Archive | Ostalo

15 siječanj 2017 ~ 0 Comments

Kakva preobrazba Europske unije?

Izlaganje na sjednici Znanstevnog vijeća HAZU održanoj 17. siječnja 2017. godine u 11 sati u velikoj sjedničkoj dvorani Hrvatske akademije.

Sažetak

Položaj Europe kao kontinentalne životne zajednice je nepovoljan, a stanje u Europi kao životnom prostoru je slabo. Sadašnji položaj Europe ima korijene u civilizacijskom preokretu u Prvom svjetskom ratu, u kojemu je Europa naglo počela gubiti gospodstvo nad svijetom, koje je bila stvarala pet stoljeća. Sadašnje stanje u Europi rezultat je razvitka kapitalizma, koji je dovršio globalizaciju i uspostavio privremeno gospodstvo kapitala nad politikom, kao javnim poslom životnih zajednica.
Obnova i procvat Europe traže osamostaljenje Europe kao životnog prostora i us-postavu u njoj političkog sustava primjerenoga potrebama europskih naroda i globalnosti vrste Homo sapiens. Iznijet ću zamisao o mogućem novom političkom sustavu Europe.

Počet ću napomenom. U svakoj političkoj zajednici djeluju četiri neraspletljive mreže društvenog utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Putem njih se zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Nijedna od tih mreža nema trajnu prevagu nad drugima. Politika seže do državne granice; vojska može privremeno imati veći doseg; utjecaj gospodarstva seže daleko; a sustav uvjerenja djeluje raspršeno te gotovo bez granica i zapreka.
Europa kao životni prostor ili Lebensraum izgrađen na našem kontinentu sahne. U Eu-ropi je manje društvene i životne dinamike, nego na ostalim kontinentima. U njoj se oz-biljno povećava društvena entropija. Europa je nezaštićena. Temeljni faktor sadašnjeg propadanja Europe je nametnuti politički sustav, koji nije primjeren ni svjetskim okolnos-tima ni prilikama u Europi. Europski jedinačni povijesni životni prostori podloženi su dvoslojnoj hegemoniji Bruxellesa i Washingtona. (Hegemon mjesnim vlastima obično ostavlja ovlasti za vođenje unutarnje politike, ali Bruxelles svojim članicama ne prepušta niti to.) Takvo nasilje na Europi protivno je europskoj političkoj baštini. Europa nije nadugo trpjela središnju vlast.
Kako je Europa zapala u sadašnje stanje? Europa je uoči Prvoga svjetskog rata bila skupno gospodaricom svijeta, ali se ona u prvoj polovici dvadesetog stoljeća sama upropastila dvama svjetskim ratovima te brojnim nacionalnim revolucijama, u kojima su narodi nasto-jali nasilno promijeniti svoje političke sustave.
Skučeni, zapadni dio Europe počeo se obnavljati 1945. godine i obnovio se tijekom Zlatnog doba kapitalizma, u kojemu je kapital bio vezan uz rad i prostor, u kojemu su države zdušno surađivale te u kojemu su nacionalnim gospodarstvima vladali dogovori obazrivih poslodavaca, pomirljivih sindikata i poduzetne države. Strahujući za opstanak kapitalizma kapitalisti su se poslije Drugoga svjetskog rata i u Japanu i u Europi naglo pritajili te postali pomirljivi i obzirni.
Ipak, kapital je počeo pokazivati svoju ćud dolaskom u Bijelu kuću Richarda Nixona. Godine 1970. prekinuta je sveza američkog dolara i zlata te uklonjena američka obveza ob-rata dolara u zlato. Eurodolari, koje su američke korporacije nakupile u Europi bez plaćanja poreza, postali su slobodnim kapitalom koji je počeo proizvoljno kolati svijetom. Industrij-ski kapitalizam počeo se ubrzano povlačiti pred pravim, liberalnim, financijskim kapitaliz-mom. Liberalizam kao sustav uvjerenja postao je nasrtljivim. Kapital je počeo vladati tržiš-tem, tržište gospodarstvom, a gospodarstvo društvima, narodima, državama i životnim prostorima. Potrošaštvo je postalo bitnim vidikom sustava uvjerenja.
„Veliki prasak“ Berlinskog zida donio je prigodu za „veliki skok“ hegemonije kapitala. Prvo je obavljena zamjena Europske zajednice Europskom unijom. Dana 25. prosinca 1991. godine mirno su se razdružile republike nekadašnjeg Sovjetskog saveza. Time je prestala smrtna opasnost za kapitalizam. Samo šest tjedana kasnije, 7. veljače 1992. godine, potpisan je Ugovor u Maastrichtu, po kojemu se EZ kao zajednica država 1. studenoga 1993. godine pretvorila u unitarnu političku tvorevinu. U sprezi s Atlantskim savezom EU postala je sredstvom podjele Europe te ograđivanja Rusije i njezinog uklanjanja iz europske politike. To ograđivanje se pokušalo izvesti u upravo globaliziranom svijetu. Usporedo je teklo i ograđivanje Kine. Nositelji kapitala nastoje ograditi 27 milijuna četvornih kilometara povezanog prostora. Podjela Europe se nastavlja, ali narodi Europe uviđaju da je projekt stvaranja unitarne političke tvorevine u podijeljenoj Europi pred propašću.
Što se od začetka Unije događalo izvan nje? U svijetu se odvijao pokušaj kapitala naku-pljenog u SAD da uspostavi svjetsku hegemoniju. To je bio posljednji od tri pokušaja koje su zaredom predvodili predsjednik Wilson, predsjednici Roosevelt i Truman te predsjed-nici Clinton i Obama. „Američko stoljeće“ Henryja Lucea SAD su provele u izlišnom i neuspjelom nastojanju da zavladaju svijetom putem kapitala.
Osim trećega američkog pokušaja uspostave svjetske hegemonije u svijetu se dogodilo i to @ da su putem kapitala, korporacija i tehnologije globalizirani ne samo svjetsko poslo-vanje, nego i vrsta Homo sapiens; @ neprekidan val novih tehnologija mijenja rad i trgovinu; @ Kina kao najmnogoljudnija zemlja svijeta stupila je prvi put u povijesti na svjetsku političku pozornicu; @ došlo je do prevage kopna nad morem; @ dogovorom država, a ne nastojanjem korporacija postavlja se eurazijska infrastruktura za prijevoz sirovina i in-dustrijskih proizvoda te za prijenos energije i energenata; @ došlo je do sučeljenja, okršaja i uzajamne relativizacije endemnih sustava uvjerenja; @ međudržavni ratovi zamijenjeni su poticanim ratovima unutar država, sračunatim na prestanak politike i stvaranje kaosa; @ migracije su primile mjeru seobe naroda; @ sve su češće i snažnije krajnje klimatske pojave; @ stanje okoliša postalo je uzbunjujućim; @ rast međunarodne trgovine nije više presudan čimbenik rasta svjetskog gospodarstva; @ rast gospodarstva sve više počiva na poduzetnosti naroda u smišljanju i pravljenju novih proizvoda i usluga; @ na predsjednič-kim izborima u SAD 2016. godine pobijedio je alternativni, nestranački i uistinu protiv-stranački kandidat; @ države, što je dobro, zanemaruju svjetske trgovinske konvencije i međusobnim ugovorima uspostavljaju strategijsku gospodarsku suradnju; te @ SAD ko-načno su uvidjele da su se njihovo gospodstvo nad svijetom i poslijeratni svjetski poredak po njihovim pravilima primaknuli kraju.
Što je dogodilo u Uniji od njezina proširenja na istok? Uniji ne uspijeva gospodarski oporavak od financijske krize 2008. godine, u kojoj su europske financijske ustanove iz-gubile golem kapital; @ izostala su ulaganja u proizvodno gospodarstvo; @ zarađenog novca je malo, a nepouzdana likvidnost financijskog sektora i država održava se prekom-jernom emisijom novca Europske središnje banke; @ visoka nezaposlenost u Uniji ne jenjava; @ grčka državna kriza pokazala je neumjesnost i nakaznost europskog monetar-nog sustava; @ alternativne nacionalne političke stranke dobivaju sve više pristaša, koji traže vođenje politike u nacionalnom interesu; @ Unija nauštrb svojih članica nastavlja sukobljavanje s Rusijom i produžuje gospodarske sankcije protiv Rusije i protiv sebe; @ Britanija napušta Uniju zbog ugroze svoje prostorne, zakonodavne, gospodarske i mone-tarne suverenosti; @ izbjeglička plima stvorila je veliku političku pomutnju u Uniji, doda-tno oslabila koheziju naroda te u njima stvorila nesigurnost; @ nakon četvrtstoljetnoga služenju kapitalu, a ne narodima europska politika nije u stanju proizvesti mudre i sposobne političare, koji mogu upriličiti preobrazbu Unije.
Stanje u europskim mrežama društvenog utjecaja nameće zaključak da je EU kao politička tvorevina neodržljiva. Prvo, Unija nije u stanju stvarati i voditi vlastitu politiku, jer je podložna hegemoniji te jer je i sama uspostavila hegemoniju nad svojim članicama. Drugo, Unija je od Europske zajednice naslijedila snažno gospodarstvo, ali je ono malaksalo u postupku globalizacije poslovanja s političkim i gospodarskim usponom Kine te ostalih zemalja starih azijskih naroda. Unija nema gospodarstvo za globalni svijet. Europa nema vlastitu zaštitu, nego je zaštitu eksternizirala i prepustila je američkom Atlantskom savezu, koji je prestao biti vojnom i postao političkom ustanovom. Potpuno se rasuo naslijeđeni europski sustav uvjerenja. Europa je poprište nadmetanja liberalizma, islama, nacionalizma, antifašizma, potrošaštva, ljudskopravaštva, ideologija zelenosti i rodnosti, digitalne eugenike i društvenog rasizma. Navedene promjene u Europi i u svijetu pokazuju da je preobrazba EZ u EU bila neumjesna. Unija nije sposobna odgovoriti izazovu globalizacije.
Politička zajednica koja se zatekne u stanju i u okolnostima u kakvima se našla Unija mora pristupiti preobrazbi političkog sustava. Preobrazba autoritarne Unije kao životnog prostora ima kao svrhu stvoriti novi europski politički sustav. Politički sustavi se mijenjaju reformama i revolucijama. Autoritarni sustavi poput EU ne dopuštaju reforme i time pri-zivaju revolucije.
Za promjenu političkog sustava Unija ima tri trivijalna rješenja, rješenja male vrijednosti: (1) takozvanu sve tješnju integraciju (s najnovijom nedomišljenom zamišlju o Europskoj vojsci), (2) prepuštanje članicama da jedna po jedna napuštaju Uniju, i (3) dogovorno i nadzirano razdruženje Unije. Prvi način je neprovedljiv, a u provedbi bi pravio nove, teže, neuklonljive nevolje, koje bi vodile nenadziranom rasapu Unije. Na drugo rješenje se ne smije čekati. U trećem slučaju nijedna zemlja Europe pa ni Njemačka ne bi nakon rasapa Unije mnogo značila u globaliziranom svijetu. Europa bi time bila raskomadana. Usto bi se obnovile nekad uvriježene unutareuropske geopolitičke i geoekonomske kavge.
Preobrazba Unije treba (1) zajamčiti Europi mogućnost vođenja proeuropske politike; (2) omogućiti stvaranje i zaštitu gospodarske dinamike ponovnim vezanjem kapitala uz rad i prostor; (3) pružiti Europi vlastitu unutarnju i vanjsku zaštitu; te (4) osloboditi Europu da smisli i svijetom proširi sustav uvjerenja za vrstu Homo sapiens. To zadnje je bitno, zato što je promjena političkog sustava Europi samo nužna, ali ne i dovoljna te što za Europu nema izlaska iz nevolja bez istovremenog nalaska rješenja za globalni svijet. To se može postići putem sustava uvjerenja za vrstu.
Europska unija se treba domišljeno preobraziti u savez konfederacija suverenih država, koji bih nazvao Europskom zajednicom mira, rada i sigurnosti. Ta bi preobrazba predstavljala pravu političku revoluciju, ozbiljniju od revolucije, kojom se Europska zajednica naprečac prometnula u Europsku uniju. Četiri jedinačne konfederacije mogle bi nastati oko četiriju najjačih europskih gospodarstava odnosno oko četiriju najmnogoljudnijih zemalja sadašnje Unije: UK, Njemačke, Francuske i Italije, koje imaju snažnu povijesnu političku baštinu. Uz Britaniju bi se okupile ostale sjevernomorske zemlje: Irska, Nizozemska, Danska, Švedska i Finska. Uz Njemačku bi bili Luxemburg, baltičke zemlje Poljska, Litva, Latvija i Estonija te dunavske zemlje Austrija i Češka. Uz Francusku bi bile atlantske romanske zemlje: Belgija, Portugal i Španjolska. Uz Italiju bi se u luku okupile sredozemne i dunavske suverene drža-ve Malta, Slovenija, Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Rumunjska, Bugarska, Grčka i Cipar.
Po pučanstvu, po gospodarskoj snazi, po veličini zemljopisnog prostora te po izgrađe-nosti životnog prostora četiri početne predložene konfederacije stoje u omjeru manjemu od 130:100. (Pokazatelj izgrađenosti životnog prostora je BDP zemlje po stanovniku po četvornom kilometru. To je mjera proizvodnosti rada i prostora. Ako je taj pokazatelj za Kinu 1, za SAD je 7, za Njemačku 141, a za Švicarsku čak 2.321!) Svaka konfederacija bi bila sposobna voditi domaću i svjetsku politiku; nakupljati i unapređivati tehnologiju; stva-rati, održavati i štititi gospodarsku dinamiku; upriličiti unutarnju i vanjsku zaštitu; te nje-govati paneuropski sustav uvjerenja primjeren globalnoj vrsti Homo sapiens. Savez bi vodio brigu za svoje proširenje i bdio nad novim, paneuropskim sustavom uvjerenja.
Kad vrijeme i njezina ustaljenost dopuste Europska zajednica mira, rada i sigurnosti mogla bi se proširiti i dodatno preobraziti. Ona bi mogla i trebala okupiti cijelu Europu, uključujući Rusiju, Tursku te preostale voljne zemlje Europe. Ako se to dogodi, Njemačka, Rusija i Turska mogle bi same biti izravnim članicama saveza, s tim što bi se Austrija i Češka nas-lanjale na Poljsku; što bi se napravio „pravoslavni“ koridor od Bjelorusije preko Srbije do Cipra; te što bi se uz Italiju i nadalje okupljale neke navedene sredozemne i dunavske dr-žave, ali i jadranske države BiH, Crna Gora, Albanija i Kosovo.
Iznesena moguća preobrazba Unije miran je i demokratski put izbavljenja Europe od američke hegemonije. Došlo je vrijeme paneuropske integracije i atlantske dezintegracije te vrijeme prevage kopna nad morem, koju je Halford Mackinder najavio već 1904. godine.
U
par minulih desetljeća kapital je globalizirao poslovanje i vrstu Homo sapiens. Globalizacija poslovanja donijela je novu prostornu razdiobu svjetskog prihoda i bogatstva, a time i novu razdiobu političkog i vojnog utjecaja. Svijet postaje politički ujednačenijim. Međutim, iako je svjetsko tržište učinilo vrstu globalnom, ona je i dalje i još izrazitije opasno podijeljena mnoštvom povijesnih i endemnih sustava uvjerenja. Tu opaku podjelu valja čim prije ukloniti iz vrste. Multikulturnost je veliko zlo za globalnu vrstu. Isusa je njegov globa-listički pristup bio naveo da naglasi, da „kraljevstvo koje je u sebi podijeljeno mora propasti“.
Vrsti je prijeko potreban jedan sustav uvjerenja. Takav sustav može domisliti samo Eu-ropa, a on se mora temeljiti na pripadnosti jedinačnih ljudi jedino vrsti i životnom prostoru, koji oni skupno dograđuju. Kovanjem novog sustava uvjerenja Europa će se osloboditi, ujediniti i zaštititi. Zato se Europljani trebaju prvi otresti svih sakralnih i svjetovnih vjera, ideologija te rasne, nacionalne i plemenske pripadnosti i prigrliti pripadnost vrsti. Bez takvog obrata globalizirana vrsta ne može obavljati posao (1) prilagodbe okolnostima koje ona sama mijenja i (2) ugađanja okolnosti potrebama zaštite Života. Taj posao je vrsti nametnula njezina globalnost.
Europa čuva povijesnu baštinu prilagodbe teškim okolnostima, koje su bili donijeli rimski imperijalizam i njegov slom te baštinu poboljšanja okoliša i obnove izdašnosti tla. Obično se govori o benediktinskom projektu obnove Europe „od stoljeća šestog“. Usto, Europa je uvijek imala zamisao i za sebe i za svijet. To je Europa preuzela od Isusa iz Na-zareta. Svi ostali reformatori sustava uvjerenja, svi životni prostori i svi narodi domišljali su ideje samo za sebe: drevni Egipat, Izrael, Grčka, Kina i Rim. Ostali kontinenti ni danas ne mogu proizvesti ideju za svijet. Europa to može, jer nije samoživa. Samoživosti su je oslobodile seobe naroda.
Zbrka u mreži sustava uvjerenja Ahilova je peta globalne vrste Homo sapiens. Budući da postupci i ponašanje čovjeka kao vrste nisu urođeni i budući da njima prvobitno ravna sadržaj čovjekova uma, nužno je da cijelom vrstom zavlada jedan sustav uvjerenja, koji bi aksiomatizirao, disciplinirao i pritegnuo rasipno ili razmetno čovjekovo umovanje. Homo sapiens je vrsta s posebnim potrebama. Kroćenje čovjekova uma može izvesti jedino sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi samo vrsti. Stvaranje jednog, općeg sustava uvjerenja oslobodit će i ujediniti vrstu. Ona bi time postala sposobnom za posao skupne prilagodbe, koja joj jedina može zajamčiti evoluciju, kakva će je sačuvati kao vrstu. Pierre Teilhard de Chardin je već 1931. godine rekao, da će „za motritelje budućnosti najvažniji događaji biti nagla pojava skupne svijesti i ljudskog posla koji treba obaviti“. Skupna se svijest treba temeljiti na pripadnosti čovjeka samo vrsti, a ljudski posao se sastoji u prilagodbi okolnostima, koje se stalno mijenjaju.
Na kraju, predložene europske konfederacije kao životni prostori mogu trajati samo ako budu sastavnicama svjetske mreže suradnje životnih prostora, životnih zajednica i suverenih dr-žava kao dvorkinja životnih zajednica. Za to je potrebno da i Europa i svijet prionu uz sus-tav uvjerenja za vrstu. Uza sve nevolje kojima je pritisnula vrstu i Europu, globalizacija je Europi pružila i jedincatu prigodu da počne uklanjati i svoje i svjetske nevolje. Sadašnji svjetski kaos je velika prigoda za Europu. Europa ima svjetsku misiju, ali ona je ne može ispuniti dok je sapeta Unijom i liberalizmom kao objavljenom svjetovnom vjerom. Vrsta se treba prilagođivati Životu, a ne tržištu. Problematika čovjeka zauvijek je podignuta na raz-nu vrste, a Europa je otprije zasijana sjemenom budućnosti.

