Archive | Sigurnost

31 kolovoz 2016 ~ 0 Comments

Preobrazba Europske unije

EUROPSKA ZAJEDNICA MIRA I SIGURNOSTI
European Community of Peace and Security (E.C.P.S.)

Sažetak
Temeljni problemi Europe kao kontinenta, koje treba hitno ukloniti su njezina politička podijeljenost i postojanje Europske unije u zapadnom i srednjem dijelu Europe. To Europu sprječava da vodi kontinentalnu politiku: Ruska Federacija dobro vodi svoju nacionalnu politiku, a Europska unija kao politička tvorevina ustrojena je tako, da ne može imati nikakvu politiku, ni unutarnju ni vanjsku. SAD su nastojale voditi svjetsku politiku, a Europa kao najmanji kontinent nema politiku ni za sebe. Usto, Unija nema ni svoju vojsku, a snage unutarnje zaštite, osim što su raspačane na članice Unije, nisu u stanju nositi se s izazovima koje su prvobitno donijeli islamski terorizam i silovit emigrantski val. Uspostava djelotvornog kontinentalnog političkog sustava te zaštita europskog pučanstva i njegova životnog prostora prijeke su i neodgodljive zadaće Europe kao kontinenta. Mir i sigurnost Europe ne mogu se uspostaviti dok se Europska unija politički ne transformira i dok se Rusiju bude smatralo izvorom problema, a ne silom koja može bitno pomoći uklanjanju europskih kontinentalnih nevolja.

1. Uvod
Politička nemoć Europske unije, koja se zemljopisno proširila na sve zemlje srednje i na mnoge zemlje istočne Europe, prouzročila je propadanje Europe kao cjeline. Propadanje je zahvatilo Europu (1) poslije prestanka Hladnog rata, za vrijeme kojega se cijela Europa dobro oporavljala od samoranjavanja u dva teška svjetska rata; i (2) u vrijeme liberalne globalizacije svjetskog poslovanja, koja je Europi donijela propadanje, a ostatku sjeverne polukugle Zemlje i nekim drugim kontinentima zapažen napredak. Velika recesija koju je u svijetu izazvala američka financijska kriza 2007. godine najviše je pogodila zemlje Europske unije, koja se od recesije još nije ni gospodarski oporavila.
Posebnost Europe kao kontinenta je i postojanje na njezinu prostoru jedinog vojnog sa-veza u svijetu, Atlantskog saveza, koji SAD nisu htjele raspustiti poslije prestanka Hladnog rata, nego su ga zadržale samo kao sredstvo političke podjele Europe. Za očuvanje Atlantskog saveza kao američke političke ustanove bilo je potrebno Rusiju, koja je neodvojljivi dio Europe, proglasiti neprijateljem Europe i to u vrijeme dozrijevanja globalizacije poslovanja i vrste Homo sapiens. SAD neprekidno i nepopustljivo straše Europu ruskom opasnošću.
Dok su se stari narodi mnogih zemalja svijeta – Koreje, Japana, Kine, Indije, Rusije, Turske, Vijetnama, Irana – nosili s globalizacijom vođenjem nacionalne politike, europski povijesni narodi ostali su sapeti Europskom unijom, koja nije u stanju ni smišljati, a kamoli provoditi vlastitu, europsku politiku. Za razliku od ostalih naroda svijeta koji nisu prihvatili političku hegemoniju, koju su u svijetu nastojale uspostaviti američke demokratske administracije (Clinton, Obama), europski narodi uz izuzetak ruskog naroda prepustili su se hegemoniji Bruxellesa, koji je pod hegemonijom SAD. Europskim narodima nije prepušteno ni vođenje unutarnje politike, a vanjskom politikom Europske unije čvrsto upravljaju SAD. Narodi Europske unije voljno su prenijeli „dio svoje suverenosti“ na Europsku uniju, koja nije zadržala tu oduzetu takvu suverenost, nego ju je prenijela na SAD. Europski narodi ne odlučuju o svojoj budućnosti. O budućnosti europskog kontinenta odlučuju gospodari svjetskog kapitala. Europa se pretvorila u tržište.
Europska je unija za svoj sustav uvjerenja uzela liberalizam, po kojemu se sve odluke trebaju donositi i svi narodni poslovi voditi na tržištu, koje je danas svjetsko tržište. Po liberalizmu, tržište određuje kakvo će biti nacionalno gospodarstvo, a gospodarstvo određuje kakvo će biti nacionalno društvo odnosno kakvo će biti stanje naroda. Tržište je iščašeno iz društva ili iz naroda i slobodno, a država ni u kojemu slučaju ne smije ni uspostaviti nadzor nad tržištem ni nastojati poboljšati stanje naroda.
Druga bitna zasada liberalizma je potrošaštvo, po kojemu su svi ljudi samo potrošači na tržištu, koji stvaraju potražnju za robom, uslugama i kupovnim ljudskim iskustvima. U liberalizmu kakav ispovijeda Europska unija nema drugih bogova osim tržišta. Ne smije postojati nijedan sustav uvjerenja – kao što je bilo kršćanstvo – koji bi okupljao ljude u zajednicu, koja bi mimo tržišta nastojala voditi svoje poslove. Kapitalu je među zajednicama najnepoćudnija država ili politička zajednica. U EU se dopušta i cijeni jedino postojanje manjih plemenskih ili doseljeničkih bogova i pripadnih sustava uvjerenja, na kojima se temelji „multikulturnost“, koja razara društvenu koheziju, koja bi pomogla narodima da stave tržište pod nadzor vlastite države. Tržišni i životni individualizam za koji se zauzima liberalizam stvorio je duboke i nepremostljive podjele u nacionalnim društvima i među njima. Uska povlaštena manjina dobiva glavninu prihoda i raspolaže glavninom bogatstva. S druge strane, države su nemoćne i tonu u dugove. (U Italiji je 2010. godine država dugovala tadašnja dva ukupna godišnja domaća proizvoda, a pojedinci su ukupno imali bogatstvo vrijedno sedam godišnjih domaćih proizvoda.)
Ljudsko stanje koje je stvorio europski financijski kapitalizam je takvo, da ljudi sve više gube volju i da se množe, iako je biološka množidba bitno svojstvo svake vrste. Množenje ili oplodnja nakupljenog kapitala u Europi više ni djelom ne počiva na prirodnom prirastu pučanstva, nego na robotizaciji proizvodnje dobara i pružanja usluga te na doseljavanju ljudi iz islamskih zemalja, koje dodatno slabi društvenu koheziju. Europski narodi postaju tromi.
Ukratko, po stanju Europe, po stanju većine europskih naroda i po stanju europskog čovjeka može se reći da je Europska unija postala pravim uzorkom države kapitala, u smislu, koji je državi davao Karl Marx. EU je politička tvorevina kapitala, koja se može smatrati državom samo po tomu što služi kapitalu. EU ne služi pučanstvu koje u njoj živi. Kapital je takvu državu uspio napraviti još samo u Sjevernoj Americi. Drskost, bezobzirnost i neobazrivost nositelja kapitala očituje su u tomu, što su oni nastojali i privremeno uspjeli nedemokratsku, kapitalističku državu nametnuti Europi, koja je sastavljena od povijesnih naroda, a ne od jedinačnih doseljenika od kojih su sastavljene SAD. Kapital je nadomak Europskoj uniji pokušao i od Rusije napraviti nedemokratsku i nepolitičku državu kapitala, ali u tome nije uspio.
Međutim, globalizacija kao nepovratan postupak povezivanja svijeta i vrste u cjelinu učinila je mnoge ideje neostvarljivima, mnoge strategije neprovedljivima i mnoge nakane neizdašnima. Neuspjelo nastojanje nositelja kapitala da uspostave gospodstvo nad cijelom vrstom navelo ih je na stvaranje političke i sigurnosne zbrke u nebrojenim zemljama, po-sebice u islamskim zemljama. Kaos koji se širi svijetom prelijeva se i u Europsku uniju te u zemlje koje su joj pridružene. Europska unija, koja je preko mora okružena islamskim svijetom i kojoj je nasilno prekinuta kopnena spona s Rusijom, teško se snalazi u novim okolnostima, a njezini „politički“ prvaci još se ne usude slobodno misliti: američka politika i ideologija liberalizma sputale su umove europskih političkih prvaka.
Ipak, europski narodi se bude iz „američkog sna“ i počinju jedan po jedan zagovarati potrebu novog, vlastitog, izvorno europskog kontinentalnog pristupa politici. Europsko buđe-nje počelo je u Rusiji i Austriji početkom stoljeća i milenija, nastavilo se u Mađarskoj, a veliku potporu dobilo je 23. lipnja 2016. godine na Referendumu u Ujedinjenoj Kraljevini. Jedinačni povijesni europski narodi žele povući svoju suverenost iz Bruxellesa odnosno iz Washingtona, žele ponovo raspolagati svojim državama i žele s drugim europskim naro-dima skupno upravljati budućnošću Europe.
2. Američko stoljeće
Prošlo stoljeće se naziva Američkim stoljećem. Iako su se u tom stoljeću vodila dva svjetska rata te odigrale brojne klasne i nacionalne revolucije, ono je označeno ponajviše time, što su u njemu na svjetsku pozornicu stupile SAD i to u potrazi za gospodstvom nad svijetom. Sprva i nakratko SAD su nastojale doći do novih posjeda izvan Amerike, ali je kasnije američki imperijalizam bio utemeljen na snazi američkog gospodarstva, na izumiteljstvu u industriji i na promicanju američkih društvenih vrijednosti, koje su smanjivale otpornost tuđih nacionalnih država i njihovih naroda. U američkom imperijalizmu smjenjivale su se plime napada i oseke povlačenja u izolacionizam.
Prvi val američkog imperijalizma pogurnuo je demokratski predsjednik Woodrow Wilson, koji je nastojao iskoristiti američku pobjedu u Prvomu svjetskom ratu da ostvari svjetsku hegemoniju otvaranjem tuđih nacionalnih i kolonijalnih tržišta američkim proiz-vodima i američkom kapitalu. Taj naum su spriječile europske kolonijalne sile na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine. Poslije tog neuspjeha SAD su se pod tri republikanska predsjednika zaredom držale izolacionizma, koji ih je doveo do financijske krize 1929. godine i Velike depresije, koja je okončana istom pripremama SAD za Drugi svjetski rat.
Novi demokratski predsjednik Franklin Roosevelt nastojao je iskoristiti taj rat za novi pokušaj uspostave američkoga svjetskog gospodstva, računajući i na opremljenost američke vojske atomskim oružjem. Novi američki pokušaj uspostave svjetske hegemonije spriječio je Josif Staljin, koji je kao pobjednik u Oslobodilačkom ratu osvojio cio eurazijski kopneni masiv zaposjedanjem mnogih zemalja ili izvedbom socijalističke revolucije u nizu zemalja od Istočne Njemačke i Poljske preko Mongolije do Koreje i Vijetnama. SAD zadovoljile su se zaštitom zapadne Europe i kapitalizma od moguće komunističke agresije te suradnjom s preostalim kapitalističkim zemljama, uključujući zemlje koje su bile poražene u ratu.
Treći pokušaj uspostave američke svjetske hegemonije vodio je poslije prestanka Hladnog rata opet jedan demokratski predsjednik, Bill Clinton. Njegov pokušaj suzbila je globa-lizacija, iako su nju bili upriličili američki kapital i američke transnacionalne korporacije. One su rabile otvaranje tuđih tržišta, liberalizam i širenje ljudskih prava, kojima se slabila otpornost nacionalnih država i njihovih životnih zajednica. Tijekom zamaha globalizacije od početka novog stoljeća na svjetsku geoekonomsku i geopolitičku pozornicu stupila je Kina kao prava velesila, a na tu se pozornicu vratila i Rusija kao vojna i sirovinska velesila, koja raspolaže golemim zemljopisnim prostorom. Tim dvjema silama pridružio se niz va-žnih područnih sila, kao što su Indija, Brazil i Turska. SAD su se bile zadovoljile krnjom hegemonijom nad Europskom unijom i nad nekim tihooceanskim zemljama.
Nasuprot demokratskim predsjednicima, tri velika američka republikanska predsjednika, Dwight Eisenhower, Richard Nixon i Ronald Reagan, smatrali su da SAD, koje su jake u svakom pogledu, svoje probitke i svoj utjecaj na budućnost svijeta mogu najbolje promicati suradnjom i dogovorom s ostalim velesilama. Slabi republikanski predsjednik George W. Bush predvodio je prvi pokušaj u globalnom svijetu, da se uporabom goleme američke vojne sile, bez politike i diplomacije te na štetu američkog gospodarstva zavlada dijelovima svijeta, za koje su nositelji kapitala smatrali, da su od životne važnosti za njih i za državu Izrael. Taj pokušaj je morao propasti, a nakon njega u SAD su izbile financijska kriza 2007. i Velika recesija 2008. godine.
Dolaskom novog demokratskog predsjednika, Baracka Obame, u Bijelu kuću izišla je na vidjelo nova strategija američkog imperijalizma. Bijela kuća je počela namjerno kočiti mili-taristički imperijalizam Georgea W. Busha, koji su bili osmislili i poticali neokonzervativci. Neokonzervativci su i po genima i po idejama baštinici trockizma, koji se u komunističkoj Rusiji zauzimao za „izvoz revolucije“. Staljin je suzbio trockizam i protjerao trockiste, jer je uspjelo nastojao Lenjinov partijski režim pretvoriti u snažnu nacionalnu državu. Od vladavine Ronalda Reagana neokonzervativci su nastojali sastavljati i provoditi svoju im-perijalističku političku misao, ali su u tomu uspjeli istom za vladavine George W. Busha. Neokonzervatizam nije sračunat na uspostavu američkog gospodstva nad svijetom, nego na uporabu američke politike, gospodarstva, vojske i „demokratskih vrijednosti“ za uspos-tavu vladavine kapitala nad svijetom.
Neokonzervatizam je već dugo matična struja američke političke misli, dok su druge političke ideje medijski potisnute na rub akademske zajednice. Neokonzervativci pišu po-litička pravila, po njegovu priznanju, i predsjedniku Obami. Oni sad snažno podupiru predsjedničku kandidaturu bivše ministrice vanjskih poslova Hillary Clinton. Od odlaska s vlasti Busha sina neokonzervativci su potporu militarističkom imperijalizmu zamijenili potporom intervencionizmu, koji se pod prijetnjom američke vojne sile provodi obavještajnim sredstvima i načinima.
Stoga su SAD pod administracijom Obame, H. Clinton i A. Cartera po uputama neo-konzervativaca pristupile ne otvorenim napadima na druge države, nego slabljenju tuđih država izazivanjem građanskih ratova, otvorenih pobuna protiv zakonitih vlasti i „oboje-nih“ revolucija, kao što su bile „narančasta revolucija“ u Ukrajini ili dolasci „arapskog pro-ljeća“ u mnoge muslimanske zemlje. Danas građanski i teroristički ratovi bukte u stotinjak zemalja na svim kontinentima uključujući i Europu, iako suverene države međusobno ne ratuju. Američke obavještajne službe dovele su u kaos cio svijet. Pogođeni su i narodi i jedinačni ljudi, a njihove države su uistinu nemoćne da zaštite ljude, narode, gospodarstvo i državni prostor te životni prostor koji su na Zemlji izgradili pripadnici vrste Homo sapiens.
Trockistički neokonzervatizam doveo je u opasno stanje i američki narod te u težak po-ložaj i američku državu, koja se pretvorila u političko i vojno uporište svjetskog slobodnog kapitala. Instrumentalizacija američke države primila je takve mjere, da i najširi slojevi pu-čanstva SAD postavljaju pitanje uloge i smisla američke države. To pokazuje kampanja za predsjedničke izbore 2016. godine. Hoće li SAD ostati sredstvom svjetskog kapitala i cio-nizma? Ili će se od infrastrukture imperijalističkog projekta financijskog kapitala pretvoriti u nacionalnu državu, koja će biti sredstvom američkog naroda? Snažnoj Americi nije pot-reban neokonzervativistički intervencionizam, kao što ni snažnoj socijalističkoj Rusiji nije bio potreban trockistički „izvoz revolucije“. Suradnja, politika i diplomacija mogu naro-dima pružiti više od vojnih i obavještajnih pothvata njihovih država. To posebno vrijedi u globaliziranom svijetu.

3. Transformacija globalnosti
Glavne čimbenice sadašnjeg, konačnog navrata globalizacije bile su transnacionalne korpo-racije, tehnologija i nacionalne države, koje su pokazale izuzetnu popustljivost prema kapi-talu, koji je potaknuo globalizaciju i nju izveo putem slobodnog svjetskog tržišta robe, uslu-ga, rada i financijskog kapitala. Posljedice globalizacije koja je izvedena putem slobodnog svjetskog tržišta su očite: uniženje čovjeka, rasap obitelji, nepoznavanje i slabo razumijeva-nje života, slabljenje naroda, nenadzirana široka seoba pučanstva, raspršenje mjesnih zaje-dnica, poremećaj klime, upropaštavanje bioma, opća neizvjesnost života i poslovanja, izos-tanak političke odgovornosti, … .
Do nagle globalizacije poslovanja došlo je odlukom nositelja kapitala, da se prestanak Hladnog rata i uklanjanje Željezne zavjese žurno iskoriste za stvaranje jednog, golemog, svjets-kog tržišta koje će zajamčiti najveći mogući rast gospodarstva, a time i daljnje nezajažljivo gomilanje kapitala, koje je sračunato na zauzimanje političke vlasti nad cijelim svijetom i nad cijelom vrstom Homo sapiens. Rast gospodarstva je strategijska svrha uspostave svjetskog slobodnog tržišta, pri ostvarenju koje se ne treba voditi račun hoće li rast biti održljiv, hoće li se štedjeti prirodni izvori, koje su posljedice rasta na okoliš i klimu, hoće li rast biti zemljopisno ujednačen i hoće li se naša vrsta kao vrsta života moći prilagođivati okolnos-tima koje stvara rast gospodarstva te tako opstati. Kapital o tomu ne može voditi račun, jer je njegova množidba njegov jedini, apsolutan, isključiv i nepomirljiv imperativ. Kapital vodi račun samo o tomu da neprimjerenom uporabom ne ugrozi kapitalizam kao pristup uređenju gospodarstva, prema kojemu kapital pripada pojedincima, koji slobodno, po svojoj volji rabe, ulažu, troše ili daruju slobodan kapital. Kapital je odgovoran samo za svoje množenje.
Uloga države u postupku globalizacije bila je u najmanju ruku pasivna. U srednju ruku, država je samu sebe učinila nemoćnom putem privatizacije svojeg bogatstva, liberalizacije ili odustajanja od nadzora državne granice te putem deregulacije ili odustajanja od uređivanja tržišta i gospodarstva te putem nadzora nad njima. U najgoru ruku, država je izdala narod dopuštajući da kapital od nje preuzme javne poslove ili nacionalnu politiku. Država se sama odrekla svojih ovlasti i sama otresla odgovornosti, koju joj nameće suverenost naroda. Kapital je državu razoružao, razvlastio i natjerao u dugove. Država je suverenost naroda prepustila kapitalu i tržištu, kao da u tržište sudjeluju neumorni i proždrljivi bezdušni roboti ili digitalno animirane prikaze, a ne ljudi. Država je pomogla da se u postupku globalizacije stvori svijet bez odgovornosti za čovjeka, za biom i za Život.
Uviđanje posljedica globalizacije vodi zaključku da se u svijet, u našu vrstu i u život op-ćenito mora vratiti odgovornost, koja može obvezivati samo ljude, a ne bilje i životinje ili proizvode čovjekova uma kao što su kapital i tržište. Vrsta je neodgovorno prepustila trži-štu da upravlja njom samom. U globaliziranom svijetu sva pitanja postaju i pitanjima vrste. Globalizacija je prava velesila, koja prisiljava vrstu, da se predomisli te da u se i u život vrati odgovornost. Čovjek je jedina vrsta koja može nositi odgovornost.
Tijekom kulturne evolucije u našoj su se vrsti pojavili narodi kao životne zajednice, koje imaju svoj zemljopisni prostor i svoj životni prostor, koji su same izgradile. Civilizacija kao pristup uređenju društva, koji je odredio jedno razdoblje kulturne evolucije, u vrstu je unijela državu kao sredstvo životne zajednice, koja raspolaže svojim zemljopisnim prosto-rom, na kojemu se dograđuje životni prostor, koji je pravi čovjekov okoliš. Država je mjesto i žarište odgovornosti životne zajednice.
Sila globalizacije, koja je globalizirala i našu vrstu, a ne samo tržišno poslovanje, prisi-ljava vrstu da sa sebe zbaci neodgovornu vlast kapitala i da iz sebe pobaci tržište, koje se njome burno širilo bez ikakvih zapreka i koje je prožima bez ikakvih pregrada. Vrsta mora, a ne samo može ili treba u sebi stvoriti jedinačne prostore i ustanove odgovornosti, u ko-jima će se povesti briga za sve, za što se čovjek kao vrsta mora brinuti, kako bi se mogao množiti i štititi te kako bi mogao zadovoljavati svoje potrebe. Vrsta u sebi mora obnoviti i ojačati državu kao sredstvo životne zajednice i kao vlast u zajednici, koja pripada zajednici, a ne kao vlast kojoj zajednica pripada. Država treba prestati biti državom kapitala i ču-varicom slobode tržišta. Ona mora preuzeti punu odgovornost za svoj prostor i za svoje ljude. Vrsta se pod prisilom globalizacije mora odreći neodgovorne kapitalističke države.
U globaliziranoj vrsti država ne može biti otočena upravna jedinica. U globaliziranoj vrsti države ne mogu nositi odgovornost koje im nameću životne zajednice, ako neće biti umrežene i ako neće u međusobnoj povezanosti prekrivati cijelu vrstu. Države su sredstvo svojeg pučanstva, ali su one i podružnice vrste Homo sapiens. Narodi svoju suverenost primaju od vrste.
Država mora prisvojiti novu ulogu. Države kao sredstva životnih zajednica moraju pos-tati ključnim čimbenicama daljnjeg postupka globalizacije, koji je daleko od dovršenja. Umjesto stegovnog koordinatnog sustava svjetskog tržišta vrsta treba prigrliti živu i gibljivu mrežu životnih prostora. Međutim, države i njihove pripadne životne zajednice moći će uspjelo obnašati svoju odgovornost za prostor, za ljude, za vrstu i za Život, samo ako svoje mjesne, endemne, urođene povijesne sustave uvjerenja zamijene jednim i jedinim, globalnim sustavom uvjerenja za cijelu vrstu. To je pripadnost čovjeka samo vrsti i životnom prostoru, koji ljudi dograđuju kao bližnji. Globalni svijet ne podnosi multikulturnost, iza koje se skriva politeizam i koja učvršćuje podjele u društvu. Vrsta mora biti nedjeljiva, neprekinuta i nerastrgana. To je imperativ njezine globalnosti.

4. Transformacija kapitalizma
Kapitalizam je endemna europska pojava, a razvio se iz feudalizma, koji je također bio europska posebnost. Feudalizam je bio posljedica katastrofalnog rasapa Zapadnog Rima na obiteljske posjede. Novu Europu cjelinom nije napravila politička vlast, nego Crkva s kršćanstvom kao sustavom uvjerenja. Pritom su odgovornost za gospodarstvo i obranu imali feudi ili jedinačni feudalci. U Europi je decentralizirani politički sustav poticao indi-vidualnost. Europljani su stoljećima ratovali samo kao vitezovi, a ne kao mnogoljudna vojska, kako je bilo u starini i kako je u tadašnje vrijeme bilo u Arapa i Turaka.
(Nasuprot Europi, u drevnoj Kini sva je zemlja bila carska, a obitelji su je dobivale na uporabu prema broju ukućana. Takvo imovinsko rješenje jamčilo je cjelovitost države, a kineski carevi su svoje podanike od početka smatrali narodom ili čak velikom obitelji, kojoj je car bio samo glava ili glavar. Obitelji su jedan broj radnih dana provodili na tlaci od-nosno radeći na uređenju zajedničkog, javnog prostora te na uspostavi i održavanju ob-rambene, prometne i agrarne infrastrukture. Trgovci nisu bili uvažen stalež i oni nisu mogli nakupiti višak vrijednosti rada ili kapital, koji se u Kini ulagao u javnu i osobnu potrošnju. Kinom je upravljala politika, a ne tržište. Bogatstvo je u drevnoj Kini bilo zajedničko, državno ili društveno, čak i kad se snažno razvijala manufaktura. Veliko osobno bogatstvo bi ugrozilo cjelovitost goleme zemlje – Središnje Kraljevine.)
Europa je nakon stoljetne obnove poljoprivrede počela na zemlji stvarati višak vrijed-nosti, koji nije ostao vezan uz zemlju i koji je omogućio razvitak trgovine, obrta, manufak-ture i stručnih poslova: mjerništva, prava, liječenja, poučavanja ili plaćenog ratovanja. Nove djelatnosti koje su najčešće bile vezane i uz novopodignute i uz postojeće gradove omogućile su snažnije nakupljanje kapitala, koji je znao pripadati ne samo pojedincima, nego i gradovima, cehovima, bratovštinama, zadrugama i drugim slobodnim udrugama. Razvitkom međunarodne i međukontinentalne trgovine bogatstvo je sve više postajalo osobnim, privatnim ili „skrivenim“. Industrijska revolucija označila je stvarni početak kapita-lizma kao pristupa uređenju gospodarstva (i društva), po kojemu sva sredstva za proizvo-dnju, a ne samo sredstva za osobnu ili obiteljsku uporabu trebaju pripadati pojedincima. To je također endemni europski pristup pitanju vlasništva.
Po kapitalističkoj doktrini liberalizma pripadnici vrste Homo sapiens su gladijatori, koji se na tržištu međusobno nadmeću u nakupljanju bogatstva ili se međusobno otimaju za kapi-tal, koje mora biti raspačan na pojedince. Usto, kapitalizam vidi ljudski rad i znanje, a time i jedinačne ljude kao robu na tržištu. Kapitalizam robom za tržište smatra i prirodu, koja nije proizvedena za tržište, nego je rođena u životnom postupku na izvorno mrtvoj Zemlji. Najpogubnije od svega je to, što kapitalizam ne uzima novac – koji je protuvrijednost ljuds-kog rada na tvarima uzetim iz prirode – samo kao razmjensko, nego prvobitno kao uporabno sredstvo.
Uporaba novca stvara dodatno bogatstvo u proizvodnji materijalnih dobara i u pružanju osobnih usluga, u trgovini stvarnim i izmišljenim dobrima, u prometu i komunikacijama, u znanosti i tehnologiji, u religiji i medijima, u ratovanju i sijanju terora. Ako se uzme u obzir (1) da će se razvitak tehnologije i dalje ubrzavati, (2) da je globalizacija stvorila svjetsko tržite te (3) da razmetan ljudski um od svega što se zatekne i što se stvara u vrsti uzima kao običnu robu, postaje jasno da proizvodnja novog kapitala od postojećeg stvara sve veće bogatstvo na računima „uspjelih i iznimnih“ pojedinaca, a da obični ljudi ostaju zakinuti. Iako je stvaranje novog bogatstva postupak u kojemu sudjeluje cijela (globalna) vrsta, u jagmi za kapitalom nebrojeni sudionici postupka stvaranja novog bogatstva ne sudjeluju u uživanju tog bogatstva.
Svjetsko slobodno tržište s golemom proizvodnjom i ponudom robe s jedne strane i s pohlepnom potražnjom i potrošnjom dobara s druge strane mamutski je pogon, kojim se izvlači golemo bogatstvo koje ne služi zadovoljenju potreba i ostvarenju ljudskih svrha pripadnika mnogoljudne globalne vrste koji to bogatstvo stvaraju. Bogatstvo ponajviše služi iskaljivanju prohtjeva povlaštene kapitalističke manjine i osvajanju potpune političke vlasti nad vrstom. Suvremeni kapitalizam, koji je prirodan posljedak pojave i razvitka kapitalizma, pravi je robovlasnički sustav, u kojemu su nebrojeni pripadnici vrste pretvoreni u roblje gospodara kapitala. (Thomas Piketty je dobro oslikao povijesnu i sada-šnju razdiobu prihoda i bogatstva među ljudima, među narodima, ali i između jedinačnih životnih zajednica i pojedinaca u njima ili izvan njih.) Nakaznost zrelog kapitalizma pot-puno se očituje u nakaznoj razdiobi prihoda i bogatstva. Kapitalizam je svojim razvitkom ugrozio i sam sebe. Ipak, vrsta ne smije čekati neizbježnu propast kapitalizma, koja bi u vrsti ostavila porazne posljedice poput onih koje je u Europi ostavila propast Zapadnog Rima. Vrsta ne smije čekati ni da Frankenstein kapitalizma koji je stvorila naša vrsta proguta i nju i biom. Kapitalizam treba žurno početi reformirati ili transformirati. Kapitalizam treba transformirati u ime vrste Homo sapiens.
Transformaciju kapitalizma će se provoditi gospodarskim, političkim i idejnim sred-stvima. Kapitalizam treba postupno zamjenjivati politizmom. Politizam je pristup uređenju gospodarstva i društva, po kojemu su svi društveni postupci objedinjeni u politiku, koja je vođenje zajedničkog, javnog posla životne zajednice. Politika je provedba volje naroda ili životne zajednice. Instrument politike je država. Zakon je na strani države, a na strani ka-pitala su samo pozitivna prava koja dodjeljuje država. Kapital nema ni ljudska ni prirodna prava. Za preuredbu odnosa kapitala, tržišta i društva državi stoje na raspolaganju: mone-tarni i porezni sustav, mogućnost nadzora tržišta, dogovaranje poslova i ulaganja između država, određivanje radnih uvjeta te minimalnih satnica i nadnica, uređivanje poslovanja financijskih ustanova, uređivanje pitanja patenata i drugog intelektualnog vlasništva, ula-ganje u infrastrukturu i obrazovanje, ulaganje u temeljna znanstvena istraživanja, pružanje poticaja proizvodnim poduzećima, određivanje carinskih plaćanja i određivanje količina uvoznih proizvoda, sprječavanje utaje poreza, suzbijanje političke i gospodarske korupcije, zaustavljanje krijumčarenja i drugo. Građani kao potrošači mogu domišljenim odabirom proizvoda utjecati na proizvodne programe poduzeća, tako da se, prvo, smanji broj proiz-voda koji se nude i prodaju i, drugo, da se s tržišta uklone skupi i isprazni proizvodi, koji služe snažnom nakupljanju kapitala i zadovoljenju prohtjeva kupaca te u koje je obično uloženo vrlo malo ljudskog rada. Potrošači mogu smanjiti nadmetanje među korporacija-ma, koje stvara gospodarsku entropiju i trati ljudski rad.
Temeljna svrha i osnovno mjerilo uspjeha transformacije kapitalizma je pružiti moguć-nost zaposlenja svim ljudima koji su voljni raditi. To je zahtjev vrste Homo sapiens, koja je sebe stvorila znanjem i radom. Za to je potrebno pružiti djeci i mladim ljudima mogućnost stjecanja ne samo uporabljivog znanja, nego i općeg znanja o Životu kao pojavi, razumije-vanja položaja i stanja čovjeka, znanja i razumijevanja političkih, gospodarskih i društvenih procesa te naravi i uloge medija. To država može napraviti, ako hoće. Ostvarenje temeljne svrhe transformacije kapitalizma ne može se ostvariti bez vezanja kapitala uz rad, znanje i prostor. Tko rado govori o ljudskim pravima, treba uvažiti to, da bi jedno od temeljnih ljudskih prava trebalo biti pravo svakog čovjeka na bogatstvo, koje vrsta kao cjelina stvara u biomu. Pravo čovjeka na bogatstvo može se ostvariti samo ako postoji obilje skupnog, zajedničkog, društvenog kapitala. (Isus je govorio, da je njegova zadaća zagovarati „obilje života za sve ljude“. Bogatstvo je vrijedno samo, ako ono u ljude unosi život.) Transformacijom kapitalizma kapitalu valja oduzeti slobodu, kao što je kapital lišio vrstu slobode privezavši je za grubo i neumoljivo slobodno tržište. Kapitalu treba oduzeti slobodu neodgovornog postupanja. Sloboda kapitala ljudima oduzima slobodu života, a vrsti slobodu prilagodbe okolnostima. Pripadnici vrste trebaju se posebno oglušiti na priče koje ispredaju mediji i trebaju odvraćati pogled od slika koje nameću mediji kapitala. Transformacija kapitalizma treba voditi stalnom povećanju društvenog kapitala.
Transformacija kapitalizma obavljat će se borbom između kapitala i vrste za nadzor nad državom. Narodi za tu borbu raspolažu velikom silom, koja se može iskazati usmjerenom potražnjom na tržištu, uporabom demokratskih političkih sredstava kao što su parlamen-tarni izbori i nacionalni referendumi poput nedavnoga britanskog te, ako zatreba, i vođe-njem izravne akcije građana.

5. Transformacija Europske unije
Europska unija je u opasnom stanju i u teškom položaju i to svojom krivnjom. Predvod-nici, nacionalni političari i narodi Unije svjesni su njezina stanja i položaja. U Uniji se vodi rasprava o „strategiji“, kojom bi se Unija mogla izvesti na put oporavka i možda preporo-da.
Strategija je smišljeno određivanje budućnosti. Strategija ima pridružena sredstva te na-čine i vremenski red svoje provedbe. Međutim, prvaci Unije nemaju jasno izrečenu i op-ćenito prihvaćenu ideju, kakva uvijek prethodi pravljenju strategije, po kojoj bi se nacrtala strategija spasa EU. Uz dosadašnje iskustvo s postavljanjem i ostvarivanjem strategija svih vrsta otkad su one početkom devetnaestog stoljeća ušle u upravljačku modu, a kasnije i u teoriju upravljanja projektima i pothvatima mnogo je uputnije strategiju svesti na uklanjanje problema koji tište sustav, kojim se upravlja i koji se nastoji poboljšati.
Kako bi se moglo ukloniti nevolje, koje pritišću sustave ili političke zajednice potrebno je neprijeporno odrediti temeljne uzroke nastalih nevolja ili problema. Ključni uzroci koji su Europu doveli u sadašnje mučno unutarnje stanje i do sadašnje presudne civilizacijske prekretnice su:
a) Europa nije slobodan i samostalan politički prostor,
b) Europa je duboko politički podijeljena,
c) Europska unija s 500 milijuna stanovnika ima neprimjeren politički sustav, koji je sprječava voditi politiku, iako bez politike nijedna politička tvorevina ne može opstati,
d) Europska unija se nije u stanju sama štititi ni od vanjske ni od unutarnje ugroze,
e) da nije Rusije kakva jest, bio bi zanemarljiv utjecaj Europe na političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne procese u svijetu, koji ni sam nema snažnu i suvislu ideju o sebi i za sebe,
f) Europa nije jedinstven i zaštićen gospodarski prostor, a unutar EU poduzetništvo i inovativnost sputani su unitarnom monetarnom politikom, koja obvezuje 19 malih, srednjih i velikih europskih zemalja, iako njihova gospodarstva imaju različit sastav i različite potrebe,
g) mnogi narodi EU smatraju, da im članstvo u toj tvorevini jamči gospodarski napre-dak i društveni procvat,
h) mnogi europski poduzetnici smatraju, da je veličina europskog tržišta jamac njihova poslovnog uspjeha,
i) nebrojeni „državljani“ Unije smatraju, da će im zadovoljstvo vlastitim životom doći samo od sebe, zahvaljujući bogatoj europskoj baštini; oni se usto pare bez množidbe,
j) Europa nema jedinstven, potpun i suvisao sustav uvjerenja, koji bi omogućio izgra-dnju zajedničke pripadnosti za sve narode i za sve građane koji sastavljaju Europu, iako se na zajedničkoj pripadnosti temelji društvena kohezija.
U političkoj javnosti Europe kolaju tri ideje o preobrazbi ili transformaciji Unije. Po jed-noj, Europsku uniju valja vratiti u novu europsku ekonomsku zajednicu. Po drugoj, Uniju treba dodatno integrirati u „superdržavu“, kojom bi združeno upravljali Francuzi i Nijemci, koja bi imala centraliziranu vojsku, unutarnju i vanjsku politiku te sigurnosne službe. Po trećoj, članice Europske unije bi jedna po jedna voljno i slobodno napuštale Uniju po predlošku koji su Englezi pružili Referendumom.
Za ideju unatražne preobrazbe političke unije u gospodarsku zajednicu može se uz ostalo reći: (1) da bi takvu preobrazbu bilo teško obaviti u sadašnje vrijeme općeg propadanja Unije; prikladno vrijeme za takvu preobrazbu je prohujalo; (2) da bi se zamišljeni prelazak teško uredno obavio; (3) da bi u mnoštvu ponovo suverenih europskih država malo njih moglo imati snažnu i samostalnu politiku, nedostatak kakve je najljuća nevolja sadašnje Europske unije; (4) da bi u novoj Europi sitnih i srednjih političkih zajednica počela neu-redna i kaotična jagma većih europskih i velikih izvaneuropskih političkih zajednica za „savezništvo“ i instrumentalizaciju sitnih i srednjih europskih država; (5) da bi se „novoj Europi“ dodale nove podjele; te (6) da bi takva preobrazba Unije mogla biti provedena, samo ako se liberalizam kao kapitalistički sustav uvjerenja zamijeni politističkim sustavom uvjerenja, koji bi omogućio potvrdu paneuropske ideje, koju bi prihvatila i Rusija. Za us-pjeh takve preobrazbe bilo bi potrebno da se SAD usporedo s europskom preobrazbom od uporišta svjetskog kapitala i uporišta obavještajnog intervencionizma preobraze u su-verenu teritorijalnu državu.
Za drugu ideju može se uz ostalo reći, (1) da bi ona – bez obzira na to, tko ju je prvi iz-nio – uistinu predstavljala pooštrenje temeljne američke zamisli, po kojoj je 1992./1993. godine Europska ekonomska zajednica neočekivano i naglo prometnuta u Europsku uniju; (2) da bi malo sadašnjih članica Unije voljno pristalo na ostvarenje te zamisli; (3) da Europa nikad nije podnosila centralizaciju političke vlasti; te (4) da bi ta zamisao zauvijek spriječila integraciju Rusije u Europu, što bi vjerojatno i bila skrivena svrha uspostave europske „superdržave“. Provedbom ideje europske „superdržave“ Europa bi se sama zauvijek ili do svoje propasti podjarmila, unakazila, podijelila i potpuno sputala. Ta ideja ne može biti izvorno europska politička zamisao. Ona je u najboljem slučaju očajnički „izlaz za nuždu“ europskim političarima, koji su neuspjelo provodili ideju „sve tješnje integracije“ svojeg dijela podijeljene Europe. Bavljenje idejom europske „superdržave“ odgađa hvatanje ukoštac s stvarnim nevoljama Unije.
Za treću spomenutu ideju može se uz ostalo reći: (1) da bi, po primjeru Bregzita, takvo rješenje nevolja Unije produžilo neizvjesnost i pojačalo trpljenje u njoj, iako je stanje u Europi hitno i uzbunjujuće; (2) da bi i u slučaju takvog rješenja došlo do političkog i gos-podarskog grabljenja jedne po jedne odcijepljene države, što bi dovelo ne samo do dodat-nih podjela, nego i do političkih i drugih sukoba unutar Europe, kakvi su Europu slabili u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću te posebice u prvoj, „versajskoj“ polovici dvadese-tog stoljeća; (3) da bi se u tom slučaju nereformirane SAD grčevito držale Unijinih „osta-taka ostataka“ – reliquiae reliquarum – kako bi nastavile održavanje predodžbe o Rusiji kao neprijateljici Europe; (4) da bi takvo prepuštanje budućnosti Europe slučaju i lijenosti eu-ropskih prvaka konačno upropastilo Europu, koja se nikad nije oporavila od dvaju svjets-kih ratova, koja je ona sama zapodjenula; te (5) da bi se Europa s trajnim političkim i si-gurnosnim vakuumu u sebi pretvorila u poprište sukoba velikih izvaneuropskih sila i u odredište doseljavanja iz obližnjih islamskih zemalja. Europa bi u dvadeset prvom stoljeću mogla postati političkim i vojnim poprištem, kakvim je u dvadesetom stoljeću bio Prednji Istok. U globalnom svijetu svaki kontinent može postati njegovim središtem ili žarištem. Rusija i Turska počele bi se uz slabu i rasutu Europu smatrati azijskim silama. Transfor-macija Unije je borba Europe za Rusiju i Tursku.
Nevolje i problemi Europe kao kontinenta su očiti, a neki od njih su navedeni u „Uvodu“. Istinska transformacija Europske unije imala bi za svrhu oporavak cijele Europe, a ne samo narodâ koji su sad okupljeni u Uniji. Sad su u najtežem položaju narodi koji su se našli u umjetnom procjepu između Unije i Rusije i neki narodi Unije, koji se više uzdaju u potporu SAD, nego u suradnju sa susjednim narodima.
Preobrazba Unije treba ići za tim da se Europi kao cjelini omogući vođenje europske politike. Ako brojne velike neeuropske zemlje imaju svoju politiku, zašto Europa kao kon-tinent ne bi imala svoju? Europa se treba sama pobrinuti za svoju vanjsku i unutarnju si-gurnost, koja joj treba jamčiti slobodnu suradnju s ostalim životnim prostorima, političkim zajednicama ili državama. Europa treba i može uporabiti vlastite snažne ljudske i bogate prirodne mogućnosti, baštinu izumiteljstva, strast za nakupljanje znanja i odanost znanosti kao izvoru istine i sredstvu napretka, svoj položaj usred triju kontinenata većih i mnogo-ljudnijih od nje, ali ona povrh svega treba iskoristiti svoju povijesnu sposobnost kovanja političke misli za cio svijet. Europa je jedini kontinent koji može pružiti ideju i političku misao za globalni svijet: Kinezi i Indijci nisu vični tom poslu; američka politička misao se dala u „autsorsing“ cionizmu; a islamski svijet se ne može lišiti sakralnog pristupa sustavu uvjerenja i još uvijek, ali utaman pomišlja na mogućnost uspostave svjetskog carstva u globaliziranom svijetu, koji ne podnosi ideologije i koja ne dopušta uspostavu carstava. U najbolje vrijeme Europa je mislila na cio svijet, a ne samo na sebe.
Zbiljski uzeto, Europa se za svoj spas mora politički osloboditi i ujediniti, što ne smije voditi ni njezinu vladanju europskim narodima ni centralizaciji politike. Europa mora vra-titi suverenost svojim narodima, od kojih je ona uzeta i prenesena na SAD. Europa u sebi treba obnoviti državnost, a sebi kao cjelini dati autoritet i vjerodostojnost te steći dostojan-stvo i uvažavanje. Europa treba upravljati svojim ljudima i svojim prostorom bez izdvajanja vlasti iz njezinih naroda ili povijesnih životnih zajednica i iz njihovih slobodnih asocijacija, koje će biti sastavnicama ukupne europske, kontinentalne politike. Jedinačne europske suverene zemlje udružuju se u područne asocijacije ili federacije, koje će nadvladati usitnjenost suverenosti u Europi. Federacije će omogućiti vođenje politike i obrane te ko-ordinaciju gospodarstva iz prostorno i gospodarski izdašnih političkih zajednica ili država. One će voditi zajednički stvaranu politiku svojih suverenih članica, bez kršenja ili kresanja njihove suverenosti. Pri okupljanju suverenih dijelova europskog zemljopisnog prostora u snažne političke i gospodarske podružnice cjelovite, ujedinjene, povezane i slobodne Eu-rope vodio sam račun o njihovoj gospodarskoj snazi, o njihovoj potrebi vođenja politike, o izgrađenosti njihova zajedničkog životnog prostora, o njihovoj sposobnosti izumitelj-stva te unapređenja znanosti i tehnologije, ali i o potrebi održavanja političke ravnoteže u tim podružnicama.
Jedna mogućnost početnog okupljanja suverenih povijesnih država ili životnih prostora je stvaranje četiriju federacija unutar Europske zajednice mira i sigurnosti. Suvremene države bi se mogle okupiti oko četiriju gospodarski najjačih i politički iskusnih zemalja u slijedeće skupine obližnjih zemalja, koje se jedna s drugom dotiču na kopnu ili na moru:
Britanija
Britanija
Irska
Nizozemska
Danska
Švedska
Finska

Francuska
Francuska
Belgija
Španjolska
Portugal

Njemačka
Njemačka
Luksemburg
Poljska
Austrija
Češka
Latvija
Litva
Estonija

Italija
Italija
Malta
Slovenija
Hrvatska
Mađarska
Slovačka
Rumunjska
Bugarska
Grčka
Cipar

