sad nemoćan ortak. Vatikan sam samcat ne može mnogo napraviti.

Najpogibeljnija vanjska prijetnja u sadašnjem času je agresivno nadmetanje svjetskih i posebice europskih korporacija za slabo i ograničeno hrvatsko tržište. To nije prijetnja samo za hrvatsko gospodarstvo, nego posljedično i za hrvatsku državu i hrvatski narod. Sad hrvatski narod ne ugrožavaju drugi narodi putem svojih država, nego putem svojeg kapitala i putem djelovanjem njihovih korporacija.

Ozbiljan unutarnji izvor ugroze hrvatske države, hrvatskog naroda i cijelog hrvatskog društva svakako je posvemašnja korupcija (ili iskvarenost) u politici i poslovanju. Njezino najdublje korijenje je u skučenosti domaćeg tržišta te u maloj međunarodnoj konkurentnosti, tehnološkoj zaostalosti i neučinkovitosti hrvatskog gospodarstva. Hrvatska poduzeća ovisna su o slabom domaćem tržištu na kojem daleko najveću kupovnu sposobnost ima država putem neprimjereno velikog proračuna. Stoga su domaće korporacije (a i neke tuđinske) motivirane i prisiljene tražiti i nalaziti poslove potkupljivanjem ljudi vlasti.

Ako se tome doda opće siromaštvo u zemlji te neskromnost i neodgovornost ljudi vlasti, jasno je da takozvani poslovni ljudi, koji uspijevaju samo u poslovanju s državom, nalaze u političarima pripravne ortake.

Sve su male, nerazvijene zemlje rasadnici korupcije, posebice otkad su bile prisiljene na privatizaciju i liberalizaciju. Neučinkovitost domaćih korporacija u redovitom poslovanju i pohlepa ljudi vlasti vode nepotrebnom i golemom povišenju cijena koje se ugovaraju za državne nabavke i projekte. Magična riječ u korupcijskom krugu je „marža“. To je doista dodana vrijednost. Korupcija je od Hrvatske stvorila zemlju kleptomanije.

Treći ozbiljan izvor nesigurnosti Hrvatske su nizak stupanj znanja[8] i tehnološka zaostalost[9]. Hrvatska je zemlja neznanja i tehnološke zaostalosti. Obrazovni sustav već dva naraštaja stvara „natjecateljsko, testno i internetsko“ znanje. Učenici i studenti dobivaju medalje na svjetskim natjecanjima, znaju u ispitnim predlošcima i obrascima zaokružiti jednu od inačica A, B ili C, i znaju putem Interneta naći tuđe znanje. Golema većina mladih ljudi, što pokazuju „usmeni“ ispiti, konzultacije i razgovori s nastavnicima, ne razumije bit pojava ili postupaka u prirodi, organizmima, Svemiru, društvu i životu, što se posebno očituje u prirodnim i tehničkim znanostima. Postupak koji bi učenike i studente vodio od podataka preko informacija, razumijevanja i znanja do mudrosti u hrvatskim školama i na hrvatskim sveučilištima nije uspostavljen. Silna prirodna ili genska nadarenost Hrvata i njihova kreativnost ne mogu doći do izražaja bez dobrog razumijevanja društva, prirode i života u njima. Bez znanja, nadarenost i kreativnost od vrlina postaju porocima.

U Hrvatskoj su već neuki i mnogi učitelji, nastavnici i profesori. Tako nije bilo ranije. Naši su znanstvenici, šumari, inženjeri, liječnici i učitelji bili uz bok svjetskim znanstvenicima, umjetnicima, inženjerima, svećenicima, generalima i obavještajcima. Ima mladih ljudi koji su učeni, sposobni i dorasli svojim vršnjacima ili kolegama u svijetu, ali njihovo znanje i vještine nisu rezultat hrvatskog obrazovnog sustava, nego plod motivacije, poticaja, napora i znanja obitelji[10]. To je uspjeh pojedinih obitelji, a ne hrvatskog školskog sustava.

Usto, u Hrvatskoj postoji bolest, koju šire sredstva javnog priopćivanja, koja se sastoji u tome da u svakom području znanosti ima mjesta za samo jednog stručnjaka ili pravog znanstvenika, koji se od proizvoda obrazovnog sustava ili rezultata napora obitelji lagano pretvara u medijski potrošni proizvod. Naši su razglašeni znanstvenici specijalisti za monolog a konstruktivnih javnih rasprava ili razgovora nema. Mladi ljudi nemaju prigodu čuti kakvo javno predavanje[11] u kojem se sustavno iznosi znanje iz određenog područja ili utemeljen pogled na razmatrano pitanje.

Zemlje s malo znanja i sa zaostalom tehnologijom lako postanu plijen[12]. Otkad se Europa počela industrijalizirati Hrvatska je bila plijenom jednom pod Mađarskom i dvaput pod Jugoslavijom a sad se nad Hrvatsku nadvila sjena EU.

Možda su neznanje i tehnološka nespremnost najveća hrvatska unutarnja sigurnosna prijetnja, jer se svjetske sile u posljednje vrijeme trude da spriječe otvorenu vanjsku agresiju a korupcija se ipak može odlučnošću države svesti na podnošljivu mjeru. Nasuprot tome, obrazovanje cijelog naroda i tehnološki razvitak dugotrajni su postupci, koje može i mora organizirati sam narod. Neznanje i nedostatak primjerene tehnologije su najveća unutarnja prijetnja, jer se bez znanja i tehnologije Hrvatska ne može suprotstaviti vanjskoj agresiji korporacija koje u Hrvatsku guraju proizvode zasnovane na suvremenoj tehnologiji. Hrvatskoj se takvoj ugrozi ne može oduprijeti bez znanja.

Ozbiljna sigurnosna prijetnja je i maloljetničko prijestupništvo. Nije riječ samo o zaštiti mogućih žrtava nasilja, nego i o spašavanju mogućih nasilnika za društvo. Maloljetničko nasilništvo je društveni proizvod složen od nadarenosti i inicijative pojedinaca, s sjedne strane, te neodgojenosti i neznanja, s druge. Nereformirani nasilnici su izgubljeni za društvo i postanu velik teret za nj, a hrvatsko društvo kao malena zajednica treba svakog čovjeka, svaku osobu kako bi se radom, marljivošću i znanjem obranila od propadanja. Maloljetni nasilnici lako bivaju regrutirani u mrežu „odraslog“ organiziranog kriminala. Dvojba između kažnjavanja i prevencije o kojoj govore ljudi vlasti je izmišljena. Rješenje problema maloljetničke delinkvencije je u dobru (obiteljskom) odgoju, koji je u Hrvatskoj rijetkost, jer obitelji i hrvatsko društvo kao cjelina ne nadziru utjecaje koji djeluju na odgojni postupak. Maloljetničko je prijestupništvo svjetski problem, ali se zna u kojim i kakvim društvima je taj problem izrazito težak.

U svakoj državi važan čimbenik očuvanja sigurnosti je vojska. Hrvatska vojska je od ratne postala mirovnom vojskom. Njezino kadrovsko stanje i tehnička opremljenost su slabi, a njezino dragocjeno iskustvo stečeno u Domovinskom ratu kopni kako vrijeme teče. Ako dođe do otvorene vanjske ili pritajene unutarnje ugroze, s vojskom ili umjesto vojske morat će se boriti cio narod, kao i za Domovinskog rata. Uniformirane snage MUP-a imaju znatno više ljudi od HV-a.

Hrvatska vojska ustrojena je po „standardima NATO-a“ a ne po hrvatskim standardima, što znači da nije obučena i opremljena za samostalno ratovanje. Po njegovoj temeljnoj misiji i strategiji Savezu je bitan hrvatski prostor, a pripadnici hrvatske vojske trebali bi biti najkorisniji u postrojbama u dalekim zemljama. Hrvatskoj će najveće potencijalne ugroze stvarati susjedne i obližnje zemlje. „Međunarodna zajednica“ ne će u postupku donošenja mogućih nepovoljnih odluka za Hrvatsku ozbiljno uzimati u obzir Hrvatsku vojsku.

Za razliku od hrvatske naoružane sile, hrvatske obavještajne službe su dobro kadrovski i tehnički opremljene a imaju i dobru strukturu. Međutim, obavještajne službe u načelu služe obrani države i pomažu vođenje nacionalne politike[13] putem prikupljanja političkih, gospodarskih ili vojnih obavijesti o mogućem neprijatelju. One su najsloženije, najistančanije i najvažnije državne ustanove u svakoj zemlji pa im u modernoj državi neprestance rastu autonomija i utjecaj na obnašanje vlasti te na formuliranje i provedbu nacionalne politike.

Ipak, budući da u Hrvatskoj nema politike a ni volje za njezino formuliranje i vođenje, hrvatske obavještajne službe nemaju pravu zadaću i pravu odgovornost. Hrvatskim obavještajnim službama nije jasno određeno tko su hrvatski neprijatelji. Hrvatske vlasti tvrde da je Hrvatska u „izvrsnim odnosima“ sa svim državama i narodima, čak i sa Slovenijom. Čini se da našim vlastima nisu potrebne političke, gospodarske ili vojne obavijesti, jer sve što čine rade po svojoj ili tuđoj volji a ne za sigurnost države i za zadovoljenje potreba naroda.

Stupanj pomutnje koju unosi slaba definicija neprijatelja očituje se i u Godišnjim smjernicama za rad sigurnosnih službi RH Vijeća za nacionalnu sigurnost od 21. srpnja 2003.godine u kojima su u isto poglavlje stavljeni terorizam i „radikalna djelovanja“.[14]

Nedostatak pravog posla za obavještajnu službu koja je kadrovski i tehnički dobro opremljena te dobro ustrojena nosi ozbiljne opasnosti od kojih je jedna obavljanje tuđeg posla na njezinu području. S obzirom na brze gospodarske i geopolitičke promjene u svijetu, koje je potaknula otvorena kriza Zapada, hrvatske bi službe morale početi pratiti razvitak situacije kako bi rano otkrile promjene u stavu i ponašanju sila u našem okružju.

Međutim, iako hrvatski ljudi vlasti smatraju da Hrvatska nema neprijatelja, za obavještajne službe svatko je neprijatelj tko neovlašteno i tajno u Hrvatskoj prikuplja podatke, obavijesti i prosudbe u nakani da ih iskoristi protiv RH. Uz takvo stanje u državi i uz takvo raspoloženje u politici, postoji opasnost da dužnost[15], odgovornost i uračunljivost djelatnika službi budu zamijenjene osobnom privrženošću[16].

U hrvatskim obavještajnim službama ima mnogo odgovornih, predanih i profesionalnih obavještajnih djelatnika, ali zbog slabog stanja u politici njihov rad ne prinosi na pravi način obrani i sigurnosti države.

Zbog osjetljivog položaja hrvatskih obavještajnih službi ne zna se, nego se samo nagađa koje su tuđe i domaće snage uspostavile i koje održavaju postojeći politički režim u Hrvatskoj. Narod je izrazito nezadovoljan načinom na koji se vode državni poslovi, ali se uspostavljeni politički režim ne može demokratski, izbornim putem odnosno smjenom stranaka ukloniti iako pod njim propadaju hrvatska država i hrvatski narod. Demokracija je nemoćna da promijeni način obnašanja vlasti u Hrvatskoj.

Dugogodišnja pasivnost i iznenadan napad aktivnosti Državnog odvjetništva u jesen 2009. godine (od vremena promjene premijera hrvatske vladajuće koalicije) koji je u međuvremenu splasnuo, otkrivaju proizvoljnost u radu DORH-a te nedostatak tekućeg nadzora njegovih operacija. Poticaj za većinu postupaka koje je DORH počeo došao je od istražiteljskog novinarstva ili od javnog denunciranja prekršaja i kaznenih djela iz poduzeća ili ustanova u kojima su ta djela napravljena. Ponekad je dolazilo do obeshrabrivanja ljudi i djelatnika da podnesu dužne prijave. Dugi niz godina DORH je revno vodio postupke protiv ratnih zlodjela napravljenih na hrvatskom slobodnom području tijekom Domovinskog rata i poraća. Jedan broj postupaka DORH-a odnosio se ne neobične slučajeve[17].

Dosadašnje stanje DORH-a bilo je rezultat opće iskvarenosti državnog ustroja kojeg je DORH dio a nije se moglo ni očekivati da bi samo taj dio državnog ustroja bio pošteđen bolesti od kojih trpi cio ustroj. Iskvarenost je postala bitnim vidikom hrvatske poslovne i političke kulture.

Ipak, stanje DORH-a se popravlja a može se i znatno više popraviti. Za to je potrebno zakonom dobro odrediti ne samo prava i ovlasti DORH-a, nego i njegove dužnosti i obveze čime bi se doista stalo na kraj proizvoljnosti. To se odnosi i na druge dijelove državnog ustroja. Konačno, sigurnost zemlje je u pitanju.

Državni ured za reviziju, koji kao i DORH, izgleda, ima doživotnog glavnog ravnatelja, je gotovo jednako važna ustanova za održanje sigurnosti države, iako nije bio zadužen za progon ratnih zločina, nego za otkrivanje „ratnog profiterstva“. Sve slabosti koje su morile DORH obilježile su i rad DUR, s tim što Ured nema pravo izravnog progona prekršaja i prekršitelja ili počinitelja kaznenih djela. Međutim, Ured je bio pozvaniji od DORH-a da u mnogim područjima, u kojima su mediji otkrili nepravilnosti u radu i nezakonito postupanje, počne otkrivanje štetnog djelovanja koje, kad primi velike mjere, ozbiljno ugrožava nacionalnu sigurnost.

  1. Sustav ljudskih vrijednosti

Valja ponoviti da u svakom društvu djeluju četiri posebne, ali isprepletene mreže utjecaja: država ili politika, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti. Sustav ljudskih vrijednosti čine načela[18], stav, ponašanje i vrline ljudi koji jamče stupanj društvene kohezije i uzajamnosti potreban za funkcioniranje, obranu i opstanak društvenog sustava, koji je zajednica stvorila ili odabrala u prilikama i okolnostima u kojima se našla.

Hrvatskom se minulih dvadesetak godina proširila ideologija liberalizma, koja ima sva obilježja ili vidike koje su imale religije: iskustvo, mitove, etiku, društvenu ulogu, obrede i objašnjenje svijeta i života u njemu. Temeljna postavka liberalizma je to da briga svakog člana zajednice samo za vlastite interese i za zadovoljenje vlastitih potreba najbolje pridonosi općem dobru. Po liberalima razlike koje tako nastaju u društvu bit će automatski s vremenom izglađene od „Providnosti“ ili „nevidljive ruke“.

