Archive | Politika

06 veljača 2012 ~ 2 Comments

Izgradnja države i preporod našeg čovjeka

Zdravko Mršić: IZGRADNJA DRŽAVE I PREPOROD NAŠEG ČOVJEKA

1)   Referendum – urota protiv naroda i sramota hrvatskih političkih stranaka, (2) Nova stvarnost svijeta i Hrvatske, (3) Uloga države i nevolje slabe države, (4) Vidici izgradnje hrvatske države, (5) Izgradnja države – posao za preporod, (6) Smisao novog Hrvatskog nacionalnog pokreta

„Moj protivnik nema imena, nema lica, nema stranke i ne želi da ga se bira: to je svijet kapitala!“

(Franςois Hollande, socijalistički predsjednički kandidat u Francuskoj, na dan održavanja referenduma u Hrvatskoj)

Europa je zaokupljena svojim financijskim problemima, a propušta se uključiti u raspravu o usponu Azije. … Europa se izlaže riziku da sama sebe prerano utrpa u gospodarski pa time globalno i u politički grob.“

(Kevin Rudd, australijski ministar vanjskih poslova na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu, 4. veljače 2012. godine)

  1. 1.    Referendum – urota protiv naroda i sramota hrvatskih političkih stranaka

 

O dvadesetoj obljetnici stoljećima očekivanog osamostaljenja i međunarodnog priznanja hrvatske države upriličen je referendum za pristup Republike Hrvatske Europskoj Uniji, umjetnoj političkoj tvorevini, koja svojim članicama oduzima suverenost, ali koja sama nema suverenosti. Malobrojni hrvatski građani koji su pristupili Referendumu dvotrećinskom su se većinom odredili za pristup RH Uniji. Rezultat Referenduma je pravna činjenica, koja obvezuje hrvatsku državu, ali ne obvezuje hrvatski narod.

Ipak, Referendum je više od toga. Kao politički čin on je otkrio političko stanje u Hrvatskoj. U svijetu punom neizvjesnosti Referendum je:

  • pokazao odvojenost vlasti od naroda i njezinu izdvojenost iz društva;
  • učinio očitom zloporabu demokracije i potvrdio negaciju demokracije;
  • dokazao nepostojanje komunikacije između vlasti i naroda;
  • izveo zasipanje „birača“ uvrjedljivom i ponižavajućom referendumskom promidžbom;
  • izvrgnuo uvidu posluh dosadašnjih i sadašnjih vlasti tuđim interesima, a ne njihovo oslanjanje na volju naroda, kojoj nije dano vrijeme potrebno da se odredi i pokaže;
  • otkrio pravu urotu „velike koalicije“ da se doista namjeste rezultati Referenduma, jer je u strahu od volje naroda godinu dana prije promijenjen Ustav RH u dosluhu s Komisijom EU;
  • donio na vidjelo podcjenjivanje naroda od stranaka i političara, što je najteža opačina i najopasniji potez koji političar može napraviti, na što je narod uzvratio prezirom politike i političkih stranaka;
  • očitovao obaranje „europskih demokratskih mjerila“, kako bi se iz Referenduma izbio pristanak za pristup RH Europskoj Uniji;
  •  uvjerio Hrvate da ponovo trebaju „razgovarati o politici“.

Održavanjem i iznuđenim rezultatom Referenduma otvoreno je novo stanje hrvatskog naroda i stvoren novi položaj hrvatske države. Referendum je četvrta prijevara hrvatskog naroda od njegovih vlasti u minule 143 godine, jer se po istom naputku odigrao: (1) pristup Hrvatske i Slavonije 1868. godine mađarskoj državi uz istovremen ostanak Dalmacije u Austriji, (2) žurni pristup 1918. godine svih triju hrvatskih zemalja srpskoj državi pod srpskim kraljem, i (3) ulazak glasovite državotvorbene „zavnohovske“ Hrvatske u jednu od komunističkih država Staljinove Kominterne, pri čemu je „federalna“ Hrvatska u „zemlji oslobođenoj od fašizma“ velikodušno prepustila Srbiji Srijem, Crnoj Gori Boku Kotorsku, a BiH velike dijelove Banovine Hrvatske. [1]

Referendum 2012. godine upriličen je u velikoj hitnji, koja je bila važna i predsjedniku RH, i to u vrijeme primopredaje izvršne vlasti, nakon što je nova vlast izabrana iz velike nužde, jer je o izborima narod htio kazniti HDZ, jer je njegova dotadašnja hrvatsko-srpska koalicija osam godina nakazila i siromašila Hrvatsku. Za provedbu Referenduma napravljena je „velika stranačka koalicija“ protiv naroda, kojoj su se solidarno pridružile i najmanje stranke.

U ovom spisu se ne pravi ni najmanja razlika između stavova, ponašanja i politike hrvatskih stranačkih koalicija. Njih se politički ne izjednačuje samo zato što su – kad su bile na vlasti u različitim vremenima – postupale na isti način i vodile istu nenarodnu politiku, nego i zato što su na istom mjestu u isto vrijeme i na istom referendumskom poslu zajedno kovale i iskovale urotu protiv vlastitog naroda.

Umjesto da vladavina nove koalicije počne konsolidacijom hrvatske države i pružanjem mogućnosti da se narod počne oporavljati od bezvlađa i korupcije, koji su materijalno i duševno iscrpili narod, sadašnje su vlasti žurno natjerale narod na Referendum, kako bi pokazale da su povjerenice tuđih interesa, poklonice svjetskog slobodnog tržišta i privrženice svjetskog slobodnog kapitala. Narodu je već dugo jasno da pohlepne nositelje „euroatlantskih integracija“ ne zanimaju ni hrvatski ljudi ni hrvatski narod ni hrvatska kultura, nego samo izuzetan hrvatski zemljopisni položaj i jadno hrvatsko tržište. Upriličenje navrat-nanos Referenduma pokazalo je veliku lakomislenost hrvatskih političkih stranaka, jer se politički računi rijetko, ali redovito ipak polažu narodu.

Referendum je vlasti donio traženi pozitivan odgovor na pitanje pristupa RH Europskoj Uniji. Međutim, stvarni pobjednik Referenduma je 68% hrvatskih građana, koji su ili glasali protiv pristupa RH Uniji ili odbili glasati. Cijeli postupak Referenduma, uključujući i jadan odziv birača, potukao je i osramotio sve uračunljive svehrvatske političke stranke. Referendumu o istupanju RH iz Jugoslavije, koji je bio upriličen 19. svibnja 1991. godine, pristupilo je 83.% birača, a za istupanje iz SFRJ se izjasnilo 93.24% glasača. Poslije tog referenduma ponosni pobjednici bili su i vladajući HDZ i narod i Crkva.

Ipak, najvažniji rezultat referendumskog postupka je to, što je otvoreno pitanje hrvatske države, njezine državnosti, njezine sposobnosti da opstane, njezine učinkovitosti, opravdanosti njezina postojanja i njezine sposobnosti da služi narodu. Otvoreno je pitanje hrvatske države.

Građani koji su glasali za pristup RH Uniji kao svoj razlog za pristup najčešće su navodili to, (1) da valja nagraditi i dati zadovoljštinu HDZ-u koji je uporno pregovarao s Unijom o pristupu, ali koji je i u osam minulih godina vlasti osiromašio i unakazio Hrvatsku, (2) da su Hrvati pokazali da ne umiju upravljati svojom zemljom i da je bolje da Hrvatskom upravlja netko drugi – Unija, te (3) da će Unija u Hrvatsku konačno uvesti red. Hrvati koji su bili za brz pristup Uniji po sadašnjem sporazumu o pristupanju nisu uvidjeli, da će Unija upravljati samo hrvatskim tržištem, a da ne će štititi ni Hrvate ni njihovu zemlju. Oni ne računaju na to, da u EU vlada politička zbrka te da ni Mađari ni Srbi ni komunisti, koji su u prijašnjim navratima trebali slijedno uvesti red u Hrvatsku, to nisu uspjeli pa „reda ni sad nema“.[2]

Svi građani uviđaju da je hrvatska vlast slaba, ali mnogi od njih pogrešno zaključuju da Hrvati ne znaju izgraditi ili održavati primjerenu vlast. Stoga je većina glasača, ali ne i birača glasovala za pristup RH Uniji i to ne može obezvrijediti ni činjenica, da je Referendum prljavo i sramotno proveden.

Ipak, većina građana je ili bojkotirala Referendum ili glasovala protiv pristupa RH Uniji, što znači da još mnogo ljudi smatra da Hrvatska može postati pravom državom, ako vlasti za to stvore primjerene političke uvjete. Ako se takvi uvjete stvore – što će se dogoditi razmjerno i neočekivano brzo – i manjina, koja je poduprla pristup Uniji, brzo će obnoviti izgubljenu vjeru u hrvatsku državu i priključiti se naporu i pokretu izgradnje prave hrvatske države, primjerne potrebama naroda u sadašnjim pogibeljnim svjetskim okolnostima. Hrvati su u ratu izborili slobodu i ratom došli do priznanja hrvatske suverenosti. Posao uređenja države protiv nastojanja svjetskog slobodnog tržišta, koje se rasipa i protiv slobodnog svjetskog kapitala, koji je doveo do krize kapitalizma kao sustava uređenja gospodarstva, nije teži od otpora silnoj srpskoj agresiji na Hrvatsku. U poslu izgradnje hrvatske države bitno je to, da se u lažnom prijatelju prepozna neprijatelj, kao što se spasonosno dogodilo u odnosu sa Srbima i prije Drugoga svjetskog rata i u rasapu sovjetskog bloka. Hrvatski neprijatelj je svijet kapitala. On je neprijatelj svim narodima, kako smatra i spomenuti François Hollande.

Hrvatska država je nedvojbeno iznevjerila hrvatski narod, jer mu je bila istrgnuta iz ruku i predana u ruke vlasti, koja je sklonija svjetskom kapitalu, nego svojem narodu.

Međutim, iako je Referendum donio slab rezultat, koliko god on bio porazan za Hrvate što im se nije dogodilo prvi put u povijesti, oni odsad moraju u težim novim okolnostima dok traje Unija raditi najbolje što mogu i postići najviše što mogu za svoju državu. Valja vjerovati da se i u Uniji može izgraditi prava i primjerena država i to rame uz rame s drugim narodima, kojima Unija određuje jednako tešku sudbinu kao i Hrvatima, a čije je države svjetsko slobodno tržište također ugrozilo. To što je propušteno u dosadašnjim povoljnijim okolnostima valja nadoknaditi u budućim okolnostima koje se pogoršavaju.

Cio referendumski postupak – urota političkih stranaka, sramna vladina propaganda za Referendum koji je održan 22. siječnja 2012. godine, zatiranje javne rasprave o koristi i šteti pristupa RH Europskoj Uniji, kratkoća kampanje i poticajno slab odziv birača – stvorio je pobudu među Hrvatima da se ponovo počnu homogenizirati u društvo i sljubljivati u narod. Hrvati bi time zaustavili i preokrenuli postupak društvenog raslojavanja i narodnog raspršivanja, koji je počeo odmah poslije 15. siječnja 1992. godine kad su, bez straha od ponovnog privođenja Hrvatske u Jugoslaviju, hrvatski političari okrenuli leđa narodu i počeli ga siromašiti te nakazili i slabili hrvatsku državu.

  1. 2.    Nova stvarnost svijeta i Hrvatske

 

Hrvate su referendumski postupak i rezultat Referenduma razbudili u novu političku zbilju. Hrvati se neizbježno i s određenim rokom pristupa Uniji suočavaju i s novom stvarnošću Hrvatske i s pogoršanim stanjem u Uniji. Unija je razjedinjena, gospodarstvo joj propada, grca u neotplatljivim dugovima, a izgubila je i svjetski ugled srozavanjem svojeg gospodarstva, trajnom potporom izraelskoj politici okupacije Palestine, političkom i sigurnosnom potporom američkoj politici prema Iranu te upuštanjem pojedinih članica Unije u militarističke pustolovine u Aziji.

Propadanje Unije dio je postupka dugoročnog propadanja Zapada zbog njegova slobodnog izbora da se deindustrijalizira. Računalo se da će cio Zapad živjeti od slobodne uporabe kapitala uz prepuštanje zemljama u razvitku robne proizvodnje i pružanja industrijskih usluga. Nositelji kapitala nisu se zadovoljiti time što u njihovim matičnim zemljama baratanje kapitalom nosi više od proizvodnje materijalnih dobara i pružanja industrijskih usluga, nego su računali i na to, da će mrvicama od dobitka na uporabi slobodnog kapitala hraniti i svoje narode, koji se suočavaju s iznimnom marljivošću „nerazvijenih“, ali starih naroda i s njihovom visokom proizvodnošću rada.

Usto, Unija je kao politička tvorevina u zao čas nastala pretvorbom Europske Ekonomske Zajednice suverenih država u unitarnu političku tvorevinu, koja je instrument slobodnog svjetskog kapitala. Unija je ograničila slobodu gospodarskog, političkog i geopolitičkog djelovanja svojih članica, ali je time oduzela inicijativu i ograničila poduzetnički duh svojih naroda, što je bilo itekako potrebno u promjenama i neizvjesnosti, koje narodima nosi globalizacija. Globalizacije je zatekla i šokirala Europsku Uniju, za koju se pokazalo da kao glomazna cjelina nije u stanju gipko odgovoriti političkim, gospodarskim, sigurnosnim i kulturnim izazovima globalizacije.

Pogrešan je bio i jedincat te slobodan samoubojstveni izbor znatnog broja članica Unije da prihvate jednu valutu, iako raznolikost političkih, gospodarskih i kulturnih okolnosti nije dopuštala i ne će dopustiti da se u njima vodi zajednička monetarna politika. Stoga je propast Područja eura neizbježan, koliko god ga ambiciozni političari pokušavali u gunguli spasiti.

Nevolje Unije kao višenarodne unitarne zajednice su se zaoštrile izbijanjem ili planiranjem financijske krize 2007.-2008. godine u SAD, koja je bila očekivana posljedica liberalističkog financijskog kapitalizma. Liberalni kapitalizam je doveo do toga, da je kapital napustio prostor, a da su kućanstva, proizvodna poduzeća, države pa čak i poslovne banke pale u dužničko ropstvo. Došlo je do krize kapitalizma kao sustava organiziranja gospodarskih odnosa. Kriza kapitalizma nastupila je kao posljedica umjetnog razlučivanja dvaju načina stvaranja bogatstva – radom i proizvodnjom te baratanjem slobodnim kapitalom. Kapital je prestao služiti radu i narodima. Neki narodi – kao hrvatski – zatekli su se i bez kapitala i bez rada. Kako će živjeti i opstati? Kapital ne može svojim operacijama izdržavati sve ljude u jednom narodu, a kamoli na cijelom Zapadu.

Minulih se godina pojavila očekivana sumnja u slobodno svjetsko tržište, kao mehanizam za reguliranje gospodarskih odnosa među državama i narodima. Mnogi su narodi u slobodnom svjetskom tržištu, koje je instrument slobodnog svjetskog kapitala, prepoznali najljućeg neprijatelja. Stoga se ponovo prihvaćaju gospodarskog nacionalizma, koji je dobra doktrina i za upravljanje narodnim gospodarstvom i za gospodarsku suradnju među državama. Gospodarski nacionalizam, koji u sebi ima ugrađenu snažnu socijalnu odgovornost nije bio nespojiv s idejom europskog zajedništva, ali je nespojiv s europskim unitarizmom i idejama liberalizma. Sad se za europske ljude, narode i zemlje nitko ne brine, a narodima je zabranjeno da se brinu sami za sebe.

Hrvati bi trebali pristupiti Uniji, koja je u političkoj pomutnji i koja ne nalazi lijek ni za svoje bolesti.

Postoje načelne, nedefinirane, mukle prednosti hrvatskog pristupa Uniji, koje su prevedene u političke slogane, poput onih o administrativnom sređivanju Hrvatske, o stvaranju djelotvorne i korisne vlasti u Hrvatskoj ili o velikom tržištu, kojemu će hrvatsko gospodarstvo slobodno pristupati. Međutim, Hrvatska ima skučeno i slabo proizvodno i uslužno gospodarstvo, utemeljeno na staromodnoj tehnologiji – s malim udjelom digitalne tehnologije i biotehnologije – uz slabu organizacijsku sposobnost cijelog naroda, nedostatak kapitala i uz oskudne neobnovljive prirodne izvore.[3] Hrvatska sad nema konkurentno proizvodno gospodarstvo – iako ga je mogla te iako ga može imati – ali ima tržište. Hrvatsko tržište počiva na potražnji i kupovnoj sposobnosti, koje su utemeljene na prodaji neobnovljivih prirodnih izvora, kao što su zemlja i druge nekretnine, koje su ili bogomdane ili su stečene ili napravljene „minulim radom“ kroz desetljeća ili stoljeća. Potražnja počiva i na zajmovima i kreditima, dugoročnim i kratkoročnim, što smanjuje kupovnu sposobnost tržišta u budućnosti. Po sadašnjem obujmu rada u Hrvatskoj sadašnja potražnja na hrvatskom tržištu bila bi znatno slabija.

Hrvatski privatni gospodarski sektor nije u stanju ni zaštititi domaće tržište ni ozbiljno zakoračiti na tuđa tržišta. Usto, europskim i svjetskim tržištima vlada sve veća neizvjesnost i to ne samo gospodarska, nego i politička. Svijet potresa i ideološka kriza, jer je nakon sloma komunizma na red došla vjerodostojnost kapitalizma, za koji se od sloma komunizma dosad mislilo da nema inačicu. Ako posrne kapitalizam – koji je tijekom minulih dvaju desetljeća pokazao lice, koje se mnogim narodima i posebno mladim ljudima, koji nemaju prošlost a imaju samo budućnost, učinilo rugobnijim od lica komunizma – morat će se stvoriti novi način uređenja gospodarskih odnosa u narodima i među narodima. Očit kandidat za to je gospodarski nacionalizam, koji je preporodio Njemačku i Japan u drugoj polovici devetnaestog stoljeća te cijelu Europu između dvaju svjetskih ratova.

Za potrebe izgradnje hrvatske države i „Izgradnje države“ važno je uočiti, da nitko u svijetu ne zna što će mu biti slijedeći korak, a kamoli da zna kuda i kamo sadašnje promjene vode. Promjene su vrtoglave, a cijeli svijet pluta u općem i neusklađenom gibanju prostora. Stvara se novi svijet, kojemu se ne vide ni obrisi ni žile i niti koje ga prožimaju. Europska Unija koja je istisnula i zamijenila Europsku Ekonomsku Zajednicu ostatak je bivšega nestaloga svijeta – doslovce „kostur u ormaru“. Tko to ne vidi, ne treba se baviti politikom i nekome drugom, tko to vidi, zauzimati mjesto. Sad su u hrvatskoj politici gotovo samo izabrani „uzurpatori“.

Europa se u sadašnjem fluidnom političkom, gospodarskom, sigurnosnom i kulturnom stanju u svijetu propinje u unitarne visine, umjesto da se umorna spusti u gnijezdo zajedništva te da iznova odredi svoj način unutarnjeg povezivanja ili „integracije“. Europa sad improvizira „instalacije“ umjesto da kao iskusan i prokušan rasni slikarski majstor napravi novo trajno djelo na platnu ili izatka novi veleban europski sag. EU nema budućnost, jer je napravljena na ideji bezobzirnog liberalnog ne industrijskog, nego financijskog kapitalizma, koji je njegova vlastita praksa dovela u pitanje.

Pravi problem Unije je u njezinu unitarizmu, koji je zatro ideju zajedništva na koju su utemeljitelji Europske Ekonomske Zajednice (EEZ) postavili Europu, kojoj su rat i posljedice rata nametnuli zajedništvo. Stupanj zajedništva, koji politički sustav omogućuje i podupire u jednoj političkoj zajednici, pravo je mjerilo zdravlja, opstanka i smisla političke zajednice. U EEZ-u je stupanj ukupnog zajedništva. unutar naroda i među narodima, bio znatno viši nego današnji stupanj sintetičkog zajedništva u EU, koje Unija uzalud nastoji nametnuti unitarizacijom Europe, što je krajnja besmislica. Europska je raznolikost proizvod biološke i društvene evolucije te političke i kulturne povijesti europskih naroda, a zajedništvo koje je njegovano unutar naroda neizostavna je i nenadoknadljiva komponenta zajedništva Europe. Europa je poslije rata nacionalnom zajedništvu dodala europsko zajedništvo naroda i to ukupno zajedništvo ne da se nadomjestiti unitarizmom, koji svrstava i disciplinira ljude i narode, a da među njima na stvara zajedništvo. Zajedništvo nije samo sebi svrhom. Ono služi ljudima i narodima doslovce da se bolje „hrane i brane“ – lakše i uspjelije zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Zajedništvo narodima daje otpornost, jakost i obnovljivost.

Unija je napravljena kao sredstvo slobodnog svjetskog kapitala, kojemu ne odgovara ni zajedništvo u narodima ni zajedništvo naroda. Kapitalu odgovara atomizirani svijet, u kojemu su ljudi samo potrošači, a samo iznimno – u silnoj nuždi – proizvođači. Hrvatska bi trebala stupiti u Uniju, nakon što je u „samostalnoj“ Hrvatskoj počelo liberalističko razbijanje hrvatskog zajedništva,[4] koje su vlast HDZ-a i svježe ideje njegova prvog predsjednika, ozbiljno ugrozile te znatno unizile njegov stupanj. Hrvatsku u Uniji čeka konačno zatiranje nacionalnog zajedništva, kojemu su od 1993. godine izloženi svi europski narodi. Može se slobodno napisati, da Europska Unija, po zadaći koju joj je da kapital, zatire zajedništvo u Europi. Može se reći, da je Unija iznevjerila, izigrala i zatrla demokraciju te da upropaštava svoje narode.

Nasreću, kako pokazuje povijest vladanja Hrvatskom,[5] sve višenacionalne političke tvorevine, koje nisu vodile račun o dobrobiti naroda kojima su vladale, s vremenom su se rasule, tako da se Hrvati nisu trebali laćati oružja da se oslobode. Danas vrijeme teče brže nego ikad dosad pa se može očekivati skoro oslobođenje europskih naroda od Europske Unije.

Hrvati će, ako žele ostati i opstati – dok se Unija ne reformira u Europsku Političku Zajednicu, u kojoj će i oni donositi odluke dogovorom kako je prije bilo u EEZ-u – morati obnavljati zajedništvo i izgrađivati svoju državu. Čini se, da je u današnjem fluidnome globalnom svijetu zajedništvo važnije od suverenosti, koja je iznimno važna svakom narodu i koja nam je priznata. Bez zajedništva ne ćemo moći izgraditi državu.

Velika, snažna, civilizacijska preobrazba koja sad teče u cijelom svijetu nosi narodima pogibelj, ali pruža im i prigodu da izgrade svoje države i da ih jačaju te da se međusobno udruže protiv svijeta kapitala. Mi, Hrvati, trebamo pruženu prigodu iskoristiti da izgradimo državu, kao što smo iznimnu prigodu da obnovimo državu iskoristili 1990. godine, kad je cijela Europa bila u preobrazbi.

  1. 3.    Uloga države i nevolje slabe države

 

Da bude državom, država mora imati slijedeće značajke: (1) da se sastoji od pučanstva koje nastanjuje određeno područje i koje priznaje isto vrhovno tijelo vlasti; (2) da vrhovnom tijelu države služi posebno osoblje: državna administracija, koja provodi odluke vrhovnog tijela i vojna služba, koja podupire provođenje odluka gdje je potrebno silom te koja štiti zajednicu od drugih uspostavljenih političkih zajednica; (3) da tako sazdanu državu druge slično sazdane političke jedinice priznaju kao neovisnu u njezinu djelovanju na pučanstvo nastanjeno u njezinu području, tj. na njezine podanike; to priznanje čini ono što se danas naziva međunarodnom suverenošću.

Idealno bi bilo kad bi države imale još dvije karakteristike i da se one očituju u praksi: (4) da pučanstvo skupno osjeća da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti; te (5) da pučanstvo čini zajednicu u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti.

U svakoj državi ili političkoj zajednici odnosno u njezinu društvu djeluju četiri posebne, ali neraspletljive mreže društvenog utjecaja, koje su priznata sredstva, kojima ljudi zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Te mreže su politika, gospodarstvo, sigurnost i sustav uvjerenja, na kojemu se temelji sustav ljudskih vrijednosti. Svaka mreža društvenog utjecaja, kao kakav krvožilni ili živčani sustav dotiče svaku točku društva – svakog pojedinca ili građanina. Međuovisnost mreža društvenog utjecaja je tako snažna, da nijedna mreža ne mogu trajno imati gospodstvo na drugima.[6]

Svaka politička zajednica, kako bi mogla pravo djelovati za dobrobit svojih podanika ili građana, mora uspostaviti politički sustav ili poredak, koji regulira djelovanje mreža društvenog utjecaja, jer bi bez takva poretka slobodno djelovanje podanika putem mreža utjecaja dovelo do bezvlađa i pomutnje u društvu. Politički sustav mora biti primjeren prilikama u društvu te okolnostima u kojima društvo djeluje i u kojima se razvija. Stoga, promjena prilika i okolnosti nameće putem promjene političkog sustav i potrebu promjene sustava ljudskih vrijednosti te sustava uvjerenja, koji ih podupire. Politički sustav jedne države ne čine samo ustav, zakoni, propisi, administrativni postupci, način uporabe državne sile, način ubiranja poreza, nego i najčešće nenapisan sustav uvjerenja, na kojemu počivaju društvena očekivanja ljudi i društveno povjerenje građana. Politički sustav uključuje i svrhe političke zajednice te nepisane zakone ili običaje, za koje se pretpostavlja da će biti uvažavani. Dakako, u politički sustav suvremenih zapadnih i zapadnjačkih država spada i izborni zakon.

Sustav ljudskih vrijednosti omogućuje opstanak i očekivano djelovanje uspostavljenog političkog sustava. Opći sustav uvjerenja jedne zajednice temelj je njezine društvene kohezije i narodnog identiteta.

Temeljni sustav uvjerenja – nekad su to bile religije, danas su to ideologije – podupire sustav vrijednosti, koje su čovjeku potrebne za primjereno sudjelovanje u društvenim procesima. Sustav uvjerenja nije proizvod ili izmišljaj pojedinca, nego opći sustav mišljenja, bez kojega se ne može izgraditi politički sustav političke zajednice.

Politički sustav u svakoj političkoj zajednici je podloga za zajedništvo, a ne nijekanje zajedništva ili čak njegova grobnica. On omogućuje slobodno i skladno djelovanje ljudi putem mreža društvenog utjecaja. Politički sustav podupire životno zajedništvo i ne prisiljava narod na posebno neživotno zajedništvo, koje je potisnuto na rub društva ili koje je isključeno iz političkog sustava i koje postoji skriveno od javnosti. Pravo postavljen i ukupnim prilikama primjeren politički sustav omogućuje sinergiju djelovanja svih elemenata društva i sudjelovanje ljudi ili građana u javnim i državnim poslovima te u odlučivanju o njima.

U Hrvatskoj i mnogi učeni ljudi smatraju, da je demokracija politički sustav, koji se razlučuje od totalitarnih političkih sustava. Demokracija ili „narodovlašće“ nije politički sustav, nego načelo ili ideja, po kojemu se postavlja politički sustav tako da omogući to, da pučanstvo koje čini zajednicu sudjeluje u razdiobi i obavljanju dužnosti, u razdiobi i uživanju dobrobiti, ali i u donošenju odluka, koje moraju provoditi nositelji vlasti[7] putem administrativnog i sigurnosnog ustroja političke zajednice. Postoje nebrojeni načini ostvarenja demokracije, kao načela postavljanja političkog sustava. Politički sustav je to, što međusobno razlučuje demokratske političke zajednice.[8]

U sadašnjim takozvanim demokratskim ili višestranačkim političkim sustavima temeljna pitanja su izbor nositelja vlasti i uspostavljanje vlasti. U pitanju je odnos „vlasti“ i naroda odnosno građana. U nas nositelje vlasti ne bira narod, nego ih imenuju političke stranke, koje se međusobno razlučuju ideologijom odnosno svjetonazorom, koji im nameće ne samo politički stav, nego i političko postupanje. Pritom interesi naroda, građana ili društva te smisao političkog sustava i svrhe političke zajednice imaju drugorazrednu ulogu. Prvo je ideologija ili „svjetonazor“. Usto, nestabilnost položaja nositelja vlasti nagoni političke stranke čiji dužnosnici obnašaju vlast, da se prvobitno brinu za osvajanje vlasti ili za ostanak na vlasti. U postupku odlučivanja u javnim poslovima interes naroda i utjecaj građana imaju manje značenje, nego utjecaj nositelja svjetskog slobodnog kapitala, uspostavljeni svjetski politički krugovi te agencije za političko oglašavanje i odnose s javnošću.

U današnjem globaliziranom svijetu svjetski slobodan kapital i svjetsko slobodno tržište su neprijatelji demokracije ili narodovlašća, bez obzira na politički sustav, koji je utemeljen na ideji demokracije. Demokracija ili narodovlašće je zapreka gospodstvu svjetskog tržišta nad mjesnim tržištima i zapreka kapitalu da nadzire političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne mreže utjecaja unutar narodâ. Kapital i svjetsko tržište zatiru demokraciju. Stoga, upravo kako bi se spasilo demokraciju kao načelo uređenja odnosa u društvu, potrebno je da političke zajednice izgrađuju i brane svoj politički sustav, kao sredstvo zaštite samih sebe, zemlje, ljudi i naroda, ali i same demokracije.

S obzirom na nesređeno stanje u svijetu i na neizvjesnost u kojoj žive narodi te imajući u vidu zahtjevan posao uspostave i održavanja političkog sustava političke zajednice, neobično je važno postaviti sustav zaštite ukupne nacionalne infrastrukture. Sustav nacionalne zaštite treba uočiti moguće vanjske ugroze i spriječiti njihovo ostvarenje, ali i unutarnje pogibelji, koje mogu potkopati politički sustav te spriječiti miran i spokojan život građana, zadovoljenje njihovih životnih potreba i ispunjenje ljudskih svrha. Sustav nacionalne zaštite treba braniti i nacionalnu političku zajednicu. U slučaju Hrvatske, kako je pokazao referendumski postupak, hrvatske političke stranke ne uočavaju pogibelj u prepuštanju Hrvatske europskom i svjetskom tržištu, a mnogi građani smatraju da ne treba braniti Hrvatsku kao političku zajednicu, jer „Hrvati nisu u stanju vladati sami sobom“.

Kao što je referendumski postupak otvorio pitanje hrvatske države, tako su sveobuhvatne nagle promjene u svijetu – političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne – promijenile poimanje nacionalne sigurnosti. Na nacionalnu sigurnost danas bi valjalo gledati kao na stanje u kojem građani imaju pouzdanje, da se neizvjesnost i izazovi svakodnevnog života, dolazili oni od ljudi ili od pojava, mogu primjereno nadzirati u mjeri, koja će jamčiti povjerenje građana da se uobičajen život i ulaganje u budućnost mogu nastaviti.

Sigurnost svakako podrazumijeva zaštitu društva od događaja i pojava, koji mogu ozbiljno poremetiti život. Drugo što sigurnost uključuje je naglasak na predviđanje neugodnih događaja i pojava. Treće je nastojanje da se izgradi nacionalna otpornost, koja predviđa aktivnu obranu, ali i odvraćanje opasnosti za što je svakako važna izgrađenost državnih ustanova, ali i visok stupanj zajedništva, društvenog sklada i zadovoljstva ljudi postignutim stanjem. Za stvaranje takvog stanja u političkoj zajednici neobično je važno da narod bude u pokretu i pogonu putem mobilizacije koju predvodi država.

Iskreno rečeno, u Hrvatskoj nema čovjeka koji je zadovoljan stanjem države i stanjem naroda. Vladini propagandisti to samo ispovijedaju. Stoga je za Hrvate bitno da se probude za spas države, kako bi država organizirala spašavanje naroda. Narod se sam mimo države ne može spasiti. Takvo spašavanje se naziva socijalnom revolucijom. Za procjenu opasnosti kojima je izloženo cijelo hrvatsko društvo valja znati, da danas u svijetu države međusobno ne ratuju.[9] Fizička opasnost obično ne dolazi preko granica političkih zajednica. Neprijatelj naroda je u njihovim političkim zajednicama – to je unutarnji neprijatelj. Stoga se danas ne ratuje među državama, ali se ratuje unutar oko sedamdeset zemalja svijeta, a u svim ostalim državama rastu napetosti i jačaju suprotnosti kakve vode unutarnjem ratu.

Unutarnji neprijatelj je i liberalistički sustav uvjerenja, koji je u javnosti gotovo potpuno istisnuo hrvatski, tradicionalan, rodoljubni sustav uvjerenja, koji je bio temelj narodnom ili nacionalnom zajedništvu. Hrvatsko zajedništvo omogućivalo je Hrvatima da se tijekom stoljeća sami „hrane i brane“ i bez postojanja hrvatskih državnih vlasti.

Danas je unutarnja sigurnost preča od vanjske. Ako se misli na to, da su svjetsko tržište i liberalistička ideologija prodrli u sve zemlje, može se smatrati da je neprijatelj mnogih naroda prodro u njihove zemlje i da u njima – što je posebice opasno – djeluje zakonito.

Budući da su mreže društvenog utjecaja međusobno isprepletene, neriješeni gospodarski problemi redovito prerastu u političke, politički u ljudske, a ljudski u sigurnosne. Stanje unutarnje sigurnosti je uzbunjujuće u velikom broju zemalja pa političari moraju uvidjeti opasnosti, koje vrebaju njihove narode. Kako je spomenuto, za nacionalnu sigurnost bitno je predviđanje mogućih poremećaja ili opasnih pojava. Stoga je jedna od zadaća države izgrađivati nacionalnu otpornost, čvrstoću i obnovljivost društva te sposobnost za obnovu normalnog života u slučaju ostvarenja ugroze. Međutim, političari ne vole nepovoljne vijesti, kao da narod takve vijesti voli. Političari bi željeli lako vladati. Za to imaju izborne kampanje i poslovičnih prvih sto dana vladanja. Zašto bi vladanje bilo lagano, ako život nije lagan? Za nacionalnu sigurnost neobično su pogibeljne predrasude političara, koji često ne žele biti na oprezu. Pomoć političarima, koja im trajno stoji na raspolaganju, je razgovor ili dijalog s narodom, koji ne može izbjegnuti nepovoljne vijesti koje donosi život.

Političari, politika i država ne mogu izbjegnuti odgovornost, jer je država jedina ustanova koja može zaštiti narod i ljude, rad i vrijednost rada, prirodno blago i prostor, okoliš i klimu. Taj posao ne želi raditi kapital, trgovačka društva su zaokupljena konkurencijom i opstankom, a kućanstva imaju svoje nevolje. Stoga država treba organizirati doslovce zaštitu života, tako da cijela politička zajednica, rabeći primjeren politički sustav, obavlja posao svoje zaštite i brige za nacionalnu sigurnost.

Zbog ograničenosti prostora na Zemlji, posebice zato što se nastanljiv prostor u svijetu sad smanjuje zbog klimatskih promjena, odgovornost za prostor i njegova zaštita postali su prijeko svjetsko pitanje, koje je mnogo važnije od, primjerice, gospodarskog rasta ili čak i zapošljavanja. Zaštita prostora dobiva važnost radi potrebe zaštite cijeloga ljudskog roda. Cio ljudski rod i ljudski život su pod opsadom. Međutim, zaštita života ne može se provesti globalno, nego je valja upriličiti na svakom mjestu, u svakom prostoru. Puno je primjera propasti civilizacija i zajednica, koje su zanemarile pitanje prostora i raspolaganja prirodnim izvorima, ali i pitanja sustava uvjerenja te na njemu utemeljenom sustavu ljudskih vrijednosti. Naime, propadanje je uvijek uzrokovano i zadržavanjem neprimjerenog sustava uvjerenja, jer preživio ili neprimjeren sustav uvjerenja ne može mobilizirati ljude i zajednicu da se „modernizira“ tj. da stvara svoju budućnost te da brine se za nju i da je štiti.

Ako se pitanje sigurnosti i zaštite promatra u okviru pristupa RH Uniji, jasno je da je izgradnja hrvatske države jednako važna kao i izgradnja nove Europe, jer su ugroze Uniji i RH slične ili jednake. Za potrebu mobilizacije našeg naroda kao i ostalih narodâ Unije narodu treba reći istinu i pobiti laži, koje bude ispraznu nadu da se propadanje može zaustaviti bez nove mobilizacije za zajedništvo. Nada protiv sadašnjeg beznađa ljudi je u narodima – u njihovoj mogućnosti stvaranja životnog zajedništva.

Za potrebnu mobilizaciju narodnih zajednica nužna je dvosmjerna, uzajamna komunikacija vlade i javnosti. Bez nje nema društvenog sklada, koji je uvjet za pružanje otpora propadanju i za stvaranje dobre budućnosti.

  1. 4.    Vidici izgradnje hrvatske države

Svrha postojanja političke zajednice, uloga političkog sustava i zadaća nositelja vlasti je namaknuti stanovništvu, koje sastavlja političku zajednicu, dobrobiti, kojima ono može zadovoljavati životne potrebe i ostvarivati ljudske svrhe. Politička zajednica ili država nema druge svrhe: društvene, političke, sigurnosne ili gospodarske. Druge moguće domišljene ili dodane svrhe države su prikrivene svrhe ili posebnih skupina u zajednici ili tuđih sila.

Navedena svrha političke zajednice počiva na ideji, po kojoj je dobrobit pučanstva, naroda, podanika ili građanstva prijekost nad svim drugim mogućim pojedinačnim svrhama u političkoj zajednici. Stupanj stvaranja ili proizvodnje dobra koje prinosi ostvarenju narodnih dobrobiti je jedino mjerilo vrijednosti države, primjerenosti političkog sustava i uspjelosti djelovanja nositelja vlasti.

Ideja prijekosti brige za ukupan nacionalni interes ne smije se pretvoriti ili dograditi u ideologiju, makar to bila nacionalistička ideologija. Ideologije određuju aksiome postupanja i pravila ponašanja nositelja vlasti i ljudi koji sastavljaju političku zajednicu, pri čemu se ustrajava na pridržavanju aksioma i pravila ponašanja čak i kad društvena praksa ne vodi ostvarenju svrhe političke zajednice. Ideja, naprotiv, služi kao mjerilo primjerenosti prakse i nameće potrebu promjene prakse, ako ona ne vodi ostvarenju svrhe.

Prijekost interesa hrvatskog naroda i svrha hrvatske države. Ideja po kojoj je dobrobit naroda jedina svrha postojanja države, uporabe političkog sustava i djelovanja nositelja vlasti, ne smije biti zamijenjena ideologijama ili svjetonazorima – kao što je liberalizam ili kao što su bili komunizam u raznim oblicima, fašizam ili nacionalni socijalizam. Propisivanjem ponašanja, kojega se nositelji vlasti i narod moraju pridržavati, bez obzira vodi li ono ostvarenju svrha, ideologija sputava političke zajednice u ostvarenju svrha, jer ne dopušta prilagodbu društvene prakse – putem četiriju mreža društvenog utjecaja – kako bi se novom praksom bolje namicale dobrobiti za pučanstvo.