Prva skupina suverenih država položenih oko Sjevernog mora ima 136 milijuna stanovnika, ukupan godišnji domaći proizvod 4.740 milijarda američkih dolara, površinu kopna 1.186 četvornih kilometara, a mjeru izgrađenosti životnog prostora 2,0, ako je mjera izgrađenosti životnog prostora sredozemno.podunavske skupine 1,0.
Skupina atlantskih zemalja okupljenih uz Francusku ima 132 milijuna građana, GDP 4.400 milijarda američkih dolara, površinu kopna 1.272 četvorna kilometra, a indeks iz-građenosti životnog prostora 1,2.
Baltičko-srednjoeuropska skupina uz Njemačku ima 142 milijuna stanovnika, GDP 5.340 milijarda američkih dolara, površinu kopna 1.007 četvornih kilometara, a indeks izgrađenosti životnog prostora 1.6. (Mjera izgrađenosti njemačkog životnog prostora 5,3.)
Sredozemno-podunavsko-crnomorska skupina zemalja uz Italiju ima 120 milijuna sta-novnika, GDP 2.645 milijarda američkih dolara, površinu kopna 958 četvornih kilometara, a indeks izgrađenosti životnog prostora 1,0.
Raspon među političkim federacijama po broju stanovnika je 100:118, po površini ko-pna 100:130, a po ukupnom domaćem proizvodu 100:200. Očito je da se može napraviti i mnogu drugih podjela unutar jedinstvene Europske zajednice mira i sigurnosti.
Sjedišta federacija bi trebala biti blizu njihova prostornog-demografskog težišta, što bi značilo da sjedišta budu u Parizu, Londonu, Berlinu i Budimpešti. Sjedište Zajednice bilo bi prirodno u Beču, koji je prijestolnica neutralne države i koji je smješten blizu prostornog središta Europe.
Ako se ima u vidu da će se Europska unija svakako transformirati, valja pretpostaviti da će mjerila pristupanje dodatnih zemalja Zajednici biti drukčija od sadanjih mjerila pristupa Uniji. Pretpostavljam da će dinamika gospodarstva, obrana i sigurnost biti važniji od nekih izmišljenih vrijednosti kao što su neograničena i apsolutna ljudska prava. Stoga se može u konačnici očekivati da će gotovo cijeli europski prostor biti u Zajednici, uključujući Rusiju i Tursku te zemlje između tih dviju eurazijskih sila i sadašnje EU. U tom slučaju očito bi Turska i Rusija same bili političke „federacije“ Zajednice, a bi bilo uputno dodatno okupiti federaciju „pravoslavnih“ zemalja uz pridruženje svih jadranskih zemalja sredozemno-podunavskoj federaciji, kojoj bi mogle pristupiti Austrija i Češka. Slobodna, ujedinjena i federalizirana Europa bila bi jamac obrane, sigurnosti i mira.
Europa kao savez političkih federacija jedinačnih suverenih država čuvarica je europske po-sebnosti i pripadnosti, nositeljica je i braniteljica europske slobode i jedinstva, mira i ned-jeljive suradnje unutar sebe i suradnje s drugim životnim prostorima i kontinentima. Eu-ropska zajednica mira i sigurnosti ili europski savez suverenih država i njihovih političkih fede-racija određuje što je europsko, a što nije. Međutim, europski pristup čovjeku, narodima, svijetu, vrsti, biomu i Zemlji ne smije ostati zatvorenim u Europu. Širenje novog, izvorno europskog pristupa na cio svijet i prožimanje cijelog svijeta novim vrijednostima za globaliziranu vrstu, najbolji je način obrane Europe. Te će vrijednosti Europa iskušati u samoj sebi. Europa se ne može obraniti samo silom, koju imaju i drugi životni prostori ili gospodarskom snagom, koju vrijeme premješta iz jednih krajeva svijeta u druge, nego po-najbolje tako što će ona navesti svijet da na Europu gleda tako kako Europa gleda na nj. Nitko osim Europe ne može svijetu donijeti takvu blagovijest. Ostale velike povijesne životne zajednice uvijek su vodile račun samo o svojim probitcima ili su nastojale osvojiti svijet. Upravo tako je jedno vrijeme mislila i Europa, koju je takav pristup unizio u vrijeme kad je bila gospodaricom svijeta. Europa ima teško i dragocjeno povijesno iskustvo, ali i golem ljudski i idejni potencijal. Spas Europe je u kovanju novih ljudskih i životnih vri-jednosti za nju samu, ali i za cio svijet. Na to Europu prisiljavaju njezino opasno stanje i njezin težak položaj, u koje je ona dovela samu sebe. To je stvarnost Europe, koja se može promijeniti samo novim pristupom svemu u svijetu. Transformacije Europske unije nema ni bez transformacije kapitalizma ni bez transformacije globalnosti, a one traže kovanje i ugađanje novih vrijednosti.
Svaka strategija je u rješavanju problema i u uklanjanju nevolja. Iz svijeta, a ne samo iz Europe treba ukloniti nakazne, zastarjele i prijeglobalizacijske poglede na čovjeka i na Ži-vot. Svijet mora odgovoriti izazovu globalizacije vrste Homo sapiens. Europa može svijet nadahnuti za pravi odziv tom izazovu, prenoseći na svijet svoje novo, globalizacijsko na-dahnuće, koje će nastati iz puke nužde, koja neće stvarati nasilje i osvetu, kao što se oni drugdje stvaraju. Čovjek, Europa i svijet mogu se izbaviti iz stiske, u koju ih je navelo pri-državanje sustavâ uvjerenja, koji su neodržljivi u globalnom svijetu i štetni globaliziranoj vrsti. Europa može osloboditi svijet i vrstu iz okova koje je vrsta sama iskovala. Europa je u globalizaciji slabo prošla i zato se mora odazvati njezinu izazovu.
Bečki stožer Europske Zajednice je srčika Europe, živa zamisao i postupak, a ne mrtva ustanova. Savez je okupljalište ili forum političke i životne mudrosti, skupština, prava crkva – eklezija u grčkom smislu. Savez je mjesto dogovora i koordinacije, a ne diktata i na-metanja nečije vlastite ili tuđe volje europskim povijesnim suverenim narodima. Svaki suvereni europski povijesni prostor dat će stožeru Zajednice jednog izabranog kardinala, koji će u forum unijeti bojazan i nadu, duh i nadahnuće, mudrost i povijesnu misao svojeg naroda.
Uredi Zajednice imat će mnogo posla u pitanjima obrane i sigurnosti, gospodarstva, šire-nja Zajednice, promicanja međukontinentalne suradnje i mira u svijetu, iako će prava politika biti vezana uz federacije i izvirati iz njihove suradnje. Međutim, vrlo važan posao Zajednice bit će u području sustava uvjerenja. Zajednica treba preuzeti odgovornost za jasno od-ređivanje i za širenje jedinog sustava uvjerenja – sustava koji može spasiti vrstu od unu-tarnjih sukoba i uništenja. Sadašnji rašireni individualni terorizam – za razliku od ranijeg organiziranog terorizma, koji su mnogo ranije organizirale i države – pokazuje da je neo-bično važno kakve se ideje skrivaju u umovima ljudi. Sad se terorističke akcije izvode iz uvjerenja, a ne po zadatku.
Europi je potreban sustav uvjerenja za vrstu primjeren globaliziranom svijetu. Takav sustav uvjerenja ne može se uvriježiti, ako se bude zagovarala i njegovala multikulturnost. Multikuturnost iza koje se skrivaju endemne, rasne, klasne, plemenske ili stranačke sakralne i svjetovne vjere opreka je jednom zajedničkom sustavu uvjerenja, koji je bitan uvjet jačanja društvene kohezije. Snošljivost nije lijek za multikulturnost. Lijek protiv zaraze multikulturnosti je monokultura ili jedan jedini sustav uvjerenja za vrstu. Europa se već odrekla kršćanstva kao sustava uvjerenja koji je služio vlastima i olakšavao društvenu mo-bilizaciju. Zašto se i muslimani u Europi i drugdje ne bi odrekli mobilizacijskog i juridičkog vidika islama? Zašto islam ne okuplja ljude samo kao ljude – bez stege, koja njihovu zajednicu razlučuje od ostatka vrste? Sve vjere nastoje od ljudi napraviti nadljude, kako bi ih mogle instrumentalizirati. Čemu služi vječan, tobože nebeski i nepromjenljiv šerijatski zakon, koji je čista opreka pozitivnim zakonima, koje donose državne vlasti u stvarnim, sadašnjim prilikama života? Ljudi bi se trebali i morali držati samo sustava uvjerenja, koji ih vodi da ostale ljude vide kao što vide sebe i kao što očekuju od ostalih ljudi da vide njih. Europa treba pokazati netrpeljivost prema sitnim endemnim prijeglobalizacijskim božan-stvima.
Za uspostavu paneuropskog sustava uvjerenja važno je i to, da se ljudi okane potrošaš-tva, kao bitnog vidika liberalnog sustava uvjerenja ili svjetovne vjere kapitalizma. Umjesto da sebe vide kao nositelje društvenog uspjeha i rekordere te kao potrošače i uživatelje us-luga i kupovnih iskustava, ljudi sebe trebaju vidjeti kao stvaratelje te kao nositelje znanja i razumijevanja Života i pravog stanja čovjeka. To bi ih navelo da vide kako su svi ljudi je-dnako jadni i jednako vrijedni. Pod utjecajem medija i njihovih pismoznalaca ljudi na neb-rojene načine umišljaju da su to što čovjek nije i što ne može biti.
Europljanima valja odustati od neumornog izmišljanja i nametljivog zagovaranja ljuds-kih prava. Nametanje ideje o važnosti ljudskih prava sračunato je na slabljenje države, jer se dodjelom sve više prava država sama onesposobljuje za obnašanje odgovornosti za zadovoljenje životnih potreba ljudi i za ostvarenje ljudskih svrha. Mnoge organizirane skupine svojataju prava, ali ne žele preuzeti odgovornost za Život. Ljudska prva podmukli nadomjestak za zadovoljenje životnih potreba. Najnovije ljudsko pravo je pravo čovjeka na neplodnost, što je pogibeljno za vrstu života Homo sapiens. Treba li množidbu i dalje prepuštati ljudima i krajevima, koji se nisu u stanju odreći ideologija i vjera koje potkopa-vaju mir, sklad i sigurnost u nepovratno globaliziranom svijetu? Od Europljana mogu i moraju nastati drukčiji ljudi. Europu će spasiti obični, a ne posebni, ideologizirani i in-strumentalizirani ljudi.
Sustav uvjerenja ima u svakom društvu neposredan utjecaj na stanje sigurnosti. U glo-balnom svijetu visoke tehnologije i brzog napretka tehnologije nebrojene su mogućnosti stvaranja životne neizvjesnosti i nesigurnosti. Prva linija obrane i temeljne mjere sigurnosti moraju biti postavljene u ljudske umove, u koje životne zajednice zarana moraju usaditi dobro. U suvremenom svijetu odgoj mladunčadi, koji je vrsta Homo sapiens gotovo do kraja zanemarila, postaje najvažnijom djelatnošću ili zanimanjem ljudi. Europski čovjek se prvi mora obratiti na novu globalnu „vjeru“ ili na novi svjetovni, životni sustav uvjerenja.
Kaže se da sustavi uvjerenja ili vjere određuju identitet ili pripadnost. U globalnom svi-jetu globalizirane vrste jedinačni ljudi mogu i smiju pripadati samo vrsti Homo sapiens i zemljopisnom prostoru dok na njemu dograđuju životni prostor. Pripadnost vrsti i preda-nost dogradnji životnog prostora omogućuju čovjeku da ima zavičaj u svakom mjestu i domovinu u svakom kraju, u kojem se trsi dograđivati životni prostor, u kojemu se ljudi množe, hrane i brane odnosno zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Za dogradnju životnog prostora osim čovjekova znanja, razumijevana i stvoriteljskog napora potrebno je, da kapital bude privezan uz rad i prostor. Stoga se može govoriti o druš-tvenom kapitalu. Pripadnost jedinačnog čovjeka samo vrsti i njegova predanost dogradnji životnog prostora relativiziraju zemljopisni prostor i uključuju čovjeka u životni postupak. Tako čovjek ima život, a drugo mu se ni ne isplati stjecati. Zajednica u brizi za opću sigurnost treba pomagati ljudima da se odupru instrumentalizaciji putem prianjanja uz ideologije, koje ih navode na postupke, kojima pokušavaju nadoknaditi propadanje života u sebi samima. Ne valja podcjenjivati ulogu sustava uvjerenja u životu ljudi i u stvaranju mira i sigurnosti. Život se najbolje štiti pravim sadržajem čovjekova uma.

Zaključak
Europa propada od početka dvadesetog, američkog stoljeća. Ona vidljivo propada od izbija-nja financijske krize u SAD 2007. godine. Četiri su temeljna razloga propadanja Europe: (1) privrženost Europe kapitalizmu, koji počiva na dugu i nadmetanju, a ne na znanju, radu i zajedništvu; (2) globalizacija koja je Zapadu oduzela monopol na znanje, tehnologiju, industrijsku proizvodnju, kapital, nadzor na tržištem i na sustav uvjerenja; (3) neprikladnost političkog sustava Europske unije za uklanjanje političkih, gospodarskih, sigurnosnih, nacionalnih i ljudskih nevolja, koje su izazvali financijski kapitalizam i globalizacija vrste putem tržišta; te (4) njegovanje u Europi razornog liberalističkog sustava uvjerenja, koji je raspršio Europljane, koji bi se trebali okupiti na otpor propadanju.
Iznesena raščlamba stanja i položaja Europe i prosudba njezinih mogućnosti zagovara preobrazbu Europske unije u Europsku zajednicu mira i sigurnost u svrhu zdušnog pretresa i preobrazbe kapitalizma te istovremenog dužnog pretresa i preobrazbe globalnosti vrste Homo sapiens. Ključ uspjeha svih triju preobrazbi koje Europljani moraju obaviti je u kova-nju i širenju globalizacijskog sustava uvjerenja pripadnosti svih jedinačnih ljudi samo vrsti i životnom prostoru, kako bi se potrle sve svjetovne i sakralne vjere i ideologije, koje ra-zvrstavaju našu vrstu u radne i ratne brigade, koje međusobnim gloženjem i borbom stva-raju kaos diljem vrste Homo sapiens.
Bogata politička i idejna baština čini Europu sposobnom da ona jedina ponudi nada-hnuće, koje će predstavljati blagovijest za sve jedinačne lutajuće ljude i za sve unižene na-rode svijeta, koji su natjerani na međusobno nadmetanje kakvoga u ostalim vrstama života nema. Čovjek kao vrsta zaslužuje da ponovo postane kreativan graditelj svoje budućnosti. Čovjekovo stvarateljstvo je proizvod evolucije Života.
Europa svojim političkim izumiteljstvom treba u se unijeti mir i u sebi ga čuvati. To je Europa uspijevala činiti cijelo devetnaesto stoljeće temeljen „koncerta sila“. Neodvojljivo od toga bit će ljudsko i političko nastojanje Europe da za mir i suradnju životnih prostora nadahnjuje sve narode euroazijskog kopnenog masiva. Time će se zaštititi od prekomorske ugroze.

Continue Reading

21 svibanj 2015 ~ 2 Comments

ŠTO SAD, HRVATSKA? Poslije 25 godina!

ŠTO SAD?
1. Prestanak Hladnog rata i prestanak komunizma u Europi
2. Rasap Jugoslavije i obnova hrvatske države
3. Globalizacija i zamah financijskog kapitalizma
4. Preobrazba EEZ, proširenje EU i privatizacija hrvatskoga društvenog kapitala
5. Neokonzervativna revolucija u SAD, Velika recesija i stvaranje nereda u svijetu
6. Hrvatska pod hegemonijom Europske unije
7. Gušenje svjetskog nereda i uspostava globalne mreže životnih prostora
8. Izgubljena hrvatska politika i izgradnja životnog prostora RH
9. Političko buđenje za domovinsku mobilizaciju
10. Hrvatska politička misao za Hrvatsku, Europu i svijet

Demokratske izbore 1990. godine, koje je upriličio Savez komunista Hrvatske dobio je hrvatski narod, koji je htio Hrvatsku uzeti u svoje ruke. Poslije izborne pobjede hrvatskog naroda politički svijet je shvatio, da nije riječ prvobitno o uvođenju demokracije u Hrvatsku, nego o nastanku nove države. Narod je htio imati suverenu državu sa slobodno postavljenim političkim sustavom i s vlastitom vojskom.
Za svjetsku političku javnost – od Koreje i Kine preko Sovjetskog saveza do SAD – hrvatska država koja je nastajala bila je nepoznanica. Tuđi državnici su se počeli bojati hrvatske države i svoju bojazan su otvoreno iznosili hrvatskim državnicima. Međutim, političko vodstvo Hrvatske postupalo je kao vlast suverene države, što je uključilo i tajnu, ali zakonitu nabavku oružja iz inozemstva već u rujnu i listopadu 1990. godine, jer je narod na izborima pokazao da želi imati svoju državu. Hrvatsko političko vodstvo bilo je sastavljeno od političara, koji su se u zemlji i inozemstvu bili prekalili u području politike i to djelovanjem protiv politike prijašnje jugoslavenske jednostranačke vlasti i u područjima gospodarstva, obrane i kulture. Uz hrvatsku političku vlast stajala je i Crkva sa svojim po-vijesnim i suvremenim političkim iskustvom.
Hrvatska država bila je otvoreno napadnuta od jugoslavenske vojske izvana i iznutra, jer su jedinice JNA bile zakonito smještene u Hrvatskoj, a tom napadu pridružio se velik dio domaćeg ruralnog i pokrajinskog srpskog življa. Međutim, Republika Hrvatska se obranila od tad „treće najjače vojske u Europi“ i dobila rat protiv nje u Hrvatskoj. Hrvatska vojska bila je mnogoljudna; svi branitelji imali su otprije vojnu naobrazbu; postojao je sposoban i školovan časnički zbor; građani i poduzeća imala su financijske pričuve; , u vojsci je postojalo stručno i tehničko znanje; država je imala kapital i korisnu monetarnu politiku. Za cijeloga vrućeg rata, ali i za održavanja dugačke crte razdvajanja od srpskih pobunjeničkih snaga u nekoliko područja, hrvatsko gospodarstvo bilo je u punom zamahu. Radio je bankovni sustav; odvijala se industrijska proizvodnja za domaće građanske potrebe, izvoz i za hrvatsku vojsku; radile su rafinerije nafte i proizvodnja gnojiva; proiz-vodili su se lijekovi i vakcine; gradili su se i isporučivali brodovi; a najobilnija žetva pšenice u hrvatskoj povijesti 1990. godine zajamčila je opskrbu nasušnom hranom građanstva, vojske te naših prognanika i bosansko-hercegovačkih i izbjeglica. Inozemni dug hrvatske države bio je zanemarljiv u odnosu na godišnji domaći proizvod.
Hrvatska država znatno je pridonijela zaštiti i obrani BiH, stvaranjem i naoružavanjem Hrvatskog vijeća obrane, ali i opskrbom Armije Bosne i Hercegovine te djelovanjem protiv srpskih i srbijanskih vojnih snaga izravno iz Hrvatske i prije izvođenja redarstveno-vojnih akcija Bljesak i Oluja. Djelovanje hrvatskih vojnih snaga u BiH bilo je opravdano ugrozom cjelovitosti i opstanka Hrvatske i BiH, koje su dvije države na istoj zemlji. Nije se smjelo dopustiti da krajinska vojska i srpska vojska u BiH uz potporu srbijanske vojske nadziru ključno, strategijsko područje ukupnog prostora RH i BiH. Razlika u obrani i sudbini Sre-brenice i Bihaća, dviju „zaštićenih zona“ UN u Bosni i Hercegovini, pokazala je ne samo to, da je Hrvatska pružila pomoć narodu BiH, nego i snagu hrvatske države. Narod se aktivno uključio u obranu Hrvatske, ali je hrvatska država vodila i organizirala sve narodne poslove: politiku i geopolitiku, gospodarstvo, zaštitu i kulturu. Posebno vidnu, važnu, korisnu i spasonosnu ulogu u tomu teškom razdoblju hrvatske povijesti imala je državna Hrvatska radiotelevizija.
Ubrzo nakon prestanka rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine počelo je slamanje i kroćenje hrvatske države što je neizbježno vodilo slabljenju naroda. Slabljenje hrvatske države domišljeno je u Europi i počelo se provoditi takozvanom „političkom izolacijom“ Hrvatske i proglašenjem hrvatskog predsjednika autoritarnim vladarom. Hr-vatska je pod ucjenom morala dopustiti podmuklo podrivačko djelovanje „udruga gra-đanskog društva“, a pritisci na Hrvatsku su dolazili iz Bruxellesa zbog hrvatske politike obnove u ratu razorenih domova i povratka srpskih izbjeglica, ali i od tužiteljstva Među-narodnog suda u den Haagu, zbog navodnih ratnih zločina Hrvatske vojske. Tužiteljstvo je optužilo ukupno hrvatsko političko vodstvo za smišljen i organiziran progon Srba iz Hrvatske u akciji Oluja te za smišljeno izvođenje ratnih zločina i genocida. (Prizivno vijeće Haškog sudišta konačno je odbacilo zlobnu postavku tužiteljstva, ali su Hrvati pod sum-njom za tobožnji ratni zločin i genocid živjeli punih petnaest, a pod optužbom za to punih sedam godina.) Plaćene „udruge građanskog društva“ sustavno su putem medija jačale utjecaj manjina u domaćoj politici i utjecaj srpske politike u Hrvatskoj. Određeni domaći političari proglasili su Hrvatsku napadačicom na BiH, a u nekim političkim krugovima obnovljena je i postavka o genocidnosti hrvatskog naroda.
Smrću predsjednika Franje Tuđmana, koji je iz političkog vodstva bio uklonio mnoge političare koji su pomogli obnovu hrvatske države, hrvatski narod ostao je bez političkog vodstva. Dvjema promjenama Ustava pod konac 2000. godine razoren je hrvatski politički sustav. Pod novom vladinom koalicijom službenom ideologijom Hrvatske postao je anti-fašizam, a temeljnom geopolitičkom strategijom Hrvatske postala je „pomirba“ u regiji, koja se sastojala u popuštanju zahtjevima srbijanske politike i politike Republike Srpske u BiH. Takav pristup zadržale su i slijedne vlade HDZ-a, čije je vodstvo provodilo „detuđ-manizaciju“ stranke i hrvatske politike.
Kroćenje hrvatske države od „međunarodne zajednice“ i politički procesi unutar Hr-vatske stvorili su sadašnje teško stanje u Hrvatskoj i mučan život naroda. U Hrvatskoj je industrija skoro nestala. Ukupna razina političkog znanja i razumijevanja te razina uporab-ljivog znanja su se srozale. Oslabila je organizacijska sposobnost u narodu. Tehnologija se nije nakupljala puna tri desetljeća. Inozemni dug države nezaustavljivo raste. Pravosuđe je u rasulu, a zemljom vlada potpuna pravna nesigurnost. Korupcija i dalje cvjeta. Politika se vodi iz medija, umjesto da politika vodi medije. Najsposobniji i najbolje školovani ljudi napuštaju domovinu. Hrvatska je ostala bez vodećeg sloja u politici, gospodarstvu, sigurnosti i kulturi. Narod je ostao bez vodstva. Hrvatska je 1991. godine svladala srbijansku i domaću srpsku agresiju, ali bi se sad i u doglednoj budućnosti teško mogla obraniti, ako bi bila napadnuta. Političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u Hrvatskoj toliko je slabo, da narod već uviđa da u hrvatskoj državi nema prave vlasti. Državna vlast svedena je uglavnom na uzimanje poreza i na provođenje ovršnih prijedloga. Na vidiku je samo daljnje slabljenje države i propadanje naroda. Hrvati opravdano postavljaju pitanje: Što sad, nakon dvadeset pet godina samostalnosti hrvatske države? Čemu sad služi hrvatska država? Sadašnji dvadeset petogodišnjaci jamačno ne znaju kako je jaka bila hrvatska država kad je bila obnovljena. Tko im sad može reći da naša država opet može postati jakom?

1. PRESTANAK HLADNOG RATA I
PRESTANAK KOMUNIZMA U EUROPI

Razdoblje od provale Berlinskog zida 9. studenoga 1989. godine do raspuštanja Sovjetskog Saveza 25. prosinca 1991. godine vrijeme je prestajanja Hladnog rata. U tom razdoblju dogodio se i rasap Istočnog bloka (Vijeća za uzajamnu gospodarsku pomoć), a došlo je i do prestanka komunizma u Europi te do revizije rezultata Drugoga svjetskog rata, prvobitno do ponovnog ujedinjenja Njemačke i do raspada socijalističke Jugoslavije. Miran, „baršu-nasti“ razvod Češke i Slovačke dogovoren je 31. prosinca 1992. godine.
Prije izbijanja Drugoga svjetskog rata sjeverna polukugla Zemlje bila je podijeljena na kapitalističke zemlje (SAD, UK), koje su kao ideologiju ispovijedale liberalizam; nacionali-stičke zemlje (od Portugala do Kine i Japana), koje su zagovarale gospodarski nacionali-zam; te na Sovjetski Savez, koji je na ogromnom zemljopisnom prostoru kao ideologiju ispovijedao komunizam ili marksizam. Nastanak fašizma ili nacionalnog socijalizma te nastanak komunizma bili su posljedice nezajažljivog i agresivnog tržišnog kapitalizma, a Velika depresija poslije 1929. godine prouzročila je stvaranje njemačkog Trećeg Reicha i staljinističku kontrarevoluciju u Sovjetskom Savezu, kojom je Lenjinov liberalni, tržišni komunizam bio zamijenjen državnim socijalizmom. Nakon Drugoga svjetskog rata, koji je nepotrebnim napadom na Sovjetski Savez izazvao Treći Reich i u kojemu su nestali naci-onalni socijalizam i fašizam, uspostavljena je nova podjela na sjevernoj polukugli Zemlje. Podjelom na komunistički i kapitalistički svijet Europa je bila podijeljena po sredini.
Za vrijeme Hladnog rata bila je uspostavljena vojna ravnoteža (straha) između komunis-tičkog i kapitalističkog bloka, s tim što su se komunističkom bloku iz Azije pridružili Mongolija, Sjeverna Koreja, Kina i Vijetnam, a kapitalističkom bloku Japan i Južna Koreja. Postojana vojna ravnoteža postupno je omogućila razvijanje gospodarske suradnje među blokovima, pri čemu su sa zapadne strane prednjačile Švedska, Italija i Ujedinjena kra-ljevina. Međutim, sovjetske vlasti su usprkos gospodarskoj suradnji sa Zapadom ustrajavale na komunizmu i marksizmu kao ideologiji komunističkih zemalja te kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća počele novu ideološku ofenzivu na Europu. U Europi se pojavio eurokomunizam. Francuska je uz pomoć Njemačke na izborima 1981. godine jedva spa-šena za kapitalizam, a talijanski komunisti su u vrijeme teške političke krize podupirali demokršćanske vlade od 1978. godine. U isto vrijeme stvaran je pritisak na Jugoslaviju da se vrati u Istočni blok, a talijanski komunistički prvak Enrico Berlinguer imao je prijateljske odnose s Josipom Brozom. Nepromišljena sovjetska vojna invazija Afganistana zadala je smrtan udarac eurokomunizmu. Politički, gospodarski i vojni slom prenapregnutog sovjetskog carstva donio je i konačno uklanjanje utvare komunizma i marksizma iznad Europe i svijeta.
Sve velike ideologije, koje su usporedo i u brojnim varijantama vladale svijetom prije Drugoga svjetskog rata, bile su kao ideologije sredstvima ekspanzionizma, kolonijalizma, imperijalizma i hegemonije. One su nužno bile sparene s militarizmom ili s prijetnjom uporabe sile od države, koja se smatra jakom. Uklanjanjem fašizma ili nacionalnog socija-lizma i komunizma na europskoj političkoj pozornici ostao je samo liberalizam, koji se nije ni u novim okolnostima bio odrekao militarizma. Nositelji liberalizma nisu prepustili drugim narodima, državama i prostorima da slobodno biraju stupanj u kojemu će liberali-zirati svoja društva ili gospodarstva. Nositelji kapitala i pobornici stvaranja svjetskog slobo-dnog tržišta ustrajavali su na unitarnom, jednoličnom i potpunom liberaliziranju društava bez obzira na prilike u mjesnom društvu, na stupanj razvijenosti gospodarstva ili na politič-ku baštinu naroda.
U Europi, koja je poslije prestanka Hladnog rata bila privremeno nepodijeljena, na okupu se odjednom našlo previše nacionalnih država s razumljivim nacionalističkim raspoloženjem od Češke, triju malih baltičkih država bivših republika Sovjetskog Saveza i Hrvatske preko Ukrajine i Rusije do Kazahstana i Kirgistana. U svim zemljama „nove“ i „stare“ Europe trebalo je izgraditi jednak politički sustav, koji će omogućiti svjetskom slobodnom tržištu prožimanje svih nacionalnih društava, a slobodnom svjetskom kapitalu slobodno kolanje svijetom. Prodornost liberalizma kao ideologije kapitala, kapitalizma i kapitalista posljedica je nagona kapitala za slobodnim kolanjem i za traženjem mjesta najveće oplodnje.
Demokracija, nacionalizam ili politizam kao ideje i životne doktrine, po kojima stvaranje životnog prostora na određenom zemljopisnom prostoru pripada ljudima koji žive na prostoru i koji žele skupno proizvoditi životni prostor, nužno stoje u opreci sa slobodom tržišta i slobodom kolanjem kapitala. Brojne nacionalne države nastale rasapom sovjetskog bloka, Sovjetskog Saveza, SFRJ i Čehoslovačke odjednom su proglašene zaprekama za stvaranje novog svjetskog poretka, u kojemu će mjesne podružnice slobodnog svjetskog tržišta biti iščašene iz mjesnih gospodarstava i mjesnih, nacionalnih društava te biti samo međusobno umrežene u svjetsko slobodno tržište.
Proizvodnja i uređivanje mjesnog životnog prostora trebala se izvoditi iz daljine, iz vir-tualnog sjedišta kapitala, koji kao zemljopisno, političko i vojno uporište ima jednu, dvije ili tri države. Sve ostale države, uključujući i Rusku Federaciju koja ima zemljopisni prostor od više od 17 milijuna kvadratnih kilometara, postale su problematične.
Kao što je za Karla Marxa država kao takva predstavljala zapreku za izvedbu svjetske pro-leterske revolucije, tako je za nositelje i pismoznalce kapitala država kao takva postala zapre-kom za uspostavu jednog jedinog, cjelovitog neprekinutog političkog poretka za cijelu vrstu Homo sapiens koja okuplja na konačnoj Zemljinoj plohi sedam i pol milijarda ljudi. Kao što je Karl Marx bio odredio da država mora „odumrijeti“ ili usahnuti, tako su nositelji i pismoznalci svjetskog slobodnog kapitala propisali da država treba osiromašiti, razvlastiti samu sebe, pasti u dug i postati nemoćnom za sve osim za prikupljanje poreza od građana, ali ne i od kapitala.
Sovjetski prvak Leonid Brežnjev poslije provale sovjetske, istočnonjemačke, poljske, bugarske i mađarske vojske u Čehoslovačku 1968. godine obavljenu invaziju zemlje i sla-manje Praškog proljeća opravdavao je „ograničenom suverenošću“ svake socijalističke zemlje. Po Brežnjevljevoj doktrini ograničene suverenosti pojedine socijalističke države i narodi koji u njima žive po sili zajedničkog društvenog uređenja i zajedničke ideologije koju ispo-vijedaju prenose dio suverenosti na zajednicu država. U naše vrijeme, poslije prestanka Hladnog rata i što je još važnije poslije prestanka komunizma, kad je liberalizam ostao jedi-nom uvriježenom ideologijom ekspanzionizma, kolonijalizma, imperijalizma i hegemonije ograničenje suverenosti država provodi se u ime uvjerenja, da je svako „skretanje nacional-nih društava s puta liberalizma“ udar na slobodu tržišta, slobodu tržišnog nadmetanja i na slobodu kolanja kapitala.
Kao što je sahnjenje države bio izvorni izum marksizma i kao što je ograničenost nacio-nalne suverenosti bio domišljaj sovjetskog komunizma tako je kroćenje nacionalne države unutar svjetskog globalnog tržišta temeljna zasada liberalizma. Taj postupak nazvan je tran-zicijom.

2. DRUGI RASAP JUGOSLAVIJE
I OBNOVA HRVATSKE DRŽAVE

Druga Jugoslavija kao promašena politička tvorevina sila pobjednicâ Drugoga svjetskog rata rasula se usred općeg dizanja naroda u Istočnoj Europi, koji su se pobunili protiv podjele Europe na dvije hegemonije. Prva, kraljevska Jugoslavija također je bila promašena politička tvorevina sila pobjednicâ u svjetskom ratu. Ona se rasula pod udarom okupacijskih sila 1941. godine. Za tom nepovijesnom državom od mnoštva naroda, koju su u njoj bili utamničeni, žalili su samo Srbi i dio Crnogoraca.
Dvije od pet bitnih značajka države kažu, da pučanstvo treba skupno osjećati da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti te da pučanstvo čini zajednicu, u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti. U tom smislu Jugoslavija nije bila država i zato nije opstala.
Druga Jugoslavija je samo naoko bila socijalističkom državom. Socijalizam je – za razliku od monarhijske vlasti u prvoj Jugoslaviji – trebao biti sponom i unutarnjom stegom, koja će različite povijesne narode držati na okupu. Ipak, umjesto da socijalizam veže i steže narode, snažan nacionalizam, koji je u svim narodima bio odbojnom političkom silom, prevladao je privlačnu silu socijalizma i raspršio Jugoslaviju. Neriješeno nacionalno pitanje bilo je trajnim kamenom posrtanja i unutar jedine političke stranke od njezina utemeljitelj-skog kongresa u Vukovaru 1919. godine.
U mnoštvu narodâ, koje je „međunarodna zajednica“ bila osudila na dosmrtni zatvor u Jugoslaviji upravo zato da bi se riješilo „nacionalno pitanje“, bila su samo dva „konstitutivna“ naroda: Hrvati i Srbi. Međutim, ta dva naroda imala su oprečne političke misli ili političke filozofije. Srpska nacionalna politička strategija počiva na ideji, da Srbi kao narod dragovoljno služe jednoga gospodara, kako bi mogli gospodariti drugim na-rodom ili narodima. Hrvatska politička misao – koju su Hrvati prilagođujući se okolnos-tima koje je nametao geopolitički položaj njihove zemlje njegovali od Ljudevita Posavskog do Josipa Broza i poslije – sastoji se u samoupravi i ravnopravnoj suradnji s obližnjim narodima bez priklanjanja velikim silama.
Srbi, koji su neizlječivo zadojeni „velikosrpskim“ nacionalizmom, smatrali su oba puta da je Jugoslavija samo njihova država i da narodi osuđeni na zatvor u njoj trebaju služiti njima i njihovim materijalnim interesima. Srbi su smatrali da su ostali privedeni narodi u njihovu trajnom najmu. Rent-a-nation! Po nakanama svjetskih sila, koje su na istom prostoru utemeljile dvije propale države, Jugoslavija je bila zamišljena kao zemlja, u kojoj će nevoljni narodi imati bar kulturnu autonomiju, ako već ne mogu imati političku. Međutim, Srbi su činili sve da posrbe ostale narode putem medija, Partije, nametanja jezičnih dogovora, vojske, policije, vjere, monarhije, zapošljavanja u središnjim ustanovama, školskog sustava i kulture. To se vidi po jeziku Bošnjaka, koji je posrbljen od 1918. godine. (Makedonci su za kraljevske Jugoslavije smatrani „Južnim Srbima“.)
Da je i drugu Jugoslaviju potresalo nacionalno pitanje, a ne pitanje socijalizma ili možda demokracije vidi se po tomu, što se Jugoslavija rasula u međunarodnom ratu, za razliku od rasula Sovjetskog Saveza i razvoda drugog čehoslovačkog međunarodnog braka. Trusne 1990. godine Srbi nisu prihvatili demokratizaciju Jugoslavije, jer bi demokracija svim naro-dima zajamčila kulturnu i gospodarsku autonomiju. Tu autonomiju su dotad kako-tako omogućivali osobno Josip Broz i državni ustav, koji je on nametnuo Srbima 1974. godine, kako bi u prijelaznom razdoblju donekle zaštitio manje narode u SFRJ. Srbi su 1990. godine umjesto za demokracijom posegnuli za oružjem, kako bi Jugoslaviju poslije Josipa Broza pretvorili u svoju državu.
U SFRJ glavni politički prijepori nisu bili vezani uz marksizam, ideologiju, „putu u soci-jalizam“ ili uz komunizam, nego prvobitno uz politiku, državu i vladanje. To se dobro vidjelo po potpori, koju su srpski i crnogorski komunisti dali Staljinovoj odluci da se Josip Broz ukloni s vlasti.
Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata Staljin je kanio širiti sovjetsku carevinu na jug, jer je više nije mogao širiti na zapad, zbog prisutnosti zapadnih vojnih snaga u Europi. On je bio domislio stvaranje Balkanske konfederacije, koju bi sastavile Rumunjska, Bugarska, Jugoslavija, Albanija i Grčka, u kojoj se vodio građanski rat između komunističke vojske, koja je prije vodila otpor njemačkoj okupaciji i slabih kraljevskih, prozapadnih snaga. Jugoslavija je obilno pomagala komunističku vojsku, koju je vodio Markos Vafiadis. Kad su komunisti ostvarili vojnu prevagu u rat su se aktivno uključile SAD, a Jugoslavija se prestala upletati u grčke poslove. To Staljinu nije odgovaralo. Josipu Brozu nije odgovaralo da u Konfederaciju uključi „neslavenske“ narode: Grke, Rumunje i Albance. On je prvo namjera-vao Albaniju uključiti u Jugoslaviju i od nje, vjerojatno s Kosovom, napraviti sedmu repub-liku. Broz je u Konfederaciju želio uključiti još samo Bugarsku kao „slavensku“ zemlju, koja bi s Albanijom i Hrvatskom neutralizirala srpske vladavinske ambicije. To je bilo previše i za Staljina i za Srbe. Staljin je bio odlučio ukloniti Broza. U tomu nisu uspjeli ni on ni Srbi, ali je bugarski prvak Georgi Dimitrov bio likvidiran. Josip Broz je htio imati državu za sebe, ali ne i za Srbe.
Vladavina Josipa Broza u početku je po ustrojstvu bila centralistička, a po naravi staljinistička. Međutim, poslije uspjelog i žestokog obračuna sa Staljinom i s domaćim staljinistima, koji su pod imenom „informbirovaca“ bili internirani u poseban kazneni logor na Golom otoku, Josip Broz je počeo usiljeno decentralizirati i deetatizirati javnu vlast putem uvođenja samoupravljanja. Ostvaren je visok stupanj samouprave u javnim poslovima, postavljen je temelj za kulturnu autonomiju naroda, oslobođeno je i ohrabrivano poduzetništvo, stvoren je društveni kapital, u gospodarstvo su uvedeni tržišni odnosi, a državni gospodarski planovi svedeni su na strategijsko usmjeravanje industrijskih i infrastrukturnih ulaganja.
Broz nije bio decentralizirao Partiju. Zadržao je nadzor nad vojskom, a vojna obavje-štajna služba bila je pod nadzorom Brozu odanih hrvatskih časnika. Savezna država je sahnula, a jačale su republičke javne vlasti. Broz je bio siguran da moguće oporbene snage neće moći steći dovoljnu koncentraciju, da ugroze njegovu vladavinu. On je 1966. godine spriječio novi udar na svoju vlast i ohrabrio demokratizaciju političkog života sprva podupirući i djelovanje hrvatskoga političkog vodstva, koje se preobrazilo u takozvani Masovni pokret (MASPOK). Josip Broz je koncem 1971. uklonio hrvatsko vodstvo. Godinu dana poslije uklonio je i srbijansko vodstvo, koje je slijedilo nastojanja hrvatskog vodstva, ali je već godinu dana kasnije nametnuo Srbima novi ustav, koji je zajamčio i po-litičku suverenost republika. Broz i slaba Partija ostali su jedinim simboličkim sponama i stegama u SFRJ. Vrijeme je donijelo odlazak Josipa Broza, a deset godine poslije i nestanak Saveza komunista Jugoslavije.
Međutim, Srbi su uz potporu određenih snaga iz Slovenije odmah nakon Brozove smrti organizirali osvetu za Brozovu uklanjanje neospornog srpskog prvaka Aleksandra Ran-kovića i proglasili držanje hrvatskoga partijskog vodstvo najvećim političkim problemom u Jugoslaviji. Izmišljena afera u INI i provokativno djelovanje umetnutih prosrpskih obav-ještajaca unutar hrvatske političke emigracije u Njemačkoj trebali su diskreditirati hrvatsko partijsko vodstvo, ali se hrvatsko vodstvo tomu uspjelo othrvati i prisiliti organizatore napada i provokacija da sami povuku ili uklone svoje izvršitelje.
Godine 1986. objavljen je zloglasni Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, koji je otvoreno zagovarao pretvaranje jugoslavenske države u srpsku. Srbijanski nacio-nalistički, monarhistički i kršćanski disidenti dobili su putovnice da u Europi i SAD na-javljuju propast Jugoslavije i da zagovaraju njezinu zamjenu srpskom državom. Hrvatsko političko vodstvo dobivalo je iscrpne obavijesti o inozemnom djelovanju srpskog iseljeništva i političkih emisara. Hrvatski komunistički veterani, koji su bili stvarni vođe hrvatske Partije kao titoisti nisu se mirili s pretvaranjem Jugoslavije u srpsku državu. Oni su 1987. godine uredili da Franjo Tuđman dobije jugoslavensku putovnicu , a otkrili su mu i svoje „kontakte“ u hrvatskom političkom iseljeništvu, posebice u Kanadi i SAD, kako bi se hrvatsko iseljeništvo i prijatelji Hrvatske uključili u suzbijanje srpske ideje stvaranja Velike Srbije i u neutraliziranje srpske propagande.
Godine 1989. napravljen je čvrst sporazum između Franje Tuđmana i najužeg kruga njegovih domoljubnih političkih istomišljenika s najutjecajnijim baštinicima komunističke revolucije i pokreta otpora. To su bili oni ljudi, na koje je poslije Brozove smrti navalilo srpsko partijsko vodstvo. Stvoren je sporazum po kojemu su Franjo Tuđman i njegov krug dobili punu političku, materijalnu i medijsku potporu. Zauzvrat, Franjo Tuđman se obvezao da će zaštiti, sačuvati i uporabiti voljne komunističke ljude. Sklapanje sporazuma potaknulo je stvarno, skriveno partijsko vodstvo, koje je bilo uvjereno da se Savez komu-nista Hrvatske neće moći oduprijeti navali srpske „antibirokratske revolucije“, ali da bi Franjo Tuđman i hrvatski nacionalisti uz potporu Crkve i naroda to mogli učiniti.
Godine 1987. počela je hrvatska politička tranzicija iz socijalizma u kapitalizam, koja je u drugim zemljama počela istom nakon sloma komunističkih režima. Na vidjelo je ponovo izišla hrvatska politička misao. Došlo je do čudesne pomirbe u hrvatskom narodu, koji je od konca Prvoga svjetskog rata, u kojemu je napravljena prva marksistička, komunistička revolucija, bio izložen ideološkoj trodiobi na komuniste, nacionaliste i liberale. Pomirba je napravljena u svrhu obnove hrvatske države kao sredstva naroda. Nacionalni interes i državotvornost nadjačali su uvriježene podjele. Franjo Tuđman ispunio je svoje „dogovorne obveze“. On i njegovi ljudi uspjelo su se oduprli srpskoj političkoj i vojnoj agresiji, napravili državu za Hrvate te zauvijek uklonili prijetnju stvaranju Velike Srbije na hrvatskom povijesnom prostoru.
Nakon sastavljanja nove hrvatske vlade 30. svibnja 1990. godine hrvatski državnici ula-gali su velik napor da protivnicima i sumnjičavim prijateljima diljem svijeta objasne poli-tičku zamisao obnove hrvatske države. Ona je počivala na hrvatskoj povijesnoj političkoj misli, ali i na uviđanju stvarnog stanja u Jugoslaviji. Vijeće za nacionalnu sigurnost SAD prih-vatilo je u srpnju 1990. godine hrvatsku postavku o neodržljivosti „savezna vlade“ Hrvata Ante Markovića, jer se znalo i očekivalo da krug političkih ljudi oko njega ne može na skorim izborima za jugoslavenski parlament nadjačati nabujale nacionalističke snage ni u jednoj jugoslavenskoj republici i jer su bila zamrla industrijska ulaganja u SFRJ. Hrvatski političari su vješto iskoristili nasilnu politiku Beograda prema Albancima na Kosovu i iz-ložili uvidu totalitarističku i militarističku orijentaciju Beograda. Posebno izvješće Središnje obavještajne agencije SAD o Jugoslaviji od rujna 1990. godine potvrdilo je prosudbu da se vlada Ante Markovića ne može održati i da treba domisliti novi pristup jugoslavenskoj krizi.
Nova država Republika Hrvatska samo sedam mjeseci nakon proglašenja svoje nezavi-snosti postala je punopravnom članicom Ujedinjenih naroda.