U Hrvatskoj su u nekritičkom prihvaćanju te doktrine najzdušniji bili nekadašnji komunisti mlađe i srednje generacije, koji su jednu internacionalističku doktrinu ili ideologiju zamijenili drugom, s drugog kraja ideološkog spektra. Oni su, u nastojanju da izbrišu biljeg svoje dotadašnje pripadnosti komunizmu, odbacili mogućnost prihvaćanja načela narodnjaštva, po kojima skladno djelovanje naroda kao zajednice najviše nosi općem dobru a svakom pojedincu dosta da zadovolji svoje potrebe.

Nedavni agresivan nalet liberalizma posljednji je u nizu pokušaja koji imaju dvoipolstoljetnu povijest. Po onom što se dogodilo u Hrvatskoj[19] liberalizam se pokazao razornom i subverzivnom ideologijom. Liberalizam koristi samo narodima koji su u ekspanziji na račun drugih naroda. Njima liberalizam osigurava podlaganje drugih naroda bez uporabe sile. Liberalizam je hipnoza za narode koji se brane. Hrvatska je sad pod hipnozom. Liberalistički individualizam odgovara onima koji grabe[20] tuđe, ali ne i narodima koji se moraju zajednički braniti. „Nevidljiva ruka“ možda pomaže podjelu plijena, ali ne pomaže u mukotrpnom stvaranju dobara za opstanak i u obrani od neprijatelja. Liberalizam je neodgovorna doktrina.

Liberalizam ugrožava Hrvatsku crpeći iz naših ljudi otpornost koja počiva na društvenoj koheziji, uzajamnosti i solidarnosti. Kako bi se mogla oduprijeti propadanju, Hrvatska se mora usprotiviti liberalizmu i obnoviti temeljne aksiome čovještva, koji su tijekom evolucije čovjeka bili iskovani razumijevanjem života i razumijevanjem načina opstanka zajednica.

Hrvatska je zemlja neznanja, ali i zemlja slabog razumijevanja prirode, života i društva. Znanje nije potrebno samo za stvaranje proizvoda i usluga o kojima ovisi opstanak zajednice, nego i za uočavanje obmana i izvora pogibeljnih ideja te za otkrivanje klopki u koje može upasti cio narod. Pravo znanje, koje vodi do mudrosti i dobro razumijevanje tog što se događa u svijetu, omogućuje mobilizaciju za otpor propadanju kakvom je sad podložna ne samo Hrvatska, nego i nebrojene druge zemlje na svim kontinentima.

Tijekom cijelog razvitka ljudskog roda sve su zajednice na svoje mlade ljude prenosile zajednički stečeno iskustvo i nakupljeno znanje kako bi oni postali sposobnim dati svoj prinos opstanku i dobrobiti zajednice i njezinih članova. Danas ni hrvatski obrazovni sustav ni najveći broj obitelji ne pružaju mladim Hrvatima znanja potrebna za opstanak i ostanak naroda. Ima u Hrvatskoj obitelji i obrazovnih ustanova koje mladim ljudima pružaju znanje i razumijevanje stanja koje će ih osposobiti za iseljenje, ali je vrlo malo ljudi koji su sposobni da se znanjem odupiru i odupru sadašnjem propadanju države, zemlje i naroda.

Oskudno znanje kojim raspolažu Hrvatska i Hrvati ne omogućuje mladim ljudima da uporabe svoju nepobitnu nadarenost i kreativnost kako bi, dajući vlastiti doprinos opstanku i blagostanju naroda, imali zadovoljstvo koje donosi stvaranje ne prolazne vlastite dobrobiti, nego trajnih vrijednosti koje će se sačuvati opstankom naroda, trajanjem naroda i razvitkom naroda.

Konačno, liberalizam naučava da se ljudskost može doživjeti osobnim uspjehom i vlastitim bogaćenjem. Tu obmanu je začela Reformacija. Ona traje i to samo na Zapadu posljednjih pet stoljeća koja nisu početak povijesti ljudskog roda. U svim prijereformacijskim zajednicama smatralo se da se ljudskost može doživjeti jedino uzajamnošću, zajedništvom i društvenom odgovornošću. Bilo je i u drevnim i u prijepovijesnim zajednicama pojedinaca koji su se odmetali u individualizam, ali su ih zajednice smatrale nekorisnim i opasnim, jer su i opstanak i obrana zajednice ovisili o zajedništvu. Danas ljudi sami sebi zatiru prigodu da dožive ljudskost i da budu zadovoljni svojim životom, u čemu je bit mudrosti.

Međutim, danas se u Hrvatskoj većina mladih ljudi odgaja za individualizam pa je otvoreno teško pitanje opstanka i ostanka hrvatske narodne zajednice, koja bi se kao zajednica morala braniti i odupirati propadanju.

Nedavnim napuštanjem rada i proizvodnje te prevelikim i samoubojstvenim oslanjanjem na pružanje financijskih usluga Zapad se sam doveo u stanje u kojem se mora braniti i boriti za dostojan opstanak. Stoga Zapad a s njim i Hrvatska moraju napustiti liberalizam kao ideologiju odnosno religiju.

Hrvatski obrazovni sustav i odgojni postupak ne potiču golemu većinu mladih ljudi da razviju znatiželju za čarobnost mrtve prirode, čudesnost života kao najvrjednije pojave u prirodi, iznimnu složenost društvenih odnosa i tajnovitu dubina ljudske duše te da se sustavnim proučavanjem tih područja znanja i ljepote i unošenjem u njih razviju kao ljudi i da mogu ocijeniti u kojem od tih područja njihove osobne sposobnosti mogu doći do punog iskorištenja kako bi zajednici dali vrijedan doprinos, ali i kako bi se primaknuli ispunjenju vlastita života.

Mladi ljudi su prepušteni medijima i uskom krugu vršnjaka pa nije čudo što se u mladim ljudima olako razvija interes za stjecanje ispraznih, beskorisnih ili čak štetnih iskustava od kojih zajednica ne će imati nikakvu korist a vjerojatno će imati i dugotrajnu štetu. U takva iskustva bi se moglo ubrojiti i profesionalni sport, koji je možda koristan u zajednicama kojima je temeljni problem distribucija golemog nagomilanog bogatstva naroda koje se stvara korištenjem prirodnih izvora ili visokom proizvodnošću industrijske proizvodnje ili tla i rada na njemu. Bez dovoljno zanimanja za korisna područja rada i djelovanja teško se razvijaju sposobnosti mladih ljudi koje im mogu donijeti zadovoljstvo životom te istovremeno izbaviti narod iz siromaštva, neizvjesnosti i ovisnosti.

Otud među mladež dolazi i traćenje vremena, koji je izgubljeno za društvo kao cjelinu, jer nijedno društvo nema vremena u nedogled, ali i traćenje životne dobi u kojoj čovjek ponajviše razvija sebe i sposobnosti koji koriste cijeloj zajednici.

Hrvatski obrazovni i odgojni „sustav“ potiče mlade ljude samo da stječu formalne kvalifikacije, svjedodžbe i dopusnice ili „licencije“ te da kasnije svoj doprinos društvu zasnovan na znanju i radu prisilno zamijene nametljivim nastojanjem postizanja društvenog uspjeha. Sudjelovanje novih ljudi u društvu tako se svodi na „snalaženje“ odnosno nadmetanje, umjesto rada i nastojanja da se iskoristi stečeno znanje . Međutim, narod kao zajednica ne može se u širokom i tijesnom svijetu „snalaziti“, nego mu valja znanjem i radom izboriti mjesto u svijetu.

Ukratko, Hrvatska nasušno treba znanje a odgojno-obrazovni sustav ne potiče prepoznavanje pojedinačnih sklonosti i sposobnosti, ima nesvrhovito obrazovanje i stvara neuporabljivo znanje, ističe slobodu i prava umjesto dužnosti i zahvalnosti, održava višeslojni nadzor i stvara opće društveno nepovjerenje umjesto da razvija odgovornost a kažnjava[21] zloporabu povjerenja.

Ako se kulturom smatraju svi iskazi društvenog života koji se ne odnose samo na reprodukciju ljudskih bića i njihov fizički opstanak, za hrvatski kulturni prostor može se reći da je razlomljen i gotovo potpuno zaposjednut tobožnjim kulturnim proizvodima koji su rezultat zapadnjačkog diferenciranja na tržištu u kulturi. Neprestano nenadareno smišljanje novih „proizvoda i postupaka“ u pučkoj, masovnoj kulturi Zapada te opskrba zapadnog i hrvatskog kulturnog prostora najjeftinijim izvoznim proizvodima masovne kulture Istoka usmjereni su na agresivnu distribuciju izmišljenih običaja, načina druženja, vjerske prakse ili posebnih vjerovanja. Oni su sračunati na ugađanje mehanizmu ljudske reprodukcije, iako, usput rečeno, uvriježeni društveni liberalizam sterilizira[22] ljubav i prije i poslije ženidbe.

U današnje je vrijeme kulturni razvitak hrvatskog naroda zaustavljen i unazađen. Nažalost, vidnu ulogu u uništavanju nacionalne kulture i oduzimanja kulture narodu putem zamjene izvornih kulturnih manifestacija uvoznim plagijatima ima sâmo Ministarstvo kulture i to odabirom „projekata“ koje financira i na koje rasipa narodnu zaslužbu ili „Judine škude“ prijepristupnih fondova EU.

Kultura i njegovanje kulturne baštine u pravim, naprednim i uspjelim zajednicama predstavljaju snažna sredstva stvaranja društvene kohezije, samopouzdanja i cijelog naroda i pojedinca u njemu te optimizma i povjerenja u budućnost. To silno potiče kreativnost i stvaralaštvo koji su potrebni i gospodarstvu i politici i obrani zajednice. Kultura u ljude usađuje poželjne i potrebne ljudske vrijednosti.

U Hrvatskoj se, nažalost, najviše ističe i promiče ne hrvatska kulturna baština, nego nehrvatska kulturna baština koju su druge narodne zajednice nakon svojeg povlačenja ili nestanka ostavile na hrvatskom tlu. Dioklecijanova palača, pulska arena, vučedolska golubica ili ostatci tjelesa ili kulture neandertalca nisu dio hrvatske kulturne baštine[23].

Nama valja njegovati našu hrvatsku baštinu. Nepomični hrvatski spomenici nisu samo arhitektonski ostatci hrvatske kulture, nego i mjesta iz kojih se vodila hrvatska politika, iz kojih je izvirao otpor okupatoru i branila hrvatska državnost[24], iz kojih se organizirao gospodarski život i živa međunarodna trgovina, iz kojih su isplovljavali hrvatski brodovi i kapetani te mjesta u kojima se stvarala hrvatska kultura i oko kojih se ta kultura širila u narod.

Posljednjih godina slabljenje nacionalne kohezije navodi brojne ambiciozne ljude (kulinarske promicatelje, profesionalne voditelje udruga „civilnog društva“, novinare, tuđe medijske ljude koji misle da Hrvatsku bolje poznaju nego Hrvati te mnoge druge sveznadare) da redefiniraju hrvatski nacionalni identitet. Nažalost, kad se govori o identitetu nije riječ o pukoj istovjetnosti nekoga ili nečega sa sobom, nego o svjesnoj identifikaciji vlastitosti ili o svjesnoj samopoistovjećenosti. Vlastitost mogu odrediti samo svjesna bića, kao što je čovjek, ili tijela koja čine svjesna bića, kao što su države, društva, klubovi i ustanove. Neka ustanova ima svoj identitet ili istovjetnost kad je njezini pripadnici mogu razlučiti od drugih ustanova, ali i kad mogu izraziti njezinu vlastitost riječima, postupcima i praksom tako da uvjere sebe da njihova ustanova treba postojati i da oni imaju razlog da joj pripadaju. Nacionalni identitet uključuje snažan osjećaj među ljudima da oni prirodno pripadaju jedni drugima, da imaju zajednički interes, zajedničku povijest i da dijele zajedničku sudbinu.

Hrvatska nacionalna vlastitost počiva na opstanku i ostanku hrvatskog naroda na svom „povijesnom“ prostoru, na očuvanju vlastita jezika, na izdržljivosti naroda u očuvanju unutarnje povezanosti na izuzetno razvedenom prostoru i to gotovo jedno tisućljeće bez postojanja vlastite države te vrlo često mijenjajući države koje su im gospodarile na mjestu kojim je od davnine prolazila granica između razvijenih civilizacija i carstava koja su se međusobno žestoko sukobljavala. Hrvatski nacionalni identitet, koji je zasnovan na jedincatoj vlastitosti, ne može se redefinirati.

Međutim, ono što se može dogoditi je da pojedinci iz hrvatskog naroda drugdje[25] potraže zajednicu s kojom će se voljno ali s mukom poistovjetiti, jer ne žele dijeliti zlu kob koja vrlo lako i uskoro može zadesiti hrvatski narod. Otud dolazi i do pribjegavanja „europskom identitetu“ kojeg jednostavno nema, usprkos silnom nastojanju činovnika EU da se nacionalni identitet narodâ Unije zamijeni kombinacijom europskog i regionalnog identiteta, čemu su skloni i neki istarski ljudi vlasti. Odgovornost da takvom mogućem otpadništvu ne podlegne mnoštvo hrvatskih građana leži prvobitno na hrvatskim vlastima koje moraju smisliti, stvoriti i provoditi politiku nacionalne obnove i nacionalnog ozdravljenja.

Ipak, čak istrčavanje u otvaranju pitanja hrvatskog nacionalnog identiteta pokazuje da je društvena kohezija unutar hrvatskog naroda oslabljena. Slabljenje nacionalne kohezije još nije preraslo u ozbiljne unutarnje napetosti[26], ali je ono očita posljedica globalizacije. Globalizacija je u više od pedeset suverenih zemalja svijeta izazvala ratove koji se sad vode, a gotovo u istom broju zemalja raste društvena napetost kakva se drugdje pretvorila u ratove. Danas nema ratova među državama, ali oni bukte unutar država. Zemlje[27] u kojima se već vode ratovi u početku su pretrpjele slabljenje društvene kohezije, posebice u višeplemenskim i višenarodnim državama. (Nakon stoljeća ozbiljno se obnovilo i gusarstvo.)

