Archive | Politika

18 listopad 2013 ~ 1 Comment

Propadanje Hrvatske, svjetska neizvjesnost i oporavak naroda

Prilog Hrvatskoj intelektualnoj radionici u Mariji Bistrici, 19. listopada 2013. godine

 

Mnogim se ljudima danas čini, da je propadanje hrvatskog društva uzelo takav mah ili zamah, da ni državi ni narodu nema spasa. Međutim, društveno propadanje nije posebna značajka našeg trajanja. Cio svijet trpi od istih društvenih bolesti, koje otkad je svijet globaliziran nisu više endemne ili svojstvene jednom narodu, nego su one bolesti vrste homo sapiens. (endemios ≡ urođen(ik), domaći; demos ≡ narod) Stoga uklanjanje pandemije, koju je izazvao virus kapitala i koja se širi putem slobodnog svjetskog tržišta valja internacionalizirati. Pošast liberalizma se najbolje suzbija nacionalnim karantenama. Neka kapital ostane lutati nenaseljenim pustarama. Svijetu je potreban nacionalni internacionalizam.

 

Propadanje ususret propasti

Propadanje hrvatskog gospodarstva vodi propasti. Ono je počelo 1980. godine, u kojoj se zapadno gospodarstvo počelo oporavljati od Male depresije sedamdesetih godina. Okolnosti u kojima se to dogodilo su slijedeće:

  • prestanak akumulacije tehnologije, u vrijeme, u kojemu se pojavila biotehnologija, a digitalna se tehnologija počela širiti iz kompjutora u druge proizvode i sustave;
  • politička nestabilnost Jugoslavije osamdesetih godina, rasap SFRJ i Domovinski rat;
  • globalizacija, u kojoj su prednjačile korporacije i tehnologija, a ne nacionalne države;
  • uspostava svjetskog slobodnog tržišta kapitala, proizvoda, usluga te fizičke, komunalne i društvene infrastrukture;
  • pretvorba Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, koja je izvela nasilnu „tranziciju“ svih istočnoeuropskih zemalja u „otvorena društva“, a ne samo na tržišno kapitalističko gospodarstvo. Sve se desilo upravo u desetljeću obnove naše države.

U dvadesetak godina u svijetu je uspostavljena vladavina kapitala: stvorena je svjetska politička zajednica Kapital, u kojoj su postavljeni slobodno svjetsko tržište kao politički sustav, a liberalizam kao obvezujući sustav uvjerenja. U okviru „otvorenog svijeta“ Europska unija stalno je slabila, iako su snažno rasla gospodarstava mnogih starih naroda „u razvitku“, posebice Indije i Kine.

Posljedice propadanja hrvatskog gospodarstva su očite:

  • nestašica domaćeg kapitala,
  • slabost proizvodnih snaga,
  • zastarjelost nakupljene tehnologije,
  • osipanje znanja i organizacijske sposobnosti,
  • gubitak i smanjenje pučanstva,
  • niska zaposlenost,
  • domaći proizvod koji nije dovoljan za zadovoljenje potreba građanstva i države te za održavanje postojeće društvene, fizičke i komunalne infrastrukture.

Građani, kućanstva, proizvodna poduzeća, trgovačke banke, jedinice javne uprave i nacionalna država su u dugovima. Hrvati se svojim radom nisu u stanju množiti, hraniti i štititi.

Propadanje, koje će Hrvatsku uskoro dovesti do gospodarskog sloma proizvelo je političku paralizu, koja se pretvara u političku nestabilnost. Goleme ljudske nevolje, koje su prouzročene time, što politika nije rješavala gospodarske probleme, stvorile su silne sigurnosne probleme. U Hrvatskoj je malo što zaštićeno i malo tko je zaštićen.

Dugo se postavlja pitanje, o tome zašto Hrvati ne naprave pravi, opći prosvjed protiv načina na koji se već dva desetljeća vode javni poslovi, kad im već izbori ne omogućuju postavljanje odgovornih nositelja vlasti. Razborit odgovor je bio u tome, da Hrvati imaju poštovanje prema svojoj obnovljenoj državi. Međutim, propadanje će nedvojbeno i uskoro donijeti gospodarsku propast pa se otvara pitanje zaštite obnovljene hrvatske države, koja je trebala biti sredstvom naroda za zadovoljenje njegovih potreba. Hrvati moraju zaštititi svoju državu. Hrvatska politika traži diskontinuitet, a hrvatski narod doveden je blizu jednoj od prijelomnih točaka svoje povijesti. Gospodarska propast već se može uzeti kao činjenica.

 

Svjetska neizvjesnost

Za provedbu potrebnog oporavka gospodarstva, društva, države i naroda narod će se morati osloniti na svoju snagu, jer u svijetu vlada velika gospodarska i politička neizvjesnost.

Buran i usiljen razvitak tehnologije omogućio je, kao nikad prije, izdvajanje golemog kapitala iz proizvodnje i prirodnog blaga te njegovo odvajanje od rada, proizvodnje i država. U temelju svih svjetskih gospodarskih i ljudskih problema je odnos kapitala prema radu. Kapital se toliko udaljio od rada i proizvodnje, da su visoka nezaposlenost i privremeno zapošljavanje radnika postali redovito i stalno stanje gospodarstva, koje ne mogu podnositi ni povijesni narodi ni vrsta homo sapiens kao cjelina.

Kapital je stvorio ozbiljne probleme u vrsti. Nastalo opasno stanje očituje se u nakaznoj razdiobi dohotka i u pučanstvu i po proizvodnim granama. U SAD, koje imaju najveće, najrazvijenije i najnevoljinije gospodarstvo svijeta, financijski sektor „gospodarstva“ prikupi 40% domaćeg proizvoda, zdravstvo 18%, cijela industrija 11%, a poljoprivreda jedva 2%. Godine 2010. jedan posto građana SAD prikupilo je 65% dodane vrijednosti, a godine 1916. „samo“ 20% te vrijednosti.

Nagomilani kapital ne stvara potražnju za proizvodima i uslugama, koje traže mnogo rada i radnike. Slobodan kapital stvara svojom slobodom neizvjesnost u narodima i tjeskobu u ljudima. O tome najbolje govori činjenica da cijena zlatu neprekidno raste trinaest godina zaredom, što se nikad prije nije dogodilo ni sa zlatom ni i s kojom drugom sirovinom.

Usto, gubitak kapitala, koji propada ili nestaje „promašenim“ spekulativnim ulaganjem, nadoknađuje se proračunskim zaduživanjem naroda. Time kapital i dalje ostaje slobodnim, bez sprege s radom, proizvodnjom i državom te sposobnim, da proizvoljnom uporabom i nadalje stvara neizvjesnost diljem svijeta. Svijet je u velikoj neizvjesnosti, a ljudi su u strahu od kapitala. Kapital je unizio i onesposobio nacionalne države. Međutim, kapital još nije uništio narode. Oni su žilavi i otporni organizmi.

U povijesnim narodima kao što je i hrvatski već se javljaju nove ideje za oporavak svijeta. Nova ideja bit će uporište za oporavak, koji je potreban narodima i koji će oni izvesti.

 

Oporavak Hrvatske

Hrvatsko gospodarstvo i hrvatsku državu upropastilo je svjetsko tržište, čijoj se prijetnji slabo hrvatsko gospodarstvo nije moglo oduprijeti. Stoga se od svjetskog tržišta i od priželjkivane konkurentnosti hrvatskih poduzeća i proizvoda na njemu može očekivati samo zlo, dok hrvatsko gospodarstvo ne ukloni slabosti zbog kojih propada. Hrvatskoj nisu potrebne reforme, nego modernizacija gospodarstva i politike. Međutim, hrvatsko gospodarstvo treba zaštitu, koju može pružiti samo država i ono treba pomoć, koju mogu pružiti samo mogući hrvatski strategijski partneri.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba predvoditi država, a za to je potrebno, da ona preuzme poduzetničku ulogu. Možda bi liberalima više odgovarala formulacija, da sve što je potrebno „da ljudski kapital cvjeta usred obilja prirodnih izvora i uz bogomdan položaj zemlje je to, da država bude sposobna pomoći iskorištenje prirodnih i ljudskih izvora“. Ili da, kao što je rekao američki progresistički ekonomist Richard Ely (1854.-1943.), „država je ustanova, čija je aktivna pomoć neizostavan uvjet ljudskog napretka“. Naša država apstinira ili se kani svakog posla za gospodarstvo i za narod. Hrvatskoj su potrebne nova uloga države i nova politika. Hrvatskoj je za oporavak potrebna politička stabilnost, a ona može doći samo od nove politike.

Nove zadaće države traže promjenu zamisli o vođenju politike. Potrebno je odustati od liberalističkog poimanja gospodstva tržišta nad politikom, koje je unizilo ulogu države. Namjerno slabljenje države koje provodi kapital prouzročilo je nebrojene ratove unutar država, jer se različiti društveni probitci u slaboj državi ne mogu usklađivati u javnom, demokratskom postupku. U Egiptu je egipatska vojska nedavno preuzela ulogu države, a prije je to u Afganistanu i Iraku učinila američka vojska. Ako se vodi račun o dobru naroda, nema zamjene za snažnu nacionalnu politiku i za značajnu ulogu države u gospodarstvu.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba voditi na dva načina. Treba hitno iskoristiti mogućnosti, koje nude raspoložljiva tehnologija i tehnologija, koja se može brzo pribaviti te domaće ljudske mogućnosti i prirodno bogatstvo. Usporedo treba nakupljati suvremenu tehnologiju, bez koje se oporavak i rast gospodarstva ne će moći održati, u prvom redu digitalnu tehnologiju, biotehnologiju i ekotehnologiju. Hrvatsko gospodarstvo može se osloniti i na projektiranje i izvedbu industrijskih postrojenja i infrastrukturnih objekata.

Hrvatska nema domaćeg kapitala, ali ga država može stvarati na isti način kako ga sad stvaraju Japan i SAD – „agresivnom“ monetarnom politikom ili „količinskom popustljivošću“. Hrvatskoj nedostaje proizvodnja. Nju država može povećati. Hrvatska nema suvremenu tehnologiju. Država je može početi nakupljati. Država može i mora pomoći stvaranju i množenju organizacijskih sposobnost i znanja naroda.

Hrvati će kao i brojni drugi narodi EU za oporavak trebati pomoć. Mala i nepotpuna gospodarstva u Uniji trebaju se osloniti na veća i potpunija nacionalna gospodarstva, kako bi se proširila područja potpunosti gospodarstva te time povećale domaća ponuda i potražnja robe i usluga.

U postupku uspostave nove svjetske geopolitičke i geoekonomske ravnoteže, koju trebaju i traže sve države i svi narodi nasuprot volji kapitala, Hrvatska može naći strategijske ortake, koji će znati cijeniti položaj hrvatske države i izdašnost hrvatskog povijesnog političkog i geopolitičkog iskustva.

 

Nova doktrina obnove Europe®

Politička, gospodarska, sigurnosna i ljudska neizvjesnost u svijetu te nebrojeni unutarnji ratovi traže svjetski politički zahvat na temelju nove političke ideje u ime globalizirane vrste homo sapiens. Europskoj uniji također je potreban politički zahvat, jer mnogi njezini narodi propadaju. Nova ideja se treba javiti mimo tržišta i liberalističkog sustava uvjerenja i ona treba omogućiti konsolidaciju Unije.

Nova doktrina obnove Europe treba omogućiti zaštitu ljudi i naroda, rada i vrijednost rada, života, prostora i prirodnog bogatstva, okoliša i klime, jer zaštita postaje temeljno pitanje svijeta. Ranije su jedinačni ljudi i narodi imali zaštitu svojih država, a sad su izloženi prijetnji kapitala i svjetskog slobodnog tržišta. Europa se mora štititi, kao što to trebaju činiti svi narodi, smišljenim nadzorom granica, ali EU mora organizirati sustavnu unutarnju  pomoć slabijim gospodarstvima svojih članica, jer se bez potrebne proizvodnje dobara i pune zaposlenosti diljem Europe ne će moći obraniti niti njezine najbogatije i gospodarski najsposobnije članice. Europa mora zaštiti sve svoje narode pa i hrvatski. O tome trebaju odlučivati europske države i njihovi narodi, a ne netko tko od rada, proizvodnje i država sustavno odvaja sav višak vrijednosti. Suradnja zaštićenih naroda jedini je jamac svjetske političke stabilnosti.

Hrvatski slučaj ima golem transnacionalni potencijal. Hrvate stoga čeka odgovoran politički posao u Europi. Oni joj mogu pomoći svojom političkom mišlju. Vladanje hrvatskim povijesnim geopolitičkim iskustvom obveza je hrvatskog vodstva.

 

Continue Reading

04 listopad 2013 ~ 0 Comments

Propadanje, neizvjesnost i oporavak

 

Propadanje ususret propasti

Propadanje hrvatskog gospodarstva vodi propasti. Ono je počelo 1980. godine, u kojoj se zapadno gospodarstvo počelo oporavljati od Male depresije sedamdesetih godina.

Okolnosti u kojima se to dogodilo su slijedeće:

  • prestanak akumulacije tehnologije, u vrijeme, u kojemu su se pojavila biotehnologija, a digitalna se tehnologija počela širiti iz kompjutora u druga područja;
  • politička nestabilnost Jugoslavije osamdesetih godina, rasap SFRJ i Domovinski rat;
  • globalizacija, u kojoj su prednjačili korporacije i tehnologija, a ne nacionalne države;
  • uspostava svjetskog slobodnog tržišta kapitala, proizvoda, usluga te fizičke, komunalne i društvene infrastrukture;
  • pretvorba Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, koja je izvela nasilnu „tranziciju“ svih istočnoeuropskih zemalja u „otvorena društva“, a ne samo na tržišno kapitalističko gospodarstvo.
U tridesetak godina u svijetu je bila uspostavljena vladavina kapitala: stvorena je svjetska politička zajednica Kapital, u kojoj su bili uspostavljeni slobodno svjetsko tržište kao politički sustav, a liberalizam kao obvezujući sustav uvjerenja. U okviru „otvorenog svijeta“ Europska unija stalno je slabila u odnosu na snažan rast gospodarstava mnogih starih naroda „u razvitku“, posebice Indije i Kine.

Posljedica propadanja hrvatskog gospodarstva su očite: nestašica domaćeg kapitala, slabost proizvodnih snaga, zastarjelost nakupljene tehnologije, osipanje znanja i organizacijske sposobnosti, gubitak i smanjenje pučanstva, niska zaposlenost, domaći proizvod koji nije dovoljan za zadovoljenje potreba građanstva i države te za održavanje postojeće društvene, fizičke i komunalne infrastrukture. Građani, kućanstva, proizvodna poduzeća, trgovačke banke, jedinice javne uprave i nacionalna država su u dugovima. Hrvati se svojim radom nisu u stanju množiti, hraniti i štititi.

Propadanje, koje će Hrvatsku uskoro dovesti do gospodarskog sloma proizvelo je političku paralizu, koja se pretvara u političku nestabilnost. Goleme ljudske nevolje, koje su prouzročene time, što politika nije rješavala gospodarske probleme, stvorile su silne sigurnosne probleme. U Hrvatskoj je malo što zaštićeno i malo tko je zaštićen.