Continue Reading

11 prosinac 2016 ~ 0 Comments

Proboj iz logora Unija

Europa kao životni prostor ili Lebensraum izgrađen na zemljopisnom prostoru našeg kontinenta sahne. U Europi je manje društvene i životne dinamike, nego na ostalim kontinentima. U njoj se ozbiljno povećava društvena entropija ili ujednačivanje životnih mogućnosti odnosno potencijala. Temeljni razlog sadašnjem propadanju Europe je uspostavljeni politički sustav, koji nije primjeren ni svjetskim okolnostima ni prilikama u Europi. Europski jedinačni povijesni životni prostori podloženi su dvoslojnoj hegemoniji Bruxellesa i Washingtona. (Hegemon obično mjesnim vlastima ostavlja ovlasti za vođenje unutarnje politike, ali Bruxelles svojim članicama ne prepušta niti to.)
Takvo nasilje na Europi protivno je europskoj povijesnoj političkoj baštini. Europa je nastala dolaskom i suživotom povijesnih naroda i ona nije nikad dugo podnosila središnju vlast. Nastojanje da se Europom upravlja s jednog mjesta uvijek se pokazalo izlišnim.
Kako je Europa doprla do sadašnjeg stanja? Europa je uoči Prvoga svjetskog rata bila skupno gospodaricom svijeta, ali se ona sama skrhala i upropastila dvama svjetskim ratovima te nebrojenim nacionalnim revolucijama, u kojima su europske nacionalne države nastojale nasilno promijeniti svoje političke sustave. Sjever svijeta bio je u ratnom plamenu i revolucijskom vihoru cijele prve polovice stoljeća.
Skučeni, zapadni dio Europe počeo se obnavljati 1945. godine i obnovio se tijekom Zlatnog doba kapitalizma, u kojemu je kapital bio vezan uz rad i prostor, u kojemu su države međusobno djelatno surađivale te u kojemu su nacionalnim gospodarstvima vladali dogovori obazrivih poslodavaca, pomirljivih sindikata i poduzetne države. Strahujući za opstanak kapitalizma kao pristupa uređenju gospodarstva kapitalisti su i u Japanu i u Europi poslije Drugoga svjetskog rata naglo postali pomirljivi i obzirni.
Kapital je pokazao svoju ćud dolaskom Richarda Nixona u Bijelu kuću. Godine 1970. prekinuta je sveza američkog dolara i zlata te uklonjena mogućnost konverzije dolara u zlato; eurodolari, koje su bez plaćanja poreza nakupile američke korporacije u Europi, postali su slobodnim kapitalom koji je počeo proizvoljno kolati svijetom; a tri nove tehnologije – digitalna, molekularna i financijska – postale su sredstvima stvaranja novih proizvoda i usluga. Industrijski kapitalizam počeo se ubrzano povlačiti pred pravim, liberalnim, financijskim kapitalizmom. Liberalizam kao sustav uvjerenja postao je nasrtljivim. Kapital je počeo vladati tržištem, tržište gospodarstvom, a gospodarstvo društvom, narodima, državama i životnim prostorima. Potrošaštvo je postalo bitnim vidikom sustava uvjerenja.
Zamjena Europske ekonomske zajednice Europskom unijom američki je projekt, što nedvojbeno pokazuje europski politički kalendar. Dana 25. prosinca 1991. godine mirno su se razdružile republike nekadašnjeg Sovjetskog saveza. Šest tjedana kasnije, 10. veljače 1992. godine na vladinoj konferenciji u Maastrichtu donesena je odluka da se 1. studenoga 1993. godine EEZ kao zajednica država pretvori u unitarnu političku tvorevinu. U sprezi s Atlantskim savezom EU postala je sredstvom podjele Europe te političkog, gospodarskog i vojnog ograđivanja Rusije i njezinog uklanjanja iz europskih političkih poslova. To ograđivanje se pokušalo izvesti upravo u globalnom svijetu. Usporedo je teklo nastojanje i za ograđivanje Kine. Nositelji kapitala u srljanju za daljnjim nakupljanjem kapitala nisu ni pomišljali na to, da se ne može ograditi životni prostor, koji se dograđuje na 27 milijuna četvornih kilometara povezanog zemljopisnog prostora. Nastojanje kapitala da produbljuje podjelu Europe nastavljeno je do današnjeg dana, ali narodi i ljudi diljem Europe uviđaju da je projekt stvaranja unitarne političke tvorevine u podijeljenoj Europi pred propašću.
Što se od začetka Unije događalo i dogodilo izvan nje u širokom svijetu i što se događalo u njoj? U svijetu se odvijao, dakako neuspio, treći pokušaj kapitala nakupljenog u SAD da uspostavi svjetsku hegemoniju. Te su pokušaje predvodili predsjednik Wilson, predsjednici Roosevelt i Truman te predsjednici Clinton i Obama. Poslije triju prvih povijesnih prstena nakupljanja kapitala (Genova, Nizozemska i Engleska) i SAD su se odvažile da zavladaju svijetom temeljem nakupljenog kapitala. Nadalje, u svijetu su se dogodili: @ globalizacija putem kapitala, korporacija i tehnologije ne samo svjetskog poslovanja, nego i vrste Homo sapiens; @ Kina kao najmnogoljudnija zemlja svijeta stupila je prvi put u povijesti na svjetsku političku pozornicu; @ došlo je do prevage kopna nad morem; @ dogovorom država, a ne nastojanjem korporacija postavlja se kopnena infrastruktura za prijevoz industrijskih proizvoda te za prijenos energije i svih vrsta energenata; @ došlo je do sučeljenja i žestokog okršaja povijesnih endemnih sustava uvjerenja, a globalizirana vrsta Homo sapiens još nema jedan sustav uvjerenja primjeren njezinoj globalnosti; @ međudržavni ratovi zamijenjeni su poticanim ratovima unutar država, sračunatim na slabljenje država i naroda te na prestanak politike; @ migracije su poprimile mjeru seobe naroda, a njih je prouzročio slobodan kapital, koji stvara neujednačen razvitak i neizvjesnost diljem svijeta; @ sve su češće i snažnije krajnje klimatske pojave; @ stanje okoliša postalo je uzbunjujućim; @ rast međunarodne trgovine nije više presudan čimbenik rasta svjetskog gospodarstva – 2016. godine rast BDP-a bio je 3%, a porast trgovine samo 1.6%, iako je bilo uobičajeno da međunarodna trgovina raste 2-3 puta brže od svjetskog gospodarstva; @ postaje očitim da će rast gospodarstva sve više počivati na poduzetnosti naroda u smišljanju i pravljenju odnosno pružanju novih proizvoda i usluga; @ na predsjedničkim izborima u SAD 2016. godine pobijedio je nestranački i uistinu protivstranački kandidat, kojemu je izborno geslo bilo „Amerika prije svega!“; te @, što je pozitivno, države se odmeću od privrženosti svjetskim trgovinskim konvencijama i počinju poticati skupna ulaganja u infrastrukturu i strategijsku gospodarsku suradnju izravnim međudržavnim dogovorima.
Što je postalo očitim unutar Unije od njezina proširenja na istok? Uniji ne uspijeva gospodarski oporavak od financijske krize 2008. godine, u kojoj su europske financijske ustanove izgubile golem kapital; @ izostala su ulaganja u proizvodno gospodarstvo: u 2015. godini sva gospodarska ulaganja u najteže pogođena nacionalna gospodarstva došla su iz fondova Unije; @ zarađenost novca je malo, a nepouzdana tečnost financijskog sektora i država dolazi od prekomjerne emisije novca iz Europske središnje banke; @ visoka nezaposlenost u Uniji ne jenjava; @ grčka državna kriza pokazala je nakaznost i promašenost europskog monetarnog sustava; @ alternativne nacionalne političke stranke dobivaju sve više pristaša, koji traže vođenje politike u nacionalnom interesu; @ Unija na štetu svojih članica nastavlja sukobljavanje s Rusijom i produžuje gospodarske sankcije protiv Rusije i protiv sebe; @ Britanija napušta Uniju zbog ugroze svoje prostorne, zakonodavne, gospodarske i monetarne suverenosti; @ izbjeglička plima stvorila je veliku političku pomutnju u Uniji, dodatno i ozbiljno poremetila unutarnju koheziju europskih naroda te stvorila unutarnju nesigurnost u mnogim članicama Unije; @ nakon četvrtstoljetnoga otvorenog služenju kapitalu,, a ne narodima europska politika nije u stanju proizvesti mudre i sposobne političare, koji mogu upriličiti preobrazbu Unije; @ europski građani gube volju za opstanak ili ostanak Unije.
Ako se uvaži neizbježno postojanje četiriju mreža društvenog utjecaja, mora se zaključiti da je EU kao politička tvorevina neodržljiva. Prvo, Europske unija nije u stanju stvarati i voditi vlastitu politiku, jer je podložna hegemoniji i jer je i sama uspostavila hegemoniju nad svojim članicama. Drugo, Europa nema vlastitu zaštitu, nego je zaštitu eksternizirala i prepustila je američkom Atlantskom savezu, koji je prestao biti vojnom, a postao političkom ustanovom. Europska unija je spočetka imala snažno gospodarstvo, koje je naslijedila od Europske ekonomske zajednice, ali je ono malaksalo u postupku globalizacije poslovanja s političkim i gospodarskim usponom Kine i ostalih zemalja starih azijskih naroda. Unija nema gospodarstvo za globalizirani svijet. Konačno, potpuno se rasuo naslijeđeni europski sustav uvjerenja. Europa je poprište nadmetanja liberalizma, islamizma, nacionalizma, potrošaštva, ideologije zelenosti, ideologije rodnosti, digitalne eugenike i društvenog rasizma.