U Hrvatskoj je Stjepan Mesić svoj drugi predsjednički mandat uporabio za promicanje antifašizma, a sadašnji predsjednik RH uporno promiče smanjenje uloge države u gospodarstvu. Sadašnji premijer s ponosom izjavljuje da on i njegovi koalicijski ortaci imaju isti liberalistički svjetonazor ili ideologiju te smatra da su glasači na minulim izborima prihvatili ponuđenu ideologiju koalicije.[10]

Međutim, nema u Hrvatskoj važnijeg načela, ideje ili svrhe od prijekosti namicanja dobrobiti za zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha hrvatskog naroda. Ideja o prijekosti interesa hrvatskog naroda može se nazvati rodoljubljem, hrvatstvom pa čak i nacionalizmom.[11]

Nacionalna solidarnost za zaštitu ljudi i naroda. Ni najveći svjetski narodi, a kamoli mali hrvatski narod, ne mogu zadovoljenje životnih potreba i ispunjenje ljudskih svrha pripadnika naroda prepustiti vlastitom naporu svakog pojedinca. Biološka nejednakost ljudi i nejednakost u podrijetlu su životne i društvene činjenice. Ne može se očekivati da će svi ljudi samo vlastitim naporom, znanjem i vještinama ostvariti zadovoljstvo vlastitim životom.[12] Stoga je potrebno da hrvatski narod ostvari najveći mogući stupanj zajedništva, kako bi se u punoj nacionalnoj solidarnosti, koliko je to moguće, ujednačile dobrobiti, koje pojedini ljudi namaknu za zadovoljenje svojih potreba.

Ublaživanje razlika u dobrobitima koje mogu namaknuti pojedinci ne treba prepustiti samo dobročinstvu ljudi, koji sami dobro prolaze u životu, kako propovijeda liberalizam, ne bi li opravdao povećavanje razlika među pojedincima, koje su uvjetovane biološkom raznolikošću pučanstva ili koje donosi društveni položaj. Politički sustav treba pomagati ujednačenje dobrobiti koje namiču pojedinci i ograničavati društveno uvjetovano povećanje razlika među ljudima. Promicanje zajedništva treba resiti sustav uvjerenja pojedinaca, ali ono treba biti ugrađeno i u politički sustav. Najuspjeliji pojedinci svoj društveni uspjeh i stečenu imovinu neizostavno uvelike duguju zajednici.

Velika pomoć ostvarenju zadaće zaštite ljudi i naroda bila bi u tome, da se svakom pojedincu zajamči mogućnost stjecanja pravog, uporabljivog znanja i korisnih vještina. Svaki čovjek treba iskoristiti sve svoje darove za proizvodnju dobra.[13]

Nacionalno samopouzdanje i odgovornost politike. Hrvati su počeli gubiti nacionalno samopouzdanje i počeli sumnjati u svoju državu. To je rezultat isprazne pohlepe nositelja vlasti, pristajanja većine hrvatskih političara uz liberalistički svjetonazor, koji smatra da je tekuća industrijska konkurentnost mjerilo vrijednosti naroda te prihvaćanja pogubne, etnocidne ideje da ne postoje narodi, nego samo društva, u kojima su države svoje ovlasti prepustile tržištu.

Cijelom hrvatskom narodu predstoji napor za obnovu samopouzdanja i obnovu nacionalnog ponosa, a tu borbu treba voditi politikom i kulturom. Politika treba izgraditi politički sustav, koji će poduprijeti ostanak hrvatske političke zajednice i koji će omogućiti narodu da iskoristi sve svoje darove na vlastitu dobrobit. Uloga politike ne može se zamijeniti ili nadoknaditi ni gospodarstvom ni vojnom silom ni kulturom naroda.

Neka Hrvati budu ponosni na to, što su ostali i opstali na svojoj zemlji smještenoj u geopolitički ukletom prostoru, usprkos potucanja po tuđim državama i što su u vrlo teškim uvjetima obnovili svoju državu.[14] Sadašnje hrvatsko malodušje ponajviše je rezultat zlog djelovanja hrvatskih vlasti unutar neprimjerenog političkog sustava. Stoga Hrvati trebaju na vlast dovesti hrvatske rodoljube i uspostaviti izdašan politički sustav, primjeren hrvatskim potrebama, a ne ustrajavati u nakaznom liberalističkom načinu vladanja političkom zajednicom.

Demokracija. Hrvatima, kao i mnogim starim narodima svijeta, treba politički sustav, koji će im omogućiti izbor nositelja vlasti, držanje nositelja vlasti odgovornima za njihovu politiku i njihove postupke te koji će narodu omogućiti odlučno uklanjanje nositelja vlasti, koji se prestanu brinuti za ostvarenje nacionalnih dobrobiti.

Ni hrvatska politička zajednica ni hrvatski narod ne će ostati i opstati, ako u Hrvatskoj ne prestane politički sustav, koje onemogućuje brigu za nacionalne dobrobiti, ako nositelji vlasti nastave voditi račun prvobitno o tuđim političkim, geopolitičkim, gospodarskim, sigurnosnim i kulturnim interesima te ako se vlasti ne prestanu povoditi za ideologijom liberalizma, koja u ime svjetske vlasti kapitala sustavno potkopava sve narode i sve nacionalne političke zajednice.

Hrvatski narod ne će ostati i opstati, a hrvatska se država ne će održati, ako se u Hrvatskoj ne uspostavi istinska demokracija ili narodovlašće. Hrvatskom se treba vladati u ime naroda, a ne po naputcima tuđih interesa ili u ime posebnih domaćih interesa.

Za uspostavu i trajanje demokracije kao pristupa javnim poslovima neizostavno je uvesti većinski izborni sustav pri izboru svih zastupnika u sva zastupnička tijela u RH. Sad se izravno biraju samo predsjednik države, načelnici općina i gradova te župani. Prava vlast će olakšati provođenje referenduma i zakonski odrediti pitanja narodnog života, koja se moraju određivati referendumom.

Politički sustav i monetarna politika. Sadašnji politički sustav onemogućuje nositelje vlasti, koji god oni bili, da vode nacionalnu politiku, jer su ovlasti države po načelima liberalističke ideologije prepuštene slobodnom svjetskom tržištu, koje je sredstvo pokoravanja naroda svjetskom slobodnom kapitalu.

Obnovljeni nacionalni politički sustav treba državu osposobiti da zaštiti domaće tržište te da pruži jednaku prigodu za uspjelo djelovanja domaćim trgovačkim društvima. Država treba odustati od liberalizacije prometa robe, usluga, kapitala i rada, uvesti praksu osnivanja državnih proizvodnih i uslužnih poduzeća i financijskih ustanova te se vratiti regulaciji gospodarstva, kako bi se zaštitili rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, ljudi i narod. Država treba imati mogućnost nacionalizacije ili renacionalizacije proizvodnje, osiguranja i bankarstva.

Država mora raspolagati pravima i sredstvima za reindustrijalizaciju Hrvatske i stvaranje suvremene poljoprivrede.

Hrvatska država mora nadzirati monetarnu politiku i sama kovati svoj novac. Usprkos liberalima u Hrvatskoj i izvan nje, Hrvatska treba sama kovati svoj novac i „imati svoju lisnicu u svojem džepu“. Takozvana neovisnost središnje državne banke, koju se u RH podrugljivo naziva „narodnom“ bankom, snažno potkopava državu i siromaši narod.

Nacionalna kultura i politička baština. Hrvatska izvorna, nacionalna kultura je u zastoju. Država i Europska komisija pomažu ostvarenje tržišnih „projekata“ za uvoz ili oponašanje potpuno otržištene tuđe ili zapravo ničije kulture. Hrvatska politika ubija prave nacionalne kulturne potencijale, a iskupljuje se krivom brigom ne za baštinjenu kulturu, nego za „kulturnu baštinu“, pod kojom se najčešće podrazumijevaju materijalni objekti koji su slabo ili nikako zaštićeni (dvorac Erdödy u Klanjcu), ostatci klasične nehrvatske kulture (arena u Puli) ili materijalni ostatci prijepovijesnih razdoblja („Vukovarska golubica“), kad Hrvata kao naroda nije ni bilo. Nositelji hrvatske kulture pretvoreni su u projektante tržišnih dogodovština i „instalacija“.

Hrvatska još nema svoj standardni jezik za javnu uporabu, jer nesređeni hrvatski jezikoslovci, uključujući hrvatske akademike, imaju profesionalnu autonomiju bez odgovornosti državi i narodu.

Nacionalna kultura je prvoklasno sredstvo stvaranja zajedništva. Tome su kultura i religija služile od vremena u kojem je čovjek počeo razmišljati o sebi i o svojoj sudbini, a ne samo o opstanku. Kultura je i sredstvo jačanja nacionalnog identiteta, koji je neodvojljiv od zajedništva, a izvor i temelj hrvatskog identiteta je hrvatska politička baština, koja je današnjim Hrvatima nepoznata ili nepristupačna te koja je politički neiskorištena. Hrvati su to, što je od njih napravila opća, ali prvobitno njihova politička povijest.

Uzornu brigu za nacionalnu kulturu i političku baštinu pokazala je HSS-ova Banovina Hrvatska, ali još odranije i sam HSS, koji je od 1934. godine počeo stvarati hrvatsku paradržavu u vrlo složenim političkim prilikama u Jugoslaviji i u Europi. To je bilo „zlatno doba“ hrvatske kulture.[15]

Demografija i migracijska politika. Hrvatska država se ozbiljno mora uhvatiti ukoštac sa smanjenjem stanovništva u Hrvatskoj, pogoršanjem sastava stanovništva, ali i napuštanjem Hrvatske od njezinih najsposobnijih i najbolje školovanih ljudi, na čija mjesta dolaze stručne osobe iz manje razvijenih zemalja Europe.[16] Hrvatska i za svoju jadnu nogometnu ligu uvozi nogometaše iz zemalja i s kontinenata, u kojima je djeci još stalo do igranja nogometa. U pokušaju da ucijene hrvatske vlasti družba rukovoditelja preostalih hrvatskih proizvoditelja hrane prijeti izvozom poduzeća dalje na jugo-istok Europe.[17]

Hrvatska država treba, kako bi sama opstala, brojčano ojačati hrvatski narod, poboljšati sastav pučanstva koji je sad poguban i u njemu obnoviti elitu, koja ima uporabljivo znanje, primjereno potrebama hrvatske politike, gospodarstva, sigurnosti i kulture.

Položaj, prostor i prirodno blago. Hrvatske vlasti olako i u bescjenje prepuštaju tuđim subjektima hrvatski prostor i u njemu zatečeno prirodno blago i to najčešće za gospodarske poslove, koji ni ne zapošljavaju ozbiljan broj naših ljudi ni ne stvaraju uračunljivu dodanu vrijednost koja ostaje u Hrvatskoj.

Hrvatski prostor i prirodno blago treba čuvati i rabiti tako, da se na njima i od njih može stvarati dodana vrijednost, koja će povećavati bogatstvo hrvatskog naroda. Daljnje upropaštavanje hrvatskog prostora ozbiljno bi obezvrijedilo iznimno povoljan položaj hrvatskog prostora.

Obitelj, rad i vrijednost rada. Država mora suzbiti liberalističku ideologiju i ukloniti zakone, koji potiču samovolje djece, koja sprječava i odgoj ljudi i njihovo obrazovanje. Bez odgojenih ljudi i bez ljudi koji imaju uporabljivo znanje nema opstanka naroda ni spasa države. Ljudi moraju biti sposobni da korisno rade, „da se hrane i da se brane“. Liberalizam, koji promiču Sabor i Vlada, naveo je Hrvate da svojataju ili drugima dodjeljuju prava, za ostvarenje kojih nema ni približno dovoljno sredstava, da budu ostvarena.

U Hrvatskoj postoji samo kaznena odgovornost ili bolje rečeno krivnja, za koju se ljudi mogu lagano nagoditi da se prenese na drugoga, ali je ljudska, politička, društvena, moralna, profesionalna ili obiteljska odgovornost na vrlo niskoj cijeni.

Država se mora pobrinuti da postoje proizvodnja dobara i pružanje usluga koje mogu zaposliti sve ljude. Mogućnost korisna rada znatno će pomoći odgoju i obrazovanju mladeži, ali i zaštiti obitelji, u kojima se upravo odrastanjem djece pojavljuju ozbiljne i neuklonljive nevolje.

Država svojim zakonima, ali i drugim sredstvima mora zaštititi vrijednost rada, jer urbanizirano radništvo koje ovisi o komunalnoj infrastrukturi ne može i ne smije biti plaćeno kao radništvo u zemljama, u kojima životni izdatci imaju povoljniji sastav. Zadaća zaštite vrijednosti rada također se lakše obavlja, ako ima više rada.

Integrirani sustav sigurnosti. U globaliziranom svijetu kojime nastoji upravljati svjetski slobodni kapital putem svjetskog slobodnog tržišta, ugroze svake države dolaze ne samo iz vanjskog svijeta, nego i iznutra. Danas se ratuje samo unutar država. Ugroze dolaze po svim mrežama društvenog utjecaja: politici, gospodarstvu, vojnoj sili i putem subverzivnih sustava uvjerenja.[18]

U Hrvatskoj su ugroženi zemlja i narod, ljudi i obitelji, gospodarstvo, pravosudni sustav, temeljna fizička infrastruktura, prirodni izvori, sustav obrazovanja, fizička sigurnost građana i politički sustav. Nije ugrožena jedino politička zajednica ili država, jer silama koje nastoje potkopati cijelo hrvatsko društvo odgovara da Hrvatska zadrži suverenost, kako bi na raspolaganju imale usluge kakve može pružiti samo suverena država. Tad RH ne bi više bila hrvatska. Takvoj općoj ugrozi izložene su i mnoge druge zemlje, od SAD do Mianmara.

Sigurnost i zaštita svake zemlje ovise o dobro prikupljenim obavijestima, koje se obično nalaze u javno dostupnim spremnicima, o dobrim i sustavnim raščlambama i o najboljim mogućim prosudbama stanja zemlje i potencijalnih ugroza. U izradbi ocjene stvarne opasnosti trebaju sudjelovati političari, pripadnici obavještajne zajednice, akademska zajednica i u novije vrijeme i kibernetičari, jer ukupna nacionalna infrastruktura ovisi o mrežama informatičkih sustava.

Ako žele izgraditi državu, hrvatske rodoljubne politička snage moraju s pomnjom izgrađivati i održavati ukupan nacionalni sustav obrane i zaštite, ali i obavještajni sustav, putem kojega će se u politiku slijevati relevantne obavijesti o kojima ovisi djelotvornost zaštite države i naroda.

Pravda i pravosuđe. Pravda u Hrvatskoj ne služi običnim ljudima, nego nositeljima političke vlasti, bogatim i utjecajnim ljudima, sudcima, tužiteljima, odvjetnicima, državnim i komunalnim poduzećima, te otimačima i uzurpatorima.[19]

Nakon promjene ukupnog društvenog sustava poslije prestanka komunističkog i partijskog sustava, uveden je građanski kapitalistički sustav pa su se prava i dužnosti građana znatno promijenili. To je preopteretilo cio pravosudni sustav, koji radi po nebrojenim i vrlo često neusklađenim zakonima, tako da se takozvana neovisnost pravosuđa pretvara u samovolju tužitelja, odvjetnika i sudaca. Tužitelji se i u najnepovoljnijim slučajevima mogu nadati da će, ako imaju dovoljno novca bar za vođenje spora, spor i dobiti. Političke snage koje žele izgraditi pravi politički sustav trebaju omogućiti svima da ostvare pravdu, u prvom redu donošenjem suvislih zakona, koji ne će ostavljati „prostor diskrecije“ ni državi ni sudcima ni odvjetnicima ni tužiteljima. Država ne može ostati i opstati bez pravde.

Geopolitika i europska politika. Ako za dvanaestak mjeseci RH pristupi Europskoj Uniji, hrvatska geopolitika će biti potpuno podređena vanjskoj politici Unije, koja je politička tvorevina bez suverenosti (i slijedno bez vanjske politike). Ako hrvatske vlasti pristanu na posluh „vanjskoj politici“ Unije koja ne postoji, RH ne će moći zastupati svoje nacionalne interese, primjerice ostvarivati političku suradnju sa silama izvan Unije. Unija provodi određene ideje vanjske politike putem djelovanja snažnijih zemalja Unije, ali i to je najčešće pod skrbništvom SAD.[20] Od sadašnjih vlasti u Hrvatskoj, s obzirom na njihov „svjetonazor“, može se očekivati dinamična pa čak i agresivna politika pomirbe s nedavnim napadačima na Hrvatsku.

Kako bi zaštitila svoje zakonite i životne interese, Hrvatska će se unutar Unije morati boriti – rame uz rame s drugim državama Unije – da se Unija počne pretvarati u Europsku Političku Zajednicu, kakva je bila EEZ, u kojoj se odlučivalo konsenzusom članica. Ugroze Hrvatskoj dolaze i sa svjetskog tržišta i iz Unije.

Porez. Hrvatska nema porezni sustav. Svaka vlast, vladajuća koalicija, vladajuća stranka ili sam ministar diskrecijski – od proračuna do proračuna – mijenja putove i način prikupljanja proračunskog prihoda. S obzirom da se zbog gospodarskih prilika u RH i okolnosti u svijetu mijenjaju mogućnosti građana i poduzeća da nose porezno opterećenje koje im nameće država, mijenjaju se i izvori poreznog prihoda proračuna. Okolnosti i volja ministara tako stvara veliku neizvjesnost u nadzoru izdataka građana i poduzeća.

Problemi s porezom dolaze od vrlo niske gospodarske aktivnosti u RH, ali i od izvoza dodane vrijednosti iz Hrvatske putem politike prijenosnih cijena tuđih korporacija koje posluju u Hrvatskoj.[21] Stoga buduće hrvatske nacionalne vlasti trebaju porezovati dodanu vrijednost koja se iznosi iz zemlje, ali i uvesti različite stupnjeve porezovanja dobitka poslovanja proizvodnih poduzeća i dobitka poslovanja financijskih ustanova.

Porez se treba plaćati i izravno i neizravno, ali samo na tekuće poslovanje i na tekuće zarade, a ne na vrijednosti koje su stjecane naraštajima u prošlosti. Zato se država mora brinuti da se gospodarstvo razvija i da raste.

Poljoprivreda, hrana i nacionalni prehrambeni sustav. Kako bi sama iskoristila svoju zemlju, položaj i marljivost svojih ljudi, kako ne bi dopustila iznošenje dodane vrijednosti iz zemlje te kako ne bi dalje siromašila samu sebe, hrvatska država mora stvoriti integriran kooperativni sustav, koji će povezati obradu zemlje, uzgoj stočnog i drugog blaga te prehrambenu industriju. To je potrebno za jamčenje prehrane domaćeg pučanstva, za opskrbu turista koji dolaze u Hrvatsku i za izvoz. Hrvatska može prije početi izvoziti hranu, koju sad uvozi, nego što će početi izvoziti proizvode visoke tehnologije, a nešto će se morati izvoziti. Hrvatske vlasti, upravo zato što moraju zaštiti ljude i narod, ne smiju spomenutu presudnu zadaću prepustiti samovolji pojedinih privatnih poslovnih poduzeća. Zar zbog dosadašnje državne nebrige Hrvatska sad nije natrpana prodajnim središtima, u kojima se prodaju uvozni (zaštićeni) proizvodi, iako je ranije bila prekrivena proizvodnim pogonima, koji su na osnovi primjerene tehnologije pravili proizvode za domaću uporabu i za izvoz?

Organizacijska sposobnost naroda i poduzetništvo. Sve hrvatske vlade prisežu na pretvaranje Hrvatske u zemlju znanja. Takozvani bolonjski sustav sveučilišnih studija u RH počeo je proizvoditi doktore znanosti na stotine pa čak i na tisuće svake godine. Međutim, iako akademsko znanje i zvanje donosi čovjeku visok stupanj zadovoljstva, jer obogaćuje njegovu osobu, znanje se, čak i da je uporabljivo, samo od sebe ne pretvara u industrijske proizvode i usluge, koje se mogu izvesti.

Za to bi trebalo znanju dodati i poduzetništvo. Međutim, kao i u mnogim zemljama u prijelazu iz socijalizma u kapitalizam – kad su misionari liberalizma dotadašnjim komunistima i socijalistima napunili glave da je država najgori gospodar – hrvatsko se poduzetništvo uvelike iscrpilo prisvajanjem državne i društvene imovine. Država je mnoge poduzetne ljude navela da budu tati, umjesto da ostanu poduzetnicima. Sad su ljudi koji su olako namaknuli imovinu prestali biti poduzetnicima.[22]

Ima, međutim, i treća nevolja. Hrvati su provjereno dobri radnici i znanstvenici, što pokazuju svojim radom i znanjem kad rade u zapadnim zemljama, posebice u Njemačkoj. Radni rezultati naših ljudi tamo su plod tuđih dobrih organizacijskih sposobnosti u uspjelim zemljama zapada.

Stoga se prave, nacionalne hrvatske vlasti trebaju pobrinuti da se u Hrvatskoj podiže snaga poduzetništva, ali i stupanj organizacijske sposobnosti. To se najbolje postiže praksom. Hrvatska država se mora uključiti u organizaciju gospodarstva i sama se upustiti u poduzetništvo. U tome će joj tehnička pomoć biti preča od tuđih financijskih ulaganja. To bi bilo nacionalno „cjeloživotno“ učenje putem poduzetništva i organiziranja.

Uloga države u gospodarstvu i u sustavu obrazovanja. Uz buran tehnološki razvitak u svijetu i uz gospodarsko buđenje manje nerazvijenih naroda,[23] nepredvidljiva je budućnost svakog poduzeća, a i cijelih industrijskih grana u pojedinim zemljama. Stoga se planiranje nacionalnog gospodarstva ne može potpuno prepustiti privatnim tvrtkama, čiji voditelji imaju vrijedne obavijesti samo u svojoj grani djelovanja. Takvo planiranje gospodarstva ne može se prepustiti ni tuđim ulagateljima, s kojima Hrvatska ima i tragično i komično iskustvo. Vlade mogu znati bolje što se događa u svijetu i one bi svojom politikom mogle usmjeriti privatna ulaganja u prave grane i pomagati ih.

Dosadašnje vlade su odgovorne za to, što u Hrvatskoj postoje vojske nezaposlenih stručnjaka i tisuće stručnih položaja koje popunjavaju uvezeni stručnjaci. Država mora ograničiti mogućnost pojedinačnih pravnih i fizičkih osoba da bez uvida u cijelo stanje države i naroda te u sve okolnosti, ulažu svoj napor ili život u jalova zvanja. Država mora postaviti granice slobodnom izboru pojedinaca za opće narodno i za njihovo dobro.

Znanje i proizvodnost. Zadaća države odnosno nositelja političke vlasti je jamčiti da će mladi ljudi, koji se obrazuju u Hrvatskoj, bilo u privatnim bilo u državnim ustanovama, stjecati uporabljivo znanje, na kojem se može temeljiti proizvodnost rada. Iskustvo srednjih poduzeća u suvremenoj elektrostrojarskoj proizvodnji u Hrvatskoj pokazuje, da se samo 50% inženjera zadržava kod svojeg prvog poslodavca nakon prve pokusne godine rada.[24]

Mnogi neupućeni mladi ljudi biraju struke, koje im ne će pružiti zadovoljstvo rada i zadovoljstvo životom, a mnogi najdarovitiju mladi ljudi birat će sigurnije struke, kao što su medicina ili pravo, jer se mogu odlučiti za privatno poslovanje u kojem ne mogu izgubiti radno mjesto, koliko god im ono malo nosilo. Država može iz ljudi odagnati strah glede izbora struke tako da savjetuje ljude pri izboru zvanja, ali i putem pomoći u stjecanju novog uporabljivog znanja za kojime postoji tržišna tražnja.

Gospodarstvo i tehnologija. Država ne smije privatnom sektoru potpuno prepustiti akumulaciju tehnologije, na kojoj se temelji stvaranje novih proizvoda, koje traže nacionalno i tuđa tržišta. Hrvatska je od 1980. godine prestala prikupljati tehnologiju iz dva tad nova područja: digitalnu tehnologiju, koja se u to vrijeme počela iz računala širiti u druge proizvode te biotehnologiju, koja je neizostavna u poljoprivredi, proizvodnji hrane, medicini, farmaciji, kozmetici i u drugim granama.

Hrvatsko gospodarstvo, jer je maleno, ne može biti potpuno kao u velikim zemljama. Stoga država, a ne slabi privatni poduzetnici, treba pomoći nakupljanje tehnologije za stvaranje proizvoda i industrijskih usluga, koje bi Hrvati mogli nuditi svjetskim tržištima.

Državno-privatno partnerstvo za izvoz. Državne tvrtke ili privatne tvrtke sa značajnim državnim vlasničkim ulogom novca i ljudi mogu preuzeti prodaju i ugovaranje projekata, koje bi izvodile domaće tvrtke kao kooperanti ili podugovaratelji. Za proizvode brojnih malih hrvatskih privatnih proizvođača, posebice u prehrambenoj industriji, državne tvrtke bi mogle koordinirati prodaju u inozemstvu, pri čemu bi se osigurale „dovoljne količine“ za velika tržišta te stajati iz zaštićenih proizvoda. Mali proizvođači će teško doći do ozbiljnih poslova na velikim tržištima. Država bi poreznom politikom i poticajima mogla prisiliti ili navesti velike proizvođače hrane, da s proizvodima od domaćih sirovina stupe na velika i bogata tržišta. Budućnost hrvatske industrije ne mogu jamčiti tržišta jugo-istočne Europe.

Država može pomoći izvoz hrvatskih proizvoda i usluga, ali ne putem „gospodarske diplomacije“ koje nigdje u svijetu nema, nego putem organiziranja prave prodaje. Na tržištima se prodaje, a ne vodi se diplomacija. Prodaja je važna gospodarska funkcija. Ona trži uporabljivo znanje.

Profesionalni šport. U Hrvatskoj se tisuće ljudi profesionalno bave športom, kao organizatori natjecanja, rukovoditelji saveza i klubova, sudci, športski novinari, pomoćno osoblje, treneri ili natjecatelji u skupnim i individualnim športovima. Ti mladi i zreli ljudi malo ili nimalo doprinose bogatstvu naroda, a zapravo troše značajan dio bogatstva naroda, koje se stvara mimo njih. Od neznatnog broja profesionalnih športaša, koji steknu osobno bogatstvo bavljenjem športom u inozemstvu, samo pokoji svoje bogatstvo uporabi u domovini tako da stvori ozbiljan broj radnih mjesta. Njihovo bogatstvo se sprema u nekretnine ili se dodaje svjetskom slobodnom kapitalu.

Bilo da je riječ o državnom ili javnom novcu bilo o novcu trgovačkih društava, profesionalni šport crpi znatan dio domaćeg proizvoda, a da ljudi koji se bave profesionalnim športom propuštaju dati koristan doprinos društvu. Usto, upravljanje športom nije nimalo etički poticajno za mlade ljude, a športski savezi su tijela koja se brinu za posebne interese dužnosnika i donekle klubova, a nikako za poštivanje prava samih natjecatelja, kojima život nije ni lagan ni ugodan.

Nove nacionalne vlasti trebaju pravo urediti i područje profesionalnog športa.

 

  1. 5.    Izgradnja države – projekt za preporod našeg čovjeka

 

Danas samo vrlo malen broj ljudi ne uviđa, da je hrvatska država slaba i nesređena politička zajednica.[25] Međutim, nije u jadnom stanju samo hrvatska država. U jadu su i ljudi, a i cio narod je u čamotinji. Mnogi ljudi uviđaju da u hrvatskoj državi, kakva je ona sad i koja slijedno svaki dan slabi, nemaju ni budućnost ni nadu. Jedni su ljudi dignuli ruke od države, smatrajući da je nepopravljiva. Ne obziru se na to, da je narod svoju obnovljenu hrvatsku državu obranio u Domovinskom ratu, koji je pokazao što su Hrvati kadri napraviti. U njihovim razmišljanjima bitna je istina, da su hrvatske vlasti, koje je redovito birao narod, sustavno slabile i nakazile državu te da su putem države siromašile narod i dovele ga do bijede i jada.

Najveći poslodavac u Hrvatskoj je i najveći dužnik u Hrvatskoj, iako je tri golema agrarna društva kupio za po „jednu kunu“. Kome je u Hrvatskoj zajamčeno radno mjesto ili posao, osim saborskim zastupnicima, županima, gradonačelnicima i načelnicima općina na četiri godine; predsjedniku HR na pet godina; a predsjedniku i glavnom tajniku Hrvatskog nogometnog saveza, predsjedniku HBOR-a te glavnom državnom odvjetniku doživotno? Stoga su mnogi Hrvati najozbiljnije, životno posumnjali u svoju državu, uviđaju da su državne vlasti dodatno slabile i gotovo zatrle hrvatsko zajedništvo, koje se na zemljopisno silno razvedenoj hrvatskoj zemlji održavalo „od stoljeća sedmog“.

U Hrvatskoj se dnevno odigravaju desetci tisuća obiteljskih drama i stotine tisuća osobnih drama, od kojih je barem četiristo tisuća uzrokovano nezaposlenošću te gubitkom ili kašnjenjem isplate plaća.

Mnogi ljudi poučeni iskustvom života u RH malo očekuju od zajedništva. Meni je i jedan uvažen zagrebački katolički svećenik kazao, da je čak i Isusova ideja zajedništva utopija. Ipak, zajedništvo je, posebice u malim državama i u malim narodima, važan stup nacionalne države. Međutim, Hrvatska je atomizirana ne čak ni na obitelji, nego na pojedince. Za mnoge ljude ne postoji pojam životnog zajedništva, a u najboljem slučaju postoji bijeg u „civilnoudružno“ zajedništvo. Mnogi mladi ljudi otežu osnivanje obitelji, jer zajedništvo obvezuje, a obitelj nosi odgovornost. Mnogim mladim sposobnim ljudima svjetonazor je profesionalizam: Oni se smatraju profesionalcima ili poslovnim ljudima odnosno ljudima koji sve što rade, rade za novac ili plaću, a koji izbjegavaju šire uključenje u društvo. Smatraju da će bez preuzimanja društvenih obveza bolje proći u životu. U politiku se upuštaju samo ti među njima, koje u politici traže profesiju.

Stvara se novi naraštaj, jedan dio kojega nema smisao za sustavno učenje, nema opće znanje te nema interes za kulturu, osim za zaštićena tržišna imena u „kulturi“. Taj dio novog naraštaja nema želju da napravi nešto za druge ili za zajedničko dobro.

Međutim, i takvi mladi ljudi ćute da mladost nije kraj, nego početak, nije vrhunac, nego temelj životnog vijeka. Uza svu njihovu praksu, mlade ljude takav pristup ne zadovoljava. Oni znaju da ne mogu zauvijek ostati samoprogramiranim automatima. I njima se otvara pitanje uporabe vlastitog života, koje se zaoštrava u zrelijim godinama. Stoga se takvi, i mladi i zreli, ljudi – bez obzira na jadno stanje hrvatske države – moraju probuditi. Takvi ljudi, čiju sumnju u državu treba shvatiti, trebaju primiti poticaj da pravo ocijene i svoje stanje i stanje svoje države, da vide uzroke takva stanja i da odrede što valja napraviti. Valja uvidjeti da je sadašnja hrvatska država neprijateljica svakom Hrvatu. Valja u toj lažnoj prijateljici doista prepoznati neprijateljicu. To bi bio dodatan poticaj ljudima, da ne samo kao ljudi, nego i kao građani, u sebi prepoznaju golem potencijal za izgradnju države, kako bi u njoj i s njom mogli opstati i ostati na svojoj zemlji. Hrvatsku državu valja od neprijateljice napraviti prijateljicom Hrvata.

Ljudi osjećaju da nemaju budućnost u hrvatskoj državi kakva je ona sad. Ipak, oni imaju budućnost u sebi, koju mogu pokloniti ili posuditi državi, da u toj državi nađu svoju budućnost. Država je mrtva stvar, kojoj ljudi udahnjuju život, kako bi im ona vrlo brzo vratila ulog u obliku zajedništva i „pod prilikom“ zadovoljstva životom. Kad daju zajednici svoje „mrtve kapitale“ u ljudima se otvaraju novi izvori života – ne biološkog života, koji je podređen profesionalizmu, nego života po duhu ili života u duhu, koji je proizvod biološke evolucije.

Stoga je Isus iz Nazareta[26] svoju odredbu sustava ljudskih vrijednosti – koji je nespretno nazvan „nebeskim kraljevstvom“ – počeo obraćanjem ljudima koji su „gladni i žedni života u duhu“, da im kaže, da oni trebaju stvarati novi svijet – kao što i mi trebamo stvoriti novu, drukčiju državu – jer je to jedini izlaz za njih kao ljude. Ako se prime posla stvaranja novih mogućnosti, u takvim ljudima na mjesto „mrtvih kapitala“ kulja fluid života, koji ima neograničen potencijal, koji se umnaža u zajedništvu. Jedina vrijednost ili dragocjenost Svemira ili svijeta je u životu, koji je čudesno utkan i koji se ugnijezdio u mrtvu tvar. (Stoga je Isus – koji se doista namučio u životu, ali koji je u tom istom životu doživio zvjezdane trenutke – govorio o novom rođenju.)

Hrvatska država treba preporod iz jada i bijede, treba izgradnju i dogradnju, ali joj život mogu udahnuti samo novi preporođeni ljudi. I njezini ljudi trebaju preporod iz čamotinje. Domovina stostruko vraća to, što joj se da. Sad za domovinu ne treba život polagati. U Domovinskom ratu položeno je dovoljno života, koji su stvarali Hrvatsku kao i naši. Mi živimo živote koji su položeni za Hrvatsku, a svoje živote trebamo samo ulagati u domovinu te živi pratiti kako domovina oživljava, da možemo i mi oživjeti s njom.

Mi Hrvati imamo dvije mogućnosti: (1) samoživost uz koju ćemo propadati i mi i hrvatska država ili (2) zajedništvo kao spas i za nas i za domovinu. Ako svoje živote ne uložimo u domovinu i u zajedništvo, kako će nam izgledati životi? Bez nas će domovini biti svejedno kako joj je.

  1. 6.    Smisao novog Hrvatskog nacionalnog pokreta – HNP

 

U ovom dijelu spisa ne će se razmatrati pitanje politike internacionalističkih snaga u Hrvatskoj. One su u samo trideset dana svoje nove vladavine pokazale, da se Plan 21 sastojao od praznih listova, da ne shvaćaju ni blizu ovom spisu stanje i položaj u kojima su se zatekli narod i država te da su zaokupljeni samo svojom vlašću, koje nema bez proračuna.[27]

Od početka 2000. godine vidokrug hrvatske politike jedva prelazi okvir državnog proračuna, a hrvatska vanjska politika granice Republike Srpske i „regionalne suradnje“. Postupak pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji, pružao je prigodu da se politika vodi bar prema Uniji, ali su naši političari iz obiju vladajućih koalicija u tom postupku prihvaćali administrativni diktat Europske komisije. Za prve vladavine HDZ-a vodila se ozbiljna vanjska politika, posebice u vrijeme nenasilnog rasapa Jugoslavije te za Domovinskog rata i domovinskog poraća. U to je vrijeme hrvatska vanjska politika isposlovala međunarodno priznanje obnovljene hrvatske države.

Zbog uspjele ukupne ranije politike HDZ-a ta stranka je uoči izbora 2011. godine posegnula za Tuđmanovom baštinom i medijskom retuđmnizacijom HDZ-a, iako je sam dr. Franjo Tuđman svojom politikom omogućio i poticao ozbiljno društveno raslojavanje i raspršenje naroda te izvorno uzrokovao pojavu prezira Hrvata prema političarima i političkim strankama, od kojih su usahnule sve osim dviju najvećih političkih suparnica. HDZ je pokušajem izbornog povratka Tuđmanovoj baštini nastojao izbrisati uspomenu i baštinu svoje druge vladavine, ali nije uspio uvjeriti ni svoje tradicionalne glasače, da je usprkos nove retorike postao novom snagom u hrvatskoj politici.

Pokušaj „pomlađivanja“ vodstava i retuširanja javne slike nekih stranaka (HSLS i HSP) nije uspio tim strankama vratiti nekadašnje glasače – HSLS je ranije imao 27 zastupnika, a HSP 11 – jer te stranke nisu imale ideju, na kojoj bi se obnovile, nakon što su im glasači već 2007. okrenuli leđa.

Najnoviji bljesak Hrvatskog demokratskog saveza Slavonije i Baranje (HDSSB) i Hrvatskih laburista rezultat je traženja izlaza u unutarhrvatskoj regionalnoj politici, po primjeru IDS-a, odnosno zabijanja glave u pijesak zastupanja interesa ne naroda kao cjeline, nego radničke klase, koja kao organizirana snaga nestaje diljem svijeta. Danas narodi postaju snagom. Slaba nacionalna politika ugrožava Hrvate kao građane i kao potrošače, a ne kao proizvođače. Politički regionalizam je prilog raslojavanju hrvatskog društva i čestičenju ili parcelaciji nacionalnog organizma pod udarcima tržišta i kapitala.[28]

Minulih osam godina HDZ-ove zloporabe vlasti te očita nepripravnost nove koalicije za obnašanje vlasti i njezino nesnalaženje u vladanju Hrvatskom,[29] stvorili su novu vrstu i novi naraštaj nacionalnih snaga, koji tragaju za vlastitom politikom, ali koje već imaju svoju ideju. Za te snage Hrvatska nije inačica ni Jugoslaviji ni Europskoj Uniji. Za njih nova Hrvatska treba biti inačica sadašnjoj Hrvatskoj.

Ujedinjenje i obnovu pravaških stranaka ne treba ni priželjkivati ni očekivati, jer je Starčevićeva velika i izvorna ideja prirodnog, ljudskog i državnog prava naroda na samoodređenje prikladna za utemeljenje i trajanje pokreta, a ne za utemeljenje i trajanje stranke,[30] koja uvijek zastupa parcijalne društvene interese i kojoj nije dosta ideja, nego joj treba i ideologija.

HDSSB je samo privremeno zadržao ili sačuvao glasače HDZ-a pod izlikom borbe za regionalne interese.

Nakon sloma HDZ-a na minulim izborima, poslije pobjede nesposobnih, ali ambicioznih internacionalističkih političkih snaga u Hrvatskoj te nakon sramotnog referendumskog postupka za pristup RH Uniji postavlja se pitanje „Tko može Hrvatima vratiti nadu?“, kad već nije uputno zaposjedati ulice i trgove te opsjedati palače korporacija i objekte komunalne infrastrukture. Glasačima kakvi su 1990. godine glasali za dr. Franju Tuđmana i kardinala Franju Kuharića[31] sad je de facto uskraćeno pravo glasa. Oni nemaju za koga glasati. Stoga si hrvatski narod treba vratiti nadu svojom građanskom političkom akcijom te pouzdanjem u svoju snagu i u svoje darove. Prvi koraci narodne akcije trebaju biti obnova HDZ-a i HSS-a – kojima je od svega ostala samo stranačka infrastruktura, što nije nevažno – kao nacionalnih stranaka te njihova demokratizacija, kako bi one mogle voditi i usmjerivati, a ne – kao dosad – zavoditi i paralizirati narodno mnoštvo, koje se već politički pokreće.