Dugo se postavlja pitanje, o tome zašto Hrvati ne počnu prave, opće prosvjede protiv načina na koji se već dva desetljeća vode javni poslovi, kad im već izbori ne omogućuju postavljanje odgovornih nositelja vlasti. Razborit odgovor je bio u tome, da Hrvati imaju poštovanje prema svojoj obnovljenoj državi. Međutim, propadanje će nedvojbeno i uskoro donijeti gospodarsku propast pa se otvara pitanje zaštite obnovljene hrvatske države, koja je trebala biti sredstvom naroda za zadovoljenje njegovih potreba. Hrvati moraju zaštititi svoju državu. Hrvatska politika traži diskontinuitet, a hrvatski narod doveden je blizu jednoj od prijelomnih točaka svoje povijesti. Gospodarska propast već se može uzeti kao činjenica.

 

Svjetska neizvjesnost

Za provedbu potrebnog oporavka gospodarstva, društva, države i naroda narod će se morati osloniti na svoju snagu, jer u svijetu vlada velika gospodarska i politička neizvjesnost.

Buran i usiljen razvitak tehnologije omogućio je, kao nikad prije, izdvajanje golemog kapitala iz proizvodnje i prirodnog blaga te njegovo odvajanje od rada, proizvodnje i država. U temelju svih svjetskih gospodarskih i ljudskih problema je odnos kapitala prema radu. Kapital se toliko udaljio od rada i proizvodnje, da su visoka nezaposlenost i privremeno zapošljavanje radnika postali redovito i stalno stanje gospodarstva, koje ne mogu podnositi ni povijesni narodi ni vrsta homo sapiens kao cjelina.

Kapital je stvorio ozbiljne probleme u vrsti. Nastalo opasno stanje očituje se u nakaznoj razdiobi dohotka i u pučanstvu i po proizvodnim granama. U SAD, koje imaju najveće, najrazvijenije i najnevoljinije gospodarstvo svijeta, financijski sektor „gospodarstva“ prikupi 40% domaćeg proizvoda, zdravstvo 18%, cijela industrija 11%, a poljoprivreda jedva 2%. Godine 2010. jedan posto građana prikupilo je 65% dodane vrijednosti, a godine 1916. „samo“ 20% te vrijednosti.

Nagomilani kapital ne stvara potražnju za proizvodima i uslugama, koje traže mnogo rada i radnike. Slobodan kapital – danas leži neuporabljen novac jednak jednoj četvrtini godišnjeg svjetskog domaćeg proizvoda – stvara svojom slobodom neizvjesnost u narodima i tjeskobu u ljudima. O tome najbolje govori činjenica da cijena zlatu neprekidno raste trinaest godina zaredom, što se nikad prije nije dogodilo ni sa zlatom ni i s kojom drugom robom.

Usto, gubitak kapitala, koji propada ili nestaje „promašenim“ spekulativnim ulaganjem, nadoknađuje se proračunskim zaduživanjem naroda. Time kapital i dalje ostaje slobodnim, bez sprege s radom, proizvodnjom i državom te sposobnim, da proizvoljnom uporabom i nadalje stvara neizvjesnost diljem svijeta. Svijet je u velikoj neizvjesnosti, a ljudi su u strahu od kapitala. Kapital je unizio i onesposobio nacionalne države. Međutim, kapital još nije uništio narode.

U povijesnim narodima kao što je i hrvatski već se javljaju nove ideje za oporavak svijeta. Nova ideja bit će uporište za oporavak, koji je potreban narodima i koji će oni izvesti.

 

Oporavak Hrvatske

Hrvatsko gospodarstvo i hrvatsku državu upropastilo je svjetsko tržište, čijoj se prijetnji slabo hrvatsko gospodarstvo nije moglo oduprijeti. Stoga se od svjetskog tržišta i od priželjkivane konkurentnosti hrvatskih poduzeća i proizvoda na njemu može očekivati samo zlo, dok hrvatsko gospodarstvo ne ukloni slabosti zbog kojih propada. Hrvatsko gospodarstvo treba zaštitu, koju može pružiti samo država i treba pomoć, koju mogu pružiti samo mogući hrvatski strategijski partneri.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba predvoditi država, a za to je potrebna da ona preuzme poduzetničku ulogu. Hrvatskoj su potrebne nova uloga države i nova politika. Hrvatskoj je za oporavak potrebna politička stabilnost, a ona može doći samo od nove politike.

Nove zadaće države traže promjenu zamisli o vođenju politike. Potrebno je odustati od liberalističkog poimanja gospodstva tržišta nad politikom, koje je unizilo ulogu države. Namjerno slabljenje države koje provodi kapital prouzročilo je nebrojene ratove unutar država, jer su različiti društveni probitci u slaboj državi ne mogu usklađivati u javnom, demokratskom postupku. U Egiptu je egipatska vojska nedavno preuzela ulogu države, a prije je to u Afganistanu i Iraku učinila američka vojska. Ako se vodi račun o dobru naroda, nema zamjene za snažnu nacionalnu politiku i za značajnu ulogu države u gospodarstvu.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba voditi na dva načina. Treba hitno iskoristiti mogućnosti, koje nude raspoložljiva tehnologija i tehnologija koja se može brzo pribaviti te hrvatski prirodni izvori. Usporedo treba nakupljati suvremenu tehnologiju, bez koje se oporavak i rast gospodarstva ne će moći održati, u prvom redu digitalnu tehnologiju i biotehnologiju. Hrvatska se mora osloniti i na projektiranje i izvedbu industrijskih postrojenja i infrastrukturnih objekata.

Hrvatska nema domaćeg kapitala, ali ga država može stvoriti na isti način kako ga sad stvaraju Japan i SAD – „agresivnom“ monetarnom politikom ili „količinskom popustljivošću“. Hrvatskoj nedostaje proizvodnja. Nju država može povećati. Hrvatska nema suvremenu tehnologiju. Država je može početi nakupljati. Država može i mora pomoći stvaranju i množenju organizacijskih sposobnost i znanja.

Hrvati će za oporavak trebati pomoć, kao i brojni drugi narodi EU. Mala i nepotpuna gospodarstva u Uniji trebaju se osloniti na veća i potpunija nacionalna gospodarstva, kako bi se povećala područja potpunosti gospodarstva te time povećale domaća ponuda i potražnja robe i usluga.

U postupku uspostave nove svjetske geopolitičke i geoekonomske ravnoteže, koju trebaju i traže sve države i svi narodi nasuprot volji kapitala, Hrvatska može naći strategijske ortake, koji će znati cijeniti položaj hrvatske države i izdašnost hrvatske političke misli.

 

Nova doktrina obnove Europe®

Politička, gospodarska, sigurnosna i ljudska neizvjesnost u svijetu te nebrojeni unutarnji ratovi traže svjetski politički zahvat na temelju nove političke ideje u ime globalizirane vrste homo sapiens. Europskoj uniji također je potreban politički zahvat, jer mnogi njezini narodi propadaju. Nova ideja se treba javiti mimo tržišta i liberalističkog sustava uvjerenja i ona treba omogućiti konsolidaciju Unije.

Nova doktrina obnove Europe treba omogućiti zaštitu ljudi i naroda, rada i vrijednost rada, života, prostora i prirodnog bogatstva, okoliša i klime, jer zaštita postaje temeljno pitanje svijeta. Dosad su jedinačni ljudi i narodi imali zaštitu svojih država, a sad su izloženi prijetnji kapitala i svjetskog slobodnog tržišta. Europa se mora zaštititi, kao što to trebaju činiti svi narodi, smišljenim nadzorom granica, ali EU mora organizirati sustavnu unutarnju  pomoć slabijim gospodarstvima svojih članica, jer se bez potrebne proizvodnje dobara i pune zaposlenosti diljem Europe ne će moći obraniti niti njezine najbogatije i gospodarski najsposobnije članice. Europa mora zaštiti sve svoje narode pa i hrvatski. O tome trebaju odlučivati europske države i njihovi narodi, a ne netko tko od rada, proizvodnje i država sustavno odvaja sav višak vrijednosti. Suradnja zaštićenih naroda jedini je jamac svjetske stabilnosti.

Hrvati mogu pomoći Europi svojom političkom mišlju.

Continue Reading

25 ožujak 2013 ~ 0 Comments

Čija je politička zajednica EU?

 

Ocjena stanja i položaja Europske Unije (EU) ne smije se pružiti bez spomena i ocjene trajanja Europske Ekonomske Zajednice (EEZ) i usporedbe tih dvaju projekata. EEZ je bio svestrano uspio projekt, koji je bio plod europske kontinentalne političke misli. EU je nedvojbeno neuspio projekt, koji je plod transatlantske anglo-saksonske političke misli, koja je ranije proizvela otvoreno društvo.

Na upit, „Zašto je prvi projekt uspio, a drugi nije?“ ne može se odgovoriti prije nego što se pruži zadovoljavajući odgovor na pitanje, „Čija je politička zajednica EU?“ Međutim, prije pokušaja pružanja odgovora na taj upit, podsjetit ću čitatelja na neke pojmove i ideje.

 

Politička zajednica

EU je neosporno politička tvorevina koja ima određenu mjeru vlasti nad prostorom svojih članica i nad njihovim ljudima. Stoga se EU može smatrati nekom vrstom političke zajednice. Izraz „politička zajednica“ pripada teoriji vladanja, u kojoj su još bitni pojmovi politički sustav i nositelji vlasti.

Dosad se smatralo, da je politička zajednica određena slijedećim značajkama: (1) da se sastoji od pučanstva koje nastanjuje određeno područje i koje priznaje isto vrhovno tijelo vlasti; (2) da vrhovnom tijelu države služi posebno osoblje: državna administracija, koja provodi odluke vrhovnog tijela i vojna služba, koja podupire provođenje odluka gdje je potrebno silom te koja štiti zajednicu od drugih uspostavljenih političkih zajednica; te (3) da tako sazdanu državu druge slično sazdane političke jedinice priznaju kao neovisnu u njezinu djelovanju na pučanstvo nastanjeno u njezinu području, tj. na njezine podanike; to priznanje čini ono što se dosad nazivalo međunarodnom suverenošću.

Idealno bi bilo kad bi države imale još dvije karakteristike i da se one očituju u praksi: (4) da pučanstvo skupno osjeća da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti; te (5) da pučanstvo čini zajednicu u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti. Pretpostavljalo se da bi država trebala štititi svoje ljude i narod, prostor i prirodno blago, rad i vrijednost rada te, ako se rabe današnji izrazi, okoliš i klimu.

Politički sustav ili poredak je poredak ili ustaljen način uređenja političkih odnosa. On je i više od mogućeg pisanog ustava, jer uključuje svrhe zajednice i potrebne granice snošljivosti, mjerila ponašanja, prihvaćene procedure, izborni sustav te formalnu i neformalnu strukturu vlasti. Jasno je da se politička zajednica može raspasti, a da više novonastalih zajednica zadrži raniji politički poredak. Europska povijest vladanja je pokazala, da se politički poredak može brzo i radikalno mijenjati, a da pri tome politička zajednica ostane netaknuta: od rimske autokracije, došlo je do Mračnog doba, pa do feudalizma, pa preko apsolutizma i teritorijalne države do predstavničke stranačke demokracije. Europa je jedno kratko vrijeme bila i gnijezdom jednostranačkih totalitarnih režima. Brojne europske nacionalne ili klasne revolucije u biti su bile nagle promjene političkog sustava, pri čemu se obično nije mijenjala politička zajednica. Kineski narod je 1911. uklonio carevinu, kako bi republikanskim političkim sustavom spasio i ojačao kinesku političku zajednicu.

Državne vlasti čine ljudi koji u određenom vremenu obavljaju ulogu vladanja. Govori se i o nositeljima vlasti. Vlasti koje donose (i možda provode) odluke vrlo se često mijenjaju. Uklanjanje sultana, cara, kralja ili predsjednika države ne vodi nužno nestabilnosti ni političke zajednice ni promjeni poretka. Smatralo se da nositelji vlasti – tako su postupali drevni Grci u svojim državicama – trebaju od vremena do vremena predlagati izmjene u političkom sustavu, kako bi on u promijenjenim okolnostima prikladnije omogućivao zadovoljenje životnih potreba podanika ili građana i ispunjenje ljudskih svrha.

Među pitanjima koja su se redovito javljala u trajanju i djelovanju države, a koja su bila rješavana i riješena, svakako su (1) državotvornost, (2) način držanja i financiranja vojne sile te oblik vlasti, (3) religija i religijske ustanove, (4) sustav općeg uvjerenja i (5) trajnost države.

Trajnost ili moguće vrijeme trajanja države nije nevažno pitanje. Ono je bilo posebice važno za Hrvate, koji su silom prilika – budući da su trajno živjeli u škripcu dvaju velikih i različitih svjetova – mijenjali političke zajednice u kojima su prisilno živjeli, upravo zato što su države u kojima su živjeli kratko trajale na hrvatskom stalnom povijesnom prostoru. Valja spomenuti dugotrajnost Kineskog carstva, koje je u dvadeset dva stoljeća trajanja promijenilo dvadeset četiri carske loze ili dinastije. U Kini je kratkotrajnost dinastija bila uvjet stabilnosti političkog poretka i dugovječnosti kineske političke zajednice.

Glede državotvornosti valja naglasiti da je iznimno u drevnoj Ateni polis pripadao narodu, a da su za gotovo cijelog trajanja razdoblja civilizacije vrste homo sapiens države ili političke zajednice pripadale vladarima ili vladarskim obiteljima. Danas je teško zamisliti da su nebrojene povijesne države pripadale pojedinačnim obiteljima, kao što im pripada primjerice portret utemeljitelja vladarske loze. Međutim, u francuskom republikanskom revolucionarnom ustavu od 1793. godine stoji: „Suverenost pripada narodu; ona je jedna i nedjeljiva, neprenošljiva i neotuđiva“. Takvo stajalište prihvatili su Napoléon Bonaparte, Adolf Hitler, Benito Mussolini, Josif Staljin i Mustafa Kemal Ataturk. Takvo gledanje je ranije zastupao Oliver Cromwell. To je, dakako, bilo u oštroj protivštini s ograničenom vladavinom koju trajno zagovara liberalizam.

 

Mreže društvenog utjecaja

U svakom društvu ili političkoj zajednici postoje četiri isprepletene mreže društvenog utjecaja, kojima se zadovoljavaju životne potrebe pučanstva i ostvaruju ljudske svrhe. Riječ je o politici ili državi, gospodarstvu, obrani, sigurnosti ili zaštiti te o ideologiji ili javnom sustavu uvjerenja.

Politički utjecaj se odvija putem usredištenog i prostornog uređenja društvenog života. Temeljna zadaća države je održavanje reda u svojem prostoru, u kojemu se ljudi moraju držati reda ili će biti kažnjeni. Država je kaznena ustanova, koja je vezana uz prostor. Vlast može biti despotska ili infrastrukturna. U prvom slučaju nositelji vlasti donose odluke proizvoljno, bez dogovora s predstavničkim tijelima: parlamentom, plemenima ili velikašima. U drugom načinu vladavine vlast je u stanju putem državne infrastrukture i logistike prožeti cijelo društvo i širiti svoj utjecaj cijelim prostorom. U prvom slučaju vlada se nad društvom, u drugom kroz društvo. Danas države vladaju prostorom i ljudima putem središnjih zakona uz najmanju moguću uporabu sile, ali uz prijetnju silom, koja je uvijek u pričuvi i koja rijetko biva smrtonosnom. Vlada se postupcima, koji se odvijaju u sudovima, parlamentu i ministarstvima. Politička vlast ima svoje obrede, ponaša se poput programiranog stroja, kao „pravna država“ s prisilnim, a ne nasilnim ograničenjima za građane.