Kad se bilo koja politička zajednica ili državna tvorevina zatekne u stanju i u okolnostima u kojima se našla Unija, ona mora pristupiti preobrazbi političkog sustava. Preobrazba Europske unije kao životnog prostora brojnih povijesnih naroda, koji se ne daju staliti u slitinu, ima za jedinu svrhu stvoriti novi europski politički sustav. Politički sustavi se mijenjaju reformama, pobačenim revolucijama ili uspjelim revolucijama. Apsolutizam i totalitarizam ne dopuštaju preobrazbu ili reformu političkog sustava i prizivaju revolucije, kao što je bilo prije 1789. i 1917. godine u Francuskoj odnosno u Rusiji.
Za promjenu svojega političkog sustava Unija ima tri trivijalna rješenja, rješenja male vrijednosti: (1) takozvana sve tješnja integracija (s najnovijom nedomišljenom zamišlju o Europskoj vojsci), (2) prepuštanje članicama da jedna po jedna napuštaju Uniju, i (3) nadzirano razdruženje Unije poput razdruženja Sovjetskog Saveza. Prvi način je neprovedljiv, a u provedbi bi pravio nove, teže, neuklonljive nevolje narodima Unije, koji bi vodile njezinu nenadziranom rasapu. Na drugo rješenje se ne smije čekati. U trećem slučaju nijedna zemlja Europe pa ni Njemačka ne bi nakon rasapa Unije mnogo značila u globaliziranom svijetu. Golema većina sadašnjih članica Unije bila bi poput piladi bez kvočke, na koje vrebaju geopolitički jastrebovi od SAD, Britanije i Rusije do Turske, Izraela i Kine. Europa bi time bila podijeljena uzduž i poprijeko. Usto bi se obnovile nekad uvriježene unutareuropske geopolitičke i geoekonomske kavge.
Preobrazba Unije treba (1) zajamčiti Europi mogućnost vođenja proeuropske politike; (2) pružiti Europi vlastitu unutarnju i vanjsku zaštitu; (3) omogućiti stvaranje i zaštitu gospodarske i društvene dinamike i (4) osposobiti Europu da smisli i svijetom proširi sustav uvjerenja za vrstu Homo sapiens, jer za Europu nema izlaska iz nevolja ili rješenja problema bez izlaska ili rješenja za globalni svijet.
Europska unija se treba domišljeno preobraziti u savez konfederacija suverenih država, koji bih nazvao Europskom zajednicom mira i sigurnosti. Ta bi preobrazba predstavljala pravu političku revoluciju, ozbiljniju od revolucije, kojom je Europska ekonomska zajednica naprečac ili nazor preobražena u Europsku uniju. Četiri jedinačne konfederacije bi se okupile oko četiri najjača europska gospodarstva odnosno oko četiriju najmnogoljudnijih zemalja sadašnje Unije: UK, Njemačke, Francuske i Italije, koje imaju snažnu povijesnu političku baštinu. Uz Britaniju bi se okupile ostale sjevernomorske zemlje: Irska, Nizozemska, Danska, Švedska i Finska. Uz Njemačku bi bili Luxemburg, baltičke zemlje Poljska, Litva, Estonija i Latvija te podunavske zemlje Austrija i Češka. Uz Francusku bi se prirodno našle atlantske romanske zemlje: Belgija, Portugal i Španjolska. Uz Italiju bi se okupile podunavske i sredozemne države Malta, Slovenija, Hrvatska, Slovačka, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Grčka i Cipar. Sjedište te konfederacije prirodno bi palo u Budimpeštu, a cijelog Saveza u Beč. Bruxelles treba postati to što je uvijek i bio: središte podijeljene zemlje.
Četiri početne predložene konfederacije Saveza po pučanstvu, po gospodarskoj snazi, po veličini zemljopisnog prostora te po izgrađenosti životnog prostora stoje u omjeru manjem od 130:100. (Pokazatelj izgrađenosti životnog prostora je BDP zemlje po stanovniku po četvornom kilometru zemljopisnog prostora. Ako je taj pokazatelj za Kinu 1, za SAD je 7, za Njemačku 184, a za Švicarsku čak 2000!) Svaka od konfederacija bi mogla voditi domaću i svjetsku politiku, unapređivati i nakupljati tehnologiju, stvoriti, održavati i štititi gospodarsku i društvenu dinamiku, upriličiti unutarnju i vanjsku zaštitu te njegovati paneuropski sustav uvjerenja primjeren za globalnu vrstu Homo sapiens. Savez bi vodio brigu za svoje proširenje i bdio nad novim, paneuropskim sustavom uvjerenja.
Kad vrijeme i njezina ustaljenost dopuste Europska zajednica mira i sigurnosti mogla bi se i možda morala proširiti i dodatno preobraziti. Ona bi mogla okupiti cijelu Europu, uključujući Rusiju, Tursku te brojne voljne zemlje istočne i jugoistočne Europe koje su sad izvan Unije. Ako se to dogodi, Njemačka, Rusija i Turska mogle bi same biti izravnim članicama Saveza, s tim što bi se Austrija i Češka naslanjale na Poljsku, što bi se napravio „pravoslavni“ koridor od Bjelorusije preko Srbije do Cipra i što bi se uz Italiju i nadalje okupljale već predviđene podunavske države, ali i dodatne jadranske države BiH, Crna Gora, Albanija i Kosovo.
Iznesena moguća preobrazba Unije miran je i demokratski put izbavljenja Europe od američke hegemonije. Dolazi vrijeme europske integracije i vrijeme transatlantske dezintegracije. Ponovo je došlo vrijeme prevage kopna nad morem, koju je Halford Mackinder najavio još 1904. godine. Ako bi se američka hegemonija nastavila, pod njom bi putem TTIP-a suverenost sadašnjih jedinačnih članica Unije bila s Washingtona prenesena čak na američke korporacije, koje su sredstva hegemonije.
U par minulih desetljeća kapital je globalizirao poslovanje i vrstu Homo sapiens. Globalizacija poslovanja donijela je silom tržišta i mimo volje nositelja kapitala novu razdiobu svjetskog prihoda i bogatstva po zemljopisnom prostorima, a time i novu razdiobu političkog i vojnog utjecaja. Vidljivo se smanjio politički i vojni utjecaj životnih prostora, koji su poslužili kao politička uporišta kapitala. Svijet postaje politički ujednačenijim. Govori se o vojnoj i političkoj višestožernosti. Međutim, iako je mreža svjetskog tržišta povezala vrstu i učinila je globalnom, vrsta je opasno podijeljena mnoštvom povijesnih i endemnih sustava uvjerenja. Tu opaku podjelu valja čim prije ukloniti iz vrste. Isusov globalistički pristup ga je naveo da kaže, da „kraljevstvo koje je u sebi podijeljeno mora propasti“.
Vrsti je prijeko potreban novi, jedan sustav uvjerenja. Sustav uvjerenja za vrstu može domisliti samo Europa. Novi se sustav može uspostaviti samo na pripadnosti jedinačnih ljudi jedino vrsti i životnom prostoru, koji ljudi skupno dograđuju s bližnjima. U tom smislu smatram da narod sastavljaju svi ljudi, koji na određenomu povijesnom zemljopisnom prostoru dograđuju životni prostor. Kovanjem takvog sustava uvjerenja Europa će se sama osloboditi i ujediniti. Zato se ona prva treba otresti svih sakralnih i svjetovnih vjera, ideologija te rasne i plemenske pripadnosti. Bez takvog zahvata vrsta ne može početi obavljati goleme i teške zadaće (1) prilagodbe okolnostima koje vrsta sama mijenja i (2) prilagodbe okoliša potrebama zaštite i bujanja Života. Te zadaće je na vrstu navalila globalizacija.
Europa čuva povijesnu baštinu prilagodbe teškim okolnostima, koje su donijeli rimski imperijalizam i slom tog imperijalizma, ali ona čuva i baštinu poboljšanja okoliša i obnove izdašnosti tla. Obično se govori o benediktinskom projektu ili zamahu obnove Europe od šestog stoljeća. Usto, Europa je uvijek imala zamisao ili ideju ne samo za sebe, nego i za cio svijet. To je Europa uzela od Isusa od Nazareta. Svi drugi reformatori sustava uvjerenja, svi drugi životni prostori i svi drugi narodi domišljali su ideje samo za sebe: Kina, Rim, Grčka i Izrael. Kina, Izrael i Indija ni danas ne mogu proizvesti ideju za svijet. Samoživost je težak teret ljudima i narodima. Europa nije samoživa, jer su je samoživosti oslobodile seobe naroda.
Zbrka u mreži sustava uvjerenja Ahilova je peta globalne vrste Homo sapiens. Budući da postupci i ponašanje čovjeka kao vrste nisu urođeni i budući da njima ravna sadržaj čovjekova uma, nužno je da se cijelom vrstom raširi i da njome zavlada jedan sustav uvjerenja, koji bi aksiomatizirao, disciplinirao i pritegnuo rasipno ili razmetno čovjekovo umovanje. Tu ulogu može izvesti samo sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi samo vrsti i životnom prostoru, koji oni skupno dograđuju s obližnjim ljudima ili bližnjima. Stvaranje jednog, općeg sustava uvjerenja oslobodit će i ujediniti vrstu. Ona će time postati slobodnom i sposobnom za posao skupne prilagodbe, koja joj jedina može zajamčiti evoluciju, koja će je sačuvati kao vrstu. Pierre Teilhard de Chardin je 1931. godine rekao, da će „za motritelje budućnosti najvažniji događaji biti nagla pojava skupne svijesti i ljudskog posla koji treba obaviti“. Skupna svijest se treba temeljiti na pripadnosti čovjeka samo vrsti, a ljudski posao se sastoji u prilagodbi okolnostima, koje se stalno mijenjaju.
Na kraju, predložene europske konfederacije mogu trajati samo kao sastavnice svjetske mreže suradnje životnih prostora, životnih zajednica i suverenih država, kao sredstava životnih zajednica i jedino životnih zajednica. Stoga Europa za svoj spas i treba novi, svoj i svjetski, sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi samo vrsti. Nevolje Unije dolaze od nevolja Europe, kojoj je globalizacija nasreću pružila i jedincatu prigodu da u istom zamahu počne uklanjati i svoje i svjetske nevolje. Problematika čovjeka zauvijek je podignuta na raznu vrste.