Za pokretanje i usmjeravanje političkog i životnog djelovanja narodnog mnoštva potrebna je prava ideja. Usto, i stanje u kojem su se našli hrvatska država i hrvatski narod traže samo primjerenu ideju, a ne ideologiju. Ideja pokreta je: Izgraditi hrvatsku državu i preporoditi našeg čovjeka! To je ideja koja može pokrenuti mnoštvo i sliti ga u politički pokret. Međutim, ni HDZ ni HSS ni nove političke nacionalne snage, koje se već okupljaju nemaju i ne mogu imati nijednu drugu ideju osim ideje izgradnje države, kojom bi se (1) razlučili od svoje nedavne prošlosti odnosno (2) profilirali u novu političku snagu te (3) svakako razlučili od internacionalističkih političkih snaga u Hrvatskoj, koje iz ideoloških razloga ne mogu ni prionuti uz misao ni unijeti se u ideju jačanja hrvatske države.

Već se vidi, čuje i osjeća kako se brzo kristalizira i određuje ideja-vodilja izgradnje hrvatske države i preporoda našeg čovjeka. Na spomen izraza „izgradnja države“ u običnom političkom razgovoru gotovo prestaje potreba daljnjeg razgovora. Javlja se samo pitanje: „Kako?“

Vidi se potreba obnove nekadašnjih nacionalnih matičnih stranaka hrvatskoga naroda, ali se zapaža i stvaranje dodatne političke snage, koja će biti politički izraz novih političkih potreba naroda kao cjeline. Uočava se potreba slijevanja tih triju političkih snaga u jedan nacionalni pokret, u jedan stranački politički blok, koji će biti pozvan da obavi jedan jedini posao – izgrađivati državu i time pružiti priliku našem čovjeku da se preporodi. Posao je jedan i jedincat, jer je jedna hrvatska država i jedan hrvatski narod. Jedan od uspjeha pokreta bit će suzbijanje internacionalističkih snaga u Hrvatskoj, koje odmažu i državi i narodu, kao latentne političke inačice nacionalnim snagama. To je potrebno, učiniti jer u svijetu dolazi vrijeme nacionalizma, koji je jedini u stanju zaštititi svaki narod u svijetu te bez kojega se u novonastalim okolnostima, koje vladaju globalnim svijetom narodi ne će moći „ni hraniti ni braniti“. Da izvedu svoj naum „izgradnje države i preporoda našeg čovjeka“ Hrvatima će u Hrvatskom saboru biti potrebna obilna dvotrećinska većina, kao kod osamostaljenja hrvatske politike 1990. godine ili kao danas u Mađarskoj.

Smisao novog Hrvatskog nacionalnog pokreta (HNP) je izgradnja hrvatske države, preporod hrvatskog čovjeka te vraćanje države Hrvatima i povratak domovine. Glasači već stižu na okup. Treba ih samo povesti u narodnu, demokratsku političku pobjedu.

Neposredna svrha novog nacionalnog okupljanja je dvotrećinska većina u Hrvatskom saboru. Toliko Hrvata jamačno ima u Hrvatskoj.

Ipak, izgradnja hrvatske države i preporod hrvatskog čovjeka pitanja su trajanja, a ne trenutka pa čak ni sadašnjeg trenutka, koji je prikladan za početak provedbe projekta izgradnje države i obnove naroda. Članstvo Hrvatske u Europskoj Uniji ne će našoj državi dati jakost. To možemo učiniti samo mi, hrvatski narod, a obavljanje te zadaće će nas preporoditi.


[1] Dana 29. studenoga 1918. godine Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba je na Trgu sv. Marka u Zagrebu upriličilo golem skup „potpore“ hrvatskih građana sjedinjenju Hrvatske sa Srbijom. To je bio „referendum“, koji je Stjepan Radić ranije opisao kao „hod gusaka u maglu“.

[2] Bivša hrvatska premijerka pripisala je slab odziv birača Referendumu njihovu biračkom umoru, jer su „morali“ glasati dvaput u šest tjedana, iako političarima na vlasti nije teško četiri godine – ne jednom u četiri godine – iz dana u dan tračati i plesati Hrvatskom, pojavljivati se dnevno nekoliko puta na televiziji i u radijskoj difuziji, zalijetati se u Vukovar, k spomen-obilježjima Drugoga svjetskog rata i drugamo samo kako bi se ukazivali pred glasačima. Glasačima je, navodno, teško više od jednom u četiri godine u tišini izborne šutnje otkoračati par stotina metara do svojeg glasačkog mjesta. (Samo u gradu Rijeci bilo je 101 glasačko mjesto.) Po toj izlici za poraz referendumskog postupka, političari bi trebali biti nadljudi.

[3] Uz sadašnje snažne klimatske promjene, koje stvaraju krajnje klimatske pojave te koje ne jamče stalnost klime nigdje u svijetu, teško je dugoročno računati na bogatstvo podzemnom i tekućom vodom te na postojanost iskoristljive vjetrene energije.

[4] Hrvati se svoje narodno zajedništvo njegovali i sačuvali usprkos višestoljetnom prebivanju u tuđim državama, jer su se držali svoje zemlje, svojeg jezika i svoje kulture.

[5] Pogledati Z. Mršić, Hrvati 2012.: Posljednja godina, Zagreb, 2011.

[6] Karl Marx je ispovijedao da „proizvodni odnosi“ u svakom društvu presudno utječu na ostale mreže utjecaja, iako se kasnije pokazalo da je upravo sovjetsko društvo, koje je bilo izgrađeno na idejama Karla Marxa palo zbog neprimjerenog sustava uvjerenja.

[7] U sređenim političkim zajednicama politički sustav ima znatnu važniju ulogu, nego nositelji vlasti. Tako je bilo u konfucijskoj carskoj Kini, u kojoj je postojao cjelovit i suvisao politički sustav, a car je imao „mandat nebesa“ ili obvezu da se brine za zemlju i ljude. Ako se nije brinuo čekalo ga je uklanjanje s vlasti. Stoga su se u dvadeset dva stoljeća na carskom prijestolu u Kini izredale dvadeset četiri carske loze, koje su do vlasti dolazile uzurpacijom.

[8] Primjerice, u Hrvatskoj koja je zemlja „građanske demokracije“ nema unutarstranačke demokracije, a u Kini koja sad nema građansku demokraciju postoji unutarstrančka demokracija u jedinoj stranci.

[9] Države su u velikim dugovima i bez rata koje bi zapodjenule.

[10] Zoran Milanović smatra, da izbor njegove koalicije nameće i opravdava na osnovi „svjetonazora“promjenu povjerenstva za umjetnu oplodnju žena, koje je utemeljilo Ministarstvo zdravstva.

[11] Ideja nacionalizma po svojoj prirodi ne može prerasti u opću ideologiju, jer ona priznaje potrebu da narod ili pučanstvo svake političke zajednice ili države uperi svoje djelovanje prvobitno u namicanje dobrobiti samome sebi. Rodoljublje jednog naroda ne traži odricanje rodoljublja bilo kojemu drugom narodu. Nacionalizam nije imperijalizam. Ideja nacionalizma je univerzalna.

[12] Zadovoljstvo vlastitim životom je najmanje i najviše što čovjek može postići u životu.

[13] Pogledati Z. Mršić, Dobro: Povratak evoluciji, Zagreb, 2011; pogledati esej, Z. Mršić, Vrijeme je za nacionalizam, Zagreb, www.Konsenzus.com, u kojemu je donesena odredba ideje nacionalizma.

[14] Pogledati Z. Mršić, Hrvati 2012., Zagreb, 2011.

[15] Opet pogledati Z. Mršić, Hrvati 2012., Zagreb, 2011.

[16] Hrvatsku ne napuštaju odvjetnici i drugi pravnici ili upravitelji industrijskih poduzeća i banaka.

[17] Možda se može očekivati da bi i HUP i HGK premjestili svoja sjedišta i osoblje, primjerice, u Republiku Srpsku.

[18] Nedavno je Vlada donijela odluku, da nakon, navodno, triju pokušaja izradbe hrvatskog sigurnosnog sustava pod skrbništvom Ministarstva obrane, koordinaciju izradbe sustava sigurnosti preuzme MVPEI.

[19] Ivo Josipović je, vjerojatno stoga, predsjedničku kampanju vodio pod geslom pravednosti, a ne pravde.

[20] Valja postaviti pitanja o tome, čemu služi NATO te komu i čemu služe pripadnici Hrvatske vojske u Afganistanu.

[21] Dopuštanje izvoza dodane vrijednosti iz Hrvatske i jednak stupanj porezovanja dobitka proizvodnih poduzeća i dobitka banaka primjeri su trajne političke korupcije u Hrvata.

[22] Oni su vrlo često postajali „stečajnim upraviteljima“ svojih tvrtki.

[23] Predviđa se da će godišnji gospodarski rast Afrike u 2012. godine biti 6%.

[24] Na mnogim hibridnim tehničkim fakultetima studenti se opredjeljuju za informatiku ili oblikovanje (proizvoda.) Golem broj ljudi u Hrvatskoj studira upravljanje ili „marketing“, a da usto nema nikakvu praktičnu struku. Jedan ekonomski fakultet u Hrvatskoj školuje turističke vodiče.

[25] Dobriša Cesarić, Pjesma gorka: Šta je to hladno, i gorko, i sivo/Šta niče u duši ko korov njen?/Je li to suton? Zbilja već suton?/Il samo prolazna sjen?//Što sada? Brbljati vesele riječi,/Skrivati rane za humor;/Ko da se išta sakrivanjem liječi:/Tuga je tuga, a umor je umor.// … Na domaćoj gozbi su čudna veselja,/I pjano se bunca i buči./Sudbina, što drugima nalijeva vina,/Tebi će naliti žuči.// …

[26] Preporučujem čitatelju, da dok čita ovaj spis gleda na Isusa kao na jedincato mudra mladog čovjeka, čiji je vidokrug daleko premašivao i njegovo vrijeme i njegov prostor.

[27] Daleko veće zanimanje javnosti za tekuće procese u HDZ-u (veljača 2012.), nego za prve neusklađene poteze nove vlasti, pokazuje da narod ne očekuje nikakvo dobro od novih vlasti.

[28] Nakupljena saborska sjedala HNS-a čeda su umjetne oplodnje u peradarniku nove koalicije.

[29] Čini se da nova koalicija ne vlada živom Hrvatskom, nego svojim umišljenim virtualnim svijetom.

[30] Pravaši nisu mogli sačuvati stranačko jedinstvo ni za živoga Starčevića pa kako bi to mogli sad.

[31] Neosporno je da je kardinal Kuharić bio prvo ime postupka osamostaljenja Hrvatske 1990. godine.

Continue Reading

23 siječanj 2012 ~ 1 Comment

HDZ-u ugovor, SDP-u referendum, narodu nevolje

Uz nizak odziv birača i dvotrećinsku većinu za pristup RH Uniji Hrvati su odlučili – četvrti put u 143 godine – ući u tuđu političku tvorevinu. Prihvaćanje Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, ulazak Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u kraljevsku Jugoslaviju 1918. godine, stupanje Hrvatske u Kominterninu komunističku Jugoslaviju 1945. godine te konačno odluka Hrvata o pristupu RH Uniji izvedene su na brzinu i uz obmanu.

Na svako stupanje u tuđu državu Hrvati su bili navedeni tobožnjim prijateljstvom tuđih političkih tvorevina: mađarskim, srbijanskim, komunističkim i europskim, iako je ranije bila riječ o velikomađarskom, velikosrpskom ili velikoruskom imperijalističkom posezanju za hrvatskom zemljom i za hrvatskom radnom snagom. Sad je riječ o svjetskom velikotržišnom imperijalizmu kapitala, koji kao sredstvo rabi EU, u kojoj trpe i narodi koji su bili stvorili Europsku Ekonomsku Zajednicu i narodi koji su u EU pobjegli pred mogućom obnovom snage Ruske Federacije. Unija sad poseže samo za hrvatskom zemljom, jer su nezaposleni ljudi kapitalu samo teret.

Razlika prema prijašnjim ulascima Hrvata u tuđe države je u tome, što su i Mađarska 1868. i Srbija 1918. i komunizam 1945. godine bili u pobjedničkom usponu, a Unija je pred rasapom, koji neizostavno zadesi višenacionalne političke tvorevine, koje ne vode računa o dobrobiti svojih naroda.

Svaki Hrvat za pristup Hrvatske EU navodi svoj razlog, ali nisam čuo nijednoga da kaže, kako će Hrvatskoj biti bolje nakon pristupa Uniji. Jedni kažu, da nakon teških pregovora RH i EU – bez obzira na to što je RH dobila izrazito nepovoljan pristupni ugovor i što je EU na Hrvatskoj „vježbala strogost“, kako u Glasu Koncila kaže prof. Zvonimir Lauc – nema smisla odbaciti sklopljeni ugovor. Po njima valja nagraditi i dati zadovoljštinu HDZ-u koji je u osam minulih godina vlasti osiromašio i unakazio Hrvatsku. Drugi kažu, da su Hrvati pokazali da ne umiju upravljati svojom zemljom te da je bolje da Hrvatskom upravlja netko drugi – Unija. Ti Hrvati ne uviđaju, da će Unija upravljati samo hrvatskim tržištem, a da ne će štititi ni Hrvate ni njihovu zemlju. Jedni Hrvati opet kažu, da će Unija u Hrvatsku konačno uvesti red, iako u EU vlada politička zbrka te iako su i Mađari i Srbi i komunisti ranije trebali slijedno uvesti red u Hrvatsku, a „reda“ još nema.

Najneobičniji pristaše Unije su oni, koji tvrde da su se, usprkos svojim stvarnim dvojbama oko budućeg članstva RH u Uniji, za pristup odlučili kad su vidjeli koji i kakvi ljudi prosvjeduju protiv pristupa RH Uniji. Oni se, dakako, nisu pitali, kako se moglo dogoditi da, usprkos svim stvarnim dvojbama Hrvata u svezi s pristupom RH Uniji, samo ti i takvi „nereprezentativni i besposleni“ Hrvati prosvjeduju protiv Unije. Tom ću se pitanju ubrzo vratiti.

Navest ću dva prava i valjana razloga svojega javnog protivljenja pristupu Uniji, koje su upućeni ljudi iznimno povoljno primali. Prvi je to, što je 1993. godine bila ukinuta Europska Ekonomska Zajednica (EEZ), koja nije stvarala probleme, nego je rješavala nastale probleme dogovorom svojih članica, koje su bile suverene nacionalne države. Hrvati su se, kao i ja osobno, 1990. godine bili obećali takvoj EEZ, koja je na prijevaru zamijenjena unitarnom političkom tvorevinom, koja (1) uzima suverenost nacionalnim državama, iako sama nema suverenost, (2) otvara nacionalno pitanje u Europi, kojega nije bilo od Drugoga svjetskog rata, (3) trajno stvara gospodarske, političke, sigurnosne i ljudske probleme, te (4) koja je dopustila da je iznenadi postupak globalizacije i da pođe putem očitog propadanja. Drugi razlog je to, što će Hrvatska, kako bi zaustavila svoje propadanje – to je sad prihvaćena dijagnoza bolesti hrvatskog društva, koju sam postavio još 2008. godine – morati posegnuti za izuzetnim mjerama za oporavak, koje EU ne će dopustiti Hrvatskoj da ih poduzme. (To se sad događa Mađarskoj, koja je gotovo propala država.)

Prigovor koji neki ljudi upućuju mojem drugom argumentu je to, da naše vlasti ionako ništa ne poduzimaju da se propadanje Hrvatske i naroda zaustavi. Taj prigovor je valjan. Međutim, takav će se stav dosadašnjih i sadašnjih hrvatskih stranačkih koalicija morati promijeniti prije nego što sadašnji ljudski problemi u hrvatskom društvu prerastu u sigurnosne. Tad će se nositelji vlasti pokušati prenuti, ali im Unija – ako se dotad ne raspe – ne će dopustiti da naprave potreban zahvat. Ja ne vidim kojim i kakvim političkim i stručnim znanjem te kojim i kakvim proizvodnim snagama će se Hrvati „hraniti i braniti“, recimo, 2020. godine, ako se nastavi dosadašnja „internacionalistička“ politika domaćih stranačkih koalicija.

Vratimo se pitanju „niskog ugleda i male vjerodostojnosti“ spomenutih prosvjednika. Ja bih to zapažanje preinačio u pitanje: „Kako se moglo dogoditi da nijedna ozbiljna hrvatska politička stranka nije, prvo, pokušala izboriti povoljan pristupni ugovor s EU, barem toliko povoljan koliko je povoljan poljski pristupni ugovor, posebice glede poljoprivrede te, drugo, nije pred narod iznijela ni političku ocjenu pristupnog ugovora ni sudbinu koja čeka Hrvate, njihovu zemlju i njihovo gospodarstvo u Uniji, kojoj se pristupa pod ugovorenim uvjetima i u potpuno liberalističkom ozračju u Uniji, koje uništava cijelu Uniju i sve njezine članice.

Desetogodišnji prijepristupni postupak učinio je naše važnije političke stranke jalovima, a političare koji su u medijskom opticaju sterilnima. Oni nisu bili u stanju ništa pružiti narodu i ljudima te nisu bili voljni ni tako formulirati nacionalni interes, da se birači valjano i temeljem uviđanja svih nedostataka i prednosti hrvatskog pristupa Uniji mirne duše i bez naknadnih sumnji odluče prigodom referenduma. Neorganizirani pojedinci tome nisu mogli doskočiti. Hrvatska nema nacionalnu stranku i to je najteža nevolja hrvatskog društva i hrvatske politike. Takvu stranku valja napraviti. To je poruka niskog stupnja odziva glasača referendumu.

Minulih godina zagovarao sam smjenu uvriježene internacionalističke politike naših stranačkih koalicija nacionalnom politikom, znajući da nas u općem propadanju Zapada nitko osim nas samih ne će „nahraniti i obraniti“. Moj glas je bio jedincat ozbiljan politički glas, koji je javno i potkrijepljeno upozoravao na neodgovornost političkih stranaka i na nepromišljenost stupanja u Uniju kakva je sad.

Stjepan Radić je govorio: „Hrvatska puška o hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu.“ Danas hrvatska puška nije ni o čijem ramenu, a lisnica je u džepu kapitala. Radić je 1918. godine govorio Narodnom vijeću odmetnutih južnih pokrajina Austro-ugarske države da „idu kao guske u maglu“. On je zapamćen po tim dvjema izrekama. Usporedba s Radićem nije posramljujuća.

Upravo na dan referenduma francuski socijalistički predsjednički kandidat, François Hollande, rekao je da „njegov izborni protivnik nema ime, nema lice i nema stranku te da i ne želi da ga se bira: to je svijet kapitala.“

U nas su i socijalisti liberalistički pristaše kapitala. Time se sami hvale!

 

Continue Reading

Tags:

07 siječanj 2012 ~ 3 Comments

Referendum

Hrvatske političke stranke koje su već iznevjerile narodno povjerenje i izdale svoj narod, sad žele Hrvatsku prodati liberalima, koji vode Europsku Uniju i koji već uništavaju njezine narode. Stranke su nas u presudnom, povijesnom, sudbinskom trenutku poredale pred zid Europske Unije, kako bi nas u žurbi pokosile Referendumom i to u vrijeme kad se u našoj napaćenoj zemlji obavlja smjena nositelja vlasti.

Nebrojeni među nama vide da nas jadne hrvatske političke stranke pokušavaju privesti u tamnicu Europske Unije „kao guske u maglu“, kako je pri žurnom privođenju Hrvata u monarhističku Jugoslaviju 1918. godine rekao Stjepan Radić. Ostali među nama su u tjeskobnoj dvojbi o tome, je li dobro pristupiti Uniji ili je to zlo. Onima među nama koji su u dvojbi kažem, da je pristup Hrvatske Europskoj Uniji veliko zlo. Eto zašto.

  1. HRVATI I HRVATSKA SU U VELIKOJ NEVOLJI
Hrvatska je već zapala u velike nevolje zbog ugađanja volji Europske komisije tijekom takozvanih prijepristupnih pregovora. Pregovori su bili diktat, kojime su hrvatskim vlastima nametnuti unutarnja i vanjska politika, vođenje gospodarstva, pravosudna praksa i sigurnosna politika, a narodu nametan tuđi liberalistički sustav uvjerenja, kojime se zatire hrvatsko narodno životno zajedništvo. Posljedice tog postupka su:
  • uvođenje nakaznog političkog sustava, koji sprječava da se vodi nacionalna politika;
  • povlačenje države iz gospodarstva putem liberalizacije vanjske trgovine, privatizacije državnih poduzeća i prirodnih izvora te putem odustajanja države od uređenja domaćih tržišta robe, usluga, rada i novca;
  • potpuna deindustrijalizacija Hrvatske, čime je spriječen rast gospodarstva, stvorena vojska nezaposlenih ljudi, opao izvoz dobara i usluga te osiromašen golem dio hrvatskog pučanstva;
  • odustajanje države od zaštite ljudi i naroda, rada i vrijednosti rada, nacionalnog prostora i prirodnog blaga te okoliša i klime;
  • pravna nesigurnost građana te izloženost političara i branitelja Domovinskog rata sudskom progonu tuđih pravosudnih tijela;
  • uništenje obrazovnog sustava i unakaženje nacionalne kulture;
  • srozavanje razine fizičke sigurnosti građana, obitelji i cijelog naroda;
  • razaranje uvriježenog hrvatskog sustava uvjerenja, koje uništava hrvatsko obiteljsko, zavičajno i narodno životno zajedništvo, bez kojega nema opstanka naroda i njegova ostanka na njegovoj zemlji.

 

2. HRVATI I HRVATSKA TREBAJU IZVESTI GOLEM PREOKRET

Hrvati i Hrvatska trebaju smjesta pružiti otpor propadanju i za svoj spas skupno se pokrenuti, kako bi svoj opstanak i svoju budućnost zajamčili:
  • preuzimanjem svoje države u svoje ruke;
  • izgradnjom vlastitog politički sustava, koji će omogućiti državi da promiče dobrobit naroda,
  • vođenjem vlastite unutarnje i vanjske politike;
  • ponovnom industrijalizacijom zemlje;
  • vlastitim iskorištavanjem i iskorištenjem hrvatskog prirodnog blaga;
  • zaštitom ljudi, naroda i države od navale svjetskog tržišta i kapitala;
  • obnovom i osuvremenjenjem obrazovnog sustava, kojime bi se u zemlju vratili i stručno i integralno znanje;
  • obnovom i promicanjem ljudskog i narodnog životnog zajedništva te obnovom i obranom uvriježenog sustava uvjerenja, uz koji su Hrvati stoljećima opstali i ostali na svojoj zemlji.

3. UNIJA NAM NE ĆE DOPUSTITI DA SE SPAŠAVAMO I SPASIMO

Pristupom Hrvatske Uniji, Unija nastavlja svoje širenje. Širenje Unije na istok ne služi množenju i jačanju europskog zajedništva, koje bi omogućilo stvaranje većeg bogatstva europskih naroda. Ono služi samo širenju svjetskog tržišta na Europu te jačanju političkog i gospodarskog utjecaja kapitala, jer se Unija od zajednice svojih naroda pretvorila u povjerenicu svjetskog kapitala i glasnogovornicu liberalističke ideologije.

Prijepristupni pregovori RH s EU pokazali su ćud i nakane Unije, koja se urotila da provede svoj naum i u Hrvatskoj. Ta urota predviđa onesposobljivanje Hrvata i hrvatske države da provedu to, što je nama nasušno potrebno za oporavak i povećavanje bogatstva naroda. Unija je i junake Domovinskog rata privela sudištu u den Haagu. Ugovorom o pristupanju Unija Hrvatima i Hrvatskoj oduzima sredstva spasa:

  • uklanjanjem samostalnosti i suverenosti hrvatske države; iako ni Unija nema međunarodno priznanje kao država;
  • nametanjem neučinkovitog i jalovog političkog sustava, u kojem vlasti ne mogu pomoći narodu i zaštiti ga ni od propadanja,
  • preuzimanjem vođenja hrvatske unutarnje i vanjske politike;
  • pretvaranjem hrvatskog gospodarstva u tržište bez proizvodnje;
  • stavljanjem hrvatskog prirodnog blaga i nacionalnog prostora na izbor tuđem kapitalu i korporacijama
  • zabranom hrvatskoj državi da štiti ljude i narod od navale svjetskog tržišta i kapitala;
  • daljnjim uništenjem i bolonjizacijom obrazovnog sustava, koji zemlju lišava i stručnog i integralnog znanja;
  • razaranjem ljudskog i narodnog životnog zajedništva putem promicanja nadmetanja među ljudima i potiskivanja uvriježenog nacionalnog sustava uvjerenja, na koji su se Hrvati stoljećima oslanjali.

 

4. ŠTO JE SAD UNIJA I KAKVA JE ONA

Europska Unija nije ni blijeda slika Europske Ekonomske Zajednice, za koju su se Hrvati bili odredili kod osamostaljenja 1990. godine te koju su u postupku globalizacije uklonili liberali. EEZ je od 1960. godine bila sijelom zajedništva, suradnje i uzajamnosti naroda, koji su ranije suprotstavljenim zapadnim europskim narodima jamčili mir, sigurnost i blagostanje, usprkos tadašnjoj dubokoj podjeli Europe i prijetnji komunizma. EU je od 1993. godine karikatura EEZ-a. Unijom sad vladaju:
  • nesposobni političari kao povjerenici svjetskog kapitala;
  • zapuštenost i propadanje industrijske proizvodnje;
  • siromaštvo i teško dužničko ropstvo kućanstava, proizvodnog gospodarstva, država i navlastito poslovnih banaka;
  • rasap monetarnog sustava Unije, uspostavom kojega je bilo ozbiljno okrnjeno suvereno pravo naroda da vladaju i upravljaju svojim novcem;
  • nemoć naroda da bez općeg europskog političkog preokreta ponovo zagospodare svojom sudbinom;
  • prijetnja ponovnog razbuktavanja nacionalnog pitanja, koje je neizbježno u unitarnim političkim tvorevinama, koja ozbiljno ugrožava sigurnost i stabilnost Unije te cijelog kontinenta u sadašnjim nesređenim političkim, gospodarskim, sigurnosnim i društvenim prilikama u globaliziranom svijetu;
  • rasulo tradicijskog europskog sustava uvjerenja, koji je europskim narodima bio donio ugled u svijetu, opće blagostanje i snagu da se obnavljaju poslije unutarnjih sukoba i ostvarenja vanjskih prijetnji;
  • neprestano jačanje vlasti europske birokracije, koja služi svjetskom kapitalu i svjetskom tržištu te istovremeno propadanje država i naroda Unije.

Europa se – kao i Hrvatska i SAD – pokušava iz siromaštva izbaviti daljnjim zaduživanjem, a ne radom. Europa je naglo počela zaostajati za ostalim dijelovima svijeta, koji je donedavno predvodila. Globalizacija uništava Uniju, ali i cijelu Europu, kojom Unija pokušava gospodariti.

Umjesto da Hrvatska bude pod paskom Unije, Uniju treba povrgnuti prismotri ili monitoringu europskih naroda.

5. MORAMO SAČUVATI SLOBODU DA SE SPASIMO

Svojom neeuropskom i protiveuropskom politikom Europska Unija bi i Hrvatsku obvezala da trajno slijedi strategiju pretvaranje Europe u podružnicu svjetskog tržišta, strogo je sprječavala da izgradi primjeren nacionalni politički sustav i uporno onemogućivala da politiku vodi u interesu svojeg naroda.

Na to Europska Unija sve više prisiljava i svoje sadašnje članice, čiji narodi žestoko osporavaju pokoravanje svojih izabranih političkih prvaka neizabranom čelnicima europskih središnjih ustanova. Unija zatire načelo suverenosti svojih naroda, sprječava njihova međusobno zajedništvo i razbija njihovo unutarnje jedinstvo.

Takozvana kriza eura izazvana s nakanom još veće unitarizacije Unije i daljnjeg potkopavanja nacionalnih država pod izlikom spasa Unije od financijskog sloma. Europski narodi sve više uviđaju da bi rasap Unije bio bolji od njihove propasti kao naroda i da bi taj rasap mogao otvoriti put novom zajedništvu naroda Europe, koje Unija sad priječi. Narodi Unije čekaju da se oslobode Unije, kako bi postali slobodnima za uspostavu suradnje i zajedništva, bez kojeg im se ne će vratiti procvat, koji su imali u Europskoj Ekonomskoj Zajednici.

6. PRISTUP UNIJI BI HRVATSKU DO KRAJA UPROPASTIO

Hrvatski narod zna što bi trebao poduzeti da zaustavi svoje propadanje, da se počne oporavljati te da stvori političke, gospodarske, sigurnosne i ljudske uvjete da se može sam hraniti. Narod zna da se treba okrenuti k sebi i posvetiti sebi, kako bi razvio svoje mogućnosti, uporabio svoje znanje te iskoristio položaj svoje zemlje i svoje prirodno blago. Narod zna da bi trebao imati odgovorno i poduzetno političko vodstvo, koje bi izgradilo primjeren politički sustav i pokazalo predvodništvo u zajedništvo, za kojime narod čezne.

Međutim, ništa od toga za što narod zna da mu treba ne će biti moguće izvesti nakon mogućeg pristupa Uniji, kojemu se političke stranke nadaju, a kojega se narod straši. Unije se sad opravdano straše i narodi, koji su je utemeljili ili koji su joj naknadno pristupili.

Hrvati mogu samo u slobodi sačuvati mogućnost i sposobnost da se izbave iz nevolja i da ponovo pođu putem napretka i obnove narodnog zajedništva. Pristup Hrvatske Uniji nije jedini, sudbinski hrvatski izbor. Hrvatima je potrebna sloboda, kako bi odredili i proveli pravu strategijsku odluku u pogledu stvaranja partnerskih odnosa u širokom, globalnom svijetu. Pristup Europskoj Uniji – po tome što je ona sad i kakva jest – nije ni jedini ni najbolji izbor, jer će nam Unija odnemoći u našem izbavljanju iz nevolje. Rasapom Unije hrvatski bi strategijski izbor postao raznovrsnijim.

 

7. UNIJA VIŠE TREBA HRVATE, NEGO HRVATI UNIJU

Temeljenje Europske Ekonomske Zajednice bio je politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni projekt. Pretvaranje EEZ-a u EU je nedomišljena politička urota, kojom se poslije sloma komunizma nastojalo zauvijek suzbiti utjecaj Rusije na europske i zapadne poslove, iako je taj utjecaj legitiman i neizbježan. U europske poslove i u europsku politiku nastoje se uključiti i druge gospodarske, političke i strategijske sile.

Balkan je nakon dosadašnjeg širenja Unije postao strategijski najosjetljivijim dijelom Europe. Zapad putem Europske Unije nastoji sačuvati politički utjecaj na Balkanu i zadržati ga za se, a Hrvatska je uvijek, usprkos svoje malenkosti, imala presudnu ulogu u usmjeravanju Balkana. Stoga EU treba RH u svojim redovima.

Hrvatski pregovaratelji nisu uviđali i nisu u pregovorima s nametljivim europskim pregovarateljima rabili važnost i vrijednost hrvatskog položaja. Stoga je Hrvatska postigla najbjedniji mogući ugovor o pristupanju Uniji pa se Hrvati ne mogu i nikad ne će pomiriti sa svojim predviđenim položajem i sa svojom ulogom u Uniji. Ugovor koji je hrvatskim vlastima nametnut pokazuje i njihovu slabost, ali i slabost Unije, koja Hrvatskoj kani malo pružiti. Hrvati su mogli iznuditi Uniji najpovoljniji mogući ugovor, ali su pregovore vodili nesposobne hrvatski političari.

Ako Hrvati na Referendumu odluče ponovo stupiti u tuđu političku tvorevinu, razdoblje prismotre pruža im prigodu da pokažu neposluh Uniji  i nju prisile da se mijenja.

Unija nije za nas, a pokazala je da više nije ni za narode svojih sadašnjih članica. Referendum je dobra prigoda da Hrvati pokažu svoj nacionalni politički instinkt, kad su ih već njihovi političari izdali.

Continue Reading

06 travanj 2011 ~ 0 Comments

Predavanje o dr. Anti Starčeviću

Dvorac Sveti Križ Začretje poziva Vas i Vaše prijatelje 18. travnja 2011. godine u 19 sati na predavanje „Otac domovine“ dr. Ante Starčević, koje će o 150-oj obljetnici utemeljenja Hrvatske stranke prava održati prof. dr. Juraj Kolarić. Podsjetit će nas na burna vremena u Hrvatskoj XIX. stoljeća. Kratak uvod učinit će Zdravko Mršić.

Čuvajmo sjećanje na velikane hrvatske povijesti!

Continue Reading

26 ožujak 2011 ~ 1 Comment

Vladina politika i nacionalni interes

U naslovu osvrta sam napisao riječ „politika“, iako odavno pišem da u Hrvatskoj nema politike. Da sam tu riječ zamijenio drugim izrazom, naslov bio nezgrapan. „Politika“ označuje postupak „javnog usklađivanja raznorodnih interesa u državi, pri čemu se svakoj interesnoj skupini dodjeljuje utjecaj razmjeran njezinom doprinosu bogatstvu naroda“. U nas nema politike, jer se nositelji vlasti ne brinu za narod i državu, a kamoli za bogatstvo naroda. Oni ih, dapače, siromaše i uništavaju. U tom smislu se umjesto „politike“ može i mora rabiti izraz „vođenje državnih poslova“.

Pobuda za osvrt došla je od uzrujanosti i zabrinutosti, koje su zahvatile naše građane i javnost zbog novog srbijanskog napada na naše branitelje i njihova progona od srbijanske politike, a ne od srbijanskog pravosuđa. Progon naših branitelja je politički čin. Srbija ima politiku, a Hrvatska je nema! Hrvatsko pravosuđe sa srbijanskom politikom surađuje bez imalo svoje politike, za koju naše vlasti nisu ni sposobne ni voljne,.

Srbijanski progon hrvatskih branitelja otvara niz problema i stvara niz nevolja: (1) otvara pitanje smisla, opravdanosti i valjanosti Domovinskog rata; (2) pretvara hrvatske branitelje u agresore i zločince; (3) dovodi u pitanje svrhu osamostaljenja Hrvatske; i (4) potkopava prirodno i ljudsko pravo Hrvata da traju kao narod. Međutim, reakcija hrvatskih nositelja vlasti na srbijansku hajku na hrvatske branitelje otvara pitanje naravi, smisla i uloge hrvatske države. Kakva je hrvatska država i čemu ona služi? To pitanje građani postavljaju i zbog općeg propadanja države i naroda: političkog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog.

U svezi s javnim poslovima naroda postoje tri odvojena pojma: politička zajednica, politički poredak i nositelji vlasti u političkoj zajednici. Politički poredak je ustaljen način uređenja političkih odnosa. On je i više od pisanog ustava političke zajednice, jer uključuje svrhe zajednice i potrebne granice snošljivosti, mjerila ponašanja, prihvaćene procedure te formalnu i neformalnu strukturu vlasti. Prije su nositelji vlasti vladali zajednicom po Božjoj milosti, po nasljednom pravu i sličnom, a imali su podanike. Od Bonapartea se smatra da vlast izvire iz naroda, čiji pripadnici su građani države ili političke zajednice. Država je od Francuske revolucije instrument naroda.

Narod ima svoje potrebe, svoje svrhe i svoj interes, a oni se zadovoljavaju ili ostvaruju političkim djelovanjem nositelja vlasti putem političkog poretka. U vođenju hrvatske države nema spomena nacionalnom interesu. Ukupne potrebe naroda se sve oskudnije zadovoljavaju (prehrana, odijevanje, rad, zdravlje, školovanje i znanje, sigurnost, kultura i drugo), a u pitanje se dovode smisao i svrha postojanja, i Hrvata kao narodne zajednice i obnovljene hrvatske države.

U Hrvatskoj se vođenje unutarnjih poslova države sastoji u borbi stranaka za vlast, prikupljanju novca u proračun, zadovoljavanju posebnih tuđih i domaćih interese proračunskim novcem, poharu naroda, prirodnog blaga i stvorenog bogatstva te prisilnom uvođenju tuđeg pravnog sustava (EU), koji pokorava hrvatsko tržište svjetskom. U vanjskim državnim poslovima nema sadržaja, nema politike. Sve je svedeno na odnose. Nema ni političke ni gospodarske diplomacije, kojom bi se ispunjale nacionalne svrhe i ostvarivali narodni interesi.

Hrvatske nacionalne interese posebno pogađaju „odnosi“ sa Srbijom i njihova takozvana normalizacija. Ovaj prigovor se odnosi i na Banske i na predsjedničke dvore. Srbiju se poslije njezine neuspjele vojne agresije na Sloveniju, RH, BiH i Kosovo te prvobitno političke agresije na Crnu Goru trebalo držati u izolaciji, u koju se sama dovela, ili bar na ozbiljnom razmaku, dok ona ne zavrijedi normalne odnose sa susjedima putem vraćanja agresorskog duga: povrata pokradene imovine i kulturnog blaga, vraćanja tijela zarobljenih, odvedenih ( a ne nestalih?!) pa pogubljenih branitelja i građana, priznanja hrvatskih granica, uklanjanja svoje vojske s hrvatskog teritorija i drugo. U takvom stanju, upravo kako bi izbjegnula izvršenje svojih obveza, Srbija svim silama nastoji izići iz političke izolacije ili otočenja. To je dio sadržaja srbijanske politike u sadašnjem času. Srbija je Hrvatskoj bila dužna, a sad, kad se odnosi normaliziraju, više nije! Hrvatske vlasti nevjere nacionalne interese za volju „normalizacije“, na koju ih nagovara činovništvo EU i u čemu ih podupiru glasnogovornici većine etničkih manjina u Hrvatskoj.

Ako RH nema politiku, kako bi mogla imati nacionalnu strategiju? Sve je u njoj u odnosima. Nasuprot nama, osim diplomacije i politike, Srbija ima i strategiju, koju nije promijenila od vremena kneževine Srbije – ni za komunizma ni poslije Miloševića, koji je u krivo vrijeme pokušao ostvariti drevnu nacionalnu strategiju. Nedavno su objavljeni rezultati ankete provedene u sklopu srbijanskog projekta Novosti iz prošlosti, koji otkrivaju etnocentričnost Srba kao naroda. „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad!“ Srbi smatraju da je najveći čovjek svjetske prošlosti Tesla, s 21% glasova – Tito 10%, Hitler 8%, Isus 4%. Smatraju da su srpska sveučilišta starija od prvih europskih, iako su mlađa bar 800 godina. Smatraju da su 1918. godine Srbi bili najpismeniji narod u Jugoslaviji. 37% Srba koji imaju osnovnu školu smatra da je Dubrovnik srpski grad, a taj postotak kod visokoobrazovanih ljudi iznosi 55%. Da je srpski vladar Dušan (koji se sam uzalud proglasio carem Bizanta, dok je u Carigradu bili križarsko Latinsko carstvo) vladao Beogradom i Solunom pogrešno smatra 68% visokoškolovanih ljudi, a samo 37% niskoškolovanih ljudi.

Srbi imaju neobično visoko mišljene o sebi kao narodu, a njihove vlasti to uvažavaju. Srbija je narodna država, a RH to nije.