3. GLOBALIZACIJA I ZAMAH
FINANCIJSKOG KAPITALIZMA

Stručna odredba globalizacije kaže, da je ona „postupak međunarodne integracije, koja nastaje razmjenom svjetonazora, proizvoda, ideja i drugih vidika kulture.“ Jačanju i ubrza-vanju postupka globalizacije znatno koristi napredak u izgradnje infrastrukture prijevoza i daljinskih veza, koje su prije uključivale telegraf i telefon, a danas digitalne mreže i Internet. Lagan i jeftin prijevoz i komunikacije stvaraju međuovisnost gospodarskih i kulturnih aktivnosti. Današnji val globalizacije nije prvi u povijesti. Počeo je u krilu Industrijske revolu-cije u 19. stoljeću, a ubrzao se koncem toga i početkom 20. stoljeća. Od konca Drugoga svjetskog rata do potkraj dvadesetog stoljeća globalizacija je u podijeljenom svijet tekla dvama odvojenim prostorima, da bi nakon svršetka Hladnog rata dobila neviđen zamah.
Spočetka se pod utjecajem ekonomista uzimalo, da je globalizacija obilježena: trgovinom i poslovanjem; kolanjem kapitala i ulaganja; selidbom i pokretima ljudi; te širenjem znanja. Kasnije su dodani novi vidici: izazovi očuvanja okoliša, globalno zatopljivanje, prekogranična opskrba vodom, onečišćenje zraka, prekomjeran ulov ribe i drugo. Global-ne vojne strategije i širenje posebnih ideologija se još ne spominje u štivu o globalizaciji.
Navedena odredba globalizacije prešućuje neke bitne činjenice, od kojih je jedna to, da je u svakom povijesnom uzorku globalizacije postojalo žarište ili zemljopisno uporište globalizacije. Usto, kad se danas raspreda o sadašnjem navratu globalizacije naglašava se, da su ključni čimbenici globalizacije tehnologija, transnacionalne korporacije i nacionalna država, ali se ne spominju posebna, odijeljena ideologija liberalizma, koja je enzim pos-tupka globalizacije, a niti to da iza tehnologije i transnacionalnih korporacija stoji kapital.
Ako se usporede tri prethodna navrata globalizacije: rimska globalizacija Sredozemlja, europska globalizacija Atlantskog oceana te rano razdoblje sadašnjeg navrata globalizacije, u kojemu su globalizirana sva svjetska mora, uočavaju se dvije kapitalne činjenice. Sredo-zemlje je bilo globalizirano na vesla; Atlantski ocean na jedra; a svjetska mora u devetnaes-tom stoljeću na parni stroj. U svakom od tih navrata široke globalizacije more je nudilo najlaganiji način prijevoza i komunikacije pa je globalizacija bila ograničena na mora. S druge strane ni u jednom od tih primjera globalizacije nisu se udaljena mjesta povezivala sama od sebe, bez snažnog političkog čimbenika ili političke vlasti, koja je svoje uporište imala na određenom mjestu, koje je imalo svoje gospodarske aktivnosti, tehnologiju, kapi-tal, vojnu silu, ali i ideologiju.
Rimljani su imali svoju carsku vlast i legionarsku infrastrukturu; Portugalci i Španjolci, Nizozemci i Belgijanci, Francuzi i Englezi imali su svoje kraljevine i svoje carevine. Pos-tupak globalizacije nije bio samorodan i raspačan, nego usredotočen i usmjerivan. Prvo je bila jaka vlast na jednom mjestu, a poslije je ta vlast za sebe i za svoj prostor stvarala vlastitu globalnu mrežu. To najbolje pokazuju sukobi i ratovi među imperijalnim silama, koje su „globalizirale“ svjetska mora.
Tijekom Industrijske revolucije, koja je svijetu dala ne samo parne brodove, nego i parne vlakove, bila je stvorena široka željeznička mreža na svim kontinentima. Posebno je važnim postao eurazijski prostor, koji je bio povezan od Atlantskoga do Tihog oceana. Abraham Lincoln i Cecil Rhodes, Otto von Bismarck i Vladimir Lenjin, Adolf Hitler i Josif Staljin bili su uočili važnost kontinentalnog prostora. Koncem devetnaestog stoljeća u jeku industrijskog kapitalizma i „industrijske“ globalizacije prostor je imao važnu ulogu, jer se na njemu radilo i proizvodilo. Globalizacija je tražila rad, napor i poduzetnost u uporištima globalizacije. Industrijska globalizacija je prije svega tražila državu i politiku.
Zašto bi danas bilo drukčije? Danas također postoji politika globalizacije. Postoje voj-ske, tržišta i ideologija, tehnologija i korporacije, ali danas iza svih tih čimbenika globaliza-cije stoji novac ili kapital. Nakon vesala, jedara i parnih strojeva, koji su parali svjetska mora danas postoji novac, koji para ne mora ili kopnene masive, nego virtualno digitalno more ili svod, koji se uzdigao i nad mora i nad kopna. Danas se postupak globalizacije ubrzava, širi i produbljuje bez rada, napora i poduzetnosti. Kapital ili novac bez imalo ljudskog napora, rada i poduzetnosti upravlja digitalnom infrastrukturom na digitalnom svodu koji se nadvio nad cijelu vrstu, koja je raspršena pristajanjem uz ideologiju liberalizma, koja traži nadmetanje i u radu i u potrošnji. Kao što su misionari kolonijalnih sila nastojali pokrštavati „pogane u barbarskim narodima“, tako sad kapital nastoji provesti „emancipaciju“ vjernika ili pripadnika naroda u svjetsko „otvoreno društvo“. Raspršenje vrste je potpuno. Globalno poslovanje danas teško pritiskuje cijelu vrstu Homo sapiens.
Usto, za razliku od prijašnjih uzoraka globalizacije danas je uloga mjesne vlasti smanjena i unižena. U prijašnjim primjerima globalizacije mjesna vlast bi bila zamijenjena središnjom imperijalnom vlašću. Danas mjesne vlasti uopće nema. Teoretičari globalizacije spominju ulogu nacionalne države u postupku globalizacije, ali ta uloga bila je pasivna. Države su provele liberalizaciju i otvorile svoje granice za sav mogući promet, prijevoz, prijenos ili prelazak; država se sama odrekla svojih prirodnih i zakonitih političkih i gospodarskih ovlasti; država je privatizirala politiku, imovinu, društveni kapital, obranu i zaštitu, medije, znanost i kulturu. Društva su se pretvorila u tržišta odnosno u mjesne podružnice svjetskog tržišta.
U postupku pregovora u okviru GATT-a (General Agreement on Tariffs and Trade, Opći sporazum o carinama i trgovini) tijekom takozvanog Urugvajskog kola (1986.-1994.), u ko-jemu su sudjelovale 123 zemlje uklonjena su sva ograničenja za inozemna ulaganja i otvo-reno je trgovanje u uslugama, posebice u bankarstvu, osiguranju, agraru i u području ko-munalne infrastrukture. Za trgovinsku stegu i za nadzor provedbe dogovora utemeljena je Svjetska trgovinska organizacija (WTO).
Država je preuzela ulogu sluškinje svjetskog slobodnog tržišta i kapitala koji stoji iza tr-žišta. Danas se politika ne vodi političkim, nego financijskim sredstvima. U takvom stanju postali su ugroženima svi mjesni životni prostori. Prije su jedni narodi drugima otimali zemljopisni prostor, kako bi povećali svoj životni prostor. Tijekom Industrijske revolucije ljudi su se prihvatili izgradnje ili proizvodnje životnog prostora na raspoložljivom zemljo-pisnom prostoru. Japan i SR Njemačka su poslije Drugoga svjetskog rata izvele gospodar-ska čuda na svojim skučenim zemljopisnim prostorima upravo izgradnjom velebnih živo-tnog prostora. Globalizacija „na kapital“ lišila je sve narode njihova zemljopisnog prosto-ra, pretvorila ga u mjesto kapitala te počela daljinski uređivati tuđi životni prostor. Ipak, naša vrsta treba imati životni prostor, treba ga stalno dograđivati i treba njime sama up-ravljati. Kapital ne smije zadržati sadašnju silu i ovlasti.

4. PREOBRAZBA EEZ, PROŠIRENJE EU
I PRIVATIZACIJA HRVATSKOGA DRUŠTVENOG KAPITALA

Neposredno poslije Drugoga svjetskog rata hrvatski narod i njegova država bili su pritis-nuti dvoslojnom hegemonijom – iz Beograda i Moskve. Od 1948. godine Hrvati su prebi-vali u centraliziranoj jednostranačkoj državi. Ustavom 1974. godine SFRJ je postala decentraliziranom državom. Godine 1991. Hrvati su se oslobodili i takve države. Uz takav povoljan položaj svoje države, kakav nisu imali stoljećima, Hrvati su pohrlili u EEZ, ali ih je „u Europi“ nakon takozvanog pristupnog postupka dočekala nova dvoslojna hegemonija – iz Bruxellesa i Washingtona. Hrvati su pristupom Uniji jednu hegemoniju, koje su se dugo oslobađali zamijenili drugom, koje će se oni – po svojoj vjekovnoj navadi – nastojati osloboditi. Taj posao čeka i druge narode privedene u EU.
EU kao hegemonija nastala je naglom preobrazbom EEZ, koja je bila savez suverenih država, koje na svoja zajednička tijela nisu bile prenijele ni trunak svoje nacionalne suve-renosti. EEZ je nastala u velikoj nuždi, kad je Zapadna Europa bila pod ozbiljnom prijet-njom Sovjetskog Saveza, koji nije prijetio samo narodima, nego i kapitalizmu kao društve-nom sustavu. Tako je došlo do utemeljenja EEZ.
Dana 4. ožujka 1947. godine između Francuske i Ujedinjene Kraljevine u Dunkurqueu je potpisan Sporazum o savezu i uzajamnoj pomoći protiv mogućeg njemačkog napada. Danas je teško shvatiti umove, koji su domislili taj sporazum. Sporazum je stupio na snagu 8. rujna iste godine, a dopunjen je Sporazumom u Bruxellesu slijedeće godine. Međutim, 4. travnja 1949. godine utemeljen je Atlantski savez, a već 23. svibnja od triju zapadnih zona okupira-ne Njemačke napravljena je Savezna Republika Njemačka, s Bonnom kao glavnim gra-dom. Njemačka država primljena je u NATO na desetu obljetnicu svršetka Drugoga svjetskog rata i postala njegovom glavnom europskom silom zajedno s Ujedinjenom Kra-ljevinom i Francuskom, koja je svoje snage počela povlačiti iz djelatnog sastava Saveza od rujna 1958. godine. Sjedište Saveza preneseno je iz Pariza u Bruxelles.
Od Schumanove deklaracije objavljene 9. svibnja 1950. godine šest europskih zemalja po-čelo je dogovorno izgrađivati svoj životni prostor. To se događalo u poraću teškog rata nakon gubitka života u svim europskim zemljama, s nedostatkom muškog pučanstva, s gradovima punim razvalina, pod prijetnjom Sovjetskog Saveza i uz snažne komunističke partije u Italiji i Francuskoj. U malo vremena došlo je do procvata gospodarstva u svim članicama EEZ, koji je trajao do oko 1975. godine. U EEZ vladala je puna zaposlenost. Može se reći da je u Zapadnu Europu bilo uvedeno „samoupravljanje“. Došlo je do na-kupljanja javnog ili „društvenog“ kapitala putem silnog širenja državnih poduzeća. U Uje-dinjenoj Kraljevini vlada je 1945. i 1946. godine privatizirala 70% industrijskih poduzeća i sustava infrastrukture. To razdoblje ekonomisti nazivaju Zlatnim razdobljem kapitalizma. SAD snažno su podupirale obnovu i razvitak Zapadne Europe ne samo provedbom Marshallova plana (European Recovery Programme, Europski program obnove) utemeljenog 3. travnja 1948. godine, nego i izravnim privatnim industrijskim ulaganjima. Zapadna Europa nije se bila branila i obranila oružjem, nego stvaranjem izdašnog i dinamičnog životnog prostora.
Četrdesetak godina nakon Sporazuma u Dunkerqueu došlo je do prestanka sovjetske opas-nosti i do nove grozničave europske utrke s vremenom. Dana 9. studenoga 1989. otvoren je Berlinski zid; 3. listopada 1990. godine ponovo je ujedinjena Njemačka; 25. prosinca 1991. dogovoreno je raspuštanje Sovjetskog Saveza; 15. siječnja 1992. godine zemlje EEZ priznale su Hrvatsku i Sloveniju kao suverene države; 7. veljače iste 1992. godine u Maas-trichtu je odlučeno, da se EEZ pretvori u Europsku uniju; dana 1. studenoga 1993. godine Sporazum iz Maastrichta stupio je na snagu; godine 1995. EU je donijela odluku o uvođenju eura kao zajedničkog novca; godine 1999. euro je postao obračunskom jedinicom; a 2002. godine euro je stupio u stvarni opticaj u obliku novčanica i kovanica.
U postupku preobrazbe EEZ u EU počela je borba za uključenje „novih“, istočnoeu-ropskih država u Uniju. One su se postupkom „tranzicije“ trebale kvalificirati za članstvo, ne više u EEZ, nego u Uniji, koja je unitarna politička tvorevina bez suverenosti. Unija je postala sredstvom transmisije hegemonije SAD nad Europom. Europska Unija kao opu-nomoćenica kapitala, koji ima zemljopisno, političko, vojno i ideološko uporište u SAD, sputava svoje narode, kako oni ne bi sami ili skupno „samoupravno“ poduzeli što treba, da promijene sadašnje srozavanje politike, gospodarstva, sigurnosti i života u Uniji te se počeli prilagođivati novom stanju u svijetu, koji je globalizacija vrste uzburkala.
Predloženim sporazumom SAD i EU nazvanim TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership, Prekooceansko trgovinsko i investicijsko ortaštvo), ako na nesreću bude prih-vaćen u Europi, EU bi trebala preuzeti obvezu da se neće reformirati, kako bi se prilagodila teškim okolnostima, u kojima europski narodi ljudski propadaju. Sadašnja politika EU kao nesuverenog političkog ustroja osim što upropaštava gospodarstva svojih naroda vodi podjeli Europe i izolaciji same Unije. Susjedstvo EU nije više Eurazija, nego Afrika, koja je politički, gospodarski i sigurnosno uzburkana te ljudski nepredvidljiva, dok politika SAD lebdi nad sadašnjim kaosom u cijeloj Africi.
Predloženi sporazum TTIP trebao bi smrznuti političku hegemoniju SAD nad narodima Unije. Taj bi sporazum bio prihvatljiv, a američka hegemonija bila bi podnošljiva, da se barem europsko gospodarstvo širi i da jača. Oprečno tomu, europsko gospodarstvo propada. Uz sadašnji buran i dramatičan dolazak azijskih i afričkih izbjeglica u EU gospodarska stagnacija uz povećanje pučanstva predstavlja opadanje. Europa se pretvara u „grobnicu svijeta“. Smrzavanje europske politike i sustavno propadanje gospodarstava EU otvara probleme – kakvih nije bilo i kakvih nije moglo biti u EEZ – između zemalja Unije i nje same. Nepotrebno se stvara netrpeljivost europskih građana ne samo prema SAD, nego i prema kapitalizmu, koji se od kapitalizma rada, proizvodnje i poduzetnosti Zlatnoga razdoblja izrodio u liberalni financijski kapitalizam. Zadnje što bi danas trebalo Europi i svijetu je stvaranje u Europi revolucijskog ozračja.
EU treba reformirati svoje unutarnje odnose. Ona se treba preobraziti u kontinent rada, proizvodnje i društvenog kapitala. Europa ne podnosi hegemoniju. U njoj samoj se hege-monija nije nikad mogla ustaliti. Zašto bi tako trebalo biti u vrijeme kad su i svijet i vrsta Homo sapiens već globalizirani? Odnosi unutar vrste trebaju se izgrađivati, a ne nametati. Naša vrsta je dinamična i kreativna.
Hrvatska je uoči Domovinskog rata imala veliku dragocjenost u društvenom kapitalu, koji se trebao pretvoriti u narodni. To je bila nakana izvornog Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. U prvom valu pretvorbe, prije nego što su tri vlade od konca 1991. godine izmjenama unakazile Zakon, golem broj građana uključio se u dioništvo. Kasnije uvedeni propisi odvratili su građane od namicanja dionica poduzeća, jer je uz ostalo Vlada u prosincu 1992. godine „uredbom sa snagom zakona“ podržavila polovicu svakog nepretvorenog poduzeća i neprivatizirani udio svakog pretvorenog poduzeća.
Banke i zdravstvene ustanove bile su izuzete od pretvorbe po izvornom zakonu od trav-nja 1991. godine. Banke su nakon privatne pljačke i državne sanacije privatizirane i prodane tuđim bankama. Zagrebačka banka nije bila ni opljačkana ni sanirana, ali je i ona prodana tuđoj banci. INA, Hrvatski telekom i drugi sustavi infrastrukture bili su u državnom vlasništvu, a država je „sanacijama“ i davanjem jamstava stekla udjele u mnogim poduzećima, kao što je bila većina brodogradilišta. S vremenom je hrvatska država svoje udjele u poduzećima budzašto prodala, najčešće u postupku „stečaja s restrukturiranjem“.
Tako je Hrvatska rasula svoje veliko društveno blago. Međutim, to se dogodilo i u zemljama EEZ-a, koje nisu imale društveni, nego državni kapital. Privatizacija se u zem-ljama EEZ-a provodila izravnom prodajom svih državnih poduzeća, čak i velikih mono-polističkih sustava infrastrukture, kao što su bili telekomunikacijske kuće, poduzeća za proizvodnju i distribuciju plina i električne energije te poduzeća za opskrbu vodom i za odvodnju.
Ako se uzme u obzir to, da se državni kapital u pojedinim zemljama EEZ-a mogao smatrati „društvenim“ gledajući s razine Zajednice, može se reći da je društveni, nacionalni kapital potpuno privatiziran i u Zapadnoj Europi. Države sad umjesto prijašnjeg bogatstva imaju samo dug. U Njemačkoj i Italiji još 1970. godine državno bogatstva bilo je jednako jednom godišnjem domaćem proizvodu, a privatno bogatstvo vrijedilo je samo dva odnosno tri godišnja domaća proizvoda. Godine 2010. privatno bogatstvo iznosilo je četiri odnosno čak sedam godišnjih proizvoda, a svaka od spomenutih država imala je javni dug u vrijednosti većoj od jednog domaćeg proizvoda.
Javnog kapitala u Europi više nema. Države su ostale bez pričuva i bez tekućih sredstava, a ne smiju se zaduživati kod svojih središnjih banaka. Sav kapital je u rukama privatnih osoba i on može svoj nagon za množenjem iskaljivati na bilo kojem mjestu na Zemljinoj plohi. Tako su životni prostor u RH i nacionalni životni prostori u EU ostali bez svojeg kapitala, a u privatni kapital se narodi ne mogu pouzdati. Odnošenje kapitala iz životnih prostora vodi siromašenju i umiranju država, koje narodi ipak trebaju.

5. NEOKONZERVATIVNA REVOLUCIJA U SAD,
VELIKA RECESIJA I STVARANJE NEREDA U SVIJETU

Amerika je bila zemlja osvajanja prostora otkad su u nju došli prvi engleski „presađeni“ puritanci. Vlasti u uspostavljenim prvim kolonijama, ali poslije i vlasti SAD poticale su useljavanje Europljana, koko bi novi siromašni doseljenici, koji su bili gladni obradljive zemlje, osvojili dodatan prostor za američku državu. S vremenom bi osvojena područja bila proglašavana saveznim državama i uključivana u američku političku zajednicu.
Udarac i preokret u širenju američkog državnog prostora bilo je izbijanje SAD na obalu Tihog oceana. Širenje je trebalo prestati ili ga je trebalo nastaviti preko mora. Nakon uspjelog rata protiv tad već jadnog španjolskog carstva 1898. godine, SAD nisu mogle dugo držati osvojene Filipine i Kubu pa im je od plijena ostao samo Porto Ricu, koji je još američki teritorij, ali nije i savezna država. Iako je bila postala najjačom gospodarskom silom svijeta, America zbog svoje zemljopisne izolacije nije imala snage za uspostavu pre-komorskog političkog carstva vojnim načinom.
Umjesto vojnog i političkog načina stvaranja utjecaja u svijetu i izvlačenja materijalne koristi SAD su pod demokratskim predsjednikom Woodrowom Wilsonom (1856.-1924.) nastojale iskoristiti svoju pobjedu u Prvome svjetskom ratu da „izvozom kapitala i demokracije“ osvajaju svijet. Taj pokušaj nije uspio, zbog odbijanja Ujedinjene Kraljevine i Francuske da svoje kolonije stave na tržište.
Drugi pokušaj američkog osvajanja svijeta napravio je predsjednik Franklin Roosevelt (1882.-1945.) u Drugome svjetskom ratu, ali je i taj pokušaj propao. Francuska i Ujedinjena Kraljevina otpustile su kolonije, ali je Sovjetski savez osvojio polovicu sjevernog svijeta i s vremenom uspostavio snažan politički utjecaj u nizu velikih nekomunističkih zemalja, u prvom redu u Indiji i Egiptu. Treći takav pokušaj napravio je (opet) demokratski predsje-dnik Bill Clinton (1946.-), ali se taj pokušaj rasplinuo prvobitno zbog općeg jačanja Kine i Indije, antiliberalne kontrarevolucije u Rusiji i blage islamističke revolucije u Turskoj.
Nakon svakoga od tih triju pokušaja osvajanja svijeta putem izvoza kapitala te izvoza demokracije, ideje ljudskih prava ili ideologije liberalizma kao sredstava potkopavanja tuđih država i slabljenja otpora kapitalu, republikanci su u SAD izazvali i svijetom proširili recesiju (1929.-1940., 1968.-1975. i 2008.-2015.), u kojoj bi se putem kredita i izmišljenih novih financijskih vrijednosti bogatstvo iz rada prelijevalo u slobodan kapital.
Svjež primjer tomu je vladavina 2001.-2009. godine republikanskog predsjednika Georgea W. Busha (1946.-), koji je utaman nastojao pokoriti svijet ne kao demokrati kapitalom i izvozom demokracije, nego politikom i oružjem. Georgea W. Busha na vlast su doveli neokonzervativci, koji su iz Bijele kuće izveli političku revoluciju, u globaliziranom svijetu (!) zaveli SAD u ratne pustolovine u Afganistanu i Iraku te upriličili strašnu financijsku krizu 2007./2008. godine i slijednu svjetsku Veliku recesiju koja još traje.
Neokonzervativci kojima pripadaju Dick Cheney (1914.-), Donald Rumsfeld (1932.-), Paul Wolfowitz (1943.-), da spomenem samo najpoznatije, imaju dugu političku tradiciju. Prvu posebnu, tijesno vezanu skupinu političkih aktivista, koji su poslije postali neokon-zervativcima, činili su trockistički intelektualci, koji su se kao mladi ljudi 1945. godine okupljali oko kasnije propale Socijalističke stranke pa poslije oko također propale Socijal-demokratske stranke SAD. Svi su bili rođeni oko 1920. godine i svi su odreda bili ruski ili istočnoeuropski Židovi, koji su bili pod utjecajem trockističke boljševičke struje u Sov-jetskom savezu. Oni su poslije suzbijanja trockizma u SSSR i uklanjanja Leona Trotskog nastavili svoje djelovanje u SAD.
Poslije propasti dviju političkih stranaka uz koje su se bili vezali, budući neokonzerva-tivci su se 1960. godine okupili oko svojega novog časopisa Commentary, koji otad uređuju otac i sin, Norman i John Podhoretz. Od dvadeset jednog izvornog „neokonzervativca“ devetnaestorica su bili istočnoeuropski Židovi. Tjednik Commentary glasilo je udruge Ame-rican Jewish Committee.
Ratne 1968. godine u SAD se kao odgovor na Rat u Vijetnamu javila Nova ljevica, koja je imala podlogu u američkom narodu i koja je s vremenom na vlast dovela Jimmyja Cartera (1924.-). Pojavom Nove ljevice američki trockisti ili, kako su sebe sprva sami nazivali, „lijevi antistaljinisti“ shvatili su da na ljevici više nema mjesta za njihovo djelovanje pa su se premjestili na krajnju desnicu i postali „neokonzervativcima“. Neokonzervativci su prodrli u Bijelu kuću već za predsjednika Richarda Nixona (1913.-1394.) i u njoj djelovali za predsjednika Ronalda Reagana (1911.-2004.), ali bez velikog uspjeha. Za predsjednika Georgea W. Busha oni su upravljali SAD. Pravljenje Velike recesije od 2008. godine bilo je posljedicom promašenog Rata protiv terora, za kojega se i prije izbijanja recesije obavljalo gomilanje slobodnog kapitala i zaduživanje rada. Stvaranje bogatstva putem domišljanja i prodaje bezvrijednih financijskih proizvoda bit je američkog financijskog kapitalizma. Za neokonzervativce je bitno da izvoze revoluciju bilo boljševičku pod okriljem Trotskog bilo liberalističku pod okriljem kapitala.
Nakon sloma neokonzervativne revolucije SAD su se našle u strategijskoj nedoumici. Sadašnji predsjednik SAD Barack Obama (1961.-) predsjednik je američke nacionalne nedoumice i balzam ili pomast za otvorene rane Amerike, od kojih je jedna crnačko pita-nje, koje je izborom „afroameričkog“ predsjednika bilo zataškano na osam godina.
Bez obzira na to navaljuje li slobodan svjetski kapital na mjesna tržišta uz uporabu ili bez uporabe američke vojne sile, sva mjesna tržišta, mjesna proizvodnja, mjesni kapital i mjesni narodi već su desetljećima daljinski ugroženi. Ta ugroza je poslije sloma sovjetskog bloka postala pogibeljnijom. Mnogi narodi izvan Zapadne Europe počeli su se odupirati toj ugrozi, kako bi za sebe spasili mjesni životni prostor.
Otpor naroda navali slobodnog kapitala i ideologije liberalizma te nastojanje države da zaštiti svoj narod i njegov životni prostor kažnjava se potkopavanjem države. Financij-skom kapitali-zmu, u kojemu se kapital množi mimo rada, proizvodnje i poduzetnosti, odgovara slaba država. Međutim, država koju je kapital oslabio ili čak oteo narodu kup-njom mjesne politike i domaćih nositelja vlasti postaje predmetom nasrtaja posebnih mje-snih interesa, koji nastoje državu prisvojiti za sebe pod izlikom obrane interesa cijelog mjesnog pučanstva. Slaba država, koju svatko nastoji prisvojiti, nije više od koristi ni kapi-talu.
U kakvom je stanju država ili u kakvo stanje ona može uskoro zapasti u zemljama kao što su Tajland, Kina, Filipini, Jemen, Somalija, Tunis, Alžir, Egipat, Libija, Sirija, Novi Irak, Nigerija, Kenija, Čad, Uganda, Južna Afrika, Burundi, sjevero-istok Indije, Afganistan, Rusija, Ukrajina, Turska, Makedonija, BiH, Francuska, Danska ili Njemačka? U kakvom su stanju SAD? Ne treba ni spominjati otvoreni politički pritisak ili pritisak gospodarskim sankcijama na Iran, Sjevernu Koreju, Rusiju, Njemačku, Mađarsku ili Grčku.
Pošast unutarnjih ratova koja je okužila nebrojene zemlje posebna je značajka ne samo našeg vremena, nego prvobitno prezrelog financijskog kapitalizma. Takve pojave prije globalizacije svijeta i vrste nije bilo. Iskustvo širenja i produbljivanja sadašnjeg kaosa u svijetu, ali i uspjeh otpora kapitalu nekih velikih zemalja starih, povijesnih naroda donijeli su dovoljno iskustvo, na temelju kojega bi SAD kao država mogle uvidjeti, da trebaju pre-stati služiti kao zemljopisno, političko i vojno uporište kapitala. SAD trebaju u svojem vlastitom interesu odbaciti i strategiju osvajanja svijeta izvozom kapitala i demokracije, ali i strategiju dominacije u svijetu uporabom politike i sile. Državi i narodu daleko najjačeg gospodarstva svijeta najviše bi nosila ravnopravna suradnja.

6. HRVATSKA POD HEGEMONIJOM EUROPSKE UNIJE

Stanje u hrvatskom životnom prostoru stalno slabi, a narod u njemu i dalje propada. To je sažeto „izvješće o stanju nacije“ poslije dvadeset pet godina trajanja obnovljene hrvatske dr-žave. Država i narod bi se trebali hitno uhvatiti u koštac s propadanjem i početi obnavljati hrvatski životni prostor, da bi u njemu ljudi mogli živjeti i napredovati te da iz njega ne bi trebali bježati.
Međutim, država i narod sad ništa ne poduzimaju. Oni bi nešto poduzeli, ali ne mogu i ne smiju poduzeti ništa, što bi za narod i za Život trebalo poduzeti. Hrvatska država nije samostalna, a narod nije slobodan. Hrvatska i hrvatski narod našli su se svojom voljom pod dvoslojnom hegemonijom: RH je pod političkom i gospodarskom hegemonijom EU, a EU je pod istom takvom hegemonijom SAD. Dodatno, ni SAD nisu slobodna politička zajednica. One su u vlasti svjetskog slobodnog kapitala i one mu služe svojom političkom, gospodarskom i vojnom silom.
Ovisnost Hrvatske kao političke zajednice označena je blagom riječju „hegemonija“, jer je RH nominalno suverena država. Ona je članica UN, ali je kao da i nije. Uporabljena je upravo riječ „hegemonija“, iako su RH i nad njom EU dio neformalnog carstva svjetskog kapi-tala, pobliže gospodarskog carstva, koje osim EU uz SAD okuplja i neke druge njima politički podložne zemlje svijeta.
U ekonomskom imperijalizmu vojnu prisilu zamjenjuje gospodarsko nasilje. Carstva su vla-dala tuđim tržištima i platnim prometom putem nadzora nad uvozom i izvozom robe te ulaganjem kapitala. Kasnije je sredstvima nadzora dodano bankovno poslovanje. Za nepo-sluh u vođenju vanjske i unutarnje politike periferija carstva kažnjavala se ustezanjem ulaga-nja i zabranom izvoza proizvoda u jezgru carstva. Suvremena carstva su po naravi gospodarska, jer je u povezivanju gospodarstava periferije carstva i njegove jezgre kapitalizam mnogo učinkovitiji, od bilo kojeg prethodnog način proizvodnje. Međutim, u globaliziranom svijetu s dinamičnom razmjenom novca, robe i usluga svaka zemlja mora imati svoju vanjsku politiku, jer nijedno državno pitanje nije samo unutarnje.
U uspostavljenoj hegemoniji Bruxelles kolotečno, putem procedura upravlja Hrvatskom i drugim članicama Unije, koje taj postupak smatraju legitimnim i prihvatljivim. He-gemonija je utkana u svakodnevnu društvenu i životnu zbilju. Periferija Unije voljno se podlaže pravilima hegemonije, koje se smatra prirodnima. Unija raspolaže liberalizmom kao znatnom ideološkom silom, koja je mnogim mjesnim vlastima ne samo prihvatljiva, nego i privlačna. Sve zemlje Unije tobože imaju iste ljudske vrijednosti, političke ideale i politiku.
Sadašnja hegemonija SAD nad EU nastavak je hegemonije SAD, koja je bila uspostavljena poslije Drugoga svjetskog rata i koja je bila zamijenila dvostoljetnu europsku dominaciju nad svijetom. SAD su stekle svoje poslijeratnu hegemoniju naglo tijekom rata, koji nisu one zapodjenule. Pod američkom hegemonijom na Zapadu u vrijeme Hladnoga rata našle su se najrazvijenije zemlje svijeta, koje su svojom krivnjom teško stradale u ratu. Posebnost te hegemonije bila je u tome, što su SAD bile uvidjele da imaju zajednički interes s Europom. Osim što su joj pružile zaštitu SAD su Europi dale i pomoć u novcu, hrani i izravnim industrijskim ulaganjima. SAD su poticale stvaranje unutarnjeg „klasnog“ konsenzusa, posebice u Njemačkoj, koja je učas ponovo pretvorena u državu. Socijaldemokrati i demokršćani bili su uspostavili suglasje u bitnim nacionalnim pitanjima, a u Njemačkoj koja je postala osjetljiva na socijalna pitanja uvedeno je i suodlučivanje u poslovanju srednjih i velikih poduzeća.
Diljem Europe došlo je do nezapamćenog gospodarskog rasta; stvorena je socijalna dr-žava; učvršćena je demokracija; kapitalizam je dobio „ljudsko lice“. U većini zemalja Eu-rope sredstva Marshallova programa obnove iskorištena su za obnovu i za jačanje gospo-darstva, a Francuska je svoja sredstva rabila za financiranje kolonijalnih ratova. U Hlad-nom ratu SAD su trebale Europu, koliko je i Europa trebala njih. Silom prilika kapitalizam je postao sustavom proizvodnje, koji je nosio dobrobiti zemljama, narodima i ljudima.
Međutim, prestankom Hladnog rata američka „hegemonija za ljude“ promijenila je ćud. Kapital i kapitalizam nisu se više morali dodvoravati državama i narodima. Kapitalisti su počeli voditi račun samo o svojim probitcima, a SAD su postale njihovim uporištem i sredstvom. Socijaldemokratski/demokršćanski konsenzus i socijalna osjetljivost države pretvorili su se preko noći u liberalističku bezobzirnost prema narodima, državi i ljudima. EU je postala zajednica kapitalista i poslodavaca. Ljudi Europe prestali su biti graditeljima i postali su najamnim nadmetateljima u tržišnom postupku iscrpljivanja viška vrijednosti iz rada i znanja ljudi. Unija zbog toga propada.
Po američkom diktatu ili po prijateljskom uvjeravanju EEZ je pretvorena u Europsku uniju, koja se sama instrumentalizirala i pretvorila u tržišnu tamnicu naroda, koji su bili pohrlili u EEZ. Unija kao centralizirana politička tvorevina bez suverenosti – SAD od-govara da Unija i dalje bude bez suverenosti – Unija je postala sredstvom transmisije hege-monije. To se najbolje pokazalo podložničkim prihvaćanjem gospodarskih sankcija protiv Ruske Federacije, koje su predložile SAD te koje su same protiv volje i interesa EU izazvale političku i sigurnosnu krizu u Ukrajini. Temeljna značajka hegemonije je to, da periferija ne vodi svoju vanjsku politiku, nego politiku hegemona.
Da je u Europi dobro, da europskim narodima ide dobro i da je nastavljen gospodarski zamah kakvim je Europe bila obnovljena, američka hegemonija ne bi bila veliko zlo. Me-đutim, Europa je u nevolji. Izgubila je američku zaštitu, a nije postavila svoju. Potpuna urbaniziranost skučena prostora zahtijeva stalan gospodarski rast i visok prihod radnika. Teret održavanja infrastrukture pada na sve manji broj sposobnih pleća. Opaka i neželjena imigracija smanjuje prosječnu proizvodnost rada. Europa gubi izvorno pučanstvo i pret-vara se u „lonac u kojemu se ne stvara slitina“. EU dobiva pučanstvo, koje ne donosi rast. Europa je iscrpila industrijske sirovine i većinu neobnovljivih energetskih izvora, a za ob-novljive ima razmjerno skučen prostor. Europa ima razmjerno malo kapitala koji je vezan uz životni prostor pa je ovisna prvobitno o znanju, poduzetnosti i radu, a hegemonija ka-pitala joj ne dopušta da slobodno rabi svoje sposobnosti. Europa je najmanji kontinent i još je podijeljena hegemonijom nad EU.
Nema kontinenta svijeta, koji sad ima manje nade od Europe, a nema zemlje u EU koja je u težem stanju od Hrvatske. Za preinaku propadanja u uspon Europa se treba osloboditi. Europu će osloboditi njezini narodi. U tomu bi im mogli pomoći i drugi narodi, na koje također vrebaju kapital, kapitalizam, svjetsko tržište i liberalizam. Europa može u sebi obnoviti nadu.

7. GUŠENJE SVJETSKOG NEREDA
I USPOSTAVA GLOBALNE MREŽE ŽIVOTNIH PROSTORA

Za Hladnoga rata na sjevernom polusvodu Zemlje bile su dvije razlučene hegemonije, ali je na južnom bilo mnoštvo slabih zemalja u razvitku. Veselje zapadnih ljudi zbog nestanka prijeteće sovjetske hegemonije bilo je kratkotrajno. Umjesto priželjkivanoga novog svjets-kog poretka u svijet se uvukao kaos ili nered i to upravo u vrijeme svršetka postupka glo-balizacije naše vrste.
Svijet nije u ratnom stanju, ali su u ratnom stanju nebrojene zemlje svijeta. Nastalo stanje je bez prethodnog primjera: desetljećima ne ratuje nijedan par zemalja, ali bukte građanski ratovi, koji su pravilo, a ne izuzetci. Razlog nastalom stanju je to, što je kapital nesposoban stvoriti i održavati svjetski poredak gospodarskim sredstvima te što je u svojoj beskrajnoj vlastoljubljivosti oslabio države, koje su političkim sredstvima oduvijek održavale mjesni poredak. Sad nema ni mjesne vlasti ni svjetskog poretka. Kapital ima svjetsku vlast bez poretka, a države nemaju vlast, a imaju nered.
Narodi diljem svijeta smatraju da nemaju državu ili da je ona toliko slaba, da ne može obavljati politički posao, koji danas u svijetu nitko ne obavlja. Svjetski kaos je posljedica zatora politike. Navedene su dvije bitne značajke države, kojoj je politika jedina zadaća: (1) pučanstvo treba skupno osjećati da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti te (2) pučanstvo čini zajednicu, u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti. Nijedan narod tako ne vidi svoju tobožnju državu. Država mu ništa ne pruža, čak ni prigodu da svojim naporom izgradi primjeren životni prostor.
Kapital je namjerno i sustavno slabio državu do donje granice njezine izdašnosti za ka-pital, koja je daleko ispod granice izdašnosti države za njezino pučanstvo. Država je danas toliko slaba, da je kapital više ne može spasiti. To mogu učiniti samo narodi, ako se prih-vate posla spašavanja države. Međutim, u nastalom stanju u nebrojenim zemljama mnoge mjesne snage i posebni interesi nastoje se dokopati slabe države, kako bi je iskoristili za svoje probitke. Uspjele te snage ili ne uspjele u osvajanju slabe države, svakim takvim nas-tojanjem nered se u svijetu širi i dubi.
Za uklanjanje ili gušenje svjetskog nereda potrebno je hitno jačanje države. Novi etatizam i nova vrsta države neće biti upereni protiv građana ili sudionika u proizvodnji životnog prostora, nego protiv kapitala i ostalih klasnih snaga, ali i protiv mjesnih posebnih interesa i vjerskih ili ideologijama zadojenih snaga. Dobre primjere osposobljivanja države i državne brige za graditelje životnog prostora danas ne pružaju „zapadne“ zemlje, nego Indija, Kina, Turska i Rusija. Narodi u kojima se država oporavlja trebali bi zatomiti vlas-toljubljivost i pomagati ostalim narodima da im se pridruže uklanjanjem kaosa unutar sebe.
Kaos se mora ukloniti, jer se vrsta neće moći prilagođivati sadašnjim ili još težim okol-nostima, koje sad nisu pod nadzorom razbora i dobra. Opstanka vrsta nema bez prila-godbe okolnostima koje se neprestance mijenjaju. Uz gušenje i uklanjanje kaosa kakav vrsta nije iskusila u mirno doba potrebno je i jamčiti najmanji potreban gospodarski rast, koji nameću visoka urbaniziranost i sve veće usredotočenje pučanstva čak i u pojedine dijelove iste zemlje. Potreban rast se u kaosu ne da ostvariti, ali uklanjanje kaosa nije dovoljan uvjet za gospodarski rast. Za izbavljenje vrste iz kaosa bit će potrebni pomoć mnogim narodima koji sami organiziraju životni prostor, ali i suradnja među životnim prostorima. U tom će zahvatu vrste vidnu ulogu imati obnovljena država, ali narodi ne smiju dopustiti da ona bude sredstvo vladanja ljudima. Čemu vlast, ako je joj je svrha samo vladanje zajednicama koje bi trebale proizvoditi životni prostor? Država će biti nužno sredstvo zaštite ljudi i prostora, ali i vezanja kapitala za prostor i rad. Država će služiti zajednici.
Nered koji su kapital i kapitalizam stvorili u netom globaliziranom svijetu unutar globa-lizirane vrste Homo sapiens isključuju i kapitalizam kao najviši stupanj civilizacije, ali i civili-zaciju kao pristup uređenju društva, kojim se vlast otima zajednici i iznosi iz nje. Nositelji vlasti uvijek su rabili silu za otimanje vlasti zajednici, za zadržavanje vlasti u privatnim ili skrivenim rukama i za vezanje vlasti uz imovinu, a ne uz zajednicu. Unutarnji i vanjski militarizam bitne su značajke civilizacije. Militarizmu treba doći i dolazi kraj. Danas vojnu silu voljno i rado rabe samo tri države – SAD, UK i Izrael. To su ujedno zemlje najvećeg usredotočenja kapitala. Zadojenost tih zemalja militarizmom potiče u stvorenom svjetskom kaosu mjesne posebne interese te neke ideološke i vjerske skupine, da se i oni prihvate oružja, nasilja, razaranja zajednica, genocida i protjerivanja pučanstva. Oružje naroda ne treba biti upereno na druge narode, nego na neprijatelje mjesnog zajedništva, koje je potrebno za proizvodnju životnog prostora, za stvaranje svjetske mreže suradnje životnih prostora i konačno za prilagodbu i opstanak vrste. Evolucija koja će vrstu povesti iz sada-šnjeg kapitalističkog kaosa u potpunu svjetsku mrežnu suradnju životnih prostora ne smije i ne može ostati na jednoj zemlji. Zamjena za sadašnji kapitalistički nered nije nikakav svjetski poredak, nego opća izgradnja životnih prostora i uspostava mreže suradnje među tim prostorima.
Stvaranje mreže životnih prostora u potpuno globaliziranom svijetu i unutar globalne vrste nije utopija, nego nužda. Ono ima izvrstan prethodni uzorak ili presedan u ocrtanoj izgra-dnji životnog prostora u Zapadnoj Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Taj presedan je s razlogom nazvan Zlatnim razdobljem kapitalizma. Svaki narod Zapadne Europe trsio se u vrlo teškim okolnostima da izgradi vlastiti životni prostor, ali je bila uspostavljena i svesrdna i izdašna suradnja naroda ili životnih prostora. SAD su obilno pomagale narode Zapadne Europe, jer su uvidjele skupni interes zapadnog svijeta, koji je bio uistinu ugrožen od sov-jetskog carstva. Slobodni narodi Zapada u tom su vremenu pomagali i napor ljudi u SFRJ, koji su se bili oslobodili sovjetske hegemonije, da izgrade samoupravu i nakupe društveni kapi-tal.
Uviđanje ugroze i Zapada i kapitalizma navelo je narode i države Zapada na suradnju i uzajamnost, a SAD na pružanje sve potrebne pomoći Europi. Ta suradnja je istinabog uminula sa sovjetskom opasnošću. Danas je, međutim, cijela vrsta Homo sapiens izložena ugrozi, koja nikad neće minuti i na koju narodi, države i vrsta trebaju odgovoriti stvara-njem pune svjetske mreže suradnje.
Treba početi stvarati Zlatno razdoblje vrste.

8. IZGUBLJENA HRVATSKA POLITIKA
I IZGRADNJA ŽIVOTNOG PROSTORA RH

Po sadašnjoj skrbi za vlastitu državu čini se, da je državotvornost Hrvata iscrpljena obno-vom hrvatske države 1991. godine. Oni se ne trse oko uzgoja i njege države, kako bi ona bila sposobnom pomoći ljudima da izgrađuju životni prostor, iz kojega se brane i štite dr-žava i život u njoj. Bit i srž svakog društva je u Životu, a država može i treba pomoći da se u narodu Život množi, njeguje i štiti. Uzajamnost djelovanja države i životnog prostora je plod nastojanja ljudi i naroda.
Po stanju u državi i stanju naroda čini se, da su Hrvati poslije vojno-redarstvene akcije Oluja dignuli ruke od svoje države i da su nju uzeli kao mrtav ures. Zadovoljni su što im je država priznata te što imaju grb, zastavu i himnu, koja ocrtava njihovu zemlju kao lijepu i dragu. Izostala je skupna, narodna briga za državu. U nas je sve postalo osobnim pitanjem. Sve je privatno ili skriveno. U Hrvatskoj je privatizirana i politika, koja bi trebala biti jav-nim poslom, koji bi uključio brigu za državu i zaštitu države.
Država nije stvar. Ona je živ organizam. Kroz nju se sažima ukupno ljudsko djelovanje putem mreža društvenog utjecaja: politike, gospodarstva, zaštite i kulture. Hrvatska i hr-vatski narod izgubili su politiku, a bez politike sve u zemlji propada. Politika je javna, sku-pna briga za skupno dobro. Politika je javno usklađivanje raznorodnih interesa u narodu ili na prostoru, pri čemu se svakom interesu dodjeljuje utjecaj razmjeran njegovu prinosu bogatstvu naroda. Bez javne brige za skupno dobro sve u društvu slabi.
Prva značajka slabog stanja je to, što Hrvatska već dugo gubi pučanstvo i što ga gubi na takav način, da je ostala bez cvijeta, probranog dijela ili elite društva. Nakon povijesnih udaraca na cvijet hrvatskog naroda u Bečkom novom mjestu 1671. godine, poslije Hr-vatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, u Prvome svjetskom ratu, u Kerestincu 1941. godi-ne, na Glamočkom Polju i Sutjesci 1943. godine, u Dravogradu i na Križnom putu 1945. godine te za Masovnog pokreta 1971. godine Hrvatska je u domaćim političkim procesima poslije Oluje ostala bez probranog političkog sloja. Hrvatska ima puk raspršen u samo-brižne pojedince, koji zatomljuju i ne pokazuju smisao za javno dobro ni volju i sposob-nost za predvodništvo. Tako nije samo u politici, nego i u zaštiti, gospodarstvu i kulturi.
Politika je privatizirana od stranaka, stranačkih vođa i njihovih financijskih pokrovitelja. Kultura je gotovo potpuno provincijalizirana. Poduzetnici se iscrpljuju u samosnalaženju i zadovoljavaju sitnim dobitcima. Zaštita trpi nebrigu. Vjerski prvaci se skrivaju u ekumeni-zmu i svojom stručnošću u sebi zatiru ljudsko nadahnuće.
Narod je ostao bez elite, probranog sloja ili cvijeta društva pa neće biti u stanju preok-renuti sebi na dobro potrebnu demografsku dopunu putem useljavanja. Doseljenici – čak ni Hrvati iz Bosne i Hercegovine – neće imati prigodu slijediti domaće predvodnike u no-voj domovini, nego će i dalje pristajati uz svoje uzore i načela iz starog zavičaja. Useljavanje u zemlju bez domaćeg predvodništva produbit će stare podjele i stvoriti nove, a Hrvati još nisu nadvladali staru podjelu od prije Drugoga svjetskog rata na građanske liberale, naci-onaliste i komuniste. Bez domaćeg predvodništva nema ni integracije došljaka, a kamoli njihove asimilacije. U zemlji bez predvodništva mudro je da svatko slijedi sam sebe. U dog-ledno vrijeme, ako se narod ne probudi, Hrvatska će se pretvoriti u „gospodarsku krajinu“ Europske unije.
Naše stanje obilježeno je siromaštvom države i naroda; problematičnošću zakonodav-nog, pravosudnog i kaznenog sustava; korupcijom i otimačinom javnog bogatstva, kao načinima vođenja politike i poslovanja; općim neznanjem, nerazumijevanjem politike i izostankom prosudbe o posljedicama sadašnjeg stanja države i naroda; jadnom i štetnom ulogom javnih medija, koji u nedostatku politike i uz propadanje gospodarstva prave vijesti od beznačajnih događaja te sami proizvode politiku. Povrh svega, političke stranke i mediji održavaju i produbljuju stare političke i ideološke podjele u narodu.
Pred narodom i državom stoji teška i dugotrajna potraga za propuštenom i izgubljenom nacionalnom politikom te naporan posao naknadne, usiljene i užurbane izgradnje hrvats-kog životnog prostora. Zemljopisni prostor, čak i da je sav u hrvatskom privatnom ili jav-nom vlasništvu, sam po sebi nema vrijednost. Zemljopisni prostor ima vrijednost samo po tomu, što ljudi na njemu ili od njega naprave. Za proizvodnju životnog prostora – po-litičkog, gospodarskog, sigurnosnog, kulturnog – presudno su važni znanje i tehnologija te poduzetnost i organizacijske sposobnosti ljudi. Hrvati se moraju na najširoj osnovi primiti učenja za stjecanje i uporabljivog i općeg znanja. Država treba povesti sustavnu brigu za nakupljanje suvremene tehnologije. Ljudi se moraju odlučiti i pokrenuti za stvaranje održ-ljivih poslovnih sustava i organizacija i u tome tražiti pomoć razvijenih prijateljskih naroda.
Međutim, prijeka zadaća naroda je prisiliti političare da državu pretvore u njegovu or-takinju na poslu obnove i preporoda narodnog života. Država mora početi voditi narodnu monetarnu politiku; mora izgraditi potrebnu fizičku i društvenu infrastrukturu za stvaranje zamaha u proizvodnji hrane; treba pritegnuti zakonodavni, pravosudni i kazneni sustav, kako bi se u Hrvatskoj obnovila pravna izvjesnost i kako u njoj ne bi bilo na pretek sud-benih pokajnika i nekažnjenih zločina; treba odlučno iskorijeniti političku i poslovnu ko-rupciju i otimačinu, kako bi ljudi stekli vjeru da se isplati raditi za skupno dobro. U Hr-vatskoj nema skupnog dobra, a puk jedino od njega živi. Takozvana socijalna osjetljivost se očituje u dobrim, potpunim i strogim zakonima. Ukratko, narod treba natjerati političare da učine to, da se država bavi politikom za narod i s narodom. Hrvatska država kakva je sad postaje grobom hrvatskoga naroda. Svojim odlučnim djelovanjem narod u Hrvatskoj treba izgraditi veleban životni prostor, a ne u njoj sam kopati svoj grob.
Narod treba nacionalizirati politiku i u nju slati samo ljude koji žele raditi za skupno dobro. Hrvatski narod nije često bio u teškom stanju, u kakvomu je sad, čak ni dok je živio u tuđim državama ili u više njih u isto vrijeme. Sad mu je teško u vlastitoj državi. Međutim, nebrojenim narodima je teško u njihovim vlastitim državama, jer su kapital, kapitalizam, svjetsko tržište i liberalizam potkopali sve države i učinili ih za narod neuporabljivima. Novi zamah hrvatskog naroda za uređenje vlastite države i za izgradnju vlastitog životnog prostora dio je ljudskog posla, koji čeka cijelu vrstu Homo sapiens. To što čeka hrvatski narod u njegovoj državi je ljudski, a ne sizifski posao. Na tom poslu Hrvati moraju obnoviti predvodnički politički, poslovni, znanstveni i kulturni sloj.