Continue Reading

13 lipanj 2016 ~ 0 Comments

HRVATSKO OKUPLJANJE za spas i oporavak naroda

Došlo je presudno vrijeme, u kojemu hrvatski narod treba početi sam odlučivati o svojoj budućnosti! Hrvatski narod treba još jednom uskratiti povjerenje dano tuđim vlastima te spriječiti daljinsko upravljanje hrvatskom zemljom i državom!

I. Naš narod propada, bježi iz svojega povijesnog prostora i rasipa se Europom i diljem svijeta, jer se hrvatska država za nj ne stara. Hrvatska država se brine za materijalne pro-bitke domaćih kapitalista te za političke probitke nenarodne i nadnarodne Europske unije, koja služi svjetskom tržištu i svjetskom kapitalu. U stanju u kakvom se zatekao hrvatski narod nalaze se brojni mali i veliki narodi Europe i svijeta.

II. Hrvatski narod mora svoju mukotrpno obnovljenu i teško obranjenu državu hitno preobraziti u svoje sredstvo, jer on nema drugo sredstvo zaštite, razvitka i stvaranja skupne dobrobiti.

III. Za pretvaranje svoje države u sredstvo vođenja vlastite politike narod treba osvojiti svoju državu, vođenje koje je bio olako prepustio domaćim neprijateljima, svojim politič-kim strankama i euroatlantskim silama, koje se ne brinu ni za jedan narod.

IV. Hrvatske političke stranke, na kojima je trebao počivati hrvatski politički sustav te koje su trebale biti mjesta određivanja, usklađivanja i provođenja skupne politike naroda dijelom su potpuno propale, a dijelom su se same učinile neizdašnima za provođenje ne samo narodne, nego i bilo kakve ili bilo čije politike.
To se dogodilo zato, što su političke stranke politiku preuzimale od tuđih sila i domaćih kapitalista te je nametale narodu. Stoga je i došlo do sloma hrvatske politike i do pro-padanja naroda, koji će i nadalje propadati, ako ne bude sam vodio svoju politiku. Hrvati kao ni mnogi drugi narodi više ne vjeruju svojim političkim strankama.

V. Hrvatski narod se našao u presudnim životnim okolnostima, u kojima mora sadašnje prepuštanje svoje političke volje hrvatskim političkim strankama zamijeniti okupljanjem u pokret za preuzimanje narodne politike iz ruku izdajničkih stranaka, koje služe probitcima svjetskog tržišta, kapitala i kapitalista.

VI. Prijeki posao nove vlasti, koja neće pripadati ni starim strankama ni novom pokretu, nego samo narodu, je omogućiti rast hrvatskog gospodarstva, koji jedini može jamčiti pri-rodan prirast pučanstva te koji može zaustaviti iseljenje i raspršenje sadašnjega hrvatskog pučanstva.
Narod mora hitno zaustaviti predaju narodnog blaga, sustava infrastrukture i proizvo-dnih kapaciteta te istovremeno početi rabiti svoj mrtvi kapital, voditi narodnu monetarnu politiku i nakupljati suvremenu tehnologiju.

VII. Nove narodne vlasti moraju osposobiti obrazovni i medijski sustav za širenje i produbljivanje znanja o Životu te za razumijevanje djelovanja društvenih sila. To bi ljudima pomoglo da se okane liberalističke ideologije potrošaštva i međusobnog nadmetanja te da prihvate ideju životnog, narodnog zajedništva.
Vlasti trebaju stvoriti mogućnost stjecanja uporabljivog znanja te mogućnost nakupljanja i uporabe suvremene tehnologije i poslovnih vještina.
Ljudima također treba pružiti znanje za pronicanje u političko i medijsko ispredanje priča koje nemaju oslonac u stvarnosti te ponuditi znanje, koje je potrebno za stvaranje čvrstog životnog stava, koji će ljudima jamčiti životnu otpornost i unutarnje zdravlje.