Ne zna se u što može prijeći slabljenje hrvatske nacionalne i društvene kohezije u okolnostima izvan Hrvatske koje se brzo mijenjaju i u prilikama u njoj koje se brzo pogoršavaju. Slabljenje kohezije postaje uzbunjujućim pitanjem nacionalne sigurnosti. Uz sadašnji način obnašanja vlasti u Hrvatskoj stupanj kohezije će se jamačno smanjivati. Hrvatska treba vlast koja će liječiti društvo i državu, što će imati kao posljedicu jačanje društvene kohezije.

VII. Zaključak

Hrvatska se poslije Domovinskog rata upustila u liberalistički eksperiment i nedvojbeno postala žrtvom svjetske liberalističke ideje i urote. Taj je eksperiment donio porazne rezultate, koji su stvorili stanje države i naroda koje je izneseno u ovom eseju.

Pred hrvatskim vlastima sad stoji dvojba: nastaviti sadašnji način vođenja državnih poslova ili promijeniti način vladanja i prvo zaustaviti sadašnje propadanje a zatim povesti zemlju i narod u razvitak i procvat.

Pred narodom stoji dvojba: i dalje podnositi sadašnji način vođenja državnih poslova i postati sredstvom vlastitog propadanja, ili na bilo koji način ukloniti sadašnji režim dvostranačkog dosluha putem kojeg se ljudi vlasti mire sa sadašnjim brzim propadanjem naroda, zemlje i države.

Hrvatska je u egzistencijalnoj krizi. Sadašnji smjer hoda vodi Hrvatsku u ponor. Kako bi mogla opstati Hrvatska mora promijeniti svoje usmjerenje. Tu neizbježnu zadaću Hrvatska će mukotrpno izvoditi, jer je povijest nije obdarila iskustvom izvedbe voljnih promjena ukupnog nacionalnog usmjerenja. Hrvatska ima iskustvo u adaptaciji promjenama na koje su je prisiljavale vanjske sile. Novu, spasonosnu promjenu nacionalne orijentacije sad Hrvatska mora sama smisliti i sama izvesti.[28]

Hrvatska može organizirati otpor propadanju i zaustaviti propadanje naroda, ali ključnu ulogu u njezinoj modernizaciji mora imati država kao zagovornik, poduzetnik i jamac promjene.

Dodatan esej koji bi činio cjelinu s ovim, iznijet će način na koji bi se smislio i izveo projekt oporavka zemlje i naroda.


[1] Politika je javni postupak usklađivanja raznorodnih interesa u društvu, kojim se svakom interesu dodjeljuje ili prepušta stupanj društvenog utjecaja primjeren njegovu prinosu ukupnom bogatstvu naroda.

[2] U prvom kolu nedavnih predsjedničkih izbora stranački kandidati, uključujući Ivu Josipovića koji nije proizvod stranačkog mehanizma SDP-a, prikupili su samo 53% danih glasova a među četvoricom kandidata koji su prikupili više od 10% danih glasova bila su dva nezavisna kandidata dok je u drugo kolo izbora prvi put ušao i jedan nezavisan kandidat.

[3] Hrvatska se pretvara u zemlju fada, indijskog plesa, instalacija i „happeninga“.

[4] Čini se da predsjednici relevantnih hrvatskih stranaka čuvaju taj svoj položaj do prerane fizičke smrti (HDZ, SDP, LS) ili do prekasne političke smrti (HSLS, HSS, HSP, HSLS) ako se izuzme dogovorno smjenjivanje na položaju predsjednika HNS-a. Samo je jedan predsjednik stranke bio izabran na redovitom izbornom saboru stranke protiv dotadašnjeg predsjednika stranke koji se želio ponovo kandidirati (HSLS).

[5] Sadašnja takozvana svjetska kriza nije svjetska kriza, nego kriza Zapada, kojemu pripada i Hrvatska. Ako se izuzme pozapadnjačeni Japan, krize nema u Aziji, gdje su vodeća industrijska gospodarstva (Indija, Indonezija, Kina, J. Koreja, Malezija) u usponu, uz stupanj godišnjeg povećanja ukupnog domaćeg proizvoda 5-10% . Kriza Zapada je naglo otkrila da su se zapadna gospodarstva našla na rubu svjetskih gospodarskih zbivanja. Gospodarstva takozvane Zone eura imaju rast 0.1% godišnje, najjače europsko gospodarstvo, njemačko, također 0.1% a najbolje prolazi francusko gospodarstvo uz rast od 0.5%.

Sadašnjom krizom okončan je petostoljetni uspon Zapada a do krize je moralo doći, jer se Zapad umjesto na rad i proizvodnju počeo oslanjati na pružanje domaćih usluga i na financijski inženjering diljem svijeta.

Kriza je također otkrila postupak stvaranja novog svjetskog poretka kao posljedice sadašnjeg vala globalizacije, koji se ne može ni trajno zaustaviti ni privremeno zakočiti bez ozbiljna svjetskog sukoba, kakav je bio Svjetski rat 1914.-1918. godine, kojim je zakočen val globalizacije koji je nastupio u drugoj polovici 19. stoljeća. Novi svjetski poredak još se ne očituje u strukturi i sastavu tijela UN, ali se očituje u svjetskoj razdiobi deviznih rezervi i razdiobi izvora kreditiranja zapadnih država i državnih proračuna te u naglom povećanju političkog i gospodarskog utjecaja azijskih država na Bliski Istok, Afriku, Australiju, Južnu Ameriku pa čak i na neke zemlje Europe.

[6] Zapad i kapitalizam temeljili su svoj razvitak, prosperitet i uspon na stalnom razvijanju tehnologije koja je omogućivala neprestano stvaranje novih proizvoda usluga kojima su u velikoj mjeri gušili razvitak mnogih zemalja u drugim dijelovima svijeta.

[7] Puno jača Unija nije ranih devedesetih godina prošloga stoljeća uspjela spriječiti srbijansku agresiju na tri druge republike SFRJ a ni uspostaviti mir nakon izbijanja rata. To je uspjelo SAD, koje su dodatno omogućile mirno odcjepljenje Crne Gore od Srbije i nasilno odvajanje Kosova od Srbije.

[8] U velikim razvijenim narodima, kao što je engleski (britanski), zna se sve što se u cijelom čovječanstvu zna. U malim narodima nije tako pa su pojedinci iz malih naroda prisiljeni marljivije učiti i prosječno više znati od pripadnika velikih naroda. U manjim europskim narodima, primjerice u nizozemskom, gotovo svi ljudi dobro govore više tuđih jezika, što je slučaj samo s probranim ljudima u velikim narodima, jer su pripadnici malih naroda prisiljeni naučiti jezike obližnjih velikih naroda, koji imaju velika tržišta te vrijednu kulturnu i znanstvenu baštinu.

[9] Da je tehnološko zaostajanje golemo sigurnosno pitanje najbolje pokazuje primjer podlaganja Kine zapadnim silama sredinom devetnaestog stoljeća. Godine 1800. Kina je imala jednu trećinu ukupnog svjetskog domaćeg proizvoda. Godine 1820. kineska industrijska proizvodnja (manufaktura) bila je veća od ukupne industrijske proizvodnje svih razvijenih zemalja, ali je imala znanje i tehnologiju koji su znatno zaostajali za europskim znanjem i tehnologijom. Od godine 1840. Kinom je gospodarilo sedam uglavnom europskih sila: Japan, Portugal, Rusija, Francuska, SAD, Britanija, Njemačka i Belgija. Godine 1911. Kina je prestala biti „carstvom“, a na svoje noge ponovo je stala istom 1979. godine, ako se izuzme četvrt stoljeća strašne vladavine Mao Zedonga, u kojoj se znanje i tehnologija nisu cijenili.

[10] Najbolja slika takvog stanja su iznimni uspjesi Blanke Vlašić, sestre i brata Kostelić te jednog broja tenisača. U tim primjerima riječ je o individualnim sportovima u kojima obitelji sportaša mogu odigrati ključnu ulogu.

[11] Slabost hrvatskog znanja dobro se očituje u potisnutosti predavanja kao vrste komunikacije i njegovanju zbrkanih tribina, nesuvislih okruglih stolova i svakovrsnih „radionica“. Nema ni predavanja doista viđenih svjetskih stručnjaka na hrvatskim fakultetima.

[12] Staljin je od 1931. godine provodio i u deset godina proveo nasilnu industrijalizaciju, jer je bio zaključio da će Rusija propasti, ako „u deset godina ne ukloni zaostajanje od pedeset do sto godina za razvijenim zemljama, koje su Rusiju uvijek tukle, jer su za to uvijek bile nekažnjene“. Staljinova industrijska revolucija, a ne Lenjinova klasna revolucija omogućila je pobjedu svijeta nad fašizmom.

[13] U vrijeme Hladnog rata, kad je bila uspostavljena „ravnoteža straha“ od potpunog uništenja svijeta u općem nuklearnom požaru, obavještajni rat među državama i blokovima država bio je zamijenio rat među naoružanim državnim snagama. Uspjeh u širenju komunizma svijetom, od Hrvatske i Jugoslavije do Kine, pa čak i izvođenje prve komunističke revolucije u Rusiji bio je mnogo više rezultat rada obavještajnih službi (sovjetskog NKVD-a odnosno KGB-a ili njemačke Nachrichtendienst), nego plod opće privlačnosti marksističko-komunističke ideologije.

[14] Pod radikalnim djelovanjima se smatraju „aktivnosti pojedinih nositelja radikalnih političkih i idejnih opcija, ukoliko oni potiču, zagovaraju, organiziraju ili provode aktivnosti koje su u suprotnosti sa zakonima ili Ustavom utvrđenim poretkom, posebice u slučajevima kad te aktivnosti dovode ili mogu dovesti do nepoštivanja na zakonu temeljenih odluka nadležnih(!) državnih tijela, … ili vode ka(!) izbijanju socijalnih nemira, narušavanju(!) javnog reda i mira i dr.“ Čini se da su sigurnosne službe smatrale da su posebno odgovorne za obranu rada državnih tijela, kojih je cijelo mnoštvo. Kao da je riječ o političkoj policiji a ne o službi za zaštitu ukupnosti nacionalnih interesa. Valja naglasiti da se u Hrvatskoj tekuće odluke vlasti obično sriču u zakone unutar hrvatskog „kliznog“ zakonodavstva. Hrvatska premijerka često naglašava da je sadašnja vlast izabrana na četiri godine i da narod mora prigrliti svu tekuću politiku kao izraz svoje volje.

[15] Nedavno slabo i neuspjelo sastavljanje Ureda predsjednika otkrilo je slabu odgovornost i nedovoljnu uporabu obavještajnih službi u Hrvatskoj. U RH se ne provjeravaju kandidati za savjetnike u Uredu predsjednika, dok se u Britaniji sedamdesetih godina prošlog stoljeća godišnje sigurnosno provjeravalo oko 300.000 osoba ili 0,5% ukupnog pučanstva. (Christopher Andrew, The Defence of the Realm: An Authorized History of MI5, 2009)

[16] U hrvatskoj „obavještajnoj zajednici“ vodeće su uloge osobno prenosive ili su čak naslijeđene i nasljedne te obično doživotne. Predsjednici, premijeri i ministri se mijenjaju a predvodnici obavještajnih službi imaju trajnu vrijednost za hrvatsku državu!?!

[17] U jednom razvikanom sudbenom postupku jedna ugledna sveučilišna nastavnica bila je okrivljena, optužena i suđena, temeljem prethodnog svjedočenja osobe N. N. kako je bilo navedeno u optužnici, ali ne zbog primanja mita nego zbog „prekoračenja ovlasti“, jer je jednom studentu dala ocjenu „dovoljan“ na osnovi pisanog (i sačuvanog) testa. Nasreću, sud je profesoricu oslobodio krivnje.

[18] Dodajmo tome da se ljudi ne ponašaju kao automati ili roboti koji se nesvjesno odzivaju na vanjske podražaje, poticaje ili signale koji dolaze putem nenadziranih senzora. Ljudi u svojem mozgu ili „procesoru“ imaju utisnuta načela, zakone, aksiome i sposobnost razmišljanja koje svjesno i aktivno rabe prije reagiranja na vanjske poticaje. K tome, čovjek je kreativna vrsta sa snažnom osobnom inicijativom i u stanju je sam od sebe stvoriti ideje, misli, čine i djela. Kako ljudi opstaju i djeluju u zajednicama nužno je da ljudi koji žive u zajednici o kojoj ovise imaju zajednička načela djelovanja, aksiome razmišljanja i zakone rasuđivanja. Temeljni sustav načela, aksioma, istina ili mitova po kojima se ljudi vladaju u zajednici i po kojima se ocjenjuje njihovo sudjelovanje u zajedničkim poslovima nazivaju se društvenom ideologijom koja na jasan način povezuje ljude i stvara društvenu koheziju, koja je potrebna i za namicanje dobara i usluga, ali i za obranu od drugih zajednica. Ranije su ulogu ideologija imale religije.

[19] Rusija je pod predsjednikom Borisom Jeljcinom prolazila i gore od Hrvatske sve dok narodnjačke snage nisu u vrh ruske politike dovele Vladimira Putina.

[20] Ptice grabljivice ne napadaju u jatima, ali se napadane ptice jatimice brane.

[21] U suvremenoj, liberalističkoj ili slobodarskoj Hrvatskoj kažnjavanje je dopušteno samo pravosuđu kako bi kažnjavalo ljude zbog njihovih ozbiljnih prijestupa i to u njihovoj životnoj dobi kad je uglavnom prekasno da kazna pomogne prijestupnicima da poprave ili reformiraju svoj život. Škole i roditelji nikako ne smiju kažnjavati svoje polaznike i djecu za čiji odgoj i obrazovanje imaju ozbiljnu odgovornost i to u njihovoj životnoj dobi kad se formiraju kao ljudi u kojoj se prirodno mladi ljudi mogu reformirati. Hrvatske vlasti, naprotiv tome, povremeno prijete da će kažnjavati roditelje zbog prijestupa njihove djece a roditelji sami ne smiju nikog kažnjavati. (Za hrvatske vlasti u raju rastu paragrafi ili članci a ne „šibe“!)

[22] Stječe se dojam, da se prešutno mogu ploditi samo ljudi spolne orijentacije: isti rod.