Neprimjereni postupci hrvatskih nositelja vlasti prema Srbiji i drugim obližnjim zemljama (BiH, Mađarska, Slovenija i Srbija) te njihova potpuna pasivnost u današnjem globaliziranom svijetu, koji ulazi u olujno razdoblje, pokazuju da vlasti ne razumiju ni što je narod ni što je država ni što je politika. Njih ni nedavna revolucija u Tunisu ne može prenuti. Tunižani su poslali poruku svim nositeljima vlasti u svijetu, posebice onima u islamskim zemljama, koji su okrenuli leđa vlastitom narodu, ustupili državu tuđim silama ili ideologijama te prihvatili ortaštvo s međunarodnim kapitalom.

Tunižani su izričito tražili demokraciju, slobodu govora, slobodne izbore i rad za visokoškolovane mlade ljude, koji su većinom nezaposleni. Međutim, temeljno pitanje, koje su bili postavili vlastima, koje su uklonili, bilo je: „Čija država je Tunis?“

Čija je hrvatska država? Komu i čemu ona služi? Nositeljima vlasti da uspostavljaju i „normaliziraju“ odnose i da tuđincima otvaraju hrvatsko tržište, ili narodu da zadovoljava svoje potrebe, ostvaruje svoje svrhe i da se štiti? Čovjek se oduvijek „hranio i branio“ zajednicom, a pod sadašnjim vlastima Hrvat se mora kao pojedinac braniti od organiziranih naroda!?

Vlasti još ne slušaju glasove iz naroda. Stoga narodu valja progovoriti u jedan glas!

Continue Reading

19 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Mobilizacija Hrvatske

Ovaj tekst je prvi dio prijeizbornog eseja, koji je sastavljen početkom 2010. godine, prije nego što je počelo otkrivanje brojnih korupcijskih projekata, koje je poput visokog snažnog vala pogodilo i potreslo hrvatski politički i ukupni društveni život. Još su dva dijela eseja, koji čine cjelinu. Prvi dio opisuje stanje i položaj hrvatske političke zajednice. Drugi pruža elemente modernizacije Hrvatske. Treći sadrži sažet prijeizborni program, koji je potreban hrvatskom narodu, ali i program obnove Europe, s kojom Hrvatska zajednički propada. Štivom bi se mogla poslužiti vodstva nezavisnih lista, koje bi umjesto sadašnjih usahnulih hrvatskih stranaka mogle početi postupak promjene političkog sustava u Hrvatskoj, koja propada ponajviše zbog uspostavljenog sustava.

Prvi dio

STANJE I POLOŽAJ HRVATSKE

Sadržaj: (1) Uvodne napomene; (2) Politika ili država; (3) Geopolitika; (4) Gospodarstvo; (5) Državna i društvena sigurnost; (6) Sustav ljudskih vrijednosti, (7) Zaključak.

  1. Uvodne napomene

Posebna napomena. Ovo je prvi dio podloge za projekt pokušaja obnove hrvatskog naroda, jačanja hrvatske države i preporoda hrvatskog društva. On je prava kritika ili vrednovanje odnosno iskrena ocjena sadašnjeg stanja i položaja Hrvatske.

Drugi dio sadržavat će prijedloge za promjenu smisla hrvatske politike, za promjenu ukupnog pristupa pitanjima narodnog života, za novu ulogu hrvatske države te za povlačenje političkih poteza i poduzimanje mjera koje će biti nužne u postupku jačanja hrvatske države i preporoda hrvatskog naroda.

Sadašnji dio pisan je tako da može poslužiti boljem razumijevanju prijedloga hrvatske obnove, ali i kao opravdanje tih prijedloga.

Treći dio je izborni projekt ili program koji treba predočiti hrvatskim biračima kako bi na izborima poduprli ne promjenu nepostojeće državne politike, nego promjenu načina vladanja kako bi se mogla uspostaviti i provoditi narodna politika kakva je potreba Hrvatskoj.

Opća napomena. U svakom društvu djeluju četiri posebne, ali isprepletene mreže utjecaja: država ili politika, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti. Sustav ljudskih vrijednosti čine načela, stav, ponašanje i vrline ljudi koji jamče stupanj društvene kohezije i uzajamnosti potreban za funkcioniranje, obranu i opstanak društvenog sustava, koji je zajednica stvorila ili odabrala u prilikama i okolnostima u kojima se našla.

  1. Politika[1] ili država

Politika je u Hrvatskoj svedena na borbu za vlast, u kojoj se posebni domaći i tuđi interesi samostalno trse da – u nadmetanju, bez usklađivanja interesa i bez nastojanja da povećaju bogatstvo naroda – steknu veći utjecaj, kako bi prisvajali stvarano bogatstvo i prirodno blago naroda.

Izostanak političkog postupka sprječava formiranje političara tako da se sad na vlasti nalaze ljudi koji ne shvaćaju ni ulogu države kao sredstva opstanka, obrane i stvaranja dobrobiti naroda.

Uspostavljena hrvatska stranačka parlamentarna demokracija je o minulim predsjedničkim izborima doživjela potpun poraz[2], a njezinu trajnu slabost pokazuje to što se izbornim smjenjivanjem stranaka ili koalicija na vlasti stanje u Hrvatskoj neprestance pogoršava, jer se tim smjenjivanjem ne mijenja način vođenja državnih poslova. Ako se u Hrvatskoj uskoro ne pojave prave političke snage, postoji opasnost da narod pokuša izravno i nasilno promijeniti način vođenja javnih poslova, jer narod ne može i ne smije u nedogled trpjeti svoje ustaljeno propadanje.

Demokracija ili vlast naroda u Hrvatskoj ne služi narodu. Hrvatska je pretvorena u izbornu jedinicu domaćih i tuđih posebnih interesa. Zloporabom i izvitoperenjem demokracije hrvatski je narod izgubio sredstvo mirne promjene načina vođenja države ili zamjene ustaljenog režima vladanja državom pod kojim propadaju narod, država, obitelji i ljudi.

Temeljem nakaznog poimanja uloge države ljudi na vlasti, posebice nakon 1999. godine, u Hrvatskoj su ulogu države sveli na (1) određivanje i rebalansiranje državnog proračuna, (2) brigu za Katoličku crkvu, (3) financiranje sporta putem javnih poduzeća i olakšica danim privatnim monopolima te (4) na financiranje nove, pomodarske uvozne kulture.[3]

Hrvatska država sad služi svjetskom tržištu i de facto se okrenula protiv naroda i ljudi.

Suverenost hrvatskog naroda je prihvaćena putem međunarodnog priznanja Hrvatske, ali je hrvatska državnost svedena na administrativnu autonomiju prije svega prijepristupnom podložnošću hrvatskih vlasti birokratskom stroju EU i izostankom nastojanja da se zadovolje potrebe naroda.

Jedan od bitnih uzroka dugogodišnjeg sahnjenja političkog postupka u Hrvatskoj je nakazan razmjeran izborni sustav, koji omogućuje predsjednicima parlamentarnih stranaka da putem izbornih lista provode negativnu selekciju kandidata za (mjesna, područna i državna) predstavnička tijela te da time isključuju prave (samostalne) i odgovorne političke ljude iz sustava vođenja države. Zbog sadašnjeg izbornog zakona koji štiti položaj predsjednika stranaka[4] propale su sve hrvatske „političke“ stranke osim jedne a i ta je stranka potpuno izgubila političku orijentaciju. Hrvatska ima neuku, nesposobnu, lakomislenu, nedoraslu i iskvarenu ili korumpiranu državnu administraciju. Državne ustanove su sustavno razarane i razorene i to zato da se mimo ustanova mogu donositi odluke koje omogućuju potkradanje državnog proračuna bilo izravno bilo putem državnih poduzeća. Svaka hrvatska politička stranka štiti uspostavljeni sustav.

Korupcija ili iskvarenost postala je bitnom sastavnicom postupka vođenja države, kojim se golema i prekomjerna javna potrošnja ne usmjerava u osiguranje razvitka zemlje i povišenje standarda življenja hrvatskih građana, nego na privatne račune ljudi vlasti te fizičkih i pravnih osoba koje su ortaci ljudima vlasti u prisvajanju bogatstva naroda.

  1. Geopolitika[5]

Hrvatska je povijesno vezana uz Zapad. Kako cio Zapad sad propada, Hrvatska propada s njim. Dok su svjetske prilike bile drukčije Hrvatska se nastojala čvrsto vezati uz Zapad putem takozvanih „euro-atlantskih integracija“, ali ona, nažalost, i u novim okolnostima slijedi strategiju traženja nacionalnog spasa u pristupu EU, koja je određena prije dvadesetak godina. O inačicama te strategije nije se razmišljalo i još se ne razmišlja.

Međutim, ni postupak pristupa Uniji nije dosad dao očekivane rezultate, jer EU drži Hrvatsku na ozbiljnom razmaku (ne samo voljom Slovenije) dok Hrvatska slijedi sve upute EU o promjeni hrvatskog političkog sustava, gospodarskog sustava i sustava ljudskih vrijednosti te postupno ispunja sve uvjete za svoj pristup EU bez ozbiljne odluke EU o krajnjem roku pristupa RH Uniji.

Osim članstva u UN Hrvatska ima članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i Sjevernoatlantskom savezu. WTO je jednosmjerna cesta kojom inozemne korporacije dolaze na hrvatsko tržište a NATO je u širokom novom svijetu, u kojem se bogatstvo naroda sve ravnomjernije raspoređuje, postao područnim obrambenim savezom koji je izgubio misiju obrane cijelog ugroženog Zapada, koju je imao u podijeljenom svijetu Hladnoga rata. Zapad sad ugrožava sam sebe.

Iako za Hrvatsku osim prepuštanja Europi te slijepe političke i gospodarske suradnje s ustanovama EU postoje i druge mogućnosti ozbiljne političke i gospodarske suradnje, Hrvatska te mogućnosti nije pokušala ni istražiti.

Kaže se da je Hrvatska poslije oslobođenja svojih zaposjednutih područja bila izolirana zbog tobožnje agresije na BiH, zbog vođenja nacionalističke politike te zbog povrede ljudskih i manjinskih prava. Hrvatska je ranije bila izolirana, ali se ona sad sama dovela u izolaciju usredotočenjem na pristup EU, odustajući od aktivne politike prema golemom dijelu svijeta koji se razvija, koji izranja iz zaostalosti i siromaštva i koji sve više odlučuje o svjetskim poslovima. Hrvatska je prestala izravno, bilateralno surađivati i s važnijim članicama Unije i pogotovo sa zemljama izvan Unije.

  1. Gospodarstvo

Novi svijet koji se rađa iz krize Zapada imat će slijedeće oznake:

  • svijet će postati poprištem dosad neviđena, burnog razvitka tehnologije s naglaskom na „zelenu“ tehnologiju;
  • države će u razvitku gospodarstva imati važniju ulogu od korporacija;
  • sve više pitanja narodnog života bit će rješavano bilateralnim dogovorima država a sve manje nadmetanjem korporacija ili općim dogovorima država;
  • posebna uloga u svjetskom gospodarstvu pripast će velikim zemljama s potpunim gospodarstvom, dok će se manje zemlje sa specijaliziranim gospodarstvom nužno oslanjati na obližnja velika gospodarstva ili na svjetske strategijske partnere.

Hrvatska nije pripravna za takav razvitak u svijetu. Ona se sad nije u stanju uklopiti ni u svijet koji nestaje. Razlog za to je nagla deindustrijalizacija hrvatskog gospodarstva, koje se postupno industrijaliziralo od druge polovice devetnaestog stoljeća i koje je imalo burno razdoblje industrijalizacije poslije Drugog svjetskog rata. Postupak deindustrijalizacije Hrvatske počeo je 1980. godine.

Na Drugu svjetsku krizu koja je izbila 1969. godine zbog neizdašnosti zatečene[6] (elektro-hidrauličke) tehnologije za stvaranje novih proizvoda i usluga, Zapad je već 1980. godine bio odgovorio razuzdavanjem digitalne tehnologije i biotehnologije, koje još uvijek omogućuju obilno stvaranje novih proizvoda.

Hrvatska je u tom prijelomnom času, uglavnom zbog političkog stanja u Jugoslaviji, prestala akumulirati tehnologiju, koja joj je dotad omogućivala da razvije zavidnu sposobnost stvaranja izvoznih proizvoda i usluga, od procesnog inženjerstva do graditeljstva, od izvoza lijekova i vakcina do isporuke potpunih tvornica za proizvodnju oružja.

Proces privatizacije društvenih industrijskih poduzeća dokrajčio je sposobnost hrvatskog gospodarstva za stvaranje izvoznih proizvoda za svijet koji je zasut novim digitalnim i biotehnološkim proizvodima za potrebe potrošača, država i korporacija. Za potrebe javne, građanske, industrijske ili posebne potrošnje kakva je donedavno bila u svijetu hrvatska industrija sad nema znanje, vještine, tehnologiju i industrijske postupke. Stoga Hrvatska nema izvozne proizvode za suvremena razvijena tržišta. Takozvana regionalna gospodarska suradnja je samozavaravanje i izlika za izostanak ozbiljna napora i priprave za prodor na svjetska tržišta temeljem suvremene tehnologije i na njoj utemeljenih proizvoda. Hrvatska industrija je izvozno impotentna.

Hrvatski turizam, koji prinosi 18% ukupnom domaćem proizvodu a samo 4% ukupnoj dodanoj vrijednosti u Hrvatskoj, nije u stanju Hrvatskoj priskrbiti dovoljna devizna sredstva za kupnju uvoznih proizvoda koji su utemeljeni na dosadašnjoj tehnologiji a koje Hrvatska mora uvoziti: od automobila preko računalne opreme i telekomunikacijskih sustava do moderne medicinske opreme. Hrvatska nije iskoristila silnu prednost pred drugim zemljama koje joj pružaju more, obala i otoci. Hrvatska nije iskoristila ni bogatstvo koje ima u termalnim vodama a ni bogatstvo hrvatske kulturne baštine.

Modernizirana cestovna mreža i zastarjela željeznica omogućili su samo inozemnim prijevoznicima i otpremništvima da iskoriste hrvatski položaj i za se ostvaruju dodanu vrijednost. Hrvatska tako propušta iskoristiti svoju drugu prirodnu blagodat – izuzetan sredozemni i podunavski položaj uz iznimno veliku razvedenost hrvatskog kopna.

Poljoprivreda i još više prehrambena industrija sustavno su zatirane nepotrebnim uvozom koji su organizirale hrvatske trgovinske korporacije pa je izostalo i pravo korištenje hrvatske zemlje čak i za potrebe domaćeg tržišta.

Stoga je donedavni, naoko zadovoljavajući, gospodarski rast u Hrvatskoj bio utemeljen na dugu koji su stvarali država, korporacije i građani, na stanogradnji te na prodaji zemljišta i drugih nekretnina. Država je u međuvremenu prodala tuđincima jedan broj svojih velikih zdravih poduzeća s monopolističkim položajem na domaćem tržištu.

Potpuno su izostala takozvana izravna inozemna industrijska ulaganja ili ulaganja „na ledinu“. Takva, dosad uzalud priželjkivana ulaganja, odsad ne treba ni očekivati, jer će blisko-istočne i azijske industrijske i financijske korporacije radije kupovati uvedene profitabilne tvrtke i to ponajprije u razvijenijim europskim zemljama koje raspolažu suvremenom tehnologijom. Zapadne korporacije, koje nakon sadašnje krize počnu širiti poslovanje temeljem najmodernije, nove, buduće tehnologije, ulagat će pred domaćim glasačima, jer će im za razvitak nove, konkurentnije tehnologije biti potrebna pomoć vlastitih država, koje se bore sa zlom velike nezaposlenosti i koje ne će podupirati izvoz radnih mjesta iz vlastite zemlje.

Hrvatske su vlasti – zavedene dosad neostvarenim obećanjem prosperiteta koji može donijeti pristupanje Hrvatske Uniji – putem preuranjene privatizacije, liberalizacije i deregulacije otvorile put za navalu razvijenih i jakih svjetskih korporacija na slabo i siromašno domaće tržište.

Hrvatska se država time okrenula protiv vlastitog naroda koji se – kako bi opstao i kako bi se mogao razvijati – mora nositi i s vlastitom državom i sa svjetskim tržištem i kapitalom. Otpor svjetskom tržištu pokazuje se mnogo zahtjevnijim od otpora srbijanskoj agresiji koji je uspjelo koordinirala i predvodila istom tad obnovljena hrvatska država.

Hrvati sad malo rade, malo proizvode i slabo izvoze. Stanje je toliko slabo – prvobitno zbog nedostatka znanja i prave tehnologije – da je teško vjerovati da bi umjetno, nasilno, netržišno ili čak protivtržišno slabljenje ili „rušenje“ kune moglo znatnije povećati hrvatski izvoz. Prodaja zemlje i drugih nekretnina te zaduživanje u inozemstvu koje nije sračunato na stvaranje proizvoda za izvoz imaju svoj prirodan kraj.

Najteže i najpogibeljnije od svega je to što se u hrvatskom gospodarstvu ustalilo brzo propadanje.

 

  1. Državna i društvena sigurnost

Odnosi država na Zapadnom Balkanu, koje su odreda nastale osamostaljenjem republika (i jedne pokrajine) bivše SFRJ opterećeni su nizom neriješenih bilateralnih graničnih i drugih pitanja. U sadašnjem času mnoge balkanske vlade odlažu na stranu i prelaze preko neriješenih bilateralnih pitanja i prisežu na prisilnu i uvjetovanu „regionalnu“ suradnju“, koja je jedina geopolitička aktivnost, koja je Hrvatskoj ostala nakon međunarodne samoizolacije. Hrvatska vlada puna je samohvale zbog podcjenjivanja bilateralnih problema i odlaganje njihova rješavanja, iako bi RH ostvarila svoja teritorijalna prava rješenjem sporova koje ima.

Sigurnost Hrvatske potencijalno ugrožavaju prkosan stav Republike Srpske, nesređeno ustavno stanje u BiH, pritajeni srbijanski revanšizam, agresivna slovenska politika, srbijansko svojatanje Kosova pa i prikriveno nezadovoljstvo i zatomljene političke ambicije domaćih Srba, ali koje bi mogle poslužiti srbijanskom revanšizmu iako je prva naoružana pobuna domaćih Srba bila nedavno skršena akcijama „Bljesak“ i „Oluja“.

Uz sadašnje slabljenje EU koje je izazvano krizom Zapada i uz nesređeno stanje koje je u njoj uzrokovano neprimjerenošću rješenja iz Lisabonskog sporazuma novom stanju u svijetu, nije nemoguće da se EU predomisli glede pristupa RH Uniji i proširenju Unije općenito. Stoga se može prije nego kasnije dogoditi da Unija prestane biti promicatelj i zaštitnik stabilnosti u Europi[7]. Može se očekivati i da će sama Unija postati nestabilnom tvorevinom. To će vjerojatno uzrokovati povećan utjecaj SAD, Rusije, Kine i nekih islamskih zemalja u Istočnoj Europi i na Balkanu.

Usto, Hrvatska je ostala i bez starih, povijesnih prijatelja što nije bio slučaj u Domovinskom ratu, a prijateljstvo Svete Stolice ne može pomoći Hrvatskoj, kao za Domovinskog rata kad je država bila organizirala narod kao ozbiljnu silu za obranu samostalnosti, jer je Hrvatska sad nemoćan ortak. Vatikan sam samcat ne može mnogo napraviti.

Najpogibeljnija vanjska prijetnja u sadašnjem času je agresivno nadmetanje svjetskih i posebice europskih korporacija za slabo i ograničeno hrvatsko tržište. To nije prijetnja samo za hrvatsko gospodarstvo, nego posljedično i za hrvatsku državu i hrvatski narod. Sad hrvatski narod ne ugrožavaju drugi narodi putem svojih država, nego putem svojeg kapitala i putem djelovanjem njihovih korporacija.

Ozbiljan unutarnji izvor ugroze hrvatske države, hrvatskog naroda i cijelog hrvatskog društva svakako je posvemašnja korupcija (ili iskvarenost) u politici i poslovanju. Njezino najdublje korijenje je u skučenosti domaćeg tržišta te u maloj međunarodnoj konkurentnosti, tehnološkoj zaostalosti i neučinkovitosti hrvatskog gospodarstva. Hrvatska poduzeća ovisna su o slabom domaćem tržištu na kojem daleko najveću kupovnu sposobnost ima država putem neprimjereno velikog proračuna. Stoga su domaće korporacije (a i neke tuđinske) motivirane i prisiljene tražiti i nalaziti poslove potkupljivanjem ljudi vlasti.

Ako se tome doda opće siromaštvo u zemlji te neskromnost i neodgovornost ljudi vlasti, jasno je da takozvani poslovni ljudi, koji uspijevaju samo u poslovanju s državom, nalaze u političarima pripravne ortake.

Sve su male, nerazvijene zemlje rasadnici korupcije, posebice otkad su bile prisiljene na privatizaciju i liberalizaciju. Neučinkovitost domaćih korporacija u redovitom poslovanju i pohlepa ljudi vlasti vode nepotrebnom i golemom povišenju cijena koje se ugovaraju za državne nabavke i projekte. Magična riječ u korupcijskom krugu je „marža“. To je doista dodana vrijednost. Korupcija je od Hrvatske stvorila zemlju kleptomanije.

Treći ozbiljan izvor nesigurnosti Hrvatske su nizak stupanj znanja[8] i tehnološka zaostalost[9]. Hrvatska je zemlja neznanja i tehnološke zaostalosti. Obrazovni sustav već dva naraštaja stvara „natjecateljsko, testno i internetsko“ znanje. Učenici i studenti dobivaju medalje na svjetskim natjecanjima, znaju u ispitnim predlošcima i obrascima zaokružiti jednu od inačica A, B ili C, i znaju putem Interneta naći tuđe znanje. Golema većina mladih ljudi, što pokazuju „usmeni“ ispiti, konzultacije i razgovori s nastavnicima, ne razumije bit pojava ili postupaka u prirodi, organizmima, Svemiru, društvu i životu, što se posebno očituje u prirodnim i tehničkim znanostima. Postupak koji bi učenike i studente vodio od podataka preko informacija, razumijevanja i znanja do mudrosti u hrvatskim školama i na hrvatskim sveučilištima nije uspostavljen. Silna prirodna ili genska nadarenost Hrvata i njihova kreativnost ne mogu doći do izražaja bez dobrog razumijevanja društva, prirode i života u njima. Bez znanja, nadarenost i kreativnost od vrlina postaju porocima.

U Hrvatskoj su već neuki i mnogi učitelji, nastavnici i profesori. Tako nije bilo ranije. Naši su znanstvenici, šumari, inženjeri, liječnici i učitelji bili uz bok svjetskim znanstvenicima, umjetnicima, inženjerima, svećenicima, generalima i obavještajcima. Ima mladih ljudi koji su učeni, sposobni i dorasli svojim vršnjacima ili kolegama u svijetu, ali njihovo znanje i vještine nisu rezultat hrvatskog obrazovnog sustava, nego plod motivacije, poticaja, napora i znanja obitelji[10]. To je uspjeh pojedinih obitelji, a ne hrvatskog školskog sustava.

Usto, u Hrvatskoj postoji bolest, koju šire sredstva javnog priopćivanja, koja se sastoji u tome da u svakom području znanosti ima mjesta za samo jednog stručnjaka ili pravog znanstvenika, koji se od proizvoda obrazovnog sustava ili rezultata napora obitelji lagano pretvara u medijski potrošni proizvod. Naši su razglašeni znanstvenici specijalisti za monolog a konstruktivnih javnih rasprava ili razgovora nema. Mladi ljudi nemaju prigodu čuti kakvo javno predavanje[11] u kojem se sustavno iznosi znanje iz određenog područja ili utemeljen pogled na razmatrano pitanje.

Zemlje s malo znanja i sa zaostalom tehnologijom lako postanu plijen[12]. Otkad se Europa počela industrijalizirati Hrvatska je bila plijenom jednom pod Mađarskom i dvaput pod Jugoslavijom a sad se nad Hrvatsku nadvila sjena EU.

Možda su neznanje i tehnološka nespremnost najveća hrvatska unutarnja sigurnosna prijetnja, jer se svjetske sile u posljednje vrijeme trude da spriječe otvorenu vanjsku agresiju a korupcija se ipak može odlučnošću države svesti na podnošljivu mjeru. Nasuprot tome, obrazovanje cijelog naroda i tehnološki razvitak dugotrajni su postupci, koje može i mora organizirati sam narod. Neznanje i nedostatak primjerene tehnologije su najveća unutarnja prijetnja, jer se bez znanja i tehnologije Hrvatska ne može suprotstaviti vanjskoj agresiji korporacija koje u Hrvatsku guraju proizvode zasnovane na suvremenoj tehnologiji. Hrvatskoj se takvoj ugrozi ne može oduprijeti bez znanja.

Ozbiljna sigurnosna prijetnja je i maloljetničko prijestupništvo. Nije riječ samo o zaštiti mogućih žrtava nasilja, nego i o spašavanju mogućih nasilnika za društvo. Maloljetničko nasilništvo je društveni proizvod složen od nadarenosti i inicijative pojedinaca, s sjedne strane, te neodgojenosti i neznanja, s druge. Nereformirani nasilnici su izgubljeni za društvo i postanu velik teret za nj, a hrvatsko društvo kao malena zajednica treba svakog čovjeka, svaku osobu kako bi se radom, marljivošću i znanjem obranila od propadanja. Maloljetni nasilnici lako bivaju regrutirani u mrežu „odraslog“ organiziranog kriminala. Dvojba između kažnjavanja i prevencije o kojoj govore ljudi vlasti je izmišljena. Rješenje problema maloljetničke delinkvencije je u dobru (obiteljskom) odgoju, koji je u Hrvatskoj rijetkost, jer obitelji i hrvatsko društvo kao cjelina ne nadziru utjecaje koji djeluju na odgojni postupak. Maloljetničko je prijestupništvo svjetski problem, ali se zna u kojim i kakvim društvima je taj problem izrazito težak.

U svakoj državi važan čimbenik očuvanja sigurnosti je vojska. Hrvatska vojska je od ratne postala mirovnom vojskom. Njezino kadrovsko stanje i tehnička opremljenost su slabi, a njezino dragocjeno iskustvo stečeno u Domovinskom ratu kopni kako vrijeme teče. Ako dođe do otvorene vanjske ili pritajene unutarnje ugroze, s vojskom ili umjesto vojske morat će se boriti cio narod, kao i za Domovinskog rata. Uniformirane snage MUP-a imaju znatno više ljudi od HV-a.

Hrvatska vojska ustrojena je po „standardima NATO-a“ a ne po hrvatskim standardima, što znači da nije obučena i opremljena za samostalno ratovanje. Po njegovoj temeljnoj misiji i strategiji Savezu je bitan hrvatski prostor, a pripadnici hrvatske vojske trebali bi biti najkorisniji u postrojbama u dalekim zemljama. Hrvatskoj će najveće potencijalne ugroze stvarati susjedne i obližnje zemlje. „Međunarodna zajednica“ ne će u postupku donošenja mogućih nepovoljnih odluka za Hrvatsku ozbiljno uzimati u obzir Hrvatsku vojsku.

Za razliku od hrvatske naoružane sile, hrvatske obavještajne službe su dobro kadrovski i tehnički opremljene a imaju i dobru strukturu. Međutim, obavještajne službe u načelu služe obrani države i pomažu vođenje nacionalne politike[13] putem prikupljanja političkih, gospodarskih ili vojnih obavijesti o mogućem neprijatelju. One su najsloženije, najistančanije i najvažnije državne ustanove u svakoj zemlji pa im u modernoj državi neprestance rastu autonomija i utjecaj na obnašanje vlasti te na formuliranje i provedbu nacionalne politike.

Ipak, budući da u Hrvatskoj nema politike a ni volje za njezino formuliranje i vođenje, hrvatske obavještajne službe nemaju pravu zadaću i pravu odgovornost. Hrvatskim obavještajnim službama nije jasno određeno tko su hrvatski neprijatelji. Hrvatske vlasti tvrde da je Hrvatska u „izvrsnim odnosima“ sa svim državama i narodima, čak i sa Slovenijom. Čini se da našim vlastima nisu potrebne političke, gospodarske ili vojne obavijesti, jer sve što čine rade po svojoj ili tuđoj volji a ne za sigurnost države i za zadovoljenje potreba naroda.

Stupanj pomutnje koju unosi slaba definicija neprijatelja očituje se i u Godišnjim smjernicama za rad sigurnosnih službi RH Vijeća za nacionalnu sigurnost od 21. srpnja 2003.godine u kojima su u isto poglavlje stavljeni terorizam i „radikalna djelovanja“.[14]

Nedostatak pravog posla za obavještajnu službu koja je kadrovski i tehnički dobro opremljena te dobro ustrojena nosi ozbiljne opasnosti od kojih je jedna obavljanje tuđeg posla na njezinu području. S obzirom na brze gospodarske i geopolitičke promjene u svijetu, koje je potaknula otvorena kriza Zapada, hrvatske bi službe morale početi pratiti razvitak situacije kako bi rano otkrile promjene u stavu i ponašanju sila u našem okružju.

Međutim, iako hrvatski ljudi vlasti smatraju da Hrvatska nema neprijatelja, za obavještajne službe svatko je neprijatelj tko neovlašteno i tajno u Hrvatskoj prikuplja podatke, obavijesti i prosudbe u nakani da ih iskoristi protiv RH. Uz takvo stanje u državi i uz takvo raspoloženje u politici, postoji opasnost da dužnost[15], odgovornost i uračunljivost djelatnika službi budu zamijenjene osobnom privrženošću[16].

U hrvatskim obavještajnim službama ima mnogo odgovornih, predanih i profesionalnih obavještajnih djelatnika, ali zbog slabog stanja u politici njihov rad ne prinosi na pravi način obrani i sigurnosti države.

Zbog osjetljivog položaja hrvatskih obavještajnih službi ne zna se, nego se samo nagađa koje su tuđe i domaće snage uspostavile i koje održavaju postojeći politički režim u Hrvatskoj. Narod je izrazito nezadovoljan načinom na koji se vode državni poslovi, ali se uspostavljeni politički režim ne može demokratski, izbornim putem odnosno smjenom stranaka ukloniti iako pod njim propadaju hrvatska država i hrvatski narod. Demokracija je nemoćna da promijeni način obnašanja vlasti u Hrvatskoj.

Dugogodišnja pasivnost i iznenadan napad aktivnosti Državnog odvjetništva u jesen 2009. godine (od vremena promjene premijera hrvatske vladajuće koalicije) koji je u međuvremenu splasnuo, otkrivaju proizvoljnost u radu DORH-a te nedostatak tekućeg nadzora njegovih operacija. Poticaj za većinu postupaka koje je DORH počeo došao je od istražiteljskog novinarstva ili od javnog denunciranja prekršaja i kaznenih djela iz poduzeća ili ustanova u kojima su ta djela napravljena. Ponekad je dolazilo do obeshrabrivanja ljudi i djelatnika da podnesu dužne prijave. Dugi niz godina DORH je revno vodio postupke protiv ratnih zlodjela napravljenih na hrvatskom slobodnom području tijekom Domovinskog rata i poraća. Jedan broj postupaka DORH-a odnosio se ne neobične slučajeve[17].

Dosadašnje stanje DORH-a bilo je rezultat opće iskvarenosti državnog ustroja kojeg je DORH dio a nije se moglo ni očekivati da bi samo taj dio državnog ustroja bio pošteđen bolesti od kojih trpi cio ustroj. Iskvarenost je postala bitnim vidikom hrvatske poslovne i političke kulture.

Ipak, stanje DORH-a se popravlja a može se i znatno više popraviti. Za to je potrebno zakonom dobro odrediti ne samo prava i ovlasti DORH-a, nego i njegove dužnosti i obveze čime bi se doista stalo na kraj proizvoljnosti. To se odnosi i na druge dijelove državnog ustroja. Konačno, sigurnost zemlje je u pitanju.

Državni ured za reviziju, koji kao i DORH, izgleda, ima doživotnog glavnog ravnatelja, je gotovo jednako važna ustanova za održanje sigurnosti države, iako nije bio zadužen za progon ratnih zločina, nego za otkrivanje „ratnog profiterstva“. Sve slabosti koje su morile DORH obilježile su i rad DUR, s tim što Ured nema pravo izravnog progona prekršaja i prekršitelja ili počinitelja kaznenih djela. Međutim, Ured je bio pozvaniji od DORH-a da u mnogim područjima, u kojima su mediji otkrili nepravilnosti u radu i nezakonito postupanje, počne otkrivanje štetnog djelovanja koje, kad primi velike mjere, ozbiljno ugrožava nacionalnu sigurnost.

  1. Sustav ljudskih vrijednosti

Valja ponoviti da u svakom društvu djeluju četiri posebne, ali isprepletene mreže utjecaja: država ili politika, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti. Sustav ljudskih vrijednosti čine načela[18], stav, ponašanje i vrline ljudi koji jamče stupanj društvene kohezije i uzajamnosti potreban za funkcioniranje, obranu i opstanak društvenog sustava, koji je zajednica stvorila ili odabrala u prilikama i okolnostima u kojima se našla.

Hrvatskom se minulih dvadesetak godina proširila ideologija liberalizma, koja ima sva obilježja ili vidike koje su imale religije: iskustvo, mitove, etiku, društvenu ulogu, obrede i objašnjenje svijeta i života u njemu. Temeljna postavka liberalizma je to da briga svakog člana zajednice samo za vlastite interese i za zadovoljenje vlastitih potreba najbolje pridonosi općem dobru. Po liberalima razlike koje tako nastaju u društvu bit će automatski s vremenom izglađene od „Providnosti“ ili „nevidljive ruke“.

U Hrvatskoj su u nekritičkom prihvaćanju te doktrine najzdušniji bili nekadašnji komunisti mlađe i srednje generacije, koji su jednu internacionalističku doktrinu ili ideologiju zamijenili drugom, s drugog kraja ideološkog spektra. Oni su, u nastojanju da izbrišu biljeg svoje dotadašnje pripadnosti komunizmu, odbacili mogućnost prihvaćanja načela narodnjaštva, po kojima skladno djelovanje naroda kao zajednice najviše nosi općem dobru a svakom pojedincu dosta da zadovolji svoje potrebe.

Nedavni agresivan nalet liberalizma posljednji je u nizu pokušaja koji imaju dvoipolstoljetnu povijest. Po onom što se dogodilo u Hrvatskoj[19] liberalizam se pokazao razornom i subverzivnom ideologijom. Liberalizam koristi samo narodima koji su u ekspanziji na račun drugih naroda. Njima liberalizam osigurava podlaganje drugih naroda bez uporabe sile. Liberalizam je hipnoza za narode koji se brane. Hrvatska je sad pod hipnozom. Liberalistički individualizam odgovara onima koji grabe[20] tuđe, ali ne i narodima koji se moraju zajednički braniti. „Nevidljiva ruka“ možda pomaže podjelu plijena, ali ne pomaže u mukotrpnom stvaranju dobara za opstanak i u obrani od neprijatelja. Liberalizam je neodgovorna doktrina.

Liberalizam ugrožava Hrvatsku crpeći iz naših ljudi otpornost koja počiva na društvenoj koheziji, uzajamnosti i solidarnosti. Kako bi se mogla oduprijeti propadanju, Hrvatska se mora usprotiviti liberalizmu i obnoviti temeljne aksiome čovještva, koji su tijekom evolucije čovjeka bili iskovani razumijevanjem života i razumijevanjem načina opstanka zajednica.

Hrvatska je zemlja neznanja, ali i zemlja slabog razumijevanja prirode, života i društva. Znanje nije potrebno samo za stvaranje proizvoda i usluga o kojima ovisi opstanak zajednice, nego i za uočavanje obmana i izvora pogibeljnih ideja te za otkrivanje klopki u koje može upasti cio narod. Pravo znanje, koje vodi do mudrosti i dobro razumijevanje tog što se događa u svijetu, omogućuje mobilizaciju za otpor propadanju kakvom je sad podložna ne samo Hrvatska, nego i nebrojene druge zemlje na svim kontinentima.

Tijekom cijelog razvitka ljudskog roda sve su zajednice na svoje mlade ljude prenosile zajednički stečeno iskustvo i nakupljeno znanje kako bi oni postali sposobnim dati svoj prinos opstanku i dobrobiti zajednice i njezinih članova. Danas ni hrvatski obrazovni sustav ni najveći broj obitelji ne pružaju mladim Hrvatima znanja potrebna za opstanak i ostanak naroda. Ima u Hrvatskoj obitelji i obrazovnih ustanova koje mladim ljudima pružaju znanje i razumijevanje stanja koje će ih osposobiti za iseljenje, ali je vrlo malo ljudi koji su sposobni da se znanjem odupiru i odupru sadašnjem propadanju države, zemlje i naroda.

Oskudno znanje kojim raspolažu Hrvatska i Hrvati ne omogućuje mladim ljudima da uporabe svoju nepobitnu nadarenost i kreativnost kako bi, dajući vlastiti doprinos opstanku i blagostanju naroda, imali zadovoljstvo koje donosi stvaranje ne prolazne vlastite dobrobiti, nego trajnih vrijednosti koje će se sačuvati opstankom naroda, trajanjem naroda i razvitkom naroda.

Konačno, liberalizam naučava da se ljudskost može doživjeti osobnim uspjehom i vlastitim bogaćenjem. Tu obmanu je začela Reformacija. Ona traje i to samo na Zapadu posljednjih pet stoljeća koja nisu početak povijesti ljudskog roda. U svim prijereformacijskim zajednicama smatralo se da se ljudskost može doživjeti jedino uzajamnošću, zajedništvom i društvenom odgovornošću. Bilo je i u drevnim i u prijepovijesnim zajednicama pojedinaca koji su se odmetali u individualizam, ali su ih zajednice smatrale nekorisnim i opasnim, jer su i opstanak i obrana zajednice ovisili o zajedništvu. Danas ljudi sami sebi zatiru prigodu da dožive ljudskost i da budu zadovoljni svojim životom, u čemu je bit mudrosti.

Međutim, danas se u Hrvatskoj većina mladih ljudi odgaja za individualizam pa je otvoreno teško pitanje opstanka i ostanka hrvatske narodne zajednice, koja bi se kao zajednica morala braniti i odupirati propadanju.

Nedavnim napuštanjem rada i proizvodnje te prevelikim i samoubojstvenim oslanjanjem na pružanje financijskih usluga Zapad se sam doveo u stanje u kojem se mora braniti i boriti za dostojan opstanak. Stoga Zapad a s njim i Hrvatska moraju napustiti liberalizam kao ideologiju odnosno religiju.

Hrvatski obrazovni sustav i odgojni postupak ne potiču golemu većinu mladih ljudi da razviju znatiželju za čarobnost mrtve prirode, čudesnost života kao najvrjednije pojave u prirodi, iznimnu složenost društvenih odnosa i tajnovitu dubina ljudske duše te da se sustavnim proučavanjem tih područja znanja i ljepote i unošenjem u njih razviju kao ljudi i da mogu ocijeniti u kojem od tih područja njihove osobne sposobnosti mogu doći do punog iskorištenja kako bi zajednici dali vrijedan doprinos, ali i kako bi se primaknuli ispunjenju vlastita života.