9. POLITIČKO BUĐENJE
ZA DOMOVINSKU MOBILIZACIJU

Republika Hrvatska zapuštena je država sa zapuštenom zemljom i ojađenim narodom. Narod je toliko pritisnut hrvatskim i europskim političkim sustavom, a ljudi toliko zaoku-pljenim dnevnom zbiljom, da se narod kao cjelina povukao iz državne politike. Hrvatski narod, kojega je geopolitički položaj njegova povijesnog zemljopisnog prostora učinio političkim narodom par excellence, sad se kani politike, koju je u dobroj volji bio prepustio političkom pokretu, koji ga je uspjelo poveo u borbu za izbavljenje iz Jugoslavije.
Poslije slamanja pobune hrvatskih Srba u vojno-redarstvenoj akciji Oluja oslobodilački pokret HDZ pretvorio se u političku stranku, kojoj je postalo svrhom – kao i svakoj poli-tičkoj stranci – da jedna obilježena skupina ljudi vlada narodom i državom. Poslije smrti svojeg utemeljitelja dr. Franje Tuđmana narodni pokret koji se urušio u stranku izgubio je i tako zamišljenu vlast. U vladanje zemljom i narodom uključile su se i druge stranke „sitnog zuba“, kako bi i druge obilježene skupine ljudi samoživo sudjelovale u prisvajanju narodnog bogatstva i rada. Narod je sad isključen iz državne politike, ali zazire od toga da se u nju nasilno vrati. U svemu je najgore to, što prvaci hrvatskih političkih stranaka, koje su dosad okušale slast vlasti, smatraju da je njihovo vlastohlepno držanje uredno i zakonito te što ne uviđaju da je sadašnje političko stanje neprihvatljivo hrvatskom narodu i zato neodržljivo.
U političkom stanju kakvo se zavuklo u našu zemlju neizbježno je izravno uključenje naroda u državnu politiku. U hrvatskom političkom čekanju i oklijevanju jedino je pitanje, kako će se narod vratiti politici. Stanje naroda i stanje u zemlji su takvi, da narod mora izravno stupiti u državnu politiku, ako ne želi skupno živ poći u hrvatski politički krema-torij ili ako ne želi jedinačno napuštati domovinu, a da potom Hrvati koji ostanu u domo-vini prestanu biti većinskim narodom.
Hrvatskom sad solidarno, uzajamno i naizmjence vladaju političke stranke, koje hoće samo vlast u zemlji i nad narodom. Hoće vlast za sebe i za svoje pokrovitelje. One se međusobno razlučuju putem tobožnjeg „svjetonazora“, ideologije ili političke doktrine, koje nalaze u katalozima zastarjelih političkih doktrina, kakvima su socijalna demokracija ili demokršćanstvo. Sve uvriježene europske i hrvatske političke stranke u stvari su liberalne i liberalističke, jer su u najmu kapitala i kapitalizma. Političke stranke se na izborima nude glasačima samo putem međusobnog razlučivanja. Međusobno razlučivanje, a ne politička ideja za život naroda je to, što nosi moguću pobjedu na izborima. U Hrvatskoj ususret izborima sad se nude i različito obilježene stranačke koalicije, u kojima se zatomljuje čak i „svjetonazor“ ili ideologija, koji u koaliciji prestaju biti sredstvom razlučivanja.
Međutim, to što ljudima treba ponuditi je samo ideja ili zamisao za ljude, za vrstu i za život na zadanom prostoru i to bez ikakva razlučivanja ili diferencijacije, jer razlučivanje je sredstvo vlasti, a nad narodom ne bi trebalo i ne smije biti vlasti. Sad vlast služi samo zato, da se netko bogati – netko drugi, a ne narod. Ipak, narod je jedina prava vlast. To što narodu, koji se zatekao u sadašnjem teškom stanju treba nije vlast, nego briga i predvodniš-tvo. Narodu treba predvodništvo s pravom idejom za život naroda u njegovoj domovini. Jednom narodu, koji na svojem zemljopisnom prostoru stvara životni prostor, potrebna je jedna ideja. To je ideja za život, a ne za vlast.
Nasušno je potrebno narodu prikazati ideju za njegovo političko buđenje i za njegovu potpunu političku mobilizaciju. Pred narodom treba sažeti hrvatsko dvadeset petogodišnje političko iskustvo. Ideja treba istovremeno probuditi narod i razbuditi dosadašnje nositelje vlasti. Ona treba biti nacionalnom, domovinskom uzbunom, jer je za propadanje narodu ostalo vrlo kratko vrijeme, poslije kojega narod može propasti. Vrijeme čekanja i oklijevanja za narod je na isteku.
Politički procesi posljednje dvije godine pokazali su da se kroz politički sustav, kroz hrvatski stranački ustroj i posebice kroz izborni sustav ne može do podizanja glasa u Sa-boru probiti nijedna stranka koja će donijeti ideju domovinskog spašavanja Hrvatske, oporavka naroda i procvata gospodarstva. Za to je postajala prava prigoda sredinom saziva Sabora 2011.-2015. godine, kad je stupanj prihvaćanja dviju najvećih stranaka u Hrvatskoj bio toliko nizak, da su zajedno imale odobravanje samo 35% građana.
Međutim, i otad utemeljene stranke razlučivale su se od postojećih i novoutemeljenih stranaka novim, dodatnim, još užim, diferenciranjem i uz postojeći izborni sustav od sebe udaljile silno pučko izborno tijelo, koje čeka opću ideju za svoj spas i za spasenje Hrvatske. Jedan izuzetak bio je „uspjeh“ nezavisne liste za mjesne izbore u Zagrebu 2013. godine, ali to je uistinu bio neponovljiv mjesni izuzetak.
Pravi način ljudske i domovinske mobilizacije naroda pokazala je inicijativa udruge gra-đana U ime obitelji, koja je bila sračunata na ustavno određivanje braka kao zajednice koju zasnivaju jedan muškarac i jedna žena. Akcija je istinabog bila vezana uz jedno jedino pi-tanje narodnog života, koje je – koliko god je ono važno – ipak samo jedno pitanje. Me-đutim, ta inicijativa je pokazala (1) da nastojanje za spas naroda treba doći od novog pok-reta, a ne od novih naprečac utemeljenih ili zatečenih, vlašću iskvarenih stranaka i (2) da treba djelovati mimo izlišnog saborskog zakonodavnog organizma.
Hrvatskoj je potreban pokret ili udruga za preobrazbu političkog, gospodarskog i ljudskog života u Hrvatskoj, koji će se obraćati samo narodu ili referendumskom glasač-kom tijelu i to samo pitanjima i zamislima, koji obuhvaćaju život i dobrobiti cijelog naroda te određivanje i provedbu državne politike.
Pri pozivu narodu u svrhu njegova političkog buđenja i njegove domovinske mobilizacije ne treba zazirati od zloćudno ozloglašenog populizma. Populizam je uz sadašnje stanje naroda i u sadašnjem stanju u državi jedini i pravi način obraćanja pučanstvu, koje je jedno i koje treba jednu, ali pravu ideju za izlazak iz narodnih i državnih nevolja. Populizam ne trpe ideološke i političke sile, koje doslovce žele „dijeliti narod, kako bi njime vladali“. Stranke se međusobno i razlučuju, kako bi dijelile narod, i njime naizmjence vladale, što im dopušta hrvatski izborni sustav postignut dosluhom političkih stranaka, koje žele dijeliti narod i njime vladati. Koja im korist od toga!
Cio narod množi, stvara, dograđuje i bogati životni prostor. Tko se usuđuje pred naro-dom svojatati zaslugu stvaranja životnog prostora za jedan cijeli povijesni narod? Taj tko ispovijeda da radi za dobro naroda i tko narodu iz ruku uzima vlast pod izlikom da kani nešto napravi za narod, trebao bi se i sam obraćati cijelom narodu. Stoga je pravo da nove narodne snage – koje uistinu nastoje preobraziti hrvatski životni prostor kako bi se u nje-mu dalo živjeti i kako iz njega ljudi ne bi trebali bježati – iznose ne samo populizam, nego i nacionalizam. Kad narod sastavljaju svi ljudi koje se zateknu na jednom prostoru i koji na tom prostoru skupno stvaraju životni prostor, nema zla u nacionalizmu, koji je jednom zauvijek rekao „Zbogom, oružje!“. To nije učinio ni liberalizam, koji je posebno u naše dane odan militarizmu. Danas narodi ne ratuju. Ratuju klase i vjere, u koje spadaju kapitalisti odnosno liberali.
Od uspostavljenih „parlamentarnih“ političkih stranaka ne može se očekivati da preob-raze Hrvatsku u tolikoj mjeri da u njoj prestane propadanje svega što propasti može, uk-ljučujući i narod. One nisu u stanju mobilizirati narod. One čak zaziru od domovinske mobilizacije naroda. Narod u pokretu se ne može podijeliti. Stoga narod treba probuditi i pokrenuti iznošenjem istine o stanju države i naroda te nenasilnim djelovanjem izvan par-lamentarnog sustava rabeći prvobitno ustavnu demokratsku mogućnost izravnog odluči-vanja o narodnim poslovima putem referenduma. Prvim slijedećim općim referendumom treba dotjerati zakon o referendumu, kao izravnom izražaju političke volje naroda.
Snage koje se protive populizmu i nacionalizmu ujedno se protive obvezujućem refe-rendumu. Nada i pouzdanje hrvatskog naroda nisu u strankama, nego u njegovoj snazi i u njegovoj mogućnosti izravnog očitovanja političke volje.

10. HRVATSKA POLITIČKA MISAO
ZA HRVATSKU, EUROPU I SVIJET

Hrvatska povijesna politička misao izgrađivala se od Ljudevita Posavskoga preko Bene Kotruljevića, Frane Petrića i Jurja Križanića preko Krste Frankopana Brinjskoga, Petra Zrinskoga i Krste Frankopana preko Ante Starčevića i braće Radića do Josipa Broza, Hr-vatskog proljeća i Franje Tuđmana te poslije njega. Ta je misao nastala i neprekidno se razvijala i učvršćivala na prostoru u procjepu između dvaju velikih političkih svjetova, koji su se podizali, međusobno sudarali, sahnuli, podizali se u novim parovima sve dok nisu počeli iščezavati u globaliziranom svijetu. U globaliziranoj vrsti ne može se podignuti ni jedan novi par velikih političkih svjetova. U vrsti više nema procjepa; vrstom vlada nepre-kidnost.
Temeljne zasade hrvatske političke misli su samouprava i nesvrstavanje naroda, a Josip Broz kao Hrvat tomu je dodao i izvornu zamisao „društvenog kapitala“. Samouprava i nesvrstavanje kao zasade hrvatske političke misli nastale su u traženju izlaza u sudaru poli-tičkih velesila na hrvatskom povijesnom prostoru. One su proizvod hrvatskog povijesnog prostora i hrvatskog naroda, kojega je zapala muka da na svjetskoj vjetrometini izgrađuje svoj životni prostor. Hrvatska politička misao prava je slika relativnosti ili odnošajnosti zemljopisnog prostora: prostor je to što ljudi od njega naprave. Hrvati su na svojem pros-toru iskovali i političku misao. Danas su svi narodi na svjetskoj vjetrometini.
Nova zasada potrebe nakupljanja „društvenog kapitala“ nastala je u stisci na hrvatskom povijesnom prostoru, koja nije bila izazvana sudarom samo političkih, nego i ideoloških sustava. Hrvati su poslije Drugoga svjetskog rata shvatili to, što ostali narodi istom sad počinju shvaćati, a to je da osim privatnog i javnog ili državnog kapitala treba prvobitno postojati društveni kapital, koji će biti vezan uz zemljopisni prostor i rad odnosno uz ži-votni prostor.
U globaliziranom svijetu ni na jednom dijelu Zemljine kugle nema više sudara para svjets-kih političkih velesila. Sve su političke sile nejake za vladanje globaliziranim svijetom. Me-đutim, ostali su ideološka sila kapitalističkog liberalizma i gospodarska sila Kapital. Sad su se u istom položaju našli svi narodi, koje je kulturna evolucija okupila u vrsti. Narodi svijeta su poput drevnih panonskih plemena, koja su se bila okupila oko Hrvata ili poput zemalja nekadašnjeg Trećeg svijeta, koje su se bile okupile oko Josipa Broza. Svi su narodi pritisnuti o Zemlju istom, jednom jedinom svjetskom nadsilom, Kapitalom. Odnedavno svi narodi pripadaju novom „trećem svijetu“, koji će trajati dok bude vrste.
Novo stanje je stvorila globalizacija, jer se u globalnom svijetu ne može naći ni jedna politička sila ili politička zajednica, koja bi mogla politički i vojno zavladati svijetom. U nastalom stanju prihvat i provedba hrvatske politički misli prikladni su i za sve narode okupljene u Europskoj uniji i za sve narode svijeta. Umjesto ugibanja pred nasrtljivom si-lom Kapitala, koja neprestance stvara podjele i dubi kaos u svijetu, narodi trebaju skupno ukloniti podjele između sebe i unijeti mir unutar sebe, kako bi mogli ukloniti vlast Kapitala. To posebno vrijedi za razvijene i iskusne europske narode, koji su putem EU podlegli he-gemoniji SAD i sile koja zlorabi političku, gospodarsku i vojnu snagu SAD. EU je postala sredstvom podjele Europe, koja priječi europske narode da slobodno izgrađuju svoje život-ne prostore i da međusobno surađuju. Vrsti nisu potrebna „otvorena društva“, nego otvo-ren svijet bez svjetskog nadzora.
Svi narodi su u istom položaju, u žrvnju kapitala i svjetskog tržišta, koje se odmetnulo od nacionalnih gospodarstava i od životnih prostora. Hrvati se ne mogu osloboditi sami. Oni trebaju poticati sve narode da postupaju kako i njima i Hrvatima valja postupati. Hrvati su najbolnije iskusili proizvoljnost kapitala, koji u kolanju naizmjence ostavlja na cjedilu sve narode svijeta, koji nemaju – sve da imaju prigodu živjeti u miru – kontinuitet u proizvodnji i dogradnji životnog prostora.
Hrvatska je najbolji politički „lakmus papir“ u vrsti. Ona je uzorak za proučavanje zloću-dnih učinaka kapitala, kapitalizma, slobodnog svjetskog tržišta i liberalizma. Poučeni kob-nim primjerom Hrvatske i iskustvom hrvatskog naroda ostali narodi ne bi smjeli čekati da ih pogodi zla kob, koja je već zadesila Hrvatsku. Usporedo sa žilavom borbom za izgradnju vlastitog životnog prostora i upravo zato da bi hrvatska borba mogla uspjeti Hrvati moraju zdušno širiti svijetom svoju političku misao samouprave, nesvrstavanja, nakupljanja druš-tvenog kapitala i slobodne suradnje sa svim narodima u vrsti Homo sapiens. Hrvati svoju riječ trebaju potvrditi svojom domovinskom mobilizacijom.

Continue Reading

18 listopad 2013 ~ 0 Comments

Propadanje Hrvatske, svjetska neizvjesnost i oporavak naroda

Prilog Hrvatskoj intelektualnoj radionici u Mariji Bistrici, 19. listopada 2013. godine

 

Mnogim se ljudima danas čini, da je propadanje hrvatskog društva uzelo takav mah ili zamah, da ni državi ni narodu nema spasa. Međutim, društveno propadanje nije posebna značajka našeg trajanja. Cio svijet trpi od istih društvenih bolesti, koje otkad je svijet globaliziran nisu više endemne ili svojstvene jednom narodu, nego su one bolesti vrste homo sapiens. (endemios ≡ urođen(ik), domaći; demos ≡ narod) Stoga uklanjanje pandemije, koju je izazvao virus kapitala i koja se širi putem slobodnog svjetskog tržišta valja internacionalizirati. Pošast liberalizma se najbolje suzbija nacionalnim karantenama. Neka kapital ostane lutati nenaseljenim pustarama. Svijetu je potreban nacionalni internacionalizam.

 

Propadanje ususret propasti

Propadanje hrvatskog gospodarstva vodi propasti. Ono je počelo 1980. godine, u kojoj se zapadno gospodarstvo počelo oporavljati od Male depresije sedamdesetih godina. Okolnosti u kojima se to dogodilo su slijedeće:

  • prestanak akumulacije tehnologije, u vrijeme, u kojemu se pojavila biotehnologija, a digitalna se tehnologija počela širiti iz kompjutora u druge proizvode i sustave;
  • politička nestabilnost Jugoslavije osamdesetih godina, rasap SFRJ i Domovinski rat;
  • globalizacija, u kojoj su prednjačile korporacije i tehnologija, a ne nacionalne države;
  • uspostava svjetskog slobodnog tržišta kapitala, proizvoda, usluga te fizičke, komunalne i društvene infrastrukture;
  • pretvorba Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, koja je izvela nasilnu „tranziciju“ svih istočnoeuropskih zemalja u „otvorena društva“, a ne samo na tržišno kapitalističko gospodarstvo. Sve se desilo upravo u desetljeću obnove naše države.

U dvadesetak godina u svijetu je uspostavljena vladavina kapitala: stvorena je svjetska politička zajednica Kapital, u kojoj su postavljeni slobodno svjetsko tržište kao politički sustav, a liberalizam kao obvezujući sustav uvjerenja. U okviru „otvorenog svijeta“ Europska unija stalno je slabila, iako su snažno rasla gospodarstava mnogih starih naroda „u razvitku“, posebice Indije i Kine.

Posljedice propadanja hrvatskog gospodarstva su očite:

  • nestašica domaćeg kapitala,
  • slabost proizvodnih snaga,
  • zastarjelost nakupljene tehnologije,
  • osipanje znanja i organizacijske sposobnosti,
  • gubitak i smanjenje pučanstva,
  • niska zaposlenost,
  • domaći proizvod koji nije dovoljan za zadovoljenje potreba građanstva i države te za održavanje postojeće društvene, fizičke i komunalne infrastrukture.

Građani, kućanstva, proizvodna poduzeća, trgovačke banke, jedinice javne uprave i nacionalna država su u dugovima. Hrvati se svojim radom nisu u stanju množiti, hraniti i štititi.

Propadanje, koje će Hrvatsku uskoro dovesti do gospodarskog sloma proizvelo je političku paralizu, koja se pretvara u političku nestabilnost. Goleme ljudske nevolje, koje su prouzročene time, što politika nije rješavala gospodarske probleme, stvorile su silne sigurnosne probleme. U Hrvatskoj je malo što zaštićeno i malo tko je zaštićen.

Dugo se postavlja pitanje, o tome zašto Hrvati ne naprave pravi, opći prosvjed protiv načina na koji se već dva desetljeća vode javni poslovi, kad im već izbori ne omogućuju postavljanje odgovornih nositelja vlasti. Razborit odgovor je bio u tome, da Hrvati imaju poštovanje prema svojoj obnovljenoj državi. Međutim, propadanje će nedvojbeno i uskoro donijeti gospodarsku propast pa se otvara pitanje zaštite obnovljene hrvatske države, koja je trebala biti sredstvom naroda za zadovoljenje njegovih potreba. Hrvati moraju zaštititi svoju državu. Hrvatska politika traži diskontinuitet, a hrvatski narod doveden je blizu jednoj od prijelomnih točaka svoje povijesti. Gospodarska propast već se može uzeti kao činjenica.

 

Svjetska neizvjesnost

Za provedbu potrebnog oporavka gospodarstva, društva, države i naroda narod će se morati osloniti na svoju snagu, jer u svijetu vlada velika gospodarska i politička neizvjesnost.

Buran i usiljen razvitak tehnologije omogućio je, kao nikad prije, izdvajanje golemog kapitala iz proizvodnje i prirodnog blaga te njegovo odvajanje od rada, proizvodnje i država. U temelju svih svjetskih gospodarskih i ljudskih problema je odnos kapitala prema radu. Kapital se toliko udaljio od rada i proizvodnje, da su visoka nezaposlenost i privremeno zapošljavanje radnika postali redovito i stalno stanje gospodarstva, koje ne mogu podnositi ni povijesni narodi ni vrsta homo sapiens kao cjelina.

Kapital je stvorio ozbiljne probleme u vrsti. Nastalo opasno stanje očituje se u nakaznoj razdiobi dohotka i u pučanstvu i po proizvodnim granama. U SAD, koje imaju najveće, najrazvijenije i najnevoljinije gospodarstvo svijeta, financijski sektor „gospodarstva“ prikupi 40% domaćeg proizvoda, zdravstvo 18%, cijela industrija 11%, a poljoprivreda jedva 2%. Godine 2010. jedan posto građana SAD prikupilo je 65% dodane vrijednosti, a godine 1916. „samo“ 20% te vrijednosti.

Nagomilani kapital ne stvara potražnju za proizvodima i uslugama, koje traže mnogo rada i radnike. Slobodan kapital stvara svojom slobodom neizvjesnost u narodima i tjeskobu u ljudima. O tome najbolje govori činjenica da cijena zlatu neprekidno raste trinaest godina zaredom, što se nikad prije nije dogodilo ni sa zlatom ni i s kojom drugom sirovinom.

Usto, gubitak kapitala, koji propada ili nestaje „promašenim“ spekulativnim ulaganjem, nadoknađuje se proračunskim zaduživanjem naroda. Time kapital i dalje ostaje slobodnim, bez sprege s radom, proizvodnjom i državom te sposobnim, da proizvoljnom uporabom i nadalje stvara neizvjesnost diljem svijeta. Svijet je u velikoj neizvjesnosti, a ljudi su u strahu od kapitala. Kapital je unizio i onesposobio nacionalne države. Međutim, kapital još nije uništio narode. Oni su žilavi i otporni organizmi.

U povijesnim narodima kao što je i hrvatski već se javljaju nove ideje za oporavak svijeta. Nova ideja bit će uporište za oporavak, koji je potreban narodima i koji će oni izvesti.

 

Oporavak Hrvatske

Hrvatsko gospodarstvo i hrvatsku državu upropastilo je svjetsko tržište, čijoj se prijetnji slabo hrvatsko gospodarstvo nije moglo oduprijeti. Stoga se od svjetskog tržišta i od priželjkivane konkurentnosti hrvatskih poduzeća i proizvoda na njemu može očekivati samo zlo, dok hrvatsko gospodarstvo ne ukloni slabosti zbog kojih propada. Hrvatskoj nisu potrebne reforme, nego modernizacija gospodarstva i politike. Međutim, hrvatsko gospodarstvo treba zaštitu, koju može pružiti samo država i ono treba pomoć, koju mogu pružiti samo mogući hrvatski strategijski partneri.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba predvoditi država, a za to je potrebno, da ona preuzme poduzetničku ulogu. Možda bi liberalima više odgovarala formulacija, da sve što je potrebno „da ljudski kapital cvjeta usred obilja prirodnih izvora i uz bogomdan položaj zemlje je to, da država bude sposobna pomoći iskorištenje prirodnih i ljudskih izvora“. Ili da, kao što je rekao američki progresistički ekonomist Richard Ely (1854.-1943.), „država je ustanova, čija je aktivna pomoć neizostavan uvjet ljudskog napretka“. Naša država apstinira ili se kani svakog posla za gospodarstvo i za narod. Hrvatskoj su potrebne nova uloga države i nova politika. Hrvatskoj je za oporavak potrebna politička stabilnost, a ona može doći samo od nove politike.

Nove zadaće države traže promjenu zamisli o vođenju politike. Potrebno je odustati od liberalističkog poimanja gospodstva tržišta nad politikom, koje je unizilo ulogu države. Namjerno slabljenje države koje provodi kapital prouzročilo je nebrojene ratove unutar država, jer se različiti društveni probitci u slaboj državi ne mogu usklađivati u javnom, demokratskom postupku. U Egiptu je egipatska vojska nedavno preuzela ulogu države, a prije je to u Afganistanu i Iraku učinila američka vojska. Ako se vodi račun o dobru naroda, nema zamjene za snažnu nacionalnu politiku i za značajnu ulogu države u gospodarstvu.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba voditi na dva načina. Treba hitno iskoristiti mogućnosti, koje nude raspoložljiva tehnologija i tehnologija, koja se može brzo pribaviti te domaće ljudske mogućnosti i prirodno bogatstvo. Usporedo treba nakupljati suvremenu tehnologiju, bez koje se oporavak i rast gospodarstva ne će moći održati, u prvom redu digitalnu tehnologiju, biotehnologiju i ekotehnologiju. Hrvatsko gospodarstvo može se osloniti i na projektiranje i izvedbu industrijskih postrojenja i infrastrukturnih objekata.

Hrvatska nema domaćeg kapitala, ali ga država može stvarati na isti način kako ga sad stvaraju Japan i SAD – „agresivnom“ monetarnom politikom ili „količinskom popustljivošću“. Hrvatskoj nedostaje proizvodnja. Nju država može povećati. Hrvatska nema suvremenu tehnologiju. Država je može početi nakupljati. Država može i mora pomoći stvaranju i množenju organizacijskih sposobnost i znanja naroda.

Hrvati će kao i brojni drugi narodi EU za oporavak trebati pomoć. Mala i nepotpuna gospodarstva u Uniji trebaju se osloniti na veća i potpunija nacionalna gospodarstva, kako bi se proširila područja potpunosti gospodarstva te time povećale domaća ponuda i potražnja robe i usluga.

U postupku uspostave nove svjetske geopolitičke i geoekonomske ravnoteže, koju trebaju i traže sve države i svi narodi nasuprot volji kapitala, Hrvatska može naći strategijske ortake, koji će znati cijeniti položaj hrvatske države i izdašnost hrvatskog povijesnog političkog i geopolitičkog iskustva.

 

Nova doktrina obnove Europe®

Politička, gospodarska, sigurnosna i ljudska neizvjesnost u svijetu te nebrojeni unutarnji ratovi traže svjetski politički zahvat na temelju nove političke ideje u ime globalizirane vrste homo sapiens. Europskoj uniji također je potreban politički zahvat, jer mnogi njezini narodi propadaju. Nova ideja se treba javiti mimo tržišta i liberalističkog sustava uvjerenja i ona treba omogućiti konsolidaciju Unije.

Nova doktrina obnove Europe treba omogućiti zaštitu ljudi i naroda, rada i vrijednost rada, života, prostora i prirodnog bogatstva, okoliša i klime, jer zaštita postaje temeljno pitanje svijeta. Ranije su jedinačni ljudi i narodi imali zaštitu svojih država, a sad su izloženi prijetnji kapitala i svjetskog slobodnog tržišta. Europa se mora štititi, kao što to trebaju činiti svi narodi, smišljenim nadzorom granica, ali EU mora organizirati sustavnu unutarnju  pomoć slabijim gospodarstvima svojih članica, jer se bez potrebne proizvodnje dobara i pune zaposlenosti diljem Europe ne će moći obraniti niti njezine najbogatije i gospodarski najsposobnije članice. Europa mora zaštiti sve svoje narode pa i hrvatski. O tome trebaju odlučivati europske države i njihovi narodi, a ne netko tko od rada, proizvodnje i država sustavno odvaja sav višak vrijednosti. Suradnja zaštićenih naroda jedini je jamac svjetske političke stabilnosti.

Hrvatski slučaj ima golem transnacionalni potencijal. Hrvate stoga čeka odgovoran politički posao u Europi. Oni joj mogu pomoći svojom političkom mišlju. Vladanje hrvatskim povijesnim geopolitičkim iskustvom obveza je hrvatskog vodstva.

 

Continue Reading

04 listopad 2013 ~ 5 Comments

Propadanje, neizvjesnost i oporavak

 

Propadanje ususret propasti

Propadanje hrvatskog gospodarstva vodi propasti. Ono je počelo 1980. godine, u kojoj se zapadno gospodarstvo počelo oporavljati od Male depresije sedamdesetih godina.

Okolnosti u kojima se to dogodilo su slijedeće:

  • prestanak akumulacije tehnologije, u vrijeme, u kojemu su se pojavila biotehnologija, a digitalna se tehnologija počela širiti iz kompjutora u druga područja;
  • politička nestabilnost Jugoslavije osamdesetih godina, rasap SFRJ i Domovinski rat;
  • globalizacija, u kojoj su prednjačili korporacije i tehnologija, a ne nacionalne države;
  • uspostava svjetskog slobodnog tržišta kapitala, proizvoda, usluga te fizičke, komunalne i društvene infrastrukture;
  • pretvorba Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, koja je izvela nasilnu „tranziciju“ svih istočnoeuropskih zemalja u „otvorena društva“, a ne samo na tržišno kapitalističko gospodarstvo.
U tridesetak godina u svijetu je bila uspostavljena vladavina kapitala: stvorena je svjetska politička zajednica Kapital, u kojoj su bili uspostavljeni slobodno svjetsko tržište kao politički sustav, a liberalizam kao obvezujući sustav uvjerenja. U okviru „otvorenog svijeta“ Europska unija stalno je slabila u odnosu na snažan rast gospodarstava mnogih starih naroda „u razvitku“, posebice Indije i Kine.

Posljedica propadanja hrvatskog gospodarstva su očite: nestašica domaćeg kapitala, slabost proizvodnih snaga, zastarjelost nakupljene tehnologije, osipanje znanja i organizacijske sposobnosti, gubitak i smanjenje pučanstva, niska zaposlenost, domaći proizvod koji nije dovoljan za zadovoljenje potreba građanstva i države te za održavanje postojeće društvene, fizičke i komunalne infrastrukture. Građani, kućanstva, proizvodna poduzeća, trgovačke banke, jedinice javne uprave i nacionalna država su u dugovima. Hrvati se svojim radom nisu u stanju množiti, hraniti i štititi.

Propadanje, koje će Hrvatsku uskoro dovesti do gospodarskog sloma proizvelo je političku paralizu, koja se pretvara u političku nestabilnost. Goleme ljudske nevolje, koje su prouzročene time, što politika nije rješavala gospodarske probleme, stvorile su silne sigurnosne probleme. U Hrvatskoj je malo što zaštićeno i malo tko je zaštićen.

Dugo se postavlja pitanje, o tome zašto Hrvati ne počnu prave, opće prosvjede protiv načina na koji se već dva desetljeća vode javni poslovi, kad im već izbori ne omogućuju postavljanje odgovornih nositelja vlasti. Razborit odgovor je bio u tome, da Hrvati imaju poštovanje prema svojoj obnovljenoj državi. Međutim, propadanje će nedvojbeno i uskoro donijeti gospodarsku propast pa se otvara pitanje zaštite obnovljene hrvatske države, koja je trebala biti sredstvom naroda za zadovoljenje njegovih potreba. Hrvati moraju zaštititi svoju državu. Hrvatska politika traži diskontinuitet, a hrvatski narod doveden je blizu jednoj od prijelomnih točaka svoje povijesti. Gospodarska propast već se može uzeti kao činjenica.

 

Svjetska neizvjesnost

Za provedbu potrebnog oporavka gospodarstva, društva, države i naroda narod će se morati osloniti na svoju snagu, jer u svijetu vlada velika gospodarska i politička neizvjesnost.

Buran i usiljen razvitak tehnologije omogućio je, kao nikad prije, izdvajanje golemog kapitala iz proizvodnje i prirodnog blaga te njegovo odvajanje od rada, proizvodnje i država. U temelju svih svjetskih gospodarskih i ljudskih problema je odnos kapitala prema radu. Kapital se toliko udaljio od rada i proizvodnje, da su visoka nezaposlenost i privremeno zapošljavanje radnika postali redovito i stalno stanje gospodarstva, koje ne mogu podnositi ni povijesni narodi ni vrsta homo sapiens kao cjelina.

Kapital je stvorio ozbiljne probleme u vrsti. Nastalo opasno stanje očituje se u nakaznoj razdiobi dohotka i u pučanstvu i po proizvodnim granama. U SAD, koje imaju najveće, najrazvijenije i najnevoljinije gospodarstvo svijeta, financijski sektor „gospodarstva“ prikupi 40% domaćeg proizvoda, zdravstvo 18%, cijela industrija 11%, a poljoprivreda jedva 2%. Godine 2010. jedan posto građana prikupilo je 65% dodane vrijednosti, a godine 1916. „samo“ 20% te vrijednosti.

Nagomilani kapital ne stvara potražnju za proizvodima i uslugama, koje traže mnogo rada i radnike. Slobodan kapital – danas leži neuporabljen novac jednak jednoj četvrtini godišnjeg svjetskog domaćeg proizvoda – stvara svojom slobodom neizvjesnost u narodima i tjeskobu u ljudima. O tome najbolje govori činjenica da cijena zlatu neprekidno raste trinaest godina zaredom, što se nikad prije nije dogodilo ni sa zlatom ni i s kojom drugom robom.

Usto, gubitak kapitala, koji propada ili nestaje „promašenim“ spekulativnim ulaganjem, nadoknađuje se proračunskim zaduživanjem naroda. Time kapital i dalje ostaje slobodnim, bez sprege s radom, proizvodnjom i državom te sposobnim, da proizvoljnom uporabom i nadalje stvara neizvjesnost diljem svijeta. Svijet je u velikoj neizvjesnosti, a ljudi su u strahu od kapitala. Kapital je unizio i onesposobio nacionalne države. Međutim, kapital još nije uništio narode.

U povijesnim narodima kao što je i hrvatski već se javljaju nove ideje za oporavak svijeta. Nova ideja bit će uporište za oporavak, koji je potreban narodima i koji će oni izvesti.

 

Oporavak Hrvatske

Hrvatsko gospodarstvo i hrvatsku državu upropastilo je svjetsko tržište, čijoj se prijetnji slabo hrvatsko gospodarstvo nije moglo oduprijeti. Stoga se od svjetskog tržišta i od priželjkivane konkurentnosti hrvatskih poduzeća i proizvoda na njemu može očekivati samo zlo, dok hrvatsko gospodarstvo ne ukloni slabosti zbog kojih propada. Hrvatsko gospodarstvo treba zaštitu, koju može pružiti samo država i treba pomoć, koju mogu pružiti samo mogući hrvatski strategijski partneri.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba predvoditi država, a za to je potrebna da ona preuzme poduzetničku ulogu. Hrvatskoj su potrebne nova uloga države i nova politika. Hrvatskoj je za oporavak potrebna politička stabilnost, a ona može doći samo od nove politike.

Nove zadaće države traže promjenu zamisli o vođenju politike. Potrebno je odustati od liberalističkog poimanja gospodstva tržišta nad politikom, koje je unizilo ulogu države. Namjerno slabljenje države koje provodi kapital prouzročilo je nebrojene ratove unutar država, jer su različiti društveni probitci u slaboj državi ne mogu usklađivati u javnom, demokratskom postupku. U Egiptu je egipatska vojska nedavno preuzela ulogu države, a prije je to u Afganistanu i Iraku učinila američka vojska. Ako se vodi račun o dobru naroda, nema zamjene za snažnu nacionalnu politiku i za značajnu ulogu države u gospodarstvu.

Oporavak hrvatskog gospodarstva treba voditi na dva načina. Treba hitno iskoristiti mogućnosti, koje nude raspoložljiva tehnologija i tehnologija koja se može brzo pribaviti te hrvatski prirodni izvori. Usporedo treba nakupljati suvremenu tehnologiju, bez koje se oporavak i rast gospodarstva ne će moći održati, u prvom redu digitalnu tehnologiju i biotehnologiju. Hrvatska se mora osloniti i na projektiranje i izvedbu industrijskih postrojenja i infrastrukturnih objekata.

Hrvatska nema domaćeg kapitala, ali ga država može stvoriti na isti način kako ga sad stvaraju Japan i SAD – „agresivnom“ monetarnom politikom ili „količinskom popustljivošću“. Hrvatskoj nedostaje proizvodnja. Nju država može povećati. Hrvatska nema suvremenu tehnologiju. Država je može početi nakupljati. Država može i mora pomoći stvaranju i množenju organizacijskih sposobnost i znanja.

Hrvati će za oporavak trebati pomoć, kao i brojni drugi narodi EU. Mala i nepotpuna gospodarstva u Uniji trebaju se osloniti na veća i potpunija nacionalna gospodarstva, kako bi se povećala područja potpunosti gospodarstva te time povećale domaća ponuda i potražnja robe i usluga.

U postupku uspostave nove svjetske geopolitičke i geoekonomske ravnoteže, koju trebaju i traže sve države i svi narodi nasuprot volji kapitala, Hrvatska može naći strategijske ortake, koji će znati cijeniti položaj hrvatske države i izdašnost hrvatske političke misli.

 

Nova doktrina obnove Europe®

Politička, gospodarska, sigurnosna i ljudska neizvjesnost u svijetu te nebrojeni unutarnji ratovi traže svjetski politički zahvat na temelju nove političke ideje u ime globalizirane vrste homo sapiens. Europskoj uniji također je potreban politički zahvat, jer mnogi njezini narodi propadaju. Nova ideja se treba javiti mimo tržišta i liberalističkog sustava uvjerenja i ona treba omogućiti konsolidaciju Unije.

Nova doktrina obnove Europe treba omogućiti zaštitu ljudi i naroda, rada i vrijednost rada, života, prostora i prirodnog bogatstva, okoliša i klime, jer zaštita postaje temeljno pitanje svijeta. Dosad su jedinačni ljudi i narodi imali zaštitu svojih država, a sad su izloženi prijetnji kapitala i svjetskog slobodnog tržišta. Europa se mora zaštititi, kao što to trebaju činiti svi narodi, smišljenim nadzorom granica, ali EU mora organizirati sustavnu unutarnju  pomoć slabijim gospodarstvima svojih članica, jer se bez potrebne proizvodnje dobara i pune zaposlenosti diljem Europe ne će moći obraniti niti njezine najbogatije i gospodarski najsposobnije članice. Europa mora zaštiti sve svoje narode pa i hrvatski. O tome trebaju odlučivati europske države i njihovi narodi, a ne netko tko od rada, proizvodnje i država sustavno odvaja sav višak vrijednosti. Suradnja zaštićenih naroda jedini je jamac svjetske stabilnosti.

Hrvati mogu pomoći Europi svojom političkom mišlju.

Continue Reading

02 prosinac 2012 ~ 0 Comments

Ideologija otvorenog društva opijum za narode

 

Razgovor Zdravka Mršića objavljen u Novom listu 1. prosinca 2012. godine

 Razgovor je vodio Branko Podgornik.

 

NL: Dva desetljeća slušali smo da Hrvatska treba postati otvoreno društvo, poput ostalih zemalja, jer to će to omogućiti prava čovjeka, slobodu kolanja ljudi, roba i kapitala. Samo uz takve pretpostavke, vladajuće je mišljenje, moguć je ekonomski i duhovni napredak ljudi i zajednica. Sada vidimo da su ljudi dobili slobodu, ali sve više gube radna mjesta, sigurnost i mogućnost zadovoljavanja osnovnih životnih potreba. Kako to objašnjavate?

 ZM: Nekad je otvoreno društvo bilo izlazom za neke stiješnjene narode na rubu Europe, a danas je to sadržaj mita, koji se nameće svim narodima diljem svijeta. Ono je način uređenja političke jedinice, koji je protivan uvriježenoj prostornoj državi. Svjetski kapital danas narodima nameće otvoreno društvo, kao zamjena za njihovu prostornu državu. To najbolje govori, da je otvorenost političke zajednice sredstvo eksploatacije naroda. Pripovijedanje propagandista svjetskog slobodnog kapitala je, kako bi rekao Karl Marx, opijum za narode. Vi ste dobro saželi učinke otvaranje društava u smislu rada, zaštite života i zadovoljenja životnih potreba. Svrha otvaranja naroda i njihovih država je, doslovce, iskorištavanje tuđeg prirodnog blaga te rada i života ljudi. Sloboda služi svjetskom tržištu i slobodnom kapitalu. Čemu čovjeku prividna sloboda, ako on nema posla i ako nije u stanju ni nositi odgovornost za zajednicu i za obitelj. Od obećanja ekonomskog i duhovnog napretka ljudi i zajednica nije mnogo ostalo. Pogledajte Hrvatsku, Italiju, Španjolsku, Grčku, UK i SAD!

 

NL: Ne čini li Vam se, da se nova sudbina svijeta iznenada pojavila?

 ZM: Otvoreno društvo ima svoju višestoljetnu povijest. Prvo pravo otvoreno društvo stvorile su Ujedinjenje nizozemske pokrajine koncem šesnaestoga stoljeća. Protestantski burgeri, koji su se već bili obogatili trgovinom između španjolskih kolonija u Americi i Europe, brušenjem kamenja, zlatarstvom te tkanjem skupocjenih vunenih i svilenih tkanina nisu svoje bogatstvo mogli povećavati širenjem svojeg prostora u Europi. Oni su i sami pošli preko širokih oceana. Za svoj kolonijalni projekt oni nisu imali dovoljno pravih domaćih ljudi pa su svoju državu otvorili za kalvince, hugenote i Židove, koji su nosili vještine i kapital. Otud naziv otvoreno društvo. Nizozemci su pritom državni prostor pretvorili u uporište za vojno-poslovni pothvat osvajanja dalekih tuđih prostora. Bitnom značajkom otvorenog društva bio je i ostao militarizam, jer su se tuđi prostor i pripadno prirodno blago otimali vojnom silom. Dio pučanstva iz domaćeg uporišta bio je presađivan, tako se govorilo, u nove posjede, kako bi organizirao otimanje ili gospodarski rast. Zar nije gospodarski rast lijep izraz? Nizozemci su svoj „projekt“ otvorili došljacima, koji su dijelili ili koji su nadahnjivali protestantski svjetonazor.

Koncem sedamnaestog stoljeća predvodništvo otvorenog društva preuzela je Britanija. Vladala je svjetskim morima puna dva stoljeća, pri čemu je od početka Industrijske revolucije gola vojna sila bila dopunjena tehnološkom dominacijom. SAD su preuzele štafetu otvorenog društva početkom dvadesetog stoljeća. Međutim, izbijanje klasnih i nacionalističkih revolucija zakočilo je širenje otvorenog društva sve do sloma komunizma i sovjetskog carstva. Nositelji otvorenog društva sad kao silu rabe kapital i ideologiju liberalizma. Otkad je otvoreno društvo preplavilo globalizirani svijet SAD su predvodništvo predale izravno kapitalu, koji kao matična uporišta rabi SAD, Izrael, EU i Britaniju.

U postupku otvaranja svijeta slobodnom kapitalu najgore je prošla Europa, koja je svoju Ekonomsku Zajednicu, kao idealnu političku tvorevinu, prodala za promašenu otvorenu EU. Europska Unija je agentura otvorenog društva za Istočnu Europu.

 

 NL: Koje su ideje, povijesno gledajući, dovele do podređenosti ljudi ciljevima kapitala?

 ZM: Protestantizam je svojom posebnom varijantom kršćanske antropologije uvjerio ljude da je čovjekova narav skrhana Adamovim zagrizom u jabuku. [U Adamovu, a ne u onu Appleovu, Stevea Jobsa.] Puritanci su smatrali da čovjeka pred Bogom ne mogu opravdati dobra djela, kako su smatrali katolici u prostornim, zajedničarskim državama, nego samo Božja milost. Je li čovjeka na životnoj lutriji zapala Božja milost, on može doznati ako štedljivo živi i ako postigne poslovni uspjeh. Protestantstvo je naputak za gomilanje kapitala. Nositelji već nakupljenog kapitala objeručke su prihvatili ponuđeno protestantstvo. Max Weber nije imao pravo kad je tvrdio da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Bilo je upravo obrnuto. Protestantstvo je instrumentaliziralo ljude za potrebe akumulacije kapitala. Ono nije izgrađivalo bolje ljude, nego samo obavljalo selekciju među postojećim ljudima.