[23] Nakazno patvorenje viteških igara pokraj Oršićeva dvorca u Gornjoj Stubici, koji je podignut istom 1800. godine i koji udomljuje „muzej seljačkih buna“ sračunato je na obezvređivanje i zatiranje hrvatske baštine. U vrijeme gradnje zagorskih dvoraca (nakon što je bila minula turska opasnost i poslije Vestfalijskog mira 1648. godine kad su prestali vjerski ratovi u Europi) viteški turniri se nisu više držali ni u Zapadnoj Europi, jer se u 14. stoljeću promijenio način ratovanja pa su vitezovi, koji su trebali turnire kao smotru svoje sposobnosti i pripremljenosti za rat, bili zamijenjeni najamnom vojskom. U srednjevjekovnoj i nesamostalnoj Hrvatskoj turniri se nisu upriličivali.

[24] To da se Hrvatsko Zagorje turistički promiče kao mjesto seljačke pobune a ne kao žarište obnove Hrvatske poslije povlačenja Turaka južno od Save sramota je i za Ministarstvo kulture i za Turističku zajednicu Hrvatske. Vrhunac obezvrjeđenja hrvatske kulture i hrvatske tradicije je bilježenje kod UNESCO-a drvenih, obojenih, klepćućih dječjih igračaka kao znaka hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta. Što bi na to rekli Tito Brezovački, Ferdinand Konščak, Marko Marulić, Ruđer Bošković ili genijalan i nenadmašan izumitelj Nikola Tesla?

Posebno valja istaknuti da je, kad je riječ o Hrvatskom Zagorju, u nj bilo pribjeglo cijelo hrvatsko plemstvo koje je napustilo svoje gradine u drugim, od Turaka zaposjednutim, dijelovima Bosne i Hrvatske te da je iz Zagorja pružilo posljednji, ali uspio otpor, kojim je spašena i cijela Europa. (Reliquiae reliquiarum ili ostatke ostataka Hrvatske činila su samo četiri „kajkavska“ kotara: Zagreb, Bjelovar, Križevci i Varaždin.)

[25] Ima ljudi koji se u Hrvatskoj pokušavaju identificirati s drugim interesima, kao što je liberalizam, istorodna erotsko usmjerenje, vegetarijanstvo, odbijanje genskog modificiranja biljnih i životinjskih vrsta i drugih internacionalističkih pokreta.

[26] Valja izuzeti napete odnose između vlasti i naroda te između naroda i HUP-a.

[27] Ratuje se unutar Afganistana, Indije, Nepala, Iraka, Ugande, DR Konga, Somalije, Sudana, Nigerije, Jemena, Meksika, Kolumbije, Indije, čak i Kine te drugdje.

[28] Zadaću promjene općeg nacionalnog usmjerenja čini tegobnijom to što je Hrvatska u jedvitih dvadeset godina od ponovnog osamostaljenja izgubila svoj politički sloj, kako je naglašeno u odjeljku I. politika ili država. Samoživim borcima za vlast bitno je obnašanje vlasti makar i u administrativnoj autonomiji ili u procesu propadanja naroda.

Continue Reading

18 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Kapital bez domovine i svjetska revolucija

 

Predavanje u Europskom domu, 23. studenoga 2010. godine

Cio svijet je u nedoumici. Od prije dva desetljeća teče burna promjena, kojom se pogoršava stanje u svijetu, a nebrojeni narodi nemoćno prate svoje propadanje i promjenu, za koju slute da će im donijeti i težih zala. Što o svojoj budućnosti mogu sad misliti Nigerijci, Meksikanci, Pakistanci, Sudanci ili Iranci, ali i Amerikanci, Britanci, Islanđani, Grci, Španjolci, Francuzi, Mađari ili Hrvati?

Nakon provale Berlinskog zida postupak globalizacije sa Zapada je šiknuo u svijet. Međutim, na Zapadu se razbuktavanje tog postupka pripremalo od reforme svjetskog novčarskog sustava ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pod predsjednikom SAD Richardom Nixonom. Tad je napuštena zlatna podloga za dolar kao svjetsku valutu i uvedeno slobodno svjetsko kolanje financijskog kapitala, protivno odredbama dogovora u Bretton Woodsu kolovoza ratne 1944. godine. (SAD, UK, SSSR, RK)

Neki od znakova teškog stanja u svjetskom ljudskom organizmu svakako su: (1) unutarnji ratovi, koji se vode u preko pedeset država, iako se među državama ne vodi ni jedan rat; (2) golema nezaposlenost po cijelom svijetu i velika, presudna gospodarska neizvjesnost; (3) gotovo potpuna uzetost ili paraliza nacionalnih država; te (4) propadanje obitelji i rasap mjesnih sustava ljudskih vrijednosti. Naveo sam samo jednu nevolju za svaku od mreža društvenog utjecaja – za politiku, gospodarstvo, sigurnost i sustav ljudskih vrijednosti.

Nastalo stanje, koje se danomice pogoršava, zahtijeva preokret, traži akciju i treba ideju.

Koji su neposredni uzroci sadašnjeg velike opće neizvjesnosti, ali i propadanja Zapada? Navest ću tri najvažnija: slobodno svjetsko tržište, preokret u industrijskoj revoluciji i odmetnutost kapitala.

Prvi i temeljni uzrok sadašnjeg stanja je uspostava slobodnog svjetskog tržišta novca, robe, usluga pa, slobodno ću reći, odnedavno i ljudi. Umjesto uređenih ili reguliranih mjesnih ili nacionalnih tržišta, kapital je uveo neuređeno ili neregulirano svjetsko tržište.

Svjetsko je tržište preplavilo narodne odnosno nacionalne države, koje su donedavno ljudima omogućivale da zadovoljavaju svoje potrebe, ali i da ostvaruju svoje ljudske svrhe. Ljudi su time ostali bez domovine pa su se, nakon što su pretvoreni u gospodarski izvor ili „resurs“, našli bez zaklona, na čistini svjetskog tržišta.

Pitanje ljudskih svrha nije nedužno pitanje. Ljudski se rod od ostalih živih vrsta razlučuje upravo po svrhama i nakanama te po nastojanju da stalno povećava svoje dobrobiti, a ne po potrebama. Međutim, pitanje je, tko i kako dugo može na svjetskom tržištu ostvarivati svoje svrhe, ako je temeljno mjerilo nastojanja i djelovanja na tržištu konkurentnost ili nadmetljivost, a ne doprinos bogatstvu svijeta? (Konkurentnost se možda može odrediti i kao izdašnost za povećavanje slobodnog kapitala.) Zašto i čemu u svijetu ima mjesta samo za najbolje?

Mađari su se od svoje pojave u Središnjoj Europi pokazali sposobnim narodom, a sad odjednom nisu konkurentni. Hrvati su nedvojbeno nadaren i otporan narod, ali sad ni oni nisu konkurentni. Amerika je oduvijek bila marljiva i poduzetna zemlja, a bila je postala i gospodaricom svijeta, ali ni ona nije više konkurentna.

Tržište nije sredstvo ostvarenja ljudskih svrha. Ono je poprište konkurentnosti ili nadmetljivosti i isključivanja. Obitelji, korporacije i narodi na tržištu ne smiju ići za svojim svrhama, nego moraju ići za tuđim. Na tržištu se – kao što se u goloj prirodi dešavalo pračovjeku – živi u neizvjesnosti. (Tržište animalizira ljude svodeći njihov napor na zadovočjenje potreba; ako se ni potrebe „animaliziranih“ ljudi ne mogu ostvarivati, revolucija je neizbježna. Čovjek nema političke, ekonomske ili sigurnosne svrhe, nego ljudske, a politika, gospodarstvo i sigurnost su sredstva ostvarenja ljudskih svrha.)

Ne želim dometati pitanje slobode. Reći ću samo da su ljudi, korporacije i narodi na tržištu slobodni samo nadmetati se.

Na svjetskom tržištu samo kapital može ostvarivati svoju svrhu, a to je njegovo vlastito uvećanje. Kapital to može, ali ne zato što je „konkurentan“, nego zato što je izvan konkurencije. Stoga kapital treba dobiti konkurenciju. Kapital ne ulazi u kreditni rizik, opasnost ili neizvjesnost, a ljudi, narodi, proizvodne korporacije i države moraju trajno stupati u poduzetnički rizik, neizvjesnost ili opasnost. Kapital to čak ni „ne smije“ činiti!? Kapital ima slobodu i da se povuče s tržišta, kad mu to ne odgovara, a ljudi nemaju. Sad je tržište novca mrtvo, jer se kapital boji kreditiranja proizvodnih korporacija. Kapital je sebe stavio u status „zlatnog teleta“.

Posljedice uspostave nereguliranog svjetskog tržišta i potrebe konkurentnosti na tom i takvom tržištu su: s jedne strane, dužničko ropstvo, a ne sloboda goleme većine ljudi, proizvodnih korporacija i nacionalnih država, te, s druge strane, svjetsko vjerovničko gospodstvo kapitala. To je slika globalnosti svijeta.

Drugi važan uzrok sadašnjih nevolja je zaokret u dugom, dvoipolstoljetnom postupku industrijalizacije svijeta. Naglasit ću, da je industrijalizacija od svojeg početka omogućivala promjenu svrha političkih zajednica i mehanizma vladanja njima. Vlasti industrijaliziranih zemalja postale su unutar svojih političkih zajednica nametljive i nepotrebno svenazočne. Prije konca devetnaestog stoljeća vlade nisu mogle upravljati svim stanovnicima svojeg područja putem stalnih pravila. Otad mogu. Međutim, industrijalizacija je imala i ozbiljne geopolitičke posljedice.

Industrijska revolucija omogućila je neravnomjernu industrijalizaciju zemalja. Ona je počela na jednom određenom mjestu, u Britaniji, i prvo se prirodno širila dijelom Europe: poslije Britanije se industrijalizirala Belgija, a za njom obližnje europske atlantske zemlje. Kako se odmicalo na istok Europe, zaostajanje u industrijalizaciji bilo je sve očitije. Od najvećih europskih sila najgore su prošle Rusija, Italija i Turska. Razlika među zemljama u stupnju industrijalizacije automatski je stvarala razliku u sposobnosti država. Države se općenito razlikuju bogatstvom, snagom administrativnog ustroja i snagom vojske. Visok stupanj industrijalizacije jedne zemlje daje na tržištu korporacijama te zemlje (konkurentsku) prednost pred korporacijama manje industrijaliziranih zemalja. Gospodarstva slabije razvijenih zemalja izložena su ugrozi od gospodarstava razvijenijih zemalja. Ako se tome doda i slabost države slabije industrijski razvijenih zemalja, jasno je, da je postupak industrijalizacije doveo i do ugroze političkih zajednica takvih zemalja.

Toj ugrozi u Europi se pravo othrvala samo Njemačka pod vodstvom Otta von Bismarcka, a u Aziji Japan. Ostale velike zemlje (Rusija, Turska, Italija, Španjolska, Indija, Kina, Egipat, Perzija) bile su pretvorene u političke odnosno gospodarske kolonije. Industrijska odnosno industrijalizirana Europa – u kojoj je i mala sintetička država Belgija postala pravom kolonijalnom silom – bila je kolonizirala sve kontinente. Kolonizacija Kine počela je 1842. godine. Nasuprot Belgiji, Španjolska je izgubila otprije stečene kolonije, jer se nije bila industrijalizirala.

Neujednačenost stupnja industrijalizacije u svijetu naličje je industrijske revolucije. Industrijalizacija bi trebala biti općom svjetskom baštinom, jer je zasnovana na znanosti, za koju se mislilo da je opća svjetska baština. Danas se ponovo povećava neujednačenost u industrijskom i tehnološkom razvitku zemalja, a nova ujednačenost posljedica je djelovanja slobodnog kapitala, koji je otet onima, koji kapital stvaraju: proizvodnim poduzećima, koja rade i imaju tehnologiju, i državama, koje školuju ljude i imaju prirodno blago. Sadašnja neujednačenost u industrijalizaciji zemalja nije djelo politike.

Zemlje, koje se nisu uspjele na vrijeme industrijalizirati u potrebnom stupnju padale su od početka industrijske revolucije u sve teže političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje. Kad je to stanje postalo doista kritičnim, zato što zemlje nisu znale na vrijeme industrijalizacijom pružiti otpor propadanju, jedinim načinom otpora propadanju bila je revolucija.

Otkad je počela industrijalizacija, prvu revoluciju morala je napraviti Amerika, jer Britaniji nije odgovaralo da se u kolonijama pojavi konkurencija industrijskim poduzećima u metropoli. Francuska je slijedila isti put, kako bi se od bogate agrarne zemlje s golemim znanstvenim i industrijskim mogućnostima pretvorila u industrijsku zemlju. SAD su naknadno poduzele još jednu, neusporedljivo krvaviju revoluciju (1861.-1865.) – koju se naziva Građanskim ratom – jer su nasljednici prvih kolonista na jugu zemlje nastojali sačuvati svoju usporednu i „konkurentsku“ prednost zasnovanu na poljoprivredi (duhan, pamuk, šećer) i na robovima te nisu htjeli na sjever putem poreza otpuštati kapital za potrebe industrijalizacije zemlje i daljnjeg osvajanja Zapada. Što, onda, reći za Veliku oktobarsku revoluciju pod Lenjinom ili za sovjetsku industrijsku revoluciju pod Staljinom?

Zapadne države kao političke zajednice, koje su raspolagale tehnologijom, kočile su duže od jednog stoljeća industrijalizaciju Trećeg svijeta. Međutim, otkad je kapital umjesto politike počeo ravnati političkim zajednicama Zapada, došlo je do preokreta u industrijskoj „revoluciji“ svijeta. U tom preokretu došlo je do silne deindustrijalizacije Zapada i istovremeno do mobilizacije, industrijalizacije i modernizacije Azije. Poslije pojave Japana kao industrijske sile u devetnaestom stoljeću koncem dvadesetog stoljeća pojavili su se azijski industrijski i tehnološki „tigrovi“, a početkom našeg stoljeća industrijski i tehnološki „slonovi“. I Indija ima više stanovnika, nego SAD, EU, Rusija i Japan zajedno. Usto, pučanstvo se u Aziji brzo množi.

S obzirom da su Indija i Kina samo djelomice industrijalizirane zemlje, one raspolažu golemim mogućnostima daljnje industrijalizacije. U svijetu se stvara nova neujednačenost razdiobe tehnologije i industrijske proizvodnje, a industrijalizacija azijskih „slonova“ ugrožava većinu ostalih gospodarstava u svijetu, a time i većinu političkih zajednica. To je velika prijetnja mnogim narodima. Ako se svijet ne prene, nebrojeni narodi će ostati bez rada i kruha. Narodi ne mogu živjeti samo od mjesnih usluga. (Zemlje Zaljeva!) Posljedice razlike u stupnju industrijaliziranosti zemalja uvećane su uspostavom slobodnog svjetskog tržišta. (Danas ne treba kao prije 150 godina u svijet otpremati skupine topovnjača ili, kao kasnije, nosače aviona. Dosta je otpremati nosače kontejnera. Gdje je hrvatska konkurentnost?!)