Mladi ljudi su prepušteni medijima i uskom krugu vršnjaka pa nije čudo što se u mladim ljudima olako razvija interes za stjecanje ispraznih, beskorisnih ili čak štetnih iskustava od kojih zajednica ne će imati nikakvu korist a vjerojatno će imati i dugotrajnu štetu. U takva iskustva bi se moglo ubrojiti i profesionalni sport, koji je možda koristan u zajednicama kojima je temeljni problem distribucija golemog nagomilanog bogatstva naroda koje se stvara korištenjem prirodnih izvora ili visokom proizvodnošću industrijske proizvodnje ili tla i rada na njemu. Bez dovoljno zanimanja za korisna područja rada i djelovanja teško se razvijaju sposobnosti mladih ljudi koje im mogu donijeti zadovoljstvo životom te istovremeno izbaviti narod iz siromaštva, neizvjesnosti i ovisnosti.

Otud među mladež dolazi i traćenje vremena, koji je izgubljeno za društvo kao cjelinu, jer nijedno društvo nema vremena u nedogled, ali i traćenje životne dobi u kojoj čovjek ponajviše razvija sebe i sposobnosti koji koriste cijeloj zajednici.

Hrvatski obrazovni i odgojni „sustav“ potiče mlade ljude samo da stječu formalne kvalifikacije, svjedodžbe i dopusnice ili „licencije“ te da kasnije svoj doprinos društvu zasnovan na znanju i radu prisilno zamijene nametljivim nastojanjem postizanja društvenog uspjeha. Sudjelovanje novih ljudi u društvu tako se svodi na „snalaženje“ odnosno nadmetanje, umjesto rada i nastojanja da se iskoristi stečeno znanje . Međutim, narod kao zajednica ne može se u širokom i tijesnom svijetu „snalaziti“, nego mu valja znanjem i radom izboriti mjesto u svijetu.

Ukratko, Hrvatska nasušno treba znanje a odgojno-obrazovni sustav ne potiče prepoznavanje pojedinačnih sklonosti i sposobnosti, ima nesvrhovito obrazovanje i stvara neuporabljivo znanje, ističe slobodu i prava umjesto dužnosti i zahvalnosti, održava višeslojni nadzor i stvara opće društveno nepovjerenje umjesto da razvija odgovornost a kažnjava[21] zloporabu povjerenja.

Ako se kulturom smatraju svi iskazi društvenog života koji se ne odnose samo na reprodukciju ljudskih bića i njihov fizički opstanak, za hrvatski kulturni prostor može se reći da je razlomljen i gotovo potpuno zaposjednut tobožnjim kulturnim proizvodima koji su rezultat zapadnjačkog diferenciranja na tržištu u kulturi. Neprestano nenadareno smišljanje novih „proizvoda i postupaka“ u pučkoj, masovnoj kulturi Zapada te opskrba zapadnog i hrvatskog kulturnog prostora najjeftinijim izvoznim proizvodima masovne kulture Istoka usmjereni su na agresivnu distribuciju izmišljenih običaja, načina druženja, vjerske prakse ili posebnih vjerovanja. Oni su sračunati na ugađanje mehanizmu ljudske reprodukcije, iako, usput rečeno, uvriježeni društveni liberalizam sterilizira[22] ljubav i prije i poslije ženidbe.

U današnje je vrijeme kulturni razvitak hrvatskog naroda zaustavljen i unazađen. Nažalost, vidnu ulogu u uništavanju nacionalne kulture i oduzimanja kulture narodu putem zamjene izvornih kulturnih manifestacija uvoznim plagijatima ima sâmo Ministarstvo kulture i to odabirom „projekata“ koje financira i na koje rasipa narodnu zaslužbu ili „Judine škude“ prijepristupnih fondova EU.

Kultura i njegovanje kulturne baštine u pravim, naprednim i uspjelim zajednicama predstavljaju snažna sredstva stvaranja društvene kohezije, samopouzdanja i cijelog naroda i pojedinca u njemu te optimizma i povjerenja u budućnost. To silno potiče kreativnost i stvaralaštvo koji su potrebni i gospodarstvu i politici i obrani zajednice. Kultura u ljude usađuje poželjne i potrebne ljudske vrijednosti.

U Hrvatskoj se, nažalost, najviše ističe i promiče ne hrvatska kulturna baština, nego nehrvatska kulturna baština koju su druge narodne zajednice nakon svojeg povlačenja ili nestanka ostavile na hrvatskom tlu. Dioklecijanova palača, pulska arena, vučedolska golubica ili ostatci tjelesa ili kulture neandertalca nisu dio hrvatske kulturne baštine[23].

Nama valja njegovati našu hrvatsku baštinu. Nepomični hrvatski spomenici nisu samo arhitektonski ostatci hrvatske kulture, nego i mjesta iz kojih se vodila hrvatska politika, iz kojih je izvirao otpor okupatoru i branila hrvatska državnost[24], iz kojih se organizirao gospodarski život i živa međunarodna trgovina, iz kojih su isplovljavali hrvatski brodovi i kapetani te mjesta u kojima se stvarala hrvatska kultura i oko kojih se ta kultura širila u narod.

Posljednjih godina slabljenje nacionalne kohezije navodi brojne ambiciozne ljude (kulinarske promicatelje, profesionalne voditelje udruga „civilnog društva“, novinare, tuđe medijske ljude koji misle da Hrvatsku bolje poznaju nego Hrvati te mnoge druge sveznadare) da redefiniraju hrvatski nacionalni identitet. Nažalost, kad se govori o identitetu nije riječ o pukoj istovjetnosti nekoga ili nečega sa sobom, nego o svjesnoj identifikaciji vlastitosti ili o svjesnoj samopoistovjećenosti. Vlastitost mogu odrediti samo svjesna bića, kao što je čovjek, ili tijela koja čine svjesna bića, kao što su države, društva, klubovi i ustanove. Neka ustanova ima svoj identitet ili istovjetnost kad je njezini pripadnici mogu razlučiti od drugih ustanova, ali i kad mogu izraziti njezinu vlastitost riječima, postupcima i praksom tako da uvjere sebe da njihova ustanova treba postojati i da oni imaju razlog da joj pripadaju. Nacionalni identitet uključuje snažan osjećaj među ljudima da oni prirodno pripadaju jedni drugima, da imaju zajednički interes, zajedničku povijest i da dijele zajedničku sudbinu.

Hrvatska nacionalna vlastitost počiva na opstanku i ostanku hrvatskog naroda na svom „povijesnom“ prostoru, na očuvanju vlastita jezika, na izdržljivosti naroda u očuvanju unutarnje povezanosti na izuzetno razvedenom prostoru i to gotovo jedno tisućljeće bez postojanja vlastite države te vrlo često mijenjajući države koje su im gospodarile na mjestu kojim je od davnine prolazila granica između razvijenih civilizacija i carstava koja su se međusobno žestoko sukobljavala. Hrvatski nacionalni identitet, koji je zasnovan na jedincatoj vlastitosti, ne može se redefinirati.

Međutim, ono što se može dogoditi je da pojedinci iz hrvatskog naroda drugdje[25] potraže zajednicu s kojom će se voljno ali s mukom poistovjetiti, jer ne žele dijeliti zlu kob koja vrlo lako i uskoro može zadesiti hrvatski narod. Otud dolazi i do pribjegavanja „europskom identitetu“ kojeg jednostavno nema, usprkos silnom nastojanju činovnika EU da se nacionalni identitet narodâ Unije zamijeni kombinacijom europskog i regionalnog identiteta, čemu su skloni i neki istarski ljudi vlasti. Odgovornost da takvom mogućem otpadništvu ne podlegne mnoštvo hrvatskih građana leži prvobitno na hrvatskim vlastima koje moraju smisliti, stvoriti i provoditi politiku nacionalne obnove i nacionalnog ozdravljenja.

Ipak, čak istrčavanje u otvaranju pitanja hrvatskog nacionalnog identiteta pokazuje da je društvena kohezija unutar hrvatskog naroda oslabljena. Slabljenje nacionalne kohezije još nije preraslo u ozbiljne unutarnje napetosti[26], ali je ono očita posljedica globalizacije. Globalizacija je u više od pedeset suverenih zemalja svijeta izazvala ratove koji se sad vode, a gotovo u istom broju zemalja raste društvena napetost kakva se drugdje pretvorila u ratove. Danas nema ratova među državama, ali oni bukte unutar država. Zemlje[27] u kojima se već vode ratovi u početku su pretrpjele slabljenje društvene kohezije, posebice u višeplemenskim i višenarodnim državama. (Nakon stoljeća ozbiljno se obnovilo i gusarstvo.)

Ne zna se u što može prijeći slabljenje hrvatske nacionalne i društvene kohezije u okolnostima izvan Hrvatske koje se brzo mijenjaju i u prilikama u njoj koje se brzo pogoršavaju. Slabljenje kohezije postaje uzbunjujućim pitanjem nacionalne sigurnosti. Uz sadašnji način obnašanja vlasti u Hrvatskoj stupanj kohezije će se jamačno smanjivati. Hrvatska treba vlast koja će liječiti društvo i državu, što će imati kao posljedicu jačanje društvene kohezije.

VII. Zaključak

Hrvatska se poslije Domovinskog rata upustila u liberalistički eksperiment i nedvojbeno postala žrtvom svjetske liberalističke ideje i urote. Taj je eksperiment donio porazne rezultate, koji su stvorili stanje države i naroda koje je izneseno u ovom eseju.

Pred hrvatskim vlastima sad stoji dvojba: nastaviti sadašnji način vođenja državnih poslova ili promijeniti način vladanja i prvo zaustaviti sadašnje propadanje a zatim povesti zemlju i narod u razvitak i procvat.

Pred narodom stoji dvojba: i dalje podnositi sadašnji način vođenja državnih poslova i postati sredstvom vlastitog propadanja, ili na bilo koji način ukloniti sadašnji režim dvostranačkog dosluha putem kojeg se ljudi vlasti mire sa sadašnjim brzim propadanjem naroda, zemlje i države.

Hrvatska je u egzistencijalnoj krizi. Sadašnji smjer hoda vodi Hrvatsku u ponor. Kako bi mogla opstati Hrvatska mora promijeniti svoje usmjerenje. Tu neizbježnu zadaću Hrvatska će mukotrpno izvoditi, jer je povijest nije obdarila iskustvom izvedbe voljnih promjena ukupnog nacionalnog usmjerenja. Hrvatska ima iskustvo u adaptaciji promjenama na koje su je prisiljavale vanjske sile. Novu, spasonosnu promjenu nacionalne orijentacije sad Hrvatska mora sama smisliti i sama izvesti.[28]

Hrvatska može organizirati otpor propadanju i zaustaviti propadanje naroda, ali ključnu ulogu u njezinoj modernizaciji mora imati država kao zagovornik, poduzetnik i jamac promjene.

Dodatan esej koji bi činio cjelinu s ovim, iznijet će način na koji bi se smislio i izveo projekt oporavka zemlje i naroda.


[1] Politika je javni postupak usklađivanja raznorodnih interesa u društvu, kojim se svakom interesu dodjeljuje ili prepušta stupanj društvenog utjecaja primjeren njegovu prinosu ukupnom bogatstvu naroda.

[2] U prvom kolu nedavnih predsjedničkih izbora stranački kandidati, uključujući Ivu Josipovića koji nije proizvod stranačkog mehanizma SDP-a, prikupili su samo 53% danih glasova a među četvoricom kandidata koji su prikupili više od 10% danih glasova bila su dva nezavisna kandidata dok je u drugo kolo izbora prvi put ušao i jedan nezavisan kandidat.

[3] Hrvatska se pretvara u zemlju fada, indijskog plesa, instalacija i „happeninga“.

[4] Čini se da predsjednici relevantnih hrvatskih stranaka čuvaju taj svoj položaj do prerane fizičke smrti (HDZ, SDP, LS) ili do prekasne političke smrti (HSLS, HSS, HSP, HSLS) ako se izuzme dogovorno smjenjivanje na položaju predsjednika HNS-a. Samo je jedan predsjednik stranke bio izabran na redovitom izbornom saboru stranke protiv dotadašnjeg predsjednika stranke koji se želio ponovo kandidirati (HSLS).

[5] Sadašnja takozvana svjetska kriza nije svjetska kriza, nego kriza Zapada, kojemu pripada i Hrvatska. Ako se izuzme pozapadnjačeni Japan, krize nema u Aziji, gdje su vodeća industrijska gospodarstva (Indija, Indonezija, Kina, J. Koreja, Malezija) u usponu, uz stupanj godišnjeg povećanja ukupnog domaćeg proizvoda 5-10% . Kriza Zapada je naglo otkrila da su se zapadna gospodarstva našla na rubu svjetskih gospodarskih zbivanja. Gospodarstva takozvane Zone eura imaju rast 0.1% godišnje, najjače europsko gospodarstvo, njemačko, također 0.1% a najbolje prolazi francusko gospodarstvo uz rast od 0.5%.

Sadašnjom krizom okončan je petostoljetni uspon Zapada a do krize je moralo doći, jer se Zapad umjesto na rad i proizvodnju počeo oslanjati na pružanje domaćih usluga i na financijski inženjering diljem svijeta.

Kriza je također otkrila postupak stvaranja novog svjetskog poretka kao posljedice sadašnjeg vala globalizacije, koji se ne može ni trajno zaustaviti ni privremeno zakočiti bez ozbiljna svjetskog sukoba, kakav je bio Svjetski rat 1914.-1918. godine, kojim je zakočen val globalizacije koji je nastupio u drugoj polovici 19. stoljeća. Novi svjetski poredak još se ne očituje u strukturi i sastavu tijela UN, ali se očituje u svjetskoj razdiobi deviznih rezervi i razdiobi izvora kreditiranja zapadnih država i državnih proračuna te u naglom povećanju političkog i gospodarskog utjecaja azijskih država na Bliski Istok, Afriku, Australiju, Južnu Ameriku pa čak i na neke zemlje Europe.

[6] Zapad i kapitalizam temeljili su svoj razvitak, prosperitet i uspon na stalnom razvijanju tehnologije koja je omogućivala neprestano stvaranje novih proizvoda usluga kojima su u velikoj mjeri gušili razvitak mnogih zemalja u drugim dijelovima svijeta.

[7] Puno jača Unija nije ranih devedesetih godina prošloga stoljeća uspjela spriječiti srbijansku agresiju na tri druge republike SFRJ a ni uspostaviti mir nakon izbijanja rata. To je uspjelo SAD, koje su dodatno omogućile mirno odcjepljenje Crne Gore od Srbije i nasilno odvajanje Kosova od Srbije.

[8] U velikim razvijenim narodima, kao što je engleski (britanski), zna se sve što se u cijelom čovječanstvu zna. U malim narodima nije tako pa su pojedinci iz malih naroda prisiljeni marljivije učiti i prosječno više znati od pripadnika velikih naroda. U manjim europskim narodima, primjerice u nizozemskom, gotovo svi ljudi dobro govore više tuđih jezika, što je slučaj samo s probranim ljudima u velikim narodima, jer su pripadnici malih naroda prisiljeni naučiti jezike obližnjih velikih naroda, koji imaju velika tržišta te vrijednu kulturnu i znanstvenu baštinu.

[9] Da je tehnološko zaostajanje golemo sigurnosno pitanje najbolje pokazuje primjer podlaganja Kine zapadnim silama sredinom devetnaestog stoljeća. Godine 1800. Kina je imala jednu trećinu ukupnog svjetskog domaćeg proizvoda. Godine 1820. kineska industrijska proizvodnja (manufaktura) bila je veća od ukupne industrijske proizvodnje svih razvijenih zemalja, ali je imala znanje i tehnologiju koji su znatno zaostajali za europskim znanjem i tehnologijom. Od godine 1840. Kinom je gospodarilo sedam uglavnom europskih sila: Japan, Portugal, Rusija, Francuska, SAD, Britanija, Njemačka i Belgija. Godine 1911. Kina je prestala biti „carstvom“, a na svoje noge ponovo je stala istom 1979. godine, ako se izuzme četvrt stoljeća strašne vladavine Mao Zedonga, u kojoj se znanje i tehnologija nisu cijenili.

[10] Najbolja slika takvog stanja su iznimni uspjesi Blanke Vlašić, sestre i brata Kostelić te jednog broja tenisača. U tim primjerima riječ je o individualnim sportovima u kojima obitelji sportaša mogu odigrati ključnu ulogu.

[11] Slabost hrvatskog znanja dobro se očituje u potisnutosti predavanja kao vrste komunikacije i njegovanju zbrkanih tribina, nesuvislih okruglih stolova i svakovrsnih „radionica“. Nema ni predavanja doista viđenih svjetskih stručnjaka na hrvatskim fakultetima.

[12] Staljin je od 1931. godine provodio i u deset godina proveo nasilnu industrijalizaciju, jer je bio zaključio da će Rusija propasti, ako „u deset godina ne ukloni zaostajanje od pedeset do sto godina za razvijenim zemljama, koje su Rusiju uvijek tukle, jer su za to uvijek bile nekažnjene“. Staljinova industrijska revolucija, a ne Lenjinova klasna revolucija omogućila je pobjedu svijeta nad fašizmom.

[13] U vrijeme Hladnog rata, kad je bila uspostavljena „ravnoteža straha“ od potpunog uništenja svijeta u općem nuklearnom požaru, obavještajni rat među državama i blokovima država bio je zamijenio rat među naoružanim državnim snagama. Uspjeh u širenju komunizma svijetom, od Hrvatske i Jugoslavije do Kine, pa čak i izvođenje prve komunističke revolucije u Rusiji bio je mnogo više rezultat rada obavještajnih službi (sovjetskog NKVD-a odnosno KGB-a ili njemačke Nachrichtendienst), nego plod opće privlačnosti marksističko-komunističke ideologije.

[14] Pod radikalnim djelovanjima se smatraju „aktivnosti pojedinih nositelja radikalnih političkih i idejnih opcija, ukoliko oni potiču, zagovaraju, organiziraju ili provode aktivnosti koje su u suprotnosti sa zakonima ili Ustavom utvrđenim poretkom, posebice u slučajevima kad te aktivnosti dovode ili mogu dovesti do nepoštivanja na zakonu temeljenih odluka nadležnih(!) državnih tijela, … ili vode ka(!) izbijanju socijalnih nemira, narušavanju(!) javnog reda i mira i dr.“ Čini se da su sigurnosne službe smatrale da su posebno odgovorne za obranu rada državnih tijela, kojih je cijelo mnoštvo. Kao da je riječ o političkoj policiji a ne o službi za zaštitu ukupnosti nacionalnih interesa. Valja naglasiti da se u Hrvatskoj tekuće odluke vlasti obično sriču u zakone unutar hrvatskog „kliznog“ zakonodavstva. Hrvatska premijerka često naglašava da je sadašnja vlast izabrana na četiri godine i da narod mora prigrliti svu tekuću politiku kao izraz svoje volje.

[15] Nedavno slabo i neuspjelo sastavljanje Ureda predsjednika otkrilo je slabu odgovornost i nedovoljnu uporabu obavještajnih službi u Hrvatskoj. U RH se ne provjeravaju kandidati za savjetnike u Uredu predsjednika, dok se u Britaniji sedamdesetih godina prošlog stoljeća godišnje sigurnosno provjeravalo oko 300.000 osoba ili 0,5% ukupnog pučanstva. (Christopher Andrew, The Defence of the Realm: An Authorized History of MI5, 2009)

[16] U hrvatskoj „obavještajnoj zajednici“ vodeće su uloge osobno prenosive ili su čak naslijeđene i nasljedne te obično doživotne. Predsjednici, premijeri i ministri se mijenjaju a predvodnici obavještajnih službi imaju trajnu vrijednost za hrvatsku državu!?!

[17] U jednom razvikanom sudbenom postupku jedna ugledna sveučilišna nastavnica bila je okrivljena, optužena i suđena, temeljem prethodnog svjedočenja osobe N. N. kako je bilo navedeno u optužnici, ali ne zbog primanja mita nego zbog „prekoračenja ovlasti“, jer je jednom studentu dala ocjenu „dovoljan“ na osnovi pisanog (i sačuvanog) testa. Nasreću, sud je profesoricu oslobodio krivnje.

[18] Dodajmo tome da se ljudi ne ponašaju kao automati ili roboti koji se nesvjesno odzivaju na vanjske podražaje, poticaje ili signale koji dolaze putem nenadziranih senzora. Ljudi u svojem mozgu ili „procesoru“ imaju utisnuta načela, zakone, aksiome i sposobnost razmišljanja koje svjesno i aktivno rabe prije reagiranja na vanjske poticaje. K tome, čovjek je kreativna vrsta sa snažnom osobnom inicijativom i u stanju je sam od sebe stvoriti ideje, misli, čine i djela. Kako ljudi opstaju i djeluju u zajednicama nužno je da ljudi koji žive u zajednici o kojoj ovise imaju zajednička načela djelovanja, aksiome razmišljanja i zakone rasuđivanja. Temeljni sustav načela, aksioma, istina ili mitova po kojima se ljudi vladaju u zajednici i po kojima se ocjenjuje njihovo sudjelovanje u zajedničkim poslovima nazivaju se društvenom ideologijom koja na jasan način povezuje ljude i stvara društvenu koheziju, koja je potrebna i za namicanje dobara i usluga, ali i za obranu od drugih zajednica. Ranije su ulogu ideologija imale religije.

[19] Rusija je pod predsjednikom Borisom Jeljcinom prolazila i gore od Hrvatske sve dok narodnjačke snage nisu u vrh ruske politike dovele Vladimira Putina.

[20] Ptice grabljivice ne napadaju u jatima, ali se napadane ptice jatimice brane.

[21] U suvremenoj, liberalističkoj ili slobodarskoj Hrvatskoj kažnjavanje je dopušteno samo pravosuđu kako bi kažnjavalo ljude zbog njihovih ozbiljnih prijestupa i to u njihovoj životnoj dobi kad je uglavnom prekasno da kazna pomogne prijestupnicima da poprave ili reformiraju svoj život. Škole i roditelji nikako ne smiju kažnjavati svoje polaznike i djecu za čiji odgoj i obrazovanje imaju ozbiljnu odgovornost i to u njihovoj životnoj dobi kad se formiraju kao ljudi u kojoj se prirodno mladi ljudi mogu reformirati. Hrvatske vlasti, naprotiv tome, povremeno prijete da će kažnjavati roditelje zbog prijestupa njihove djece a roditelji sami ne smiju nikog kažnjavati. (Za hrvatske vlasti u raju rastu paragrafi ili članci a ne „šibe“!)

[22] Stječe se dojam, da se prešutno mogu ploditi samo ljudi spolne orijentacije: isti rod.

[23] Nakazno patvorenje viteških igara pokraj Oršićeva dvorca u Gornjoj Stubici, koji je podignut istom 1800. godine i koji udomljuje „muzej seljačkih buna“ sračunato je na obezvređivanje i zatiranje hrvatske baštine. U vrijeme gradnje zagorskih dvoraca (nakon što je bila minula turska opasnost i poslije Vestfalijskog mira 1648. godine kad su prestali vjerski ratovi u Europi) viteški turniri se nisu više držali ni u Zapadnoj Europi, jer se u 14. stoljeću promijenio način ratovanja pa su vitezovi, koji su trebali turnire kao smotru svoje sposobnosti i pripremljenosti za rat, bili zamijenjeni najamnom vojskom. U srednjevjekovnoj i nesamostalnoj Hrvatskoj turniri se nisu upriličivali.

[24] To da se Hrvatsko Zagorje turistički promiče kao mjesto seljačke pobune a ne kao žarište obnove Hrvatske poslije povlačenja Turaka južno od Save sramota je i za Ministarstvo kulture i za Turističku zajednicu Hrvatske. Vrhunac obezvrjeđenja hrvatske kulture i hrvatske tradicije je bilježenje kod UNESCO-a drvenih, obojenih, klepćućih dječjih igračaka kao znaka hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta. Što bi na to rekli Tito Brezovački, Ferdinand Konščak, Marko Marulić, Ruđer Bošković ili genijalan i nenadmašan izumitelj Nikola Tesla?

Posebno valja istaknuti da je, kad je riječ o Hrvatskom Zagorju, u nj bilo pribjeglo cijelo hrvatsko plemstvo koje je napustilo svoje gradine u drugim, od Turaka zaposjednutim, dijelovima Bosne i Hrvatske te da je iz Zagorja pružilo posljednji, ali uspio otpor, kojim je spašena i cijela Europa. (Reliquiae reliquiarum ili ostatke ostataka Hrvatske činila su samo četiri „kajkavska“ kotara: Zagreb, Bjelovar, Križevci i Varaždin.)

[25] Ima ljudi koji se u Hrvatskoj pokušavaju identificirati s drugim interesima, kao što je liberalizam, istorodna erotsko usmjerenje, vegetarijanstvo, odbijanje genskog modificiranja biljnih i životinjskih vrsta i drugih internacionalističkih pokreta.

[26] Valja izuzeti napete odnose između vlasti i naroda te između naroda i HUP-a.

[27] Ratuje se unutar Afganistana, Indije, Nepala, Iraka, Ugande, DR Konga, Somalije, Sudana, Nigerije, Jemena, Meksika, Kolumbije, Indije, čak i Kine te drugdje.

[28] Zadaću promjene općeg nacionalnog usmjerenja čini tegobnijom to što je Hrvatska u jedvitih dvadeset godina od ponovnog osamostaljenja izgubila svoj politički sloj, kako je naglašeno u odjeljku I. politika ili država. Samoživim borcima za vlast bitno je obnašanje vlasti makar i u administrativnoj autonomiji ili u procesu propadanja naroda.

Continue Reading

11 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Vladina politika i nacionalni interes

U naslovu osvrta sam napisao riječ „politika“, iako odavno pišem da u Hrvatskoj nema politike. Da sam tu riječ zamijenio drugim izrazom, naslov bio nezgrapan. „Politika“ označuje postupak „javnog usklađivanja raznorodnih interesa u državi, pri čemu se svakoj interesnoj skupini dodjeljuje utjecaj razmjeran njezinom doprinosu bogatstvu naroda“. U nas nema politike, jer se nositelji vlasti ne brinu za narod i državu, a kamoli za bogatstvo naroda. Oni ih, dapače, siromaše i uništavaju. U tom smislu se umjesto „politike“ može i mora rabiti izraz „vođenje državnih poslova“.

Pobuda za osvrt došla je od uzrujanosti i zabrinutosti, koje su zahvatile naše građane i javnost zbog novog srbijanskog napada na naše branitelje i njihova progona od srbijanske politike, a ne od srbijanskog pravosuđa. Progon naših branitelja je politički čin. Srbija ima politiku, a Hrvatska je nema! Hrvatsko pravosuđe sa srbijanskom politikom surađuje bez imalo svoje politike, za koju naše vlasti nisu ni sposobne ni voljne,.

Srbijanski progon hrvatskih branitelja otvara niz problema i stvara niz nevolja: (1) otvara pitanje smisla, opravdanosti i valjanosti Domovinskog rata; (2) pretvara hrvatske branitelje u agresore i zločince; (3) dovodi u pitanje svrhu osamostaljenja Hrvatske; i (4) potkopava prirodno i ljudsko pravo Hrvata da traju kao narod. Međutim, reakcija hrvatskih nositelja vlasti na srbijansku hajku na hrvatske branitelje otvara pitanje naravi, smisla i uloge hrvatske države. Kakva je hrvatska država i čemu ona služi? To pitanje građani postavljaju i zbog općeg propadanja države i naroda: političkog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog.

U svezi s javnim poslovima naroda postoje tri odvojena pojma: politička zajednica, politički poredak i nositelji vlasti u političkoj zajednici. Politički poredak je ustaljen način uređenja političkih odnosa. On je i više od pisanog ustava političke zajednice, jer uključuje svrhe zajednice i potrebne granice snošljivosti, mjerila ponašanja, prihvaćene procedure te formalnu i neformalnu strukturu vlasti. Prije su nositelji vlasti vladali zajednicom po Božjoj milosti, po nasljednom pravu i sličnom, a imali su podanike. Od Bonapartea se smatra da vlast izvire iz naroda, čiji pripadnici su građani države ili političke zajednice. Država je od Francuske revolucije instrument naroda.

Narod ima svoje potrebe, svoje svrhe i svoj interes, a oni se zadovoljavaju ili ostvaruju političkim djelovanjem nositelja vlasti putem političkog poretka. U vođenju hrvatske države nema spomena nacionalnom interesu. Ukupne potrebe naroda se sve oskudnije zadovoljavaju (prehrana, odijevanje, rad, zdravlje, školovanje i znanje, sigurnost, kultura i drugo), a u pitanje se dovode smisao i svrha postojanja, i Hrvata kao narodne zajednice i obnovljene hrvatske države.

U Hrvatskoj se vođenje unutarnjih poslova države sastoji u borbi stranaka za vlast, prikupljanju novca u proračun, zadovoljavanju posebnih tuđih i domaćih interese proračunskim novcem, poharu naroda, prirodnog blaga i stvorenog bogatstva te prisilnom uvođenju tuđeg pravnog sustava (EU), koji pokorava hrvatsko tržište svjetskom. U vanjskim državnim poslovima nema sadržaja, nema politike. Sve je svedeno na odnose. Nema ni političke ni gospodarske diplomacije, kojom bi se ispunjale nacionalne svrhe i ostvarivali narodni interesi.

Hrvatske nacionalne interese posebno pogađaju „odnosi“ sa Srbijom i njihova takozvana normalizacija. Ovaj prigovor se odnosi i na Banske i na predsjedničke dvore. Srbiju se poslije njezine neuspjele vojne agresije na Sloveniju, RH, BiH i Kosovo te prvobitno političke agresije na Crnu Goru trebalo držati u izolaciji, u koju se sama dovela, ili bar na ozbiljnom razmaku, dok ona ne zavrijedi normalne odnose sa susjedima putem vraćanja agresorskog duga: povrata pokradene imovine i kulturnog blaga, vraćanja tijela zarobljenih, odvedenih ( a ne nestalih?!) pa pogubljenih branitelja i građana, priznanja hrvatskih granica, uklanjanja svoje vojske s hrvatskog teritorija i drugo. U takvom stanju, upravo kako bi izbjegnula izvršenje svojih obveza, Srbija svim silama nastoji izići iz političke izolacije ili otočenja. To je dio sadržaja srbijanske politike u sadašnjem času. Srbija je Hrvatskoj bila dužna, a sad, kad se odnosi normaliziraju, više nije! Hrvatske vlasti nevjere nacionalne interese za volju „normalizacije“, na koju ih nagovara činovništvo EU i u čemu ih podupiru glasnogovornici većine etničkih manjina u Hrvatskoj.

Ako RH nema politiku, kako bi mogla imati nacionalnu strategiju? Sve je u njoj u odnosima. Nasuprot nama, osim diplomacije i politike, Srbija ima i strategiju, koju nije promijenila od vremena kneževine Srbije – ni za komunizma ni poslije Miloševića, koji je u krivo vrijeme pokušao ostvariti drevnu nacionalnu strategiju. Nedavno su objavljeni rezultati ankete provedene u sklopu srbijanskog projekta Novosti iz prošlosti, koji otkrivaju etnocentričnost Srba kao naroda. „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad!“ Srbi smatraju da je najveći čovjek svjetske prošlosti Tesla, s 21% glasova – Tito 10%, Hitler 8%, Isus 4%. Smatraju da su srpska sveučilišta starija od prvih europskih, iako su mlađa bar 800 godina. Smatraju da su 1918. godine Srbi bili najpismeniji narod u Jugoslaviji. 37% Srba koji imaju osnovnu školu smatra da je Dubrovnik srpski grad, a taj postotak kod visokoobrazovanih ljudi iznosi 55%. Da je srpski vladar Dušan (koji se sam uzalud proglasio carem Bizanta, dok je u Carigradu bili križarsko Latinsko carstvo) vladao Beogradom i Solunom pogrešno smatra 68% visokoškolovanih ljudi, a samo 37% niskoškolovanih ljudi.

Srbi imaju neobično visoko mišljene o sebi kao narodu, a njihove vlasti to uvažavaju. Srbija je narodna država, a RH to nije.

Neprimjereni postupci hrvatskih nositelja vlasti prema Srbiji i drugim obližnjim zemljama (BiH, Mađarska, Slovenija i Srbija) te njihova potpuna pasivnost u današnjem globaliziranom svijetu, koji ulazi u olujno razdoblje, pokazuju da vlasti ne razumiju ni što je narod ni što je država ni što je politika. Njih ni nedavna revolucija u Tunisu ne može prenuti. Tunižani su poslali poruku svim nositeljima vlasti u svijetu, posebice onima u islamskim zemljama, koji su okrenuli leđa vlastitom narodu, ustupili državu tuđim silama ili ideologijama te prihvatili ortaštvo s međunarodnim kapitalom.

Tunižani su izričito tražili demokraciju, slobodu govora, slobodne izbore i rad za visokoškolovane mlade ljude, koji su većinom nezaposleni. Međutim, temeljno pitanje, koje su bili postavili vlastima, koje su uklonili, bilo je: „Čija država je Tunis?“

Čija je hrvatska država? Komu i čemu ona služi? Nositeljima vlasti da uspostavljaju i „normaliziraju“ odnose i da tuđincima otvaraju hrvatsko tržište, ili narodu da zadovoljava svoje potrebe, ostvaruje svoje svrhe i da se štiti? Čovjek se oduvijek „hranio i branio“ zajednicom, a pod sadašnjim vlastima Hrvat se mora kao pojedinac braniti od organiziranih naroda!?

Vlasti još ne slušaju glasove iz naroda. Stoga narodu valja progovoriti u jedan glas!

Continue Reading

05 svibanj 2010 ~ 1 Comment

Razgovor s Glasom koncila 24.01.2010.

1. Kako biste u globalizacijskom kontekstu ocijenili svjetsku financijsku i ekonomsku krizu? Je li ona bila neizbježna?

Sadašnja kriza je treća duboka kriza od dvadesetih godina prošlog stoljeća. Velika je razlika između gospodarske recesije i duboke krize. Recesiju prouzroči previsoka proizvodnja koja nema kupaca i ona traje samo dok tržište ne uravnoteži proizvodnju s potrošnjom. Recesija nije nužno svjetska pojava i nju liječi vrijeme. Ozbiljna kriza posljedica je zastarjele strukture gospodarstva, a uzroci su joj obično u neprimjerenoj ulozi financijskog sektora.

Prva kriza u novijoj povijesti buknula je 1929. godine, a uzrok joj je bio pregrijavanje financijskog sektora odnosno kreditiranje bez pokrića. Slom američkog financijskog sektora doveo je do sloma proizvodnje i to ne samo u SAD, nego i u cijelom zapadnom svijetu. Kriza je okončana Drugim svjetskim ratom, odnosno vojnim sredstvima.

Druga kriza iz 1969. godine bila je izazvana raspadom svjetskog financijskog sustava, koji su izazvale SAD, koje bez tiskanja novca i obezvrjeđenja tuđih valuta pohranjenih kod njih nisu mogle snositi goleme izdatke rata u Vijetnamu i Hladnoga rata. U isto je vrijeme poslijeratna elektro-hidraulička tehnologija (automobili, hladnjaci, perilice) prestala biti izdašnom za stvaranje novih proizvoda na čemu počiva kapitalizam. Kriza je riješena napuštanjem zastarjele tehnologije te pokretanjem digitalne i biotehnološke revolucije. Zapad je počeo zasipati svijet novim suvremenim proizvodima a starinsku proizvodnju prepuštati istočnim i azijskim zemljama.

Treća kriza buknula je 2009. godine, opet nakon četrdeset godina, i bila je ponovo posljedicom takozvanog pregrijavanja financijskog sektora. Financijski sektor SAD u posljednjih je 25 godina svoj udio u ukupnom domaćem proizvodu povećao od 6% na 22%. Sadašnja kriza je posljedica agresivnog liberalizma, koje je bio zamislio da će SAD živjeti od burzovnih i financijskih usluga, iako se živi od rada i proizvodnje koja je prepuštena azijskim zemljama. Nema kruha bez motike! Sad se novo bogatstvo stvara u Aziji. Ondje se radi. Zapad još nije stupio iz krize, ali je kriza ublažena političkim sredstvima odnosno intervencijom nacionalnih država, koje su poduprle financijski sektor s čak četrnaest tisuća milijardi američkih dolara, uglavnom posuđenih.

2. Što će biti posljedica svjetske financijske i ekonomske krize? Može li svijet ostati isti kao da je nije bilo? Hoće li među posljedicama biti i novi položaj i nova uloga države u gospodarstvu?

Sadašnja je kriza posljedica pogrešnog, liberalnog načina globalizacije. Da je dosadašnji tijek globalizacije bio štetan pokazala je propast bogate Rusije pod Jeljcinom. Tri su čimbenika postupka globalizacije: korporacije, tehnologija i nacionalne države. Dosad su korporacije nadzirale tehnologiju i nacionalne države. Sad su korporacije i financijske ustanove spale na pomoć država, koje su se zadužile preko svake mjere. Jedino je Kina u banke unijela novac iz državne pričuve.

Korporacije su izgubile vjerodostojnost. Odsad će nacionalne države nadzirati korporacije, ali i tehnologiju sustavom državnih poticaja. Svijetu treba nova, takozvana zelena tehnologija za proizvodnju energije i nova tehnologija za stvaranje sigurnosti u opskrbi hranom i vodom. Tehnologija treba služiti ljudima, narodima i čovječanstvu a ne tržištu.

Jača uloga nacionalnih država donijela je korist nizu zemalja: Rusiji, Kini, Koreji, Brazilu, Venezueli, Argentini pa čak i u SAD. Svijet se iz sadašnje krize izbavlja intervencijom država. One su jedino jamstvo da se kriza ne ponovi u dogledno vrijeme. Ujedno će doći do potrebne re-lokalizacije globaliziranog svijeta, čime će se smanjiti neizvjesnost u kojoj žive ljudi i narodi. Jača uloga država ne će biti ograničena samo na gospodarstvo. Države će morati pomoći obnovu čovjeka, odnosno ljudskih vrijednosti koje je tržište uništilo.

3. Zašto je došlo do urušavanja hrvatskoga gospodarstva i prije i mimo svjetske financijske i ekonomske krize? Uz objektivne okolnosti kao što su ratna agresija te nužnost restrukturiranja neodrživih socijalističkih tvrtki, kolika je odgovornost političara za urušavanje hrvatskoga gospodarstva?

U početku postupka osamostaljenja Hrvatske od četiriju temeljnih područja života dobro su bili vođeni politika, obrana i sustav ljudskih vrijednosti, ali je zatajilo vođenje gospodarstva. Gospodarstvo je pogrešno usmjereno unakaženjem dobrog izvornog postupka privatizacije. Nije bilo prijepora u privatizaciji poduzeća po izvornom zakonu, kao što pokazuju postupci u Krašu, Francku, TOZ-u, Kamenskom, Samoborki, Jadranki, Zagorki ili Kotki. Kasnije su poduzeća dolazila ponajviše u ruke ljudi koji nisu bili ni poduzetnici ni ulagatelji. Stoga je bilo neizbježno da se Hrvatska deindustrijalizira. U posljednjih 20 godina Hrvatska nije bila kadra ni akumulirati a kamoli stvoriti tehnologiju. Sad Hrvatska mora uvoziti nebrojene kategorije proizvoda a nema suvremenih proizvoda za izvoz. Uvozi čak i hranu.