Gospodarski utjecaj dolazi od potrebe čovjeka da iz prirode izlučuje tvari, prerađuje ih, raspačava i rabi. Ekonomski utjecaj je neobično snažan – Marx je mislio da je presudan i isključljiv – jer naširoko mobilizira ljude uz uporabu rasprostrtih lanaca kapitala, trgovine i proizvodnje. Gospodarstvo nije ograničeno državnim prostorom, a djeluje intenzivno i autoritativno putem proizvodnje te naširoko i raspršeno putem tržišta. Društvene promjene koji stvara gospodarstvo nisu nagle kao kod djelovanja vojne sile, nego su postupne, kumulativne, ali i duboke.

Najtrajniji i najsnažniji sustav organiziranja gospodarstva već dugo je kapitalizam. On je označen: (1) vlasništvom sitne manjine ljudi nad gospodarskim izvorima, (2) odvajanjem rada od vlasništva, pri čemu golema većina radnika vlada samo svojim radom i to na nadziranom (svjetskom) tržištu rada, i (3) poimanjem, da sva sredstva proizvodnje, uključujući rad, čine robu koja se razmjenjuje na tržištima kapitala, rada, proizvodnje i potrošnje. Kapitalizam je evoluirao od industrijskog preko korporacijskog do današnjeg potrošačkog kapitalizma.

Vojna snaga države je društvena ustanova za usredotočeno ubojito nasilje. Ona je utemeljena i ustrojena za uporabu nasilja. Ubojita je, jer nanosi smrt ljudima i razara imovinu. Pod nasiljem se smatra snažna, silovita i žestoka uporaba sile s nakanom da nanese povredu ili zlostavljanje. Vojna sila je usredotočena, fizička, žestoka, razorna i ubojita sila, a ne „infrastrukturno“ djelovanje, kakvo zna biti političko djelovanje.

Vojna doktrina počiva na načelu, po kojemu svakoga tko se odupre čeka smrt. S obzirom na zastrašujuće djelovanje prijetnje smrću, vojna sila stvara posebna psihička stanja u ljudima i znakove straha. Vojska je uvijek bila posebnom organizacijom mimo državne politike pa je izazivala strah i kod  zakonitih nositelja vlasti, koji su pokušavali sprječavati državne udare, koji  bi ih mogli ukloniti. Oni su uspostavljali posebne „policijske“ borbene postrojbe kao svoje „tjelesne straže“.

Vojska je prvobitno uperena na vanjske mete, koje se smatraju neprijateljskim silama, ali se vojna sila rabi i unutar zemalja, kako je pokazala praksa fašizma ili nacionalnog socijalizma te u najnovije vrijeme postupci jugoslavenske vojske, koja se bila okrenula protiv naroda u vlastitoj zemlji.

 

Javni sustav uvjerenja

Snaga ideologija počiva na čovjekovoj nesposobnosti da dosegne izvjesnost u znanju o svijetu. Ranije se čovjek suočavao s nepoznanicama u prirodi, a danas sve više s neizvjesnostima u društvu, koje čovjek stalno mijenja svojim djelovanjem. Čovjek popunjava praznine u stvarnom znaju i uklanja neizvjesnost u poznavanju svijeta i društva umetanjem vjerovanja, koja se ne mogu znanstveno i javno provjeriti, ali koja iskazuju ljudski strah i nadanje. Ideologije postaju posebno utjecajnima u presudnim vremenima, u kojima uvriježena ideologija više ne služi, a ponuđene stare inačice još manje. U takvim vremenima pismoznanci ili ideolozi naveliko nude privlačne, ali neprovjerljive doktrine svijeta i društva.

Ideologije bitno označuje (1) svojatanje sposobnosti da potpuno objasne društvene odnose i da predvide budućnost te (2) nastojanje da ljudima kao društvenim ulogama nametnu poimanje ljudskih vrline i poroka. Sudvojenje tih dviju značajki otvara mogućnost i požrtvovnosti i nasilja. Transcendentne ideologije nastoje prodrijeti preko svojih granica u ostale društvene mreže, a imanentne ojačati postojeću društvenu sljubljenost i solidarnost u ostalim mrežama utjecaja. Obje su snažno sredstvo u rukama avangardnih pokreta, koje predvode nadahnuti pojedinci, a nose zadojeni i odlučni aktivisti.

Nove snažne ideologije stvaraju nagle društvene promjene, koje vode uspostavi novih političkih sustava ili čak novih političkih zajednica. Iako su postupne gospodarske promjene stvorile potrebu preinake sustava, ideologije dovrše posao reskim revolucionarnim učinkom, kakav stvara i vojna sila.

Snaga javnih sustava uvjerenja (ideologija, mitova, religija i drugih doktrina različita podrijetla) dolazi od potrebe utemeljenja ljudskih vrijednosti odnosno određivanja značajki, koje ljudi kao dio društva ili pripadnici političke zajednice trebaju imati, kako bi politička zajednica mogla djelovati, služiti ljudima i opstati. Oduvijek se smatralo da ljudi trebaju imati potrebne vrline, a da se ne smiju odavati porocima. Sveza između sustava uvjerenja i sustava ljudskih vrijednosti dolazi od toga, što ljudsko ponašanje nije urođeno ili naslijeđeno. U ljudskom ponašanju nema automatizma, nego se svi vanjski poticaju usklađuju s načelima, aksiomima, predodžbama, znanjem, vjerovanjima. Istom nakon toga slijedi društveno poželjan ili nepoželjan potez čovjeka. Javni sustav uvjerenja omogućuje predvidljivo ponašanje ljudi i usklađivanje ljudskih postupaka. Sustav uvjerenja je bitna sastavnica političkog sustava političke zajednice.

Isprepletenost četiriju društvenih mreža očituje se u tome, što se gospodarske nevolje pretvaraju u političke, ako ih politika na vrijeme ne ukloni. Politika se ne može ugnuti od gospodarstva ili odvojiti od njega. Smisao i svrha politike je da vodi račun o ukupnosti društvenih, a ne samo političkih odnosa u jednoj političkoj zajednici. Međutim, ako se politika ne uključi u uklanjanje gospodarskih nevolja, one će se iz političkih s vremenom pretvoriti u ljudske. Ako se, pak, nevolje toliko dugo sručuju na ljude da oni počinju gubiti nadu da će moći zadovoljavati životne potrebe i ostvarivati ljudske svrhe, nastaju ozbiljni problemi zaštite političkog poretka pa čak i političke zajednice. Primjeri sloma političke zajednice su nestanak Zapadnoga rimskog carstva, koje se rasulo u obiteljske posjede te rasapi Jugoslavije i SSSR-a u njihove nekadašnje republike, koje su postale samostalnim političkim zajednicama.

Nedvojbeno je to, da su gospodarski problemi EU već prerasli u političke te da su političke nevolje prerasle u ozbiljne ljudske i obiteljske nevolje. Neka čitatelj sam prosudi to, u kojoj mjeri ljudski problemi ugrožavaju neobičan, pokusni politički sustav EU, koja je jedincata, neprovjerena vrsta političke zajednice.

 

Otvoreno društvo

Prvo povijesno značajno otvoreno društvo pojavilo se poslije 1588. godine u Nizozemskoj. Sastavljalo ga je sedam pokrajina, koje su se bile oslobodile španjolske vlasti. One se nisu ustrojile kao prostorna država, nego su stvorile vojno-poslovni pothvat osvajanja tuđih prostora na drugim krajevima oceanskih pučina, jer se nakupljeni nizozemski kapital nije mogao ploditi širenjem obližnjim prostorom, koji su zauzimale velike europske sile. Otvorenost društva sastojala se u novačenju svih sposobnih snaga u postojećoj zajednici i u priključenju tuđih voljnih bogatih i sposobnih ljudi (kalvinaca, puritanaca, hugenota i Židova) da na svoj rizik traže vlast i bogatstvo na tuđem prostoru, pri čemu je nizozemski prostor služio samo kao uporište pothvata. Narodno zajedništvo je izvan namisli nositelja otvorenog društva, a podjela vlastitih žitelja na priključene i isključene te otvoreni militarizam bitne su njegove oznake. Bitna značajka otvorenog društva je i fanatična vjera nositelja pothvata da imaju posebno civilizacijsko poslanje, iako se to poslanje provodi vojnom silom, industrijskim nasiljem ili terorizmom kapitala.

Snažan svjetski utjecaj Nizozemaca nakon jednog stoljeća bio je zamijenjen globalnim utjecajem Engleske odnosno Britanije, koja je svoje svjetsko predvodništvo otvorenog društva predala SAD na prijelazu u dvadeseto stoljeće. Od sloma komunizma počeo se stvarati otvoreni svijet. Međutim, postupak otvaranja svijeta tekao je usporedo s još nekoliko sastavnih postupaka, a to su (1) ubrzana globalizacija, (2) djelovanje Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i liberalizacija međunarodne trgovine, (3) stvaranje jedinstvenog svjetskog tržišta svega što ljudi tvore, (4) postupak tranzicije na istoku Europe, (5) deindustrijalizacija Zapada i Japana te (6) pretvaranje EEZ u EU, koja je postala instrumentom svjetskog otvorenog društva za prelazak europskih prostornih zapadnih nacionalnih država ili istočnih država narodne demokracije u otvorena društva. Otvoreno društvo je nijekanje prostorne države.

Globalizaciju je predvodio kapital rabeći kao sredstva transnacionalne korporacije i tehnologiju, uz potpunu uzdržanost nacionalnih (prostornih) država, koje su  bile imobilizirane liberalizacijom, privatizacijom i deregulacijom. Urugvajsko kolo pregovora u GATT-u donijelo je odustajanje od dogovora u Bretton Woodsu glede kolanja slobodnog kapitala, omogućilo ulaganja kapitala u uslužne djelatnosti i u nacionalnu i komunalnu infrastrukturu zemalja u razvitku te stvorilo slobodno svjetsko tržište rada, što je postalo pravom pošasti za narode. Postupak tranzicije na istoku Europe nije prvobitno bio prelazak zemalja iz diktature u demokraciju ili iz sustava socijalističkih proizvodnih odnosa u kapitalistički, nego prisilno pretvaranje prostornih nacionalnih država u otvorena društva.

Razvijene zapadne zemlje su se naglo i temeljito deindustrijalizirale, dok su se stari, posebice azijski, narodi industrijalizirali. (Te nekad prvoklasne industrijske sile bile su prisilno deindustrijalizirane kao kolonije zapadnih sila. Početkom devetnaestog stoljeća Kina je davala 32% svjetske industrijske proizvodnje, Indija 16%, a SAD 2%. Sredinom dvadesetog stoljeća SAD su davale 27% svjetske industrijske proizvodnje, a Kina i Indija zajedno 8%.) EEZ je političkom revolucijom, koju je izveo svjetski kapital, naglo pretvorena u unitarnu političku tvorevinu EU, jer se slobodna asocijacija nacionalnih država nikad ne bi mogla pretvoriti u otvoreno društvo. Unija je degradirala suverenost svojih naroda, nije sama stekla međunarodnu suverenost, ali se sama pretvorila u otvoreno društvo u kojemu suverenost ima kapital.

 

Otvoreni svijet – imperij kapitala

 

Tijekom dvaju stoljeća na Zapadu se nakupio golem slobodan kapital (1) burnim razvitkom tehnologije, koji su zahtijevali i ostvarili britanski kolonijalni sustav i osvajanje američkog kontinenta od SAD; (2) Industrijskom revolucijom; (3) potpunom industrijskom i financijskom kolonizacijom zemalja bogatim prostorom i prirodnim blagom; te (4) revolucionarnim širenjem digitalne tehnologije i pojavom biotehnologije. Taj kapital već dugo daleko nadilazi godišnju vrijednost rada i proizvodnje u nacionalnim državama. Slomom komunističkog sustava nestala je opasnost za kapitalizam kao sustav proizvodnih odnosa pa je kapital pokazao svoju pravu narav i proglasio se planetarnom političkom zajednicom. Kapital – kao država nad sputanim nacionalnim državama – suvereno vlada svijetom bez želje i potrebe i za čijim priznanjem

To je bila politička slika svijeta do izbijanja financijske krize 2007./2008. godine, koja je pokazala da kapital-država nije u stanju upravljati novcem kao tvari, a kamoli da upravlja političkim odnosima u svijetu. Kapital je bio postao političkom zajednicom, a politički sustav kapitala-države bio je utemeljen na svjetskom slobodnom tržištu i njegovim zakonima koje je čuvala WTO. Nositelje vlasti činio je klub nositelja kapitala kao tvari. Za bitnu sastavnicu političkog sustava uzet je liberalizam kao javni obvezujući sustav uvjerenja, ideologija ili svjetovna (profana) religija. Tako je jedan proizvod ljudskog uma, kapital, postao vladarom svijeta, za razliku od povijesnog, civilizacijskog stanja, kad su nacionalne države ili imperiji pripadali fizičkim osobama ili obiteljima.

Planetarna kapital-država ili imperij proizvod je transatlantske političke misli, koja je razvijana i njegovana među doseljenicima u Engleskoj i SAD: Za SAD se zna da je zemlja doseljenika, ali se ne vodi račun o tome, da je i Engleska povijesno zemlja useljenika, koji su doseljavali u valovima od Iberijaca pa zatim Sasa iz Njemačke i Normana iz današnje Francuske do novovjekog naseljavanja hugenota, kalvinaca i Židova. Zamisao o stvaranju kapitala-države plod je duha nomada ili lutača bez domovine, kojima je domovinom postao kapital kao tvar. Njima je zajedništvo u kapitalu.

Suvremena sociologija povijesti klasificirala je imperije koji su se pojavili u povijesti. Postojali su izravni imperiji, u kojima su „izravnu vlast u osvojenim područjima zajednički imali vojni zapovjednik i sudac“, koje je imenovala središnja vlast. Tako je vladao Rim. U posrednoj vrsti imperija područna vlast se oslanjala na domaću elitu, koja je pomagala središnjoj vlasti da vlada uz čim manju uporabu vojne sile, od čije uporabe se nije ustezalo kad je bilo potrebno. Tako su vladali Britanci u Indiji. U namjesničkim imperijima središnja vlast imenuje mjesnog vladara, koji u njezino ime vlada prostorom. Tako je vladao Bonaparte u svojem kratkovječnom Kontinentalnom sustavu, Sovjetski imperij u brojnim komunističkim zemljama Europe i Azije ili SAD u nebrojenim zemljama svijeta poslije Drugoga svjetskog rata. Konačno, postojale su hegemonije, kao uvriježeno i uhodano gospodstvo predvodničke sile nad drugim državama, koje je smatrano zakonitim i prihvatljivim. Tako su SAD vladale „slobodnim svijetom“ za Hladnog rata ili gotovo cijelim kratkotrajnim „jednostožernim“ svijetom nakon sloma komunizma. Za Hladnog rata postojala je „ograničena suverenost“ i na Zapadu i na Istoku, a politiku su vodile samo dvije sile – ili tri kad se Kina politički oglasila u svijetu – i to uglavnom obavještajnim sredstvima i načinom. Sociolozi povijesti naglašavaju da je kapital kao planetarni imperij kombinacija posrednog i namjesničkog carstva te hegemonije.