 

 NL:Svijet je posljednje stoljeće postigao nezapamćene stope ekonomskog rasta, tehnološki i materijalni napredak. Jesu li napredovali i ljudi?

 ZM: Kad je svijet ostao bez slobodnog prostora za prisvajanje, kapital se prihvatio gospodarskog rasta na postojećem, konačnom prostoru. Kao da je Zemljinoj plohi dodao treću dimenziju. U tom novom, virtualnom prostoru bjesomučno se stvaralo bogatstvo, koje nije ostajalo radnicima, poduzetnicima i narodima, nego je dodavano već nagomilanom kapitalu. Za kulturni napredak ljudi kao ljudi nije ostavljana ni mrva dodane vrijednosti. Stoga se na sadašnje stanje svijeta buni čovjekov duh, jer je čovjek ipak i još uvijek homo sapiens. Kapital je nasuprot kulturnoj težnji čovjeka komercijalizirao kulturu. Kapitalu ljudski duh zaudara.

NL: Svijet se globalizirao i komunikacijski jako povezao. Mislite li da otvorena društva sada trebaju postati zatvorena?

 ZM: Narodi i ljudi se moraju zaštititi i to zatvaranjem svojih društava u povijesne prostorne političke zajednice. To ne znači da se narodi i države trebaju izolirati. Države trebaju međusobno zdušno surađivati i planirati zajednički procvat. One ne smiju sudbine i budućnost svojih naroda prepuštati hirovima svjetskog slobodnog tržišta i samovolji nositelja kapitala. Zajedništvo država je neprocjenljivo blago. Suradnja prostornih država treba se prvo očitovati u dovlačenju kapitala iz virtualnog u zemljopisni prostor.

NL: Znači li sve to da se Hrvatska, Europa i svijet trebaju oprostiti od visokih stopa rasta? Zašto?

 ZM: Radni ljudi nemaju veliku korist od rasta. Oni će prihvatiti stupanj rasta niži od stupnja poželjnog za kapital. Visoki rast se ionako ne ostvaruje, jer je svjetsko otvoreno društvo udarilo u globalni zid i nalazi se u prijetećem zastoju. Donedavno je rast gospodarstva bio visok, a ljudi su bivali sve zaduženijima. Međutim, rast je potreban, ali ne najveći mogući, jer ga Zemlja ne će moći podnijeti. Poželjan je najmanji potreban rast, jer se pučanstvo svijeta povećava. Usto, svijet se i dalje urbanizira i traži infrastrukturu, koju je sve skuplje održavati, a konačno treba iskorijeniti i siromaštvo. Za našu vrstu je prijeko potrebno da svi ljudi rade, a to se može postići i bez usiljenog rasta. Treba stvoriti svijet za svakog čovjeka. Dosta je bilo selekcije ljudi putem otvorenog društva.

Continue Reading

21 studeni 2012 ~ 0 Comments

Globalni svijet bez globalnog čovjeka

Predavanje u Europskom domu, 20. studenoga 2012. godine

 

Knjiga Podjela Zapada ima podnaslov Prostorna država i otvoreno društvo. Nastanak prostorne države vezan je uz pojavu civilizacije. Civilizacija nije nastala društvenom evolucijom malih, seoskih sjedilačkih zajednica Mlađeg kamenog doba, nego revolucijskim skokom, kojim je u okupljene zajednice uvedena podjela rada i podjela ljudi te kojim je vlast izdvojena iz zajednice. To posljednje došlo je od izuma pisma, koje je omogućilo da vlast postane vezana uz imovinu. Do izuma pisma sva imovina bila je zajednička. Osim u rijetkim slučajevima, smatralo se da država pripada vladaru, sve dok Napoleon Bonaparte nije objavio da Francuska kao država pripada francuskom narodu.

Država je bila životni prostor sjedilačkih naroda. U prostornoj državi vlasti nadziru prostor i ljude u njemu, ali one se i brinu za prostor i za ljude. Međutim, kao što narod treba svoj prostor, tako i prostor treba svoj narod, kako bi mogao živjeti kao prostor. Tijekom cijele civilizacije događalo se to, da su jedne države prisvajale prostore drugih država, ili da su države nastojale izbiti na prirodne granice, kako bi lakše štitile svoj prostor. Kinezi su bili podignuli zid oko svojeg prostora. Širenje životnog prostora moglo bi se nazvati imperijalizmom, ali bih ga radije nazvao posljedicom potrebe za rastom. Međutim, i nakon ratnih osvajanja postojale su samo prostorne države, ako se zanemare lutalački narodi.

Knjiga Podjela Zapada počinje pretresom stanja u renesansnoj Europi. Ono je bilo označeno: (1) izrastanjem nacionalnih država iz europskog feudalnog i agrarnog sustava; (2) snažnim razvitkom gradova, rukotvorbe, trgovine i bankarstva; (3) početkom kolonijalnih osvajanja europskih atlantskih država i pojavom osmanske opasnosti iz Azije; (4) brzim slabljenjem svjetovne vlasti Crkve; (5) živim zanimanjem za stanje i položaj čovjeka na zemlji umjesto dotadašnjeg zanimanja za sudbinu ljudskih duša u vječnosti; te (6) općim razvitkom društvene misli.

To je bilo vrijeme velikog raspuća, u kojemu se Europa podijelila. Nijemci su Reformacijom nastojali obnoviti svoju prostornu državu, slobodnu od utjecaja Rima i južnih dvorova koji su nadzirali Rim. Odvajanje od Rima počelo je stvaranjem inačnog sustava uvjerenja. Međutim, kad se u Tridesetogodišnjem ratu rasulo Sveto rimsko carstvo, Nijemci su spali na više od dvjesto slabašnih političkih zajednica. Neželjen ishod Reformacije bio je rasap, a ne jačanje vlasti Nijemaca.

Usprkos svojem političkom neuspjehu, Reformacija je stvorila podjelu u gledanju na čovjeka, čije se trajanje na zemlji našlo u žarištu europske misli. Protestanti i protestantske vlasti promicali su i podupirali učenje, po kojemu se čovjek ne može na Posljednjem sudu pred Bogom opravdati kreposnim životom i dobrim djelima učinjenim za života, jer mu je narav navodno skrhana jednim jedinim, istočnim, nasljednim grijehom prvoga ljudskog para. Čovjek dušu može spasiti samo svojom vjerom i dobivenom milošću, koju Bog dijeli nasumce i narijetko, kao u igrama na sreću. Time se, tobože, potvrđuje Božja pravednost. Po protestantstvu, čovjek možda može za života doznati što mu dušu čeka u vječnosti. Ako se čovjek trsi oko poslovanja i ako štedljivo živi, znacima nade za blaženstvo u vječnosti bit će uspjeh u društvu i nakupljen kapital. Time je puritanstvo motiviralo ljude za nakupljanje kapitala. Stoga je Max Weber i tvrdio da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Međutim, mislim, da je postojeći, odranije nakupljen kapital samo objeručke prihvatio protestantstvo. Protestantstvo se dodvorilo novom staležu, koji je daleko brže od agrara nakupljao kapital.

Nasuprot protestantstvu, katolištvo je ustrajavalo na učenju da se čovjek spašava dobrim djelima odnosno promicanjem uzajamnosti, solidarnosti, ljudskog zajedništva i zajedničkog dobra. Ignacije Loyola se putem svoje Družbe Isusove snažno suprotstavio Reformaciji Martina Luthera, ali je i mudro izbjegnuo napad Inkvizicije. Tvrdio je, da svakog čovjeka, koji se želi odgojiti u novog čovjeka te koji želi djelovati na dobrobit bližnjih i zajednice, na novom putu jamačno čeka Božja milost. Ignacije je demokratizirao milost. Danas se zna, da čovjekova narav nije skrhana i nepopravljiva kako je tvrdio sv. Augustin. Ona je jedincat proizvod biološke evolucije vrsta i kulturne evolucije čovjeka. Milost je takoreći skriven dio ljudske naravi, a ne dobitak na lutriji.

Prvi dio Podjele Zapada prati renesansni reformacijski postupak podjele Zapada, a naslovljen je Smisao Družbe Isusove. Drugi dio pod nazivom Religija i vlast liberalizma prikazuje postupak, kojim je od nove, puritanske revolucije unutar Reformacije došlo do današnjeg idejnog stanja u svijetu.

Nakon suzbijanja Reformacije protestantski svijet se morao prenuti. Protestanti su bili ostali na zabačenom sjeveru Europe, otočeni na Britanskom otočju te stiješnjeni u dvama skučenim prostorima među velikim silama, u Švicarskoj i Nizozemskoj. Njihove prostorne države nisu nakupljenom kapitalu nudile mogućnost rasta putem širenja nacionalnog prostora. Europa je već bila razdijeljena. Trebalo je silom izvesti kapital i s njim presaditi njegove stražare.

U novoj protestantskoj revoluciji puritanska antropologija iskorištena je za stvaranje nove vrste političke zajednice, „otvorenog društva“. Puritanci, kalvinci i hugenoti zasnovali su vojno-poslovni pothvat, kao zamjenu za svoju neizdašnu prostornu državu, prvo u Nizozemskoj od njezina osamostaljenja 1588. godine, a zatim u Engleskoj od utemeljenja Banke Engleske 1694. godine. Ljudi su novačeni za pothvat po abrahamskoj vjeri, da se mora izići iz obruča i poći u otvoreni svijet na tuđe. To je smisao „otvorenog društva“.

Stvoreno je inačno poimanje političke zajednice. Državni prostor pretvoren je u puko uporište pothvata; država se zaduživala kako bi se prekomorskim osvajanjima stvorio kapital; obavljala se selekcija među domaćim ljudima, a pothvat se otvarao i svim vanjskim, tuđim ljudima (kalvincima, puritancima, hugenotima i Židovima), koji su svojim sredstvima i na svoj rizik bili pripravni priključiti se pothvatu. Otud izraz „otvoreno društvo“. Domaće, mirno, sjedilačko pučanstvo, koje se nije moglo ili koje se nije željelo priključiti pothvatu ostajalo je „na cjedilu“. Za njim nije bilo potrebe, jer je nadomještano tuđincima. Ostalo je skapavati u domaćem prostoru, koji je bio izgubio smisao. Društvo se podijelilo na priključene i isključene ljude. Riječ je o klasnoj podjeli društva, ali ne kao prije temeljem upisane imovine, nego temeljem sudjelovanja u vojno-poslovnom pothvatu. „Otvoreno društvo“ je podijeljeno, klasno i militarističko društvo.

U OD prostorna, nacionalna ili ljudska uzajamnost i solidarnost morale su izgubiti smisao, ali su ga izgubili i država i prostor. Projekt „Otvoreno društvo“ bitno je označen nasrtljivošću, stupanjem na tuđe i uporabom tuđega te postupnim stvaranjem svjetovne vjere liberalizma. Po njoj se svatko treba brinuti samo za svoj vlastiti probitak. Po njoj se društvena zaštita ne dobiva od zajednice, nego se stječe samo neprekidnim uspjehom i nakupljenim kapitalom. Kapital služi probranima kao zamjena za zajedništvo, ali on prostor i narode ostavlja bez zaštite. Zajednica i OD su nespojljivi.

Reformacija je stvorila dva nepomirljiva „kršćanska“ sustava uvjerenja i dva pripadna poimanja države. Zapad je postao podijeljen.

Britanija je od Nizozemske preuzela predvodništvo projekta „Otvoreno društvo“ i nakon dobra dva stoljeća predala ga SAD, koje su ga ovih godina prepustile ne Europi kao jačem gospodarskom području, nego Izraelu, koji i nadalje čuva svoju „zatvorenu“ prostornu državu, ali koji kao matično uporište ima SAD. Predvodništvo OD nije bilo preneseno na EEZ, ali su nositelji svjetskog slobodnog kapitala nju prisilili da se pretvori u „otvorenu“ EU. Unija je sebi na štetu prigrlila naglo oslobođene i nasilu otvorene istočnoeuropske zemlje. Postupak „tranzicije“, koji je pogodio i Hrvatsku, bio je postupak nasilnog pretvaranja prostornih narodnih demokracija u „otvorena društva“. EU je postala agenturom OD.

Svijet se od provale Berlinskog zida otvorio u cigla dva desetljeća, ali je novi „otvoreni svijet“ već udario u globalni zid. Liberali koji promiču svjetovnu religiju i militarističku vlast „otvorenog društva“ smatrali su, da će doći do kraja povijesti, do kraja geografije i do kraja politike, jer se uspostavljala jedna vlast za svijet. Oni su se ipak našli pred njima nerješljivom zagonetkom: kako održavati najveći mogući rast, kad više nema tuđega. OD ima urođenu pogrešku – zamišljeno je za beskonačnu Zemlju.

Današnje jadno stanje projekta „Otvoreno društvo“ i još jadnije sudbine cijelih naraštaja ljudske vrste diljem svijeta nameću potrebu novog pristupa pitanjima čovjeka i ljudskog rasta. Liberali pogrešno misle da gospodarski rast predstavlja i razvitak čovjeka kao vrste, a njima je tvarni rast potreban za gomilanje kapitala, koji im služi kao sredstvo nadzora svijeta i upravljanja njime. Zbog sadašnjeg stanja u svijetu bune se i prostor i narodi, jer u njima sahne život.

Izlazak iz sadašnjeg stanja je u zamjeni materijalnog rasta kulturnim razvitkom čovjeka. Čovjek treba nastaviti svoju kulturnu evoluciju koja je zastala ili koja čak nazaduje. Kapital i vjera liberalizma ne dopuštaju čovjeku kao vrsti da se prilagodi novim okolnostima, koje je čovjek sam stvorio odnosno da te okolnosti mijenja. To je protivevolucijski pristup čovjeku i životu. Umjesto prilagodbe okolnostima Homo sapiens slijedi diktat kapitala.

Mogućnosti rasta i razvitka čovjeka su u ljudskom duhu, kao djelovanju ljudskog uma. Te mogućnosti nisu više u ljudskom tijelu. Ljudski mozak ima tri posla. Dva su kao u životinja: odražavanje ustaljenih odnosa u organizmu te skrb za množenje, prehranu i obranu. Treći je duh, koji čovjeku omogućuje da ima svijest o sebi. Ostale životinjske vrste nemaju duh, nemaju kulturu, nemaju povijest, nemaju religiju, nemaju mit. Imaju samo trajanje.

Međutim, posljednjih desetljeća zaokupljenost liberala tvarnim rastom unazadila je duh u čovjeku. Čovjek kao vrsta počeo je nazadovati. On degenerira. Obavlja se de-evolucija čovjeka, kako bi se njime lakše vladalo. Čovjek više ne razmišlja o sebi. On samo posluje.

„Otvorena društva“ i otvoreni svijet bave se za potrebe svojeg pothvata samo selekcijom zatečenih ljudi i ne traže da se čovjek razvija. Njima je bitno to, da ljude biraju po njihovoj uporabljivosti. Za razvitak čovjeka nisu se posljednjih desetljeća brinule ni crkve. Crkve su također samo obavljale odabir zatečenih ljudi za svoje kadrovske sheme.

U svijetu danas nema ni približno dovoljno pravih ljudi, primjerenih potrebama čovjeka kao vrste. U globalnom svijetu ima malo „globalnih“, a mnogo sitnih ljudi zakržljala duha. Korijen današnjih nevolja je u tome, što ljudi nisu svjesni ukupnih čovjekovih mogućnosti pa se prepuštaju tvarnom rastu. Mnogi ljudi imaju „uporabljivo“ znanje, ali to znanje nije korisno čovjeku kao vrsti. Postoji, primjerice, bogato znanje o gospodarstvu, ali znanje o zdravom čovjeku nije rašireno, posebice ne među mladim ljudima. Čovjek najmanje uči o sebi. Ljudi ne raspolažu znanjem, koje bi im omogućilo da se sami odgoje u potpune ljude. Prije je čovjek kao vrsta imao sposobnost prilagodbe svim okolnostima, a sad se nije u stanju prilagoditi ni okolnostima, koje je sam stvorio, jer je zanemario duh. On je žrtva liberalne ideologije, koja ga priječi da svoj stav prilagodi novim okolnostima. Od Reformacije čovjek nazaduje.

Zapadnom svijetu treba obnova. Zapadno iskustvo obnove iznimno je bogato. Prvu obnovu otvorio je Isus iz Nazareta nakon sloma drevne Grčke i drevnog Izraela te usred krize rimskog imperijalnog projekta „otvoreno društvo“. Drugu veliku obnovu počeo je Benedikt iz Nursije poslije sloma Zapadnog Rima. Treću je začeo Ignacije Loyola u Zreloj renesansi. Sva trojica velikih obnovitelja svjesno su napustila svijet koji je trebao obnovu i zakoračila u budućnost; sva trojica su ljudima otkrila, pokazala i praksom dokazala, da se čovjek može više osloniti na duh u sebi, nego na tvarni uspjeh; i sva trojica su znala da se novi ljudi mogu roditi ili pojaviti, ali samo putem obnove životnog zajedništva.

Isus, Benedikt i Ignacije smatrali su da se ljudskost stječe izgradnjom zajednice i promicanjem zajedničkog dobra. Naglasit ću, da je za uspostavu i održavanje zajedništva bitno to, da predvodnici budu dijelovima običnih, životnih zajednica.

„Otvoreno društvo“ zazire od zajedništva. Ono i dalje želi počivati na odabiru ljudi, iako ima na raspolaganju sve oskudniji izbor. OD ne dopušta da se u njemu podižu pravi ljudi i da se javljaju prirodni predvodnici, kakvi su bili, primjerice, Konrad Adenauer, Josip Broz, Franjo Tuđman ili Franjo Kuharić. U zajednicama postoji prirodan odabir, a OD počiva na „neprirodnom“ odabiru ljudi. (Zar u Hrvatskoj nije očita takva praksa, koju provodi Europska Unija?) OD bježi od čovjeka. Čovjek nije „otuđen“, nego je ostavljen. Usto, svjetsko „otvoreno društvo“ rasjeklo je sve prostorne države, sve narode i sve prostore. Ono je čak likvidiralo i vrijeme, jer je sve u sadašnjici i u trajnoj krizi. OD je od čovjeka kao vrste napravilo problem – jedini problem u biomu. Čovjek je postao jedinim teretom Zemlji i životu. Stoga, OD kao nametnika treba ukloniti iz prostorne države, kako bi se u njoj moglo obnoviti zajedništvo i nastaviti razvitak čovjeka. Čovjek je odbacio evolucijom stečeno, ucijepljeno zajedništvo i svjesno ga zamijenio društvenom podjelom.

Međutim, globalizacija je u redakciji „otvorenog društva“ donijela suočenje ljudi i civilizacija te čovjeka s njim samim, ali bez mogućnosti bijega, jer više nema tuđeg ili slobodnog prostora. Ona je stvorila čudesnu i jedincatu prigodu za obnovu zajedništva. Globalnost se nadvila nad „otvoreni svijet“. Novo, svjetsko zajedništvo zahtijevat će i omogućiti stvaranje novih ljudi duha. Ljudi će se morati namučiti oko novog uređenja svijeta, koje ne smiju više prepuštati kapitalu. Umjesto vjere u bilo što drugo zemaljsko, valja vjerovati samo u zajedništvo, kao u okoliš za stvaranje novih ljudi, kakvi su potrebni globalnom svijetu, ranjenom prostoru i čovjeku kao vrsti.

Ljudska vrsta se društveno razvijala stvarajući prikladne mitove. Međutim, čovječanstvu se već gotovo četiri stoljeća nameće mit neizbježnosti tvarnog rasta, ali bez ljudskog razvitka. Čini se, kao da je taj mit došao od ljudi koji nemaju dušu, nego samo tijelo te koji ne misle na to, da je čovjek ipak Homo sapiens. Taj mit unazađuje čovjeka, jer niječe duh i zatire zajedništvo pa se danas čovjek kroz taj mit mora mukotrpno probijati do ideje zajedništva.

Čovjek je pribjegavao mitovima, jer je teško dolazio do istine, ako istina uopće postoji. Ljudski mozak još nije dovoljno razvijen, da u se primi složenu i natrpanu kartu svega što postoji. Stoga je za čovjeka zasad mudrije, da bez mita i u nedostatku istine, kuje korisne konvencije i da se drži konvencija za proizvodnju dobra, koje je temelj zajedništva.

Jednom od konvencija trebalo bi biti to, da se čovjek prihvati svoje duše, svojeg duha, jer je duša rudnik ljudskosti i izvor zajedništva. Duša je rudnik za izvlačenje dobra iz čovjeka. Danas čovjeku treba novo dobro, bonum novum, koje će zamijeniti otrcane vrijednosti „otvorenog društva“: odabir među ljudima, militarizam i nasrtljivost, obezvrjeđenje prostora, samoživost priključenih i uniženje isključenih ljudi, kult rasta sračunat na izlučivanje kapitala i međuljudsko nadmetanje.

Ljudska je vrsta na velikoj kušnji: hoće li ustrajavati na otvorenosti društva sa svim njezinim urođenim pogreškama, ili će svijet ponovo podijeliti u prirodne prostore i povijesne političke zajednice, u kojima će se moći obnoviti životno zajedništvo po duhu i iz kojih će narodi moći međusobno zdušno surađivati. Najmanji zahtjev za stvaranje novog dobra, bonum novum, je to da svaki čovjek može raditi. Za to će trebati vratiti kapital iz virtualnog u zemljopisni prostor, čime bi oživjeli i prostor i narodi. Kapital koji je izlučen iz rada sad treba ponovo stvarati rad, kako bi se čovjek mogao obnoviti. Kapital treba stvarati rad, a ne prekomjeran rast uz nakaznu razdiobu novostvorene vrijednosti.

Mogućnosti rasta i razvitka čovjeka u ljudskom su duhu, a ne u ljudskom tijelu. Na tome je ustrajavao Isus i to čini temelj njegova sustava ljudskih vrijednosti. Svoj Govor na gori Isus je otvorio pohvalom ljudima, koji su „gladni duha“. Kad je Isus sebe nazvao dobrim pastirom dodao je da su svi „[učitelji] koji su došli prije njega bili kradljivci i razbojnici“. Naime, znao je koliko čovjeku vrijedi životno zajedništvo, koje su drugi odbacivali. To naglašavanje mogućnosti duha, koji čovjeka i čini posebnom živom vrstom, govori da je Isusov pristup bio evolucijski.

Temeljno ljudsko pitanje današnjice je: „Zašto se čovjeku kao vrsti ne dopušta ljudska prilagodba novim, globalnim okolnostima, koje je čovjek sam stvorio“. Nezadovoljstvo čovjeka samim sobom pokazuje, da on se ne će više dugo držati zabrane bavljenja samim sobom i povratka evoluciji. Čovjek će se opet postaviti kao vrsta, jer je i ugrožen kao vrsta Homo sapiens. Globalnost će konačno čovjeku vratiti identitet vrste.

Možda je i knjiga Podjela Zapada mrva radosne vijesti, koje je svijet željan. Pred nama je veliko, ljudsko vrijeme, koje bi moglo donijeti svijet za svakog čovjeka.

Continue Reading

06 veljača 2012 ~ 3 Comments

Izgradnja države i preporod našeg čovjeka

Zdravko Mršić: IZGRADNJA DRŽAVE I PREPOROD NAŠEG ČOVJEKA

1)   Referendum – urota protiv naroda i sramota hrvatskih političkih stranaka, (2) Nova stvarnost svijeta i Hrvatske, (3) Uloga države i nevolje slabe države, (4) Vidici izgradnje hrvatske države, (5) Izgradnja države – posao za preporod, (6) Smisao novog Hrvatskog nacionalnog pokreta

„Moj protivnik nema imena, nema lica, nema stranke i ne želi da ga se bira: to je svijet kapitala!“

(Franςois Hollande, socijalistički predsjednički kandidat u Francuskoj, na dan održavanja referenduma u Hrvatskoj)

Europa je zaokupljena svojim financijskim problemima, a propušta se uključiti u raspravu o usponu Azije. … Europa se izlaže riziku da sama sebe prerano utrpa u gospodarski pa time globalno i u politički grob.“

(Kevin Rudd, australijski ministar vanjskih poslova na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu, 4. veljače 2012. godine)

  1. 1.    Referendum – urota protiv naroda i sramota hrvatskih političkih stranaka

 

O dvadesetoj obljetnici stoljećima očekivanog osamostaljenja i međunarodnog priznanja hrvatske države upriličen je referendum za pristup Republike Hrvatske Europskoj Uniji, umjetnoj političkoj tvorevini, koja svojim članicama oduzima suverenost, ali koja sama nema suverenosti. Malobrojni hrvatski građani koji su pristupili Referendumu dvotrećinskom su se većinom odredili za pristup RH Uniji. Rezultat Referenduma je pravna činjenica, koja obvezuje hrvatsku državu, ali ne obvezuje hrvatski narod.

Ipak, Referendum je više od toga. Kao politički čin on je otkrio političko stanje u Hrvatskoj. U svijetu punom neizvjesnosti Referendum je:

  • pokazao odvojenost vlasti od naroda i njezinu izdvojenost iz društva;
  • učinio očitom zloporabu demokracije i potvrdio negaciju demokracije;
  • dokazao nepostojanje komunikacije između vlasti i naroda;
  • izveo zasipanje „birača“ uvrjedljivom i ponižavajućom referendumskom promidžbom;
  • izvrgnuo uvidu posluh dosadašnjih i sadašnjih vlasti tuđim interesima, a ne njihovo oslanjanje na volju naroda, kojoj nije dano vrijeme potrebno da se odredi i pokaže;
  • otkrio pravu urotu „velike koalicije“ da se doista namjeste rezultati Referenduma, jer je u strahu od volje naroda godinu dana prije promijenjen Ustav RH u dosluhu s Komisijom EU;
  • donio na vidjelo podcjenjivanje naroda od stranaka i političara, što je najteža opačina i najopasniji potez koji političar može napraviti, na što je narod uzvratio prezirom politike i političkih stranaka;
  • očitovao obaranje „europskih demokratskih mjerila“, kako bi se iz Referenduma izbio pristanak za pristup RH Europskoj Uniji;
  •  uvjerio Hrvate da ponovo trebaju „razgovarati o politici“.

Održavanjem i iznuđenim rezultatom Referenduma otvoreno je novo stanje hrvatskog naroda i stvoren novi položaj hrvatske države. Referendum je četvrta prijevara hrvatskog naroda od njegovih vlasti u minule 143 godine, jer se po istom naputku odigrao: (1) pristup Hrvatske i Slavonije 1868. godine mađarskoj državi uz istovremen ostanak Dalmacije u Austriji, (2) žurni pristup 1918. godine svih triju hrvatskih zemalja srpskoj državi pod srpskim kraljem, i (3) ulazak glasovite državotvorbene „zavnohovske“ Hrvatske u jednu od komunističkih država Staljinove Kominterne, pri čemu je „federalna“ Hrvatska u „zemlji oslobođenoj od fašizma“ velikodušno prepustila Srbiji Srijem, Crnoj Gori Boku Kotorsku, a BiH velike dijelove Banovine Hrvatske. [1]

Referendum 2012. godine upriličen je u velikoj hitnji, koja je bila važna i predsjedniku RH, i to u vrijeme primopredaje izvršne vlasti, nakon što je nova vlast izabrana iz velike nužde, jer je o izborima narod htio kazniti HDZ, jer je njegova dotadašnja hrvatsko-srpska koalicija osam godina nakazila i siromašila Hrvatsku. Za provedbu Referenduma napravljena je „velika stranačka koalicija“ protiv naroda, kojoj su se solidarno pridružile i najmanje stranke.

U ovom spisu se ne pravi ni najmanja razlika između stavova, ponašanja i politike hrvatskih stranačkih koalicija. Njih se politički ne izjednačuje samo zato što su – kad su bile na vlasti u različitim vremenima – postupale na isti način i vodile istu nenarodnu politiku, nego i zato što su na istom mjestu u isto vrijeme i na istom referendumskom poslu zajedno kovale i iskovale urotu protiv vlastitog naroda.

Umjesto da vladavina nove koalicije počne konsolidacijom hrvatske države i pružanjem mogućnosti da se narod počne oporavljati od bezvlađa i korupcije, koji su materijalno i duševno iscrpili narod, sadašnje su vlasti žurno natjerale narod na Referendum, kako bi pokazale da su povjerenice tuđih interesa, poklonice svjetskog slobodnog tržišta i privrženice svjetskog slobodnog kapitala. Narodu je već dugo jasno da pohlepne nositelje „euroatlantskih integracija“ ne zanimaju ni hrvatski ljudi ni hrvatski narod ni hrvatska kultura, nego samo izuzetan hrvatski zemljopisni položaj i jadno hrvatsko tržište. Upriličenje navrat-nanos Referenduma pokazalo je veliku lakomislenost hrvatskih političkih stranaka, jer se politički računi rijetko, ali redovito ipak polažu narodu.

Referendum je vlasti donio traženi pozitivan odgovor na pitanje pristupa RH Europskoj Uniji. Međutim, stvarni pobjednik Referenduma je 68% hrvatskih građana, koji su ili glasali protiv pristupa RH Uniji ili odbili glasati. Cijeli postupak Referenduma, uključujući i jadan odziv birača, potukao je i osramotio sve uračunljive svehrvatske političke stranke. Referendumu o istupanju RH iz Jugoslavije, koji je bio upriličen 19. svibnja 1991. godine, pristupilo je 83.% birača, a za istupanje iz SFRJ se izjasnilo 93.24% glasača. Poslije tog referenduma ponosni pobjednici bili su i vladajući HDZ i narod i Crkva.

Ipak, najvažniji rezultat referendumskog postupka je to, što je otvoreno pitanje hrvatske države, njezine državnosti, njezine sposobnosti da opstane, njezine učinkovitosti, opravdanosti njezina postojanja i njezine sposobnosti da služi narodu. Otvoreno je pitanje hrvatske države.

Građani koji su glasali za pristup RH Uniji kao svoj razlog za pristup najčešće su navodili to, (1) da valja nagraditi i dati zadovoljštinu HDZ-u koji je uporno pregovarao s Unijom o pristupu, ali koji je i u osam minulih godina vlasti osiromašio i unakazio Hrvatsku, (2) da su Hrvati pokazali da ne umiju upravljati svojom zemljom i da je bolje da Hrvatskom upravlja netko drugi – Unija, te (3) da će Unija u Hrvatsku konačno uvesti red. Hrvati koji su bili za brz pristup Uniji po sadašnjem sporazumu o pristupanju nisu uvidjeli, da će Unija upravljati samo hrvatskim tržištem, a da ne će štititi ni Hrvate ni njihovu zemlju. Oni ne računaju na to, da u EU vlada politička zbrka te da ni Mađari ni Srbi ni komunisti, koji su u prijašnjim navratima trebali slijedno uvesti red u Hrvatsku, to nisu uspjeli pa „reda ni sad nema“.[2]

Svi građani uviđaju da je hrvatska vlast slaba, ali mnogi od njih pogrešno zaključuju da Hrvati ne znaju izgraditi ili održavati primjerenu vlast. Stoga je većina glasača, ali ne i birača glasovala za pristup RH Uniji i to ne može obezvrijediti ni činjenica, da je Referendum prljavo i sramotno proveden.

Ipak, većina građana je ili bojkotirala Referendum ili glasovala protiv pristupa RH Uniji, što znači da još mnogo ljudi smatra da Hrvatska može postati pravom državom, ako vlasti za to stvore primjerene političke uvjete. Ako se takvi uvjete stvore – što će se dogoditi razmjerno i neočekivano brzo – i manjina, koja je poduprla pristup Uniji, brzo će obnoviti izgubljenu vjeru u hrvatsku državu i priključiti se naporu i pokretu izgradnje prave hrvatske države, primjerne potrebama naroda u sadašnjim pogibeljnim svjetskim okolnostima. Hrvati su u ratu izborili slobodu i ratom došli do priznanja hrvatske suverenosti. Posao uređenja države protiv nastojanja svjetskog slobodnog tržišta, koje se rasipa i protiv slobodnog svjetskog kapitala, koji je doveo do krize kapitalizma kao sustava uređenja gospodarstva, nije teži od otpora silnoj srpskoj agresiji na Hrvatsku. U poslu izgradnje hrvatske države bitno je to, da se u lažnom prijatelju prepozna neprijatelj, kao što se spasonosno dogodilo u odnosu sa Srbima i prije Drugoga svjetskog rata i u rasapu sovjetskog bloka. Hrvatski neprijatelj je svijet kapitala. On je neprijatelj svim narodima, kako smatra i spomenuti François Hollande.

Hrvatska država je nedvojbeno iznevjerila hrvatski narod, jer mu je bila istrgnuta iz ruku i predana u ruke vlasti, koja je sklonija svjetskom kapitalu, nego svojem narodu.

Međutim, iako je Referendum donio slab rezultat, koliko god on bio porazan za Hrvate što im se nije dogodilo prvi put u povijesti, oni odsad moraju u težim novim okolnostima dok traje Unija raditi najbolje što mogu i postići najviše što mogu za svoju državu. Valja vjerovati da se i u Uniji može izgraditi prava i primjerena država i to rame uz rame s drugim narodima, kojima Unija određuje jednako tešku sudbinu kao i Hrvatima, a čije je države svjetsko slobodno tržište također ugrozilo. To što je propušteno u dosadašnjim povoljnijim okolnostima valja nadoknaditi u budućim okolnostima koje se pogoršavaju.

Cio referendumski postupak – urota političkih stranaka, sramna vladina propaganda za Referendum koji je održan 22. siječnja 2012. godine, zatiranje javne rasprave o koristi i šteti pristupa RH Europskoj Uniji, kratkoća kampanje i poticajno slab odziv birača – stvorio je pobudu među Hrvatima da se ponovo počnu homogenizirati u društvo i sljubljivati u narod. Hrvati bi time zaustavili i preokrenuli postupak društvenog raslojavanja i narodnog raspršivanja, koji je počeo odmah poslije 15. siječnja 1992. godine kad su, bez straha od ponovnog privođenja Hrvatske u Jugoslaviju, hrvatski političari okrenuli leđa narodu i počeli ga siromašiti te nakazili i slabili hrvatsku državu.

  1. 2.    Nova stvarnost svijeta i Hrvatske

 

Hrvate su referendumski postupak i rezultat Referenduma razbudili u novu političku zbilju. Hrvati se neizbježno i s određenim rokom pristupa Uniji suočavaju i s novom stvarnošću Hrvatske i s pogoršanim stanjem u Uniji. Unija je razjedinjena, gospodarstvo joj propada, grca u neotplatljivim dugovima, a izgubila je i svjetski ugled srozavanjem svojeg gospodarstva, trajnom potporom izraelskoj politici okupacije Palestine, političkom i sigurnosnom potporom američkoj politici prema Iranu te upuštanjem pojedinih članica Unije u militarističke pustolovine u Aziji.

Propadanje Unije dio je postupka dugoročnog propadanja Zapada zbog njegova slobodnog izbora da se deindustrijalizira. Računalo se da će cio Zapad živjeti od slobodne uporabe kapitala uz prepuštanje zemljama u razvitku robne proizvodnje i pružanja industrijskih usluga. Nositelji kapitala nisu se zadovoljiti time što u njihovim matičnim zemljama baratanje kapitalom nosi više od proizvodnje materijalnih dobara i pružanja industrijskih usluga, nego su računali i na to, da će mrvicama od dobitka na uporabi slobodnog kapitala hraniti i svoje narode, koji se suočavaju s iznimnom marljivošću „nerazvijenih“, ali starih naroda i s njihovom visokom proizvodnošću rada.

Usto, Unija je kao politička tvorevina u zao čas nastala pretvorbom Europske Ekonomske Zajednice suverenih država u unitarnu političku tvorevinu, koja je instrument slobodnog svjetskog kapitala. Unija je ograničila slobodu gospodarskog, političkog i geopolitičkog djelovanja svojih članica, ali je time oduzela inicijativu i ograničila poduzetnički duh svojih naroda, što je bilo itekako potrebno u promjenama i neizvjesnosti, koje narodima nosi globalizacija. Globalizacije je zatekla i šokirala Europsku Uniju, za koju se pokazalo da kao glomazna cjelina nije u stanju gipko odgovoriti političkim, gospodarskim, sigurnosnim i kulturnim izazovima globalizacije.

Pogrešan je bio i jedincat te slobodan samoubojstveni izbor znatnog broja članica Unije da prihvate jednu valutu, iako raznolikost političkih, gospodarskih i kulturnih okolnosti nije dopuštala i ne će dopustiti da se u njima vodi zajednička monetarna politika. Stoga je propast Područja eura neizbježan, koliko god ga ambiciozni političari pokušavali u gunguli spasiti.

Nevolje Unije kao višenarodne unitarne zajednice su se zaoštrile izbijanjem ili planiranjem financijske krize 2007.-2008. godine u SAD, koja je bila očekivana posljedica liberalističkog financijskog kapitalizma. Liberalni kapitalizam je doveo do toga, da je kapital napustio prostor, a da su kućanstva, proizvodna poduzeća, države pa čak i poslovne banke pale u dužničko ropstvo. Došlo je do krize kapitalizma kao sustava organiziranja gospodarskih odnosa. Kriza kapitalizma nastupila je kao posljedica umjetnog razlučivanja dvaju načina stvaranja bogatstva – radom i proizvodnjom te baratanjem slobodnim kapitalom. Kapital je prestao služiti radu i narodima. Neki narodi – kao hrvatski – zatekli su se i bez kapitala i bez rada. Kako će živjeti i opstati? Kapital ne može svojim operacijama izdržavati sve ljude u jednom narodu, a kamoli na cijelom Zapadu.

Minulih se godina pojavila očekivana sumnja u slobodno svjetsko tržište, kao mehanizam za reguliranje gospodarskih odnosa među državama i narodima. Mnogi su narodi u slobodnom svjetskom tržištu, koje je instrument slobodnog svjetskog kapitala, prepoznali najljućeg neprijatelja. Stoga se ponovo prihvaćaju gospodarskog nacionalizma, koji je dobra doktrina i za upravljanje narodnim gospodarstvom i za gospodarsku suradnju među državama. Gospodarski nacionalizam, koji u sebi ima ugrađenu snažnu socijalnu odgovornost nije bio nespojiv s idejom europskog zajedništva, ali je nespojiv s europskim unitarizmom i idejama liberalizma. Sad se za europske ljude, narode i zemlje nitko ne brine, a narodima je zabranjeno da se brinu sami za sebe.

Hrvati bi trebali pristupiti Uniji, koja je u političkoj pomutnji i koja ne nalazi lijek ni za svoje bolesti.

Postoje načelne, nedefinirane, mukle prednosti hrvatskog pristupa Uniji, koje su prevedene u političke slogane, poput onih o administrativnom sređivanju Hrvatske, o stvaranju djelotvorne i korisne vlasti u Hrvatskoj ili o velikom tržištu, kojemu će hrvatsko gospodarstvo slobodno pristupati. Međutim, Hrvatska ima skučeno i slabo proizvodno i uslužno gospodarstvo, utemeljeno na staromodnoj tehnologiji – s malim udjelom digitalne tehnologije i biotehnologije – uz slabu organizacijsku sposobnost cijelog naroda, nedostatak kapitala i uz oskudne neobnovljive prirodne izvore.[3] Hrvatska sad nema konkurentno proizvodno gospodarstvo – iako ga je mogla te iako ga može imati – ali ima tržište. Hrvatsko tržište počiva na potražnji i kupovnoj sposobnosti, koje su utemeljene na prodaji neobnovljivih prirodnih izvora, kao što su zemlja i druge nekretnine, koje su ili bogomdane ili su stečene ili napravljene „minulim radom“ kroz desetljeća ili stoljeća. Potražnja počiva i na zajmovima i kreditima, dugoročnim i kratkoročnim, što smanjuje kupovnu sposobnost tržišta u budućnosti. Po sadašnjem obujmu rada u Hrvatskoj sadašnja potražnja na hrvatskom tržištu bila bi znatno slabija.

Hrvatski privatni gospodarski sektor nije u stanju ni zaštititi domaće tržište ni ozbiljno zakoračiti na tuđa tržišta. Usto, europskim i svjetskim tržištima vlada sve veća neizvjesnost i to ne samo gospodarska, nego i politička. Svijet potresa i ideološka kriza, jer je nakon sloma komunizma na red došla vjerodostojnost kapitalizma, za koji se od sloma komunizma dosad mislilo da nema inačicu. Ako posrne kapitalizam – koji je tijekom minulih dvaju desetljeća pokazao lice, koje se mnogim narodima i posebno mladim ljudima, koji nemaju prošlost a imaju samo budućnost, učinilo rugobnijim od lica komunizma – morat će se stvoriti novi način uređenja gospodarskih odnosa u narodima i među narodima. Očit kandidat za to je gospodarski nacionalizam, koji je preporodio Njemačku i Japan u drugoj polovici devetnaestog stoljeća te cijelu Europu između dvaju svjetskih ratova.

Za potrebe izgradnje hrvatske države i „Izgradnje države“ važno je uočiti, da nitko u svijetu ne zna što će mu biti slijedeći korak, a kamoli da zna kuda i kamo sadašnje promjene vode. Promjene su vrtoglave, a cijeli svijet pluta u općem i neusklađenom gibanju prostora. Stvara se novi svijet, kojemu se ne vide ni obrisi ni žile i niti koje ga prožimaju. Europska Unija koja je istisnula i zamijenila Europsku Ekonomsku Zajednicu ostatak je bivšega nestaloga svijeta – doslovce „kostur u ormaru“. Tko to ne vidi, ne treba se baviti politikom i nekome drugom, tko to vidi, zauzimati mjesto. Sad su u hrvatskoj politici gotovo samo izabrani „uzurpatori“.

Europa se u sadašnjem fluidnom političkom, gospodarskom, sigurnosnom i kulturnom stanju u svijetu propinje u unitarne visine, umjesto da se umorna spusti u gnijezdo zajedništva te da iznova odredi svoj način unutarnjeg povezivanja ili „integracije“. Europa sad improvizira „instalacije“ umjesto da kao iskusan i prokušan rasni slikarski majstor napravi novo trajno djelo na platnu ili izatka novi veleban europski sag. EU nema budućnost, jer je napravljena na ideji bezobzirnog liberalnog ne industrijskog, nego financijskog kapitalizma, koji je njegova vlastita praksa dovela u pitanje.

Pravi problem Unije je u njezinu unitarizmu, koji je zatro ideju zajedništva na koju su utemeljitelji Europske Ekonomske Zajednice (EEZ) postavili Europu, kojoj su rat i posljedice rata nametnuli zajedništvo. Stupanj zajedništva, koji politički sustav omogućuje i podupire u jednoj političkoj zajednici, pravo je mjerilo zdravlja, opstanka i smisla političke zajednice. U EEZ-u je stupanj ukupnog zajedništva. unutar naroda i među narodima, bio znatno viši nego današnji stupanj sintetičkog zajedništva u EU, koje Unija uzalud nastoji nametnuti unitarizacijom Europe, što je krajnja besmislica. Europska je raznolikost proizvod biološke i društvene evolucije te političke i kulturne povijesti europskih naroda, a zajedništvo koje je njegovano unutar naroda neizostavna je i nenadoknadljiva komponenta zajedništva Europe. Europa je poslije rata nacionalnom zajedništvu dodala europsko zajedništvo naroda i to ukupno zajedništvo ne da se nadomjestiti unitarizmom, koji svrstava i disciplinira ljude i narode, a da među njima na stvara zajedništvo. Zajedništvo nije samo sebi svrhom. Ono služi ljudima i narodima doslovce da se bolje „hrane i brane“ – lakše i uspjelije zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Zajedništvo narodima daje otpornost, jakost i obnovljivost.

Unija je napravljena kao sredstvo slobodnog svjetskog kapitala, kojemu ne odgovara ni zajedništvo u narodima ni zajedništvo naroda. Kapitalu odgovara atomizirani svijet, u kojemu su ljudi samo potrošači, a samo iznimno – u silnoj nuždi – proizvođači. Hrvatska bi trebala stupiti u Uniju, nakon što je u „samostalnoj“ Hrvatskoj počelo liberalističko razbijanje hrvatskog zajedništva,[4] koje su vlast HDZ-a i svježe ideje njegova prvog predsjednika, ozbiljno ugrozile te znatno unizile njegov stupanj. Hrvatsku u Uniji čeka konačno zatiranje nacionalnog zajedništva, kojemu su od 1993. godine izloženi svi europski narodi. Može se slobodno napisati, da Europska Unija, po zadaći koju joj je da kapital, zatire zajedništvo u Europi. Može se reći, da je Unija iznevjerila, izigrala i zatrla demokraciju te da upropaštava svoje narode.

Nasreću, kako pokazuje povijest vladanja Hrvatskom,[5] sve višenacionalne političke tvorevine, koje nisu vodile račun o dobrobiti naroda kojima su vladale, s vremenom su se rasule, tako da se Hrvati nisu trebali laćati oružja da se oslobode. Danas vrijeme teče brže nego ikad dosad pa se može očekivati skoro oslobođenje europskih naroda od Europske Unije.

Hrvati će, ako žele ostati i opstati – dok se Unija ne reformira u Europsku Političku Zajednicu, u kojoj će i oni donositi odluke dogovorom kako je prije bilo u EEZ-u – morati obnavljati zajedništvo i izgrađivati svoju državu. Čini se, da je u današnjem fluidnome globalnom svijetu zajedništvo važnije od suverenosti, koja je iznimno važna svakom narodu i koja nam je priznata. Bez zajedništva ne ćemo moći izgraditi državu.

Velika, snažna, civilizacijska preobrazba koja sad teče u cijelom svijetu nosi narodima pogibelj, ali pruža im i prigodu da izgrade svoje države i da ih jačaju te da se međusobno udruže protiv svijeta kapitala. Mi, Hrvati, trebamo pruženu prigodu iskoristiti da izgradimo državu, kao što smo iznimnu prigodu da obnovimo državu iskoristili 1990. godine, kad je cijela Europa bila u preobrazbi.