Naši ljudi vlasti odali su se liberalizmu, izvoznoj ideologiji za neiskusne narode, vjerujući anglosaksonskoj postavci da se i nejako tržište može othrvati navali svjetskog tržišta. Oni ne shvaćaju pravo ni ulogu države ni svjetsku geoekonomiju i geopolitiku. Ljudi vlasti su sve do prvog rebalansa državnog proračuna u travnju prošle godine nijekali mogućnost pojave krize. Smatrali su da je naš financijski sektor stabilan a i bio je, ali samo zato što se bavio potrošačkim bankarstvom a ne financijskim spekulacijama, što su činile središnjice tuđih banaka koje su vlasnice naših banaka. Kriza je do nas došla posredno, putem recesije na proizvodnim zapadnim tržištima.

4. Može li se govoriti i o slomu hrvatskoga političkoga sustava?

Politika je postupak usklađivanja raznorodnih interesa u jednom društvu i dodjele utjecaja tim interesima razmjerno njihovom prinosu bogatstvu naroda. U tom smislu u Hrvatskoj nema politike. Politikom se u Hrvatskoj smatra borba za vlast. O stvaranju bogatstva nitko ne govori. Govori se samo o podjeli i uzimanju bogatstva. Stoga bih radije rekao da je došlo do sloma hrvatske stranačke demokracije, koji je prvobitno uzrokovan nakaznim razmjernim izbornim sustavom, koji dogovorno podupiru HDZ i SDP.

Taj sustava je pogibeljan za hrvatsku demokraciju, jer provodi negativnu selekciju ljudi za popunjavanje mjesta u predstavničkim tijelima. Za nekoga je dosta da ga šef stranke upiše u vrh izborne liste da dospije u saborske klupe, u kojima sjede pjevači, sportaši, glumci i drugi šefovima poćudni ljudi koji ne spadaju u politiku. Da je u Hrvatskoj na snazi izravan, većinski izborni sustav u strankama bi se radom u predstavničkim tijelima oblikovali i razvijali političari, doslovce političari, koji bi mogli voditi politiku, koja će u budućnosti biti važnija od gospodarstva pa čak i od obrane.

Takav izborni sustav osvetio se prvobitno samim strankama. Već su usahnule ranije snažne srednje stranke kao što su HSP, HSLS, HSS i HNS. Sad je na red došao i HDZ koji je stvorio sadašnji izborni zakon. Dobar rezultat mnogih nestranačkih kandidata na predsjedničkim izborima osmrtnica je hrvatskog političkog stranačja. Sramota je to, što dosadašnja matična stranka hrvatskog naroda nije bila u stanju ponuditi vjerodostojnog predsjedničkog kandidata, a ni predsjednički kandidat SDP nije proizvod stranačkog mehanizma. Slabljenje SDP-a već je na pomolu. Čudi to što vodstvo SDP-a nije bilo u stanju formulirati novu hrvatsku politiku ni u sadašnjoj krizi i tako se nametnuti većini hrvatskih glasača. SDP pod sadašnjim vodstvom nema nikakvu politiku, dok se HDZ brine samo za državni proračun, a sudbinu naroda prepušta slučaju.

Stranke otuđuju građanima izborni glas. Građani biraju, ali ni o čemu ne odlučuju. Odlučuje uzak krug ljudi na vlasti te tuđi i domaći financijeri stranačkih izbornih kampanja.

Izlazak iz sadašnje političke krize je u odbacivanju sadašnjeg razmjernog izbornog sustava i uvođenje izravnog biranja zastupnika u predstavnička tijela. Time bi zastupnike, izabrane u izbornim jedinicama, glasači mogli nadzirati i usmjeravati. U politiku bi se uključili i kvalitetniji ljudi, koji sad zaziru od uključenja u stranke. Hrvatskoj je potrebna izravna, narodna, nacionalna demokracija. Tu demokraciju po hrvatskom izbornom sustavu uživaju etničke skupine u Hrvatskoj: Srbi, Mađari, Talijani, Nijemci, Austrijanci, Česi, Slovaci, Romi i Bošnjaci, ali ne i Hrvati. Narodna, izravna demokracija potrebna je i većinskom hrvatskom narodu.
Time bi se obnovio politički postupak koji je uz sadašnje svjetske okolnosti i domaće prilike narodu potreban kao komad kruha.

5. Kako biste sažeto prikazali sadašnje stanje hrvatskoga gospodarstva?

Hrvatsko gospodarstvo a time ni hrvatsko društvo nije pripravno za uključenje u svijet koji će roditi sadašnja kriza. Taj će svijet biti obilježen žestokim razvitkom tehnologije, posebice tehnologije za potrebe opskrbe energijom i za namicanje dovoljno hrane i vode. U njemu će biti ojačana uloga nacionalnih država. Pojavit će se golema razlika u ulozi nepotpunih, malih nacionalnih gospodarstava i velikih, potpunih gospodarstava. Umjesto nadmetanja među korporacijama svijet će usmjeravati dogovori među državama. Najpreča zadaća bit će osiguranje mirnog opstanka naroda. Znatno će se smanjiti izravna inozemna ulaganja, jer će sve korporacije, koje trebaju pomoć države, ulagati u vlastitu zemlju, pred očima vlastitih glasača. U Hrvatsku ne će dolaziti tuđi poduzetnici nego nakupci poduzeća, zemljišta i vode a to će potencirati pitanje stvaranja dodane vrijednosti u Hrvatskoj.
Globalizacija, koju se ne može ukloniti, pogoršanje klime te prijeteća nestašica hrane i vode ugrožavaju ne samo opstanak pojedinih naroda, nego i cijelo čovječanstvo i svjetski mir.

Hrvatsko je gospodarstvo maleno. Čak i da ima tehnologiju, Hrvatska ne može sve proizvoditi. Morat će u dogledno vrijeme uvoziti, primjerice, prijevozna sredstva, ozbiljnije oružje, medicinsku opremu i laboratorijske potrepštine, kompjutore, komunikacijsku opremu, energiju i drugo. Čime će to platiti? Do sadašnje krize plaćala je prodajom nekretnina i graditeljstvom financiranim tuđim novcem. Nakon prestanka krize moći će se neko vrijeme prodavati zemlja u Slavoniji, Baranji te na Pelješcu i oko novog mosta, ali će i tome ubrzo doći kraj.

Hrvatska ima željeznicu iz devetnaestog stoljeća i to slabo održavanu. Turizam prinosi samo 4% ukupnoj dodanoj vrijednosti. Drugo se od takozvanog apartmanskog turizma ni ne može očekivati. Poljoprivreda propada, a zemlja se prodaje tuđincima. Industrijska poduzeća nisu u stanju stvoriti dovoljno proizvoda koji se mogu prodati u inozemstvo. Utemeljenje posebnog fonda za spas posrnulih poduzeća ne će potaknuti izvoz, ali će dodatno optereti državni proračun i siromašne hrvatske porezne obveznike. Guverner HNB-a uvjetuje potporu Banke novom fondu ulaganjem u proizvodnju. Međutim, ulagati valja samo u novu proizvodnju za izvoz i za budućnost.
Jalova državna uprava trati novac koji bi se mogao rabiti za unapređenje tehnologije u područjima u kojima bismo mogli proizvoditi za izvoz. Korupcija upropaštava i dosad dobra poduzeća u djelomičnom ili punom državnom vlasništvu.

6. Jesmo li dosegli fazu u kojoj postaje neminovna obnova cijeloga društva, države i hrvatskoga gospodarstva?

Hrvati su prestali raditi, a hoće dobro živjeti. Hrvatsko društvo propada, kao što propada i Zapad. Propast civilizacija dolazi od nekoliko čimbenika, ali su u postupku propadanja uvijek prisutni neprimjereni pogledi na život. Odgovorni ljudi ni na Zapadu ni u nas ne pokazuju da su svjesni da se siromaštvo zavuklo u zapadne narode. To se još ne očituje u ozbiljnom smanjenju potrošnje, jer je siromaštvo prikriveno velikim zaduženjem država, poduzeća, jedinica lokalne uprave i pojedinaca.
Valja mijenjati sadržaj ljudske svijesti. Narodima valja početi živjeti od rada. To traži veliku promjenu u stavu i ponašanju ljudi i politike. Valja pružiti otpor propadanju, a takav se otpor ne može pružiti bez unutarnje obnove. Ipak ću spomenuti i Crkvu. Propadanje Rima u četvrtom i petom stoljeću djelomice su prouzročili vanjski neprijatelji, barbari, ali se otpor propadanju nije mogao zamisliti bez Benediktove obnove, ne samo Crkve nego i cijelog Rima. Obnova je bila dugotrajna i mukotrpna, ali je uspjela. „Ora et labora! Moli i radi! Benediktinci nisu propovijedali. Samo su molili i radili. Promijenili su sadržaj svijesti i imali dobru praksu.
Hrvatsku obnovu treba predvoditi obnova gospodarstva, ali nje ne može biti, ako se ne obnovi hrvatska politika te ako se ne pokrene cijelo društvo. U nas još nije proglašena „elementarna nepogoda“, iako nas je već pogodila. Ako se Hrvatska ne počne obnavljati, nema otpora propadanju.

7. Nakon dosadašnjega iskustva s tzv. političkim elitama, smatrate li da su one sposobne ponuditi primjerenu i ostvarivu hrvatsku strategiju obnove?

I sad kao i dosad u Hrvatskoj buja samozadovoljstvo vlasti vlastitim djelovanjem. Mijenjaju se samo formulacije kojima se iskazuje samozadovoljstvo. I dalje se samo ispredaju priče.
Kampanja za predsjedničke izbore otkrila je oskudicu političkog smisla i odgovornosti kandidata za budućnost. Samo je jedan kandidat, koji nije prošao prvo kolo, govorio o budućnosti te o potrebi obnove Hrvatske putem obnove gospodarstva. Na koju se razinu bila svela kampanja nakon prvog izbornog kola?
Ako ljudi vlasti ne uvide da Hrvatskoj treba obnova politike putem uvođenja većinskog, izravnog izbornog sustava, teško je očekivati početak obnove.

8. Koje bi bitne elemente morala sadržavati hrvatska strategija obnove?

Temelj obnove bilo bi to da država preuzme predvodništvo u gospodarstvu. Država se mora postaviti kao poduzetnik a ne kao gospodar. Za to je potrebno uzimanje ozbiljnih dugoročnih zajmova od Međunarodnog monetarnog fonda, koji bi se uporabili za projekte stvaranja novog gospodarstva, gospodarstva za budućnost. Hrvatska u srednjoročnom razdoblju može stvoriti nove izvozne proizvode agresivnom proizvodnjom hrane i vode uz izgradnju potrebne društvene i fizičke infrastrukture. Time bi se iskoristila zemlja. Drugo je modernizacija željeznice s uvođenjem kontejnerskog ili intermodalnog prijevoza, čime s bi se iskoristio izuzetno dobar položaj Hrvatske. Treće je otklon od apartmanskog turizma, kojim bi se pravo iskoristili more, obala i otoci za stvaranje ozbiljne dodane vrijednosti.
Dugoročnije gledano, Hrvatska se mora posvetiti i biotehnologiji, jer će se za petnaestak godina zemlje koje nemaju akumuliranu ili stvorenu biotehnologiju naći u situaciji u kojoj su sad zemlje koje nemaju obradiva tla. Umjesto postavljanja skijaške staze na Sljemenu i suvišne sportske dvorane u Srednjacima, Zagreb je mogao napraviti dobro opremljen biotehnologijski institut za potrebe hrvatske budućnosti uz zapošljavanje naših mladih stručnjaka koji sad stvaraju bolju budućnost tuđim narodima.

9. Može li hrvatsko društvo uopće započeti svoju obnovu sa sadašnjim vrijednosnim rasulom? Koje bi bitne elemente morao imati hrvatski vrijednosni sustav?

Hrvatskoj je umjesto sebičnosti i samoživosti nasušno potrebno zajedništvo. Brigu samo za vlastite interese valja zamijeniti brigom za opće dobro. Hrvati su podlegli liberalističkoj religiji samoživosti, iako je spas uvijek bio u zajedništvu. Čovjek se kao vrsta razvio u zajedništvu, uzajamnosti i solidarnosti. Ljudi se moraju otrijezniti, obratiti se na zajedništvo i vratiti se svojim genskim korijenima. Po nastojanju da se čovjek vrati čovještvu Isus je nedvojbeno dao najveći mogući doprinos ozdravljenju ljudskog roda. Isusovo Božje kraljevstvo je praksa zajedništva, uzajamnosti i solidarnosti.

10. Jeste li Vi optimist? Hoće li se hrvatsko društvo uspjeti obnoviti i stati na svoje vlastite zdrave noge?

Ja sam neukrotiv optimist. Vjerujem u snagu naroda. Moj publicistički rad odiše optimizmom, posebice u ovom vremenu dolaska i produbljenja krize i u Hrvatskoj i na Zapadu. Moje ocjene slabog stanja u politici, narodu i zemlji nisu sračunate ni na čije uniženje. One iznose stvarno stanje nakon analize svih okolnosti i prilika. Osim toga, svaki moj rad sadrži jasne konkretne prijedloge za djelovanje koje bi vodilo poboljšanju stanja. Hrvatsko društvo će se uskoro prenuti!

Continue Reading

03 svibanj 2010 ~ 1 Comment

Porez na imovinu

POREZ NA IMOVINU – PRISILNA PRODAJA
OBITELJSKOG UMJESTO NACIONALNOG SREBRA

U nas se svake godine kod priprave proračuna uporno iznosi prijedlog za uvođenje poreza na imovinu (nekretnine), kako bi se pokrivali izdaci sve rastrošnije države.
To već dugo čine izabranici HUP-a boreći se za svoj interes, bojeći se da bi država mogla posegnuti za porezom na dividendu i kapitalne dobitke, koji bi pogodio nositelje kapitala osobno. Dosad nije bilo poreza vlasnicima kapitala na dividendu, iako trgovačka društva plaćaju samo 20% poreza na dobitak. Takav pristup ohrabruje nositelje kapitala da putem isplate visoke dividende ostvaruju neoporezovan dobitak te da smanjuju kapital trgovačkih društava i ograničuju sposobnost ulaganja u novu tehnologiju ili u proširenje tržišta i povećanje proizvodnje.
Od ove krizne godine za uvođenje poreza na imovinu gorljivo se zauzima i čelnik najnasrtljivijeg sindikata u Hrvatskoj, pogrešno računajući da će tako zaštiti takozvanu radničku klasu očekujući da bi time opteretio vlasnike kapitala, koji su kapital povećavan dividendom i kapitalnim dobitkom pretvorili u nekretnine.
Sad su se zboru pridružili i neki akademski predstavnici porezne struke i to oni isti koji su predložili nametanje „kriznog poreza“ samo na plaće a ne i na zarade pripadnika slobodnih profesija (odvjetnika, bilježnika, liječnika, mjernika, vještaka, konzultanata, estradnih umjetnika). Ta ista „struka“ predložila je i provela uvođenje poreza po vrijednosti umjesto poreza po duljini kod kupnje plovila, što je i dovelo do zatvaranja brodogradilišta za izradu malih plovila i do izostanka prikupljanja dodatnih poreznih prihoda.
Jedan od argumenata zagovornika poreza na imovinu – a ima mnogo kategorija skrivene i vidljive imovine – je prekomjerno (i možda nepravedno) nakupljanje imovine od uskog kruga građana, koje naknadno valja oporezovati, iako je propuštena prigoda da se oporezuje „prekomjeran“ prihod u vrijeme kad je bio stvaran. Taj razlog uvođenja poreza „na imovinu“ pokazuje da je temeljni pristup porezu na dividendu i kapitalni dobitak iz temelja pogrešan. Zbog toga bi oporezivanjem imovine trebalo naknadno ispravljati pogrešan pristup porezu na „prekomjeran“ dobitak, ispravljati „krivu Drinu“.
Takvim naknadnim porezom vlada bi ispovjedila svoj porezni grijeh, ali bi pokora osim na uski krug ljudi, koji ne plaća primjeren porez, bila navaljena i na ljude koji su stekli imovinu radom, a ne „poduzetništvom“ i igrom na tržištima kapitala.
U Hrvatskoj, kao i drugdje, oduvijek su postojali i štedljivi i rastrošni ljudi. Štedljiv čovjek je pomno pazio da tekuće izdatke svede na malu mjeru i da štedi upravo kako bi ušteđevinom namaknuo trajna dobra među kojima dom za nj i za njegovu djecu na prvom mjestu. Zreliji ljudi znaju kako se do sadašnjeg vala liberalizacije mukotrpno gradio dom, jer je zarada od najamnog rada bila skromna zato što je država uvijek dosad cijenila ulaganje u razvitak gospodarstva kako bi se osigurao rad i za novi naraštaj. Država se također brinula da ozbiljan dio stvaranog prihoda zaposlenika osigura primjerenu zdravstvenu zaštitu za sve građane i za mirnu starost koja sama po sebi nosi mnoge nevolje.
Međutim, rastrošni su ljudi svojom zaradom kupovali osobna iskustva koja u današnje vrijeme sežu od putovanja u luksuzna ljetovališta, preko vožnje u skupim brzim automobilima, do neizostavnih gledateljskih i navijačkih putovanja na sportske događaje ili velika svjetska i europska natjecanja u svim sportovima. Neka ljudi raspolažu svojom zaradom po svojoj volji, ali neka njihova rastrošnost, zbog nužde da se zadovolje javne potrebe, na pada na teret štedljivih ljudi.
Kad su ranih sedamdesetih godina, poslije sloma hrvatskog a zatim i srbijanskog proljeća uvedene takozvane komisije za istraživanje podrijetla imovine, jedan mi je taksist rekao da bi trebalo „zatvoriti“ i ozbiljno kazniti ne ljude kao što je bio on, koji su sagradili kuću, nego sve taksiste koji nisu sagradili kuću, jer je tad posao taksista, koji je uvijek bio tegoban, bio unosan.
Snažan argument protiv uvođenja poreza na imovinu umjesto primjerenog poreza na prihod u trenutku stvaranja, je činjenica da je raspoložljiv obiteljski prihod kojim su sagrađene nekretnine obilno i višekratno oporezovan, često i u tuđini gdje je i mukotrpno zaslužen. Za svaku ciglu ili vreću žbuke ili keramičkog ljepila, za svaki paket pločica ili svežanj parketa, za svaki radijator ili plinski bojler plaćaju se, osim već plaćenih doprinosa za razna osiguranja i porez na prihod, porez na dodanu vrijednost a često i trošarine i carinske pristojbe. Sad se dodaje i krizni porez.
Jedan od najtežih argumenata protiv uvođenje poreza na imovinu je činjenica da nebrojeni vlasnici domova i kuća za odmor imaju vrlo malen prihod i da nemaju nikakav raspoložljiv prihod (prihod koji nije potreban za zadovoljenje nasušnih potreba). Mnogi takvi ljudi koje je osiromašila sadašnja mirovinska politika nemaju novca da plate porez na imovinu pa bi trebali prodati imovinu ili dom da plate porez.
Jedan od argumenata za uvođenje poreza na imovinu je činjenica da takav porez postoji u tuđini. Istina je, ali tuđina je prakticirala kapitalizam dobra četiri stoljeća u kojem se prihod nije stjecao samo radom nego i poduzetništvom i kapitalom. Golem broj naših ljudi vijek je proveo u socijalizmu i nije raspolagao velim „viškom vrijednosti“. Skroman višak vrijednosti bio je zbog uvedenog sustava i kronične inflacije iz opreza pretvaran u dom ili kućicu za odmor.
Kad je jedan ugledan Zagrepčanin, koji je više od desetljeća bio glavni direktor Shella, rekao tridesetih godina prošlog stoljeća dvojici bogate braće Turaka u Bitoli, koji su bili Shellovi koncesionari, da je kupio dvorac u Ptuju, jedan od njih je odgovorio: „Gospodine, u ovoj zemlji ne valja ulagati ni u što, što se vidi. Socijalistička revolucija je pokazala da je imao pravo.
Uvođenjem poreza na imovinu umjesto reforme poreza na prihod i uvođenje poreza na kapitalne dobitke bila bi izvedena nova revolucija u Hrvatskoj.
Imaju li osim građana i trgovačka te druga poslovna društva imovinu?

(Objavljeno u Krapinskom vjesniku)

Continue Reading

12 svibanj 2004 ~ 1 Comment

Konsenzus za Hrvatsku (2004.)

Uvod

Hrvatski narod živi bez nade, a njegova zemlja stupa u budućnost bez jasne svrhe, iako tekuća politika govori o pristupu Europskoj uniji i Atlantskom savezu kao o nacionalnim strategijskim svrhama.

Pripuštanje Hrvatske Organizaciji sjeverno-atlantskog sporazuma (Nato) i njezin pristup Europskoj uniji (EU) ne mogu i ne smiju biti svrhama djelovanja jednog cijelog naroda i smisao razvitka njegove zemlje, čak i da NATO ima novu misiju i da EU ima jasnu viziju svoga širenja, preobrazbe, sređivanja i jačanja. Stupanje Hrvatske u NATO i pristup EU mogu biti svrhe samo privremene stranačke politike, a zemlja i narod oslanjaju se na dugoročnu politiku te na gospodarstvo, na sigurnost i na sustav ljudskih vrijednosti.

I NATO i EU razdiru unutarnja trvenja i dvojbe glede njihova pravog poslanja. Borba protiv međunarodnog terorizma proglašena je novom, privremenom misijom Atlantskog saveza koja se, međutim, ne provodi s velikim uspjehom. To je učinjeno iako se nijedna zemlja na svijetu ne bavi terorizmom. Borba protiv međunarodnog terorizma nije zadaća vojske ili vojnih saveza. Stoga, nova misija NATO-a biva samo izlikom za očuvanje tog saveza. Sad se taj savez stvarno svodi na sve slabije sredstvo političkog utjecaja svoje vodeće članice na neke europske države koje su pristupile ili koje pristupaju EU.

Europska unija još nije uspjela smisliti način svoje pretvorbe iz zajednice poslovnih sustava u opću zajednicu koja će voditi jednu politiku, imati zajedničku obranu i sigurnosni sustav te se pridržavati općeprihvatljivog sustava ljudskih vrijednosti. To će još teže učiniti kad joj se broj članica udvostruči. Usprkos tome, administrativni ustroj EU neprestance nastoji ujednačiti ponašanje svojih poslovnih sustava i život svojih građana pomoću sve podrobnijih i sve obuhvatnijih propisa. EU tako postupa iako će je uskoro činiti zemlje koje se stupnjem razvitka, poslovnom tradicijom, načinom života i vjerom ljudi razlikuju koliko su se zemlje u Europi mogle razlikovati.

Kad bi Hrvatska sad bila pozvana da odmah pristupi EU taj bi poziv morala otkloniti. Hrvatska nije pripravna biti članicom EU. Usklađenje domaćih propisa s propisima EU koji su na snazi u sadašnjim njezinim članicama, ne bi učas moglo promijeniti hrvatsku političku praksu, poboljšati gospodarstvo, osloboditi zemlju organiziranog kriminala, zaštiti zakonita prava ljudi, zaustaviti kulturno srozavanje, zapaliti u zemlji žeđ za znanjem, stvoriti učinkovit sustav za obrazovanje djece i mladeži, suzbiti nezaposlenost i nerad, ukloniti potkupljivost iz državnog ustroja ili povećati odgovornost i poštenje ljudi te solidarnost među njima. Hrvatska nije zrela ni da podnese članstvo u EU ni da se kao članica nosi s drugim članicama Unije ili s Europskim povjerenstvom.

Teško je reći kad bi Hrvatska mogla pristupiti EU bez straha za svoju budućnost i kad će Hrvati istinski vjerovati da im je EU šira domovina, a ne sustav koji se želi okoristiti položajem njihove zemlje i njihovom nadarenošću. Za spokojan pristup Europskoj Uniji hrvatska država treba biti znatno uređenija i jača, a hrvatski narod snažniji i gospodarski učinkovitiji. To su, međutim, nužni uvjeti i za razvitak zemlje i naroda bez obzira hoće li Hrvatska pristupiti EU i hoće li EU opstati u vremenu kojim se mjeri trajanje jednog naroda. Ono što je Hrvatskoj potrebno kako bi opstala i kako bi se razvijala u širem, globalnom svijetu Europska joj unija ne može dati. To Hrvatska mora stvoriti sama i to mogu izboriti samo njezini ljudi.

Međunarodni pravni poredak poslije Drugoga svjetskog rata jamčio je opstanak nacionalnim državama. Čak su stvorene brojne nove nacionalne države. Međunarodni poredak nije jamčio i nije mogao zemljama jamčiti sređenost, državama jakost a narodima procvat. Gospodarsko propadanje neke zemlje te demografsko i moralno slabljenje njezina naroda postupno čine izlišnom zaštitu  suverenosti države. Otpornost zemalja utemeljena je na sređenosti države i na snazi naroda. Ni NATO ni EU ne mogu Hrvatskoj ništa jamčiti. Mogli bi joj biti i na korist i na propast. Hrvatska će sudbina ovisiti samo o Hrvatima. Stoga se narod i politika koju je narod pripravan slijediti trebaju usmjeriti prema jačanju, rastu i razvitku, koji će narodu dati pouzdanje i koji će ga osposobiti za ravnopravnu suradnju i zajedništvo s drugim narodima na opću korist.

Hrvatska država obnovljena je 1990. godine, a do 1992. prekinula je pravne i državne sveze s bivšom državom, obranila se od srbijanske agresije uz zaštitu međunarodne zajednice i stekla međunarodno priznanje. Sad hrvatski narod teško nosi breme svoje države i, slobodno se može reći, ne zna što bi s njom. Od izborâ do izborâ narod svoju državu naizmjenice daje u ruke političkih skupina kojima ona služi da vladaju prvobitno sebi na korist.

Godine 1918., poslije raskida državnih i pravnih sveza s Austro-ugarskom, u sličnoj nedoumici, ali u drukčijim međunarodnim političkim okolnostima, nepriznata je hrvatska država brzo utonula u Jugoslaviju. Sad Hrvati trebaju nastojati da svoju državu i svoju slobodu sačuvaju i ojačaju za budućnost.

Mogući pristup Hrvatske EU i njezino vezanje uz NATO nose veliku neizvjesnost, jer se ne zna u što se mogu prometnuti te organizacije. U sadašnjem ukupnom slabljenju položaja sjeverno-atlantskih zemalja, odnosno zemalja bijeloga čovjeka, u globalnom svijetu, teško je predvidjeti kojih se načina mogu prihvatiti te organizacije u nastojanju da obrane svoj skupni interes i kako će u postavljanju takve zajedničke zaštite proći ne samo male, nego i velike pojedinačne zemlje. Bilo da u solidarnosti budu pripravne dijeliti zajedničku sudbinu bilo da se pokušaju snalaziti same, malim je zemljama prijeko potrebna sređenost države i jakost naroda. One će samo tako moći u zajednici s drugim zemljama očitovati svoju suverenost.

Hrvatska je sad vjerojatno pred težom i sudbonosnijom odlukom nego 1990. godine. Vjerovalo se da uklanjanje Berlinskog zida i rasap Istočnoga bloka vode svijet miru i slobodi. Tada se još nije vidjelo kamo vode iračka agresija na Kuvajt i Zaljevski rat. Sadašnja, vjerojatno privremena, olaka uporaba američke države u rješavanju svjetskih gospodarskih i političkih protuslovlja navodi sve narode da srede i ojačaju svoje države i da nađu prikladne ortake za suradnju ili čak za integraciju. U sadašnjem burnom geopolitičkom i svjetskom gospodarskom previranju postupak jačanja vlastite države postaje prijekost svih naroda, a posebice malih.

Nedavna izborna promjena vlasti u Hrvatskoj, izborna kampanja koja je prethodila toj promjeni i pitanja kojima je nova vlada izazvala reakciju oporbe te privukla pozornost medija i javnosti pokazuju da hrvatska politika još nije prozrela ni zamašitost sadašnjih promjena u svijetu ni nove zadaće pred kojima stoje hrvatska država i hrvatski narod.

Od nove se političke vlasti nije očekivalo, a nije se ni moglo ni smjelo očekivati, da postavi temelje nove hrvatske nacionalne i državne strategije. Građani su očekivali i svojim izborom izveli promjenu vlasti, kako bi se unaprijedio i ubrzao postupak traženja i nalaženja pravog strategijskog usmjerenja Hrvatske. Dodatne četiri godine vladavine dosadašnje koalicije bile bi zadržavanje Hrvatske u prošlosti. Najnoviji nacionalni politički pokus i njegov ishod izazvat će nove i svježe političke snage da formuliraju nov nacionalni konsenzus – konsenzus za budućnost Hrvatske i da pruže pravo nadahnuće koje je potrebno za sređenje i jačanje hrvatske države te za ukupnu obnovu hrvatskog naroda.


1. Obnova hrvatske države kao nacionalne države

Obnova hrvatske države odnosno stvaranje suvremene nacionalne države Hrvata učinak je stočetrdesetgodišnjeg postupka koji je počeo sredinom devetnaestog stoljeća, povratkom Ante Starčevića iz Budimpešte u Hrvatsku i njegovim dolaskom u Zagreb revolucionarne 1848. godine.

Te su se godine Poljaci, Danci, Nijemci, Talijani, Mađari, Česi, Slovaci, Srbi, Rumunji i Hrvati prihvatili oružja svojatajući pravo na samostalnost. U veljači 1848. godine revolucija je zahvatila Francusku pa je jedna od europskih velesila postala predvodnicom nacionalizma uperenog protiv Bečkog poretka uspostavljenog 1815. godine. U ožujku je ministar vanjskih poslova Francuske objavio da Francuska republika više ne priznaje mirovne ugovore iz 1815. godine i da će silom braniti prava potlačenih naroda od mogućih napadača.

U prosincu iste godine Louis-Napoleon Bonaparte, nećak Napoleona I., izabran je na općim izborima za predsjednika Francuske republike i odmah počeo koristiti raspoloženje europskih naroda za stvaranje nacionalnih država. Tri godine kasnije Louis-Napoleon je izveo državni udar te putem plebiscita potvrdio novi ustav koji je prihvatilo 75% od 10 milijuna građana koji su pristupili plebiscitu. Godine 1852. Louis-Napoleon se proglasio carem (Napoleon III.), ne samo da svoj položaj učini nasljednim, nego i da naglasi novu ulogu države.

U temelje svoje vanjske politike Francuska je uzidala ideju prava naroda na samoodređenje, kako bi razorila habsburšku dinastiju, koja je tada osim Austro-ugarskom monarhijom vladala Španjolskom, nekadašnjom Mletačkom republikom, Milanskim kraljevstvom te Italijom južno od Papinske države. U naše su doba SAD pod predsjednikom Carterom slično postupile kad su ideju ljudskih prava uzele za jedan od stupova svoje vanjske politike kako bi potkopale Sovjetski savez i raspršile sovjetski blok. Napolen III. aktivno je pomagao ujedinjenje Italije pod predsjednikom vlade Sardinije Cavourom i kraljem Pijemonta Viktorom Emanuelom. Pobjede nad Austrijom kod Magente i kod Solferina 1859. godine bile su pobjede francuske vojske.

Ante Starčević se u Budimpešti nadahnuo idejom nacionalnog samoodređenja. koju je promicala Francuska pod Napoleonom III. On je upravo na temelju te ideje osnovao Hrvatsku stranku prava (danas bismo rekli “prava na samoodređenje”). Stoga nije neobično što je Ante Starčević, osim što je zagovarao osamostaljenje Hrvatske, zastupao mišljenje da bi se južni krajevi Austro-ugarske trebali ujediniti pod vodstvom Zagreba tako da bi Hrvatska igrala ulogu drugog Pijemonta. Iako su bečke, i osobito peštanske, vlasti suzbijale ideju samoodređenja Hrvata, ona se ukorijenila među Hrvatima, bez obzira na praktično zatomljivanje te ideje u okolnostima koje nisu dopuštale njezino ostvarenje.

Na ideji samoodređenja naroda stvoren je u Europi niz nacionalnih država, uglavnom ratovima i revolucijama: Italija, Njemačka, Mađarska (u sklopu Austro-ugarske), Rumunjska, Srbija i druge. Ideja nacionalnog samoodređenja dobila je puno priznanje objavom “Četrnaest točaka” kojima je u siječnju 1918. američki predsjednik Wilson odredio svrhe ulaska SAD u rat i načela za sklapanje mirovnog sporazuma. Rasapom Austro-ugarske koncem I. svjetskoga rata Hrvatska se bila privremeno osamostalila, ali je brzo pristupila državnoj tvorevini koja je kasnije nazvana Jugoslavijom.

Pogrešku europskih velesila i hrvatskih političara kojom se Hrvatska našla u Jugoslaviji Pariz i Beograd nastojali su donekle ispraviti davanjem Hrvatima srazmjerno široke unutarnje samouprave koja je ostvarena istom uoči početka II. svjetskoga rata. Stvaranje Banovine Hrvatske bio je početak punog ostvarivanja prava Hrvata na samoodređenje. Raspad monarhističke Jugoslavije donio je Hrvatima novu prigodu za osamostaljenje, ali se osamostaljena Hrvatska morala uklopiti u fašistički poredak u Europi pa je izgubila samostalnost kad je propao taj poredak.

Hrvatski antifašisti su pod zaštitom Sovjetskog saveza i uz potporu njegovih zapadnih saveznika na zasjedanju privremenog ratnog parlamenta pokreta otpora fašizmu (ZAVNOH) nastojali obnoviti hrvatsku državu u sklopu takozvane federalne jugoslavenske države, ali je nova država bila ubrzo centralizirana i unitarizirana putem stvarne vlasti Komunističke partije uz uporabu tajnih službi. Poslije 1918. i 1941. godine, hrvatska se samostalnost 1945. godine izjalovila treći put.

Sve tješnja integracija zemalja EU, ponovno ujedinjenje Njemačke, raspad socijalističke Jugoslavije koji je u velikoj mjeri bio izazvan djelovanjem demokratski izabranih vlasti u ondašnjoj SR Hrvatskoj, rasap Sovjetskog saveza i cijelog Istočnog bloka te djelomična revizija rezultata Drugoga svjetskog rata donijeli su Hrvatskoj osamostaljenje usprkos srbijanskoj vojnoj agresiji te međunarodno priznanje i prijam u UN. Tako je u krajnjem povijesnom trenutku, uoči pristupanja zemalja Istočne Europe EU, Hrvatska postala međunarodnim subjektom. Ona će stoga kao samostalna država, a ne kao privjesak Beogradu, svoja suverena državna prava udružiti s drugim državama u političku i gospodarsku uniju slobodnih i samostalnih država.

Osim prikladnih vanjskih okolnosti, među kojim svakako treba istaknuti agresivni i zakašnjeli velikosrpski hegemonizam, Hrvatska je u godinama osamostaljenja imala snažne izvore koje je crpila za ostvarenje želje naroda za osamostaljenje. Među njima je svakako energija koja se u Hrvatskom narodu nakupljala sve od hrabre objave Starčevićeve ideje osamostaljenja Hrvatske. Hrvati SR Hrvatske živjeli su 1990. godine u istoj državi s Hrvatima BiH koji su pridonijeli političkoj i obrambenoj snazi Hrvatske. Predsjednik Tuđman je objavio i politički iskoristio ideju pomirbe među Hrvatima koji su bili ideološki podijeljeni i prije II. svjetskog rata, a posebice u ratu i nakon rata. Uoči i tijekom Domovinskoga rata bilo je ostvareno puno jedinstvo “domovinske i iseljene” Hrvatske. Crkva se našla u izvanredno izdašnom položaju, jer uz svoju privrženost narodu nije njegovala privrženost zatečenoj vlasti ili državi koja ju je od sebe bila odvojila i zapravo gurnula u zagrljaj s narodom. Usto je Sveta Stolica još u početku prošloga stoljeća Hrvatskoj bila odredila posebnu strategijsku ulogu. U europskim zemljama još je stranačkom političkom pozornicom vladala poslijeratna politička i ideološka podjela na socijaldemokratske, liberalne i demokršćanske stranke pa su vrlo brzo uspostavljeni razumijevanje i uzajamnost među srodnim političkim strankama u Europi i Hrvatskoj, što je za hrvatsku vladu Demokratskog jedinstva namaknulo potporu svih stranačkih grupacija Europe.

Hrvatska i hrvatski narod imali su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća golemu ljudsku i političku energiju koja je uporabljena za nacionalno osamostaljenje, ali koja je u Domovinskom ratu i njegovom poraću u velikoj mjeri iscrpljena.


2. Pojava novoga svijeta

Stvaranje vlastite države ostalo je Hrvatima velikom novinom koja još zaokuplja pozornost hrvatske politike i hrvatskog društva. Posljedice rata ostavile su na ljudima i u ljudima, u obiteljima, u gospodarstvu, u politici i u cijelom narodu posljedice koje neprestance svrću pozornost cijeloga društva u prošlost. Čak i pitanja kao što su obnova kuća i gospodarstva ili pitanje povratka Srba koji su s “krajinskom” vojskom samovoljno napustili Hrvatsku trajno odvlače pozornost politike i društva u prošlost. Opći je dojam da se Hrvatsku, koja je već dugo samostalna, nastoji vratiti u 1990. godinu iako su promjena stanja u hrvatskom društvu i promjena položaja Hrvatske u svijetu nepovratne.

Nasuprot tome, u međuvremenu je oko Hrvatske nastao novi svijet koji se i dalje burno mijenja.

Promijenili su se geopolitički odnosi u svijetu. Od svijeta koji je bio podijeljen u dva ideološka, politička, obrambena i gospodarska bloka bio je stvoren monopolarni svijet, koji se pretvara u multipolarni svijet u kojem rastu novi politički i gospodarski divovi kao što su Europska unija, Kina i Indija.

Svjetsko gospodarstvo se uvelike globaliziralo, a sva nacionalna gospodarstva podvrgnuta su dubokim i obuhvatnim reformama. Potrebu snažnih i dubokih reformi nisu uzrokovali samo brz razvitak i snažan napredak u tehnologiji koji neprekidno mijenjaju strukturu gospodarstva, nego i širenje i prihvaćanje ideologije liberalizma. Liberalizam je vjerojatno i uzeo maha zato što napredak tehnologije prisiljava kapitalizam na sve snažnije nakupljanje kapitala. Dodatno i sve bezobzirnije nakupljanje kapitala uzrok je daljne afirmacije ideologije liberalizma.

Takvo novo stanje prisililo je “nacionalne” države da provedu restrukturiranje gospodarstva i kresanje ustroja poslovnih sustava, liberalizaciju ulaganja i trgovine, deregulaciju države i privatizaciju.

U njegovu nastojanju da utaži neprestanu glad za dodatnim slobodnim kapitalom kapitalizmu su prvo zasmetali radnici u uvriježenim industrijskim granama, što se prvo očitovalo koncem sedamdesetih godina prošloga stoljeća kad su u zapadnom svijetu žrtvovane cijele industrijske grane kao što su tekstilna industrija, crna metalurgija ili brodogradnja. Druge industrijske grane počele su trajno kresati ustroj svojih poslovnih sustava što je dobilo maha u snažnom transnacionalnom postupku okrupnjivanja poduzeća putem spajanja i preuzimanja poduzeća. Razvile su se nove industrijske grane i sustavi usluga utemeljeni na digitalnoj elektronici. Prvih godina ovoga stoljeća počelo je restrukturiranje i u tim izdašnijim novim industrijskim granama u kojima se u najrazvijenijim zemljama smanjuje broj radnih mjesta koja se otvaraju u budućim novim elektroničkim divovima kao što su Kina i Indija.