Lutalački nagon naveo je tvorce otvorenog svijeta na veliku nevjerojatnu i poraznu zabludu, a to je ujednačenje političkog sustava za cijeli svijet, što je povijesnim nacionalnim državama nametnulo isti politički sustav. Iako je suverenost naroda i njihovih nacionalnih država srozana na „bočnu suverenost“ u odnosu tih političkih jedinica jednih na druge, ali ne i na planetarnu naddržavu kapitala, ipak se u postavljanju „mjesnih“ političkih sustava mora uvažiti povijest i politička tradicija naroda, koji su pravi organizmi te koji su plod kulturne evolucije čovjeka kao vrste. Usto, narodi su mnogo otporniji od političkih sustava, ali i od političkih zajednica. Drugi urođeni nedostatak otvorene planetarne kapitala-države je izostanak bilo kakve zaštite toga, što su nacionalne ili prostorne države uvijek štitile: ljude i narod, rad i vrijednost rada, hranu i imovinu, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu. Svjetska kapital-država nema vanjski svijet pa se ona može smatrati civilizacijskom „krletkom“, kakve su bile drevni Sumer ili Egipat. Stoga ona ne treba postavljati zaštitu. Kapital kao novac koji se prometnuo u državu po svojoj biti štiti samo sebe i svoj neobuzdan rast. Kapital ne može trajno vladati pa je njegova uzurpacija svjetske vlasti kratkovječna.

Financijska kriza 2007./2008. godine prenula je narode i dovela u ozbiljnu, samrtnu sumnju sposobnost kapitala da stvori održljiv politički poredak u svijetu. Otad je počeo prikriti rat naroda i kapitala za nadzor, upravljanje i vladanje političkim sustavom.

 

EU – provincija carstva kapitala

Pitanje političkog sustava temeljno je svjetsko pitanje današnjice. Tako je uvijek i bilo, iako je to pitanje bilo manje upadno kad je politički sustav bio tako dobro postavljen, da je dugo služio i političku zajednicu i narod, kao što je bilo u carskoj Kini. To je ključno pitanje demokracije, kako se ona sad shvaća u svijetu, a posebice u zapadnim zemljama „zrele“ demokracije. Otkad je Alexander Hamilton, prvi tajnik riznice SAD, 1794. godine utemeljio Federalističku stranku demokracija se temelji na narodnom izboru stranaka ili stranačkih izbornih kandidata da određeno vrijeme upravljaju zemljom. Stranke upravljaju zemljom putem političkog sustava, koji one ne samo nadziru i rabe, nego i modificiraju. Narod je putem političkih stranaka koje je dovodio na vlast rabio i određivao politički sustav svoje političke zajednice, primjerice  SAD, Luksemburga ili Hrvatske.

Ako se promatraju položaj i uloga EU u svijetu te njezino značenje za narode koji su u nju stupili, EU je nesuverena politička tvorevina, kojoj je politički sustav određen izvan nje – u središtu imperija kapitala putem ideologije, sustava uvjerenja ili svjetovne vjere liberalizma. Stoga su i tradicionalne (demokršćanstvo ili socijaldemokracija) i novije (zeleni, regionalni pokreti) stranke nemoćne da ostvare svoj poseban pristup vođenju državnih poslova i da tako pomažu narodu. Time je narod ostao i bez političkih stranaka i bez demokracije ili narodovlašća. Danas su sve stranke liberalne stranke. Sad između pojedinačnih naroda EU i političkog sustava u njihovim imenom suverenim „državama“ nema političkih stranaka. One su prešle na stranu svjetskog carstva kapitala, tako da se kapital i narodi izravno suočavaju i sučeljavaju u borbi za nadzor nad političkim sustavom.

U EEZ države su same određivale i ugađale svoje političke sustave, iako su bile u neprestanom izravnom međusobnom doticaju glede pitanja narodnog života. Svaka zemlja imala je svoj politički sustav, koji nije bio domišljan u političkim zakladama, nego je bio plod nacionalne prošlosti i uviđanja tekućih domaćih prilika i mogućnosti te vanjskih okolnosti. EEZ je bila utemeljena u vrijeme Hladnoga rata, kad su cijeli narodi trebali braniti sustav kapitalističkih proizvodnih odnosa, pa su demokršćanstvo i socijaldemokracija gotovo konsenzualno rabile isti politički sustav koji je bio primjeren okolnostima. Tad nitko ni u obnovljenoj i jakoj Zapadnoj Njemačkoj, koja je usporedo s Japanom bila napravila gospodarsko čudo, nije ni pokušavao nametnuti politički sustav, primjerice, malom Luksemburgu  ili temeljito podijeljenoj umjetnoj državi Belgiji. EEZ je bila uspio projekt europskih naroda.

Provalom Berlinskog zida okolnosti u Europi su se promijenile. „Kontrarevolucija“ na Istoku oslobodila je nositelje kapitala straha od nestanka kapitalizma, pa je liberalizam – koji se na mahove pritajivao, kao za Velike depresije i New Deala ili za Hladnoga rata – počeo svoj misionarski pohod na svijet. Došlo je do državnog udara i uzurpacije vlasti u EEZ, iz koje su uklonjeni raznorodni nacionalni politički sustavi i kojoj je propisan i nametnut unitaran, jedincat liberalistički politički sustav, kojim su nacionalne države EEZ trebale biti pretvorene u otvorena društva i slobodna tržišta. Svi ljude, sve obitelji, sva proizvodna i uslužna poduzeća i sve dotad nacionalne države pretvoreni su u nadmetatelje na svjetskom slobodnom tržištu, a da im nitko ne pruža nikakvu vrstu ili mjeru zaštite.

Kapital je izveo državni udar u ustanovama EEZ, jer se znalo da EEZ kao slobodna asocijacija suverenih država ne bi mogla biti sredstvom stvaranja otvorenih društava i biti silom „tranzicije“, koja je buduće članice EU na istoku Europe od prostornih država „narodne demokracije“ pretvorila u otvorena društva potpuno prohodna za kapital.

Ako se na uspostavu novog političkog sustava, koji nikome nije nudio nikakvu zaštitu, dodaju deindustrijalizacija europskih zemalja osim ujedinjene Njemačke i stabilne Pete francuske republike te žestoka industrijalizacija nekadašnjeg Trećeg svijeta, bilo je neizbježno propadanje europskih naroda i njihovih država, koji sad žive na dug i time dalje omogućuju bezobzirno gomilanje kapitala. Ljudi, poduzetnici i zemlje EU su u dugovima i bez nade u oporavak, a u vrijeme EEZ ti isti ljudi, poduzetnici i zemlje imali su viškove vrijednosti i nadu usprkos „komunističke opasnosti“, kojoj su bili izloženi.

Državni i ustavni udar u EEZ, koji je izveden u Maastrichtu u veljači 1992. godine, imao je kao svrhu da stavi pod nadzor kapitala-države oslobođenu i nepodijeljenu Europu te da je zauvijek otrgne utjecaju uvijek velike Rusije, koju je kapital pokušao slomiti za vladavine Boris Jeljcina, koji je bio „namjesnik“ svjetskog kapitala. Europa je izabrana kao pokusni projekt i zbog toga, što je bila drugo po veličini tržište svijeta, a postala je i prvim nakon pristupa EU dvanaest zemalja 2005. i 2007. godine. Pridruženje EU otvorenom svijetu trebalo je ubrzati njegovo daljnje širenje, jer se pretpostavljalo da će EU ponoviti uspjeh EEZ.

Međutim, projekt je pošao naopako. I SAD i EU postale su ugrožene od ostatka svijeta upravo u postupku stvaranja slobodnog svjetskog tržišta, jer (1) one kao poslijeindustrijska društva nemaju dovoljno tvarnih proizvoda za izvoz, (2) usluge su uglavnom ograničene na mjesno tržište, ako se ne računaju određene financijske „usluge“, i (3) usiljena prodaja financijskih „proizvoda“ svjetskih banaka slomila je 2008. godine nezaštićene nositelje kapitala i tvarnu podlogu imperija kapitala. Ona je navela narode svijeta na preispitivanje političkih zamisli o otvorenom svijetu, o apsolutnoj slobodi svjetskih tržišta svega te o liberalističkoj svjetovnoj vjeri u dobru budućnost bez rada te bez služenja kapitala radu i narodima.

Europska Unija kao pokusna provincija imperija kapitala zapala je u neuklonljive nevolje, koje su se prvo očitovale kao gospodarske, ali su ubrzo prerasle u političke, ljudske i konačno sigurnosne. EU može ukloniti te nevolje i poći putem oporavka jedino ako uporabi ozbiljno političko sredstvo, a to je rekonstituiranje Unije u Zajednicu. Sad Unija treba „kontrarevoluciju“ nakon revolucije 1992./93. godine.

 

Hrvatska i EU

Hrvatski narod traje na svojemu povijesnom prostoru punih trinaest stoljeća. To je jedini sjeverni narod koji se u Velikoj seobi naroda probio do toplog mora i opstao uza nj. Ostali narodi kojima je to bilo uspjelo ne postoje. Položaj hrvatskog narodnog prostora nametnuo je Hrvatima gotovo neizdržljive geopolitičke okolnosti. Neprekidno je bio u procjepu između dvaju svjetova: Istočnog i Zapadnog rimskog carstva; Bizanta i Franačke države; Normanske kraljevine, Njemačkog Reicha i Bizanta odnosno Mletaka; Osmanske Turske i Mađarske pa habsburške Austrije; sila Osi i sila Antante; fašizma, komunizma i kapitalizma; istoka i zapada Europe.

U takvim okolnostima Hrvati su trajali na svojem povijesnom prostoru često razdijeljeni u više tuđih političkih zajednica, a jednom u pet političkih jedinica. Oni su na tom prostoru razvili svoju političku misao, koja počiva na zasadama zajedništva, samouprave i nesvrstavanja, a uvijek su se nastojali dokopati svoje samostalne države. S takvom zrelom pouzdanom političkom mišlju Hrvati su se 1990. godine, nakon provale Berlinskog zida prvi put našli u nepodijeljenoj Europi. (Na  natjecanju za Pjesmu Eurovizije u Zagrebu u svibnju 1990. godine pobijedila je pjesma „Europe, Unite! Europe, Unite!“) To je bila zlatna prigoda da Hrvatska slobodno bira zajedništvo, u kojem će postojati i živjeti. Hrvati su se veselili osamostaljenju od Jugoslavije i oslobođenju od komunizma, ali i stupanju u slobodnu zajednicu slobodnih naroda, Europsku Ekonomsku Zajednicu.

Međutim, mjesec dana nakon priznanja Hrvatske od dvanaest zemalja EEZ u siječnju 1992. godine, Sporazumom u Maastrichtu određeno je, da se EEZ u studenome 1993. godine pretvori u unitarnu političku tvorevinu EU. Hrvatska se ponovo našla na rubu jednog dijela ponovo podijeljene Europe. Kao što je Crvenkapica u bakinoj postelji umjesto svoje omiljene bake našla opasnog i nasrtljivog vuka, tako će Hrvati u „svojoj europskoj kući“ umjesto EEZ naći EU.

U strogom prijepristupnom postupku nepovjerljive EU Hrvatska je nakon strašnog, ali uspjelog Domovinskog rata, nakon kojega je trebala punu zaštitu, godinama bila izložena preuzimanju „pravnih stečevina“ EU, primala svjetovnu vjeru liberalizma, pretvarala se u nezaštićeno otvoreno društvo i propadala. Udarac koji je cijelom svijetu zadala financijska kriza 2007./2008. godine ubrzala je propadanje Hrvatske i prouzročila zaustavljanje hrvatskoga prisilno otvorenog gospodarstva. Sa zemljom je propadao i narod, koji nema primjereno znanje i tehnologiju te koji je izgubio organizacijsku sposobnost i kapital. Narod se mora obnoviti vlastitim snagama, ali za vrijeme te obnove mora imati zaštitu, koju mu ne će pružiti EU, jer je ni ona nema. Ta mu zaštita prvobitno treba da počne raditi, jer narod koji ne radi ne može ni opstati, a kamoli se obnoviti.

 

Rješenje za Uniju

Europska Unija nedvojbeno propada, jer ne radi i ne proizvodi dovoljno. Njemačka je po tome poseban izuzetak, jer njezina industrija stvara čak 27% BDP-a. Rade i proizvode još neke zemlje, ali to za EU nije dosta. Kako bi izgledala Njemačka i s njom EU, da njemačka industrija stvara samo 11% BDP-a kao što čini američka? Spas EU je u tome, da opet počne raditi i proizvoditi. EU se mora reindustrijalizirati, a reindustrijalizacija traži zaštitu novih industrijskih grana i nove proizvodnje. Tako je, jer se ne može očekivati da moguća nova europska tehnologija i europski proizvodi budu daleko, daleko bolji i domišljeniji od tehnologije i proizvoda ostatka svijeta, kao što je bilo za Industrijske revolucije. Tad Europi nije trebala zaštita jer je imala silnu tehnološku, industrijsku i organizacijsku prednost. Zaštita je tad bila potrebna drugima, primjerice Kini. U postupku reindustrijalizacije cijele EU jedne će zemlje morati tehnički pomagati druge. Hrvatska će od nekih zemalja EU prvobitno trebati tehničku pomoć, a ne kapital, koji bi mogla početno stvoriti i sama.

Kako bi izvela sve što joj je potrebno učiniti, EU mora dopustiti svojim članicama da svoj sadašnji unitarni politički sustav zamijene nacionalnim političkim sustavima, koji će biti primjereni okolnostima, usklađeni s mogućnostima naroda i u duhu njihove povijesne političke misli. Narodi EU svoje zajedništvo trebaju temeljiti i na suradnji, a ne samo na povezanosti istim tržištem.

Nedavni američki oportunistički prijedlog o stvaranju zajedničkog tržišta SAD i EU, nazvanog TAFTA (Transatlantic Free Trade Agreement), koji su oportunistički prihvatili i prvaci EU, vodit će daljnjem otvaranju, a ne zatvaranju EU i podizanju stupnja zaštite u njoj. Čini se, da tvorcima zamisli o združenom tržištu SAD i EU ta dva tržišta dosad nisu bila dovoljno otvorena za trgovinu i kolanje kapitala. S obzirom da su gospodarstva dvaju kontinenata gotovo identična, a da oba imaju nedostatak izvora energije i deficit u robnoj razmjeni s trećim zemljama, spajanje tržišta imat će kao posljedicu povećano gloženje ili konkurenciju među zapadnim kućanstvima, korporacijama i državama. Posljedicama spajanja „tržišta“ mogli bi biti integracija poduzeća s kresanjem osoblja, smanjenje konkurentnosti na trećim tržištima te povećanje nezaposlenosti, koja je suvremena trajna pošast.

Rješenje za ugroženi Zapad nije u većoj otvorenosti tržišta, nego u više industrijske proizvodnje. TAFTA bi mogla privremeno ojačati nestabilnu vladavinu kapitala, a mogla bi predstavljati kolonizaciju Europe, koja je prije pet stoljeća počela kolonizirati Ameriku.