  1. 3.    Uloga države i nevolje slabe države

 

Da bude državom, država mora imati slijedeće značajke: (1) da se sastoji od pučanstva koje nastanjuje određeno područje i koje priznaje isto vrhovno tijelo vlasti; (2) da vrhovnom tijelu države služi posebno osoblje: državna administracija, koja provodi odluke vrhovnog tijela i vojna služba, koja podupire provođenje odluka gdje je potrebno silom te koja štiti zajednicu od drugih uspostavljenih političkih zajednica; (3) da tako sazdanu državu druge slično sazdane političke jedinice priznaju kao neovisnu u njezinu djelovanju na pučanstvo nastanjeno u njezinu području, tj. na njezine podanike; to priznanje čini ono što se danas naziva međunarodnom suverenošću.

Idealno bi bilo kad bi države imale još dvije karakteristike i da se one očituju u praksi: (4) da pučanstvo skupno osjeća da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj narodnosti; te (5) da pučanstvo čini zajednicu u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi i obavljanju dužnosti te u razdiobi i uživanju dobrobiti.

U svakoj državi ili političkoj zajednici odnosno u njezinu društvu djeluju četiri posebne, ali neraspletljive mreže društvenog utjecaja, koje su priznata sredstva, kojima ljudi zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Te mreže su politika, gospodarstvo, sigurnost i sustav uvjerenja, na kojemu se temelji sustav ljudskih vrijednosti. Svaka mreža društvenog utjecaja, kao kakav krvožilni ili živčani sustav dotiče svaku točku društva – svakog pojedinca ili građanina. Međuovisnost mreža društvenog utjecaja je tako snažna, da nijedna mreža ne mogu trajno imati gospodstvo na drugima.[6]

Svaka politička zajednica, kako bi mogla pravo djelovati za dobrobit svojih podanika ili građana, mora uspostaviti politički sustav ili poredak, koji regulira djelovanje mreža društvenog utjecaja, jer bi bez takva poretka slobodno djelovanje podanika putem mreža utjecaja dovelo do bezvlađa i pomutnje u društvu. Politički sustav mora biti primjeren prilikama u društvu te okolnostima u kojima društvo djeluje i u kojima se razvija. Stoga, promjena prilika i okolnosti nameće putem promjene političkog sustav i potrebu promjene sustava ljudskih vrijednosti te sustava uvjerenja, koji ih podupire. Politički sustav jedne države ne čine samo ustav, zakoni, propisi, administrativni postupci, način uporabe državne sile, način ubiranja poreza, nego i najčešće nenapisan sustav uvjerenja, na kojemu počivaju društvena očekivanja ljudi i društveno povjerenje građana. Politički sustav uključuje i svrhe političke zajednice te nepisane zakone ili običaje, za koje se pretpostavlja da će biti uvažavani. Dakako, u politički sustav suvremenih zapadnih i zapadnjačkih država spada i izborni zakon.

Sustav ljudskih vrijednosti omogućuje opstanak i očekivano djelovanje uspostavljenog političkog sustava. Opći sustav uvjerenja jedne zajednice temelj je njezine društvene kohezije i narodnog identiteta.

Temeljni sustav uvjerenja – nekad su to bile religije, danas su to ideologije – podupire sustav vrijednosti, koje su čovjeku potrebne za primjereno sudjelovanje u društvenim procesima. Sustav uvjerenja nije proizvod ili izmišljaj pojedinca, nego opći sustav mišljenja, bez kojega se ne može izgraditi politički sustav političke zajednice.

Politički sustav u svakoj političkoj zajednici je podloga za zajedništvo, a ne nijekanje zajedništva ili čak njegova grobnica. On omogućuje slobodno i skladno djelovanje ljudi putem mreža društvenog utjecaja. Politički sustav podupire životno zajedništvo i ne prisiljava narod na posebno neživotno zajedništvo, koje je potisnuto na rub društva ili koje je isključeno iz političkog sustava i koje postoji skriveno od javnosti. Pravo postavljen i ukupnim prilikama primjeren politički sustav omogućuje sinergiju djelovanja svih elemenata društva i sudjelovanje ljudi ili građana u javnim i državnim poslovima te u odlučivanju o njima.

U Hrvatskoj i mnogi učeni ljudi smatraju, da je demokracija politički sustav, koji se razlučuje od totalitarnih političkih sustava. Demokracija ili „narodovlašće“ nije politički sustav, nego načelo ili ideja, po kojemu se postavlja politički sustav tako da omogući to, da pučanstvo koje čini zajednicu sudjeluje u razdiobi i obavljanju dužnosti, u razdiobi i uživanju dobrobiti, ali i u donošenju odluka, koje moraju provoditi nositelji vlasti[7] putem administrativnog i sigurnosnog ustroja političke zajednice. Postoje nebrojeni načini ostvarenja demokracije, kao načela postavljanja političkog sustava. Politički sustav je to, što međusobno razlučuje demokratske političke zajednice.[8]

U sadašnjim takozvanim demokratskim ili višestranačkim političkim sustavima temeljna pitanja su izbor nositelja vlasti i uspostavljanje vlasti. U pitanju je odnos „vlasti“ i naroda odnosno građana. U nas nositelje vlasti ne bira narod, nego ih imenuju političke stranke, koje se međusobno razlučuju ideologijom odnosno svjetonazorom, koji im nameće ne samo politički stav, nego i političko postupanje. Pritom interesi naroda, građana ili društva te smisao političkog sustava i svrhe političke zajednice imaju drugorazrednu ulogu. Prvo je ideologija ili „svjetonazor“. Usto, nestabilnost položaja nositelja vlasti nagoni političke stranke čiji dužnosnici obnašaju vlast, da se prvobitno brinu za osvajanje vlasti ili za ostanak na vlasti. U postupku odlučivanja u javnim poslovima interes naroda i utjecaj građana imaju manje značenje, nego utjecaj nositelja svjetskog slobodnog kapitala, uspostavljeni svjetski politički krugovi te agencije za političko oglašavanje i odnose s javnošću.

U današnjem globaliziranom svijetu svjetski slobodan kapital i svjetsko slobodno tržište su neprijatelji demokracije ili narodovlašća, bez obzira na politički sustav, koji je utemeljen na ideji demokracije. Demokracija ili narodovlašće je zapreka gospodstvu svjetskog tržišta nad mjesnim tržištima i zapreka kapitalu da nadzire političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne mreže utjecaja unutar narodâ. Kapital i svjetsko tržište zatiru demokraciju. Stoga, upravo kako bi se spasilo demokraciju kao načelo uređenja odnosa u društvu, potrebno je da političke zajednice izgrađuju i brane svoj politički sustav, kao sredstvo zaštite samih sebe, zemlje, ljudi i naroda, ali i same demokracije.

S obzirom na nesređeno stanje u svijetu i na neizvjesnost u kojoj žive narodi te imajući u vidu zahtjevan posao uspostave i održavanja političkog sustava političke zajednice, neobično je važno postaviti sustav zaštite ukupne nacionalne infrastrukture. Sustav nacionalne zaštite treba uočiti moguće vanjske ugroze i spriječiti njihovo ostvarenje, ali i unutarnje pogibelji, koje mogu potkopati politički sustav te spriječiti miran i spokojan život građana, zadovoljenje njihovih životnih potreba i ispunjenje ljudskih svrha. Sustav nacionalne zaštite treba braniti i nacionalnu političku zajednicu. U slučaju Hrvatske, kako je pokazao referendumski postupak, hrvatske političke stranke ne uočavaju pogibelj u prepuštanju Hrvatske europskom i svjetskom tržištu, a mnogi građani smatraju da ne treba braniti Hrvatsku kao političku zajednicu, jer „Hrvati nisu u stanju vladati sami sobom“.

Kao što je referendumski postupak otvorio pitanje hrvatske države, tako su sveobuhvatne nagle promjene u svijetu – političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne – promijenile poimanje nacionalne sigurnosti. Na nacionalnu sigurnost danas bi valjalo gledati kao na stanje u kojem građani imaju pouzdanje, da se neizvjesnost i izazovi svakodnevnog života, dolazili oni od ljudi ili od pojava, mogu primjereno nadzirati u mjeri, koja će jamčiti povjerenje građana da se uobičajen život i ulaganje u budućnost mogu nastaviti.

Sigurnost svakako podrazumijeva zaštitu društva od događaja i pojava, koji mogu ozbiljno poremetiti život. Drugo što sigurnost uključuje je naglasak na predviđanje neugodnih događaja i pojava. Treće je nastojanje da se izgradi nacionalna otpornost, koja predviđa aktivnu obranu, ali i odvraćanje opasnosti za što je svakako važna izgrađenost državnih ustanova, ali i visok stupanj zajedništva, društvenog sklada i zadovoljstva ljudi postignutim stanjem. Za stvaranje takvog stanja u političkoj zajednici neobično je važno da narod bude u pokretu i pogonu putem mobilizacije koju predvodi država.

Iskreno rečeno, u Hrvatskoj nema čovjeka koji je zadovoljan stanjem države i stanjem naroda. Vladini propagandisti to samo ispovijedaju. Stoga je za Hrvate bitno da se probude za spas države, kako bi država organizirala spašavanje naroda. Narod se sam mimo države ne može spasiti. Takvo spašavanje se naziva socijalnom revolucijom. Za procjenu opasnosti kojima je izloženo cijelo hrvatsko društvo valja znati, da danas u svijetu države međusobno ne ratuju.[9] Fizička opasnost obično ne dolazi preko granica političkih zajednica. Neprijatelj naroda je u njihovim političkim zajednicama – to je unutarnji neprijatelj. Stoga se danas ne ratuje među državama, ali se ratuje unutar oko sedamdeset zemalja svijeta, a u svim ostalim državama rastu napetosti i jačaju suprotnosti kakve vode unutarnjem ratu.

Unutarnji neprijatelj je i liberalistički sustav uvjerenja, koji je u javnosti gotovo potpuno istisnuo hrvatski, tradicionalan, rodoljubni sustav uvjerenja, koji je bio temelj narodnom ili nacionalnom zajedništvu. Hrvatsko zajedništvo omogućivalo je Hrvatima da se tijekom stoljeća sami „hrane i brane“ i bez postojanja hrvatskih državnih vlasti.

Danas je unutarnja sigurnost preča od vanjske. Ako se misli na to, da su svjetsko tržište i liberalistička ideologija prodrli u sve zemlje, može se smatrati da je neprijatelj mnogih naroda prodro u njihove zemlje i da u njima – što je posebice opasno – djeluje zakonito.

Budući da su mreže društvenog utjecaja međusobno isprepletene, neriješeni gospodarski problemi redovito prerastu u političke, politički u ljudske, a ljudski u sigurnosne. Stanje unutarnje sigurnosti je uzbunjujuće u velikom broju zemalja pa političari moraju uvidjeti opasnosti, koje vrebaju njihove narode. Kako je spomenuto, za nacionalnu sigurnost bitno je predviđanje mogućih poremećaja ili opasnih pojava. Stoga je jedna od zadaća države izgrađivati nacionalnu otpornost, čvrstoću i obnovljivost društva te sposobnost za obnovu normalnog života u slučaju ostvarenja ugroze. Međutim, političari ne vole nepovoljne vijesti, kao da narod takve vijesti voli. Političari bi željeli lako vladati. Za to imaju izborne kampanje i poslovičnih prvih sto dana vladanja. Zašto bi vladanje bilo lagano, ako život nije lagan? Za nacionalnu sigurnost neobično su pogibeljne predrasude političara, koji često ne žele biti na oprezu. Pomoć političarima, koja im trajno stoji na raspolaganju, je razgovor ili dijalog s narodom, koji ne može izbjegnuti nepovoljne vijesti koje donosi život.

Političari, politika i država ne mogu izbjegnuti odgovornost, jer je država jedina ustanova koja može zaštiti narod i ljude, rad i vrijednost rada, prirodno blago i prostor, okoliš i klimu. Taj posao ne želi raditi kapital, trgovačka društva su zaokupljena konkurencijom i opstankom, a kućanstva imaju svoje nevolje. Stoga država treba organizirati doslovce zaštitu života, tako da cijela politička zajednica, rabeći primjeren politički sustav, obavlja posao svoje zaštite i brige za nacionalnu sigurnost.

Zbog ograničenosti prostora na Zemlji, posebice zato što se nastanljiv prostor u svijetu sad smanjuje zbog klimatskih promjena, odgovornost za prostor i njegova zaštita postali su prijeko svjetsko pitanje, koje je mnogo važnije od, primjerice, gospodarskog rasta ili čak i zapošljavanja. Zaštita prostora dobiva važnost radi potrebe zaštite cijeloga ljudskog roda. Cio ljudski rod i ljudski život su pod opsadom. Međutim, zaštita života ne može se provesti globalno, nego je valja upriličiti na svakom mjestu, u svakom prostoru. Puno je primjera propasti civilizacija i zajednica, koje su zanemarile pitanje prostora i raspolaganja prirodnim izvorima, ali i pitanja sustava uvjerenja te na njemu utemeljenom sustavu ljudskih vrijednosti. Naime, propadanje je uvijek uzrokovano i zadržavanjem neprimjerenog sustava uvjerenja, jer preživio ili neprimjeren sustav uvjerenja ne može mobilizirati ljude i zajednicu da se „modernizira“ tj. da stvara svoju budućnost te da brine se za nju i da je štiti.

Ako se pitanje sigurnosti i zaštite promatra u okviru pristupa RH Uniji, jasno je da je izgradnja hrvatske države jednako važna kao i izgradnja nove Europe, jer su ugroze Uniji i RH slične ili jednake. Za potrebu mobilizacije našeg naroda kao i ostalih narodâ Unije narodu treba reći istinu i pobiti laži, koje bude ispraznu nadu da se propadanje može zaustaviti bez nove mobilizacije za zajedništvo. Nada protiv sadašnjeg beznađa ljudi je u narodima – u njihovoj mogućnosti stvaranja životnog zajedništva.

Za potrebnu mobilizaciju narodnih zajednica nužna je dvosmjerna, uzajamna komunikacija vlade i javnosti. Bez nje nema društvenog sklada, koji je uvjet za pružanje otpora propadanju i za stvaranje dobre budućnosti.

  1. 4.    Vidici izgradnje hrvatske države

Svrha postojanja političke zajednice, uloga političkog sustava i zadaća nositelja vlasti je namaknuti stanovništvu, koje sastavlja političku zajednicu, dobrobiti, kojima ono može zadovoljavati životne potrebe i ostvarivati ljudske svrhe. Politička zajednica ili država nema druge svrhe: društvene, političke, sigurnosne ili gospodarske. Druge moguće domišljene ili dodane svrhe države su prikrivene svrhe ili posebnih skupina u zajednici ili tuđih sila.

Navedena svrha političke zajednice počiva na ideji, po kojoj je dobrobit pučanstva, naroda, podanika ili građanstva prijekost nad svim drugim mogućim pojedinačnim svrhama u političkoj zajednici. Stupanj stvaranja ili proizvodnje dobra koje prinosi ostvarenju narodnih dobrobiti je jedino mjerilo vrijednosti države, primjerenosti političkog sustava i uspjelosti djelovanja nositelja vlasti.

Ideja prijekosti brige za ukupan nacionalni interes ne smije se pretvoriti ili dograditi u ideologiju, makar to bila nacionalistička ideologija. Ideologije određuju aksiome postupanja i pravila ponašanja nositelja vlasti i ljudi koji sastavljaju političku zajednicu, pri čemu se ustrajava na pridržavanju aksioma i pravila ponašanja čak i kad društvena praksa ne vodi ostvarenju svrhe političke zajednice. Ideja, naprotiv, služi kao mjerilo primjerenosti prakse i nameće potrebu promjene prakse, ako ona ne vodi ostvarenju svrhe.

Prijekost interesa hrvatskog naroda i svrha hrvatske države. Ideja po kojoj je dobrobit naroda jedina svrha postojanja države, uporabe političkog sustava i djelovanja nositelja vlasti, ne smije biti zamijenjena ideologijama ili svjetonazorima – kao što je liberalizam ili kao što su bili komunizam u raznim oblicima, fašizam ili nacionalni socijalizam. Propisivanjem ponašanja, kojega se nositelji vlasti i narod moraju pridržavati, bez obzira vodi li ono ostvarenju svrha, ideologija sputava političke zajednice u ostvarenju svrha, jer ne dopušta prilagodbu društvene prakse – putem četiriju mreža društvenog utjecaja – kako bi se novom praksom bolje namicale dobrobiti za pučanstvo.

U Hrvatskoj je Stjepan Mesić svoj drugi predsjednički mandat uporabio za promicanje antifašizma, a sadašnji predsjednik RH uporno promiče smanjenje uloge države u gospodarstvu. Sadašnji premijer s ponosom izjavljuje da on i njegovi koalicijski ortaci imaju isti liberalistički svjetonazor ili ideologiju te smatra da su glasači na minulim izborima prihvatili ponuđenu ideologiju koalicije.[10]

Međutim, nema u Hrvatskoj važnijeg načela, ideje ili svrhe od prijekosti namicanja dobrobiti za zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha hrvatskog naroda. Ideja o prijekosti interesa hrvatskog naroda može se nazvati rodoljubljem, hrvatstvom pa čak i nacionalizmom.[11]

Nacionalna solidarnost za zaštitu ljudi i naroda. Ni najveći svjetski narodi, a kamoli mali hrvatski narod, ne mogu zadovoljenje životnih potreba i ispunjenje ljudskih svrha pripadnika naroda prepustiti vlastitom naporu svakog pojedinca. Biološka nejednakost ljudi i nejednakost u podrijetlu su životne i društvene činjenice. Ne može se očekivati da će svi ljudi samo vlastitim naporom, znanjem i vještinama ostvariti zadovoljstvo vlastitim životom.[12] Stoga je potrebno da hrvatski narod ostvari najveći mogući stupanj zajedništva, kako bi se u punoj nacionalnoj solidarnosti, koliko je to moguće, ujednačile dobrobiti, koje pojedini ljudi namaknu za zadovoljenje svojih potreba.

Ublaživanje razlika u dobrobitima koje mogu namaknuti pojedinci ne treba prepustiti samo dobročinstvu ljudi, koji sami dobro prolaze u životu, kako propovijeda liberalizam, ne bi li opravdao povećavanje razlika među pojedincima, koje su uvjetovane biološkom raznolikošću pučanstva ili koje donosi društveni položaj. Politički sustav treba pomagati ujednačenje dobrobiti koje namiču pojedinci i ograničavati društveno uvjetovano povećanje razlika među ljudima. Promicanje zajedništva treba resiti sustav uvjerenja pojedinaca, ali ono treba biti ugrađeno i u politički sustav. Najuspjeliji pojedinci svoj društveni uspjeh i stečenu imovinu neizostavno uvelike duguju zajednici.

Velika pomoć ostvarenju zadaće zaštite ljudi i naroda bila bi u tome, da se svakom pojedincu zajamči mogućnost stjecanja pravog, uporabljivog znanja i korisnih vještina. Svaki čovjek treba iskoristiti sve svoje darove za proizvodnju dobra.[13]

Nacionalno samopouzdanje i odgovornost politike. Hrvati su počeli gubiti nacionalno samopouzdanje i počeli sumnjati u svoju državu. To je rezultat isprazne pohlepe nositelja vlasti, pristajanja većine hrvatskih političara uz liberalistički svjetonazor, koji smatra da je tekuća industrijska konkurentnost mjerilo vrijednosti naroda te prihvaćanja pogubne, etnocidne ideje da ne postoje narodi, nego samo društva, u kojima su države svoje ovlasti prepustile tržištu.

Cijelom hrvatskom narodu predstoji napor za obnovu samopouzdanja i obnovu nacionalnog ponosa, a tu borbu treba voditi politikom i kulturom. Politika treba izgraditi politički sustav, koji će poduprijeti ostanak hrvatske političke zajednice i koji će omogućiti narodu da iskoristi sve svoje darove na vlastitu dobrobit. Uloga politike ne može se zamijeniti ili nadoknaditi ni gospodarstvom ni vojnom silom ni kulturom naroda.

Neka Hrvati budu ponosni na to, što su ostali i opstali na svojoj zemlji smještenoj u geopolitički ukletom prostoru, usprkos potucanja po tuđim državama i što su u vrlo teškim uvjetima obnovili svoju državu.[14] Sadašnje hrvatsko malodušje ponajviše je rezultat zlog djelovanja hrvatskih vlasti unutar neprimjerenog političkog sustava. Stoga Hrvati trebaju na vlast dovesti hrvatske rodoljube i uspostaviti izdašan politički sustav, primjeren hrvatskim potrebama, a ne ustrajavati u nakaznom liberalističkom načinu vladanja političkom zajednicom.

Demokracija. Hrvatima, kao i mnogim starim narodima svijeta, treba politički sustav, koji će im omogućiti izbor nositelja vlasti, držanje nositelja vlasti odgovornima za njihovu politiku i njihove postupke te koji će narodu omogućiti odlučno uklanjanje nositelja vlasti, koji se prestanu brinuti za ostvarenje nacionalnih dobrobiti.

Ni hrvatska politička zajednica ni hrvatski narod ne će ostati i opstati, ako u Hrvatskoj ne prestane politički sustav, koje onemogućuje brigu za nacionalne dobrobiti, ako nositelji vlasti nastave voditi račun prvobitno o tuđim političkim, geopolitičkim, gospodarskim, sigurnosnim i kulturnim interesima te ako se vlasti ne prestanu povoditi za ideologijom liberalizma, koja u ime svjetske vlasti kapitala sustavno potkopava sve narode i sve nacionalne političke zajednice.

Hrvatski narod ne će ostati i opstati, a hrvatska se država ne će održati, ako se u Hrvatskoj ne uspostavi istinska demokracija ili narodovlašće. Hrvatskom se treba vladati u ime naroda, a ne po naputcima tuđih interesa ili u ime posebnih domaćih interesa.

Za uspostavu i trajanje demokracije kao pristupa javnim poslovima neizostavno je uvesti većinski izborni sustav pri izboru svih zastupnika u sva zastupnička tijela u RH. Sad se izravno biraju samo predsjednik države, načelnici općina i gradova te župani. Prava vlast će olakšati provođenje referenduma i zakonski odrediti pitanja narodnog života, koja se moraju određivati referendumom.

Politički sustav i monetarna politika. Sadašnji politički sustav onemogućuje nositelje vlasti, koji god oni bili, da vode nacionalnu politiku, jer su ovlasti države po načelima liberalističke ideologije prepuštene slobodnom svjetskom tržištu, koje je sredstvo pokoravanja naroda svjetskom slobodnom kapitalu.

Obnovljeni nacionalni politički sustav treba državu osposobiti da zaštiti domaće tržište te da pruži jednaku prigodu za uspjelo djelovanja domaćim trgovačkim društvima. Država treba odustati od liberalizacije prometa robe, usluga, kapitala i rada, uvesti praksu osnivanja državnih proizvodnih i uslužnih poduzeća i financijskih ustanova te se vratiti regulaciji gospodarstva, kako bi se zaštitili rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, ljudi i narod. Država treba imati mogućnost nacionalizacije ili renacionalizacije proizvodnje, osiguranja i bankarstva.

Država mora raspolagati pravima i sredstvima za reindustrijalizaciju Hrvatske i stvaranje suvremene poljoprivrede.

Hrvatska država mora nadzirati monetarnu politiku i sama kovati svoj novac. Usprkos liberalima u Hrvatskoj i izvan nje, Hrvatska treba sama kovati svoj novac i „imati svoju lisnicu u svojem džepu“. Takozvana neovisnost središnje državne banke, koju se u RH podrugljivo naziva „narodnom“ bankom, snažno potkopava državu i siromaši narod.

Nacionalna kultura i politička baština. Hrvatska izvorna, nacionalna kultura je u zastoju. Država i Europska komisija pomažu ostvarenje tržišnih „projekata“ za uvoz ili oponašanje potpuno otržištene tuđe ili zapravo ničije kulture. Hrvatska politika ubija prave nacionalne kulturne potencijale, a iskupljuje se krivom brigom ne za baštinjenu kulturu, nego za „kulturnu baštinu“, pod kojom se najčešće podrazumijevaju materijalni objekti koji su slabo ili nikako zaštićeni (dvorac Erdödy u Klanjcu), ostatci klasične nehrvatske kulture (arena u Puli) ili materijalni ostatci prijepovijesnih razdoblja („Vukovarska golubica“), kad Hrvata kao naroda nije ni bilo. Nositelji hrvatske kulture pretvoreni su u projektante tržišnih dogodovština i „instalacija“.

Hrvatska još nema svoj standardni jezik za javnu uporabu, jer nesređeni hrvatski jezikoslovci, uključujući hrvatske akademike, imaju profesionalnu autonomiju bez odgovornosti državi i narodu.

Nacionalna kultura je prvoklasno sredstvo stvaranja zajedništva. Tome su kultura i religija služile od vremena u kojem je čovjek počeo razmišljati o sebi i o svojoj sudbini, a ne samo o opstanku. Kultura je i sredstvo jačanja nacionalnog identiteta, koji je neodvojljiv od zajedništva, a izvor i temelj hrvatskog identiteta je hrvatska politička baština, koja je današnjim Hrvatima nepoznata ili nepristupačna te koja je politički neiskorištena. Hrvati su to, što je od njih napravila opća, ali prvobitno njihova politička povijest.

Uzornu brigu za nacionalnu kulturu i političku baštinu pokazala je HSS-ova Banovina Hrvatska, ali još odranije i sam HSS, koji je od 1934. godine počeo stvarati hrvatsku paradržavu u vrlo složenim političkim prilikama u Jugoslaviji i u Europi. To je bilo „zlatno doba“ hrvatske kulture.[15]

Demografija i migracijska politika. Hrvatska država se ozbiljno mora uhvatiti ukoštac sa smanjenjem stanovništva u Hrvatskoj, pogoršanjem sastava stanovništva, ali i napuštanjem Hrvatske od njezinih najsposobnijih i najbolje školovanih ljudi, na čija mjesta dolaze stručne osobe iz manje razvijenih zemalja Europe.[16] Hrvatska i za svoju jadnu nogometnu ligu uvozi nogometaše iz zemalja i s kontinenata, u kojima je djeci još stalo do igranja nogometa. U pokušaju da ucijene hrvatske vlasti družba rukovoditelja preostalih hrvatskih proizvoditelja hrane prijeti izvozom poduzeća dalje na jugo-istok Europe.[17]

Hrvatska država treba, kako bi sama opstala, brojčano ojačati hrvatski narod, poboljšati sastav pučanstva koji je sad poguban i u njemu obnoviti elitu, koja ima uporabljivo znanje, primjereno potrebama hrvatske politike, gospodarstva, sigurnosti i kulture.

Položaj, prostor i prirodno blago. Hrvatske vlasti olako i u bescjenje prepuštaju tuđim subjektima hrvatski prostor i u njemu zatečeno prirodno blago i to najčešće za gospodarske poslove, koji ni ne zapošljavaju ozbiljan broj naših ljudi ni ne stvaraju uračunljivu dodanu vrijednost koja ostaje u Hrvatskoj.

Hrvatski prostor i prirodno blago treba čuvati i rabiti tako, da se na njima i od njih može stvarati dodana vrijednost, koja će povećavati bogatstvo hrvatskog naroda. Daljnje upropaštavanje hrvatskog prostora ozbiljno bi obezvrijedilo iznimno povoljan položaj hrvatskog prostora.

Obitelj, rad i vrijednost rada. Država mora suzbiti liberalističku ideologiju i ukloniti zakone, koji potiču samovolje djece, koja sprječava i odgoj ljudi i njihovo obrazovanje. Bez odgojenih ljudi i bez ljudi koji imaju uporabljivo znanje nema opstanka naroda ni spasa države. Ljudi moraju biti sposobni da korisno rade, „da se hrane i da se brane“. Liberalizam, koji promiču Sabor i Vlada, naveo je Hrvate da svojataju ili drugima dodjeljuju prava, za ostvarenje kojih nema ni približno dovoljno sredstava, da budu ostvarena.

U Hrvatskoj postoji samo kaznena odgovornost ili bolje rečeno krivnja, za koju se ljudi mogu lagano nagoditi da se prenese na drugoga, ali je ljudska, politička, društvena, moralna, profesionalna ili obiteljska odgovornost na vrlo niskoj cijeni.

Država se mora pobrinuti da postoje proizvodnja dobara i pružanje usluga koje mogu zaposliti sve ljude. Mogućnost korisna rada znatno će pomoći odgoju i obrazovanju mladeži, ali i zaštiti obitelji, u kojima se upravo odrastanjem djece pojavljuju ozbiljne i neuklonljive nevolje.

Država svojim zakonima, ali i drugim sredstvima mora zaštititi vrijednost rada, jer urbanizirano radništvo koje ovisi o komunalnoj infrastrukturi ne može i ne smije biti plaćeno kao radništvo u zemljama, u kojima životni izdatci imaju povoljniji sastav. Zadaća zaštite vrijednosti rada također se lakše obavlja, ako ima više rada.

Integrirani sustav sigurnosti. U globaliziranom svijetu kojime nastoji upravljati svjetski slobodni kapital putem svjetskog slobodnog tržišta, ugroze svake države dolaze ne samo iz vanjskog svijeta, nego i iznutra. Danas se ratuje samo unutar država. Ugroze dolaze po svim mrežama društvenog utjecaja: politici, gospodarstvu, vojnoj sili i putem subverzivnih sustava uvjerenja.[18]

U Hrvatskoj su ugroženi zemlja i narod, ljudi i obitelji, gospodarstvo, pravosudni sustav, temeljna fizička infrastruktura, prirodni izvori, sustav obrazovanja, fizička sigurnost građana i politički sustav. Nije ugrožena jedino politička zajednica ili država, jer silama koje nastoje potkopati cijelo hrvatsko društvo odgovara da Hrvatska zadrži suverenost, kako bi na raspolaganju imale usluge kakve može pružiti samo suverena država. Tad RH ne bi više bila hrvatska. Takvoj općoj ugrozi izložene su i mnoge druge zemlje, od SAD do Mianmara.

Sigurnost i zaštita svake zemlje ovise o dobro prikupljenim obavijestima, koje se obično nalaze u javno dostupnim spremnicima, o dobrim i sustavnim raščlambama i o najboljim mogućim prosudbama stanja zemlje i potencijalnih ugroza. U izradbi ocjene stvarne opasnosti trebaju sudjelovati političari, pripadnici obavještajne zajednice, akademska zajednica i u novije vrijeme i kibernetičari, jer ukupna nacionalna infrastruktura ovisi o mrežama informatičkih sustava.

Ako žele izgraditi državu, hrvatske rodoljubne politička snage moraju s pomnjom izgrađivati i održavati ukupan nacionalni sustav obrane i zaštite, ali i obavještajni sustav, putem kojega će se u politiku slijevati relevantne obavijesti o kojima ovisi djelotvornost zaštite države i naroda.

Pravda i pravosuđe. Pravda u Hrvatskoj ne služi običnim ljudima, nego nositeljima političke vlasti, bogatim i utjecajnim ljudima, sudcima, tužiteljima, odvjetnicima, državnim i komunalnim poduzećima, te otimačima i uzurpatorima.[19]

Nakon promjene ukupnog društvenog sustava poslije prestanka komunističkog i partijskog sustava, uveden je građanski kapitalistički sustav pa su se prava i dužnosti građana znatno promijenili. To je preopteretilo cio pravosudni sustav, koji radi po nebrojenim i vrlo često neusklađenim zakonima, tako da se takozvana neovisnost pravosuđa pretvara u samovolju tužitelja, odvjetnika i sudaca. Tužitelji se i u najnepovoljnijim slučajevima mogu nadati da će, ako imaju dovoljno novca bar za vođenje spora, spor i dobiti. Političke snage koje žele izgraditi pravi politički sustav trebaju omogućiti svima da ostvare pravdu, u prvom redu donošenjem suvislih zakona, koji ne će ostavljati „prostor diskrecije“ ni državi ni sudcima ni odvjetnicima ni tužiteljima. Država ne može ostati i opstati bez pravde.

Geopolitika i europska politika. Ako za dvanaestak mjeseci RH pristupi Europskoj Uniji, hrvatska geopolitika će biti potpuno podređena vanjskoj politici Unije, koja je politička tvorevina bez suverenosti (i slijedno bez vanjske politike). Ako hrvatske vlasti pristanu na posluh „vanjskoj politici“ Unije koja ne postoji, RH ne će moći zastupati svoje nacionalne interese, primjerice ostvarivati političku suradnju sa silama izvan Unije. Unija provodi određene ideje vanjske politike putem djelovanja snažnijih zemalja Unije, ali i to je najčešće pod skrbništvom SAD.[20] Od sadašnjih vlasti u Hrvatskoj, s obzirom na njihov „svjetonazor“, može se očekivati dinamična pa čak i agresivna politika pomirbe s nedavnim napadačima na Hrvatsku.

Kako bi zaštitila svoje zakonite i životne interese, Hrvatska će se unutar Unije morati boriti – rame uz rame s drugim državama Unije – da se Unija počne pretvarati u Europsku Političku Zajednicu, kakva je bila EEZ, u kojoj se odlučivalo konsenzusom članica. Ugroze Hrvatskoj dolaze i sa svjetskog tržišta i iz Unije.

Porez. Hrvatska nema porezni sustav. Svaka vlast, vladajuća koalicija, vladajuća stranka ili sam ministar diskrecijski – od proračuna do proračuna – mijenja putove i način prikupljanja proračunskog prihoda. S obzirom da se zbog gospodarskih prilika u RH i okolnosti u svijetu mijenjaju mogućnosti građana i poduzeća da nose porezno opterećenje koje im nameće država, mijenjaju se i izvori poreznog prihoda proračuna. Okolnosti i volja ministara tako stvara veliku neizvjesnost u nadzoru izdataka građana i poduzeća.

Problemi s porezom dolaze od vrlo niske gospodarske aktivnosti u RH, ali i od izvoza dodane vrijednosti iz Hrvatske putem politike prijenosnih cijena tuđih korporacija koje posluju u Hrvatskoj.[21] Stoga buduće hrvatske nacionalne vlasti trebaju porezovati dodanu vrijednost koja se iznosi iz zemlje, ali i uvesti različite stupnjeve porezovanja dobitka poslovanja proizvodnih poduzeća i dobitka poslovanja financijskih ustanova.

Porez se treba plaćati i izravno i neizravno, ali samo na tekuće poslovanje i na tekuće zarade, a ne na vrijednosti koje su stjecane naraštajima u prošlosti. Zato se država mora brinuti da se gospodarstvo razvija i da raste.

Poljoprivreda, hrana i nacionalni prehrambeni sustav. Kako bi sama iskoristila svoju zemlju, položaj i marljivost svojih ljudi, kako ne bi dopustila iznošenje dodane vrijednosti iz zemlje te kako ne bi dalje siromašila samu sebe, hrvatska država mora stvoriti integriran kooperativni sustav, koji će povezati obradu zemlje, uzgoj stočnog i drugog blaga te prehrambenu industriju. To je potrebno za jamčenje prehrane domaćeg pučanstva, za opskrbu turista koji dolaze u Hrvatsku i za izvoz. Hrvatska može prije početi izvoziti hranu, koju sad uvozi, nego što će početi izvoziti proizvode visoke tehnologije, a nešto će se morati izvoziti. Hrvatske vlasti, upravo zato što moraju zaštiti ljude i narod, ne smiju spomenutu presudnu zadaću prepustiti samovolji pojedinih privatnih poslovnih poduzeća. Zar zbog dosadašnje državne nebrige Hrvatska sad nije natrpana prodajnim središtima, u kojima se prodaju uvozni (zaštićeni) proizvodi, iako je ranije bila prekrivena proizvodnim pogonima, koji su na osnovi primjerene tehnologije pravili proizvode za domaću uporabu i za izvoz?

Organizacijska sposobnost naroda i poduzetništvo. Sve hrvatske vlade prisežu na pretvaranje Hrvatske u zemlju znanja. Takozvani bolonjski sustav sveučilišnih studija u RH počeo je proizvoditi doktore znanosti na stotine pa čak i na tisuće svake godine. Međutim, iako akademsko znanje i zvanje donosi čovjeku visok stupanj zadovoljstva, jer obogaćuje njegovu osobu, znanje se, čak i da je uporabljivo, samo od sebe ne pretvara u industrijske proizvode i usluge, koje se mogu izvesti.

Za to bi trebalo znanju dodati i poduzetništvo. Međutim, kao i u mnogim zemljama u prijelazu iz socijalizma u kapitalizam – kad su misionari liberalizma dotadašnjim komunistima i socijalistima napunili glave da je država najgori gospodar – hrvatsko se poduzetništvo uvelike iscrpilo prisvajanjem državne i društvene imovine. Država je mnoge poduzetne ljude navela da budu tati, umjesto da ostanu poduzetnicima. Sad su ljudi koji su olako namaknuli imovinu prestali biti poduzetnicima.[22]

Ima, međutim, i treća nevolja. Hrvati su provjereno dobri radnici i znanstvenici, što pokazuju svojim radom i znanjem kad rade u zapadnim zemljama, posebice u Njemačkoj. Radni rezultati naših ljudi tamo su plod tuđih dobrih organizacijskih sposobnosti u uspjelim zemljama zapada.

Stoga se prave, nacionalne hrvatske vlasti trebaju pobrinuti da se u Hrvatskoj podiže snaga poduzetništva, ali i stupanj organizacijske sposobnosti. To se najbolje postiže praksom. Hrvatska država se mora uključiti u organizaciju gospodarstva i sama se upustiti u poduzetništvo. U tome će joj tehnička pomoć biti preča od tuđih financijskih ulaganja. To bi bilo nacionalno „cjeloživotno“ učenje putem poduzetništva i organiziranja.

Uloga države u gospodarstvu i u sustavu obrazovanja. Uz buran tehnološki razvitak u svijetu i uz gospodarsko buđenje manje nerazvijenih naroda,[23] nepredvidljiva je budućnost svakog poduzeća, a i cijelih industrijskih grana u pojedinim zemljama. Stoga se planiranje nacionalnog gospodarstva ne može potpuno prepustiti privatnim tvrtkama, čiji voditelji imaju vrijedne obavijesti samo u svojoj grani djelovanja. Takvo planiranje gospodarstva ne može se prepustiti ni tuđim ulagateljima, s kojima Hrvatska ima i tragično i komično iskustvo. Vlade mogu znati bolje što se događa u svijetu i one bi svojom politikom mogle usmjeriti privatna ulaganja u prave grane i pomagati ih.

Dosadašnje vlade su odgovorne za to, što u Hrvatskoj postoje vojske nezaposlenih stručnjaka i tisuće stručnih položaja koje popunjavaju uvezeni stručnjaci. Država mora ograničiti mogućnost pojedinačnih pravnih i fizičkih osoba da bez uvida u cijelo stanje države i naroda te u sve okolnosti, ulažu svoj napor ili život u jalova zvanja. Država mora postaviti granice slobodnom izboru pojedinaca za opće narodno i za njihovo dobro.

Znanje i proizvodnost. Zadaća države odnosno nositelja političke vlasti je jamčiti da će mladi ljudi, koji se obrazuju u Hrvatskoj, bilo u privatnim bilo u državnim ustanovama, stjecati uporabljivo znanje, na kojem se može temeljiti proizvodnost rada. Iskustvo srednjih poduzeća u suvremenoj elektrostrojarskoj proizvodnji u Hrvatskoj pokazuje, da se samo 50% inženjera zadržava kod svojeg prvog poslodavca nakon prve pokusne godine rada.[24]

Mnogi neupućeni mladi ljudi biraju struke, koje im ne će pružiti zadovoljstvo rada i zadovoljstvo životom, a mnogi najdarovitiju mladi ljudi birat će sigurnije struke, kao što su medicina ili pravo, jer se mogu odlučiti za privatno poslovanje u kojem ne mogu izgubiti radno mjesto, koliko god im ono malo nosilo. Država može iz ljudi odagnati strah glede izbora struke tako da savjetuje ljude pri izboru zvanja, ali i putem pomoći u stjecanju novog uporabljivog znanja za kojime postoji tržišna tražnja.

Gospodarstvo i tehnologija. Država ne smije privatnom sektoru potpuno prepustiti akumulaciju tehnologije, na kojoj se temelji stvaranje novih proizvoda, koje traže nacionalno i tuđa tržišta. Hrvatska je od 1980. godine prestala prikupljati tehnologiju iz dva tad nova područja: digitalnu tehnologiju, koja se u to vrijeme počela iz računala širiti u druge proizvode te biotehnologiju, koja je neizostavna u poljoprivredi, proizvodnji hrane, medicini, farmaciji, kozmetici i u drugim granama.

Hrvatsko gospodarstvo, jer je maleno, ne može biti potpuno kao u velikim zemljama. Stoga država, a ne slabi privatni poduzetnici, treba pomoći nakupljanje tehnologije za stvaranje proizvoda i industrijskih usluga, koje bi Hrvati mogli nuditi svjetskim tržištima.

Državno-privatno partnerstvo za izvoz. Državne tvrtke ili privatne tvrtke sa značajnim državnim vlasničkim ulogom novca i ljudi mogu preuzeti prodaju i ugovaranje projekata, koje bi izvodile domaće tvrtke kao kooperanti ili podugovaratelji. Za proizvode brojnih malih hrvatskih privatnih proizvođača, posebice u prehrambenoj industriji, državne tvrtke bi mogle koordinirati prodaju u inozemstvu, pri čemu bi se osigurale „dovoljne količine“ za velika tržišta te stajati iz zaštićenih proizvoda. Mali proizvođači će teško doći do ozbiljnih poslova na velikim tržištima. Država bi poreznom politikom i poticajima mogla prisiliti ili navesti velike proizvođače hrane, da s proizvodima od domaćih sirovina stupe na velika i bogata tržišta. Budućnost hrvatske industrije ne mogu jamčiti tržišta jugo-istočne Europe.

Država može pomoći izvoz hrvatskih proizvoda i usluga, ali ne putem „gospodarske diplomacije“ koje nigdje u svijetu nema, nego putem organiziranja prave prodaje. Na tržištima se prodaje, a ne vodi se diplomacija. Prodaja je važna gospodarska funkcija. Ona trži uporabljivo znanje.

Profesionalni šport. U Hrvatskoj se tisuće ljudi profesionalno bave športom, kao organizatori natjecanja, rukovoditelji saveza i klubova, sudci, športski novinari, pomoćno osoblje, treneri ili natjecatelji u skupnim i individualnim športovima. Ti mladi i zreli ljudi malo ili nimalo doprinose bogatstvu naroda, a zapravo troše značajan dio bogatstva naroda, koje se stvara mimo njih. Od neznatnog broja profesionalnih športaša, koji steknu osobno bogatstvo bavljenjem športom u inozemstvu, samo pokoji svoje bogatstvo uporabi u domovini tako da stvori ozbiljan broj radnih mjesta. Njihovo bogatstvo se sprema u nekretnine ili se dodaje svjetskom slobodnom kapitalu.

Bilo da je riječ o državnom ili javnom novcu bilo o novcu trgovačkih društava, profesionalni šport crpi znatan dio domaćeg proizvoda, a da ljudi koji se bave profesionalnim športom propuštaju dati koristan doprinos društvu. Usto, upravljanje športom nije nimalo etički poticajno za mlade ljude, a športski savezi su tijela koja se brinu za posebne interese dužnosnika i donekle klubova, a nikako za poštivanje prava samih natjecatelja, kojima život nije ni lagan ni ugodan.

Nove nacionalne vlasti trebaju pravo urediti i područje profesionalnog športa.

 

  1. 5.    Izgradnja države – projekt za preporod našeg čovjeka

 

Danas samo vrlo malen broj ljudi ne uviđa, da je hrvatska država slaba i nesređena politička zajednica.[25] Međutim, nije u jadnom stanju samo hrvatska država. U jadu su i ljudi, a i cio narod je u čamotinji. Mnogi ljudi uviđaju da u hrvatskoj državi, kakva je ona sad i koja slijedno svaki dan slabi, nemaju ni budućnost ni nadu. Jedni su ljudi dignuli ruke od države, smatrajući da je nepopravljiva. Ne obziru se na to, da je narod svoju obnovljenu hrvatsku državu obranio u Domovinskom ratu, koji je pokazao što su Hrvati kadri napraviti. U njihovim razmišljanjima bitna je istina, da su hrvatske vlasti, koje je redovito birao narod, sustavno slabile i nakazile državu te da su putem države siromašile narod i dovele ga do bijede i jada.

Najveći poslodavac u Hrvatskoj je i najveći dužnik u Hrvatskoj, iako je tri golema agrarna društva kupio za po „jednu kunu“. Kome je u Hrvatskoj zajamčeno radno mjesto ili posao, osim saborskim zastupnicima, županima, gradonačelnicima i načelnicima općina na četiri godine; predsjedniku HR na pet godina; a predsjedniku i glavnom tajniku Hrvatskog nogometnog saveza, predsjedniku HBOR-a te glavnom državnom odvjetniku doživotno? Stoga su mnogi Hrvati najozbiljnije, životno posumnjali u svoju državu, uviđaju da su državne vlasti dodatno slabile i gotovo zatrle hrvatsko zajedništvo, koje se na zemljopisno silno razvedenoj hrvatskoj zemlji održavalo „od stoljeća sedmog“.

U Hrvatskoj se dnevno odigravaju desetci tisuća obiteljskih drama i stotine tisuća osobnih drama, od kojih je barem četiristo tisuća uzrokovano nezaposlenošću te gubitkom ili kašnjenjem isplate plaća.

Mnogi ljudi poučeni iskustvom života u RH malo očekuju od zajedništva. Meni je i jedan uvažen zagrebački katolički svećenik kazao, da je čak i Isusova ideja zajedništva utopija. Ipak, zajedništvo je, posebice u malim državama i u malim narodima, važan stup nacionalne države. Međutim, Hrvatska je atomizirana ne čak ni na obitelji, nego na pojedince. Za mnoge ljude ne postoji pojam životnog zajedništva, a u najboljem slučaju postoji bijeg u „civilnoudružno“ zajedništvo. Mnogi mladi ljudi otežu osnivanje obitelji, jer zajedništvo obvezuje, a obitelj nosi odgovornost. Mnogim mladim sposobnim ljudima svjetonazor je profesionalizam: Oni se smatraju profesionalcima ili poslovnim ljudima odnosno ljudima koji sve što rade, rade za novac ili plaću, a koji izbjegavaju šire uključenje u društvo. Smatraju da će bez preuzimanja društvenih obveza bolje proći u životu. U politiku se upuštaju samo ti među njima, koje u politici traže profesiju.