Treći i možda presudan uzrok današnjeg slaba stanja je odmetnutost kapitala. Kapital se crpi iz rada i prirodnog blaga, jedinih izvora bogatstva naroda, ali se on otima radnicima, proizvodnom gospodarstvu i političkim zajednicama, koji ga stvaraju. Kapital je na posebnom mjestu (u elektroničkim zapisima) nakupljen u tolikoj mjeri, da se više ne može govoriti o servisu ili usluzi, koju pruža kapital, nego o gospodstvu kapitala nad ljudima kao potrošačima, nad proizvodnim korporacijama, u kojima se stvara bogatstvo, i nad državama, koje imaju prirodno blago te koje vode brigu o ljudima.

Crpljenje, otimanje i prekomjerno gomilanje kapitala odvija se pod izlikom imperativa postizanja i održavanja najvećeg mogućeg gospodarskog rasta, kakav je nepotreban i koji je, sudeći po svjetskoj financijskoj krizi, neodržljiv. Kapital se brzo gomilaa povećanim iskorištavanjem radnika, proizvodnih korporacija i narodnih država. O tome ću nešto reći. Prvo o iskorištavanju rada.

Obilnije novovjeko zakidanje radnika počelo je kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tad je porast plaća počeo ozbiljno zaostajati za porastom produktivnosti rada. Slomljena je snaga sindikata putem uvoza jeftine radne snage u razvijene zemlje, a kasnije i pronalaženjem jeftine radne snage u domaćim kućanstvima (putem zapošljavanja žena), u ruralnim područjima i u inozemstvu (bez useljavanja).

Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok je porast plaća još pratio porast produktivnosti rada, povećani troškovi rada prenošeni su na kupce. To je počelo stvarati inflaciju, koja daleko najviše šteti onima, koji imaju kapital. Kako bi se zauzdala inflacija razmjerno su smanjene plaće radnika, a to je smanjilo kupovnu sposobnost radničkog mnoštva. Tome se doskočilo kreditiranjem potrošnje, koje povećava potražnju i povećava rast gospodarstva. Sad kapital ne nadzire radnike u proizvodnji, nego u potrošnji. Dok se radnike plaća sve slabije, vodstva financijskih i proizvodnih korporacija plaćena su sve bolje i to svotama, koje su nesumjerljive doprinosu tih vodstava bogatstvu naroda, njihovim osobnim potrebama i plaćama njihovih radnika. Sport, estrada i zaštićeni proizvodi također su sredstva gomilanja kapitala.

Ne želim govoriti o spekulativnim financijskim tržištima, koja su 2005. godine u svijetu imala vrijednost 250 tisuća milijarda dolara, kad je ukupan svjetski domaći proizvod bio „samo“ 45 tisuća milijarda dolara. Procjenjuje se, da je uoči izbijanja financijske krize u SAD, svjetsko tržište „financijskih derivata“ vrijedilo 600 tisuća milijarda dolara. Previše ovlasti za slugu, za uslužni sektor, u koji ekonomska znanost vrsta financijsko poslovanje! To pokazuje sadašnju snagu kapitala, koju – za spas ljudskog roda – narodne političke zajednice trebaju skršiti. Financijski sektor servisira samo sebe.

Osim iskorištavanja rada, nagomilani kapital dodatno se povećava trajnim iscrpljivanjem proizvodnih poduzeća, koja u konkurentskoj pomami trebaju tehnološke izume i nove proizvode i to na kredit. Tako marljivi proizvodni sektor mora dijeliti svoj dobitak s nametničkim ili parazitskim financijskim sektorom „gospodarstva“. Zabavno je slušati bankare kako govore o svojim „proizvodima“. Konkurencija je silan izvor gospodarske i društvene entropije i to ponovo u ime rasta gospodarstva.

Kapital se iz političkih zajednica iscrpljuje niskim cijenama prirodnog blaga, niskim porezima razrezanim korporacijama – djelomice i zato, kako bi one mogle plaćati kamate kapitalu – te kreditiranjem projekata nositelja vlasti, koji se u stranačkoj demokraciji pred glasačima nadmeću za vlast i koji glasačima obećavaju više od onoga, što država može platiti svojim tekućim prihodima. Ponovo pitanje rasta i zaduživanja! Narodne države su iskorištavane i od kapitala i od političara.

Tako su se, eto, u dubokom dužničkom sužanjstvu našli i građani i proizvodne korporacije i političke zajednice. Kapital danas, više nego ikad prije pokazuje svoje ružno lice.

Kad se već znaju tri najvažnija uzroka sadašnjeg stanja svijeta, logično je – iako to nije svima probitačno – zaključiti, da spas valja tražiti u uklanjanu triju uzroka nastanka stanja te u zaustavljanju i unazađenju postupaka koji su doveli do propadanja. Kako su navedeni uzroci osim propadanja stvorili i nesklad u svijetu, koji je uvijek posljedica propadanja, modernizacija svijeta nameće i potrebu uskladbe ukupnih odnosa u tijesnom i skučenom svijetu.

Tema Svijeta bez ideje je stvaranje i uspostava svjetske političke zajednice, koje bi unijelo sklad u svjetsko društvo, jer jedan svijet, koji je imperativ vremena i odredište evolucije ljudskog roda, ne će moći dugo podnositi nesklad, koji su u svijetu stvorili kapital, svjetsko tržište i ideologija liberalnog kapitalizma. U svijetu, koji postaje cjelinom, ne smije ostati sadašnji metež, u kojem je Hrvatska paralizirana.

Uvjet za pretvaranje sadašnjeg svjetskog robovskog društva u slobodnu svjetsku političku zajednicu je jačanje nacionalnih odnosno narodnih političkih zajednica, koje jedine mogu voditi, pa zato i moraju preuzeti brigu za ljude i narod, rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu. Ljudi žele imati zemaljsku domovinu, koju im otima tržište, iako nju ne trebaju ni kapital ni njegovi nositelji. Tim zadnjima je tržište domovina! Burze! Svojim koordiniranim djelovanjem ojačale suverene države preuzet će nadzor nad budućnošću ljudskog roda. Mišljenje, da kapital i tržište mogu jamčiti opstanak i usmjeravati daljnji razvitak ljudske vrste, je tlapnja. Kapital polaže samo na vlastito samouvećanje, a tržište je slijepo.

Smatram da bi svrhom uspostave sklada u svijetu odnosno njezinim načelom trebalo biti to, da svi ljudi mogu živjeti i da žive od svojeg rada. U sadašnjem, industrijskom svijetu za to je potrebna industrijalizacija svih premalo razvijenih zemalja, ali i reindustrijalizacija svih previše razvijenih zemalja svijeta, kao što su SAD, Britanija i brojne druge zapadne zemlje ili Japan. To će zahtijevati ozbiljnu relokalizaciju i regulaciju svjetskog tržišta. I za opću industrijalizaciju i za uređenje svjetskog tržišta potrebno da se sve države i sve proizvodne korporacije oslobode dužničkog ropstva i da se rekapitaliziraju, a za to je potrebna dekapitalizacija financijskog sektora.

Dekapitalizaciju se treba izvesti:

  • diferenciranim oporezivanjem, tj. dodatnim oporezivanjem zarade financijskih korporacija, privatnih monopola te naftnih i rudarskih korporacija;
  • puštanjem nelikvidnih financijskih ustanova – koliko god one bile velike – da propadnu, uz dužnu zaštitu najmanjih štediša;
  • potpunom ili djelomičnom nacionalizacijom financijskih ustanova; i konačno
    • istovremenom objavom obustave ili moratorija otplate zajmova od niza država (među kojima bi se lagano mogle naći i SAD).

Prvu navedenu mjeru već su počele rabiti neke države (Mađarska, Kalifornija, Njemačka, Australija). Bez rekapitalizacije država nema ni nužne opće industrijalizacije odnosno reindustrijalizacije ni zaštite, koju države moraju obavljati, a ni demokracije, jer vlasti dužnih države ne rade ono što treba narodu, nego ono što traže njihovi vjerovnici.

Očito je, da uz dekapitalizaciju financijskog sektora, koji bi doista trebao od uslužnog postati služnim sektorom – kao u časnom Kur’anu – i uz rekapitalizaciju proizvodnih korporacija treba načelno dovesti u pitanje korist i vjerodostojnost kapitalizma kao „sustava proizvodnih odnosa“. Ideju ili zamisao zauzdavanja kapitala i stvaranja koordinirane svjetske mreže političkih zajednica, koja bi preuzela nadzor nad svjetskim tržištem i kapitalom, treba širiti i proširiti svijetom. Međutim, ta se ideja ne smije izroditi u ideologiju. Ideja ima samo zasade ili načela i svrhe, a ideologija je opća doktrina, koja ima tvrda, nepromjenljiva pravila i propise. Stoga, ideologija u promjenljivom svijetu vrlo brzo prestane služiti izvornoj svrsi i počne služiti opravdanju prakse, neprimjerene izvornim svrhama.

Takva je i ideologija liberalizma, koja opravdava nakaznu liberalističku praksu, koja razara svijet i slabi ljudski rod. To je danas jasno svim ljudima. Od Isusa i Benedikta do Adama Smitha i utopista (prije Karla Marxa), dobre ideje bi se hitro prometnule u opasne ideologije, koje su se zasnivale na mitovima odnosno na utopiji, kakvima se može opravdati i najgora praksa. Svijetu ne treba obračun ideologija. Društva se smjenjivanjem ideologija neprestance zabacuju iz krajnosti u krajnost, kao što se dogodilo za Lutherove Reformacije ili za Francuske revolucije. Hod za svrhama ne vodi u revoluciju. Kapitalizam valja dovesti u pitanje, ali u tome ne valja napraviti novu ideologiju.

U traganju za takozvanim novim svjetskim poretkom, svjetski se umovi kolebaju između znanih, očitih, otrcanih ideja, ali pravoj ideji još nisu na tragu. Do danas su postojale, a u svijetu i danas postoje brojne političke zajednice (SAD, HR). Postoji raznolikost političkih poredaka po njima. (Politički poredak je sustav političkih odnosa u političkoj zajednici, koji osim ustava, načina izbora i mnogog drugoga uključuje i svrhe zajednice.) Postoje i nositelji vlasti u političkim zajednicama, koji su tradicionalno bili dvor, forum, plemstvo ili crkva. U takvom, složenom, a tijesnom svijetu treba stvoriti sklad. Svijetu ne treba prava, suverena(?) svjetska, hijerarhijski ustrojena politička zajednica. (Suverenost takve zajednice mogla bi doći samo od samoubojstvenog prijenosa toj zajednici suverenosti narodnih političkih zajednica.) Svijetu ne trebaju ni novi, dodatni nositelji vlasti. Svijetu treba samo dodatan politički poredak, koji bi se nadjenuo na postojeći skup nenadoknadljivih i nezamjenljivih suverenih narodnih odnosno nacionalnih političkih zajednica. Njih treba samo umrežiti. Postojeće države bi sačuvale svoje političke poretke, a nadjenuti poredak bi služio samo koordinaciji i uskladbi njihova djelovanja. Jedino tako će se istovremeno stvoriti sklad, ali i očuvati briga za ljude i narode, za rad i vrijednost rada, za prostor i prirodno blago, za okoliš i klimu. (Sam sklad nije dostatan!) Jedino time će se spasiti demokracija ili narodovlašće. Jedino tako ljudi će moći zadovoljavati svoje potrebe i ostvarivati obične ljudske svrhe. To je sve što ljudima treba. Ljudima ne treba ni izgradnja velebnih i izmišljenih društvenih sustava ni posluh mitovima ni odavanje utopiji.

Prava ideja za stvaranje sklada u tijesnom svijetu mora biti i bit će revolucionarna, a njezina provedba predstavljat će pravu revoluciju. Tu revoluciju trebaju provesti suverene narodne političke zajednice, upravo kako bi ona mogla mirno teći. Svijetu je potrebna politička, a ne ulična, krvava dvorska ili besmislena klasna revolucija.

Međutim, ako kapital bude priječio izvedbu političke revolucije mreže suverenih političkih zajednica, doći će do vala žestokih, radikalnih revolucija. Iako kapital sad podcjenjuje narodne političke zajednice, koje su slabe (HR, SAD), on ne bi smio podcjenjivati narode, koji ostaju izdržljivima i kad im države posrnu.

Hoće li se pojaviti takve crne revolucije, kad će se one pojaviti i koliko će žestoke biti, ovisit će samo o popustljivosti odnosno o tvrdokornosti nositelja kapitala, koji bi morali znati da postupak liberalizacije svijeta nije nepovratan.

Američka revolucija, Francuska revolucija i Ruska boljševička revolucija , koje nisu prošlost, nego sadašnjost, izvedene su u po dva koraka, od kojih je drugi korak bio krvaviji od prvoga: Građanski rat u Americi, Teror u Francuskoj i Staljinova industrijska revolucija u Rusiji. Ti drugi koraci mobilizirali su spomenute narodne zajednice za modernizaciju. Ipak, danas svijet za svoju političku modernizaciju ili za svoje osuvremenjenje treba samo prvi korak: opću političku revoluciju, koju će izvesti suverene narodne države.

Continue Reading

18 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Rat kapitala i država za narode

Predavanje u Europskom domu 28. lipnja 2010. godine

Stanje

P

olitička kriza Europske Unije je posljedica općeg stanja u Europi. Krize nije bilo dok je Europi išlo dobro.

Europa (kao ni Hrvatska) nije samo u recesiji ili u krizi, nego je u postupku propadanja, i to nakon pet stoljeća uspona tijekom kojih je, izravno ili putem SAD, bila uspostavila i održavala gospodstvo nad svijetom.

To gospodstvo je prestalo i to je uzrok sadašnjeg slaba stanja Hrvatske, Europe i cijele zapadne civilizacije.