Europskoj Uniji i Sjedinjenim Američkim Državama treba više posla, a ne šira trgovina. Oboma kontinentima potrebno je više domovine, a manje lutanja. Oba kontinenta trebaju vjeru u tržište zamijeniti vjerom u rad. Rad je stvorio čovjeka pa može i obnoviti Europu.

Continue Reading

17 veljača 2013 ~ 0 Comments

Plebiscit kao narodni pokret

U većini suvremenih država uspostavljen je višestranački parlamentarni sustav. Taj sustav je 1990. godine bio novinom u Hrvatskoj, a godinu-dvije kasnije i u ostalim zemljama Istočnog bloka. Danas se višestranačje smatra jedinim načinom uređenja političkih odnosa i jedinim sredstvom demokracije. Riječ je zapravo o dvostranačju, jer u svakoj državi kakvu-takvu političku vrijednost imaju samo dvije najveće stranke. Kapitalu koji vlada svijetom dosta je da postoje dvije podatne stranke: „vladajuća“ stranka i „zamjenska“ stranka: Djelovanje stranaka nije određeno svrhama ili misijama koje one nastoje ispuniti, nego posebnim ideološkim zasadama, koje su izgubile svaku prispodobu sa stvarnim narodnim životom. Stranke su zapravo razlučujući simboli, koji omogućuju izborno okupljanje i svrstavanje glasača jednom u četiri godine.

Poprišta sučeljavanja stranaka su prošlost, u kojoj se ratuje optužbama i budućnost, u kojoj se ratuje obećanjima. Sadašnjost se izbjegava, jer stranke ne žele pred narod iznijeti njegovo pravo stanje, što bi obje stranke obvezivalo na određeno postupanje. Stranke se ne ravnaju po potrebama naroda, nego po željama svjetskog kapitala. Stoga, stranke u izbornim kampanjama rabe profesionalne kuće za „odnose s javnošću“, kako bi one u ime stranaka ugađale ukusu i priželjkivanjima glasača na pomno odabranim pitanjima. Ni oporba ne želi pretresati sadašnjost.

Ako se stanje spominje, govori se o općim „makroekonomskim“ ili velegospodarskim pokazateljima, koji ne pokazuju ukupno stanje naroda i države te položaj ljudi i obitelji. O uzrocima stanja se ne raspravlja, a i obećanja moguće buduće vlasti su sročena u „makroekonomske“ pokazatelje, za poboljšanje kojih se ne navode sredstva i načini. Stranke su nemoćne pa vlasti ne mogu ništa poduzeti, kako bi se stanje naroda popravilo. Nebrojene moguće mjere, kojima bi se moglo znatno poboljšavati stanje naroda i popravljati položaj države su izvan dosega vlasti zbog njihova liberalizma i zbog zloćudnog utjecaja posebnih interesa. Političke stranke de facto nisu u politici, nego u službi vjeri liberalizma i kapitalu. One su izdale svoj narode i iznevjerile svoje ljude. To nije hrvatska posebnost, nego svjetska značajka.

Dvostranački parlamentarni sustav puko je smjenjivanje nositelja vlasti, koje de facto jamči, kako to izgleda narodu, trajnu samovolju vlasti, iza koje stoji trajna volja slobodnog svjetskog kapitala i djelatni posebni interesi. O izborima kapital uvijek dobiva, narod uvijek gubi, a političke stranke se samo smjenjuju na poslu odvlačenja pozornosti naroda od njegova sve težeg stanja. Koja je od hrvatskih stranaka dok su bile na vlasti ili u oporbi postavila u svoj program ili plan i u nacionalnu strategiju jedno od slijedećih pitanja: (1) promjenu nacionalne monetarne politike, (2) preuređenje ubojstvenog političkog sustava, (3) preuređenje štetnoga razmjernog izbornog sustava, ili (4) uvođenje plebiscita ili referenduma za rješavanje strategijskih nacionalnih pitanja? Postavljanje i rješavanje tih pitanja ne dopušta svjetska vlast, koja se nadvila nad Hrvatsku i nad druge zemlje te kojoj ni mrvu nije stalo do ljudi i naroda.

U prilikama i okolnostima, koje globalnost i svjetsko slobodno tržište neprestance mijenjaju postavlja se pitanje, koliko vrijede programi, planovi i obećanja dani na četiri godine. Cio svijet je izložen iznenađenjima i nepredvidljivom razvitku stanja, koje stranke ne žele ni na čas odrediti. Narod ne može čekati četiri godine, kako bi donio novu ispraznu odluku i vidio kakva ga je sudbina zadesila. Narod ne zanima prvobitno što će se postići za mandata jedne vlasti, nego kako će vlasti postupati prema narodu i kako one narod oslobađaju nevolja. Svaki izbori bi trebali donijeti i ugađanje političkog sustava promjenljivim prilikama i okolnostima.

Umjesto da stranke koje su izabrane da vladaju trajno donose odluke za narod, narod će biti prisiljen strategijske odluke donositi sam kad za njih nastane potreba. Ljudi lagano prepoznaju prava rješenja, ako im stranke svojom ideologijom ne zamagljuju stanje i ne nude izmišljene i jalove inačice, koje nisu niknule u životu naroda.

Narod mora prisiliti nositelje vlasti da ne vladaju „u paketu“ po unaprijed određenom i redovito zastarjelom programu, nego da se slobodno i skupno odlučuje o važnim pojedinačnim pitanjima narodnog života. Stranke često ad hoc u ime naroda donose ili „krijumčare“ odluke, kojima se bez pristanka naroda de facto mijenja i politički sustav.

Pristajanje stranaka da slijede tekuće naputke nositelja kapitala, koji su usredotočeni na kratkoročne svrhe i na trenutačnu zaradu, dovelo je do potpunog zanemarenja ili čak nijekanja prošlosti i povijesti naroda, ali i do izbjegavanja donošenja strategijskih odluka za budućnost.

Sadašnje stanje mnogih naroda svijeta i među njima hrvatskoga je uzbunjujuće. Nastalo je „hitno stanje“, koje traži izravno djelovanje naroda. Smjenjivanje vladajuće stranke „zamjenskom“, koja će – što je već očito – od vladajuće postati zamjenskom nakon samo jednog četverogodišnjeg vladanja, ne vodi poboljšanju stanja, nego daljnjem propadanju naroda. Koliko god je potrebno da narod povremeno – kad mu dozlogrdi i njegovo vlastito stanje i poigravanje stranaka njegovom budućnošću i čašću – stupi u izravnu akciju, narod ne može stalno biti u političkom pokretu, koji remeti njegov život i rad.

Za Hrvatsku, ali i za sve zemlje svijeta bitno je to, da se uvede sustavno i trajno savjetovanje izabranih vlasti s narodom putem plebiscita ili referenduma. Referendumom se konsenzus koji postoji u puku pretvara u politički konsenzus u vlasti. Plebiscitom se „opučuje“ odlučivanje o nacionalnim pitanjima. Umjesto da slijedi volju svjetskih vladara, vlasti bi slijedile volju naroda, koji će sam snositi posljedice za svoje pogrešne odluke i sam kupiti dobrobiti svojih dobrih odluka. Umjesto da bude trajno u pokretu i da donosi odluke „izravnom akcijom“, narod se za postizanje svojih svrha može služiti primjerenim političkim sustavom, koji će imati plebiscit ili referendum kao bitan način donošenja nacionalnih strategijskih, presudnih i životnih odluka. Plebiscitarno odlučivanje je utjelovljenje i iskaz narodnog pokreta.

Redovita uporaba referenduma prisilila bi dvije preživjele političke stranke da se međusobno manje politički sukobljavanju i diferenciraju te da nastoje približiti svoja stajališta, vodeći račun o volji naroda i znajući volju naroda. Narodu nije potrebna podjela na političke stranke, jer on ni u jednom času nema više putova u budućnost, nego samo jedan, a i taj je put svakom narodu, ako se lakomisleno ne oda imperijalizmu, uzak i strm, kako je govorio Isus.

Mogućnosti uspostave dobrog političkog sustava su vrlo skučene. Redovita uporaba referenduma predstavlja i u dvostranačju i u jednostranačju najpouzdaniji način stvaranja budućnosti naroda i najbolji mogući način uspostave i održavanja neposredne ili izravne demokracije. Izravna demokracija ostavlja uporabu izravne akcije naroda za slučaj krajnje nužde.

Continue Reading

27 siječanj 2013 ~ 2 Comments

sedmomilijnska hrvatska bez hrvata

U subotu 26. siječnja na Nacionalnom forumu „Demografija – uvjet hrvatske budućnosti“ iznesena je zabrinutost da „Hrvatska ne će doseći brojku od sedam milijuna građana, ako se ne poduzmu konkretni koraci u vidu Nacionalnog vijeća i Fonda za utvrđivanje strategije nacionalne populacijske politike“.[1] Međutim, zabrinutost stvara ekscentrična, nekritički preuzeta ideja da bi RH trebala imati sedam milijuna „građana“, koja je iznesena ne kolokvijalno kao u nekim ranijim prigodama, nego u nazočnosti i uz potporu ni manje ni više nego predsjednika RH i predsjednika HAZU.

Nedavno mi je jedan prijatelj iz zajedničkih zrelijih godina, koji je najpriznatiji hrvatski šekspirolog, rekao da se ne zna zašto je Shakespeare nakon niza vrlo uspjelih komedija počeo pisati samo tragedije i da je Hamlet njegova prva tragedija. Prijatelj mi je poklonio dva najbolja hrvatska prijevoda Hamleta, koja sam pomno pročitao i usporedio prijevode mnogih važnih dijelova drame. Znajući dobro povijest uvidio sam da je Shaekspeare – koji je bio katolik u elizabetskoj anglikanskoj i već dosta puritanskoj Engleskoj – za potrebe iskazivanja svoje nenadmašne mudrosti te poznavanja društva i života stvorio dramsko stanje, koje je proizvoljan spoj elemenata, koji pripadaju različitim vremenskim razdobljima. Primjerice, poočim upućuje kneza Hamleta u Englesku da prikupi zaostali danak ili mirovninu („Dane geld“), a skoro svi mladi muškarci iz drame studiraju u Lutehrovu Wittembergu, iako se znalo da od dolaska Normana u Englesku 1066. godine Danci nisu imali što potraživati od Engleza, a da je sveučilište u Wittembergu utemeljeno istom početkom šesnaestog stoljeća. Moje čitanje Hamleta u zrelim godinama navelo me da zaključim da Hamlet nije ni tragedija ni komedija, nego farsa. Primjerice, Shakesapeare piše da bogati ljudi visokog roda imaju pravo na samoubojstvo, a da nakon njega budu pokopani u „posvećenom zemljištu“ te da Norvežani traže za svoju vojsku od 20.000 boraca prolaz preko danskog tla, kako bi Poljacima oteli „komadić tla, na koji ne mogu svi ni stati, a kamoli u njemu biti pokopani, ako izginu“. Shakespeare se u Hamletu pošteno narugao svojoj vlasti.

Shakespeare se usred iznošenja svoje nenadmašne životne mudrosti prihvatio farse, a Udruga Nacionalni forum svoj je prvi tematski forum počela farsom. Nažalost ta je farsa opasna, jer se nitko razborit ne bi upuštao u iznošenje zamisli o povećanju hrvatskog tuđinskog građanstva, da za Hrvatsku nema opaku namisao.

Prvo ću uzeti, da je riječ o farsi i postavit ću samo nekoliko pitanja, jer mi je strategija Foruma nepoznata, a smisao njegova prvog zborovanja nejasan. Hoće li uvoz tuđinaca početi kad počne vladin ulagateljski „boom“[2] ili „bùm“, ili će uvoz početi odmah, kako bi novi građani bili vladi „pri ruci“, jer domaćeg rada navodno nema? Hoće li se prije prvih tuđinskih građanskih prinova morati u domovinu vratiti svi prognani ili iseljeni domaći Srbi? Hoće li se došljaci smjeti naseljavati u obnovljene, a nenastanjene kuće i stanove odsutnih domaćih srpskih obitelji? Kome će u takvom slučaju plaćati stanarinu? Hoće li novi građani imati dvojno državljanstvo i koliko dugo, te hoće li slobodno moći rabiti hrvatsko državljanstvo za tranzit, primjerice, u Irsku ili Španjolsku, zemlje koje imaju jednak postotak nezaposlenih kao i RH? Tko će i kako određivati razdiobu uvoznih kvota po ishodišnim zemljama.

Kakav treba biti dobni i rodni sastav nove populacije? Hoće li došljaci u Hrvatskoj birati rodnu orijentaciju ili će doseliti sa smrznutim rodom. Koliko će među došljacima biti kalvinaca, ateista, agnostika ili „novih pravednika“? Hoće li među njima smjeti biti ijedan katolik makar i iz Zimbabvea. Hoće li se domaće etničke skupine boriti za povećanje hrvatskog građanskog prirasta iz njihovih matičnih zemalja. Hoće li, primjerice, Arapi tražiti položaj ustavne etničke skupine, a etnički Kinezi dvopismene natpise u ulicama i na ustanovama te stojezično sekvencijalno i simultano prevođenje. Nakon koliko će vremena od dolaska nezaposleni došljaci imati pravo na naknadu za nezaposlene. Hoće li za uzete stambene kredite došljaci imati „deviznu klauzulu“ u svojoj devalvirajućoj nacionalnoj valuti ili će HNB voditi i njihovu monetarnu politiku? Čime će vlasti zaštiti najvažniju narodnu manjinu, srpsku, a čime drugu po važnosti, hrvatsku. Hoće li se mijenjati naziv države za koju mislimo da je naša?

Gornja pitanja ne bi imala smisao, da projekt napučenja Hrvatske doseljenicima nema tako grandiozne, karikaturne[3] i farsične mjere.

Postoje u cijeloj pojavi Nacionalnog foruma i njegova prvog tematskog zborovanja ozbiljni vidici.[4] Izbor predmeta zborovanja očito je zaštićen, omiljeni proizvod utemeljitelja Foruma. To što je sedmomilijunska Hrvatska, a ne, primjerice, obnova gospodarstva ili teško sigurnosno i političko stanje zemlje, izabrana za temu prvog zborovanja pokazuje što je nakana i smisao utemeljenja Foruma. Svatko, tko ima um, kojemu je mozak kao organ ljudskog organizma sposoban ne samo za raščlambu nego i za pravljenje sinteze temeljem svih važnih značajki određene pojave, bio bi oprezan u stvaranju svoje dalekosežne, strategijske doktrine. Međutim, ta neobazrivost, koja ne traži protivna mišljenja, pokazuje da postoji čvrsta nakana da se provede smišljeni naum, bez obzira tko je taj naum smislio[5] te bez obzira na to, da je prvo zborovanje Foruma potraćeno i bez obzira na to, da je njegova tema izazvala ogorčenje, nevjericu i nedoumicu, kako kod koga. U tome nije pomoglo ni krabuljenje glavne teme zborovanja u izlaganja o nacionalnom znanju ili neznanju te o iseljavanju domaćih ljudi. (Liječnici ponovo pokušavaju upravljati Hrvatskom, kao kod Franje Tuđmana.)