Poslije radnika sve snažnijom nakupljanju kapitala zasmetala je nacionalna država koju je liberalizam prisilo da provede liberalizaciju trgovine i finacijskih ulaganja te deregulaciju, to jest da ukloni sve zapreke slobodnom svjetskom kolanju proizvoda, usluga, novca i kapitala te da se odrekne svojih ovlasti u uređenju tržišta i gospodarskog života naroda. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) ovlaštena je kažnjavati države koje pokušaju štititi svoje gospodarstvo, koliko god ono bilo nerazvijeno ili razvijeno, i utjecati na razvitak domaćeg tržišta.

Poslije nacionalne države kapitalizmu je zasmetala i socijalna država koja je počela “gutati” kapital, odnosno prisvajati dio viška vrijednosti kapitala za potrebe državne zaštite i osiguranja ljudi za slučaj nezaposlenosti, u bolesti i u starosti. Putem participacije građana u izdatcima liječenja te privatnim osiguranjem za slučaj besposlice, u bolesti i u starosti država je prisilila svoje građane da umjesto državne zaštite i narodne uzajamnosti potraže zaštitu i sreću na tržištu osiguranja koje postaje sve nepouzdanjije zbog nesigurnosti uloga na tržištu kapitala, gdje su ulaganja vrlo često spekulativna.

Financijske i tržišne spekulacije nisu novost. Razdoblja spekulativne groznice i naknadnog sloma tržišta redovito su se pojavljivala u prošlosti upravo u vrijeme naglog razvitka tehnologije, kao što je bilo u vrijeme širenja željezničke mreže u Europi i SAD. Budući da se više ne mogu očekivati razdoblja zastoja u napretku i razvitku tehnologije, jer goleme nakupine kapitala koje su nastale razvitkom tehnologije traže njezin daljni razvitak, pouzdanost ulaganja novca osiguranika ne će se obnoviti, ako se osiguranje ponovo ne nacionalizira. Država je zasada nemoćna da spriječi smanjivanje vrijednosti ili gubitak uloga osiguranika.

Kako bi se izbjegnula bilo kakva odgovornost i uklonile obveze poslodavatelja u slučaju otpuštanja radnika, poslovni sustavi zapošljavaju radnike najčešće na određeno vrijeme, što diljem svijeta stvara golemu ljudsku i društvenu nesigurnost, zbog čega su radnici prisiljeni dio dohotka ustupiti osiguravateljima, koji bi im trebali isplaćivati minimalne naknade u slučaju besposlice.

Pojava i širenje gospodarskih višenacionalnih integracija – zajed-ničkih tržišta ili ekonomskih pa i političkih unija – koje će poprimiti kontinentalni ili potkontinentalni karakter moći će u stanovitoj mjeri zaštiti tržišta i gospodarstva zemalja koje su im pristupile, ali će u tim zajednicama zemalja neizbježno doći do jačanja utjecaja velikih zemalja na račun manjih te do snažnijeg promicanja interesa velikih poslovnih sustava.

Pomna provedba restrukturiranja i kresanja poslovnih sustava, liberalizacije i deregulacije te privatizacije praktički je uklonila pojam “nacionalnog” gospodarstva iz gospodarskog rječnika, posebice stoga što je kapital gotovo potpuno iscrpljen iz proizvodnih poduzeća, koja se sve više zadužuju kod banaka, osiguravajućih društava i ulagateljskih fondova. Reforme su svele državu na kupca proizvoda i usluga te na krajnjeg jamca koji novcem poreznih obveznika treba jamčiti otplatu inozemnih zajmova koje uzmu domaće građanske i pravne osobe. Države su pretvorene u “mjesta duga” kojima je ostavljena dužnost prikupljanja poreza.

Zbog neravnomjerne geografske, nacionalne i rasne razdiobe golemih nakupina kapitala te zbog nepopustljivog promicanja liberalizma kao sustava ljudskih vrijednosti i načina života pojavila su se opasna društvena protuslovlja u cijelom svijetu. Jedno od temeljnih protuslovlja sastoji se u tome što stranačka, parlamentarna demokra-cija koja je prihvaćena u gotovo svim zemljama nije donijela više slobode i veći izbor ni ljudima ni narodima. Kako su gotovo sve nacionalne države svijeta pokleknule pred navalom liberalizma mnogi se ljudi, u pokušaju suzbijanja liberalizma – koji razara njihove uvriježene sustave ljudskih vrijednosti, nacionalnu kulturu i poslovnu tradiciju – prihvaćaju terorizma koji je postao transnacionalna, globalna pojava kao i kapitalizam odnosno liberalizam. Kako se u velikom dijelu svjetskog pučanstva glavnim izvorištima takvih protuslovlja smatraju SAD i Izrael, djelovanje međunarodnog terorizma posebno je upereno u te dvije zemlje.

Pojava opasnog međunarodnog terorizma, koji se pokušava opskrbiti nuklearnim, kemijskim i biološkim proizvodima i sredstvima za uništavanje mnoštva, učinila je borbu protiv međunarodnog terorizma prijekom zadaćom međunarodne zajednice. Kako sigurnost bilo kojeg sustava, od obitelji do svjetske zajednice država, uvijek traži oprez, budnost i prisilno ili voljno ograničenje slobode, mnoge “nacionalne” države te društveni slojevi i pojedinci u njima moraju prihvatiti do sad nepoznate obveze, dužnosti i ograničenja u djelovanju i životu. Osim ograničenja koja je državama nametnuo liberalizam borba protiv međunarodnog terorizma nameće nova ograničenja i stvara nova protuslovlja unutar nacionalnih društava i u međunarodnoj zajednici.

Kapitalizam je bio zatomio svoj liberalizam nakon izbijanja Velike oktobarske revolucije 1917. godine i pojave Velike depresije 1929. godine koje su potaknule stvaranje socijalne države koja se posebice razvila u Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Za vrijeme ideološke i političke podjele u blokove kapitalizam se počeo licemjerno oslanjati na kršćanski sustav ljudskih vrijednosti kako bi se djelotvornije suprotstavio komunističkom sustavu koji se nepotrebno odlučio za bezboštvo i protukršćansko djelovanje, umjesto da ateizam prepusti liberalnom kapitalizmu kojemu ateizam stvarno i pripada. U borbi protiv komunizma poželjan ortak kapitalizmu bila je i Katolička crkva, koja je do razaranja Berlinskog zida zadržala privid obavljanja određene globalne društvene misije.

Sad je Crkva svoje djelovanje zatvorila u nacionalna društva u čemu vodeću ulogu imaju mjesne biskupske konferencije. Crkva se postupno pretvara u skup nacionalnih “nevladinih udruga” koje pripadaju takozvanom građanskom ili “civilnom” društvu. U svijetu koji se gospodarski, politički, sigurnosno i ideološki nepovratno globalizira Katolička se crkva “nacionalizira” u vrijeme kad sahnu nacionalne države. Crkva je prvi put u povijesti sama sebe lišila globalne misije kakve su bile misije Palva iz Tarza, Benedikta iz Nursije, Franje iz Assisija ili Ignacija Loyole. Takva nova uloga Opće crkve nije bila vidljiva 1990. godine iako je upravo usmjerenje Crkve na nacionalna društva pomoglo Hrvatima da dođu do vlastite države i da se beatifikacijom kardinala Stepinca oslobode ljage genocidnosti. Teško je predpostaviti da bi Crkva skupom odvojenih “nacionalnih” poteza mogla odigrati globalnu ulogu u otrježnjenju kapitalizma od liberalizma.


3. Nova narav i uloga države

Jedan od temeljnih problema hrvatskog društva jesu prevelika i nerealna očekivanja goleme većine građana da im država ukloni osobne, obiteljske, poslovne, gospodarske i opće ljudske probleme, (iako neki građani žele samo da im država ne stvara probleme). Mnogi se stariji građani pozivaju na pogoršanje u odnosu na stanje koje je bilo u staroj državi, posebice na stanje u njoj za života jugoslavenskog predvodnika Josipa Broza. Sadašnje stanje ne valja uspoređivati sa stanjem u nekadašnjoj državi, nego se valja pitati kakvo bi bilo sadašnje stanje u Hrvatskoj da je, nedajbože, bivša država opstala, posebice stoga što se stanje u njoj posljednjih godina njezina postojanja burno pogoršavalo. Stoji česta tvrdnja da Tuđman nije bio ravan Brozu, ali stoji i tvrdnja da ni čovjek Brozova kova te iskustva iz rata i poraća ne bi u novim okolnostima mogao mnogo poboljšati sadašnje stanje.

Zatečena država više ne može ostvariti ili ispuniti uobičajena i uvriježena očekivanja i priželjkivanja građana. Država se već od početka sumnje u učinkovitost nacionalne socijalne države, kakva je bila uspostavljena u Velikoj Britaniji nakon Drugoga svjetskog rata, počela pretvarati u nešto novo. U glavama sociologa, povjesničara, pravnika i politologa zatečena nacionalna država, kakvu su Hrvati priželjkivali, nastojali stvoriti i stvorili, više gotovo ni ne postoji. Nacionalna država sahne i kopni a umjesto nje javlja se država koja ima novu narav i novu ulogu.

S pitanjem promjene naravi i uloge države suočavaju se i drugi narodi i društva. To je pitanje najoštrije u Europi u kojoj je bila izgrađena socijalna država. Posebice se to pitanje rasplamsalo u Njemačkoj koja je poslije ponovnog ujedinjenja dovela socijalnu državu do najvišeg stupnja, koja se brinula ne samo za slabe i siromašne građane, nego i za posrnulo gospodarstvo bivše socijalističke DDR, čime se socijalna država u novim okolnostima našla pred slomom. Međutim, usprkos činjenicama da se mijenjaju narav i uloga države te da stvarne tegobe društava nastaju zbog neprimjerenosti države u zadovoljavanju prekomjernih očekivanja ljudi, u europskim se zemljama još uvijek govori samo o reformama – o nizu reformi kao što su reforma tržišta rada, reforma poreznog sustava ili reforma sustava zdravstvene zaštite. Problemi prostrane i prirodno bogate američke države donekle su ublaženi i prikriveni umjetnim podmlađivanjem pučanstva liberalnom politikom useljavanja.

Kako bi se procijenilo i prihvatilo to što se događa s državom valja uzeti u obzir učestalu mijenu u naravi i ulozi države u europskoj povijesti te uzroke koji su stvarali potrebu nastanka nove vrste države, način ostvarenja strategijskih interesa države te konstituiranje države temeljem stvarnog nacionalnog suglasja, bez obzira na to što uspostava takvog suglasja nije obavljana putem stranačke demokracije kakav je danas uobičajen na Zapadu. Promjene koje donese povijest naroda ili krajeva, temeljna načela na kojima se nanovo uređuje država i njezin monopol za uporabu prisile te državna strategija koju određuju svrhe njezina postojanja – među kojima su prvobitno potreba opstanka i sloboda djelovanja – tri su temelja državnosti koja su međusobno ovisna. Ovaj odjeljak pruža slijed vrsta države koje je donijela povijest Europe.

Početkom drugoga tisućljeća Europa je imala postojan feudalni poredak koji je bio uspostavljen tijekom teških stoljeća poslije rasapa Rimskog carstva i provale barbarskih naroda na europski zapad i jug. U srednjevjekovnom europskom poretku temelj reda nije bila područna, teritorijalna, “horizontalna” podjela, nego staleška, “vertikalna” na vlastelu, svećenstvo, gradsko pučanstvo i kmetove. Odgovornost i prava Crkve protezali su se širom Europe. Veliki crkveni redovi bili su doista internacionalni. Papa je imenovao biskupe po sposobnosti, privrženosti i primjerenosti, a ne po nacionalnoj pripadnosti. Sam Papa bio je demokratski biran od pripadnika svih naroda i “jezika” Europe. Latinski jezik je bio lingua franca. Posjedi velikaša, koji su bili nasljedni ili su mjenjali vlasnike darovnicama i bračnim svezama, nisu bili okupljeni u jedno neprekidno područje, nego su znali biti raštrkani diljem Europe. Normanski su kraljevi imali posjede od Sicilije do Engleske, a Habsburzi od Španjolske do Ukrajine.

Plemstvo je bilo odgovorno za politiku, gospodarstvo, sigurnost i za pravni poredak. Crkva, koja je bila najvažniji politički čimbenik, bila je odgovorna za administrativni i školski sustav, sustav ljudskih vrijednosti i društvenu skrb, ali djelomice i za obranu i za pravni sustav (na pr. ženidbena pitanja). Bila je i značajan sudionik u gospodarstvu (posjedi, obrt, hodočašća), jedan od stožera financijskog sustava te važan čimbenik u sigurnosti (križarski ratovi, sprječavanje unutarnjih ratova, mirovni sporazumi). Crkva i kršćanstvo bili su utemeljili međunarodni pravni sustav. Velikaši nisu pripadali određenom području u smislu trajnog prebivanja na određenom mjestu i nisu se poistovjećivali s određenim područjem i njegovim stanovnicima. Privrženost određenom posjedu i njegovim stanovnicima bila je samo djelomična. Za velikaše su ratovali vitezovi, koji su kao pojedinci polagali vitešku prisegu velikašu. Velikaši su bili bez države i bez naroda o kojem bi ovisili. Ovisli su prvobitno o međusobnim ugovorima, što je zahtijevalo uspostavu međunarodnog prava, koje je uređivalo odnose među velikašima, sankcije za prekršitelje zakona, vlasništvo i nasljeđivanje, teritorijalna osvajanja ili skupno odlučivanje.

Rušenje 1453. godine zidina najtvrđeg grada na svijetu, Carigrada, od Mehmeda II. Osvajača golemim kamenim kuglama koje su ispaljivali teški željezni topovi lijevani pod zidinama grada bio je znak za uzbunu među europskim velikašima. Kugle ispaljene iz teških topova postale su važnije od teoloških rasprava između Carigrada i Rima. Godine 1494. francuski kralj Karlo VIII. učas je osvojio Apeninski poluotok pomoću 40 laganih topova koje su vukli konji, izlivenih u bronci s kuglama iz bronce, s malom potrošnjom baruta, dugim dometom i velikom točnošću hitaca. Odjednom su zidine, tvrđave i opkopi s vodom postali zastarjelima. Topništvo je odlučivalo više od naoružnih vojnika.

Nova ratna tehnologija nametnula je stvaranje ne samo nove vrste utvrda s debelim i niskim zemljanim nasipom, sa stalnom posadom i topništvom koje je moglo braniti jedne dijelove utvrde s njezinih drugih dijelova, nego i nov način držanja, obuke i financiranja privatne, najamničke vojske, za što su bili potrebni primjeren administrativni ustroj i nov porezni sustav. To je po uzoru na snažne talijanske gradove Rim, Veneciju, Milano, Firencu i Napulj dovelo do stvaranje kneževine, kneževske države, često pod nazivom “republika”, kojom se vladalo ne po nasljednom pravu, nego izborom od bogate lokalne oligarhije, kao što je bio slučaj i u Dubrovniku. Neke jake kneževske države, koje su sebe smatrale i nazivale kraljevinama, kao što su bile Aragon, Engleska ili Francuska, imale su naslijeđen feudalni parlamentarni sustav (primjerice engleski sustav uspostavljen Velikom poveljom – Magna carta) u kojem se odlučivalo o financijama i politici države. Povijest je donijela nova ustavna rješenja za državu koja se počela oslanjati na prihode komercijalnih i financijskih krugova, a teritorijalna strategija države sve je snažnije potiskivala dinastičke motive jačanja države.

Renesansna pojava kneževskih država označila je početak slabljenja utjecaja Crkve. Za mobilizaciju građanstva, koja je bila potrebna u sukobima među kneževskim državama u vrijeme Reformacije i Katoličke obnove do sredine sedamnaestog stoljeća, kneževska država nastojala je pozive na žrtvu i upornost koje je tražio nov način ratovanja utemeljiti na sektaškoj privrženosti. Takav pristup diljem Europe donio je kao posljedicu krvavi Tridesetogodišnji rat koji je ne samo desetkovao vojske, nego je i opustošio zemlje. U središnjim dijelovima Europe izginula je polovica pučanstva, jer je djelovanje vojski nakon mnogih stoljeća, upravo zato što je pučanstvo bilo sektaški zadojeno, opet bilo sračunato na uništavanje pučanstva, a ne na osvajanja prostora i pučanstva.

Okončanje Tridesetogodišnjeg rata (u kojem su sudjelovali Česi, Šveđani, Poljaci, Nijemci, Austrijanci, Španjolci, Talijani, Danci, Francuzi i pripadnici baltičkih naroda) takozvanim Vestfalskim mirom 1648. godine donijelo je uzajamno priznanje golemom broju teritorijalnih jedinica među kojima je bilo carstava (Austrija), kraljevina (Francuska), kneževina (Parma), crkvenih gospoštija (Salzburg), gradskih republika (Venecija). Njima su upravljali dinastički vladari, izabrani dužnosnici, skupna tijela ili njihove kombinacije. Tim je mirom suzbijeno nastojanje vladara da vode ratove koristeći vjersku podjelu u Europi. Jedino je Habsburškoj monarhiji bilo dopušteno da unutar svojih granica brani i nameće katoličanstvo.

Zapodijevanje rata, ratna pustošenja u Središnjoj Europi, rezultati rata i uspjesi nekih zemalja u ratu, prvobitno Švedske, donijeli su napuštanje kneževskog tipa države u kojoj je državni ustroj provodio volju vladara te stvaranje nove vrste države, kraljevske države, u kojoj je državnom ustroju bio prepušten izravan nadzor nad državnim poslovima te u kojoj je vladar bio oličenje države i imao ulogu poticanja domovinske solidarnosti i suradnje. Apsolutistička država uvela je veće delegiranje poslova vladi i osigurala širi konsenzus utjecajnih krugova. Ustavno rješenje kraljevske države osiguravalo je postojanost države, što se posebno pokazalo u primjeru Švedske. Opet su nove povijesne okolnosti donijele novo ustavno rješenje koje je osiguravalo uspjeh nove nacionalne strategije.

Od konca sedamnaestog stoljeća u nekim se zemljama, kao što su Pruska, Nizozemska i Britanija, počeo stvarati nov državni sustav koji je potiskivao sustav usredotočen na kralja, kao što je bilo u primjeru Ljudevita Četrnaestoga u Francuskoj. Država je postajala neprimjetnim mehanizmom gospodarskog rasta i stvaranja bogatstva, posebice putem gradnje suvremenije prometne infrastrukture.

Jedan od pionira takvoga pristupa bio je Friedrich Veliki u Pruskoj koji je sebe smatrao i prikazivao slugom države te upravljao materijalnim blagom države tako da poveća njezinu učinkovitost. Nastajala je i s vremenom nastala nova vrsta države, teritorijalna država, kojoj su svrhama više bili postojanost i stjecanje teritorija nego osobne, dinastičke ili vjerske svrhe. Nove svrhe u novim povijesnim okolnostima opet su donijele novi način utemeljenja države. Najžešći izazov teritorijalne države bio u tome da ona sama, a ne kralj, bude temeljnom vrijednošću društva, ali bez rasplamsavanja nacionalizma. Riječi zemlja i država još nisu kao sinonim bile dobile riječ narod. Valja se prisjetiti činjenice da su Francuska i Austrijsko carstvo, dvije zemlje koje su u osamnaestom stoljeću bile zaostale u razvitku i pretvrobi države, prvo, stupile prvi put u povijesti u savez kako bi se oduprle utjecaju manjih, ali učinkovitijih država, što je i Austrijanku Mariju-Antoinetu dovelo u Francusku za kraljicu, i, drugo, da je zbog tog zaostanka jedna od tih država doživjela žestoku revoluciju koncem istoga stoljeća, a druga raspad jedno stoljeće kasnije.

Revolucija 1789. godine u Francuskoj izazvala je na poticaj pripadnika staroga režima (ancien regime) agresiju Austrije i njezinih saveznica na tu zemlju. Austrijska i pruska vojska ušle su u Francusku, ali su bile teško potučene kod Valmyja 1792. godine. Francuzi su nakon toga izabrali novi parlament, konvenciju po američkom modelu, proglasili republiku, ponudili svoju pomoć svim narodima da svrgnu svoje nasilne režime te pogubili svoga dotadašnjeg kralja. Slijedeći austrijsku vojsku u povlačenju Francuzi su ušli u Austriju, zaposjednuli Bruxelles te sebi pripojili Savoju i Nicu. Parlament je objavio rat Velikoj Britaniji i Nizozemskoj republici u veljači 1793. a Španjolskoj mjesec dana kasnije. Britanija je financirala ulazak Portugala, Pijemonta, Sardinije, Papinskih država i Napuljskog kraljevstva u rat protiv Francuske, a mnoge njemačke državice pridružile su se Austriji i Pruskoj. Francuzi su nato suspendirali Ustav iz 1792. i uveli Teror, zatim su skršili pobune u Lyonu, Marseillesu i Toulonu, a onda su postigli zapanjujuću pobjedu protiv saveznika u Fleurusu, nakon čega je zaposjednuta Nizozemska. Početkom 1795. u ratu protiv Francuske ostale se samo Britanija i Austrija.

Francuzi su vojnički pobijedili jer je u rat bio uključen cijeli narod kojim je Napoleon Bonaparte ubrzo počeo svoje osvajanje Europe. U ratu je zapravo nastala nova vrsta države, država državnog naroda. (Francuska himna, La Marseillaise, smatra Francuze djecom države: Alons enfents de la Patrie!) Nakon sklapanja mira s Engleskom 1802. godine Napoleon je objavio da je stvorena država koja utjelovljuje načela na kojima je počela revolucija. U novoj vrsti države koju je Napoleon proglasio carstvom, suveren zemlje bio je i zapovjednik vojske, a zemlja je utemeljena na vojnoj osnovi. Uvedena je gotovo potpuna regrutacija. Još koncem 1893. francuska je vojska bila šest puta brojnija nego što je pruska vojska ikad bila. Sve su državne ustanove oblikovane u svrhu stvaranja i održavanja vojske u nakani osvajanja. Svi položaji i povlastice bile su rezervirane za vojsku. Domovina je postala žarištem i stožerom naroda. Narod je bio sredstvo ostvarenja svrha države.

I SAD su u početku bile država državnog naroda, a nastale su u oslobodilačkom ratu, u revoluciji u kojoj je sudjelovalo cijelo pučanstvo koje se dragovoljno, a ne prisilno, kao i u Francuskoj, stavilo u službu države. Francuski republikanski ustav od 1792. godine i prvi američki (republikanski) ustav od 1787. godine doneseni su nacionalnim konsenzusom.

Sljedeći korak u razvitku i pretvorbi europske države bilo je stvaranje nacionalne države. Umjesto da narod bude instrumentom države, država je postala sredstvom ostvarenja svrha i interesa naroda. Stvaranjem nacionalne države Talijana i nacionalne države Nijemaca godine 1870. počelo je povlačenje države državnog naroda. Treba napomenuti da su obje novostvorene velike nacionalne države bile stvorene u vrijeme divljeg liberalizma u Europi i SAD, kad su tehnološki razvijenije atlantske zemlje (Britanija, Nizozemska, Francuska, Belgija i SAD) koristile slobodu tržišta na štetu nerazvijenih zemalja središnje Europe. Njemačka nacionalna država pod vodstvom von Bismarka u prikladnom je času uvela uvozne carine radi zaštite svog gospodarstva, a prikupljeni novac počela je koristiti za socijalnu zaštitu građana u bolesti i starosti. To je bio zametak buduće socijalne države unutar nacionalne države.

Dva zastranjenja nacionalne države – dva pokusa s nacionalnom državom u kojoj je trebalo ubrzati stvaranje socijalne države – bila su stvaranje države državnog socijalizma u Rusiji i stvaranje države nacionalnog socijalizma pod Hitlerom u Njemačkoj. Istodobno je tekao veliki pokus sa socijalnom državom u SAD pod Rooseveltom. (Hitler je preuzeo vlast 30. siječnja, a Roosevelt ušao u Bijelu kuću 4. ožujka 1933. godine. Roosevelt je umro 12. travnja, a Hitler se sam ubio 30. travnja 1945. godine.) Stabilizacija komunističkog sustava u Sovjetskom savezu, izbijanje Velike depresije u tridesetim godinama prošloga stoljeća te komunistička revolucija u Kini nametnuli su slobodnim nacionalnim državama izgradnju socijalne države koja je štitila radnike, jer je vladao strah od propasti kapitalizma kao gospodarskog i društvenog sustava.

Mnogima se danas čini prirodnom podjela svijeta na države koje imaju nepromjenljive granice i koje su zbijene jedne uz druge te im se čini prirodnim da podjela svijeta u države odgovara podjeli svijeta u narode. (Usprkos svemu, iako sad nema mnogo višenacionalnih država kao što je bila Jugoslavija, ipak ima mnogo država s jednom ili više etničkih manjina ili useljeničkih skupina.) Još uvijek se naširoko smatra da politički svijet treba bili podijeljen u nacionalne države, upravo zato kako bi se osigurala stabilnost u svijetu. Međutim, kao što smo vidjeli, svijet nije uvijek bio podijeljen u nacionalne države, pa se postavlja pitanje moguće pretvorbe sadašnje vrste države u nov tip države, ali i pretvaranje sadašnjeg sustava država u zajednicu država, na što upućuju mnogi problemi s kojima se susreću narodi, države, zemlje i društva utemeljeni na načelu područne političke podjele svijeta.

Ako se povede računa o tome da su sve rjeđi ratovi među državama, da se zemlje sve manje odaju državnom terorizmu ili potpori privatnom terorizmu, ali i o tome da svijet često potresa nestabilnost, može se zaključiti da teritorijalna podjela svijeta na države više ne jamči sigurnost i stabilnost. Treba isto tako spomenuti da su ratovi stvarali potrebu za pretvorbom načina utemeljenja i ustroja države te da su mirovni sporazumi privremeno jamčili opstanak država novoga tipa te sigurnost i stabilnost na kontinentu ili u svijetu. Novu vrstu države stvara povijest, a sustav sigurnosti i stabilnosti stvaraju odgovorni ljudi u državama utemeljenim ili konstituiranim na nov način. Stoga novo uređenje svijeta kasni za pojavom nove vrste države. Završetak dugog i iscrpljujućeg Hladnoga rata stvorio je uvjete za uspostavu novog svjetskog poretka među državama i za utemeljenje nove vrste države koja sad izranja.

Još se ne nazire kako će izgledati budući svjetski sustav, ali poteškoće u vođenju sadašnjih nacionalnih država i posebice upravljanje socijalnom državom unutar njih pokazuju da se javlja nova vrsta države koja će biti odgovor na probleme koji se nakupljaju u društvima, zemljama i državama bijeloga čovjeka općenito. Postoje posebni, vlastiti problemi u svakoj državi, ali ima mnogo pitanja koja muče ljude, političke stranke i državnike u svim državama. Sastanak trojice predvodnika gospodarski najsnažnijih zemalja Europe, koji je održan u ožujku 2004. godine u Berlinu, upravo je postavio naglasak na zajedničke probleme Njemačke, Francuske i Velike Britanije koji traže “zajedničko” rješenje.

Čini se da je rješenje problema koji sad tište ljude i koji stvaraju zagonetke državnicima – koji su posljedica navale globalizacije i liberalističke evangelizacije svijeta – u pretvorbi sadašnje nacionalne države u tržišnu državu, čije obrise naziru vidoviti ljudi i stručnjaci, a koja je još zastrta koprenom stranačkih nadmetanja i nadigravanja oko načina reformi u postojećoj državi. U zemljama Europske unije taj je postupak pretvorbe države dodatno prekriven prijeporima o postupku “sve tješnjeg sjedinjenja”.

Čini se da će se prava strategijska uloga nove države sastojati samo u pružanju prigode njezinim građanima da kao pojedinci nađu i iskoriste mogućnost da se uključe u svjetsko tržište. To se može zaključiti po dva postupka koji teku usporedno i koji su jedan drugom naličje: globalizacija i individualizacija svijeta. O globalizaciji se dosta govori, ali individualizacija nosi jednako teške probleme. Glavna značajka globalizacije je uklanjanje nacionalnih gospodarstva, a individualizacija je posljedica nestanka obitelji u društvima bijeloga čovjeka, što je presedan u povijesti čovječanstva. Globalizacija i individualizacija izručili su čovjeka kao pojedinca tržištu. Kako uskoro ne će biti obitelji koja bi sama stvorila i podigla novog čovjeka i kako nema nacionalnog gospodarstva da ljude zaštiti i uključi u društvo, izgleda da će jedinom ulogom države biti podizanje ljudi za “uspješno” uključenje u svjetsko tržište s globalnim sustavom i globalnom arenom nadmetanja. Država ne će moći zaštititi čovjeka, ali će ga možda moći učiniti sposobnim za nadmetanje znanjem i vještinama.

Ni tržišna država, očito, ne će biti vječna, a njezino trajanje ovisit će o brzini kojom bi se uspostavio očekivani socijalni svijet, koji bi u globalnom društvu morao obavljati ulogu koju su od Drugoga svjetskoga rata donedavno obavljale socijalne države. Izgradnja socijalnog svijeta, tj. socijalnog društva koje bi se prostiralo diljem svijeta, prijeka je potreba. Ako svijet ne može opstati bez političke sigurnosti, pojedinci ne mogu opstati bez socijalne sigurnosti.


4. Stanje i mijena u hrvatskoj državi

Četrnaest godina hrvatske samostalnosti koja je počela odbacivanjem komunističkog sustava na izborima u svibnju 1990. godine, poslije kojih je hrvatska vlada počela samostalno djelovati unutar bivše države, ili dvanaest godina države koja je suzbila srbijansku agresiju i stekla međunarodno priznanje dugačka su razdoblja nakon kojih se može ocijeniti stanje u Hrvatskoj, njezin položaj i stanje hrvatskoga naroda. Ocjena stanja svakako treba početi od pretpostavke da je hrvatska država nacionalna država hrvatskoga naroda (i ostalih građana koji u njoj žive) iako, kako smo vidjeli, država ubrzano mijenja svoju narav i ulogu. Nacionalna država je još uvijek zakonit, u svijetu priznat instrument ostvarenja interesa i zaštite naroda od nepovoljnih utjecaja i neprijateljskog djelovanja.

Međutim, država kao sredstvo naroda nije nigdje i nikad mogla sâma ostvariti interese i ispuniti očekivanja naroda. Narod može i mora sâm za sebe mnogo učiniti putem planiranja, odlučivanja, znanja, rada, ulaganja i strpljenja pojedinaca, obitelji, mjesnih zajednica, trgovačkih društava i ostalih sudionika gospodarskog života. Stoga je potrebno ocijeniti stanje države, mijenu kojoj je podvrgnuta i njezinu sposobnost da promiče interese naroda, ali i stanje, raspoloženje i sposobnost naroda i pojedinaca da pridonesu svom ukupnom napretku te jačanju i uređenju države. Država je sredstvo, ali i proizvod naroda.

Hrvatska država nije tranzicijska zemlja. Iako je u Hrvatskoj trebalo socijalistički samoupravni sustav (uključujući i gospodarstvo) preinačiti u parlamentarni kapitalistički sustav, golema razlika između Hrvatske i tranzicijskih zemalja, poput Mađarske, bila je u tome što je hrvatsku državu trebalo prvobitno stvoriti, a zatim je u ratu početi pretvarati u kapitalističku, tržišnu državu. Rat je donio razaranja, protjerivanje pučanstva, privremeno otcjepljenje trećine državnog prostora, gotovo potpun zastoj gospodarstva, gotovo potpunu ratnu mobilizaciju pučanstva (kao u Napoleonovoj državi državnoga naroda), gubitak jugoslavenskih i trećih tržišta koja su prije bila tehnološki zaostalija od hrvatskoga.

Svoje goleme potrebne i nepotrebne ratne izdatke te poratne izdatke vezane uz obnovu dijela onoga što je u ratu bilo uništeno, država je uvelike podmirivala prodajom stanova i nekadašnjih društvenih poduzeća koja su prije toga bila ili djelomice ili potpuno podržavljena. Veliki distribucijski sustavi kao što su INA i HEP, komercijalne banke ili komunalna poduzeća bili su podržavljeni još 1990. godine, a pedeset posto svakog proizvodnog i trgovinskog poduzeća koje nije bilo pretvoreno do prosinca 1992. godine (do tada je vrlo malo poduzeće bilo obavilo pretvorbu) bilo je podržavljeno. U pretvorbi su bili podržavljeni svi vlasnički udjeli koje nisu kupili mali dioničari tako da je država prisvojila golem dio (nacionalnog) gospodarstva i bogatstva.

Umjesto da pretvorba društvenih poduzeća, kako ju je izvorni zakon o pretvorbi bio postavio, bude sredstvom razvitka gospodarstva i poticanja domaćeg i inozemnog ulaganja, pretvorba je poslužila za podmirenje golemih ratnih izdataka, izdataka obnove i tekućih proračunskih izdataka. Država je svoje izdatke podmirivala prodajom i trošenjem nakupljenog nacionalnog kapitala, čak i kad se zanemari nezanemarljiva otimačina nacionalnog, društvenog ili državnog kapitala od ljudi na vlasti ili oko vlasti. Ostaje nepobitnom činjenica da je hrvatska država znatan dio svojih izdataka podmirivala prodajom onoga što je bilo stečeno u prošlosti i da hrvatski domaći proizvod nije bio ni izdaleka dovoljan da podmiri izdatke države.

Jedan dio nacionaliziranog kapitala (INA, HT, pojedine državne banke) prodala je koalicijska vlada koja je zamijenila deset godina vladavine HDZ-a, ali kako joj ni to nije bilo dovoljno država se sve više zaduživala kod domaćih i stranih banaka i investicijskih fondova, uglavnom nakladom i izvozom obveznica na koje do datuma dospjelosti država plaća samo kamate. S istom praksom nastavlja i sadašnja manjinska koalicija, a novo zaduženje države svake godine biva sve veće ne samo nominalno, nego i u odnosu na ukupni domaći proizvod. K tome, novo zaduženje države svake je godine veće od povećanja domaćeg proizvoda, tako da veći dio uzajmljenih sredstava država troši za javnu potrošnju, a manji za ulaganja. Međutim, nisu na vidiku promjene koje bi omogućile hrvatskom narodu, hrvatskom društvu i hrvatskoj državi da žive od tekuće domaće zaslužbe.

Takozvana pljačka ili otimačina u pretvorbi imala je osim gospodarskih vidika i ustavni. Jedan od gospodarskih vidika olakog prisvajanja poduzeća od ljudi koji nisu imali kapital bio je izostanak pravih dodatnih ulaganja u prisvojena poduzeća, što je izazvalo plimu stečajeva, ali i tehnološko zaostajanje cijelog hrvatskog gospodarstva i to u svijetu koji doživljava gotovo nepojmljivu tehnološku revoluciju u komunikacijama, informatici, poljoprivredi, prehrambenoj i farmaceutskoj industriji, medicini, obrazovanju, znanosti, graditeljstvu i u drugim područjima.

Ustavni vidik olakog stjecanja nacionalnog bogatstva je u tome što je država bila sredstvo bogaćenja sloja koji nije bio u stanju sam od sebe stvoriti novu vrijednost, nego je koristio državu za stjecanje bogatstva i dobiti. Hrvatska je država u tolikoj mjeri poslužila pojedinačnim interesima da se može reći da ona de facto nije postala nacionalnom državom. Od države državnog naroda koji je hrvatska država uporabila za svoje stvaranje, obranu i opstanak – Alons enfants de la Patrie! – ubrzo je nastala država koja služi jednom tankom poslovnom sloju koji uglavnom djeluju ili na granici zakonitosti ili preko nje te koji je uspostavio sustav političkih stranaka, kroz koje volja naroda ne može doprijeti do države i njome upravljati u općem interesu. Zakašnjelo otkriće tobožnjeg štetnog djelovanja dijela uprave INE pokazuje da su za dosadašnje koalicijske vlasti veliki državni poslovni sustavi, kao što su INA, HEP, Hrvatske vode, HŽ ili Hrvatska lutrija te golemi dijelovi proračuna (javni radovi, zdravstvo, poticaji u poljoprivredi) bili dodijeljeni pojedinim strankama koalicije na diskrecijsko upravljanje.

S obzirom da stvaranje države nije bilo moguće bez presudnog doprinosa naroda, pri čemu je narod služio ili poslužio državi, narod kao narod nije imao prave koristi od dohotka države, bilo da je taj dohodak bio iznimno namaknut prodajom poduzeća i obveznica bilo da je redovito ubran putem poreza, carina ili trošarina. Država je za svoje stvaranje i svoj opstanak uzela od naroda danak u krvi (progonstvo, smrt, sakatost, razaranje obitelji, porušeni domovi, propala poduzeća, golema nezaposlenost u opustošenim dijelovima Hrvatske, poratne bolesti, jadan život), ali je narodno blago i narodnu zaslužbu prepustila ljudima koji su se našli u vodstvu ili uz vodstvo države. Država ili ljudi u državnom vodstvu gotovo od same obnove hrvatske države pa sve do sad – za prve, druge i treće vlasti – prepuštaju dio zakonitog prihoda države (porez, carina, trošarine) uspostavljenom sloju koji se drži vlasti i svih parlamentarnih stranaka. Taj sloj pomaže strankama da naizmjenice zauzimaju vlast, a one, jer su im dužne, svojim skrbnicima ustupaju dio novca uzajmljenog u državni proračun. Stranke ni ne pomišljaju da promijene način na koji je hrvatska država postavljena, konstituirana ili utemeljena, jer to ne bi bilo u interesu stranačkih skrbnika. Hrvatska država nije sredstvo naroda kojim on ostvaruje svoje interese i zadovoljava svoje potrebe, nego sredstvo uspostavljenih političkih, poslovnih i medijskih krugova koji iskorištavaju, crpe i iscrpljuju hrvatsku državu. Ukratko, hrvatskom je narodu priznata suverenost, ali on nema nacionalnu državu koja bi bila samo njegovim sredstvom.

Zbog načina na koji je utemeljena država u kojoj prisvajanje tuđega nije bio jednokratna mjera prvobitnog nakupljanja kapitala (“dvjesto bogatih obitelji”) nego neprekinut, trajan postupak, stvoreno je sudstvo koje ne smije štititi ničija zakonska ili ljudska prava od ljudi i ustanova koji imaju silu i novac. Jedan od razloga vladavine nepravde i nasilja posebnih interesa koju je u Hrvatskoj iskusila golema većina građana je i slab, nepotpun, unutar sebe protuslovan sustav zakona, koji nije samo razultat trajne nesposobnosti državne uprave da sastavi dobre, neprijeporne i provedljive zakone (primjerice zakon o zabrani rada nedjeljom), nego i rezultat nastojanja da nezakoniti postupci dugo ili zauvijek ostanu nekažnjeni što po slabim zakonima što po labavim pravnim postupcima. Državna uprava ne zna, ali ni ne želi uvesti dobre zakone. Nije riječ o nasilju države, nego o njezinoj neotpornosti i o slabosti njezinih postupaka

U prilikama u kojima narod i država nemaju dovoljan vlastiti dohodak neizbježne su nepovoljne posljedice za narod: smanjenje pučanstva, iseljavanje, neprimjeren obrazovni sustav, iščezavanje volje za stjecanje znanja i spremnosti za sustavan napor, sve manje općeg znanja i vještina u narodu i u državi, sve veća ravnodušnost prema vlastitoj državi, sve veće unižavanje mjerila znanja, vrijednosti, sposobnosti i istine što pospješuje propadanje umnih sposobnosti i pravilne, složene uporabe jezika bez koje nema prave komunikacije. U ratnom je stanju država osiromašila zatečene umirovljenike, a sad financijski upropaštava ljude koji stupaju u mirovinu, iako su desetljećima plaćali prinose za svoju vlastitu mirovinu. Dostupnost informacija putem Interneta nije zamjena za znanje, stručnost, dobru uporabu jezika, znanstveni rad i mudrost. Hrvatska država kakva jest, koja propušta ne samo promicanje povećanja bogatstva naroda nego i ubiranje dijela svojih zakonitih prihoda, ne će biti u stanju ni u budućnosti mnogo učiniti za poboljšanje stanja naroda i položaja naroda u svijetu.