Europa još nije propala, a ne će ni propasti, ali je za njezin spas potrebno pružiti sustavan i smišljen otpor propadanju te početi obnovu. Europa živi u prošlosti i od prošlosti. Europa se treba modernizirati. Treba joj osuvremenjenje, aggiornamento, rekli bi u Vatikanu. (Modernost je uporaba sadašnjosti za stvaranje budućnosti, nasuprot konzervativizmu koji prošlost proteže na sadašnjost kako bi se sačuvale dobre stečevine prošlosti.) Prvi korak obnove je uviđanje (to se posebice odnosi na Hrvatsku) da je riječ o propadanju. Obnova će se izvesti tako što će se procesi koji su doveli do propadanja preokrenuti. Oni su povratni, a da ih se preokrene valja uočiti bitne sastavnice procesa propadanja.

Uzroci stanja

S

adašnje stanje je izravna posljedica postupka globalizacije u kojem su predvodništvo imale korporacije te u kojem su tehnologija i države služile korporacijama iza kojih su stajali nositelji slobodnog kapitala.

Stvoreno je svjetsko tržište s obvezom svih ljudi, korporacija i naroda da budu konkurentni i na slabom domaćem i na jakom svjetskom tržištu. To je teret koji nitko ne može dugo nositi. Svatko kad-tad poklekne. Poklekne svatko kad se nađe bez dorasle tehnologije, a sad tehnologijom ne gospodare narodi, nego nositelji kapitala koji je otet državama i proizvodnom sektoru gospodarstva.

Uz provedbu globalizacije na takav način, odranije se (od II. svjetskog rata) odvijao postupak dekapitalizacije i proizvodnog sektora i država, koji su pali u dužničko ropstvo, a kapital se našao u vlasništvu financijskog sektora, koji rabi kapital bez ikakve dužnosti i društvene odgovornosti. U Marxovo se vrijeme smatralo da je radnička klasa u ropstvu poslodavaca odnosno proizvodnog kapitala, a danas su ljudi i nebrojeni narodi u ropstvu financijskog kapitala. (Luka Modrić ima kapital, a hrvatska država nema kapital kojim bi uredila sljevove slavonskih rijeka, koje odnose kuće, ljetinu i živote??!!)

Nakon provale Berlinskog zida Zapad je namjerno ubrzao postupak globalizacije kako bi zauvijek zapečatio svoje gospodstvo nad nepodijeljenim svijetom. Međutim, najnoviji val globalizacije probudio je azijske narode i kao bumerang pogodio sam Zapad.

Uz nakazan postupak globalizacije, u kojem su ljudi i narodi služili korporacijama, države tržištu a tehnologija kapitalu, nositelji kapitala pokrenuli su i deindustrijalizaciju zapadnih gospodarstava, obmanjujući zapadne narode i države da će cio Zapad moći živjeti samo od prihoda i zarade financijskog sektora.

Otimanje kućnog kapitala proizvodnim korporacijama i narodnog kapitala državama pogodilo je i Hrvatsku, koja se u minulih dvadeset godina potpuno deindustrijalizirala, iako oskudijeva u prirodnom blagu. (To je slika neodgovornosti hrvatskih vlasti.) Nositelji kapitala su ulagali oteti kapital drugdje, i to u grane poput špekulativnog bankarstva, prekomjerne i špekulativne stanogradnje, tržišta zlata i sirovina, kozmetičke industrije ili razbibrige. Briga kapital čime će se narodi hraniti. Da ga je bilo briga ne bi narodima bilo oteto bogatstvo.

Ovdje riječ „hraniti“ znači zadovoljavati sve potrebe društva, uključujući uzdržavanje i liječenje sve starijeg i sve bolesnijeg pučanstva te sve zahtjevnije investicijsko održavanje fizičke i društvene infrastrukture, i to uz nisku proizvodnju te bez rada vojske nezaposlenih ljudi. [Meksički zaljev i država: (1) bez novca, (2) bez znanja i (3) bez prava odlučivanja što je posljedica trodiobe vlasti pod paskom kapitala.]

Zbog navedenih procesa zapadni su se narodi – prvi put od propasti Rima – zatekli u stanju da se ne mogu sami hraniti, nego žive od milostinje ili kredita nositelja kapitala. Takvo stanje je nenormalno, neodržljivo te pogibeljno i za narode i za svjetski mir. (Hrvati 1300, Mađari 1100, Grci 3000 godina živjeli bez kredita.)

Zaokret koji valja napraviti

I

pak, sad se narodi bude. Već počinje otpor propadanju, a uskoro će početi i obnova Europe.

Ta će obnova napraviti veliku revoluciju, ali ne klasnu nego državnu i narodnu. Ključno je izvesti tri zahvata koja su u ovlasti država i samo država, koje imaju zadaću i dužnost štititi rad i vrijednost rada, narode i ljude, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu. Tim bi se zahvatima preokrenuli postupci koji su doveli narode u sadašnje teško i opasno stanje.

Ti zahvati su:

1)      dekapitalizirati, ne dokapitalizirati nego dekapitalizirati (obezglavničiti) financijski sektor i ponovo akumulirati kapital ili glavnicu u proizvodnim korporacijama i državama; za to ima nebrojeno mnogo načina: od ukidanja „devizne klauzule“ do izlaznih poreza za tuđi kapital do selektivnog oporezivanja zarade trgovačkih društava do inflacije.

2)      obnoviti potrebnu ulogu država unutar nacionalnih gospodarstava;

3)      obnoviti vodeću ulogu država u postupku globalizacije i usmjeravati svjetsko gospodarstvo bilateralnim dogovorima država i putem regionalnih sporazuma, čime bi se u potrebnom stupnju smanjilo svjetsko nadmetanje ili konkurencija korporacija.

Time bi se zaustavio, obrnuo i unazadio postupak globalizacije na dosadašnji način te ograničilo i stavilo pod nadzor naroda svjetsko tržište, koje je veliko zlo ako je otvoreno i ako njime slobodno kola odmetnuti kapital. Jedino tako će narodi moći živjeti od svojeg rada, a države imati dovoljno novca da obnašaju svoju dužnost zaštite rada i vrijednosti rada, ljudi i naroda, prostora i prirodnog blaga, okoliša i klime.

Slobodnog kolanja kapitala nije bilo sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. To je novovjeka pojava. Nije ga bilo ni po dogovoru savezničkih sila u Bretton Woodsu u kolovozu 1944. godine. Kao što u bićima nema proizvoljnog kolanja energije, nego se energija raspoređuje prema stanju organizma i potrebi organa, tako ni u novom tijesnom, globaliziranom svijetu ne smije biti slobodnog, proizvoljnog kolanja kapitala. Ono je štetno. U društvu, zajednici, nacionalnom organizmu ili u svijetu zadovoljenje potreba jednih nameće smanjenje prohtjeva drugih. Čemu kapital ljudima koji ne rade te koji nemaju dužnosti i odgovornost? Očito samo zato da ga povećavaju te da narode, proizvodnju i ljude dovode u još dublje dužničko ropstvo. Narodi su se oslobodili političkog ili teritorijalnog ropstva velikih sila, a pali su u tržišno ropstvo nositelja kapitala. Tako je i s američkim narodom.

Takav opasan pristup kapitalu više ne koristi ni anglosaksonskim narodima u kojima je takav pristup i smišljen. Ranije su njihov politički utjecaj, njihova znanost i tehnologija te njihova vojna sila rabljeni za iscrpljivanje poduzeća i država ostalih naroda, a sad su i ti narodi pali u ropstvo nositelja kapitala. Međutim, nadu u oporavak naroda budi činjenica da je taj postupak iscrpljivanja kapitala povratan ili, hrvatski rečeno, reverzibilan.

Ukratko, valja ukloniti liberalizam, koji se ne pita kako će se ljudi i narodi hraniti. To je uvjet i to će biti rezultat obnove Zapada, Europe i Hrvatske.

Nova doktrina® obnove Europe

E

uropa se mora ponovo industrijalizirati i mora obnoviti masovnu proizvodnju hrane kako bi zaposlila i hranila svoje narode, suzbila navalu azijskih industrijskih i poljoprivrednih proizvoda na svoje tržište te kako bi izborom, kvalitetom i količinom svojih proizvoda konkurirala Aziji na vanjskim tržištima.

Za to je potrebno (1) razvijati tehnologiju na kojoj bi se temeljili proizvodi koje svijet kupuje, (2) distribuirati takvu tehnologiju diljem Europe, te (3) nakupljati novu tehnologiju u svim narodima Europe. To je politički posao koji ne će obaviti ni korporacije ni Unija, koja je postala teretom svim narodima Europe, dakako osim hrvatskom. (Riječ teret se odnosi na EU koja nije država, zato što od četiriju izvora društvene vlasti nema politiku i vojsku, a ima bolesno gospodarstvo i njeguje zastarjele i štetne liberalne ljudske vrijednosti. Ako se želi spasiti, Europa mora EU pretvoriti u državu.)

Zadaću ponovne industrijalizacije Europe sad mogu obaviti samo nacionalne države u međusobnoj suradnji, jer je u tome spas i manjih i većih država. Ni veći europski narodi, koji stvaraju tehnologiju i smišljaju svjetske proizvode, ne će se bez rada manjih naroda s njihovom tehnologiju moći potrebnom količinom proizvoda oduprijeti Aziji, u kojoj rade milijarde ljudi. Cijela Europa mora početi raditi i proizvoditi. Europa se ne brani na osi Berlin-Pariz. Europa je pod opsadom. Industrijski garnizoni trebaju biti razmješteni diljem Europe, u svakom njezinu kutu. (Sulla i Marije) Političko rušenje domina ne valja vezati samo uz Jugoistočnu Aziju.

Rusija bi morala postati političkim, gospodarskim, sigurnosnim i kulturnim dijelom Europe, u kojoj bi ona mogla i trebala imati značajan utjecaj. Europa se mora braniti i obnoviti kao cjelina, kao što se nekad Zapadni Rim obnovio uz pomoć novih, tad neuljuđenih naroda s golemih prostranstava sjevera i istoka Europe. EU je dosad i nehotice bila zaprekom integracije Rusije u Europu. Europi je umjesto „euroatlantske“ potrebna europska integracija.

Budućnost kapitalizma

O

sim o opstanku naroda Europe riječ je i o spašavanju kapitalizma. Ako se kapitalizam ne reformira, prijete mu narodne revolucije, jer narodi žele imati drukčije, odgovornije države. Narodima su potrebne narodne, a ne kapitalističke, otržištene države. To se odnosi i na EU kao zajednicu. Države imaju obveze, dužnosti i odgovornost koje moraju ispunjati, izvršavati i obnašati. Bez toga nisu države. Sad je EU sluškinja kapitala, a ne narodâ.

Ipak, socijalizam nije jedina, prirodna inačica liberalnom kapitalizmu. Rješenje nije ni u varijanti kapitalizma koju se naziva socijalnom državom, po tome kako se ona sad shvaća. Narodima i ljudima valja živjeti od rada i znanja, a ne od milostinje za koju se države zadužuju. Spas Europe je u nakupljanju nacionalnog kapitala ili u gospodarskom nacionalizmu. Gospodarski nacionalizam i bilateralna suradnja država temelji su za socijalnu državu. Toma More je 1516. godine napisao u Utopiji da je bitna zadaća države zaposliti sve ljude.

Svi bi europski narodi trebali naučiti sami loviti ribu. Danas je izvoz svjetskih proizvoda lov ribe.

Poimanje države na Zapadu različito je od poimanja države u azijskom, konfucijanskom svijetu. Tamo se smatra da su ljudi podanici, da pripadaju državi koja bi, usput rečeno, morala biti etičnom. Ideja obitelji bila je projicirana na državu. Tamo je država neupitna kao i obitelj. (Rusko carstvo, revolucija, nacionalno pitanje i Staljin.)

U Europi se smatra da država pripada narodu pa narodi od države očekuju da ih štiti i da im nešto pruži. Zbog takva gledanja na državu europska povijest je natrpana revolucijama, koje bi izbijale čim bi narodu postalo jasno da mu je država prestala služiti. Hoće li prva polovica sadašnjeg stoljeća biti razdrta revolucijama kao i prva polovica prošloga ovisit će o popustljivosti nositelja odmetnutog svjetskog kapitala. (Dva svjetska rata i 9 revolucija!) Spomenutim revolucijama i ratovima prethodilo je stanje poput današnjeg.

Zaključak ili pitanje europske državnosti

U

mojim knjigama nema kritike i pesimizma. Samo iznosim stvarno stanje naroda i uzroke nastanka stanja u kojem su se narodi zatekli, ali uvijek imam i prijedloge za poboljšanje stanja. Iskreno sam vam iznio pravo stanje i položaj Europe, ali i to da nazirem da će se europske nacionalne države oduprijeti propadanju, oteti odmetnutom kapitalu i da će prigrliti svoje narode. Vidim i to da će se EU moći konstituirati kao prava država europskih naroda s europskom politikom, gospodarstvom, vojskom, središnjom obavještajnom službom te s europskom kulturom i ljudskim vrijednostima. Europa treba pravu državu!

Ne znam hoću li vam se zamjeriti, ako kažem da se države poput Mađarske, Grčke i Hrvatske, ako ostanu u stanju u kakvom su sad, ne mogu održati kao države. Jednosmjerno pružanje gotovinske pomoći tuđim državama, bez zajedništva i uzajamnosti nema smisla, jer ono ne pomaže primateljima pomoći, šteti pružateljima, a koristi samo nositeljima kapitala. Stoga mnogi činovnici i obavještajci Europe, koji sad na Hrvatskoj iskušavaju regionalnu suradnju, olako pomišljaju da bi za slabe zemlje Jugoistočne Europe izlaz bio u stvaranju „regionalne države“, ne bi li od nekoliko siromaha nastao jedan bogataš. Dakako, uz priču o privlačnosti za investitore većeg, „jedinstvenog“ tržišta. Kakve i koje investitore? Međutim, uspostava „regiona“ bila bi za Europu pogibeljnije rješenje od dviju promašenih jugoslavenskih država.

Ipak, jedna Europa treba i jednu državu koja će je braniti i štititi, a i Hrvatima i drugima je spas u europskoj državi. Suverene državice Europe ne mogu se ni uz najtješnju suradnju oduprijeti azijskim divovskim državama, koje se također mogu početi povezivati. „Sve tješnja integracija“ u EU ne stvara kvantni skok potreban za vođenje jedne europske politike.

Europa treba drukčiju, narodnu EU. EU će pod liberalizmom zauvijek ostati unijom kapitala i korporacija koje su u dužničkom ropstvu kapitala i ne će postati unijom država znanja, rada i naroda. Sadašnja statutarna državnost EU je zamisao liberalizma. Ona je nakon propasti liberalizma izgubila smisao i postala štetnom. Europi je potrebna nova, drukčija, ustavna državnost. Europska Unija za dobro Europe mora postati suverenom državom.