VIII. Hrvatsko okupljanje i pokret naroda koji vodi njegovu okupljanju izviru iz prijeke pot-rebe i želje naroda za opstankom. Pokret dolazi iz naroda, a predvodnici pokreta i okup-ljanja se pridružuju pokretu. Oni samo usmjeruju njegovo djelovanje jasnom idejom, koju ponude narodu i koju narod prihvati. Pokret ne stvaraju pojedinci, nego potrebe naroda.
Temeljne svrhe Hrvatskog okupljanja su (1) izbavljenje krajnje uznemirenoga i duboko zabrinutoga hrvatskog naroda iz domaćeg političkoga te iz svjetskoga političkog, gospo-darskog, sigurnosnog i idejnog meteža; te (2) pretvaranje hrvatske tržišne države kapitala u narodnu državu. Hrvatski narod se mora oporaviti, množiti i razvijati te mora ostati na svojemu povijesnom prostoru, a ne na njemu sahnuti ili se iz njega iseljavati.
Hrvatskoj je potreban nov pristup uređenju društvenih odnosa, koji neće biti pod nad-zorom kapitala, ideologije ili vojne sile, nego pod nadzorom politike kao sredstva vođenja narodnih poslova. U Hrvatskom okupljanju nema mjesta povijesnim i suvremenim, svjetov-nim i vjerskim ideologijama, koje su uvijek utemeljene na ispredenim pričama ili na mito-vima, a ne na stvarnosti.
Hrvatskom okupljanju za spas i oporavak naroda može pomoći i Crkva kao ustanova i to samo djelovanjem u skladu s izvornim zasadama Isusa iz Nazareta, koje oživljuje papa Franjo i koje su bile sračunate na stvaranje društvene dinamike mimo utjecaja i nastojanja tuđih državnih vlasti.
Hrvatsko okupljanje ide za uspostavom vlasti, koja će biti zauzeta samo brigom za narod, koji ima prijeku potrebu opstanka i potrebu ostanka na svojoj zemlji. Narodna se vlast ne može i ne smije povoditi za ideologijama koje razdvajaju ljude, nego mora biti vođena idejom okupljanja svih ljudi, koji su se našli na hrvatskom povijesnom prostoru, kako bi se na tom prostoru stvorilo životno zajedništvo, koje jamči dobru dogradnju životnog prostora. Život i opstanak naroda ovise o stanju životnog prostora koji narodi za sebe izgrade.

IX. Neovisni i samostalni izborni kandidati Hrvatskog okupljanja ne mogu se pri izboru u predstavnička tijela pouzdati u uvrštenje u stranačke izborne popise. Oni mogu biti izab-rani, samo ako nesebično predvode mjesne pokrete za osvajanje mjesne ili državne vlasti za svoje pučanstvo. Kandidati su sami odgovorni za svoj izbor. Oni trebaju privlačiti glasače, a ne im se nametati i moraju stalno imati u umu, da vlast pripada samo narodu, koji mora ravnati svojom budućnošću.

Hrvatski narod je na ozbiljnoj, presudnoj i egzistencijalnoj prekretnici u svijetu, u kojemu je cijela vrsta Homo sapiens našla u civilizacijskom previranju! Nitko se ne smije igrati budućnošću naroda ni njome eksperimentirati! Oslanjanje na narodno zajedništvo je jedino jamstvo uspjeha politike, koja proizlazi iz volje naroda! Politiku u sadašnjem vremenu umjesto političkih stranaka trebaju i mogu proizvoditi i voditi samo općenarodni pokreti!

Continue Reading

26 lipanj 2015 ~ 0 Comments

Zdravko Mršić: PORAZ OBITELJI

Ako se pita zrele odgovorne ljude što je obitelj, oni nakon kraće stanke govore o tomu, što je obitelj bila ili što bi obitelj trebala biti. Govore u perfektu ili u kondicionalu. Kad ih se ponovo upita, što je obitelj danas slijedi dulja stanka. Što je danas obitelj? Obitelj je potučena društvena ustanova. Obitelj kao društvena ustanova pala je kao žrtva kapitalizma, iako su svi dosadašnji uzorci civilizacije – od izvornih civilizacija drevnog vremena do europskog feudalizma – čuvali, njegovali i štitili obitelj. Sadašnja kapitalistička civilizacija uglavnom je iskorijenila obitelj. Obitelj nije iskorijenjena u ostalim životinjskim vrstama, ali u vrsti Homo sapiens jest.
Prestanak obitelji kao vjerodostojne i uračunljive ustanove dogodio se samo u vrsti, koja među svim vrstama ima najdulje vrijeme dozrijevanja mladunčadi za samostalan biološki i društveni život. Tako je ponajviše stoga, što se čovjekov mozak kao tjelesni organ, na kojemu je utemeljen čovjekov um, razvija dugo nakon rođenja djeteta iz krila majke. Primjerice, corpus callosum se u čovjeka razvija do dvanaeste godine života. Usto, još je dugotrajniji postupak uvježbavanja čovjekova uma, koji se osim za slikovno mora osposobiti i za simboličko razmišljanje, kakvoga nema u vrsta manje razvijenih od čovjeka. Uvježbavanje uma mladih ljudi u području matematike, koja se bavi isključivo simbolima traje desetljećima. (Hrvatski srednjoškolci smatraju da im je ponuđeno matematičko gradivo bilo „preteško“, valjda stoga što se ne sastoji od sličica na zaslonima ajfona i ajpeda.)
Obitelj je tijekom cijele kulturne evolucije čovjeka – upravo kao i kod mnogih drugih životinjskih vrsta – služila kao sredstvo prihvata mladunčandi i njihove priprave za život, koji je u vrsti Homo sapiens vrlo složen i koji postavlja iznimne zahtjeve upravo u području znanja te usklađivanja ponašanja unutar vrste i postupanja prema drugim vrstama i prema Zemlji kao kolijevci Života. Sad je uloga obitelji postala dvojbenom. Obitelj je jalova kao ustanova ili zajednica, kojoj bi pravom svrhom bilo uspjelo uključivanje mladih ljudi u život. Većina djece se rađa u obitelji. Roditelji hrane, odijevaju te „vode“ djecu u vrtiće i škole, na privatnu poduku i u sportske klubove, ali obitelj ne uvodi djecu u život. U današnje vrijeme sva su djeca „nahočad“, koju nesređene i nesretne majke – kao što je nekad bilo – ne ostavljaju poslije poroda noću na samostanskim pragovima. Danas roditelji de facto prepuštaju svoju djecu medijskoj i tržišnoj brizi, prije nego što su potpuno obavili svoje roditeljske zadaće, koje se mogu obaviti samo u zajednici te prije nego što su djeca postala zrelom i otpornom, da se sama nose sa zahtjevnim i opasnim društvenim životom.
Obitelji koje se još drže na okupu više su domovi, nego obitelji. Obične, prirodne obitelji sve više postaju „udomiteljskim obiteljima“. One su mjesta tjelesne i biološke brige za mladunčad. Obitelji su sve više mjesta, a ne životni prostori. Tako je bilo u prapočetcima kulturne evolucije, kad su se ljudi u malim skupinama premještali s mjesta na mjesto u potrazi za plodovima i divljači. Obitelj gubi vlastiti prostor, na kojemu se izgrađuje životni prostor i djeca uvode u život. Obitelj je prestala biti zajednicom i izgubila je smisao za zajedništvo. Ni obitelji u kojima vlada snošljivost i uljuđenost – osobno znam nekoliko obitelji iz kojih su djeca policiji prijavila roditelje zbog kršenja njihovih „dječjih“ prava – nisu mnogo više od mjesta poremećene unutarnje komunkacije ili povezanosti. Tako je usprkos činjenici da iz obitelji izlaze ili u nju ulaze vanjske veze, koje su znatno snažnije od unutarobiteljskih spona ili unutarobiteljske komunikacije. Centripetalne sile koje djeluju na pripadnike obitelji mnogo su snažnije od centrifugalnih ili privlačnih, kohezijskih sila.
Takav splet veza u obitelji i oko obitelji logična je, iako prije neviđena posljedica kapitalizma, u kojemu nema zajedničkog vlasništva, zajedničkog rada, skupnog životnog osiguranja, skupne odgovornosti, skupnih prava i društvenog kapitala te u kojemu nema sudjelovanja u razdiobi prihoda i u uživanju bogatstva. Sve to je osobno, privatno ili skriveno. Obitelj je u svim dosadašnjim civilizacijama, posebice u dugovječnoj kineskoj carevini, bila osiguravajuće društvo, koje je pokazivalo jednaku brigu za sve svoje pripadnike koji nisu bili radno sposobni – za mladež i za starež jednako. Šire nacionalne, političke ili „društvene zajednice“ oslanjale su se na obitelj, kao na sredstvo socijalne skrbi i kao na proizvodnu snagu. U mnogim kasnijim civilizacijama obitelji su imale svoju zemlju ili zemlju dodijeljenu na trajniju uporabu. Mnoge obitelji su imale obiteljski obrt, obiteljsku trgovinu ili drugu stručnu djelatnost. Od obitelji se očekivalo da se u njoj rodi i uzgoji dovoljno djece, da bi država mogla držati vojsku, koja je često ratovala i u kojoj se znalo ginuti. Obitelj je imala društvenu zadaću i društvenu odgovornost. Danas su svi ljudi izravno vezani uz tržište, a od obitelji se ne očekuje ni to da se u njoj rađaju djeca. Svako tržište može iz tuđine uvesti rad i radnike, liječnike i znanstvenike, vojnike i umjetnike, nogometaše i prostitutke.
U najnovije vrijeme ortaštvo među osobama istorodnog usmjerenja zakonski se promeće u brak i obitelj. Nasrtljivi i nametljivi ljudi istorodnog usmjerenja posegnuli su za obitelji kao zakonitom ustanovom. U mnogim zemljama i religijama nerodna jednorodna ortaštva dobivaju i sakralni okvir. Stvara se nakazan svijet obitelji s parenjem, ali bez množenja i roditeljstva. Posezanje za zakonskim i sakralnim okvirom obitelji, ne može zamijeniti životni obiteljski okvir, u kojemu se stvara biološki i ljudski životni prostor, u kojemu se mladi ljudi u punoj evolucijskoj baštini množenja, prehrane i obrane uvode u život kao otporne jedinke, koje razumiju sve vidike pripadnosti vrsti. Zagovaranje pretvaranja jednorodnog ortaštva u brak i obitelj, koje su objeručke prihvatili svjetski mediji vidik je posljednjeg udara kapitalizma na obitelj, koja je uz narod najljuća protivnica kapitalizma i njegova negacija.
Slabljenje, nesmisao, besmisao i prestanak obitelji prava je slika kapitalizma, kao nakazne civilizacije, koja ugrožava održljivost naše vrste. Iako se obitelj zatekla u stanju koje sam opisao, još uvijek postaje umišljaji ili iluzije o postojanju obitelji kao društvene ustanove. Međutim, smatram da treba prihvatiti izazov kapitalizma i odustati od podržavanja obitelji kao društvene ustanove. Treba stvaranjem alternative obitelji ubrzati njezin rasap. Obitelj je već poražena do nogu. Ne treba žaliti za nestankom obitelji kad ona potpuno propadne. Neka obitelj kao društvena ustanova ostane homoseksualcima i lezbijkama, u kojoj će oni ostati getoizirani. Nestanak obitelji kao društvene ustanove ubrzat će prestanak kapitalizma, koji sad parazitira na obitelji jednako kao i na nacionalnoj državi, koja je također ugrožena do izumiranja. Priznanje poraza obitelji i poraza nacionalne države pod udarom kapitala, kapitalizma, tržišta i ideologije liberalizma pokazat će pravu ćud kapitalizma. Bez privida obitelji kapitalizam će se razotkriti. Propast nacionalne države, koja se očituje sadašnjim produbljivanjem kaosa u svijetu nije dovoljno raskrinkala kapitalizam. Kao što je „islamska država“ posredan rezultat urote kapitala protiv nacionalne države, tako je sklapanje nerodnih jednorodnih brakova sredstvo uniženja i uništenja obitelji. (Pokolj devetero vjernika u crkvi u Charlstoneu u Južnoj Karolini u SAD posljedica je prestanka obitelji kao sredstva uvođenja mladih ljudi u život.)