5. Uređenje države i obnova naroda

Spomenuli smo prije da se u suvremenom svijetu, koji se sve brže globalizira, mijenjaju narav i uloga države, ali da postupak sahnjenja nacionalne države nije nepovratan. Može se dogoditi da integracije, u kojima zemlje skupno očituju svoju suverenost, u načelu i po nazivu očuvaju nacionalnu državu. Kako god to ispalo, današnja država i sa smanjenim i ograničenim ovlastima ima važne zadaće i ona te zadaće mora obavljati. Kako bi dorasla tim malobrojnim, ali za narod važnim zadaćama (zaštita ljudi, prirodnih izvora i okoliša) država mora biti primjereno uređena i učinkovita. K tome, kako se stanje u svijetu i u narodima neprekidno mijenja, država mora, zadržavajući svoju odgovornost i učinkovitost, neprestance usklađivati svoje uređenje s novim, promijenjenim okolnostima. Zato država mora stalno motriti zbivanja oko sebe, ali i procese koji teku u njoj samoj.

U tom smislu država se sâma mora pobrinuti da u skladu s političkim sustavom parlamentarne demokracije uspostavi prikladne državne ustanove te primjereno i sposobno državno vodstvo. Državni ustroj treba počivati na administrativnim postupcima kojih se moraju pridržavati i izabrani i imenovani dužnosnici, na strogom nadzoru načina rada i djelotvornosti svih dijelova ustroja, stava i ponašanja dužnosnika te njihove stručnosti i objektivnosti. Komunikacija državnih dužnosnika s dužnosnicima drugih država te međunarodnih ustanova i organizacija mora postati odgovornom. U maloj zemlji poput Hrvatske državni ustroj mora biti malen i upravo zato mora biti savršeno uređen.

Uzroci nedaća hrvatske države posebice su sljedeće pojave: krijumčarenje običnih, komercijalnih proizvoda unutar zemlje i preko državne granice, krijumčarenje i raspačavanje opojnih droga koje crpe kupovnu sposobnost pučanstva, utaja poslovnog prometa, utaja poreza, zapošljavanje u potaji, potkupljivost državnog ustroja u svim područjima, iznošenje ulagateljskog kapitala iz zemlje, zloporaba u izvršavanju državnog proračuna, voluntarizam u vođenju unutarnje i vanjske politike, nenamjerna i namjerna neobaviještenost vlasti o događajima i postupcima u zemlji i inozemstvu koji ugrožavaju sigurnost zemlje.

Nedaće dolaze Hrvatskoj i od nebrige vlasti i odgovornih dužnosnika za: (1) stvaranje suvremene društvene i gospodarske infrastrukture kao što je izradba i trajno poboljšavanje općeg urbanističkog plana zemlje (koje trebaju predvoditi političari i gospodarstvenici a ne arhitekti), (2) reformu sustava obrazovanja za sadašnjost i za budućnost zemlje i ljudi, (3) stvaranje i opremanje suvremene vojske, policijskih snaga i obavještajnih službi koje će služiti državi i narodu, (4) stvaranje otkupne mreže za poljoprivredne proizvode i organiziranje općeg sustava poljoprivrednog osiguranja, (5) razvitak znanosti i akumulaciju tehnologije, (6) stvaranje objektivnog državnog sustava elektroničkih medija javnog priopćivanja, koji trebaju pomoći državi u postavljanju pravih mjerila javnog života, vrjednovanju političkih, gospodarskih i sigurnosnih pojava i procesa te u poticanju pučanstva na čestito ponašanje, učenje i istraživanje, rad, red i poštivanje zakona.

Narod ne čine sposobnim, zadovoljnim i učinkovitim samo pohvalni demografski podaci o njemu. Narodni potencijal prvobitno čini kvaliteta ljudi, njihova pobuda za pozitivno držanje u društvu, pripravnost za sustavan rad i želja da svojim znanjem, vještinama i rukama ostvare svoje interese i zadovolje svoje potrebe. U hrvatskoj državi danas vladaju okolnosti u kojima samo rijetki pojedinci potpuno, pozitivno i konstruktivno iskorite svoje osobne prirodne sposobnosti i to najčešće u inozemstvu. Bistrina i nadarenost naših ljudi mogli bi hrvatski narod i hrvatsku državu odvesti daleko. Međutim, splet vanjskih okolnosti i unutarnjih prilika te sustav vrijednosti koji se nudi mladim ljudima ne idu na ruku dobrom odgoju. Nije neopravdano tvrditi da većina naših mladih ljudi raste, ali se ne odgaja. Nastojanje Crkve i prve vlasti u samostalnoj Hrvatskoj da uvođenjem vjeronaučne nastave u niže i srednje škole stvori sredstvo ucjepljenja pravih ljudskih vrijednosti u mlade ljude nije stvorilo pravo sredstvo za odgoj, iako je upotpunjavanje kućnog odgoja, (za koji se pogrešno predpostavlja da je najčešće kršćanski, premda uz roditelje koji ni sami nisu dobili potpun odgoj), školskim odgojem imalo dobru nakanu. Danas su djeca izložena negativnom utjecaju vršnjaka, pomodarskih voditelja novinskih rubrika te radijskih i televizijskih emisija (a ponekad i nastavnika), opasnostima načina i opsega zabave te nasrtljivom djelovanju udruga takozvanog građanskog društva, koje sustavno uvoze utjecaje koji slabe otpornost mladih ljudi i njihovu pripravnost za preuzimanje obiteljskih obveza i društvenih odgovornosti.

Svijet u kojem rastu mladi ljudi pun je pogibelji koje nosi svjetsko, globalno borilište za opstanak, napredak, prosperitet i zadovoljstvo ljudi i naroda. Iako se u svijetu kapital iscrpljuje iz ljudskog rada i prirodnih izvora u mjeri koja nije zabilježana u povijesti, iako je on nagomilan u nepreglednim financijskim fondovima, neravnomjerno raspoređen i po geografskim područjima i po staležima te u vrlo maloj mjeri nadziran od proizvodnih organizacija, kapital se namjerno usteže ljudima kako bi se bespoštedno borili jedni protiv drugih za vlastitu česticu kupovne sposobnosti. U Hrvatskoj, kao i drugdje, valja izgrađivati ljudske vrijednosti koje će ne samo omogućiti stjecanje osobnog zadovoljstva ljudi nego i promicati solidarnost i uzajamnost koje će jamčiti napredak i blagostanje naroda. Ako država i dalje bude pokazivala malu osjetljivost za stvaranje sustava pravih ljudskih vrijednosti teško će se i ona sama, bez potpore pravih ljudi u njoj, othrvati pritiscima suvremenog političkog i gospodarskog svijeta i pogibeljima koje nosi ideologija liberalizma. Nasreću, problemi u odgoju i stvaranju ljudi nisu vlastitost našeg naroda, nego i svih naroda svijeta, pa ono što treba Hrvatskoj treba i mnogim drugim zemljama. U svijetu u kojem liberalizam potiče svjetski terorizam, koji mnogi smatraju jedinim odgovorom liberalizmu, ljudi se nalaze između čekića terorizma i nakovnja liberalizma.

Za dobro naroda i za svoje dobro hrvatska se država u sadašnjim revolucionarnim okolnostima mora promijeniti i preobraziti te mora preinačiti samu sebe. Sadašnja, inače vrlo oskudna, društvena rasprava neprestance pretresa pitanja prošlosti. Dosadašnja koalicijska vladavina bila je samo naličje, recimo otvoreno, osobne vlasti Franje Tuđmana. Sadašnja vlast nastavlja također prošlost udaljujući se taktički i pažljivo ali bez pozitivne strategije i od vladavine koalicije i od prve vladavina HDZ-a, nastojeći “detuđmanizirati” hrvatsku politiku. (Hrvatska se povijest ne može “detuđmanizirati, jer Tuđman neprijeporno i neuklonljivo pripada hrvatskoj prošlosti i povijesti, kao čovjek koje je mnogo htio i mnogo napravio.) Međutim, to nije dosta, jer se Hrvatska treba pripraviti za budućnost. Ona treba novu državu, novi tip države koja će biti vraćena narodu i doista pripadati narodu te pomoći narodu da kao narod opstane i da se razvija u svijetu koji nije nimalo obziran prema malim narodima i slabim gospodarstvima.

Borba za novu državu koja će pomagati gospodarstvo, koja će biti jamac sigurnosti svojim ljudima te koja će promicati i čuvati pravi sustav ljudskih vrijednosti, prvobitno je politička borba. O stupnju primjerenosti i temeljitosti hrvatske politike ovisit će i budućnost naroda i opstanak države. Naglašeno prizivanje Europe, posezanje za njom i bježanje u nju ne će promijeniti hrvatsku budućnost. Hrvatsku može promijeniti jedino njezina državna politika plebiscitarno poduprta od hrvatskog pučanstva. Stoga su za budućnost Hrvatske i Hrvata naši sadašnji dani presudniji od dana iz 1990. godine, kad su svjetske okolnosti bile za Hrvatsku povoljnije, a narod jači i pripravniji.

U svezi se onim što je izneseno u ovom odjeljku i upravo temeljem toga za Hrvatsku je presudno da se politički postupak ili proces u njoj učini propusnim. To znači da je za Hrvatsku kritično da do vrha države mogu doći drugačiji ljudi, ljudi koji shvaćaju dužnosti i odgovornost vođenja naroda i države, koji imaju ucijepljen smisao za strategijska pitanja u svjetskim odnosima, koji će iz ljubavi za svoj narod pomoći narodu da upravlja sam sobom u svrhu ostvarenja svojih interesa i zadovoljenja svojih potreba.

Za to je pak potrebno da se jednom zauvijek putem ustavnih rješenja uvede izravan ili većinski način izbora ljudi u sva predstavnička tijela, posebice u Hrvatski sabor, putem kojega će se u sebi demokratizirati hrvatske političke stranke (koje su feudalne u smislu napisanom u četvrtom odjeljku) te da se kroz preinačene i demokratizirane stranke trajno profiliraju novi politički ljudi i svježe političke ideje upravo zato da bi Hrvatska i Hrvati mogli pod drukčijom, primjerenijom državom zakoračiti u neizvjesnu budućnost. Pod većinskim izbornim sustavom stranke će nagovarati sposobne političke ljude da im pristupe, jer će vidljivost i kvaliteta kandidata a ne zamagljenost izbornih lista, presuđivati o sastavu Hrvatskoga sabora. Takav izborni sustav omogućio je duže od četiri stoljeća postojanost političkog i društvenog sustava u Velikoj Britaniji i duže od dva stoljeća u Sjedinjenim američkim državama. Uvođenje takvog sustava ne će osigurati budućnost svim sadašnjim hrvatskim političkim strankama, ali bi ono moglo zajamčiti bolju budućnost Hrvatskoj i Hrvatima.

Izravan utjecaj građana na vođenje državnih poslova omogućila bi zakonom uređena provedba općeg referenduma o presudnim političkim pitanjima, čiji bi rezultati obvezivali Sabor i vladu. Vlade su do sada izbjegavale i neobvezujući referendum, jer su se bojale volje naroda.

6. Potreba novog nacionalnog konsenzusa

Opću suglasnost, jednodušje ili konsenzus u nacionalnoj politici najlakše je postići u vremenima opće pogibelji u kojima ta politika uspijeva. Za pristup koji vidljivo vodi uspjehu, ali koji još nije postignut, teško je i nekorisno predlagati ili zastupati pristup drukčiji od odabranog.

Čini se da je u novijoj hrvatskoj politici konsenzus bio postignut u pitanju raskida državne i pravne sveze Hrvatske s Jugoslavijom i u pitanju obrane Hrvatske od srbijanskog agresora koji je htio spriječiti taj raskid. Vlada demokratskog jedinstva bila je izraz suglasja među političkim strankama o potrebi obrane i oslobođenja Hrvatske. Taj je konsenzus bio rezultat i izraz stanja nastalog napadom na Hrvatsku u kojem su ubijeni, nestali ili ranjeni nebrojeni ljudi u krajevima Hrvatske gdje je srpsko pučanstvo bilo brojno. Međutim, taj konsenzus je trajao samo do konca svibnja 1992. godine – do govora predsjednika Tuđmana neposredno po povratku u Zagreb sa zasjedanja Glavne skupšine UN na kojem je Hrvatska primljena za članicu Svjetske organizacije. Oštar i uvrjedljiv napad predsjednika države i HDZ-a na ostale stranke, koje su još bile u njegovoj koalicijskoj vladi, označio je kraj konsenzusa među političkim strankama, otvaranje nove predizborne kampanje te početak autoritarne vlasti i isključivosti u pristupu državnim poslovima u Hrvatskoj.

Treba naglasiti da se u kratkom razdoblju otvorene srbijanske agresije (kolovoz 1991. – siječanj 1992.) održavao konsenzus i među politič-kim strankama. Konsenzus u narodu postojao je i prije i poslije agresije, ali između opće sloge u narodu i slaganja među političkim strankama zna nastati duboka provalija. Stoga se može postaviti pitanje, nije li traženje takvog konsenzusa bilo rezultatom političke taktike i opreza prema “međunarodnoj zajednici”. Sličan potez povučen je prije donošenja državnog Ustava u prosincu 1990. godine, kad su članovima Odbora za Ustav bili imenovani ugledni ljudi svih političkih određenja. Međutim, glasanje za Ustav u Hrvatskom saboru nije pokazalo jednodušnost političkih stranaka.

Jednodušnost nije mogla biti pokazana ni na prvim slobodnim izborima 1990. godine, kad su bila uspostavljena tri jasno razgraničena bloka stranaka: HDZ, KPH-SDP i Koalicija narodnog sporazuma, koji su imali prilično različite vizije hrvatske budućnosti. SDP je bio još uvijek nositelj vlasti u Hrvatskoj “u ime Jugoslavije”, a imao je mnogo pristaša i članova iz redova srpske etničke zajednice ili manjine u Hrvatskoj, čija su posebna politička i druga prava bila upisana u tadašnji hrvatski ustav. HDZ je bio prikazivan ekstremistič-kom, nacionalističkom strankom, a čelnici KNS-a, poučeni gorkim iskustvom iz 1971. godine, jednako su se odalečili od HDZ-a i od SDP-a, za koji je HDZ bio “stranka opasnih manjera”. Opasnost HDZ-a se vjerojatno sastojala u njegovu nastojanju da stvori uvjete u kojima će Hrvati “sami odlučivati o sudbini svoje zemlje”. Isključivost koju je KPH-SDP pokazala na prvim izborima, HDZ je uzvratio tijekom cijelog poslijeratnog razdoblja svoje prve vladavine u Hrvatskoj.

Potpora hrvatskog građanstva HDZ-u koncen 1990. godine, posebice pri povratu spomenika bana Jelačića na staro mjesto i pri donošenju pravog hrvatskog Ustava u listopadu odnosno u prosincu te godine, bila je plebiscitarna. To je stvorilo prigodu da se uspostavi pravo političko jednodušje i unutar vladajuće stranke i među nacionalnim političkim strankama, ali je upravo u tom razdoblju ekstremna, iseljenička, “hercegovačka” struja dobila potporu predsjednika HDZ-a. To je bilo označeno smjenom na položaju glavnog tajnika stranke.

Umjesto da poslije izbora 1992. godine pokuša s ostalim važnijim strankama (HSS, HSLS, HNS, Hrvatska demokratska stranka) stvoriti konsenzus za utemeljenje budućnosti Hrvatske, HDZ je odlučio mamiti viđenije ljude u tim strankama da pristupe HDZ-u i da prihvate značajne funkcije u državnoj upravi. U tom je razdoblju SDP je bio pošteđen odljeva svojih aktivista, ali je ranije golem broj članova te stranke, koji nisu bili kandidirani 1990. godine, pristupio vlasti upisujući se u HDZ i dobio utjecajne funkcije. To je bila posljedica sektaštva u SDP-u. Sektaštvu su bile podložne i druge stranke, koje su se, dok su bile u oporbi, iznutra podijelile glede suradnje s HDZ-om koji je ubrzo poslije rata pokazao netrpeljivost, isključivost i malo poštivanje političkih suparnika, posebice onih koji su se istaknuli u stvaranju Hrvatskog proljeća.

Možda su frakcionaštvo i sektaštvo ipak bili najjači u HDZ-u, koji je imao tri očite frakcije (demokršćanska struja kojoj su pripadali ljudi koji su se za komunizma držali Crkve, takozvani “maspokovci” koji su bili izopćeni iz Partije 1971. godine, ali koji su pridonijeli pobjedi HDZ-a na izborima 1990. godine te oni bivši komunisti koji su usprkos svom protivljenju HDZ-u na izborima bili poslije izbora kooptirani osobno od predsjednika HDZ-a). Buknula je sektaška borba, koja je tinjala još i prije izbora, između ekstremnog iseljeničkog krila pokreta (vezanog prvobitno uz organizirane iseljenike u Kanadi) te umjerene sredine stranke i ljevičarskih “maspokovaca”. Taj se sukob tijekom rata u BiH očitovao kao sukob “hercegovačke linije” s većinom pripadnika stranke. Većina u HDZ-u nije odobravala mnoge poteze predsjednika stranke, posebice one vezane uz pitanje takozvane republike Herceg-bosne, uz normalizaciju odnosa s Miloševićevom Srbijom, uz odnose s Republikom Srpskom i uz pokušaj nagodbe s “krajinskim” Srbima (projekt federalizacije Hrvatske poznat pod imenom Z4) te na poseban način uz zloporabu postupka privatizacije. Način privatizacije i prihvaćanje rata u BiH od hrvatskih vlasti unijele su temeljni politički razdor u hrvatsku politiku.

Nasreću, političke podjele među strankama i u strankama nisu utjecale na konačan rezultat Domovinskog rata, u kojem je pobijedio cijeli hrvatski narod uz nepodijeljenu potporu, brigu i ljubav Crkve. Međutim, nakon pobjeda hrvatske vojske u Bljesku i Oluji te posebice nakon mirne reintegracije Podunavlja hrvatske političke podjele postale su dubokim i otvorenim. Neke oporbene političke stranke koje su čuvale “ekvidistanciju” između vlasti i deklarirane oporbe odustale su od pritajene potpore HDZ-u i počele su mu se otvoreno suprotstavljati. U određenom času, kad je jenjavala fizička i politička snaga prvog hrvatskog predsjednika, i neki utjecajni mediji su se otrgnuli nadzoru HDZ-ovih tiskovnih opunomoćenika.

Promjena vlasti na parlamentarnim i predsjedničkim izborima 2000. godine bila je posljedica pogrješne politike HDZ-a, koju više nije mogla prikrivati i nadoknađivati pobjeda u Domovinskom ratu u kojem je Hrvatska obranjena i oslobođena i u kojem je dobila priznanje međunarodne zajednice. Pobjeda združene oporbe na izborima 3. siječnja 2000. godine pružila je prigodu za nov početak i pobjedničkoj koaliciji i cijelom hrvatskom narodu. Međutim, umjesto istinskog novog početka koalicija je, slijedeći SDP, izabrala “novi smjer”, kojim je počelo razlaganje HDZ-ove strukture vlasti, dijametralna promjena politike te uklanjanje vodećeg osoblja u državnom ustroju i u državnim poslovnim sustavima, što je bilo označeno ne jednom nego dvjema promjenama Ustava u samo tri mjeseca.

Pobjednička je koalicija 2000. godine tako teško potukla HDZ da je u Hrvatskom saboru imala ili mogla lagano uspostaviti dvotrećinsku većinu. Imala je sjajnu prigodu da zadre u temeljne hrvatske probleme i da ih počne sustavno rješavati temeljem novog konsenzusa u narodu. Raskid s ranije uspostavljenom političkom praksom mogao se izvesti otkrivanjem i kažnjavanjem zloporaba u pretvorbi, razotkrivanjem i razvlaštenjem ratnih profitera, jamčenjem dostojanstva svim Hrvatima u BiH, omogućenjem povratka domovima svih prognanika i izbjeglica, čime bi se i stabilizirala BiH i okončalo rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj, te ozbiljnim restrukturiranjem gospodarstva i aktiviranjem ukupne (bilateralne i multilateralne) vanjske politike. Nakon takvog raskida moglo se pristupiti stvaranju novog konsenzusa političkih stranaka kojim bi se utemeljila budućnost Hrvatske. Takav je raskid ipak bio izostao.

Umjesto toga koalicijska je vlada, u kojoj je nakon istupanja IDS-a iz koalicije sjedio samo jedan stranački predsjednik (predsjednik vlade), nasrćući putem SDP-ovih ministara na stečena prava branitelja, rodilja i djece, počela razarati i onaj uski konsenzus koji je bio uspostavljen glede Domovinskoga rata. Presuda generalu HVO-a Blaškiću i nove optužnice protiv generala HV-a unijele su podjelu na domovinske i internacionalističke stranke u Saboru ali i unutar vladajuće koalicije. Nepromišljeno otvoreno pismo o državnoj politici kojim su se u rujnu 2000. godine oglasili umirovljeni i aktivni generali HV-a, koji nisu bili ni osumnjičeni ni optuženi od denhaškog sudišta, produbilo je podjele i ponovo skrenulo pozornost hrvatske politike i hrvatskog puka na prošlost. Podjela u HSLS-u, bez obzira na vanjske povode (spor oko nuklearne elektrane u Krškom, voluntarizam predsjednika vlade glede teritorijalnih sporova sa Slovenijom i stav vlade prema denhaškom tužiteljstvu), bila je plod smišljene urote protiv jedinstva te stranke i same te stranke, ali je označila i stvarni kraj koalicije. Nova, zapravo trostranačka, koalicija (SDP, HSS, HNS) bila je puko, ali uspjelo nastojanje da se izbjegnu prijevremeni parlamentarni izbori. U tom razdoblju postalo je jasno da ni takva smanjenja koalicija nije imala potrebnu unutarnju suvislost za koju su uvjeti uspostava i održanje konsenzusa.

U tom se razdoblju pokazalo jadno stanje hrvatske stranačke politike: stranke su počele i otvoreno zastupati samo uske posebne interese. HSS se bio usredotočio na svoje dotadašnje biračko tijelo, poljoprivrednike; HNS se bio samozvano proglasio zaštitnikom i skrbnikom stanogradnje i cestogradnje; HSP se ponajviše bavio pitanjima Domovinskog rata i domovinskog poraća; SDP je novcem uzajmljenim od svjetskih i domaćih financijskih ustanova pokušao održavati lažnu zaposlenost u mnogim poduzećima koja su izbjegavala likvidaciju lažnom sanacijom uz državne kredite ili državna jamstva za privatne kredite ugroženim državnim i privatnim poduzećima. Međutim, glasači nisu uvažili davanje posebne važnosti uskim interesima pa su na izborima 2003. godine najviše glasova dali HDZ-u očekujući od novih vlasti da se usredotoče na rješavanje temeljnih problema hrvatske države i “pokretanje Hrvatske”.  HDZ je dobio mandat, jer se jedini obratio svim glasačima, iako je taj mandat dobiven pod uvjetom da se stranka doista pozabavi strategijskim pitanjima naroda i države.  Ovaj bi esej mogao potaknuti sadašnje vlasti da doista počnu stvarati općestranački konsenzus za uređenje i jačanje države.

Nakon nedavnih izbora nova manjinska koalicija – parlamentarna demokracija je do sad imala koalicije i manjinske vlade, ali ne i manjinske koalicije kakvu sad ima i Srbija slijedeći primjer Hrvatske – izabrala je za svoj poseban, isključiv projekt, kojim se distancira od drugih stranaka, jurnjavu po europskim i bliskoistočnim metropolama i domaćim ispostavama etničkih manjina. Takav nasrtljiv pristup zabrinjava sve više glasača, posebice zato što vodeća stranka sadašnje “jednostranačke” koalicije, nakon rasapa Tuđmanovog HDZ-a na pet stranaka, nema ni približno dovoljno sposobnih, iskusnih, staloženih i zrelih ljudi koji bi projekt diplomatskog pritiska učinili vjerodostojnim i uspjelim. Svrha HDZ-a jest da za svog mogućeg četverogodišnjeg mandata žurno privede Hrvatsku Europskoj uniji. Ipak, stupanje u pristupne pregovore s EU, koja već sad traži da njezini prehrambeni proizvodi zamijene još više domaćih proizvoda na hrvatskom tržištu, ne će moći prikriti opću krizu koja postaje sve dubljom i pogibeljnijom, jer Hrvatska ni ubuuće ne će imati ukupan prihod koji bi mogao podmirivati sve veće hrvatske izdatke.

Međutim, pri sljedećim izborima ne će ni uporaba tako važnog ostvarenja kao što je mogući rani pristup  Hrvatske EU donijeti mnogo glasova strankama koje podupiru vladu, ako se vlada ne uhvati u koštac s najprečim i najzahtjevnijim projektom koji hrvatska politika ne može izbjegnuti, a to je uređivanje države koje će svima otkriti pravo stanje zemlje. Uređenje države je nužan uvjet za izvođenje društvenih reformi kojima valja riješiti goruća pitanja i ukloniti teške probleme koji muče i pritiskuju umirovljenike, zaposlene i nezaposlene hrvatske radnike, studente i znanstvenike, roditelje i djecu, muškarce i žene, poslovne ljude i novinare, pacijente i liječnike, vojnike i policajce, samce i obitelji.

Vratimo hrvatsku narodu!

Danas je cijeli svijet, usprkos velikom napretku ili upravo zbog njega, krcat problemima koji teško pogađaju ljude, obitelji i narode. Tako je i u našoj zemlji. Međutim, u iskrenom razgovoru s našim ljudima i među našim ljudima, koji gotovo šutke žive svoj život, ali koji prate što se događa među nama i s nama, brzo se uoči mišljenje većine da je u Hrvatskoj, u našoj zemlji, temeljni problem država. Mnogi će spremno i jednostavno reći da države nema, iskazujući time svoje uvjerenje da od stvorene države narod nema velike koristi, odnosno da država nije sredstvo ostvarenja interesa i zadovoljenja potreba naroda. Za mnoge ljude hrvatska država je promašila.

Naša je država istom stvorena i zato možda nije neobično što nam još pravo ne služi. Naša mlada država je još nejaka i to nas ne brine, ali nas kao ljude i kao građane brine to što naša država nije od svoga rođenja ojačala ili nije dovoljno ojačala, iako je od njezina rođenja prošlo četrnaest godina – djeca koja su rođena o njezinu stvaranju imat će pri slijedećim izborima pravo glasa. Ljude najviše muči to što je u našoj državi uspostavljen i gotovo ukorijenjen politički sustav koji sputava jačanje države i što se ni ne nazire mogućnost da u takvom političkom sustavu država ikad postane jača, čak i da nema promjena u svijetu koje slabe svaku državu. Okolnosti u kojima bi naša država trebala rasti, razvijati se i jačati bivaju sve teže, a dragocjeno vrijeme za njezino jačanje je potraćeno.

Mi ne možemo mijenjati svjetske okolnosti niti možemo ozbiljnije utjecati na promjene i razvitak u svijetu. Jedino što možemo poduzeti i što bismo morali i napraviti – ako se kao narod i kao građani želimo imalo zaštititi te ako želimo za sebe čuvati svoje prirodne izvore i sačuvati svoj okoliš – jest da sebe osposobimo i da svoju državu dovoljno ojačamo za odgovor svjetskim izazovima. Ne postane li naša država jačom postatat će slabijom, a ako postane slabijom, jednoga dana, koji nije daleko, naša bi država za nas mogla postati izgubljenom. Ako naša država ostane nejakom kakva je sad, ako ostane kakva jest, pristup naše države Europskoj uniji mogao bi biti njezinim putem u propast. Ponavljam, ako naša država ostane nejakom kakva je sad.

Hrvatska se vrlo lako može opet uniziti u zemlju, ali tada našom zemljom ne ćemo gospodariti mi putem svoje države. Poslovne sile koje ravnaju Europskom unijom žele prvobitno hrvatsku zemlju i hrvatski položaj a ako hrvatska država bude slaba kao što je sad, to će i imati i to bez ikakvih problema s našom državom koja ne će moći štititi ni svoje ljude, ni svoje prirodne izvore, ni svoj okoliš. Ako sad, prije navale poslovnih ulaganja koja ne će izostati po našem pristupu EU, hrvatska država nije sposobna svoje ljude, svoja bogatstva i svoj okoliš zaštititi od posebnih domaćih interesa, kako će biti u stanju oduprijeti se u naše ime i u našu korist velikim posebnim svjetskim interesima? Drama koja se sad pred našim očima igra s poljopriv-redom, čak i prije našeg pristupa Europskoj uniji, samo je predigra mogućem postupku koji će zahvatiti cijelu zemlju. Dosadašnja i sadašnja poljoprivredna politika vode opustošenju cijelih krajeva koje će po učinku biti sumjerljivo “etničkom čišćenju”.

U Hrvatskoj se mora rasplamsati unutarnja politička, gospodarska, znanstvena i moralna borba za obranu i očuvanje naroda te za obranu i očuvanje zemlje, ali ta borba mora početi bitkom za obranu, očuvanje, uređenje i jačanje države, jer je vlastita država nužno i nezamjenljivo sredstvo naroda za ostvarenje njegovih interesa i zadovoljenje njegovih potreba. Izneseni stav ne polazi od sumnje u Europsku uniju, to nije takozvani euroskepticizam, nego od sumnje da se nesređena i slaba hrvatska država može uspjelo hrvati s pogibeljima i izazovima koje svakoj zemlji u svijetu nosi munjevit razvitak tehnologije i visoka plima globalizacije.

Govor o slabosti i slabljenju naše države te o njezinoj neprimjerenosti da posluži našim potrebama i interesima neizbježno vodi do rasprave o vlasti; ne o vlasti jedne političke stranke ili koalicije stranaka koje imaju vlast, nego o uspostavljenom političkom ili stranačkom sustavu ili o parlamentarnoj demokraciji u našoj zemlji. Prema onome što smo iskusili od obnove hrvatske države, a što gledamo i posljednjih mjeseci i tjedana, sve se stranke ili stranačke koalicije bile one na vlasti ili u oporbi, sve se političke snage bave pojedinačnim, posebnim pitanjima ili problemima samo u svrhu osvajanja vlasti ili održanja na vlasti. Vodeći se takvom političkom mudršću SDP je pao na ispitu vođenja države 1990. godine, ali i na ponovljenom ispitu 2003. godine. HDZ je pao na ispitu 2000. godine, a potezi koje vuče poslije ponovnog osvajanja vlasti pokazuju da bi mogao pasti i na ponovljenom ispitu. Ostale stranke teško će preživjeti sljedeće izbore. Nakon četiri hrvatska politička pokusa izvedena posljednjih petnaestak godina glasači su shvatili da smjene vlasti, koje su bile u velikoj mjeri uvjetovane ideološkim određenjem glasača, ne mogu donijeti poboljšanje ako se ne pojavi korjenito nov politički pristup ili ako jedna od postojećih političkih snaga ne posegne za pitanjima s kojima se suočava cijela zemlja te ako se ne posveti problemima koji tište narod kao cjelinu. Budućnost u našoj zemlji imat će one političke snage koje prve uvide da je naš narod, da su naši ljudi, da su građani, da su glasači zabrinuti za svoju državu. Država nam je velika briga, jer se ona ne brine za nas i jer još ne vidimo da će naša država biti u stanju pobrinuti se za nas. Narodi u svijetu kakav sad jest ne mogu živjeti bez države – svoje ili tuđe – i dok je tako te dok je naša država slaba, narod će biti zabrinut za svoju sudbinu, za svoju budućnost i za svoju državu.

Naša politika nam pokušava nametnuti politički nauk po kojemu se poboljšanje stanja u zemlji ostvaruje samo drukčijom razdiobom proračunskih izdataka, čak i kad se bitan dio proračunskih prihoda ostvaruje uzajmljenim novcem. Poboljšanje u jednoj zemlji i u jednom narodu dolazi prvobitno od nove politike koja iskazuje ukupno nastojanje naroda. Bitan, neizostavan i prvobitan sastojak nove hrvatske politike mora biti uređenje i jačanje države. Ukupan hrvatski politički program ima jednu točku i jedno počelo – uređenje i jačanje države. Samo u uređenoj i jakoj državi mogu se izvesti reforme koje nameću današnje okolnosti i promjene u svijetu. Samo uređena i jaka država može steći i zadržati povjerenje naroda i može pokrenuti narod.

Kako bi se moglo odustati od sadašnjeg političkog nauka koji ispovijeda političku diferencijaciju među političkim snagama putem usredotočenja na pojedinačna pitanja (koja su draga određenoj političkoj tradiciji) bitno je pred narod iznijeti slabo stanje, težak položaj i malu sposobnost sadašnje države te njezine skučene mogućnosti da doista služi narodu. Uvjeravanje naroda da će stanje u njemu postati primjerno čim se provedu obećane sitne, djelomične mjere treba zamijeniti predstavljanjem prave slike sadašnjeg stanja koje se neprestance pogoršava. Bez stvarne svijesti naroda o pravom stanju koje je puno pogibelji ne će se moći izraziti nacionalni konsenzus bez kojega nema novog utemeljenja države koje je nužno izvesti.  Narod ima golemu snagu i mudrost i od njega ne treba skrivati istinu. Tijekom minulih četrnaest godina hrvatska je država otimana i oteta narodu. Država nam nije mogla poslužiti upravo zato što nam je oteta. Ona je prvobitno služila i još uvijek služi određenim posebnim interesima. Dok se istina o tome ne iznese pred narod, on se ne će pokrenuti. Političke snage koje iznesu tu istinu o našoj zemlji i o našoj sadašnjoj sudbini dobit će punu potporu naroda, potporu kakva je potrebna za pravo utemeljenje naše države kao sredstva za ostvarenje interesa i zadovoljenja potreba naroda u budućnosti.

Mi smo zabrinuti za svoju zemlju i za svoju državu, ali se nje ne kanimo odreći. Mi nastavljamo bdjeti nad njom. Od nas, od hrvatskih ljudi doći će glas prave istine o državi. Vrijeme za to brzo dozrijeva, jer je već početak sadašnjeg, četvrtog hrvatskog političkog pokusa, kao što je bio slučaj i s prethodnim, koalicijskim političkim pokusom, pokazao da sadašnje vlasti nisu ni potpuno svjesne što znači voditi državu ni pripravne pružiti narodu pravu istinu o njezinu stanju. Naše stanje i položaj naše države su teški do mjere koja svako parcijalno, posebno rješenjem čini zanemarljivo korisnim i koja nameće potrebu da se sve nacionalne snage posvete traženju izlaska iz takvog stanja. Dubina krize naše države i golem sveobuhvatni napor koji valja uložiti da se iskopamo iz te krize nameću potpuno jedinstvo svih domoljublji-vih političkih snaga. Posao uređenja države bit će tegoban i obuhvatan pa nikome tko se toga posla prihvati ne će izostati politički uspjeh. Na tom se poslu stranke ne mogu diferencirati. Za uklanjanje naših nevolja potrebno je jedinstvo naroda, a jedinstvo političkih snaga mora biti slika jedinstva naroda. Sve su se političke stranke mogle uvjeriti, posebice na zadnjim izborima, da se narod ne da podijeliti taktičkim političkim distanciranjem stranaka i podjelama među njima.

Prvi korak kojim bi stranke pokazale narodu – a narod nije odbacio još samo dvije ili tri sadašnje političke stranke – da im je stalo da se u državi, na korist narodu i za dobro države, stvori pravi politički pristup jest da se uvede i ustavnim odredbama ustali izravno biranje zastupnika u predstavnička tijela. Bez toga nema poboljšanja našega stanja. Uvođenje općeg obvezujućeg referenduma o ključnim političkim pitanjima prisililo bi vladu na poštivanje opće volje naroda.

Borba za uređenje i jačanje hrvatske države zapravo je borba za demokraciju. Hrvatska je oteta narodu, a njezini je otmičari postupno slabe i uništavaju. Čim više slabi, naša država manje služi i svojim otmičarima. Da se naša država uredi i da ojača treba je vratiti narodu. Narod se mora ponovo dokopati svoje države upravo zato da je za se uredi i ojača kako bi ga mogla štititi i kako bi mu mogla služiti.

Za miran početak postupka povrata Hrvatske narodu ključna uloga svakako pripada javnim medijima i Crkvi koju treba promatrati kao provjerenu zaštitnicu naroda, kao ustanovu koja se nakon jednog milenija ponovo dokopala nacionalne države, ali i kao golem, općeprisutan narodni medij. Javni mediji bi morali svoju pozornost usredotočiti na hrvatska strategijska pitanja, a ne na senzacije, međustranačke prijepore ili čak na skandale u politici, gospodarstvu, sigurnosti ili u sustavu ljudskih vrijednosti. Mediji moraju – u stupnju u kojem političko djelovanje ovisi o medijima – odvraćati političare od olakog bavljenja pojedinačnim pitanjima. (Televizijske i radijske prijenose sjednica Hrvatskoga sabora valjalo bi izostaviti na neodređeno vrijeme.) Crkva bi trebala hladno primati sva nastojanja vlasti i političkih stranaka da joj se, kao mediju, umile davanjem proračunskih milodara ugroženim dijelovima pučanstva. Prvobitna zadaća vlasti je urediti i ojačati državu a zatim pokrenuti cijelu zemlju i cijeli narod. Pokretanje naroda i zemlje pred provalijom neuređene države izuzetno je pogibeljno.

Današnja razuzdana ideologija liberalizma skučila je ovlasti svakoj državi, ali je svakoj državi ostavila dužnosti koje nitko drugi ne može i ne želi obavljati. Za postavljanje novog temelja sadašnje države skučenih ovlasti – za njezino novo konstituiranje ili re-konstituiranje – potrebni su jasna nacionalna strategija, državni mehanizam za ostvarenje te strategije i puna potpora ili konsenzus naroda u odnosu i na nacionalnu strategiju i na način funkcioniranja države. Narod želi svoju državu koja će biti uređena, jaka i samozatajna a za strategijske svrhe je odabrao opstanak na svojoj zemlji i prosperitet u globalnom svijetu. U oba pitanja u narodu vlada puno suglasje ili konsenzus. Narod taj konsenzus mora nametnuti hrvatskom političkom sustavu. Ako postojeće političke stranke ne žele prihvatiti takav narodni konsenzus, iz naroda će poteći politički pokret zasnovan upravo na tom narodnom konsenzusu, jer je pravo utemeljenje hrvatske države prijeka potreba.

Continue Reading