Continue Reading

11 ožujak 2011 ~ 2 Comments

Arapska revolucija zahvaća cijeli svijet

arhiv s Katoličkog radija

Dok se zemljama  sjeverne Afrike i Bliskog istoka poput plamena šire narodni ustanci, stječe se dojam da je svijet poprilično zatečen. Osnovno je pitanje što je upravo sada potaknulo pobune te mogu li se predvidjeti razmjeri nemira, poglavito u islamskom svijetu, kao i to kako će se oni odraziti na krvnu sliku ostatka svijeta.

O tim, te drugim pitanjima vezanima uz globalne procese razgovaramo s mr. Zdravkom Mršićem, analitičarom društvenih, (geo)političkih i gospodarskih procesa, prvim ministrom vanjskih poslova i prvim direktorom Agencije za razvoj i restrukturiranje RH:

– Nevolje koje su pritisnule arapski svijet nisu posebne. U njima kao i u drugim zemljama, poput Hrvatske, Irske, SAD-a ili Grčke, postoje isti temeljni problemi. To su korupcija, visoka nezaposlenost i skupoća. Posljednjih je desetljeća u postupku globalizacije uspostavljeno svjetsko gospodarstvo kapitala nad ljudima, proizvodnim poduzećima i narodnim državama. Narodi nisu slobodni da se sami brane i hrane.

Iz zemalja se izvlači bogatstvo koje se stvara radom i proizvodnjom. Kapital je nagomilan izvan država u elektroničkim zapisima. Jedan postotak pučanstva grabi do dvije trećine dohotka, a ostatak dohotka ne daje masama dovoljnu kupovnu snagu. Stoga nema potrošnje, zapošljavanja, rasta, a bogati sloj ne može potrošiti svoj dohodak. Preko cijelog svijeta prelit će se val antiglobalizacijske revolucije – kaže Mršić.

Jesu li posljednji događaji na tim prostorima neočekivani?

– Nisam iznenađen početkom vala revolucije, a ni narodi koji su je snovali. Možda je primjerenije govoriti o prosvjedima, jer pobuna pretpostavlja uporabu nasilja. Nasilje su upotrijebili vlastodršci, koji su se uživjeli u vladanje, kao da im je vlast bogomdana. Uzroci prosvjeda su bijeda i zapuštenost naroda, a prije svega silna besposlica. Revolucijski val začet je među Arapima iz dvaju razloga. Prvi je golem postotak mladog pučanstva, koje je malo zaposleno.

Drugi je silna društvena kohezija, koja je svojstvena islamu. Muhamed je svjesno stvarao ne državu, nego zajednicu vjernika. Islam nije državotvoran, ali je narodotvoran. Muhamed je uspio “u ime Božje” stvoriti velik narod od kojeg je i Europa mnogo naučila. Prosvjedi će se ponavljati sve dok narodi ne preuzmu svoje države iz ruku svjetskog kapitala u svoje ruke.

Može li ishod revolucije na tom prostoru biti izrazita sekularizacija, demokracija ili, pak, radikalnija islamizacija? U Libiji Gaddafi prijeti da će se boriti do zadnje kapi krvi. Optužuje islamiste da su vođe pobune, da je “islamski emirat” već uspostavljen u Bajdi i Derni, a u Egiptu Muslimansko bratstvo želi demokraciju na islamskim načelima.

– Nekad prije, primjerice u Turskom Carstvu, nije postojao radikalni islamizam. On je posljedica navale zapadnog kolonijalizma, dominacije industrijaliziranih zemalja Zapada i novovjekoga financijskoga gospodarstva kapitala otetog narodima. Ne vjerujem da će ijedna islamska zemlja, kad se prilike normaliziraju, kao svoj sustav ljudskih vrijednosti izabrati islamski radikalizam. Ataturk je govorio da su Turci bili narod i prije nego što su primili islam.

Neka narodi sami izaberu unutarnje uređenje zemlje. Mislim da smo i mi Hrvati na sebi iskusili uporabu zapadnih recepata. U arapskom svijetu ima mnogo konkurentskih političkih doktrina. Možda će izbor pasti na gospodarski nacionalizam, kakav je uspostavio Mahatir Mohamed u Maleziji. Mislim da je tu put kojim će poći i EU.

Ako se pod demokracijom smatra stranački parlamentarizam, koji je instrument svjetskog kapitala, a ne naroda, demokracija nije ni poželjna. Između dva svjetska rata Europa je bila preplavljena jednostranačkim sustavima: Rusija, Turska, Italija, Mađarska, Njemačka, Španjolska. Oni su bili sredstvo otpora liberalnoj demokraciji. Pukovnik Gaddafi je veliki raritet, koji možda kopira Hitlerov kraj. No, bez obzira na to što će još zla donijeti svojem narodu, njime se ne treba ozbiljno baviti.

U prosvjedima u Egiptu moglo se vidjeti da je poziv imama na molitvu prihvatila manjina mladih. Može li se to protumačiti kao odbacivanje autoriteta, poruka da podčinjenost više ne može biti način života? Vođa libijske oporbe u progonstvu dr. Hadi Shalluf kaže kako je Arapima dosta tiranije i da ne žele više živjeti u 15., nego u 21. stoljeću.

– Procjenjuje se da se oko četvrtine prosvjednika odazivalo pozivima na molitvu. Jasno je da dolazi do laicizacije i u islamskim narodima. Podčinjenost u islamu nije podčinjenost vjerskim ustanovama, nego Božjoj volji, koja traži mir, suosjećanje i izgradnju zajedništva, kojom se dolazi do ljudskosti. Ima u islamu stege, ali ona je od mjesnih ljudskih zajednica. Konačno, islam je u Arapima oslobodio golemu energiju i od njih napravio velik narod.

Samo jedno stoljeće poslije Muhameda Arapi su bili doprli do Poitiersa i pod zidine Konstantinopola. Islam je uza sve koristi, koje je donio narodima, ipak utemeljen na mitu, što je, kao i u kršćanstvu, teško prihvatljivo suvremenom čovjeku. U Libiji Arapi nisu bili pod tiranijom Kurana, nego pod tiranijom “Zelene knjige” Moamara al Gaddafija. Možda je Gaddafi u duhu živio u 15. stoljeću po načinu vladanja, ali mnogi su Arapi već zakoračili u 21. stoljeće.

U Gazi i na Zapadnoj obali ima 1,3 milijuna internetskih priključaka na 2,5 milijuna stanovnika, zbog prometne izolacije koju je nametnuo prozapadni i liberalno-demokratski Izrael. Narodi stupaju na svjetsku scenu da se oslobode tiranije kapitala, koji je sve narode bacio u nepodnošljivu neizvjesnost. Narodi žele uspostaviti vlastiti autoritet i imati vlastitu državu.

Kakve posljedice mogu imati događaji na sjeveru Afrike i Bliskom istoku na ostatak svijeta, osobito za Europu i SAD? Vi govorite o antiglobalizacijskoj revoluciji.

– Revolucija mora zahvatiti cijeli svijet. Svi narodi stenju pod tiranijom kapitala. Razlika je samo u tome što je jednima mehanizam dominacije demokracija, a drugima autokracija ili diktatura. Do prevrata mora doći, jer je globalnost donijela nedaće, kojima uzroke valja ukloniti.

Potrebno je dekapitalizirati financijski sektor i vratiti kapital u prostor na kojemu se stvara radom na prirodnom bogatstvu. Zato narodi žele drukčiju državu, državu koja će štititi narod i pomoći mu da se sam hrani, kao što se uvijek i hranio. Za to je, pak, potrebno imati nove ideje, a ne i dalje šibati mrtvo kljuse liberalizma. Narodi su došli u nevolju jer je kapital nadzirao narodne države i tehnologiju.

Sad te nevolje valja ukloniti tako što će države početi nadzirati kapital i tehnologiju. Nema drugog puta, ako se ne želi imati permanentnu revoluciju. Globalnost je stvarnost, ali stvarnost koja traži poboljšanje. Antiglobalizacijska revolucija je revolucija u svijesti čovjeka i zato ne traži prolijevanje krvi. Mirna revolucija je novost za svijet.

Dok s jedne strane narodi u zemljama Magreba svrgavaju, uvjetno rečeno, “vulgarne” diktature, tvrdite da će se ustanci početi događati i u zemljama zapada sve do SAD-a, gdje vlada diktatura kapitala?

– Val mirne revolucije će proći cijelim svijetom. Zašto bi se zaustavio na Arapima? Zar nisu svi narodi nezadovoljni? Jesu li Hrvati zadovoljni svojom vlašću i svojim političkim sustavom? Jesu li Amerikanci zadovoljni što ih kapital goni da ratuju i ginu diljem svijeta? Za što i za koga ratuju? Jamačno ne za se. I Amerika je osiromašila, samo ona svoje siromaštvo prikriva zajmovima.

Služi li američka geopolitika prvobitno američkome narodu ili izraelskim interesima? Ni Amerika nije slobodna. SAD je dominirao svijetom cijelo stoljeće, i to na osnovi svojega prirodnog blaga i predvodništva u industrijalizaciji. Dominacija je bila gospodarska, a onda vojna, politička i idejna. Pod pritiskom svjetskog kapitala SAD se deindustrijalizirao, a rad i proizvodnja su preseljeni u Aziju.

Tako je SAD izgubio osnovu svoje snage i utjecaja. Amerikanac je od kreditora postao dužnik. Kina kreditira i američke ratove. S padom nekih arapskih režima ruši se cijela svjetska sigurnosna struktura. Sad ljudi svoje snove i svrhe lakše ostvaruju u Kini ili Indiji. Nebrojeni Amerikanci nemaju prigodu ni da rade, a kamoli da ostvaruju sne.

Continue Reading

05 svibanj 2010 ~ 1 Comment

Razgovor s Glasom koncila 24.01.2010.

1. Kako biste u globalizacijskom kontekstu ocijenili svjetsku financijsku i ekonomsku krizu? Je li ona bila neizbježna?

Sadašnja kriza je treća duboka kriza od dvadesetih godina prošlog stoljeća. Velika je razlika između gospodarske recesije i duboke krize. Recesiju prouzroči previsoka proizvodnja koja nema kupaca i ona traje samo dok tržište ne uravnoteži proizvodnju s potrošnjom. Recesija nije nužno svjetska pojava i nju liječi vrijeme. Ozbiljna kriza posljedica je zastarjele strukture gospodarstva, a uzroci su joj obično u neprimjerenoj ulozi financijskog sektora.

Prva kriza u novijoj povijesti buknula je 1929. godine, a uzrok joj je bio pregrijavanje financijskog sektora odnosno kreditiranje bez pokrića. Slom američkog financijskog sektora doveo je do sloma proizvodnje i to ne samo u SAD, nego i u cijelom zapadnom svijetu. Kriza je okončana Drugim svjetskim ratom, odnosno vojnim sredstvima.

Druga kriza iz 1969. godine bila je izazvana raspadom svjetskog financijskog sustava, koji su izazvale SAD, koje bez tiskanja novca i obezvrjeđenja tuđih valuta pohranjenih kod njih nisu mogle snositi goleme izdatke rata u Vijetnamu i Hladnoga rata. U isto je vrijeme poslijeratna elektro-hidraulička tehnologija (automobili, hladnjaci, perilice) prestala biti izdašnom za stvaranje novih proizvoda na čemu počiva kapitalizam. Kriza je riješena napuštanjem zastarjele tehnologije te pokretanjem digitalne i biotehnološke revolucije. Zapad je počeo zasipati svijet novim suvremenim proizvodima a starinsku proizvodnju prepuštati istočnim i azijskim zemljama.

Treća kriza buknula je 2009. godine, opet nakon četrdeset godina, i bila je ponovo posljedicom takozvanog pregrijavanja financijskog sektora. Financijski sektor SAD u posljednjih je 25 godina svoj udio u ukupnom domaćem proizvodu povećao od 6% na 22%. Sadašnja kriza je posljedica agresivnog liberalizma, koje je bio zamislio da će SAD živjeti od burzovnih i financijskih usluga, iako se živi od rada i proizvodnje koja je prepuštena azijskim zemljama. Nema kruha bez motike! Sad se novo bogatstvo stvara u Aziji. Ondje se radi. Zapad još nije stupio iz krize, ali je kriza ublažena političkim sredstvima odnosno intervencijom nacionalnih država, koje su poduprle financijski sektor s čak četrnaest tisuća milijardi američkih dolara, uglavnom posuđenih.

2. Što će biti posljedica svjetske financijske i ekonomske krize? Može li svijet ostati isti kao da je nije bilo? Hoće li među posljedicama biti i novi položaj i nova uloga države u gospodarstvu?

Sadašnja je kriza posljedica pogrešnog, liberalnog načina globalizacije. Da je dosadašnji tijek globalizacije bio štetan pokazala je propast bogate Rusije pod Jeljcinom. Tri su čimbenika postupka globalizacije: korporacije, tehnologija i nacionalne države. Dosad su korporacije nadzirale tehnologiju i nacionalne države. Sad su korporacije i financijske ustanove spale na pomoć država, koje su se zadužile preko svake mjere. Jedino je Kina u banke unijela novac iz državne pričuve.

Korporacije su izgubile vjerodostojnost. Odsad će nacionalne države nadzirati korporacije, ali i tehnologiju sustavom državnih poticaja. Svijetu treba nova, takozvana zelena tehnologija za proizvodnju energije i nova tehnologija za stvaranje sigurnosti u opskrbi hranom i vodom. Tehnologija treba služiti ljudima, narodima i čovječanstvu a ne tržištu.

Jača uloga nacionalnih država donijela je korist nizu zemalja: Rusiji, Kini, Koreji, Brazilu, Venezueli, Argentini pa čak i u SAD. Svijet se iz sadašnje krize izbavlja intervencijom država. One su jedino jamstvo da se kriza ne ponovi u dogledno vrijeme. Ujedno će doći do potrebne re-lokalizacije globaliziranog svijeta, čime će se smanjiti neizvjesnost u kojoj žive ljudi i narodi. Jača uloga država ne će biti ograničena samo na gospodarstvo. Države će morati pomoći obnovu čovjeka, odnosno ljudskih vrijednosti koje je tržište uništilo.