Uspostava svjetske mreže životnih prostora odgovor je čovjeka gospodstvu kapitala nad svijetom i sredstvo vrste za obračun s kapitalizmom kao uzorkom civilizacije. Dodatno sredstvo obračuna s kapitalizmom bit će postupna zamjena sadašnje obitelji kao društvene ustanove – koja ima pravni ili sakralni okvir u koji se nasrtljivo utiskuju i nerodni ljudi – novom životnom jezgrom, koja će u svojem životnom krilu omogućiti dozrijevanje djece i mladih ljudi u prave pripadnike vrste Homo sapiens, koji će biti u stanju vladati svim mogućnostima i sredstvima naše vrste, koja je razlučuju od ostalih životinjskih vrsta: vlastitom svesezonskom prirodnom rodnošću, raskošnim umom, uskladbom ponašanja, upravljanjem postupanja, izborom ljudskih svrha i uporabom ljudskog duha. Životna jezgra osposobljivat će ljude da vladaju sobom u svrhu stvaranja dobra u vrsti i za vrstu te neće dopuštati da ljudima vladaju politički sustavi i ideologije. Neću naglašavati da je i za kristalizaciji životnih jezgra i za postavljanje mreže životnih prostora potrebno širiti novi ljudski sustav uvjerenja pripadnosti čovjeka vrsti Homo sapiens. Dovršenje postupka globalizacije, koji je stijesnio vrstu na konačnoj plohi Zemlje, stvorio je potrebu za (1) napuštanjem obitelji kao društvene ustanove te za njezinim pretvaranjem u grobnicu i spomenik dekadencije, koju je vrsti donio kapitalizam; (2) stvaranjem svjetske mreže suradnje životnih prostora kao zamjene za nedemokratične nacionalne države, koje je potkupio kapital; i (3) prianjanjem uz pripadnost vrsti kao vidiku općega novog sustav uvjerenja. Novi sustav uvjerenja počivat će na poštovanju Života, kao jedine vrijednosti u vidljivom Svijetu.
Koliko će vremena trebati ljudima i ustanovama koji govore „u ime obitelji“ da shvate, da je obitelj kao društvena ustanova neobnovljiva? Čovjek se s tržišta mora vratiti vrsti.

Continue Reading

19 rujan 2013 ~ 0 Comments

Smisao djelovanja Hrvatske zore stranke naroda

 

Hrvatska zora Stranka naroda utemeljuje se u novim okolnostima, koje su nastale ostvarenjem obiju temeljnih težnji našeg naroda: obnove hrvatske države i njezine potvrde u Domovinskom ratu te pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji kao slobodnoj zajednici europskih država i naroda. Stranka se utemeljuje i u neobično teškim gospodarskim i društvenim prilikama, u kojima se našlo pučanstvo naše domovine.

Stranka se utemeljuje za borbu protiv nacionalnog siromaštva, za oporavak gospodarstva, za dobru zaštitu pučanstva putem jačanja pravne države, za snažno promicanje prave demokracije te za jačanje uloge države u razvijanju proizvodnih snaga. Stranka se utemeljuje u uvjerenju da je glavnina sadašnjih političkih stranaka iznevjerila povjerenje i očekivanja građana pa će Hrvatskoj ponuditi izvornu i istinski narodnu politiku kao novu vrstu politike.

 

Za ostvarenje postavljenih svrha, koje su sukladne težnjama hrvatskog naroda Stranka se obraća narodu i svim građanima Hrvatske u nakani, da usmjeri snagu naroda u uspostavu pravog političkog života u državi, korjenitu promjenu načina na koji se vode javni poslovi, obnovu hrvatskog gospodarstva i nakupljanje domaćeg kapitala te u preporod hrvatske kulture i zaštitu nacionalnog identiteta.

 

Stranka će biti odana načelima narodne demokracije i njegovati vrijednosti ukupne kršćanske baštine uzajamnosti, solidarnosti, ljudske naklonosti, obazrivosti, slobode, pravičnosti i snošljivosti.

 

Stranka će se nemilosrdno i neumorno boriti protiv političke korupcije, ukloniti nadzor posebnih interesa nad hrvatskom politikom, trajno jačati odgovornost Državnog odvjetništva i pretvoriti hrvatsku državu u sredstvo naroda.

 

Stranka će poticati i usmjeravati financijski sektor da svoj kapital ponovo veže uz rad, kako bi se razvitkom proizvodnih snaga omogućilo zapošljavanje domaćih ljudi te ograničila nezaposlenost i zaustavilo iseljavanje pučanstva.

 

Stranka se zauzima za sustavne materijalne i moralne poticaje stvaranju obitelji i rađanju djece, kao i stvaranju gospodarskih uvjeta koji će olakšati osnivanje i rast obitelji. U sustavu obrazovanja uzvisivat će se uloga obitelji kao temeljne životne zajednice, koja je oslonac pojedincu, koja mu usađuje temeljne životne vrijednosti te stvara živu želju za učenje i obrazovanje. Stranka se protivi zakonskom izjednačivanju drugih životnih zajednica s obitelji, koja počiva na rodnom zajedništvu muškarca i žene.

 

Stranka će snažnim gospodarskim i socijalnim mjerama zaustaviti smanjenje nataliteta te zdušno poticati njegov rast, kako bi prestao proces starenja hrvatskog pučanstva i kako bi se stvorila demografski održljiva zajednica.

Stranka će svoje zbiljsko djelovanje oslanjati na vlastite snažne stručne odbore, koji će okupljati i sposobne iskusne stručne izvanstranačke ljude u domovini i tuđini. Tako će se stvarati stranačke politika u svim područjima društvenog života: politici i geopolitici, međunarodnoj poslovnoj i tehnološkoj suradnji, gospodarstvu, nacionalnoj sigurnosti, odgoju i obrazovanju, kulturi, znanosti, športu, socijalnoj zaštiti, njegovanju ljudskih vrijednosti i ostalom.

 

Stranka će utemeljiti i voditi zakladu Hrvatska zora za čuvanje baštine Domovinskog rata, promicanje političke kulture, uključenje mladih ljudi u politički postupak te za proučavanje i njegovanje hrvatske političke misli.

 

Stranka će unutar sebe osnivati članske zajednice, u kojima će okupljati pripadnike posebnih društvenih skupina, koji će raspravljati o posebnim staleškim pitanjima, tragati za pravim rješenjima i predlagati ih Stranci.

 

Stranka će korjenito preurediti obrazovni sustav, kako bi se hrvatsko društvo trajno obogaćivalo primjerenim općim, stručnim i političkim znanjem; povećala razina razumijevanja prirodnih i društvenih odnosa i procesa te povećala organizacijska sposobnost u narodu.

 

Stranka će poticati i podupirati sve pozvane ustanove da pristupe pravom vrednovanju hrvatske povijesne političke, znanstvene i kulturne baštine te neumorno predstavljati tu baštinu i našim ljudima i drugim narodima.

 

Briga za starije članove zajednice temeljit će se na odgovornosti države prema njima, ali i na uvjerenju da su sadašnji stariji ljudi izgrađivali društvo i nosili teret njegova održanja i napretka. Hrvatska država vraćat će ljudski dug svojim starijim pripadnicima i dosljedno se brinuti za njihovu dobrobit te im omogućiti da se osjećaju kao vrijedni i zaslužni članovi društva.

 

Mlađi pripadnici društva nose snažan stvaralački potencijal i prirodno potiču novi pristup društvenim pitanjima. Stranka će se oslanjati na stvaralačku snagu mladeži, koja kao društvena skupina zahtijeva posebnu brigu, jer mladež potiče rast društva i oblikuje društvene promjene.

 

Stranka će predano jačati zajedništvo među svim pripadnicima hrvatskog naroda, a Hrvati u Bosni i Hercegovini kao konstitutivan narod uživat će posebnu brigu i potporu hrvatske države. Članstvo RH u EU jačat će našu nacionalnu koheziju.

 

Stranka je otvorena svim građanima Hrvatske. Usto će predano njegovati dijalog s političkim strankama i građanskim udrugama, kako bi se održavao nacionalni konsenzus u svim važnijim političkim i društvenim pitanjima u Hrvatskoj.

 

Hrvatska zora Stranka naroda je hrvatska i europska stranka.

Continue Reading

18 ožujak 2012 ~ 0 Comments

Prilog u povodu Svjetskog dana mozga

 

Prilog preuzet od portala ECO.com Colllegiuma Hergešić

Svjetski tjedan mozga (Brain Awareness Week) utemeljen je da globalno probudi zanimanje javnosti za postignuća i koristi koje donosi istraživanje mozga. Očekuje se da sudionici projekta u svojim sredinama osmisle tjedni program kojim će

  • inspirirati budući naraštaj znanstvenika
  • pridonijeti razumijevanju temeljnih funkcija mozga
  • unaprijediti narodno zdravlje širenjem znanja o neorološkim poremećajima te
  • povećati potporu biomedicinskim istraživanjima povezujući ih s dobrobiti narodnog zdravlja.

U Hrvatskoj se Svjetski tjedan mozga obilježava već desetu godinu. Pridružujući se tom međunarodnom projektu, evo što nam je na postavljena pitanja odgovorio jedan od danas vodećih svjetskih istraživača mozga, neurobiolog dr.sc. Dobriša Thomas Mršić-Flögel.