Stvara se novi naraštaj, jedan dio kojega nema smisao za sustavno učenje, nema opće znanje te nema interes za kulturu, osim za zaštićena tržišna imena u „kulturi“. Taj dio novog naraštaja nema želju da napravi nešto za druge ili za zajedničko dobro.

Međutim, i takvi mladi ljudi ćute da mladost nije kraj, nego početak, nije vrhunac, nego temelj životnog vijeka. Uza svu njihovu praksu, mlade ljude takav pristup ne zadovoljava. Oni znaju da ne mogu zauvijek ostati samoprogramiranim automatima. I njima se otvara pitanje uporabe vlastitog života, koje se zaoštrava u zrelijim godinama. Stoga se takvi, i mladi i zreli, ljudi – bez obzira na jadno stanje hrvatske države – moraju probuditi. Takvi ljudi, čiju sumnju u državu treba shvatiti, trebaju primiti poticaj da pravo ocijene i svoje stanje i stanje svoje države, da vide uzroke takva stanja i da odrede što valja napraviti. Valja uvidjeti da je sadašnja hrvatska država neprijateljica svakom Hrvatu. Valja u toj lažnoj prijateljici doista prepoznati neprijateljicu. To bi bio dodatan poticaj ljudima, da ne samo kao ljudi, nego i kao građani, u sebi prepoznaju golem potencijal za izgradnju države, kako bi u njoj i s njom mogli opstati i ostati na svojoj zemlji. Hrvatsku državu valja od neprijateljice napraviti prijateljicom Hrvata.

Ljudi osjećaju da nemaju budućnost u hrvatskoj državi kakva je ona sad. Ipak, oni imaju budućnost u sebi, koju mogu pokloniti ili posuditi državi, da u toj državi nađu svoju budućnost. Država je mrtva stvar, kojoj ljudi udahnjuju život, kako bi im ona vrlo brzo vratila ulog u obliku zajedništva i „pod prilikom“ zadovoljstva životom. Kad daju zajednici svoje „mrtve kapitale“ u ljudima se otvaraju novi izvori života – ne biološkog života, koji je podređen profesionalizmu, nego života po duhu ili života u duhu, koji je proizvod biološke evolucije.

Stoga je Isus iz Nazareta[26] svoju odredbu sustava ljudskih vrijednosti – koji je nespretno nazvan „nebeskim kraljevstvom“ – počeo obraćanjem ljudima koji su „gladni i žedni života u duhu“, da im kaže, da oni trebaju stvarati novi svijet – kao što i mi trebamo stvoriti novu, drukčiju državu – jer je to jedini izlaz za njih kao ljude. Ako se prime posla stvaranja novih mogućnosti, u takvim ljudima na mjesto „mrtvih kapitala“ kulja fluid života, koji ima neograničen potencijal, koji se umnaža u zajedništvu. Jedina vrijednost ili dragocjenost Svemira ili svijeta je u životu, koji je čudesno utkan i koji se ugnijezdio u mrtvu tvar. (Stoga je Isus – koji se doista namučio u životu, ali koji je u tom istom životu doživio zvjezdane trenutke – govorio o novom rođenju.)

Hrvatska država treba preporod iz jada i bijede, treba izgradnju i dogradnju, ali joj život mogu udahnuti samo novi preporođeni ljudi. I njezini ljudi trebaju preporod iz čamotinje. Domovina stostruko vraća to, što joj se da. Sad za domovinu ne treba život polagati. U Domovinskom ratu položeno je dovoljno života, koji su stvarali Hrvatsku kao i naši. Mi živimo živote koji su položeni za Hrvatsku, a svoje živote trebamo samo ulagati u domovinu te živi pratiti kako domovina oživljava, da možemo i mi oživjeti s njom.

Mi Hrvati imamo dvije mogućnosti: (1) samoživost uz koju ćemo propadati i mi i hrvatska država ili (2) zajedništvo kao spas i za nas i za domovinu. Ako svoje živote ne uložimo u domovinu i u zajedništvo, kako će nam izgledati životi? Bez nas će domovini biti svejedno kako joj je.

  1. 6.    Smisao novog Hrvatskog nacionalnog pokreta – HNP

 

U ovom dijelu spisa ne će se razmatrati pitanje politike internacionalističkih snaga u Hrvatskoj. One su u samo trideset dana svoje nove vladavine pokazale, da se Plan 21 sastojao od praznih listova, da ne shvaćaju ni blizu ovom spisu stanje i položaj u kojima su se zatekli narod i država te da su zaokupljeni samo svojom vlašću, koje nema bez proračuna.[27]

Od početka 2000. godine vidokrug hrvatske politike jedva prelazi okvir državnog proračuna, a hrvatska vanjska politika granice Republike Srpske i „regionalne suradnje“. Postupak pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji, pružao je prigodu da se politika vodi bar prema Uniji, ali su naši političari iz obiju vladajućih koalicija u tom postupku prihvaćali administrativni diktat Europske komisije. Za prve vladavine HDZ-a vodila se ozbiljna vanjska politika, posebice u vrijeme nenasilnog rasapa Jugoslavije te za Domovinskog rata i domovinskog poraća. U to je vrijeme hrvatska vanjska politika isposlovala međunarodno priznanje obnovljene hrvatske države.

Zbog uspjele ukupne ranije politike HDZ-a ta stranka je uoči izbora 2011. godine posegnula za Tuđmanovom baštinom i medijskom retuđmnizacijom HDZ-a, iako je sam dr. Franjo Tuđman svojom politikom omogućio i poticao ozbiljno društveno raslojavanje i raspršenje naroda te izvorno uzrokovao pojavu prezira Hrvata prema političarima i političkim strankama, od kojih su usahnule sve osim dviju najvećih političkih suparnica. HDZ je pokušajem izbornog povratka Tuđmanovoj baštini nastojao izbrisati uspomenu i baštinu svoje druge vladavine, ali nije uspio uvjeriti ni svoje tradicionalne glasače, da je usprkos nove retorike postao novom snagom u hrvatskoj politici.

Pokušaj „pomlađivanja“ vodstava i retuširanja javne slike nekih stranaka (HSLS i HSP) nije uspio tim strankama vratiti nekadašnje glasače – HSLS je ranije imao 27 zastupnika, a HSP 11 – jer te stranke nisu imale ideju, na kojoj bi se obnovile, nakon što su im glasači već 2007. okrenuli leđa.

Najnoviji bljesak Hrvatskog demokratskog saveza Slavonije i Baranje (HDSSB) i Hrvatskih laburista rezultat je traženja izlaza u unutarhrvatskoj regionalnoj politici, po primjeru IDS-a, odnosno zabijanja glave u pijesak zastupanja interesa ne naroda kao cjeline, nego radničke klase, koja kao organizirana snaga nestaje diljem svijeta. Danas narodi postaju snagom. Slaba nacionalna politika ugrožava Hrvate kao građane i kao potrošače, a ne kao proizvođače. Politički regionalizam je prilog raslojavanju hrvatskog društva i čestičenju ili parcelaciji nacionalnog organizma pod udarcima tržišta i kapitala.[28]

Minulih osam godina HDZ-ove zloporabe vlasti te očita nepripravnost nove koalicije za obnašanje vlasti i njezino nesnalaženje u vladanju Hrvatskom,[29] stvorili su novu vrstu i novi naraštaj nacionalnih snaga, koji tragaju za vlastitom politikom, ali koje već imaju svoju ideju. Za te snage Hrvatska nije inačica ni Jugoslaviji ni Europskoj Uniji. Za njih nova Hrvatska treba biti inačica sadašnjoj Hrvatskoj.

Ujedinjenje i obnovu pravaških stranaka ne treba ni priželjkivati ni očekivati, jer je Starčevićeva velika i izvorna ideja prirodnog, ljudskog i državnog prava naroda na samoodređenje prikladna za utemeljenje i trajanje pokreta, a ne za utemeljenje i trajanje stranke,[30] koja uvijek zastupa parcijalne društvene interese i kojoj nije dosta ideja, nego joj treba i ideologija.

HDSSB je samo privremeno zadržao ili sačuvao glasače HDZ-a pod izlikom borbe za regionalne interese.

Nakon sloma HDZ-a na minulim izborima, poslije pobjede nesposobnih, ali ambicioznih internacionalističkih političkih snaga u Hrvatskoj te nakon sramotnog referendumskog postupka za pristup RH Uniji postavlja se pitanje „Tko može Hrvatima vratiti nadu?“, kad već nije uputno zaposjedati ulice i trgove te opsjedati palače korporacija i objekte komunalne infrastrukture. Glasačima kakvi su 1990. godine glasali za dr. Franju Tuđmana i kardinala Franju Kuharića[31] sad je de facto uskraćeno pravo glasa. Oni nemaju za koga glasati. Stoga si hrvatski narod treba vratiti nadu svojom građanskom političkom akcijom te pouzdanjem u svoju snagu i u svoje darove. Prvi koraci narodne akcije trebaju biti obnova HDZ-a i HSS-a – kojima je od svega ostala samo stranačka infrastruktura, što nije nevažno – kao nacionalnih stranaka te njihova demokratizacija, kako bi one mogle voditi i usmjerivati, a ne – kao dosad – zavoditi i paralizirati narodno mnoštvo, koje se već politički pokreće.

Za pokretanje i usmjeravanje političkog i životnog djelovanja narodnog mnoštva potrebna je prava ideja. Usto, i stanje u kojem su se našli hrvatska država i hrvatski narod traže samo primjerenu ideju, a ne ideologiju. Ideja pokreta je: Izgraditi hrvatsku državu i preporoditi našeg čovjeka! To je ideja koja može pokrenuti mnoštvo i sliti ga u politički pokret. Međutim, ni HDZ ni HSS ni nove političke nacionalne snage, koje se već okupljaju nemaju i ne mogu imati nijednu drugu ideju osim ideje izgradnje države, kojom bi se (1) razlučili od svoje nedavne prošlosti odnosno (2) profilirali u novu političku snagu te (3) svakako razlučili od internacionalističkih političkih snaga u Hrvatskoj, koje iz ideoloških razloga ne mogu ni prionuti uz misao ni unijeti se u ideju jačanja hrvatske države.

Već se vidi, čuje i osjeća kako se brzo kristalizira i određuje ideja-vodilja izgradnje hrvatske države i preporoda našeg čovjeka. Na spomen izraza „izgradnja države“ u običnom političkom razgovoru gotovo prestaje potreba daljnjeg razgovora. Javlja se samo pitanje: „Kako?“

Vidi se potreba obnove nekadašnjih nacionalnih matičnih stranaka hrvatskoga naroda, ali se zapaža i stvaranje dodatne političke snage, koja će biti politički izraz novih političkih potreba naroda kao cjeline. Uočava se potreba slijevanja tih triju političkih snaga u jedan nacionalni pokret, u jedan stranački politički blok, koji će biti pozvan da obavi jedan jedini posao – izgrađivati državu i time pružiti priliku našem čovjeku da se preporodi. Posao je jedan i jedincat, jer je jedna hrvatska država i jedan hrvatski narod. Jedan od uspjeha pokreta bit će suzbijanje internacionalističkih snaga u Hrvatskoj, koje odmažu i državi i narodu, kao latentne političke inačice nacionalnim snagama. To je potrebno, učiniti jer u svijetu dolazi vrijeme nacionalizma, koji je jedini u stanju zaštititi svaki narod u svijetu te bez kojega se u novonastalim okolnostima, koje vladaju globalnim svijetom narodi ne će moći „ni hraniti ni braniti“. Da izvedu svoj naum „izgradnje države i preporoda našeg čovjeka“ Hrvatima će u Hrvatskom saboru biti potrebna obilna dvotrećinska većina, kao kod osamostaljenja hrvatske politike 1990. godine ili kao danas u Mađarskoj.

Smisao novog Hrvatskog nacionalnog pokreta (HNP) je izgradnja hrvatske države, preporod hrvatskog čovjeka te vraćanje države Hrvatima i povratak domovine. Glasači već stižu na okup. Treba ih samo povesti u narodnu, demokratsku političku pobjedu.

Neposredna svrha novog nacionalnog okupljanja je dvotrećinska većina u Hrvatskom saboru. Toliko Hrvata jamačno ima u Hrvatskoj.

Ipak, izgradnja hrvatske države i preporod hrvatskog čovjeka pitanja su trajanja, a ne trenutka pa čak ni sadašnjeg trenutka, koji je prikladan za početak provedbe projekta izgradnje države i obnove naroda. Članstvo Hrvatske u Europskoj Uniji ne će našoj državi dati jakost. To možemo učiniti samo mi, hrvatski narod, a obavljanje te zadaće će nas preporoditi.


[1] Dana 29. studenoga 1918. godine Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba je na Trgu sv. Marka u Zagrebu upriličilo golem skup „potpore“ hrvatskih građana sjedinjenju Hrvatske sa Srbijom. To je bio „referendum“, koji je Stjepan Radić ranije opisao kao „hod gusaka u maglu“.

[2] Bivša hrvatska premijerka pripisala je slab odziv birača Referendumu njihovu biračkom umoru, jer su „morali“ glasati dvaput u šest tjedana, iako političarima na vlasti nije teško četiri godine – ne jednom u četiri godine – iz dana u dan tračati i plesati Hrvatskom, pojavljivati se dnevno nekoliko puta na televiziji i u radijskoj difuziji, zalijetati se u Vukovar, k spomen-obilježjima Drugoga svjetskog rata i drugamo samo kako bi se ukazivali pred glasačima. Glasačima je, navodno, teško više od jednom u četiri godine u tišini izborne šutnje otkoračati par stotina metara do svojeg glasačkog mjesta. (Samo u gradu Rijeci bilo je 101 glasačko mjesto.) Po toj izlici za poraz referendumskog postupka, političari bi trebali biti nadljudi.

[3] Uz sadašnje snažne klimatske promjene, koje stvaraju krajnje klimatske pojave te koje ne jamče stalnost klime nigdje u svijetu, teško je dugoročno računati na bogatstvo podzemnom i tekućom vodom te na postojanost iskoristljive vjetrene energije.

[4] Hrvati se svoje narodno zajedništvo njegovali i sačuvali usprkos višestoljetnom prebivanju u tuđim državama, jer su se držali svoje zemlje, svojeg jezika i svoje kulture.

[5] Pogledati Z. Mršić, Hrvati 2012.: Posljednja godina, Zagreb, 2011.

[6] Karl Marx je ispovijedao da „proizvodni odnosi“ u svakom društvu presudno utječu na ostale mreže utjecaja, iako se kasnije pokazalo da je upravo sovjetsko društvo, koje je bilo izgrađeno na idejama Karla Marxa palo zbog neprimjerenog sustava uvjerenja.

[7] U sređenim političkim zajednicama politički sustav ima znatnu važniju ulogu, nego nositelji vlasti. Tako je bilo u konfucijskoj carskoj Kini, u kojoj je postojao cjelovit i suvisao politički sustav, a car je imao „mandat nebesa“ ili obvezu da se brine za zemlju i ljude. Ako se nije brinuo čekalo ga je uklanjanje s vlasti. Stoga su se u dvadeset dva stoljeća na carskom prijestolu u Kini izredale dvadeset četiri carske loze, koje su do vlasti dolazile uzurpacijom.

[8] Primjerice, u Hrvatskoj koja je zemlja „građanske demokracije“ nema unutarstranačke demokracije, a u Kini koja sad nema građansku demokraciju postoji unutarstrančka demokracija u jedinoj stranci.

[9] Države su u velikim dugovima i bez rata koje bi zapodjenule.

[10] Zoran Milanović smatra, da izbor njegove koalicije nameće i opravdava na osnovi „svjetonazora“promjenu povjerenstva za umjetnu oplodnju žena, koje je utemeljilo Ministarstvo zdravstva.

[11] Ideja nacionalizma po svojoj prirodi ne može prerasti u opću ideologiju, jer ona priznaje potrebu da narod ili pučanstvo svake političke zajednice ili države uperi svoje djelovanje prvobitno u namicanje dobrobiti samome sebi. Rodoljublje jednog naroda ne traži odricanje rodoljublja bilo kojemu drugom narodu. Nacionalizam nije imperijalizam. Ideja nacionalizma je univerzalna.

[12] Zadovoljstvo vlastitim životom je najmanje i najviše što čovjek može postići u životu.

[13] Pogledati Z. Mršić, Dobro: Povratak evoluciji, Zagreb, 2011; pogledati esej, Z. Mršić, Vrijeme je za nacionalizam, Zagreb, www.Konsenzus.com, u kojemu je donesena odredba ideje nacionalizma.

[14] Pogledati Z. Mršić, Hrvati 2012., Zagreb, 2011.

[15] Opet pogledati Z. Mršić, Hrvati 2012., Zagreb, 2011.

[16] Hrvatsku ne napuštaju odvjetnici i drugi pravnici ili upravitelji industrijskih poduzeća i banaka.

[17] Možda se može očekivati da bi i HUP i HGK premjestili svoja sjedišta i osoblje, primjerice, u Republiku Srpsku.

[18] Nedavno je Vlada donijela odluku, da nakon, navodno, triju pokušaja izradbe hrvatskog sigurnosnog sustava pod skrbništvom Ministarstva obrane, koordinaciju izradbe sustava sigurnosti preuzme MVPEI.

[19] Ivo Josipović je, vjerojatno stoga, predsjedničku kampanju vodio pod geslom pravednosti, a ne pravde.

[20] Valja postaviti pitanja o tome, čemu služi NATO te komu i čemu služe pripadnici Hrvatske vojske u Afganistanu.

[21] Dopuštanje izvoza dodane vrijednosti iz Hrvatske i jednak stupanj porezovanja dobitka proizvodnih poduzeća i dobitka banaka primjeri su trajne političke korupcije u Hrvata.

[22] Oni su vrlo često postajali „stečajnim upraviteljima“ svojih tvrtki.

[23] Predviđa se da će godišnji gospodarski rast Afrike u 2012. godine biti 6%.

[24] Na mnogim hibridnim tehničkim fakultetima studenti se opredjeljuju za informatiku ili oblikovanje (proizvoda.) Golem broj ljudi u Hrvatskoj studira upravljanje ili „marketing“, a da usto nema nikakvu praktičnu struku. Jedan ekonomski fakultet u Hrvatskoj školuje turističke vodiče.

[25] Dobriša Cesarić, Pjesma gorka: Šta je to hladno, i gorko, i sivo/Šta niče u duši ko korov njen?/Je li to suton? Zbilja već suton?/Il samo prolazna sjen?//Što sada? Brbljati vesele riječi,/Skrivati rane za humor;/Ko da se išta sakrivanjem liječi:/Tuga je tuga, a umor je umor.// … Na domaćoj gozbi su čudna veselja,/I pjano se bunca i buči./Sudbina, što drugima nalijeva vina,/Tebi će naliti žuči.// …

[26] Preporučujem čitatelju, da dok čita ovaj spis gleda na Isusa kao na jedincato mudra mladog čovjeka, čiji je vidokrug daleko premašivao i njegovo vrijeme i njegov prostor.

[27] Daleko veće zanimanje javnosti za tekuće procese u HDZ-u (veljača 2012.), nego za prve neusklađene poteze nove vlasti, pokazuje da narod ne očekuje nikakvo dobro od novih vlasti.

[28] Nakupljena saborska sjedala HNS-a čeda su umjetne oplodnje u peradarniku nove koalicije.

[29] Čini se da nova koalicija ne vlada živom Hrvatskom, nego svojim umišljenim virtualnim svijetom.

[30] Pravaši nisu mogli sačuvati stranačko jedinstvo ni za živoga Starčevića pa kako bi to mogli sad.

[31] Neosporno je da je kardinal Kuharić bio prvo ime postupka osamostaljenja Hrvatske 1990. godine.

Continue Reading

17 travanj 2011 ~ 3 Comments

Denhaaška presuda hrvatskom narodu

Presuda Denhaaškog tribunala presuda je hrvatskim generalima, ali prvobitno presuda hrvatskom narodu. Svrha svjetskih sudišta je povrijediti, oslabiti i uniziti sve narode svijeta, jer su narodi jedini dostojan protivnik kapitalu, koji vlada sudištima i nositeljima državne vlasti. Presuda je donesena „posthumno“, u ime „međunarodne zajednice“, strukture koja se ruši i koja je izdiše.

U Hrvatskoj više nema demokracije i politike; vlasti su uništile hrvatsko gospodarstvo; hrvatska je država ostala bez obrane, a hrvatski narod bez zaštite.

Presuda Denhaaškog tribunala pokušaj je uništenja časti, gaženja ponosa i slabljenja otpornosti hrvatskog naroda. Međutim, denhaaški pokušaj gaženja narodnog ponosa u narodu jača prkos, koji će navesti narod, prvo, da okrene leđa Europskoj Uniji, koja je od pobjede u Domovinskom ratu ucjenjivala hrvatske vlasti te, drugo, da se podigne na otpor propadanju, da progovori u jedan glas i da uzme svoju državu u svoje ruke.

Continue Reading

26 ožujak 2011 ~ 1 Comment

Vladina politika i nacionalni interes

U naslovu osvrta sam napisao riječ „politika“, iako odavno pišem da u Hrvatskoj nema politike. Da sam tu riječ zamijenio drugim izrazom, naslov bio nezgrapan. „Politika“ označuje postupak „javnog usklađivanja raznorodnih interesa u državi, pri čemu se svakoj interesnoj skupini dodjeljuje utjecaj razmjeran njezinom doprinosu bogatstvu naroda“. U nas nema politike, jer se nositelji vlasti ne brinu za narod i državu, a kamoli za bogatstvo naroda. Oni ih, dapače, siromaše i uništavaju. U tom smislu se umjesto „politike“ može i mora rabiti izraz „vođenje državnih poslova“.

Pobuda za osvrt došla je od uzrujanosti i zabrinutosti, koje su zahvatile naše građane i javnost zbog novog srbijanskog napada na naše branitelje i njihova progona od srbijanske politike, a ne od srbijanskog pravosuđa. Progon naših branitelja je politički čin. Srbija ima politiku, a Hrvatska je nema! Hrvatsko pravosuđe sa srbijanskom politikom surađuje bez imalo svoje politike, za koju naše vlasti nisu ni sposobne ni voljne,.

Srbijanski progon hrvatskih branitelja otvara niz problema i stvara niz nevolja: (1) otvara pitanje smisla, opravdanosti i valjanosti Domovinskog rata; (2) pretvara hrvatske branitelje u agresore i zločince; (3) dovodi u pitanje svrhu osamostaljenja Hrvatske; i (4) potkopava prirodno i ljudsko pravo Hrvata da traju kao narod. Međutim, reakcija hrvatskih nositelja vlasti na srbijansku hajku na hrvatske branitelje otvara pitanje naravi, smisla i uloge hrvatske države. Kakva je hrvatska država i čemu ona služi? To pitanje građani postavljaju i zbog općeg propadanja države i naroda: političkog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog.

U svezi s javnim poslovima naroda postoje tri odvojena pojma: politička zajednica, politički poredak i nositelji vlasti u političkoj zajednici. Politički poredak je ustaljen način uređenja političkih odnosa. On je i više od pisanog ustava političke zajednice, jer uključuje svrhe zajednice i potrebne granice snošljivosti, mjerila ponašanja, prihvaćene procedure te formalnu i neformalnu strukturu vlasti. Prije su nositelji vlasti vladali zajednicom po Božjoj milosti, po nasljednom pravu i sličnom, a imali su podanike. Od Bonapartea se smatra da vlast izvire iz naroda, čiji pripadnici su građani države ili političke zajednice. Država je od Francuske revolucije instrument naroda.

Narod ima svoje potrebe, svoje svrhe i svoj interes, a oni se zadovoljavaju ili ostvaruju političkim djelovanjem nositelja vlasti putem političkog poretka. U vođenju hrvatske države nema spomena nacionalnom interesu. Ukupne potrebe naroda se sve oskudnije zadovoljavaju (prehrana, odijevanje, rad, zdravlje, školovanje i znanje, sigurnost, kultura i drugo), a u pitanje se dovode smisao i svrha postojanja, i Hrvata kao narodne zajednice i obnovljene hrvatske države.

U Hrvatskoj se vođenje unutarnjih poslova države sastoji u borbi stranaka za vlast, prikupljanju novca u proračun, zadovoljavanju posebnih tuđih i domaćih interese proračunskim novcem, poharu naroda, prirodnog blaga i stvorenog bogatstva te prisilnom uvođenju tuđeg pravnog sustava (EU), koji pokorava hrvatsko tržište svjetskom. U vanjskim državnim poslovima nema sadržaja, nema politike. Sve je svedeno na odnose. Nema ni političke ni gospodarske diplomacije, kojom bi se ispunjale nacionalne svrhe i ostvarivali narodni interesi.

Hrvatske nacionalne interese posebno pogađaju „odnosi“ sa Srbijom i njihova takozvana normalizacija. Ovaj prigovor se odnosi i na Banske i na predsjedničke dvore. Srbiju se poslije njezine neuspjele vojne agresije na Sloveniju, RH, BiH i Kosovo te prvobitno političke agresije na Crnu Goru trebalo držati u izolaciji, u koju se sama dovela, ili bar na ozbiljnom razmaku, dok ona ne zavrijedi normalne odnose sa susjedima putem vraćanja agresorskog duga: povrata pokradene imovine i kulturnog blaga, vraćanja tijela zarobljenih, odvedenih ( a ne nestalih?!) pa pogubljenih branitelja i građana, priznanja hrvatskih granica, uklanjanja svoje vojske s hrvatskog teritorija i drugo. U takvom stanju, upravo kako bi izbjegnula izvršenje svojih obveza, Srbija svim silama nastoji izići iz političke izolacije ili otočenja. To je dio sadržaja srbijanske politike u sadašnjem času. Srbija je Hrvatskoj bila dužna, a sad, kad se odnosi normaliziraju, više nije! Hrvatske vlasti nevjere nacionalne interese za volju „normalizacije“, na koju ih nagovara činovništvo EU i u čemu ih podupiru glasnogovornici većine etničkih manjina u Hrvatskoj.

Ako RH nema politiku, kako bi mogla imati nacionalnu strategiju? Sve je u njoj u odnosima. Nasuprot nama, osim diplomacije i politike, Srbija ima i strategiju, koju nije promijenila od vremena kneževine Srbije – ni za komunizma ni poslije Miloševića, koji je u krivo vrijeme pokušao ostvariti drevnu nacionalnu strategiju. Nedavno su objavljeni rezultati ankete provedene u sklopu srbijanskog projekta Novosti iz prošlosti, koji otkrivaju etnocentričnost Srba kao naroda. „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad!“ Srbi smatraju da je najveći čovjek svjetske prošlosti Tesla, s 21% glasova – Tito 10%, Hitler 8%, Isus 4%. Smatraju da su srpska sveučilišta starija od prvih europskih, iako su mlađa bar 800 godina. Smatraju da su 1918. godine Srbi bili najpismeniji narod u Jugoslaviji. 37% Srba koji imaju osnovnu školu smatra da je Dubrovnik srpski grad, a taj postotak kod visokoobrazovanih ljudi iznosi 55%. Da je srpski vladar Dušan (koji se sam uzalud proglasio carem Bizanta, dok je u Carigradu bili križarsko Latinsko carstvo) vladao Beogradom i Solunom pogrešno smatra 68% visokoškolovanih ljudi, a samo 37% niskoškolovanih ljudi.

Srbi imaju neobično visoko mišljene o sebi kao narodu, a njihove vlasti to uvažavaju. Srbija je narodna država, a RH to nije.

Neprimjereni postupci hrvatskih nositelja vlasti prema Srbiji i drugim obližnjim zemljama (BiH, Mađarska, Slovenija i Srbija) te njihova potpuna pasivnost u današnjem globaliziranom svijetu, koji ulazi u olujno razdoblje, pokazuju da vlasti ne razumiju ni što je narod ni što je država ni što je politika. Njih ni nedavna revolucija u Tunisu ne može prenuti. Tunižani su poslali poruku svim nositeljima vlasti u svijetu, posebice onima u islamskim zemljama, koji su okrenuli leđa vlastitom narodu, ustupili državu tuđim silama ili ideologijama te prihvatili ortaštvo s međunarodnim kapitalom.

Tunižani su izričito tražili demokraciju, slobodu govora, slobodne izbore i rad za visokoškolovane mlade ljude, koji su većinom nezaposleni. Međutim, temeljno pitanje, koje su bili postavili vlastima, koje su uklonili, bilo je: „Čija država je Tunis?“

Čija je hrvatska država? Komu i čemu ona služi? Nositeljima vlasti da uspostavljaju i „normaliziraju“ odnose i da tuđincima otvaraju hrvatsko tržište, ili narodu da zadovoljava svoje potrebe, ostvaruje svoje svrhe i da se štiti? Čovjek se oduvijek „hranio i branio“ zajednicom, a pod sadašnjim vlastima Hrvat se mora kao pojedinac braniti od organiziranih naroda!?

Vlasti još ne slušaju glasove iz naroda. Stoga narodu valja progovoriti u jedan glas!

Continue Reading

19 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Mobilizacija Hrvatske

Ovaj tekst je prvi dio prijeizbornog eseja, koji je sastavljen početkom 2010. godine, prije nego što je počelo otkrivanje brojnih korupcijskih projekata, koje je poput visokog snažnog vala pogodilo i potreslo hrvatski politički i ukupni društveni život. Još su dva dijela eseja, koji čine cjelinu. Prvi dio opisuje stanje i položaj hrvatske političke zajednice. Drugi pruža elemente modernizacije Hrvatske. Treći sadrži sažet prijeizborni program, koji je potreban hrvatskom narodu, ali i program obnove Europe, s kojom Hrvatska zajednički propada. Štivom bi se mogla poslužiti vodstva nezavisnih lista, koje bi umjesto sadašnjih usahnulih hrvatskih stranaka mogle početi postupak promjene političkog sustava u Hrvatskoj, koja propada ponajviše zbog uspostavljenog sustava.

Prvi dio

STANJE I POLOŽAJ HRVATSKE

Sadržaj: (1) Uvodne napomene; (2) Politika ili država; (3) Geopolitika; (4) Gospodarstvo; (5) Državna i društvena sigurnost; (6) Sustav ljudskih vrijednosti, (7) Zaključak.

  1. Uvodne napomene

Posebna napomena. Ovo je prvi dio podloge za projekt pokušaja obnove hrvatskog naroda, jačanja hrvatske države i preporoda hrvatskog društva. On je prava kritika ili vrednovanje odnosno iskrena ocjena sadašnjeg stanja i položaja Hrvatske.

Drugi dio sadržavat će prijedloge za promjenu smisla hrvatske politike, za promjenu ukupnog pristupa pitanjima narodnog života, za novu ulogu hrvatske države te za povlačenje političkih poteza i poduzimanje mjera koje će biti nužne u postupku jačanja hrvatske države i preporoda hrvatskog naroda.

Sadašnji dio pisan je tako da može poslužiti boljem razumijevanju prijedloga hrvatske obnove, ali i kao opravdanje tih prijedloga.

Treći dio je izborni projekt ili program koji treba predočiti hrvatskim biračima kako bi na izborima poduprli ne promjenu nepostojeće državne politike, nego promjenu načina vladanja kako bi se mogla uspostaviti i provoditi narodna politika kakva je potreba Hrvatskoj.

Opća napomena. U svakom društvu djeluju četiri posebne, ali isprepletene mreže utjecaja: država ili politika, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti. Sustav ljudskih vrijednosti čine načela, stav, ponašanje i vrline ljudi koji jamče stupanj društvene kohezije i uzajamnosti potreban za funkcioniranje, obranu i opstanak društvenog sustava, koji je zajednica stvorila ili odabrala u prilikama i okolnostima u kojima se našla.

  1. Politika[1] ili država

Politika je u Hrvatskoj svedena na borbu za vlast, u kojoj se posebni domaći i tuđi interesi samostalno trse da – u nadmetanju, bez usklađivanja interesa i bez nastojanja da povećaju bogatstvo naroda – steknu veći utjecaj, kako bi prisvajali stvarano bogatstvo i prirodno blago naroda.

Izostanak političkog postupka sprječava formiranje političara tako da se sad na vlasti nalaze ljudi koji ne shvaćaju ni ulogu države kao sredstva opstanka, obrane i stvaranja dobrobiti naroda.

Uspostavljena hrvatska stranačka parlamentarna demokracija je o minulim predsjedničkim izborima doživjela potpun poraz[2], a njezinu trajnu slabost pokazuje to što se izbornim smjenjivanjem stranaka ili koalicija na vlasti stanje u Hrvatskoj neprestance pogoršava, jer se tim smjenjivanjem ne mijenja način vođenja državnih poslova. Ako se u Hrvatskoj uskoro ne pojave prave političke snage, postoji opasnost da narod pokuša izravno i nasilno promijeniti način vođenja javnih poslova, jer narod ne može i ne smije u nedogled trpjeti svoje ustaljeno propadanje.

Demokracija ili vlast naroda u Hrvatskoj ne služi narodu. Hrvatska je pretvorena u izbornu jedinicu domaćih i tuđih posebnih interesa. Zloporabom i izvitoperenjem demokracije hrvatski je narod izgubio sredstvo mirne promjene načina vođenja države ili zamjene ustaljenog režima vladanja državom pod kojim propadaju narod, država, obitelji i ljudi.

Temeljem nakaznog poimanja uloge države ljudi na vlasti, posebice nakon 1999. godine, u Hrvatskoj su ulogu države sveli na (1) određivanje i rebalansiranje državnog proračuna, (2) brigu za Katoličku crkvu, (3) financiranje sporta putem javnih poduzeća i olakšica danim privatnim monopolima te (4) na financiranje nove, pomodarske uvozne kulture.[3]

Hrvatska država sad služi svjetskom tržištu i de facto se okrenula protiv naroda i ljudi.

Suverenost hrvatskog naroda je prihvaćena putem međunarodnog priznanja Hrvatske, ali je hrvatska državnost svedena na administrativnu autonomiju prije svega prijepristupnom podložnošću hrvatskih vlasti birokratskom stroju EU i izostankom nastojanja da se zadovolje potrebe naroda.

Jedan od bitnih uzroka dugogodišnjeg sahnjenja političkog postupka u Hrvatskoj je nakazan razmjeran izborni sustav, koji omogućuje predsjednicima parlamentarnih stranaka da putem izbornih lista provode negativnu selekciju kandidata za (mjesna, područna i državna) predstavnička tijela te da time isključuju prave (samostalne) i odgovorne političke ljude iz sustava vođenja države. Zbog sadašnjeg izbornog zakona koji štiti položaj predsjednika stranaka[4] propale su sve hrvatske „političke“ stranke osim jedne a i ta je stranka potpuno izgubila političku orijentaciju. Hrvatska ima neuku, nesposobnu, lakomislenu, nedoraslu i iskvarenu ili korumpiranu državnu administraciju. Državne ustanove su sustavno razarane i razorene i to zato da se mimo ustanova mogu donositi odluke koje omogućuju potkradanje državnog proračuna bilo izravno bilo putem državnih poduzeća. Svaka hrvatska politička stranka štiti uspostavljeni sustav.

Korupcija ili iskvarenost postala je bitnom sastavnicom postupka vođenja države, kojim se golema i prekomjerna javna potrošnja ne usmjerava u osiguranje razvitka zemlje i povišenje standarda življenja hrvatskih građana, nego na privatne račune ljudi vlasti te fizičkih i pravnih osoba koje su ortaci ljudima vlasti u prisvajanju bogatstva naroda.

  1. Geopolitika[5]

Hrvatska je povijesno vezana uz Zapad. Kako cio Zapad sad propada, Hrvatska propada s njim. Dok su svjetske prilike bile drukčije Hrvatska se nastojala čvrsto vezati uz Zapad putem takozvanih „euro-atlantskih integracija“, ali ona, nažalost, i u novim okolnostima slijedi strategiju traženja nacionalnog spasa u pristupu EU, koja je određena prije dvadesetak godina. O inačicama te strategije nije se razmišljalo i još se ne razmišlja.

Međutim, ni postupak pristupa Uniji nije dosad dao očekivane rezultate, jer EU drži Hrvatsku na ozbiljnom razmaku (ne samo voljom Slovenije) dok Hrvatska slijedi sve upute EU o promjeni hrvatskog političkog sustava, gospodarskog sustava i sustava ljudskih vrijednosti te postupno ispunja sve uvjete za svoj pristup EU bez ozbiljne odluke EU o krajnjem roku pristupa RH Uniji.

Osim članstva u UN Hrvatska ima članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i Sjevernoatlantskom savezu. WTO je jednosmjerna cesta kojom inozemne korporacije dolaze na hrvatsko tržište a NATO je u širokom novom svijetu, u kojem se bogatstvo naroda sve ravnomjernije raspoređuje, postao područnim obrambenim savezom koji je izgubio misiju obrane cijelog ugroženog Zapada, koju je imao u podijeljenom svijetu Hladnoga rata. Zapad sad ugrožava sam sebe.

Iako za Hrvatsku osim prepuštanja Europi te slijepe političke i gospodarske suradnje s ustanovama EU postoje i druge mogućnosti ozbiljne političke i gospodarske suradnje, Hrvatska te mogućnosti nije pokušala ni istražiti.

Kaže se da je Hrvatska poslije oslobođenja svojih zaposjednutih područja bila izolirana zbog tobožnje agresije na BiH, zbog vođenja nacionalističke politike te zbog povrede ljudskih i manjinskih prava. Hrvatska je ranije bila izolirana, ali se ona sad sama dovela u izolaciju usredotočenjem na pristup EU, odustajući od aktivne politike prema golemom dijelu svijeta koji se razvija, koji izranja iz zaostalosti i siromaštva i koji sve više odlučuje o svjetskim poslovima. Hrvatska je prestala izravno, bilateralno surađivati i s važnijim članicama Unije i pogotovo sa zemljama izvan Unije.

  1. Gospodarstvo

Novi svijet koji se rađa iz krize Zapada imat će slijedeće oznake:

  • svijet će postati poprištem dosad neviđena, burnog razvitka tehnologije s naglaskom na „zelenu“ tehnologiju;
  • države će u razvitku gospodarstva imati važniju ulogu od korporacija;
  • sve više pitanja narodnog života bit će rješavano bilateralnim dogovorima država a sve manje nadmetanjem korporacija ili općim dogovorima država;
  • posebna uloga u svjetskom gospodarstvu pripast će velikim zemljama s potpunim gospodarstvom, dok će se manje zemlje sa specijaliziranim gospodarstvom nužno oslanjati na obližnja velika gospodarstva ili na svjetske strategijske partnere.

Hrvatska nije pripravna za takav razvitak u svijetu. Ona se sad nije u stanju uklopiti ni u svijet koji nestaje. Razlog za to je nagla deindustrijalizacija hrvatskog gospodarstva, koje se postupno industrijaliziralo od druge polovice devetnaestog stoljeća i koje je imalo burno razdoblje industrijalizacije poslije Drugog svjetskog rata. Postupak deindustrijalizacije Hrvatske počeo je 1980. godine.

Na Drugu svjetsku krizu koja je izbila 1969. godine zbog neizdašnosti zatečene[6] (elektro-hidrauličke) tehnologije za stvaranje novih proizvoda i usluga, Zapad je već 1980. godine bio odgovorio razuzdavanjem digitalne tehnologije i biotehnologije, koje još uvijek omogućuju obilno stvaranje novih proizvoda.

Hrvatska je u tom prijelomnom času, uglavnom zbog političkog stanja u Jugoslaviji, prestala akumulirati tehnologiju, koja joj je dotad omogućivala da razvije zavidnu sposobnost stvaranja izvoznih proizvoda i usluga, od procesnog inženjerstva do graditeljstva, od izvoza lijekova i vakcina do isporuke potpunih tvornica za proizvodnju oružja.

Proces privatizacije društvenih industrijskih poduzeća dokrajčio je sposobnost hrvatskog gospodarstva za stvaranje izvoznih proizvoda za svijet koji je zasut novim digitalnim i biotehnološkim proizvodima za potrebe potrošača, država i korporacija. Za potrebe javne, građanske, industrijske ili posebne potrošnje kakva je donedavno bila u svijetu hrvatska industrija sad nema znanje, vještine, tehnologiju i industrijske postupke. Stoga Hrvatska nema izvozne proizvode za suvremena razvijena tržišta. Takozvana regionalna gospodarska suradnja je samozavaravanje i izlika za izostanak ozbiljna napora i priprave za prodor na svjetska tržišta temeljem suvremene tehnologije i na njoj utemeljenih proizvoda. Hrvatska industrija je izvozno impotentna.

Hrvatski turizam, koji prinosi 18% ukupnom domaćem proizvodu a samo 4% ukupnoj dodanoj vrijednosti u Hrvatskoj, nije u stanju Hrvatskoj priskrbiti dovoljna devizna sredstva za kupnju uvoznih proizvoda koji su utemeljeni na dosadašnjoj tehnologiji a koje Hrvatska mora uvoziti: od automobila preko računalne opreme i telekomunikacijskih sustava do moderne medicinske opreme. Hrvatska nije iskoristila silnu prednost pred drugim zemljama koje joj pružaju more, obala i otoci. Hrvatska nije iskoristila ni bogatstvo koje ima u termalnim vodama a ni bogatstvo hrvatske kulturne baštine.

Modernizirana cestovna mreža i zastarjela željeznica omogućili su samo inozemnim prijevoznicima i otpremništvima da iskoriste hrvatski položaj i za se ostvaruju dodanu vrijednost. Hrvatska tako propušta iskoristiti svoju drugu prirodnu blagodat – izuzetan sredozemni i podunavski položaj uz iznimno veliku razvedenost hrvatskog kopna.

Poljoprivreda i još više prehrambena industrija sustavno su zatirane nepotrebnim uvozom koji su organizirale hrvatske trgovinske korporacije pa je izostalo i pravo korištenje hrvatske zemlje čak i za potrebe domaćeg tržišta.

Stoga je donedavni, naoko zadovoljavajući, gospodarski rast u Hrvatskoj bio utemeljen na dugu koji su stvarali država, korporacije i građani, na stanogradnji te na prodaji zemljišta i drugih nekretnina. Država je u međuvremenu prodala tuđincima jedan broj svojih velikih zdravih poduzeća s monopolističkim položajem na domaćem tržištu.

Potpuno su izostala takozvana izravna inozemna industrijska ulaganja ili ulaganja „na ledinu“. Takva, dosad uzalud priželjkivana ulaganja, odsad ne treba ni očekivati, jer će blisko-istočne i azijske industrijske i financijske korporacije radije kupovati uvedene profitabilne tvrtke i to ponajprije u razvijenijim europskim zemljama koje raspolažu suvremenom tehnologijom. Zapadne korporacije, koje nakon sadašnje krize počnu širiti poslovanje temeljem najmodernije, nove, buduće tehnologije, ulagat će pred domaćim glasačima, jer će im za razvitak nove, konkurentnije tehnologije biti potrebna pomoć vlastitih država, koje se bore sa zlom velike nezaposlenosti i koje ne će podupirati izvoz radnih mjesta iz vlastite zemlje.

Hrvatske su vlasti – zavedene dosad neostvarenim obećanjem prosperiteta koji može donijeti pristupanje Hrvatske Uniji – putem preuranjene privatizacije, liberalizacije i deregulacije otvorile put za navalu razvijenih i jakih svjetskih korporacija na slabo i siromašno domaće tržište.

Hrvatska se država time okrenula protiv vlastitog naroda koji se – kako bi opstao i kako bi se mogao razvijati – mora nositi i s vlastitom državom i sa svjetskim tržištem i kapitalom. Otpor svjetskom tržištu pokazuje se mnogo zahtjevnijim od otpora srbijanskoj agresiji koji je uspjelo koordinirala i predvodila istom tad obnovljena hrvatska država.

Hrvati sad malo rade, malo proizvode i slabo izvoze. Stanje je toliko slabo – prvobitno zbog nedostatka znanja i prave tehnologije – da je teško vjerovati da bi umjetno, nasilno, netržišno ili čak protivtržišno slabljenje ili „rušenje“ kune moglo znatnije povećati hrvatski izvoz. Prodaja zemlje i drugih nekretnina te zaduživanje u inozemstvu koje nije sračunato na stvaranje proizvoda za izvoz imaju svoj prirodan kraj.

Najteže i najpogibeljnije od svega je to što se u hrvatskom gospodarstvu ustalilo brzo propadanje.

 

  1. Državna i društvena sigurnost

Odnosi država na Zapadnom Balkanu, koje su odreda nastale osamostaljenjem republika (i jedne pokrajine) bivše SFRJ opterećeni su nizom neriješenih bilateralnih graničnih i drugih pitanja. U sadašnjem času mnoge balkanske vlade odlažu na stranu i prelaze preko neriješenih bilateralnih pitanja i prisežu na prisilnu i uvjetovanu „regionalnu“ suradnju“, koja je jedina geopolitička aktivnost, koja je Hrvatskoj ostala nakon međunarodne samoizolacije. Hrvatska vlada puna je samohvale zbog podcjenjivanja bilateralnih problema i odlaganje njihova rješavanja, iako bi RH ostvarila svoja teritorijalna prava rješenjem sporova koje ima.

Sigurnost Hrvatske potencijalno ugrožavaju prkosan stav Republike Srpske, nesređeno ustavno stanje u BiH, pritajeni srbijanski revanšizam, agresivna slovenska politika, srbijansko svojatanje Kosova pa i prikriveno nezadovoljstvo i zatomljene političke ambicije domaćih Srba, ali koje bi mogle poslužiti srbijanskom revanšizmu iako je prva naoružana pobuna domaćih Srba bila nedavno skršena akcijama „Bljesak“ i „Oluja“.

Uz sadašnje slabljenje EU koje je izazvano krizom Zapada i uz nesređeno stanje koje je u njoj uzrokovano neprimjerenošću rješenja iz Lisabonskog sporazuma novom stanju u svijetu, nije nemoguće da se EU predomisli glede pristupa RH Uniji i proširenju Unije općenito. Stoga se može prije nego kasnije dogoditi da Unija prestane biti promicatelj i zaštitnik stabilnosti u Europi[7]. Može se očekivati i da će sama Unija postati nestabilnom tvorevinom. To će vjerojatno uzrokovati povećan utjecaj SAD, Rusije, Kine i nekih islamskih zemalja u Istočnoj Europi i na Balkanu.