3. Zašto je došlo do urušavanja hrvatskoga gospodarstva i prije i mimo svjetske financijske i ekonomske krize? Uz objektivne okolnosti kao što su ratna agresija te nužnost restrukturiranja neodrživih socijalističkih tvrtki, kolika je odgovornost političara za urušavanje hrvatskoga gospodarstva?

U početku postupka osamostaljenja Hrvatske od četiriju temeljnih područja života dobro su bili vođeni politika, obrana i sustav ljudskih vrijednosti, ali je zatajilo vođenje gospodarstva. Gospodarstvo je pogrešno usmjereno unakaženjem dobrog izvornog postupka privatizacije. Nije bilo prijepora u privatizaciji poduzeća po izvornom zakonu, kao što pokazuju postupci u Krašu, Francku, TOZ-u, Kamenskom, Samoborki, Jadranki, Zagorki ili Kotki. Kasnije su poduzeća dolazila ponajviše u ruke ljudi koji nisu bili ni poduzetnici ni ulagatelji. Stoga je bilo neizbježno da se Hrvatska deindustrijalizira. U posljednjih 20 godina Hrvatska nije bila kadra ni akumulirati a kamoli stvoriti tehnologiju. Sad Hrvatska mora uvoziti nebrojene kategorije proizvoda a nema suvremenih proizvoda za izvoz. Uvozi čak i hranu.

Naši ljudi vlasti odali su se liberalizmu, izvoznoj ideologiji za neiskusne narode, vjerujući anglosaksonskoj postavci da se i nejako tržište može othrvati navali svjetskog tržišta. Oni ne shvaćaju pravo ni ulogu države ni svjetsku geoekonomiju i geopolitiku. Ljudi vlasti su sve do prvog rebalansa državnog proračuna u travnju prošle godine nijekali mogućnost pojave krize. Smatrali su da je naš financijski sektor stabilan a i bio je, ali samo zato što se bavio potrošačkim bankarstvom a ne financijskim spekulacijama, što su činile središnjice tuđih banaka koje su vlasnice naših banaka. Kriza je do nas došla posredno, putem recesije na proizvodnim zapadnim tržištima.

4. Može li se govoriti i o slomu hrvatskoga političkoga sustava?

Politika je postupak usklađivanja raznorodnih interesa u jednom društvu i dodjele utjecaja tim interesima razmjerno njihovom prinosu bogatstvu naroda. U tom smislu u Hrvatskoj nema politike. Politikom se u Hrvatskoj smatra borba za vlast. O stvaranju bogatstva nitko ne govori. Govori se samo o podjeli i uzimanju bogatstva. Stoga bih radije rekao da je došlo do sloma hrvatske stranačke demokracije, koji je prvobitno uzrokovan nakaznim razmjernim izbornim sustavom, koji dogovorno podupiru HDZ i SDP.

Taj sustava je pogibeljan za hrvatsku demokraciju, jer provodi negativnu selekciju ljudi za popunjavanje mjesta u predstavničkim tijelima. Za nekoga je dosta da ga šef stranke upiše u vrh izborne liste da dospije u saborske klupe, u kojima sjede pjevači, sportaši, glumci i drugi šefovima poćudni ljudi koji ne spadaju u politiku. Da je u Hrvatskoj na snazi izravan, većinski izborni sustav u strankama bi se radom u predstavničkim tijelima oblikovali i razvijali političari, doslovce političari, koji bi mogli voditi politiku, koja će u budućnosti biti važnija od gospodarstva pa čak i od obrane.

Takav izborni sustav osvetio se prvobitno samim strankama. Već su usahnule ranije snažne srednje stranke kao što su HSP, HSLS, HSS i HNS. Sad je na red došao i HDZ koji je stvorio sadašnji izborni zakon. Dobar rezultat mnogih nestranačkih kandidata na predsjedničkim izborima osmrtnica je hrvatskog političkog stranačja. Sramota je to, što dosadašnja matična stranka hrvatskog naroda nije bila u stanju ponuditi vjerodostojnog predsjedničkog kandidata, a ni predsjednički kandidat SDP nije proizvod stranačkog mehanizma. Slabljenje SDP-a već je na pomolu. Čudi to što vodstvo SDP-a nije bilo u stanju formulirati novu hrvatsku politiku ni u sadašnjoj krizi i tako se nametnuti većini hrvatskih glasača. SDP pod sadašnjim vodstvom nema nikakvu politiku, dok se HDZ brine samo za državni proračun, a sudbinu naroda prepušta slučaju.

Stranke otuđuju građanima izborni glas. Građani biraju, ali ni o čemu ne odlučuju. Odlučuje uzak krug ljudi na vlasti te tuđi i domaći financijeri stranačkih izbornih kampanja.

Izlazak iz sadašnje političke krize je u odbacivanju sadašnjeg razmjernog izbornog sustava i uvođenje izravnog biranja zastupnika u predstavnička tijela. Time bi zastupnike, izabrane u izbornim jedinicama, glasači mogli nadzirati i usmjeravati. U politiku bi se uključili i kvalitetniji ljudi, koji sad zaziru od uključenja u stranke. Hrvatskoj je potrebna izravna, narodna, nacionalna demokracija. Tu demokraciju po hrvatskom izbornom sustavu uživaju etničke skupine u Hrvatskoj: Srbi, Mađari, Talijani, Nijemci, Austrijanci, Česi, Slovaci, Romi i Bošnjaci, ali ne i Hrvati. Narodna, izravna demokracija potrebna je i većinskom hrvatskom narodu.
Time bi se obnovio politički postupak koji je uz sadašnje svjetske okolnosti i domaće prilike narodu potreban kao komad kruha.

5. Kako biste sažeto prikazali sadašnje stanje hrvatskoga gospodarstva?

Hrvatsko gospodarstvo a time ni hrvatsko društvo nije pripravno za uključenje u svijet koji će roditi sadašnja kriza. Taj će svijet biti obilježen žestokim razvitkom tehnologije, posebice tehnologije za potrebe opskrbe energijom i za namicanje dovoljno hrane i vode. U njemu će biti ojačana uloga nacionalnih država. Pojavit će se golema razlika u ulozi nepotpunih, malih nacionalnih gospodarstava i velikih, potpunih gospodarstava. Umjesto nadmetanja među korporacijama svijet će usmjeravati dogovori među državama. Najpreča zadaća bit će osiguranje mirnog opstanka naroda. Znatno će se smanjiti izravna inozemna ulaganja, jer će sve korporacije, koje trebaju pomoć države, ulagati u vlastitu zemlju, pred očima vlastitih glasača. U Hrvatsku ne će dolaziti tuđi poduzetnici nego nakupci poduzeća, zemljišta i vode a to će potencirati pitanje stvaranja dodane vrijednosti u Hrvatskoj.
Globalizacija, koju se ne može ukloniti, pogoršanje klime te prijeteća nestašica hrane i vode ugrožavaju ne samo opstanak pojedinih naroda, nego i cijelo čovječanstvo i svjetski mir.

Hrvatsko je gospodarstvo maleno. Čak i da ima tehnologiju, Hrvatska ne može sve proizvoditi. Morat će u dogledno vrijeme uvoziti, primjerice, prijevozna sredstva, ozbiljnije oružje, medicinsku opremu i laboratorijske potrepštine, kompjutore, komunikacijsku opremu, energiju i drugo. Čime će to platiti? Do sadašnje krize plaćala je prodajom nekretnina i graditeljstvom financiranim tuđim novcem. Nakon prestanka krize moći će se neko vrijeme prodavati zemlja u Slavoniji, Baranji te na Pelješcu i oko novog mosta, ali će i tome ubrzo doći kraj.

Hrvatska ima željeznicu iz devetnaestog stoljeća i to slabo održavanu. Turizam prinosi samo 4% ukupnoj dodanoj vrijednosti. Drugo se od takozvanog apartmanskog turizma ni ne može očekivati. Poljoprivreda propada, a zemlja se prodaje tuđincima. Industrijska poduzeća nisu u stanju stvoriti dovoljno proizvoda koji se mogu prodati u inozemstvo. Utemeljenje posebnog fonda za spas posrnulih poduzeća ne će potaknuti izvoz, ali će dodatno optereti državni proračun i siromašne hrvatske porezne obveznike. Guverner HNB-a uvjetuje potporu Banke novom fondu ulaganjem u proizvodnju. Međutim, ulagati valja samo u novu proizvodnju za izvoz i za budućnost.
Jalova državna uprava trati novac koji bi se mogao rabiti za unapređenje tehnologije u područjima u kojima bismo mogli proizvoditi za izvoz. Korupcija upropaštava i dosad dobra poduzeća u djelomičnom ili punom državnom vlasništvu.

6. Jesmo li dosegli fazu u kojoj postaje neminovna obnova cijeloga društva, države i hrvatskoga gospodarstva?

Hrvati su prestali raditi, a hoće dobro živjeti. Hrvatsko društvo propada, kao što propada i Zapad. Propast civilizacija dolazi od nekoliko čimbenika, ali su u postupku propadanja uvijek prisutni neprimjereni pogledi na život. Odgovorni ljudi ni na Zapadu ni u nas ne pokazuju da su svjesni da se siromaštvo zavuklo u zapadne narode. To se još ne očituje u ozbiljnom smanjenju potrošnje, jer je siromaštvo prikriveno velikim zaduženjem država, poduzeća, jedinica lokalne uprave i pojedinaca.
Valja mijenjati sadržaj ljudske svijesti. Narodima valja početi živjeti od rada. To traži veliku promjenu u stavu i ponašanju ljudi i politike. Valja pružiti otpor propadanju, a takav se otpor ne može pružiti bez unutarnje obnove. Ipak ću spomenuti i Crkvu. Propadanje Rima u četvrtom i petom stoljeću djelomice su prouzročili vanjski neprijatelji, barbari, ali se otpor propadanju nije mogao zamisliti bez Benediktove obnove, ne samo Crkve nego i cijelog Rima. Obnova je bila dugotrajna i mukotrpna, ali je uspjela. „Ora et labora! Moli i radi! Benediktinci nisu propovijedali. Samo su molili i radili. Promijenili su sadržaj svijesti i imali dobru praksu.
Hrvatsku obnovu treba predvoditi obnova gospodarstva, ali nje ne može biti, ako se ne obnovi hrvatska politika te ako se ne pokrene cijelo društvo. U nas još nije proglašena „elementarna nepogoda“, iako nas je već pogodila. Ako se Hrvatska ne počne obnavljati, nema otpora propadanju.

7. Nakon dosadašnjega iskustva s tzv. političkim elitama, smatrate li da su one sposobne ponuditi primjerenu i ostvarivu hrvatsku strategiju obnove?

I sad kao i dosad u Hrvatskoj buja samozadovoljstvo vlasti vlastitim djelovanjem. Mijenjaju se samo formulacije kojima se iskazuje samozadovoljstvo. I dalje se samo ispredaju priče.
Kampanja za predsjedničke izbore otkrila je oskudicu političkog smisla i odgovornosti kandidata za budućnost. Samo je jedan kandidat, koji nije prošao prvo kolo, govorio o budućnosti te o potrebi obnove Hrvatske putem obnove gospodarstva. Na koju se razinu bila svela kampanja nakon prvog izbornog kola?
Ako ljudi vlasti ne uvide da Hrvatskoj treba obnova politike putem uvođenja većinskog, izravnog izbornog sustava, teško je očekivati početak obnove.

8. Koje bi bitne elemente morala sadržavati hrvatska strategija obnove?

Temelj obnove bilo bi to da država preuzme predvodništvo u gospodarstvu. Država se mora postaviti kao poduzetnik a ne kao gospodar. Za to je potrebno uzimanje ozbiljnih dugoročnih zajmova od Međunarodnog monetarnog fonda, koji bi se uporabili za projekte stvaranja novog gospodarstva, gospodarstva za budućnost. Hrvatska u srednjoročnom razdoblju može stvoriti nove izvozne proizvode agresivnom proizvodnjom hrane i vode uz izgradnju potrebne društvene i fizičke infrastrukture. Time bi se iskoristila zemlja. Drugo je modernizacija željeznice s uvođenjem kontejnerskog ili intermodalnog prijevoza, čime s bi se iskoristio izuzetno dobar položaj Hrvatske. Treće je otklon od apartmanskog turizma, kojim bi se pravo iskoristili more, obala i otoci za stvaranje ozbiljne dodane vrijednosti.
Dugoročnije gledano, Hrvatska se mora posvetiti i biotehnologiji, jer će se za petnaestak godina zemlje koje nemaju akumuliranu ili stvorenu biotehnologiju naći u situaciji u kojoj su sad zemlje koje nemaju obradiva tla. Umjesto postavljanja skijaške staze na Sljemenu i suvišne sportske dvorane u Srednjacima, Zagreb je mogao napraviti dobro opremljen biotehnologijski institut za potrebe hrvatske budućnosti uz zapošljavanje naših mladih stručnjaka koji sad stvaraju bolju budućnost tuđim narodima.

9. Može li hrvatsko društvo uopće započeti svoju obnovu sa sadašnjim vrijednosnim rasulom? Koje bi bitne elemente morao imati hrvatski vrijednosni sustav?

Hrvatskoj je umjesto sebičnosti i samoživosti nasušno potrebno zajedništvo. Brigu samo za vlastite interese valja zamijeniti brigom za opće dobro. Hrvati su podlegli liberalističkoj religiji samoživosti, iako je spas uvijek bio u zajedništvu. Čovjek se kao vrsta razvio u zajedništvu, uzajamnosti i solidarnosti. Ljudi se moraju otrijezniti, obratiti se na zajedništvo i vratiti se svojim genskim korijenima. Po nastojanju da se čovjek vrati čovještvu Isus je nedvojbeno dao najveći mogući doprinos ozdravljenju ljudskog roda. Isusovo Božje kraljevstvo je praksa zajedništva, uzajamnosti i solidarnosti.

10. Jeste li Vi optimist? Hoće li se hrvatsko društvo uspjeti obnoviti i stati na svoje vlastite zdrave noge?

Ja sam neukrotiv optimist. Vjerujem u snagu naroda. Moj publicistički rad odiše optimizmom, posebice u ovom vremenu dolaska i produbljenja krize i u Hrvatskoj i na Zapadu. Moje ocjene slabog stanja u politici, narodu i zemlji nisu sračunate ni na čije uniženje. One iznose stvarno stanje nakon analize svih okolnosti i prilika. Osim toga, svaki moj rad sadrži jasne konkretne prijedloge za djelovanje koje bi vodilo poboljšanju stanja. Hrvatsko društvo će se uskoro prenuti!

Continue Reading