Po mojem mišljenju riječ je o uroti pretvaranja Hrvatske u još neviđenu vrstu „otvorenog društva“, kojemu je svrha zatiranje naroda kao naroda, jer se jedino narodi, a ne raspršeni pojedinci ili građani, mogu oduprijeti gospodstvu kapitala nad ljudskom vrstom. Vjerujem da mnogi od brojnih podupiratelja projekta potpuno „otvorene Hrvatske“ ne uviđaju pravi smisao projekta, a da njegovi pobornici ne vide, da su se narodi čak i u jadnoj EU počeli oslobađati opsjene doktrinom „otvorenog društva“. Povrh svega je smiješno i nepolitično to, da je forum, koji je počeo trajanje toliko anacionalnom temom sebi pridjenuo pridjev „nacionalni“.

U pozadini je pokušaj stvaranja nove političke snage u Hrvatskoj, koja bi kao „nacionalni“ pokret ispunila sadašnju pustoš u hrvatskom političkom prostoru, u kojemu nema ni vlasti ni oporbe. Ideja sedmomilijunske Hrvatske ne će naći ni glasače, posebice ne među nezaposlenim ljudima i ljudima koje se plaše otpuštanja s posla, a ne će moći pridobiti ni „akademsko“ javno mišljenje. To pokazuje da je ta ideja pokušaj zavođenja hrvatske političke misli s njezina prokušanog puta zajedništva, samouprave i nesvrstavanja. Ta ideja je dobar poticaj istinskim narodnim snagama da se na baštini hrvatske političke misli – od Ljudevita Posavskog, preko Križanića, Zrinskih i Frankopana, Starčevića, Radića i Broza do Tuđmana – stvori nova politička snaga ili novi politički pokret, koji će dati posao i zaštitu sadašnjim, živim i postojanim Hrvatima, koje žele ostati u domovini, brinuti se za nju i ne prepuštati je tuđim najamnicima kapitala.

Ako je smisao „Nacionalnog“ foruma stvaranje novog političkog uporišta sadašnjem predsjedniku za slijedeće predsjedničke izbore, na kojima se može pojaviti i novi kandidat SDP-a, ali i kandidatkinja „atlantskog saveza“, tema sedmomilijunske Hrvatske je izbor političkog diletantizma, a daleko je neizdašnija i od teme „nove pravednosti“, koja bi se u redakciji Nacionalnog foruma mogla pretvoriti u pravednost za tuđince i nepravdu za domaće ljude.



[1] Opaske: (1) sedam milijuna nije brojka ili znamenka, nego broj; (3) demografija nije politika, nego znanost; (3) Nacionalno vijeće nije „korak“, nego ustanova; (4) Fond bi vjerojatno trebao provoditi politiku, a ne „utvrđivati“ ili određivati strategiju; za strategiju je dobro da je gipka, a ne tvrda.

[2] Engleska riječ „boom“ se rabi za procvat gospodarstva, a dolazi od nizozemske riječi „bommen“ koja znači zvečati ili brujati.

[3] Talijanska riječ „caricare“ znači natovariti, opteretiti (određenu značajku čovjekova lica i tijela).

[4] Zborovanju u Ilirskoj dvorani od katoličkih biskupa bio je samo banjalučki biskup  monsignor Franjo Komarica, vjerojatno radi mogućeg dolaska bosanskih Hrvata u Hrvatsku.

[5] Svijet od 1776. godine – tad su se osamostalile SAD – živi s pogibeljnom izmišljotinom Adama Smitha o „nevidljivoj ruci“ ili providnosti, koja uređuje gloženje ili konkurenciju na tržištu na dobrobit svih sudionika u tržištu.

Continue Reading

30 prosinac 2012 ~ 0 Comments

U EU bez vlasti i bez oporbe

Gospodarstvo  se zaustavlja, narodne politike nema, društvo se gasi, a narod je sve donedavno umirao u bezvoljnosti pod teretom neimaštine, besposlice i skupne krivnje, koja je na nj bila ponovo navaljena. Nagomilane gospodarske nevolje već su se odavno pretvorile u političke, ljudske i sigurnosne. Stoga se izbavljenje hrvatskog društva od zastoja i oporavak naroda mogu izvesti samo odlučnim i odlučujućim političkim zahvatom.

U tegobnom stanju, u kojemu su se našli država i narod, put spasa od propasti je promjena političkog sustava, koji za svoj narod i za svoju državu obavlja političke zadaće. Međutim, hrvatski politički sustav je u tuđim, nenarodnim rukama, a sadašnji hrvatski – samo po imenu – nositelji vlasti ne pokušavaju hrvatski politički sustav ni uzeti u svoje ruke, a kamoli ga promijeniti i napraviti primjerenim sadašnjim prijekim potrebama naroda.

Kao sredstvo spasa od potpune propasti hrvatskom je narodu ostala samo izravna politička akcija, a za to je prvo potrebno uklanjanje sadašnjih nositelja vlasti ili, što je vjerojatnije, njihovo prijevremeno i brzo povlačenje s vlasti. (Pod nositeljima vlasti ne smatram samo sadašnje predstavnike vladajuće koalicije, nego i sadašnje oporbene tobožnje političare odnosno bivše nositelje vlasti, koji utaman čekaju nove parlamentarne izbore, kako bi oni postali novom zaprekom vođenja narodne politike. Gotovo sve hrvatske parlamentarne stranke odane su održavanju u Hrvatskoj političkog sustava svjetskog otvorenog društva, a njihovi predstavnici su politički ovisnici o vjeri liberalizma. Stoga hrvatski narod ne treba razlučivati, primjerice, HDZ od SDP-a.)

Nositelje vlasti i uvriježeni politički sustav valja ukloniti odnosno izmijeniti, jer su oni postali preprekom na putu spasa. Istom tad će narod moći pristupiti izgradnji novog političkog sustava, koji će biti sredstvom oporavka i obnove naroda, spašavanja države i razvitka hrvatskih proizvodnih snaga te izbora novih, narodnih nositelja vlasti. Hrvatski narod nema vremena za traćenje i za čekanje redovitih parlamentarnih izbora. Tako je hrvatski narod postupio 1990. godine. Tad je mirnim putem uklonio nositelje vlasti, koji su bili predstavnici umirućega europskog komunističkog sustava, kao što su sadašnji nositelji vlasti predstavnici otvorenog društva, koje iscrpljuje hrvatski narod. Godine 1990. bio je stvoren i novi politički sustav narodne demokracije, kojim je dobiven Domovinski rat.

Liberalni politički sustav otvorenog društva i mlitave hrvatske nositelje vlasti narod treba zamijeniti narodnim političkim sustavom i odgovornim nositeljima vlasti. Narod mora uzeti demokraciju u svoje ruke i učiniti je istinskim narodovlašćem. To je jedini način kojim narod može upravljati svoju budućnost. Spasonosni politički zahvat bit će nedvojbeno narodna politička revolucija, kojom će se stvoriti potrebna demokracija.

Podržavanje sadašnjeg političkog sustava je bratoubilački posao, jer sadašnji sustav raspršuje i ubija hrvatski narod. To je genocidan sustav, koji polagano, a ne naglo desetkuje hrvatski narod. Taj sustav je utemeljen na vjeri liberalizma i na ideologiji otvorenog društva, koje iz umova Hrvata treba hitno istisnuti idejom o istinskom odlučivanju naroda o vlastitoj budućnosti i o vođenju vlastitih poslova.

Stanje u koje je doveden hrvatski narod nije posebno ili jedincato. Gotovo jednako stanje vlada brojnim narodima Zapada i svijeta. Svima njima – pod izlikom da ne postoji inačica kapitalizmu – nametnuta je ideologija liberalizma te doktrina spasonosnog djelovanja slijepih tržišnih sila i „nevidljive ruke“, koje narodima navodno nose blagostanje i novu pravednost. Liberalizam se kao i komunizam pokazao genocidnom ideologijom, jer zarobljuju narodnu misao i iscrpljuju narodni organizam.

Hrvatski narod je u propadanju od svršetka Domovinskog rata, nakon kojega su se počele promicati ideje liberalizma, otvorenog društva, društvenih podjela i „stvaranja dvjesto bogatih obitelji“. U „domovinskom poraću“ Hrvatska je postala neotpornom i prestala biti nalik sebi, kakvom je bila čak i za svojega dugog trajanja po tuđim političkim sustavima u tuđim političkim zajednicama.

Međutim, hrvatsko propadanje ušlo je u presudno, kritično razdoblje. Politička kriza, koja se upravo sad nadvija nad Hrvatskom, traži hitno donošenje sudbinskih političkih odluka, za donošenje kakvih ni sadašnji nositelji vlasti ni oporbeni nazovipolitičari nisu ni pripravni ni sposobni. Nakon pune godine izlišnog vladanja ili propuštanja da vladaju Hrvatskom sadašnji nositelji vlasti su i sami postali svjesni svojega slabog razumijevanja stanja hrvatskog naroda, svoje nesposobnosti da išta poboljšaju u hrvatskom narodu, svoje izlišnosti i svoje neumjesnosti. Pokazali su se nesposobnima i za „regionalnu“ politiku.

Ipak, nakon konačne presude Denhaškog sudišta u prilog svim hrvatskim generalima i hrvatskom narodu, u narodu je došlo do vidljivog olakšanja, a raspoloženje u narodu pruža čvrst utisak, da vlasti u Hrvatskoj ni nema. Stvarno je nema. Hrvatska politička pozornica ponovo je postala otvorenom, kao što je redovito bivalo uoči političkih revolucija. Hrvatska politička revolucija, ne će biti pokrenuta ničijim prohtjevima, nego prijekom nevoljom u kojoj se našao narod. Tako kak je sad, ne smije teći dalje.

Nas su minulih godina po duši tukli rupeli i pahori, pusići i puhovskiji, pupovci i tadići, europski komesari i denhaški tužitelji, hrvatski predsjednici i hrvatski premijeri. Hrvati su bili postali pokunjeni, a nositelji vlasti su računali na utučenost naroda i vladali njime bez odgovornosti. Međutim, kao što je papa Ivan Pavao II proglašenjem blaženim kardinala Stepinca sprao s Hrvata ljagu genocidnosti, tako je odluka Žalbenog vijeća Sudišta u den Haagu uklonila s hrvatskog naroda utuvljivanju krivnju zločinačkog udruživanja za stvaranje i oslobađanje vlastite države.

Sad grizodušni Hrvati počinju podizati glave pa među mnoštvom ponovo podignutih glava valja probrati one, koje će odgovorno nadzirati i usmjeravati novi hrvatski politički sustav, koji će donijeti oporavak gospodarstva i obnovu naroda. Za izbor pravih ljudi potrebno je hitno promijeniti izborni sustav, koji će omogućiti da političkim sustavom Hrvatske ravnaju živi ljudi, a ne mrtve stranke i stranačke koalicije.

Godinama sam javno govorio, da je put ozdravljenja naroda u njegovoj izravnoj političkoj akciji. Mnogi su se ljudi čudili mojim riječima. Odvraćao sam, da ljudi koji se žele baviti politikom moraju poznavati svoj narod i da se narod ne smije podcjenjivati. Na to su mi mnogi odgovarali: „Kakav narod i koji narod?“ Međutim, narodi znaju spavati „narodnim snom“, ali se o svojim proljećima redovito bude. Bude se kad za to dođe vrijeme. Sad je došlo vrijeme hrvatskog naroda, ali i ostalih naroda svijeta, jer su kapital i liberalizam zasužnjili sve narode svjetskim „otvorenim“ društvom. Izbavljenje čovjeka iz krletke otvorenog društva obavit će sami narodi.

Pravo vrijeme dolazi i njemu valja prepustiti da za narode obavi pravi, ljudski posao.

Continue Reading

22 lipanj 2012 ~ 0 Comments

Praznim okvirom protiv znanja

U Fedru, jednom svojem dijalogu, Platon navodi razgovor Sokrata s određenim Fedrom, na kojega je Sokrat nabasao, dok se Fedro vraćao iz kuće državnika Epikrata, gdje je čuo zamaman govor u obranu ubojstva određenog Erastotena, ljubavnika udate žene, koje je izveo njezin muž. Itd.

Sokrat u razgovoru navodi davni razgovor između egipatskog faraona Tama i Teuta, izumitelja slikovnog pisma. Teut je kralju predstavio svoj vrijedan izum, uvjeravajući ga, da će izum „poboljšati ujedno i znanje i pamćenje Egipćana“. Kralj je bio sumnjičav prema novom izumu i odbacio ga kao, tako je mislio, „oruđe za sjećanje, a ne za zadržavanje znanja“. Objašnjavao je da će „zapisane riječi okužiti egipatski narod patvorenim znanjem, jer će ljudi pribavljati činjenice i pripovijesti iz vanjskih izvora, a da sami neće biti u stanju umno čuvati veliku količinu znanja“.

Kralj je imao krivo utoliko, što se ljudsko znanje stalno množilo i toliko namnožilo, da više nije moglo stati ni u čiji pojedinačan um te da znanje bez „podsjetnika za pamćenje“ odnosno bez zapisanog znanja, koje ne može stati u pojedinačne mozgove, neće bez pisma zajednici biti na raspolaganju. Ipak, kraljeva bojazan je bila opravdana, jer je pismo donijelo opasnost („pošast“) gomilanja činjenica, opisa i pripovijesti, koje ne prati razumijevanje ili shvaćanje. Danas osim slikovnog pisma ljude „kuže“ i pokretni i nepokretni „vidilni zapisi“.

Razumijevanje je sposobnost umnog shvaćanja općeg odnosa među pojedinostima predmeta, pojava ili postupaka. Ono sadržaje čini jasnima i razgovjetnima uporabom pojmova i kategorija, koje pojedinac već ima ili ih može imati. Ono omogućuje njegovanje skladnih odnosa među ljudima i u društvu; usklađivanje razlika u mišljenju; uspostavu suglasja i bez pisanog dogovora među ljudima; omogućuje objašnjavanje i tumačenje. Primjerice, kaže se da netko temeljito razumije određeno pitanje ili predmet; da postoji osnovno razumijevanje određenog postupka; ili da nešto vodi jasnijem razumijevanju određene problematike. Ipak, nije najmanje važno to, da razumijevanje omogućuje ljudima da nešto korisno i dobro čine i učine.

Znanje je upućenost u nekoga ili u nešto, a može uključiti činjenice, obavijesti, opise ili vještine koji se stječu učenjem ili iskustvom. Nije riječ o tvarnom zahvaćanju predmeta, pojava i postupaka, nego o njihovu umnom shvaćanju pa je teško odrediti što je znanje. Stoga treba imati određenu mjeru uzdržanosti, glede točnosti znanja. Platon je znanje odredio kao „opravdano vjerovanje u istinitost“. Stoga valja provjeravati istinitost znanja. Stjecanje znanja uključuje spoznajne postupke: opažanje, priopćivanje, pridruživanje i rasuđivanje. Znanje je povezano sa sposobnošću njegova prihvata od ljudi. (I životinje imaju mozak i određen stupanj znanja.)

Znanje se može steći a posteriori, naknadno, nakon učenja ili stjecanja iskustva. Postoji i znanje a priori, kad se određene „pretpostavke“ uzimaju kao istinite ili same po sebi razumljive, bez uporabe pravih postupaka za stjecanje znanja. Vjere i ideologije su izvori takvog znanja, koje može doći i nekritičnim preuzimanjem tuđih ideja i postupaka, što vodi nekritičnoj uporabi znanja. Mozak ne razlikuje utisnuto znanje od iskustvenog. Za dobro stjecanje znanja valja imati razumijevanje toga, što se već zna.