Naš sugovornik, dr.sc. Dobriša Thomas Mršić Flögel, do šesnaeste bio je godine učenik Klasične gimnazije u Zagrebu, maturirao je u Velikoj Britaniji i zatim studirao biologiju na Sveučilištu u Oxfordu, gdje je i doktorirao. Postdoktorski studij nastavio je kao Humboldtov stipendist na Max Planck Institutu za neurobiologiju u Münchenu, da bi zatim kao Wellcome Trust Fellow započeo  samostalna istraživanja i nastavnički rad na University College-u u Londonu. U svojoj struci objavio je brojna znanstvena priopćenja uključujući 25 radova u najrenomiranijim znanstvenim časopisima (faktor odjeka, IF, 13,47 do 28,75). U međuvremenu njegova istraživanja privlače golemu pozornost i često ga znanstvene institucije diljem svijeta pozivaju da održi predavanja o svojim rezultatima i o novoj tehnologiji koju primijenjuje u istraživanju mozga.

Što su ključna pitanja u suvremenom istraživanju mozga i čime su vaši radovi izazvali svjetsku pozornost?

Svjetsku pozornost sve snažnije privlači novo područje neuroznanosti poznato kao „konektomika“(nisam uspio naći hrvatsku inačicu za pojam „connectomics“). Paralelno s genomikom, koja mapira naš genetički ustroj, „konektomika“ nastoji mapirati poveznice u mozgu, poznatije kao sinapse. Mapiranjem tih veza i otkrivanjem strujnih putova, kojima mozgom kruži informacija, nadamo se da ćemo razumjeti tijek percepcije i put od poticaja do reakcija i svijesnih misli, te kako se te funkcije mozga poremete u bolestima kao što su šizofrenija, Alzheimerova bolest ili moždani udar.

Mapiranje moždanih veza nije nimalo trivijalna zadaća. Kapacitet neokorteksa da procesuira osjetne poticaje temelji se na interakcijama različitih tipova stanica u namjenskim umreženjima milijuna neurona putem  trilijuna sinaptičkih veza. Procijenjuje se da u mozgu postoji oko 100 miljarda živčanih stanica od kojih je svaka povezana s tisućama drugih nervnih stanica čineći tako približno 150 trilijuna sinapsa. Osobno vodim tim istraživača koji pokušava razumjeti ustroj i smisao te složenosti.

Koji su vodeći istraživački centri za mozak u svijetu i koliko je neuroznanstvenika uključeno u ta istraživanja?

U Europi se najznačajniji centri nalaze u Britaniji (University College London), Njemačkoj (nekoliko Max Planck Instituta) i Švicarskoj (Basel, Zürrich, Lausanne). Osim Harvarda i MIT-a kao voditelje svjetskih pothvata u instraživanju moždane mikrostrukture i funkcija u Americi treba posebno istaknuti nove institute Janelia Farm (Howard Hughes fondacija) i Allen Brain Insitute (utemeljitelj Paul Allen, suosnivač Microsofta). Valja spomenuti i Kinu (Institute of Neurosciences, Šangaj), kao rastuću svjetsku silu u neurobiologiji. U svijetu postoji sigurno više of pedeset tisuća neuroznanstvenika.

Koliko se investira u istraživanja mozga i neurobilogije u odnosu na druga područja humane biologije?

Neuroznanost je grana znanosti u koju se u novije vrijeme sve više investira Danas godišnja potpora istraživanju mozga iznosi otprilike 5 milijardi dolara. Povod za sve intenzivniji studij mozga nije samo želja da se dođe do spoznaja, ključnih za razumijevanje kako u mozgu nastaju naše misli, emocije, memorija i svijest, nego i potreba da se stekne znanje koje će pomoći da shvatimo uzroke moždanih bolesti i razvijemo prikladne terapije za patološke pojave kao što su Alzeimerova i Parkinsonova bolest ili epilepsija. U svijetu, u kojem je sve više starijih ljudi, osobito je važno poticati neuroznanstvena istraživanja koja nastoje otkriti razloge zašto ljudski mozak s godinama sve teže pamti i zašto se u starosti degradira. To znanje je nužno želimo li produženjem dobi zadržati i funkcionalnost.

Usprkos financijskoj krizi London priprema osnutak velikog istraživačkog centra za mozak u dogovoru s drugim, posebice europskim istraživačkim središtima. S druge strane nedavno sam bio pozvan i prihvatio sam da u Baselu osnujem posebni neurobiološki odjel kojim Švicarska želi proširiti svoj udio u rješavanju vitalnih pitanja na području istraživanja mozga.

Na koji specifičan način vaše istraživanje razaznaje kako funkcionira nervna komunikacija u mozgu?

Prvo treba razumjeti kako funkcionira svaki pojedini neuron i pronaći s kojim se drugim nervnim stanicama povezuje. Kad budemo mogli naći način mapiranja veza među nervnim stanicama određenih funkcija, tada ćemo biti u stanju izgraditi kompjutorski model da objasnimo kako kompleksna dinamika neuronske mreže generira misli, osjećaje i pokrete.

Nervne stanice u različitim područjima mozga obavljaju različite funkcije. Moj laboratorij usredotočen je na vizualni korteks koji procesuira informaciju registriranu okom. Primjerice neki neuroni u tom polju mozga specijaliziraju se za otkrivanje rubova slika, poneki će se aktivirati nakon uočenog horizontalnog ruba, dok će se drugi aktivirati detekcijom vertikalnog ruba. Na višem stupnju u vizualnoj hijerarhiji pojedini neuroni odgovaraju na vizualno kompleksnije zasebnosti kao što su primjerice lica. Lezije tih područja mozga onemogućuju ljude da prepoznaju lice, iako mogu razaznati pojedinosti kao što su oči, ili nos. To je sjajno opisao Oliver Sachs u proslavljenoj knjizi „Čovjek koji je zamijenio ženu šeširom“ (The Man Who Mistook Wife for a Hat)

Nedavno je u časopisu ‘Nature’ objavljen rad mog istraživačkog tima na UCL-u, gdje je opisana tehnika razvijena na miševima, a koja omogućuje povezivanje informacije o funkciji neurona s pojedinostima njihovih sinaptičkih veza. Taj rad je izazvao golemo zanimanje svih znanstvenika koji su uključeni u istraživanje funkcionalnosti mozga.

Usmjerili smo pozornost na vizualni korteks mišjeg mozga koji sadrži tisuće neurona i milijune različitih veza. Uporabom visokorazlučnog snimanja uspjeli smo otkriti koji od tih neurona odgovaruju na pojedine zasebne podražaje, primjerice na promjenu samo u horizontalnom rubu vidokruga.

Zatim je moj tim na uzorku istog tkiva primijenio male struje na definirani podskup neurona kako bismo prepoznali druge neurone koji će odgovoriti na poticaj i tako saznali koji su od njih sinaptički povezani. Višekratnim opetovanjem te tehnike uspjeli smo pratiti funkciju i povezanost stotina nervnih stanica u vizualnom korteksu.

Taj je studij razriješio raspravu o tome da li su lokalne veze među neuronim slučajne – drugim riječima da li se nervne stanice povezuju sporadično, neovisno o funkciji, ili su veze uređene, na primjer ograničene svojstvima neurona u smislu kako reagiraju na pojedini stimulans. Moj tim je pokazao da su neuroni koji su vrlo slično reagirali na vizualni poticaj, primjerice neuroni koji su odgovorili na rubove jednake orijentacije, mnogo skloniji međusobnom povezivanju od onih neurona, koji preferiraju drugačije orijentacije.

Kakve mogućnosti nudi  moderna tehnologija u istraživanju mozga i koja su središnja pitanja na koja današnja neuroznanost traži i očekuje odgovore?

Moderna tehnologija ključna je za svaki napredak u znanosti, a pogotovo u neuroznanosti. Mnogi laboratoriji diljem svijeta koriste najnoviju elektronsku mikroskopiju i genetički pristup da trasiraju neuronske veze (i dolaze do komplementarnih rezultata). Moj laboratorij privukao je pozornost, jer je izumio novi pristup koji omogućuje trasiranje sinaptičkih veza među neuronima određene funkcije kombinacijom visokorazlučne laserske mikroskopije, modernih metoda procesuiranja slika i elektrofizioloških metoda.

Kako se rezultati vaših istraživanja mogu iskoristiti za opće razumijevanje mozga?

Uporabom naše nove tehnike i suradnjom sa svjetskim istraživačkim centrima nadamo se generiranju dijagrama umreženih sudionika u zasebnim područjima mozga, od kojih svaki od njih ima svoju posebnu ulogu i zadaću. Započeli smo s vizualnim korteksom. To je znanje važno za prepoznavanje prijenosa poticaja i razumijevanje raspoloživih putova komunikacije kojima se neuroni aktivno uključuju u odgovarajuće visokosložene struje. Ista tehnika omogućit će istraživanja funkcionalnog strujnog umreženja regija vezanih uz dodir, sluh i pokret.

Znanstvenici razvijaju mnoge nove metode očekujući da će njihovom primjenom u budućnosti biti sposobni razmrsiti složenost mozga. Jednom kad budemo razumjeli funkciju i povezljivost nervnih stanica koje se protežu kroz različite slojeve mozga, moći ćemo razvijati računalnu simulaciju funkcioniranja tog zapanjućeg organa.

Dakako, dosegu tih ciljeva prethodit će još mnogo godina uigranih istraživačkih napora znanstvenika uz gigantsku moć računalne obrade.

Continue Reading

29 travanj 2011 ~ 0 Comments

Po čemu je populizam zazoran?

Riječ „populizam“ imao je posljednjih desetljeća negativan pazvuk. Populizam su mnogi smatrali nepoćudnom, neprihvatljivom i zloćudnom političkom doktrinom, kojom se uskoci u politiku olako, oportunistički i neutemeljeno pozivaju na narod i narodne potrebe u borbi za izborne glasove. Podrazumijevalo se, da svi glasovi građana ili naroda – ako narod uopće i postoji – bez  ostatka pripadaju raznorodnim posebnim ili specijalnim interesima. (Popularna „hrvatska“ riječ „osebujan“ na srpskom
jeziku znači samo „poseban“.)

Ipak, populizam nije oduvijek bio ozloglašen. Prva uporaba riječi „populizam“ vezana je uz engleski prijevod ruske riječi „наpoдники“ ili hrvatski „narodnjaci“. Populistima su prvo nazivali aktiviste, koji su u Rusiji u drugoj polovici devetnaestog
stoljeća „na terenu“ pomagali seljaštvu, da izravno iskaže svoje nastojanje, da u Rusiji dođe do bitnih društvenih i političkih
promjena, umjesto da se seljaštvu s visoka nameću opće socijalističke ideje. Narodnjaci se nisu pouzdavali u avangardu bilo koje klase. Kasnije je populizmom nazvan cio agrarni socijalistički pokret, koji je trajao sve do svojeg gašenja poslije izvedbe revolucije 1917. godine.