Usto, Hrvatska je ostala i bez starih, povijesnih prijatelja što nije bio slučaj u Domovinskom ratu, a prijateljstvo Svete Stolice ne može pomoći Hrvatskoj, kao za Domovinskog rata kad je država bila organizirala narod kao ozbiljnu silu za obranu samostalnosti, jer je Hrvatska sad nemoćan ortak. Vatikan sam samcat ne može mnogo napraviti.

Najpogibeljnija vanjska prijetnja u sadašnjem času je agresivno nadmetanje svjetskih i posebice europskih korporacija za slabo i ograničeno hrvatsko tržište. To nije prijetnja samo za hrvatsko gospodarstvo, nego posljedično i za hrvatsku državu i hrvatski narod. Sad hrvatski narod ne ugrožavaju drugi narodi putem svojih država, nego putem svojeg kapitala i putem djelovanjem njihovih korporacija.

Ozbiljan unutarnji izvor ugroze hrvatske države, hrvatskog naroda i cijelog hrvatskog društva svakako je posvemašnja korupcija (ili iskvarenost) u politici i poslovanju. Njezino najdublje korijenje je u skučenosti domaćeg tržišta te u maloj međunarodnoj konkurentnosti, tehnološkoj zaostalosti i neučinkovitosti hrvatskog gospodarstva. Hrvatska poduzeća ovisna su o slabom domaćem tržištu na kojem daleko najveću kupovnu sposobnost ima država putem neprimjereno velikog proračuna. Stoga su domaće korporacije (a i neke tuđinske) motivirane i prisiljene tražiti i nalaziti poslove potkupljivanjem ljudi vlasti.

Ako se tome doda opće siromaštvo u zemlji te neskromnost i neodgovornost ljudi vlasti, jasno je da takozvani poslovni ljudi, koji uspijevaju samo u poslovanju s državom, nalaze u političarima pripravne ortake.

Sve su male, nerazvijene zemlje rasadnici korupcije, posebice otkad su bile prisiljene na privatizaciju i liberalizaciju. Neučinkovitost domaćih korporacija u redovitom poslovanju i pohlepa ljudi vlasti vode nepotrebnom i golemom povišenju cijena koje se ugovaraju za državne nabavke i projekte. Magična riječ u korupcijskom krugu je „marža“. To je doista dodana vrijednost. Korupcija je od Hrvatske stvorila zemlju kleptomanije.

Treći ozbiljan izvor nesigurnosti Hrvatske su nizak stupanj znanja[8] i tehnološka zaostalost[9]. Hrvatska je zemlja neznanja i tehnološke zaostalosti. Obrazovni sustav već dva naraštaja stvara „natjecateljsko, testno i internetsko“ znanje. Učenici i studenti dobivaju medalje na svjetskim natjecanjima, znaju u ispitnim predlošcima i obrascima zaokružiti jednu od inačica A, B ili C, i znaju putem Interneta naći tuđe znanje. Golema većina mladih ljudi, što pokazuju „usmeni“ ispiti, konzultacije i razgovori s nastavnicima, ne razumije bit pojava ili postupaka u prirodi, organizmima, Svemiru, društvu i životu, što se posebno očituje u prirodnim i tehničkim znanostima. Postupak koji bi učenike i studente vodio od podataka preko informacija, razumijevanja i znanja do mudrosti u hrvatskim školama i na hrvatskim sveučilištima nije uspostavljen. Silna prirodna ili genska nadarenost Hrvata i njihova kreativnost ne mogu doći do izražaja bez dobrog razumijevanja društva, prirode i života u njima. Bez znanja, nadarenost i kreativnost od vrlina postaju porocima.

U Hrvatskoj su već neuki i mnogi učitelji, nastavnici i profesori. Tako nije bilo ranije. Naši su znanstvenici, šumari, inženjeri, liječnici i učitelji bili uz bok svjetskim znanstvenicima, umjetnicima, inženjerima, svećenicima, generalima i obavještajcima. Ima mladih ljudi koji su učeni, sposobni i dorasli svojim vršnjacima ili kolegama u svijetu, ali njihovo znanje i vještine nisu rezultat hrvatskog obrazovnog sustava, nego plod motivacije, poticaja, napora i znanja obitelji[10]. To je uspjeh pojedinih obitelji, a ne hrvatskog školskog sustava.

Usto, u Hrvatskoj postoji bolest, koju šire sredstva javnog priopćivanja, koja se sastoji u tome da u svakom području znanosti ima mjesta za samo jednog stručnjaka ili pravog znanstvenika, koji se od proizvoda obrazovnog sustava ili rezultata napora obitelji lagano pretvara u medijski potrošni proizvod. Naši su razglašeni znanstvenici specijalisti za monolog a konstruktivnih javnih rasprava ili razgovora nema. Mladi ljudi nemaju prigodu čuti kakvo javno predavanje[11] u kojem se sustavno iznosi znanje iz određenog područja ili utemeljen pogled na razmatrano pitanje.

Zemlje s malo znanja i sa zaostalom tehnologijom lako postanu plijen[12]. Otkad se Europa počela industrijalizirati Hrvatska je bila plijenom jednom pod Mađarskom i dvaput pod Jugoslavijom a sad se nad Hrvatsku nadvila sjena EU.

Možda su neznanje i tehnološka nespremnost najveća hrvatska unutarnja sigurnosna prijetnja, jer se svjetske sile u posljednje vrijeme trude da spriječe otvorenu vanjsku agresiju a korupcija se ipak može odlučnošću države svesti na podnošljivu mjeru. Nasuprot tome, obrazovanje cijelog naroda i tehnološki razvitak dugotrajni su postupci, koje može i mora organizirati sam narod. Neznanje i nedostatak primjerene tehnologije su najveća unutarnja prijetnja, jer se bez znanja i tehnologije Hrvatska ne može suprotstaviti vanjskoj agresiji korporacija koje u Hrvatsku guraju proizvode zasnovane na suvremenoj tehnologiji. Hrvatskoj se takvoj ugrozi ne može oduprijeti bez znanja.

Ozbiljna sigurnosna prijetnja je i maloljetničko prijestupništvo. Nije riječ samo o zaštiti mogućih žrtava nasilja, nego i o spašavanju mogućih nasilnika za društvo. Maloljetničko nasilništvo je društveni proizvod složen od nadarenosti i inicijative pojedinaca, s sjedne strane, te neodgojenosti i neznanja, s druge. Nereformirani nasilnici su izgubljeni za društvo i postanu velik teret za nj, a hrvatsko društvo kao malena zajednica treba svakog čovjeka, svaku osobu kako bi se radom, marljivošću i znanjem obranila od propadanja. Maloljetni nasilnici lako bivaju regrutirani u mrežu „odraslog“ organiziranog kriminala. Dvojba između kažnjavanja i prevencije o kojoj govore ljudi vlasti je izmišljena. Rješenje problema maloljetničke delinkvencije je u dobru (obiteljskom) odgoju, koji je u Hrvatskoj rijetkost, jer obitelji i hrvatsko društvo kao cjelina ne nadziru utjecaje koji djeluju na odgojni postupak. Maloljetničko je prijestupništvo svjetski problem, ali se zna u kojim i kakvim društvima je taj problem izrazito težak.

U svakoj državi važan čimbenik očuvanja sigurnosti je vojska. Hrvatska vojska je od ratne postala mirovnom vojskom. Njezino kadrovsko stanje i tehnička opremljenost su slabi, a njezino dragocjeno iskustvo stečeno u Domovinskom ratu kopni kako vrijeme teče. Ako dođe do otvorene vanjske ili pritajene unutarnje ugroze, s vojskom ili umjesto vojske morat će se boriti cio narod, kao i za Domovinskog rata. Uniformirane snage MUP-a imaju znatno više ljudi od HV-a.

Hrvatska vojska ustrojena je po „standardima NATO-a“ a ne po hrvatskim standardima, što znači da nije obučena i opremljena za samostalno ratovanje. Po njegovoj temeljnoj misiji i strategiji Savezu je bitan hrvatski prostor, a pripadnici hrvatske vojske trebali bi biti najkorisniji u postrojbama u dalekim zemljama. Hrvatskoj će najveće potencijalne ugroze stvarati susjedne i obližnje zemlje. „Međunarodna zajednica“ ne će u postupku donošenja mogućih nepovoljnih odluka za Hrvatsku ozbiljno uzimati u obzir Hrvatsku vojsku.

Za razliku od hrvatske naoružane sile, hrvatske obavještajne službe su dobro kadrovski i tehnički opremljene a imaju i dobru strukturu. Međutim, obavještajne službe u načelu služe obrani države i pomažu vođenje nacionalne politike[13] putem prikupljanja političkih, gospodarskih ili vojnih obavijesti o mogućem neprijatelju. One su najsloženije, najistančanije i najvažnije državne ustanove u svakoj zemlji pa im u modernoj državi neprestance rastu autonomija i utjecaj na obnašanje vlasti te na formuliranje i provedbu nacionalne politike.

Ipak, budući da u Hrvatskoj nema politike a ni volje za njezino formuliranje i vođenje, hrvatske obavještajne službe nemaju pravu zadaću i pravu odgovornost. Hrvatskim obavještajnim službama nije jasno određeno tko su hrvatski neprijatelji. Hrvatske vlasti tvrde da je Hrvatska u „izvrsnim odnosima“ sa svim državama i narodima, čak i sa Slovenijom. Čini se da našim vlastima nisu potrebne političke, gospodarske ili vojne obavijesti, jer sve što čine rade po svojoj ili tuđoj volji a ne za sigurnost države i za zadovoljenje potreba naroda.

Stupanj pomutnje koju unosi slaba definicija neprijatelja očituje se i u Godišnjim smjernicama za rad sigurnosnih službi RH Vijeća za nacionalnu sigurnost od 21. srpnja 2003.godine u kojima su u isto poglavlje stavljeni terorizam i „radikalna djelovanja“.[14]

Nedostatak pravog posla za obavještajnu službu koja je kadrovski i tehnički dobro opremljena te dobro ustrojena nosi ozbiljne opasnosti od kojih je jedna obavljanje tuđeg posla na njezinu području. S obzirom na brze gospodarske i geopolitičke promjene u svijetu, koje je potaknula otvorena kriza Zapada, hrvatske bi službe morale početi pratiti razvitak situacije kako bi rano otkrile promjene u stavu i ponašanju sila u našem okružju.

Međutim, iako hrvatski ljudi vlasti smatraju da Hrvatska nema neprijatelja, za obavještajne službe svatko je neprijatelj tko neovlašteno i tajno u Hrvatskoj prikuplja podatke, obavijesti i prosudbe u nakani da ih iskoristi protiv RH. Uz takvo stanje u državi i uz takvo raspoloženje u politici, postoji opasnost da dužnost[15], odgovornost i uračunljivost djelatnika službi budu zamijenjene osobnom privrženošću[16].

U hrvatskim obavještajnim službama ima mnogo odgovornih, predanih i profesionalnih obavještajnih djelatnika, ali zbog slabog stanja u politici njihov rad ne prinosi na pravi način obrani i sigurnosti države.

Zbog osjetljivog položaja hrvatskih obavještajnih službi ne zna se, nego se samo nagađa koje su tuđe i domaće snage uspostavile i koje održavaju postojeći politički režim u Hrvatskoj. Narod je izrazito nezadovoljan načinom na koji se vode državni poslovi, ali se uspostavljeni politički režim ne može demokratski, izbornim putem odnosno smjenom stranaka ukloniti iako pod njim propadaju hrvatska država i hrvatski narod. Demokracija je nemoćna da promijeni način obnašanja vlasti u Hrvatskoj.

Dugogodišnja pasivnost i iznenadan napad aktivnosti Državnog odvjetništva u jesen 2009. godine (od vremena promjene premijera hrvatske vladajuće koalicije) koji je u međuvremenu splasnuo, otkrivaju proizvoljnost u radu DORH-a te nedostatak tekućeg nadzora njegovih operacija. Poticaj za većinu postupaka koje je DORH počeo došao je od istražiteljskog novinarstva ili od javnog denunciranja prekršaja i kaznenih djela iz poduzeća ili ustanova u kojima su ta djela napravljena. Ponekad je dolazilo do obeshrabrivanja ljudi i djelatnika da podnesu dužne prijave. Dugi niz godina DORH je revno vodio postupke protiv ratnih zlodjela napravljenih na hrvatskom slobodnom području tijekom Domovinskog rata i poraća. Jedan broj postupaka DORH-a odnosio se ne neobične slučajeve[17].

Dosadašnje stanje DORH-a bilo je rezultat opće iskvarenosti državnog ustroja kojeg je DORH dio a nije se moglo ni očekivati da bi samo taj dio državnog ustroja bio pošteđen bolesti od kojih trpi cio ustroj. Iskvarenost je postala bitnim vidikom hrvatske poslovne i političke kulture.

Ipak, stanje DORH-a se popravlja a može se i znatno više popraviti. Za to je potrebno zakonom dobro odrediti ne samo prava i ovlasti DORH-a, nego i njegove dužnosti i obveze čime bi se doista stalo na kraj proizvoljnosti. To se odnosi i na druge dijelove državnog ustroja. Konačno, sigurnost zemlje je u pitanju.

Državni ured za reviziju, koji kao i DORH, izgleda, ima doživotnog glavnog ravnatelja, je gotovo jednako važna ustanova za održanje sigurnosti države, iako nije bio zadužen za progon ratnih zločina, nego za otkrivanje „ratnog profiterstva“. Sve slabosti koje su morile DORH obilježile su i rad DUR, s tim što Ured nema pravo izravnog progona prekršaja i prekršitelja ili počinitelja kaznenih djela. Međutim, Ured je bio pozvaniji od DORH-a da u mnogim područjima, u kojima su mediji otkrili nepravilnosti u radu i nezakonito postupanje, počne otkrivanje štetnog djelovanja koje, kad primi velike mjere, ozbiljno ugrožava nacionalnu sigurnost.

  1. Sustav ljudskih vrijednosti

Valja ponoviti da u svakom društvu djeluju četiri posebne, ali isprepletene mreže utjecaja: država ili politika, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti. Sustav ljudskih vrijednosti čine načela[18], stav, ponašanje i vrline ljudi koji jamče stupanj društvene kohezije i uzajamnosti potreban za funkcioniranje, obranu i opstanak društvenog sustava, koji je zajednica stvorila ili odabrala u prilikama i okolnostima u kojima se našla.

Hrvatskom se minulih dvadesetak godina proširila ideologija liberalizma, koja ima sva obilježja ili vidike koje su imale religije: iskustvo, mitove, etiku, društvenu ulogu, obrede i objašnjenje svijeta i života u njemu. Temeljna postavka liberalizma je to da briga svakog člana zajednice samo za vlastite interese i za zadovoljenje vlastitih potreba najbolje pridonosi općem dobru. Po liberalima razlike koje tako nastaju u društvu bit će automatski s vremenom izglađene od „Providnosti“ ili „nevidljive ruke“.

U Hrvatskoj su u nekritičkom prihvaćanju te doktrine najzdušniji bili nekadašnji komunisti mlađe i srednje generacije, koji su jednu internacionalističku doktrinu ili ideologiju zamijenili drugom, s drugog kraja ideološkog spektra. Oni su, u nastojanju da izbrišu biljeg svoje dotadašnje pripadnosti komunizmu, odbacili mogućnost prihvaćanja načela narodnjaštva, po kojima skladno djelovanje naroda kao zajednice najviše nosi općem dobru a svakom pojedincu dosta da zadovolji svoje potrebe.

Nedavni agresivan nalet liberalizma posljednji je u nizu pokušaja koji imaju dvoipolstoljetnu povijest. Po onom što se dogodilo u Hrvatskoj[19] liberalizam se pokazao razornom i subverzivnom ideologijom. Liberalizam koristi samo narodima koji su u ekspanziji na račun drugih naroda. Njima liberalizam osigurava podlaganje drugih naroda bez uporabe sile. Liberalizam je hipnoza za narode koji se brane. Hrvatska je sad pod hipnozom. Liberalistički individualizam odgovara onima koji grabe[20] tuđe, ali ne i narodima koji se moraju zajednički braniti. „Nevidljiva ruka“ možda pomaže podjelu plijena, ali ne pomaže u mukotrpnom stvaranju dobara za opstanak i u obrani od neprijatelja. Liberalizam je neodgovorna doktrina.

Liberalizam ugrožava Hrvatsku crpeći iz naših ljudi otpornost koja počiva na društvenoj koheziji, uzajamnosti i solidarnosti. Kako bi se mogla oduprijeti propadanju, Hrvatska se mora usprotiviti liberalizmu i obnoviti temeljne aksiome čovještva, koji su tijekom evolucije čovjeka bili iskovani razumijevanjem života i razumijevanjem načina opstanka zajednica.

Hrvatska je zemlja neznanja, ali i zemlja slabog razumijevanja prirode, života i društva. Znanje nije potrebno samo za stvaranje proizvoda i usluga o kojima ovisi opstanak zajednice, nego i za uočavanje obmana i izvora pogibeljnih ideja te za otkrivanje klopki u koje može upasti cio narod. Pravo znanje, koje vodi do mudrosti i dobro razumijevanje tog što se događa u svijetu, omogućuje mobilizaciju za otpor propadanju kakvom je sad podložna ne samo Hrvatska, nego i nebrojene druge zemlje na svim kontinentima.

Tijekom cijelog razvitka ljudskog roda sve su zajednice na svoje mlade ljude prenosile zajednički stečeno iskustvo i nakupljeno znanje kako bi oni postali sposobnim dati svoj prinos opstanku i dobrobiti zajednice i njezinih članova. Danas ni hrvatski obrazovni sustav ni najveći broj obitelji ne pružaju mladim Hrvatima znanja potrebna za opstanak i ostanak naroda. Ima u Hrvatskoj obitelji i obrazovnih ustanova koje mladim ljudima pružaju znanje i razumijevanje stanja koje će ih osposobiti za iseljenje, ali je vrlo malo ljudi koji su sposobni da se znanjem odupiru i odupru sadašnjem propadanju države, zemlje i naroda.

Oskudno znanje kojim raspolažu Hrvatska i Hrvati ne omogućuje mladim ljudima da uporabe svoju nepobitnu nadarenost i kreativnost kako bi, dajući vlastiti doprinos opstanku i blagostanju naroda, imali zadovoljstvo koje donosi stvaranje ne prolazne vlastite dobrobiti, nego trajnih vrijednosti koje će se sačuvati opstankom naroda, trajanjem naroda i razvitkom naroda.

Konačno, liberalizam naučava da se ljudskost može doživjeti osobnim uspjehom i vlastitim bogaćenjem. Tu obmanu je začela Reformacija. Ona traje i to samo na Zapadu posljednjih pet stoljeća koja nisu početak povijesti ljudskog roda. U svim prijereformacijskim zajednicama smatralo se da se ljudskost može doživjeti jedino uzajamnošću, zajedništvom i društvenom odgovornošću. Bilo je i u drevnim i u prijepovijesnim zajednicama pojedinaca koji su se odmetali u individualizam, ali su ih zajednice smatrale nekorisnim i opasnim, jer su i opstanak i obrana zajednice ovisili o zajedništvu. Danas ljudi sami sebi zatiru prigodu da dožive ljudskost i da budu zadovoljni svojim životom, u čemu je bit mudrosti.

Međutim, danas se u Hrvatskoj većina mladih ljudi odgaja za individualizam pa je otvoreno teško pitanje opstanka i ostanka hrvatske narodne zajednice, koja bi se kao zajednica morala braniti i odupirati propadanju.

Nedavnim napuštanjem rada i proizvodnje te prevelikim i samoubojstvenim oslanjanjem na pružanje financijskih usluga Zapad se sam doveo u stanje u kojem se mora braniti i boriti za dostojan opstanak. Stoga Zapad a s njim i Hrvatska moraju napustiti liberalizam kao ideologiju odnosno religiju.

Hrvatski obrazovni sustav i odgojni postupak ne potiču golemu većinu mladih ljudi da razviju znatiželju za čarobnost mrtve prirode, čudesnost života kao najvrjednije pojave u prirodi, iznimnu složenost društvenih odnosa i tajnovitu dubina ljudske duše te da se sustavnim proučavanjem tih područja znanja i ljepote i unošenjem u njih razviju kao ljudi i da mogu ocijeniti u kojem od tih područja njihove osobne sposobnosti mogu doći do punog iskorištenja kako bi zajednici dali vrijedan doprinos, ali i kako bi se primaknuli ispunjenju vlastita života.

Mladi ljudi su prepušteni medijima i uskom krugu vršnjaka pa nije čudo što se u mladim ljudima olako razvija interes za stjecanje ispraznih, beskorisnih ili čak štetnih iskustava od kojih zajednica ne će imati nikakvu korist a vjerojatno će imati i dugotrajnu štetu. U takva iskustva bi se moglo ubrojiti i profesionalni sport, koji je možda koristan u zajednicama kojima je temeljni problem distribucija golemog nagomilanog bogatstva naroda koje se stvara korištenjem prirodnih izvora ili visokom proizvodnošću industrijske proizvodnje ili tla i rada na njemu. Bez dovoljno zanimanja za korisna područja rada i djelovanja teško se razvijaju sposobnosti mladih ljudi koje im mogu donijeti zadovoljstvo životom te istovremeno izbaviti narod iz siromaštva, neizvjesnosti i ovisnosti.

Otud među mladež dolazi i traćenje vremena, koji je izgubljeno za društvo kao cjelinu, jer nijedno društvo nema vremena u nedogled, ali i traćenje životne dobi u kojoj čovjek ponajviše razvija sebe i sposobnosti koji koriste cijeloj zajednici.

Hrvatski obrazovni i odgojni „sustav“ potiče mlade ljude samo da stječu formalne kvalifikacije, svjedodžbe i dopusnice ili „licencije“ te da kasnije svoj doprinos društvu zasnovan na znanju i radu prisilno zamijene nametljivim nastojanjem postizanja društvenog uspjeha. Sudjelovanje novih ljudi u društvu tako se svodi na „snalaženje“ odnosno nadmetanje, umjesto rada i nastojanja da se iskoristi stečeno znanje . Međutim, narod kao zajednica ne može se u širokom i tijesnom svijetu „snalaziti“, nego mu valja znanjem i radom izboriti mjesto u svijetu.

Ukratko, Hrvatska nasušno treba znanje a odgojno-obrazovni sustav ne potiče prepoznavanje pojedinačnih sklonosti i sposobnosti, ima nesvrhovito obrazovanje i stvara neuporabljivo znanje, ističe slobodu i prava umjesto dužnosti i zahvalnosti, održava višeslojni nadzor i stvara opće društveno nepovjerenje umjesto da razvija odgovornost a kažnjava[21] zloporabu povjerenja.

Ako se kulturom smatraju svi iskazi društvenog života koji se ne odnose samo na reprodukciju ljudskih bića i njihov fizički opstanak, za hrvatski kulturni prostor može se reći da je razlomljen i gotovo potpuno zaposjednut tobožnjim kulturnim proizvodima koji su rezultat zapadnjačkog diferenciranja na tržištu u kulturi. Neprestano nenadareno smišljanje novih „proizvoda i postupaka“ u pučkoj, masovnoj kulturi Zapada te opskrba zapadnog i hrvatskog kulturnog prostora najjeftinijim izvoznim proizvodima masovne kulture Istoka usmjereni su na agresivnu distribuciju izmišljenih običaja, načina druženja, vjerske prakse ili posebnih vjerovanja. Oni su sračunati na ugađanje mehanizmu ljudske reprodukcije, iako, usput rečeno, uvriježeni društveni liberalizam sterilizira[22] ljubav i prije i poslije ženidbe.

U današnje je vrijeme kulturni razvitak hrvatskog naroda zaustavljen i unazađen. Nažalost, vidnu ulogu u uništavanju nacionalne kulture i oduzimanja kulture narodu putem zamjene izvornih kulturnih manifestacija uvoznim plagijatima ima sâmo Ministarstvo kulture i to odabirom „projekata“ koje financira i na koje rasipa narodnu zaslužbu ili „Judine škude“ prijepristupnih fondova EU.

Kultura i njegovanje kulturne baštine u pravim, naprednim i uspjelim zajednicama predstavljaju snažna sredstva stvaranja društvene kohezije, samopouzdanja i cijelog naroda i pojedinca u njemu te optimizma i povjerenja u budućnost. To silno potiče kreativnost i stvaralaštvo koji su potrebni i gospodarstvu i politici i obrani zajednice. Kultura u ljude usađuje poželjne i potrebne ljudske vrijednosti.

U Hrvatskoj se, nažalost, najviše ističe i promiče ne hrvatska kulturna baština, nego nehrvatska kulturna baština koju su druge narodne zajednice nakon svojeg povlačenja ili nestanka ostavile na hrvatskom tlu. Dioklecijanova palača, pulska arena, vučedolska golubica ili ostatci tjelesa ili kulture neandertalca nisu dio hrvatske kulturne baštine[23].

Nama valja njegovati našu hrvatsku baštinu. Nepomični hrvatski spomenici nisu samo arhitektonski ostatci hrvatske kulture, nego i mjesta iz kojih se vodila hrvatska politika, iz kojih je izvirao otpor okupatoru i branila hrvatska državnost[24], iz kojih se organizirao gospodarski život i živa međunarodna trgovina, iz kojih su isplovljavali hrvatski brodovi i kapetani te mjesta u kojima se stvarala hrvatska kultura i oko kojih se ta kultura širila u narod.

Posljednjih godina slabljenje nacionalne kohezije navodi brojne ambiciozne ljude (kulinarske promicatelje, profesionalne voditelje udruga „civilnog društva“, novinare, tuđe medijske ljude koji misle da Hrvatsku bolje poznaju nego Hrvati te mnoge druge sveznadare) da redefiniraju hrvatski nacionalni identitet. Nažalost, kad se govori o identitetu nije riječ o pukoj istovjetnosti nekoga ili nečega sa sobom, nego o svjesnoj identifikaciji vlastitosti ili o svjesnoj samopoistovjećenosti. Vlastitost mogu odrediti samo svjesna bića, kao što je čovjek, ili tijela koja čine svjesna bića, kao što su države, društva, klubovi i ustanove. Neka ustanova ima svoj identitet ili istovjetnost kad je njezini pripadnici mogu razlučiti od drugih ustanova, ali i kad mogu izraziti njezinu vlastitost riječima, postupcima i praksom tako da uvjere sebe da njihova ustanova treba postojati i da oni imaju razlog da joj pripadaju. Nacionalni identitet uključuje snažan osjećaj među ljudima da oni prirodno pripadaju jedni drugima, da imaju zajednički interes, zajedničku povijest i da dijele zajedničku sudbinu.

Hrvatska nacionalna vlastitost počiva na opstanku i ostanku hrvatskog naroda na svom „povijesnom“ prostoru, na očuvanju vlastita jezika, na izdržljivosti naroda u očuvanju unutarnje povezanosti na izuzetno razvedenom prostoru i to gotovo jedno tisućljeće bez postojanja vlastite države te vrlo često mijenjajući države koje su im gospodarile na mjestu kojim je od davnine prolazila granica između razvijenih civilizacija i carstava koja su se međusobno žestoko sukobljavala. Hrvatski nacionalni identitet, koji je zasnovan na jedincatoj vlastitosti, ne može se redefinirati.

Međutim, ono što se može dogoditi je da pojedinci iz hrvatskog naroda drugdje[25] potraže zajednicu s kojom će se voljno ali s mukom poistovjetiti, jer ne žele dijeliti zlu kob koja vrlo lako i uskoro može zadesiti hrvatski narod. Otud dolazi i do pribjegavanja „europskom identitetu“ kojeg jednostavno nema, usprkos silnom nastojanju činovnika EU da se nacionalni identitet narodâ Unije zamijeni kombinacijom europskog i regionalnog identiteta, čemu su skloni i neki istarski ljudi vlasti. Odgovornost da takvom mogućem otpadništvu ne podlegne mnoštvo hrvatskih građana leži prvobitno na hrvatskim vlastima koje moraju smisliti, stvoriti i provoditi politiku nacionalne obnove i nacionalnog ozdravljenja.

Ipak, čak istrčavanje u otvaranju pitanja hrvatskog nacionalnog identiteta pokazuje da je društvena kohezija unutar hrvatskog naroda oslabljena. Slabljenje nacionalne kohezije još nije preraslo u ozbiljne unutarnje napetosti[26], ali je ono očita posljedica globalizacije. Globalizacija je u više od pedeset suverenih zemalja svijeta izazvala ratove koji se sad vode, a gotovo u istom broju zemalja raste društvena napetost kakva se drugdje pretvorila u ratove. Danas nema ratova među državama, ali oni bukte unutar država. Zemlje[27] u kojima se već vode ratovi u početku su pretrpjele slabljenje društvene kohezije, posebice u višeplemenskim i višenarodnim državama. (Nakon stoljeća ozbiljno se obnovilo i gusarstvo.)

Ne zna se u što može prijeći slabljenje hrvatske nacionalne i društvene kohezije u okolnostima izvan Hrvatske koje se brzo mijenjaju i u prilikama u njoj koje se brzo pogoršavaju. Slabljenje kohezije postaje uzbunjujućim pitanjem nacionalne sigurnosti. Uz sadašnji način obnašanja vlasti u Hrvatskoj stupanj kohezije će se jamačno smanjivati. Hrvatska treba vlast koja će liječiti društvo i državu, što će imati kao posljedicu jačanje društvene kohezije.

VII. Zaključak

Hrvatska se poslije Domovinskog rata upustila u liberalistički eksperiment i nedvojbeno postala žrtvom svjetske liberalističke ideje i urote. Taj je eksperiment donio porazne rezultate, koji su stvorili stanje države i naroda koje je izneseno u ovom eseju.

Pred hrvatskim vlastima sad stoji dvojba: nastaviti sadašnji način vođenja državnih poslova ili promijeniti način vladanja i prvo zaustaviti sadašnje propadanje a zatim povesti zemlju i narod u razvitak i procvat.

Pred narodom stoji dvojba: i dalje podnositi sadašnji način vođenja državnih poslova i postati sredstvom vlastitog propadanja, ili na bilo koji način ukloniti sadašnji režim dvostranačkog dosluha putem kojeg se ljudi vlasti mire sa sadašnjim brzim propadanjem naroda, zemlje i države.

Hrvatska je u egzistencijalnoj krizi. Sadašnji smjer hoda vodi Hrvatsku u ponor. Kako bi mogla opstati Hrvatska mora promijeniti svoje usmjerenje. Tu neizbježnu zadaću Hrvatska će mukotrpno izvoditi, jer je povijest nije obdarila iskustvom izvedbe voljnih promjena ukupnog nacionalnog usmjerenja. Hrvatska ima iskustvo u adaptaciji promjenama na koje su je prisiljavale vanjske sile. Novu, spasonosnu promjenu nacionalne orijentacije sad Hrvatska mora sama smisliti i sama izvesti.[28]

Hrvatska može organizirati otpor propadanju i zaustaviti propadanje naroda, ali ključnu ulogu u njezinoj modernizaciji mora imati država kao zagovornik, poduzetnik i jamac promjene.

Dodatan esej koji bi činio cjelinu s ovim, iznijet će način na koji bi se smislio i izveo projekt oporavka zemlje i naroda.


[1] Politika je javni postupak usklađivanja raznorodnih interesa u društvu, kojim se svakom interesu dodjeljuje ili prepušta stupanj društvenog utjecaja primjeren njegovu prinosu ukupnom bogatstvu naroda.

[2] U prvom kolu nedavnih predsjedničkih izbora stranački kandidati, uključujući Ivu Josipovića koji nije proizvod stranačkog mehanizma SDP-a, prikupili su samo 53% danih glasova a među četvoricom kandidata koji su prikupili više od 10% danih glasova bila su dva nezavisna kandidata dok je u drugo kolo izbora prvi put ušao i jedan nezavisan kandidat.

[3] Hrvatska se pretvara u zemlju fada, indijskog plesa, instalacija i „happeninga“.

[4] Čini se da predsjednici relevantnih hrvatskih stranaka čuvaju taj svoj položaj do prerane fizičke smrti (HDZ, SDP, LS) ili do prekasne političke smrti (HSLS, HSS, HSP, HSLS) ako se izuzme dogovorno smjenjivanje na položaju predsjednika HNS-a. Samo je jedan predsjednik stranke bio izabran na redovitom izbornom saboru stranke protiv dotadašnjeg predsjednika stranke koji se želio ponovo kandidirati (HSLS).

[5] Sadašnja takozvana svjetska kriza nije svjetska kriza, nego kriza Zapada, kojemu pripada i Hrvatska. Ako se izuzme pozapadnjačeni Japan, krize nema u Aziji, gdje su vodeća industrijska gospodarstva (Indija, Indonezija, Kina, J. Koreja, Malezija) u usponu, uz stupanj godišnjeg povećanja ukupnog domaćeg proizvoda 5-10% . Kriza Zapada je naglo otkrila da su se zapadna gospodarstva našla na rubu svjetskih gospodarskih zbivanja. Gospodarstva takozvane Zone eura imaju rast 0.1% godišnje, najjače europsko gospodarstvo, njemačko, također 0.1% a najbolje prolazi francusko gospodarstvo uz rast od 0.5%.

Sadašnjom krizom okončan je petostoljetni uspon Zapada a do krize je moralo doći, jer se Zapad umjesto na rad i proizvodnju počeo oslanjati na pružanje domaćih usluga i na financijski inženjering diljem svijeta.

Kriza je također otkrila postupak stvaranja novog svjetskog poretka kao posljedice sadašnjeg vala globalizacije, koji se ne može ni trajno zaustaviti ni privremeno zakočiti bez ozbiljna svjetskog sukoba, kakav je bio Svjetski rat 1914.-1918. godine, kojim je zakočen val globalizacije koji je nastupio u drugoj polovici 19. stoljeća. Novi svjetski poredak još se ne očituje u strukturi i sastavu tijela UN, ali se očituje u svjetskoj razdiobi deviznih rezervi i razdiobi izvora kreditiranja zapadnih država i državnih proračuna te u naglom povećanju političkog i gospodarskog utjecaja azijskih država na Bliski Istok, Afriku, Australiju, Južnu Ameriku pa čak i na neke zemlje Europe.

[6] Zapad i kapitalizam temeljili su svoj razvitak, prosperitet i uspon na stalnom razvijanju tehnologije koja je omogućivala neprestano stvaranje novih proizvoda usluga kojima su u velikoj mjeri gušili razvitak mnogih zemalja u drugim dijelovima svijeta.

[7] Puno jača Unija nije ranih devedesetih godina prošloga stoljeća uspjela spriječiti srbijansku agresiju na tri druge republike SFRJ a ni uspostaviti mir nakon izbijanja rata. To je uspjelo SAD, koje su dodatno omogućile mirno odcjepljenje Crne Gore od Srbije i nasilno odvajanje Kosova od Srbije.

[8] U velikim razvijenim narodima, kao što je engleski (britanski), zna se sve što se u cijelom čovječanstvu zna. U malim narodima nije tako pa su pojedinci iz malih naroda prisiljeni marljivije učiti i prosječno više znati od pripadnika velikih naroda. U manjim europskim narodima, primjerice u nizozemskom, gotovo svi ljudi dobro govore više tuđih jezika, što je slučaj samo s probranim ljudima u velikim narodima, jer su pripadnici malih naroda prisiljeni naučiti jezike obližnjih velikih naroda, koji imaju velika tržišta te vrijednu kulturnu i znanstvenu baštinu.

[9] Da je tehnološko zaostajanje golemo sigurnosno pitanje najbolje pokazuje primjer podlaganja Kine zapadnim silama sredinom devetnaestog stoljeća. Godine 1800. Kina je imala jednu trećinu ukupnog svjetskog domaćeg proizvoda. Godine 1820. kineska industrijska proizvodnja (manufaktura) bila je veća od ukupne industrijske proizvodnje svih razvijenih zemalja, ali je imala znanje i tehnologiju koji su znatno zaostajali za europskim znanjem i tehnologijom. Od godine 1840. Kinom je gospodarilo sedam uglavnom europskih sila: Japan, Portugal, Rusija, Francuska, SAD, Britanija, Njemačka i Belgija. Godine 1911. Kina je prestala biti „carstvom“, a na svoje noge ponovo je stala istom 1979. godine, ako se izuzme četvrt stoljeća strašne vladavine Mao Zedonga, u kojoj se znanje i tehnologija nisu cijenili.

[10] Najbolja slika takvog stanja su iznimni uspjesi Blanke Vlašić, sestre i brata Kostelić te jednog broja tenisača. U tim primjerima riječ je o individualnim sportovima u kojima obitelji sportaša mogu odigrati ključnu ulogu.

[11] Slabost hrvatskog znanja dobro se očituje u potisnutosti predavanja kao vrste komunikacije i njegovanju zbrkanih tribina, nesuvislih okruglih stolova i svakovrsnih „radionica“. Nema ni predavanja doista viđenih svjetskih stručnjaka na hrvatskim fakultetima.

[12] Staljin je od 1931. godine provodio i u deset godina proveo nasilnu industrijalizaciju, jer je bio zaključio da će Rusija propasti, ako „u deset godina ne ukloni zaostajanje od pedeset do sto godina za razvijenim zemljama, koje su Rusiju uvijek tukle, jer su za to uvijek bile nekažnjene“. Staljinova industrijska revolucija, a ne Lenjinova klasna revolucija omogućila je pobjedu svijeta nad fašizmom.

[13] U vrijeme Hladnog rata, kad je bila uspostavljena „ravnoteža straha“ od potpunog uništenja svijeta u općem nuklearnom požaru, obavještajni rat među državama i blokovima država bio je zamijenio rat među naoružanim državnim snagama. Uspjeh u širenju komunizma svijetom, od Hrvatske i Jugoslavije do Kine, pa čak i izvođenje prve komunističke revolucije u Rusiji bio je mnogo više rezultat rada obavještajnih službi (sovjetskog NKVD-a odnosno KGB-a ili njemačke Nachrichtendienst), nego plod opće privlačnosti marksističko-komunističke ideologije.

[14] Pod radikalnim djelovanjima se smatraju „aktivnosti pojedinih nositelja radikalnih političkih i idejnih opcija, ukoliko oni potiču, zagovaraju, organiziraju ili provode aktivnosti koje su u suprotnosti sa zakonima ili Ustavom utvrđenim poretkom, posebice u slučajevima kad te aktivnosti dovode ili mogu dovesti do nepoštivanja na zakonu temeljenih odluka nadležnih(!) državnih tijela, … ili vode ka(!) izbijanju socijalnih nemira, narušavanju(!) javnog reda i mira i dr.“ Čini se da su sigurnosne službe smatrale da su posebno odgovorne za obranu rada državnih tijela, kojih je cijelo mnoštvo. Kao da je riječ o političkoj policiji a ne o službi za zaštitu ukupnosti nacionalnih interesa. Valja naglasiti da se u Hrvatskoj tekuće odluke vlasti obično sriču u zakone unutar hrvatskog „kliznog“ zakonodavstva. Hrvatska premijerka često naglašava da je sadašnja vlast izabrana na četiri godine i da narod mora prigrliti svu tekuću politiku kao izraz svoje volje.

[15] Nedavno slabo i neuspjelo sastavljanje Ureda predsjednika otkrilo je slabu odgovornost i nedovoljnu uporabu obavještajnih službi u Hrvatskoj. U RH se ne provjeravaju kandidati za savjetnike u Uredu predsjednika, dok se u Britaniji sedamdesetih godina prošlog stoljeća godišnje sigurnosno provjeravalo oko 300.000 osoba ili 0,5% ukupnog pučanstva. (Christopher Andrew, The Defence of the Realm: An Authorized History of MI5, 2009)

[16] U hrvatskoj „obavještajnoj zajednici“ vodeće su uloge osobno prenosive ili su čak naslijeđene i nasljedne te obično doživotne. Predsjednici, premijeri i ministri se mijenjaju a predvodnici obavještajnih službi imaju trajnu vrijednost za hrvatsku državu!?!

[17] U jednom razvikanom sudbenom postupku jedna ugledna sveučilišna nastavnica bila je okrivljena, optužena i suđena, temeljem prethodnog svjedočenja osobe N. N. kako je bilo navedeno u optužnici, ali ne zbog primanja mita nego zbog „prekoračenja ovlasti“, jer je jednom studentu dala ocjenu „dovoljan“ na osnovi pisanog (i sačuvanog) testa. Nasreću, sud je profesoricu oslobodio krivnje.

[18] Dodajmo tome da se ljudi ne ponašaju kao automati ili roboti koji se nesvjesno odzivaju na vanjske podražaje, poticaje ili signale koji dolaze putem nenadziranih senzora. Ljudi u svojem mozgu ili „procesoru“ imaju utisnuta načela, zakone, aksiome i sposobnost razmišljanja koje svjesno i aktivno rabe prije reagiranja na vanjske poticaje. K tome, čovjek je kreativna vrsta sa snažnom osobnom inicijativom i u stanju je sam od sebe stvoriti ideje, misli, čine i djela. Kako ljudi opstaju i djeluju u zajednicama nužno je da ljudi koji žive u zajednici o kojoj ovise imaju zajednička načela djelovanja, aksiome razmišljanja i zakone rasuđivanja. Temeljni sustav načela, aksioma, istina ili mitova po kojima se ljudi vladaju u zajednici i po kojima se ocjenjuje njihovo sudjelovanje u zajedničkim poslovima nazivaju se društvenom ideologijom koja na jasan način povezuje ljude i stvara društvenu koheziju, koja je potrebna i za namicanje dobara i usluga, ali i za obranu od drugih zajednica. Ranije su ulogu ideologija imale religije.

[19] Rusija je pod predsjednikom Borisom Jeljcinom prolazila i gore od Hrvatske sve dok narodnjačke snage nisu u vrh ruske politike dovele Vladimira Putina.

[20] Ptice grabljivice ne napadaju u jatima, ali se napadane ptice jatimice brane.

[21] U suvremenoj, liberalističkoj ili slobodarskoj Hrvatskoj kažnjavanje je dopušteno samo pravosuđu kako bi kažnjavalo ljude zbog njihovih ozbiljnih prijestupa i to u njihovoj životnoj dobi kad je uglavnom prekasno da kazna pomogne prijestupnicima da poprave ili reformiraju svoj život. Škole i roditelji nikako ne smiju kažnjavati svoje polaznike i djecu za čiji odgoj i obrazovanje imaju ozbiljnu odgovornost i to u njihovoj životnoj dobi kad se formiraju kao ljudi u kojoj se prirodno mladi ljudi mogu reformirati. Hrvatske vlasti, naprotiv tome, povremeno prijete da će kažnjavati roditelje zbog prijestupa njihove djece a roditelji sami ne smiju nikog kažnjavati. (Za hrvatske vlasti u raju rastu paragrafi ili članci a ne „šibe“!)

[22] Stječe se dojam, da se prešutno mogu ploditi samo ljudi spolne orijentacije: isti rod.

[23] Nakazno patvorenje viteških igara pokraj Oršićeva dvorca u Gornjoj Stubici, koji je podignut istom 1800. godine i koji udomljuje „muzej seljačkih buna“ sračunato je na obezvređivanje i zatiranje hrvatske baštine. U vrijeme gradnje zagorskih dvoraca (nakon što je bila minula turska opasnost i poslije Vestfalijskog mira 1648. godine kad su prestali vjerski ratovi u Europi) viteški turniri se nisu više držali ni u Zapadnoj Europi, jer se u 14. stoljeću promijenio način ratovanja pa su vitezovi, koji su trebali turnire kao smotru svoje sposobnosti i pripremljenosti za rat, bili zamijenjeni najamnom vojskom. U srednjevjekovnoj i nesamostalnoj Hrvatskoj turniri se nisu upriličivali.

[24] To da se Hrvatsko Zagorje turistički promiče kao mjesto seljačke pobune a ne kao žarište obnove Hrvatske poslije povlačenja Turaka južno od Save sramota je i za Ministarstvo kulture i za Turističku zajednicu Hrvatske. Vrhunac obezvrjeđenja hrvatske kulture i hrvatske tradicije je bilježenje kod UNESCO-a drvenih, obojenih, klepćućih dječjih igračaka kao znaka hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta. Što bi na to rekli Tito Brezovački, Ferdinand Konščak, Marko Marulić, Ruđer Bošković ili genijalan i nenadmašan izumitelj Nikola Tesla?

Posebno valja istaknuti da je, kad je riječ o Hrvatskom Zagorju, u nj bilo pribjeglo cijelo hrvatsko plemstvo koje je napustilo svoje gradine u drugim, od Turaka zaposjednutim, dijelovima Bosne i Hrvatske te da je iz Zagorja pružilo posljednji, ali uspio otpor, kojim je spašena i cijela Europa. (Reliquiae reliquiarum ili ostatke ostataka Hrvatske činila su samo četiri „kajkavska“ kotara: Zagreb, Bjelovar, Križevci i Varaždin.)

[25] Ima ljudi koji se u Hrvatskoj pokušavaju identificirati s drugim interesima, kao što je liberalizam, istorodna erotsko usmjerenje, vegetarijanstvo, odbijanje genskog modificiranja biljnih i životinjskih vrsta i drugih internacionalističkih pokreta.

[26] Valja izuzeti napete odnose između vlasti i naroda te između naroda i HUP-a.

[27] Ratuje se unutar Afganistana, Indije, Nepala, Iraka, Ugande, DR Konga, Somalije, Sudana, Nigerije, Jemena, Meksika, Kolumbije, Indije, čak i Kine te drugdje.

[28] Zadaću promjene općeg nacionalnog usmjerenja čini tegobnijom to što je Hrvatska u jedvitih dvadeset godina od ponovnog osamostaljenja izgubila svoj politički sloj, kako je naglašeno u odjeljku I. politika ili država. Samoživim borcima za vlast bitno je obnašanje vlasti makar i u administrativnoj autonomiji ili u procesu propadanja naroda.

Continue Reading