Sjedište znanja je ljudski mozak, za koji se još ne zna kako točno djeluje, ali za koji se zna, da nadzire i po potrebi ispravlja djelovanje organa u, primjerice, ljudskom organizmu, kako bi organizam mogao trajati održavanjem ustaljenih odnosa u njemu. Za mozak kao sjedište ljudskog umovanja, koje je također proizvod biološke evolucije, važno je da se on rabi za umovanje te da se tako stalno povećava čovjekova sposobnost razumijevanja i čovjekov obujam znanja. Razvijene umne sposobnosti i visok stupanj razumijevanja pojava u svijetu, odnosa u društvu i životnog postupka u čovjeku olakšavaju i stjecanje i uporabu znanja.

Ovaj podulji uvod služi razumijevanju prosudbe novog projekta Ministarstva prosvjete.[1] Riječ je o projektu Hrvatski kvalifikacijski okvir ili HKO. Taj projekt je nastao presadnjom sličnog britanskog sustava The National Qualifications Framework (NQF), pri čemu engleska riječ “framework” nije prevedena u kostur, okosnicu ili okvirno načelo, nego upravo u okvir. Ministarstvo je došlo a priori do određenog znanja o mogućnosti poboljšanja hrvatskog školstva i izobrazbe. Faraon Tam bi kazao da su „ljudi pribavili činjenice i pripovijesti iz vanjskih izvora“.

Ministarstvo a priori pretpostavlja, da u RH postoji temeljito znanje, ali da mladi ljudi stječu takvo temeljito znanje u mnogim strukama hrvatskog poslovanja ili gospodarstva, u kojima takvi temeljito školovani mladi ljudi nemaju mogućnost zapošljavanja. HKO bi po planu ministarstva trebao dobiti dvije bitne sastavnice. Jednu bi činile potrebe za znanjem i vještinama, koje bi – proučavanjem stanja područnog gospodarstva i njegovih izgleda u neposrednoj budućnosti – odredile županije. To je koalicijska ideološka „regionalizacija“ hrvatskog znanja. Drugu bi pružilo sâmo ministarstvo, određivanjem sadržaja znanja na svim razinama školstva, koji bi „kvalificiralo“ svršene školarce i studente za poslove, koje gospodarstvo i država nude.

Skrajnje je pogrešna pretpostavka ministarstva, da je jedini problem neprimjerenost ili poslovna neuporabljivosti novostečenog znanja. Ipak, znanje ne samo sadašnjih školaraca, nego i niza naraštaja mladih i sredovječnih ljudi vrlo je oskudno. Moje iskustvo s bistrim školarcima, kojima pomažem da nauče matematiku i fiziku izvan škole, pokazuje da su već i mnogi učitelji u školama „okuženi“ slabim znanjem i nerazumijevanjem svojih predmeta.

Nije hrvatska nacionalna nevolja samo u oskudnom znanju, nego i u slabom razumijevanju, nejakoj sposobnosti za učenje i za razumijevanje, ali i u slabom zanimanju za stjecanje znanja, za razumijevanje pitanja te za struke i za vrste znanja. To je sve posljedica dosadašnjeg načina ispita, provjere, kušnje ili testa znanja putem ocjene odgovora. Cijela nacija je ustremljena na pružanje odgovora. Političarima je najvažnije imati odgovor, izliku ili priču, a ne pružiti rješenje nacionalnih pitanja. Đaci na ispitu „zaokružuju“ jedno od slova četvoroslovne abecede. Ispitom se ne kuša znanje, razumijevanje, sposobnost razmišljanja i zaključivanja, određivanje postupaka, pravljenje izračuna i rješavanje zadataka. Od nacije se traže samo odgovori. Do odgovora se može doći preslikavanjem tvrdnji iz knjiga i s Interneta, ali do razumijevanja i rješenja se dolazi uporabom mozga.

Hrvatima nije potreban okvir, nego znanje, razumijevanje te sposobnost nakupljanja znanja i rješavanja problema. Hrvatskoj treba i uporaba mozga, a ne samo očiju i ušiju.

MZOS je pucao u „okvir gola“, a promašio je i vrata i „ceo futbal“.


[1] Sad se ministarstvo zove MZOS, a ne više MZOŠ. Kad je već u nazivu ministarstva riječ „šport“ zamijenjena riječju „sport“ zašto se ideološko znanje a priori ne bi sručilo i na riječ „obrazovanje“ ili izobrazbu?

Continue Reading

Tags:

26 svibanj 2012 ~ 2 Comments

Liječenje Hrvatske

 

Što god govorili i pisali hrvatski političari, sociolozi, ekonomisti, gospodarstvenici, povjesničari ili duhovnici, narod – ljudi koje srećete na ulici, trgu, tržnici ili u trgovačkom centru – smatra da Hrvatska nije ni u krizi ni u recesiji, nego u propadanju. Narod – a u narodu i čitatelji Glasa Zagorja – zna da je Hrvatska bolesna. Slabo stanje Hrvatske se ponajbolje očituje ili ima znakove bolesti ili simptome u dvome: (1) pučanstvo Hrvatske se smanjuje, a (2) uz smanjivanje pučanstva raste broj nezaposlenih. U „zdravlju“ – najnovija hrvatska vlada ne dopušta da se govori i piše o zdravstvu – bi se reklo da se u hrvatskom državnom organizmu smanjuje broj eritrocita („crvenih krvnih zrnaca“), a da se broj leukocita („bijelih krvnih zrnaca“) povećava.

Kako je Hrvatska kronično ili trajno bolesna već neko vrijeme, prije obavljanja izbora za čelnike HDZ-a, kao „najjače, pobjedničke i matične stranke hrvatskoga naroda“, postojala je nada da se liječnici među kandidatima probiju do vrha stranke i da poslije novog pobjedničkog pohoda na Hrvatski sabor, počnu liječiti i izliječe Hrvatsku. Nažalost, od silnih liječnika ostao je pri vrhu samo jedan, ali vrijedan. Da su bar ostala dvojica!

U medicini ili u konvencionalnom, znanstvenom liječenju ljudskih organizama postoji mnogo vrsta liječenja ili medicine. Prvi je preventivna medicina. narod je uvijek mislio da je „bolje spriječiti, nego liječiti“. Hrvatska nije spriječila obolijevanje svojeg organizma. Zdravlje jedne države počiva na znanju i radu, a Hrvatska se pretvara u deindustrijaliziranu zemlju neznanja. (Bolest neznanja, nerada i nebrige, nažalost, shrvala je cio Zapad, a ne samo Europu ili Hrvatsku.) Bolest nismo spriječili pa je valja trebalo liječiti. Umjesto preventivne medicine, trebalo bi uporabiti kurativnu medicinu.

U hrvatskom janom domu zdravlja sad nema ni primariusa ni liječničkog konzilija, pa se pojedini superspecijalisti prihvaćaju liječenja ili terapije hrvatskog nacionalnog organizma svoju ruku, temeljem svojeg uskog znanja i interesa, jer je mnogim liječnicima, koji se bave eksperimentalnom medicinom važno imati pacijente, što god se pacijentima događalo. Sadašnja terapija koja se određuje Hrvatskoj zove se „novi investicijski ciklus“, u kojemu se ne će otvoriti niti jedno trajno radno mjesto u proizvodnji dobara za izvoz. Hrvatski organizam – domoljubni političari govore o „hrvatskom korpusu“ ili tijelu – sad treba primiti transfuziju reindustrijalizacije, koja je lijek i za EU, u kojoj se također smanjuje broj eritrocita, a povećava broj leukocita.

Bojim se da će sadašnji voditelji „hrvatskog doma zdravlja“ uskoro uvidjeti, da zamišljena infrastrukturna terapija ne može donijeti poboljšanje stanja hrvatskog državnog organizma i da će se u liječenju Hrvatske prihvatiti sredstava i načina palijativne medicine.

(Palijativna medicina u pristupu neizlječivim bolesnicima je nov i već razglašen ogranak ljudske medicine. Ona se bavi brigom za bolesnika do skore neizbježne smrti, pri čemu se „nalaze optimalna ili najbolja moguća rješenja za očuvanje kvalitete života bolesnika“.)

U hrvatskom nacionalnom primjeru također bi se mogla napraviti momčad za palijativnu skrb, u kojoj bi svakako morali biti liječnici i superspecijalisti iz EU, Svjetske banke i MMF-a. Možda bi se Hrvatsku moglo smjestiti u regionalni ili „regionski“ hospicij ili stacionar za umiruće, kako se riječ „hospicij“ prevodi prema rječniku Ž. Bujasa.

Prije zaključenja ovog osvrta na liječnički način, valja spomenuti da je u oporbeni dom hrvatskog zdravlja doveden ravnatelj, koji je stekao zdravstveno iskustvo i kao pripadnik temeljne i kao pripadnik tajne policije. On se osim na iskustvo, koje se može steći u RH poziva i na iskustvo iz Ruske Federacije. Međutim, koliko god usporedba bila primjerena, valja znati da je prvi „hrvatski Putin“ bio Franjo Tuđman. On je, temeljem svojeg tajnopolicijskog iskustva iz Drugog svjetskog poraća, hrvatski narodni, nacionalni pokret – u kojemu je prvi čovjek svakako bio Franjo Kuharić – iz pokreta pretvorio u političku stranku, iz koje su urođene pogreške izbile u nakazna izobličenja organizma, koji se ne daju prikriti ni kozmetikom ni pomnim odijevanjem ni implantatima.

Teško je uvidjeti prigodu da se pod novim ravnateljstvom oporbeni dom nacionalnog zdravlja „kadrovski ojača“ u mjeri, koja će omogućiti zaustavljanje slabljenja, liječenje i oporavak hrvatskog državnog organizma, čiju bolest nijedan politički dom zdravlja ne želi odrediti ili dijagnosticirati.

Vašem osvrtniku se čini da je Hrvatska sad u čekanju ili u očekivanju da namnoženi narodni leukociti počnu braniti hrvatski državni organizam. Ima previše nezaposlenih, a da oni ne bi mogli uspjelo obaviti zaštitarsku ili imunosnu zadaću, kakvu leukociti imaju u ljudskom organizmu.

Oko minule unutarstranačke izborne kampanje, koja je tekla u izvanstranačkim prostorima, bilo je mnogo nategnutih komentara o tome, kako su brojni liječnici, koji su se natjecali za primariusa u HDZ-ovom domu zdravlja, politički neiskusni, a kako je političko iskustvo važno za vođenje državnih poslova. Pritom se nije spominjalo to, da svi poznati i razglašeni iskusni hrvatski politički radnici imaju samo negativno političko iskustvo. Da su oni kojim slučajem bili pravi liječnici i odgovorni liječnici, mogli bi na prvi pogled vidjeti da je Hrvatska bolesna i po licu joj prepoznaju bolest. Oni i danas smatraju da Hrvatska ima dobroćudnu virozu te da joj treba mirovanje, a ne izlazak na ulicu da se izliječi.

U svijetu, a posebice u Europi, stalno je na tržištu zdravlja alternativna medicina, koja preporučuje da bolesni nacionalni organizmi poste i da se ustežu od uzimanja mrsa, kao da anoreksija nije opaka bolest. Međutim, Hrvatskoj kao i Grčkoj, Irskoj, Španjolskoj, Bosni, Makedoniji, SAD, Italiji i cijelom Zapadu treba pojačana ishrana putem vraćanja kapitala u nacionale prostore, upravo kako bi se nacionalni organizmi ojačali reindustrijalizacijom kao kakvom punohranom infuzijom.

Smatram da je za izbavljanje Hrvatske iz jame gospodarske i demografske propasti potrebno imati upravo liječnički pristup, po kojemu liječenje bolesnika počinje dijagnozom. Smatram, da, dugoročno gledano, samo konvencionalna politička i gospodarska medicina može pomoći Hrvatskoj, ali da uskoro dolazi vrijeme da se u liječenju Hrvatske uporabi narodna medicina, u kojoj bi radna terapija imala ključnu ulogu. Hrvate jednostavno treba vratiti poslu, a to zahtijeva vođenje slobodnije monetarne politike. Za to bi se, pak, trebalo vratiti narodnoj medicini, kojom bi se za hrvatske političare – koji nisu ni političari – uvela „radna obveza“ vođenja politike u narodnom, nacionalnom interesu.

Možda će prvi zahvat u liječenju Hrvatske tražiti potpunu opću anesteziju bolesnika pa bi jedini liječnik, koji je ostao u oporbenom domu zdravlja, morao i mogao preuzeti ulogu anestetičara.

Vaš osvrtnik, uza sve ovdje napisao, pun je nade za hrvatsku budućnost, jer dobro zna da su narodi puno otporniji i od država i od ideologija.

Continue Reading

06 ožujak 2012 ~ 0 Comments

Algoritam predsjedničkim nadama HDZ-a

 1. Kandidatura za predsjednika HDZ-a je dio bitke za Hrvatsku.

 2. Stanje hrvatskog društva, hrvatske države, hrvatskog naroda i ljudsko stanje građana je iz dana u dan sve slabije.

 3. Nađite nekoga tko je zadovoljan stanjem Hrvatske!

 4. Hrvatska propada: propada država, propada gospodarstvo, pogoršava se sigurnost, propadaju ljudi i narod.

 5. Hrvatska propada kao dio Europe i kao dio Zapada, koji također propadaju.

 6. Temeljni razlog propadanju Hrvatske je njezina deindustrijalizacija, koja je počela već osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je Hrvatska zbog političkih neprilika u bivšoj državi počela propuštati nakupljanje nove tehnologije: digitalnu tehnologiju i biotehnologiju, na kojima se danas temelji golem dio svjetske industrijske poljoprivredne proizvodnje.

 7. Postupak deindustrijalizacije cijelog Zapada ubrzan je nakon sloma komunizma u promjenama, u kojima je narod s HDZ-om na čelu obnovio hrvatsku državu.

 8. U isto vrijeme narodi u razvitku počeli su se ubrzano industrijalizirati, posebice stari veliki azijski narodi.

 9. Ta dva usporedna postupka prouzročila su propadanje Zapada i Hrvatske u njemu.

 10. Izravan razlog propadanju Hrvatske je neprimjerena politika u Hrvatskoj, koja nije uspjela i koja nije čak ni pokušala mobilizirati narod da se odupre propadanju.

 11. Hrvatsko propadanje se i sad nastavlja.

 12. Hrvatska nije u recesiji, koju liječi i uklanja vrijeme. Hrvatska nije ni u krizi, kakva se prebrodi jednokratnim potezima države, kad se krizi odredi pravi razlog. Hrvatska je u propadanju, koje se zaustavlja i uklanja samo: (a)  strplji-vim dugotrajnim djelovanjem, koje počiva na (b) pomnoj organizaciji i punoj mobilizaciji naroda, na temelju (c) dugoročne državne strategije, sračunate samo na pružanje životnih dobrobiti ljudima i narodu.

 13. Sadašnje hrvatske vlasti i njihova politika ne pružaju ni tračak nade ljudima, da će se propadanje zakočiti, zaustaviti i preokrenuti u procvat hrvatskog naroda.

 14. Hrvatski građani su izabrali sadašnju vlast ne zato što su smatrali da ljudi koji sad obnašaju vlast mogu poboljšati sudbinu Hrvatske, nego samo zato da upozore HDZ, da je iznevjerio stvarna očekivanja naroda, da ga povede u dobru budućnost.