Nije naodmet spomenuti, da je razdoblje najjačeg djelovanja ruskih narodnjaka bilo zapaženo i po silnim reformama cara Aleksandra II (1855.-1881.), koji je ukinuo kmetstvo u Rusiji, koji se pripremao da u Rusiji uvede ustavno monarhiju, u čemu ga je spriječila nasilna smrt i koji je bio jedini pravi reformator od šest Romanova u devetnaestom stoljeću.

Godine 1864. Aleksandar je donio statut o uspostavi provincijskih i kotarskih vijeća (zemstva). Reforma je odmah donijela poboljšanje u uređenju gradova, kako je bilo i u zapadnim zemljama kad je uvedena samouprava. Rusija je od uspostave i stabilizacije mjesnih vijeća zabilježila silno premještanje profesionalnih ljudi iz velikih središta u pokrajinu, jer su
profesionalni ljudi (liječnici, učitelji, inženjeri) mogli u pokrajini osloboditi vlastitu inicijativu i biti izravno korisni ljudima. To je Rusiji donijelo silne društvene probitke.

Sudišta su reformama Aleksandra II postala otvorenim za javnost, u njih su uvedene porote, a i tisak je mogao javnost slobodno izvješćivati o tijeku suđenja. Budući da se Crkva silno protivila reformi svećenstva i reformi školstva, koje je ona vodila,
izlaz je bio u uspostavi javnog školstva. Carski statut od 1864. godine ohrabrivao je pojedince, Crkvu te mjesne i pokrajinska vlasti da osnivaju pučke škole. (U Hrvatskoj je javno školstvo dobilo zamah ukidanjem redovničkih zajednica i redovničkih škola pod carem Josipom II.) Do ubojstva Aleksandra 14% dječaka u dobi od osam do dvanaest godina bilo je obuhvaćeno školstvom. Zemstva su osnovala čak 8.000 pučkih škola i davala 43% ukupnog novca za školstvo, dok je ministarstvo davalo 16%, a seoske zajednice 23%. Sveučilišta su za vladavine Aleksandra povećala broj studenata za 60%.

To je bio očit pokaz, da nastojanja narodnjaka ili populista prisile „matične“ političke snage, da uvaže zahtjeve populista i potrebe naroda, kako ne bi izgubile potporu u mnoštvu. Populizam se ne može ocjenjivati (kuditi ili hvaliti), ako se nema na umu poimanje države. (Ustanici u tuniskoj „revoluciji jasmina“ imali su geslo „Čija je Tunis država?)

Revolucije koje su dovele do stvaranja Sjedinjenih Američkih država (1776.) i do rušenja monarhije u Francuskoj (1789.) donijele su velik izum. U Francuskoj je na novoj ideologiji nacionalizma nacionalna (monarhistička) država pretvorena u (republikansku) narodnu državu, koja pripada narodu, a ne kraljevskoj lozi. U SAD donesen je pisan ustav, ustavom su bila zajamčena građanska prava, uvedena je sudska ocjena zakonitosti akata zakonodavne vlasti i uspostavljen federalizam.

Na sjednici Ustavotvorne skupštine Francuske, održanoj 20. lipnja 1789. godine, donesena je Deklaracija o pravima čovjeka i građanina. Smisao francuske verzije prava čovjeka i građanina najbolje se uvidi, ako se francuska Deklaracija o pravima usporedi s američkom Poveljom o pravima. U SAD se jamče pojedinačna ljudska prava uz uvjerenje da će se ona ostvarivati u
općem zakonodavnom okviru. U novoj Francuskoj „temelj suverenosti bio je u bitnome narod pa nijedno društveno tijelo ili pojedinac ne može imati nikakav utjecaj ili pravo, ako ono nije izričito izvedeno iz naroda“. Po Francuzima država nije samo društvo sastavljeno od pojedinaca (ljudi i građana), nego narodno zajedništvo. Po njima su sva prava vezana uz zakone, koji proističu iz „opće volje naroda“. Iz toga slijedi da je Francuska od nacionalne države (koja bi mogla, je mogla i jest pripadala
vladaru) postala narodnom državom, državom, koja pripada samo narodu i proizlazi iz njega. (Kod krunidbe za cara Bonaparte je uzeo krunu iz papinih ruku ne da ponizi papu Pija VII, nego da pokaže da njegova vlast proizlazi „iz volje naroda“, čiju je volju izvršavao.) Uz čvrst pojam naroda, postoji pozitivan osjećaj svakog pojedinca o njegovoj pripadnosti narodu. Kod Francuza su
postali nerazdvojni pojmovi narod, nacija, domovina i „opća volja naroda“.

U sadašnjem, poslijemodernom razdoblju razvitka vladanja državama i narodima predstavnička demokracija se počela pretvarati u predstavničku korporokraciju, u kojoj se za tijela zakonodavne, sudske i izvršne vlasti ne bore građani posredstvom
političkih stranaka, nego korporacije izravno ili posredstvom političkih stranaka. Države se od izbornih jedinica glasača ili građana sve brže pretvaraju u izborne jedinice korporacija. Uz takvo poimanje države i vladanja populizam je postao  nepoćudan, neumjestan, nezdrav i nezgodan.

Populizam se u Rječniku iz Cambridgea određuje kao „skup političkih ideja i aktivnosti sračunatih na predstavljanje potreba i
želja običnog čovjeka“. Populizam se uzima kao politička doktrina, koja stavlja narod nasuprot eliti i koja zahtijeva ozbiljne društvene i političke promjene u režimu vladanja.

Populizam je bio općom političkom pojavom tijekom povijesti. Populari su bili neformalna frakcija u Rimskom senatu, koja je bila poznata po narodnjačkim temama. Njoj su pripadali, primjerice, Tiberije Grakho. Gaj Marije, Julije Cezar i Cesar August, koji su često rabili referendum ili izravno obraćanje narodu, kako bi zaobišli Senat, koji je bio pod nadzorom posebnih interesa.

U SAD je 1891. godine bez srama utemeljena Narodna stranka, poznatija kao Populisti, koja je zastupala osiromašene uzgajivače pamuka na Jugu i nevoljama pritisnute uzgajivače pšenice u borbi protiv neprijateljstva banaka, željeznice i
društvene elite općenito.

Nakon strašnog iskustva s liberalnim kapitalizmom u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, kontinentalni europski narodi su se tijekom prve, krvave, polovice dvadesetog stoljeća pokušali obraniti i obnoviti na ideji nacionalizma stvaranjem jednostranačkih
parlamentarnih sustava. Tako su postupili Rusi (pod Lenjinom i pod Staljinom), Mađari, Talijani, Turci, Nijemci, Španjolci pa čak i Francuzi (pod maršalom Pétainom). Tako su postupili i Kinezi (pod Sun Jat-senom i Mao Zedongom).

Populizam i nacionalizam se pokazuju kao rješenja u prijekoj nuždi i to tad, kad narodi počnu žeti urod od sjemena, koje je sijala doktrina vladavine posebnih interesa. Populizam se obnavlja kad god posebni interesi izdaju narod, koji za te interese
ne postoji. Kao što su nekad vladari smatrali ljude podanicima, a ne pripadnicima naroda (osim u carskoj Kini), tako sada posebni interesi, kao što je kapital, smatraju da su ljudi „resursi“ ili gospodarski izvor.

Danas se u Europi obnavlja „populizam“ u svim zemljama EU, jer je Unija, u okolnostima stvorenim uspostavom slobodnog svjetskog tržišta, izdala svoje narode – ako za činovnike EU i postoje narodi – i postala instrumentom svjetskog kapitala. Finska, Francuska (Le Penovi), Britanija, Nizozemska, Italija (Lega Nord), Mađarska, Irska, Grčka i druge zemlje bilježe uspon „populizma“ ili poštivanja „volje naroda“. Populisti ne će lako doći do vlasti: Međutim, oni svojim izbornim rezultatima prisiljavaju „matične“ stranke – koje su se sve odreda stisnule u politički centar, jer nemaju političke hrabrosti – da šutke provode populistčku politiku. Nedavni dogovor francuskog predsjednika i talijanskog premijera, da zatraže suspenziju mastrihtskog graničnog režima u EU je čisti „populizam“.

Što je s Hrvatskom? Zar nije hrvatski narod u nevolji? (Za neke su u nevolji samo pojedinci, koji čine hrvatsko „multi-kulti“ i „multi-etno“ društvo.) Godina sam se borio i konačno izborio, da se javno prizna da sad u Hrvatskoj nije riječ ni o recesiji ni o
krizi, nego o propadanju. Sad se može uistinu reći i to, da se hrvatski narod i hrvatska država smišljeno uništavaju. Zar ne postoji ozbiljna mogućnost da se hrvatski narod raspe, a hrvatska država usahne? Ako bi se to dogodilo, to bi bila posljedica nakaznog, liberalističkog, protivnarodnog političkog režima, koji su izgradile i odnjegovale sve hrvatske parlamentarne političke stranke, koje su se samo borile da u uspostavljenom režimu dođu do obnašanja vlasti.

To što nebrojene društvene skupine u Hrvatskoj – koje po poslanju koje su same sebi postavile, ne bi trebale sudjelovati u parlamentarnoj politici – sad stupaju u politiku pokazuje veliku hrvatsku nevolju. To je očajnički pokušaj u nuždi, ne bi li se
izbjeglo izravno stupanje naroda na političku scenu, kao što se sad događa u prevelikom broju narodnih država diljem svijeta. Ratuje se u njih preko šezdeset. Mnogi europski parlamenti – čak i belgijski – slušaju glas svojeg naroda ili svojih „populista“. U Hrvatskoj parlament nema ni sluha ni vida. Ima samo usta. Hrvatska vapi za populizmom.

Danas riječ „populizam“ rječitije govori o onima, koji tu riječ rabe, nego o onima, na koje se ona odnosi i koje se tom riječju pokušava politički ocrniti, poniziti, obezvrijediti i isključiti.

Continue Reading

18 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Predizborni sažetak stanja i akcije

Hrvatsko se gospodarstvo primaknulo rubu propasti. Izgubilo je i kapital i rad. Bez tuđih kredita i uvoza hrane, bili bismo gladni.

Nažalost, gospodarski se problemi uvijek pretvore u političke, politički u ljudske, a ljudski u sigurnosne. Da se izbjegne sigurnosni slom, potrebno je napraviti i korjenit zahvat u politici i odlučan preokret u gospodarstvu. Reforme više ne pomažu. Narod mora državu uzeti u svoje ruke, a ona mora postati poduzetnicom. Hrvatska se mora reindustrijalizirati, a ljudi zaposliti. Narod treba mobilizirati za proizvodnju hrane, dovoljnu za nas, ali i za izvoz.

Hrvatska se mora spašavati sama. Rasap svjetskog poretka doveo je Europu u opću neizvjesnost. I Uniju čeka politički prevrat. Ona se za svoje i naše dobro mora od liberalne demokracije hitno vratiti narodnoj demokraciji svojih utemeljitelja.

Continue Reading