 15. Budite iskreni sami sebi: HDZ pod zadnje nije pokazivao ni volju da vodi narodnu politiku, ali ni sposobnost da se – kao njegova matična politička sila – postavi na čelo hrvatskog naroda, koji je već u pokretu, kako bi ga potpuno mobilizirao na otpor propadanju.

 16. Kandidirali ste se za predsjednika HDZ-a, kako biste s ljudima, kako biste zajednički, razbudili našu veliku stranku, koja je usred naroda i zajedno s narodom obavila zadaću oslobođenja i osamostaljenja Hrvatske, koja je bila nezamišljiva našim pređima.

 17. Kandidirali ste se da zajednički osposobite veliki HDZ da se (1) vrati narodnoj politici, kakva je obnovila hrvatsku državu, da (2) potpuno izgradite hrvatsku državu, kako bi ona kao sredstvo naroda (3) zaustavila propadanje naroda i narodnog gospodarstva, te (4) stvorila stvarne životne uvjete, da se narod počne sam izdržavati i da se nastavi materijalno, duhovno i ljudski razvijati.

 18. Sve gornje je rečeno samo zato što – kako vjeruju i nebrojeni naši ljudi – da se bez politike i bez predvodništva HDZ-a ne će i ne može zaustaviti propadanje hrvatske države i hrvatskog naroda te da se ne će i ne može jamčiti njihov oporavak i stupanje na put procvata.

 19. HDZ je stranka hrvatskog naroda, ali mu je ona oteta.

 20. HDZ valja preoteti iz šaka došljaka i umetnutih ljudi, koji su HDZ smišljeno spustili na sadašnje najniže grane.

 21. Bitka za Hrvatsku i za njezin oporavak mora početi bitkom za HDZ i za njegov povratak na vlast za istinsko dobro hrvatskoga naroda.

 22. Naša zajednička zadaća je stvaranje stanja, u kojem će ljudi moći zajednički zadovoljavati svoje životne potrebe i sami ostvarivati svoje životne svrhe.

 23. Ta se zadaća može obaviti samo političkom borbom jakog i pravog HDZ-a.

 24. Hrvatski narod sad nema za koga glasati. On ne samo što nema alternativu, nego nema ni prvi izbor ili prvu mogućnost. Uzeto mu je de facto pravo glasa. Ako se HDZ ne obnovi toliko da može voditi politiku i preuzeti vlast, narod će biti prisiljen svoje pravo glasa zamijeniti pravom sile.

 25. Za spas Hrvatske, ako je to ikako moguće, treba prvo spasiti HDZ.

Continue Reading

01 ožujak 2012 ~ 0 Comments

Nasilje na hrvatskom gospodarstvu

 

Na domaćoj gozbi su čudna veselja, I pjano se bunca i buči. Sudbina, što drugima nalijeva vina, Tebi će naliti žuči. (D. Cesarić, Pjesma gorka)

HRVATSKI SABOR odredio je ovogodišnji državni proračun! U raščlambi početne neosporljive tvrdnje prvo ću malo o podmetu pa o predmetu pa o priroku, kako se starinski govorilo.

Za potrebe ovog osvrta spomenut ću to, da se Sabor samo potkraj prve vladavine HDZ-a nazivao državnim saborom. Kratkotrajna „državnost“ Sabora ukinuta je za prve vladavine Koalicije, koja se malo razlučivala od sadašnje vladavine. Uklanjanje „državnosti“ Sabora imalo je klasnu, internacionalističku, antietatističku pobudu, iako se sad čini da je to pravo napravljeno, jer su svi dosadašnji sazivi Sabora bili stranački ili partijski sazivi. Tako je, jer hrvatski izborni sustav pridjeva Saboru smisao partijnosti. Stoga sadašnji nositelji vlasti tvrde, da građani o izborima biraju stranke, stranačku ideologiju i stranačku samovolju. Sabor bi se mogao nazvati i vladinim suprotiva činjenici, da je za samoupravnog socijalizma vlada SRH bila „izvršnim vijećem“ Sabora SRH. Sadašnji saziv Sabora vladin je i po tome, što u njemu nema oporbe, zato što se HDZ sam unevrijedio pretvaranjem u organizam, koji je pao pod „opravdanu sumnju“ grješnosti putem političke korupcije.

ZA POTREBE ocjene predmeta iz prve tvrdnje, tj. hrvatskog državnog proračuna, valja naglasiti da Hrvatsku ne potresaju ni recesija ni kriza, nego da je uništava propadanje. Za prestanak recesije dosta je vrijeme, koje na tržište vrati potražnju za zatečenim ili za novosmišljenim proizvodima, koje donese nova tehnologija, koju poslovni sustavi zdušno domišljaju upravo u recesiji. Za ublaženje ili odagnanje krize dostaju oštri potezi vlada, koje su pravo shvatile uzrok pojave krize. Međutim, propadanje gospodarstva, a s njime i naroda, zaustavlja se te preokreće u procvat samo državnom političkom strategijom, koja dugoročno donosi dobrobiti gospodarstvu, narodu i ljudima.

Nositelji vlasti ne vole iznenađenja i slabe vijesti, jer im oni priječe lagodno vladanje i stvaranje dojma uspjele vladavine. Za hrvatske nositelje vlasti – i dosadašnje i sadašnje – dolazak recesije ili krize je razmjerno dobra vijest u odnosu na trajanje propadanja, upravo zato što se za krize vlasti mogu predati smišljanju i provođenju „snažnih“ i skupih poteza kratkog, jednomandatnog dosega, koji bi možda mogli donijeti pobjedu na novim izborima, ako ih bude. U Hrvatskoj, ali i drugdje, političari žive od izbora do izbora ili „od danas do sutra“ i zaziru od dugoročnosti, iako narodi traju stoljećima i tisućljećima.

Priznanje trajanja propadanja gospodarstva, države i naroda imalo bi za političare najveću nevolju u tome, što se za zaustavljanje propadanja ne smiju rabiti mjere kratkog dosega, bez kojih nema ni koristi ni možebitnog uspjeha na sljedećim izborima. Međutim, Hrvatska je ipak u propadanju. Toga je svjestan i narod, ali nositelji vlasti ne priznaju ne samo to da narod propada, nego ni to da on postoji. Za njih postoji samo društvo, koje ne može biti svjesno ničega pa ni propadanja. Ipak, narod postoji i narod očekuje da se propadanje počne kočiti, bilo da to pokušaju vlasti bilo da se narod sam počasti vlašću. Narod zna da svatko tko Hrvatskoj hoće pomoći treba raditi to što će donijeti i zaustavljanje propadanja i dugoročne dobrobiti, a ne priskakati upomoć kratkoročnim mjerama.

Otkad je hrvatski narod uvidio da nije riječ o recesiji ili o krizi, nego o propadanju, u Hrvatskoj je iskolčena i iskopana nezatomljiva provalija između vlasti i naroda.

Po sastavu rashodne strane državnog proračuna vidi se, da hrvatski proračun za 2012. godinu nije ni državni ni partijski ili koalicijski. To je proračun jedne interesne skupine, što se vidi po tome što ulaganja u gospodarstvo dolaze samo od države – privatnih ili mješovitih ulaganja nema – a i ta ulaganja su usmjerena samo u infrastrukturu, energetski sektor, zatvorogradnju i u „poticanu“ stanogradnju. (U Hrvatskoj su desetine tisuća praznih neprodavljivih stanova, a mlade obitelji, kojima bi možda trebao vlastiti smještaj, kupnji stana ne će privući ni povoljnije kamate na kredite, jer ne znaju hoće li sutra imati posla i kruha.)

Jasna namisao sastava proračunskih rashoda sasipa se javnosti u lice, uz naglašavanje da proračun nije uperen u proizvodnju dobara i usluga, posebice ne dobara i usluga koji bi se mogli izvoziti. Premijer je ponosno isticao da sva ministarstva, županije i općine moraju stvoriti infrastrukturne projekte diljem Hrvatske, u koje bi se uložio proračunski novac, kao da je novca napretek i kao da to malo investicijskog novca što bi se našao u proračunu ne će biti namaknuto zaduživanjem. Namjeravana ulaganja ne će stvoriti nijedno trajno radno mjesto. Ta neobazriva jednostranost proračunskih rashoda je to što Hrvatskoj najmanje treba. Ima novca za graditelje, ali za proizvođače mlijeka novca nema. Zar usiljena i nasilna dogradnja prometne infrastrukture nije državni intervencionizam i to mimo proizvodnje?

Nakaznost sastava proračuna i bezobzirnost njegovih gospodara potpuno su zanemarili potrebu stvaranja trajnih radnih mjesta, kojima se može zaustaviti propadanje države, gospodarstva, naroda i ljudi. Namjeravana ulaganja, s obzirom na potrebu ponovne industrijalizacije Hrvatske, predstavljaju (1) nasilje nad gospodarstvom, državom, narodom i ljudima, (2) silan gubitak narodnog vremena i (3) opaku sigurnosnu opasnost za državu. Dvodimenzionalnim ljudima, koji su zagospodarili proračunom mimo partije i vlade, ne dolazi do pameti da osim novca i kratkotrajnih radnih mjesta postoji i budućnost, koju ne će dosegnuti ni novac ni privremena radna mjesta, a ljudi i narod misle da valja živjeti i nakon sljedećih izbora, ako ih bude.

Malo tko će povjerovati da je nakana dogradnje prometne i industrijske infrastrukture stvaranje radnih mjesta. Pobude su mnogo snažnije. Opet je riječ o gradbenom lobiju ili interesu, koji je za prvog navrata vladavine Koalicije unakazio razvitak hrvatskog prijevoza, krivotvoreći saborski program razvitka prometa, u kojemu su ceste smjele potrošiti samo 40% određenog novca, a ne 85% koliko su progutale.

Poučeni iskustvom države u minulih osam godina, ljudi se pribojavaju jednostranosti ovogodišnjeg proračuna. Plaše se novog, podmuklog vala korupcije, posebice stoga, što je ljaga – iako čak ne ni „prvostupanjska“ krivnja – organizirane političke korupcije pala gotovo isključivo na tobožnje korupcijske novake HDZ-a. Pomrčina ozbiljne sumnje koja je zapala vladavinu HDZ-a izvrsna je zaštita mogućem novom valu korupcije. Ljudi se sad pribojavaju pritajenih korupcijskih „veterana“ koji bi mogli iskoristiti prigodu. Narod misli da „prigoda čini tata“, a uviđa da je jednostranošću proračunskih rashoda stvorena dobra prigoda. Stoga nove vlasti kao cjelina, a posebice tijela društvenog nadzora, moraju biti budni. (Poslije Drugoga svjetskog rata se ponavljalo: „Reakcija nikad ne spava, a Partija je uvijek budna!“ Možda sad najcrnji hrvatski problem nije otrovna – kako bi se reklo saveznim jezikom – „guja istrjebljenja“, koja je „duboko u hrvatskim srcima“, nego zmija korupcije, koja se duboko zavukla u njedra hrvatske politike.)

DRUGU PRIGODU za nesanicu Korupcije i za budnost Partije pruža program „otpisa dugova“. Riječ je, zapravo, o otpisu državnih potraživanja od kućanstava, obrta i trgovačkih društava ili o „oprostu dugova“ kućanstava, obrta i trgovačkih društava državi. (Takva nakana je nepravedna prema dosadašnjim urednim poreznim platišama državi, ukoliko ona ne predstavlja „novu pravednost“, na kojoj je predsjedničke izbore dobio profesor Ivo Josipović. Slična nelogičnost u pristupu novih vlasti pokazala se i prigodom imenovanja „uglednih i stručnih“, ali samo „prvostupanjski“ osuđenih ljudi u nadzorne odbore javnih tvrtki. Tad je i Udruga sudaca zauzela stajalište, prema kojemu ne treba ništa držati do presuda hrvatskih sudova prvog stupnja, kao da osumnjičene i optužene građane treba otprve izvoditi pred prijeke sudove kao što je bilo u poraću Drugoga svjetskog rata.) Iako zakona o oprostu dugova još nema, zna se koje će ustanove voditi postupak oprosta i kakvi će ljudi dobiti imenovanja za te ustanove.

Budući da „zakona o oprostu“ još nema, ljudi se plaše uobičajene nepotpunosti i nesuvislosti hrvatskih zakona, koje bi mogle omogućiti diskrecijsko odlučivanje u postupku opraštanja dugova. U pitanju je ukupan iznos dugovanja koji trostruko premašuje manjak ili deficit godišnjeg državnog proračuna. Hrvati ulaze u novo razdoblje neizvjesnosti, a stara njemačka poslovica kaže: „Neočekivano često dođe!

Dosad se govorilo: „Tko je jamio – jamio!“, a odsad će se možda govoriti: „Kome je dug oprošten – oprošten je!“ Nije naodmet spomenuti to, da je protestantska revolucija bila potaknuta papinskom prodajom indulgencija, što bi se hrvatski kazalo oprosnica. Papa Julije je ljudima opraštao paklene muke u vječnosti, a sad će hrvatske vlasti opraštati dugovanja prošlosti. Takav pristup je i primjeren „agnosticima“.

Ne znam smije li se pitati, gdje su se u cijelom redateljstvu hrvatske državne četverogodišnje predstave našli predizborni Plan 21, njegov šutljivi ili nadvikani tvorac profesor Branko Grčić i cio regionalni razvitak Hrvatske? Još je ozbiljnije pitanje, što u svemu radi premijer u sjeni, Zoran Milanović, koji uporno smatra da „treba razgovarati“, dok drugi provode nasilje nad (1) hrvatskom vladom, (2) hrvatskim gospodarstvom, (3) hrvatskom državom, (4) hrvatskim narodom i (5) hrvatskom budućnosti?

Vjerojatno je, da to što je izneseno uviđaju i sadašnje vlasti. Međutim, one su pred nasrtljivim posebnim interesima pristale na to, da umjesto da pokrenu val potrebne reindustrijalizacije Hrvatske podižu Potemkinova sela u energetici, lokalnoj infrastrukturi, zatvorogradnji i stanogradnji. Bolesnika kojega more smetnje dišnog sustava ne šalje se na liječenje u teretanu. U Francuskoj je upravo u vrijeme određivanja hrvatskog državnog proračuna utemeljena Banka za reindustrijalizaciju. Možda bi u Hrvatskoj umjesto HBOR-a – koji obnavlja to što će propasti i koji stvara razvitak u kojem narod nazaduje – valjalo utemeljiti Banku za reindustrijalizaciju Hrvatske, koja bi pomagala (1) akumulaciju suvremene tehnologije, (2) smišljanje i proizvodnju izvoznih industrijskih proizvoda i usluga te time (3) otvaranje trajnih i sigurnih radnih mjesta. Hrvatska bi vjerojatno bolje stajala kad se u dogledno vrijeme ni u jednoj županiji ne bi izgradio nijedan novi predmet infrastrukture, ali kad bi se u svakoj županiji otvorilo deset tisuća pravih i trajnih radnih mjesta.

Traćenje narodnog vremena, koje planiraju i pripremaju posebni interesi koji sad otvoreno vode hrvatsku politiku, učinit će propadanje Hrvatske burnijim, a njezinu propast skorijom.

Continue Reading

Tags: