Archive | Ostalo

19 prosinac 2023 ~ 0 Comments

Dijaspora iz Ukrajine i Izraela upravlja američkom vanjskom i vojnom politikom

Svima osim američkom narodu je jasno, da američka država ne upravlja svojom vanjskom i vojnom politikom. Američkom vanjskom i vojnom politikom u ovom času upravlja Dijaspora i to prvobitno iz Ukrajine i Izraela. To nije dobro ni za Ameriku kao državu ni za američki narod. Države bi same morale voditi svoju politiku, koja nije ništa drugo nego skupni posao naroda države.

Amerika od Drugoga svjetskog rata nije suverena država, nego se nalazi pod hegemonijom ili jednovlasti kapitala odnosno Dijaspore, koja u SAD ima daleko više slobodnog kapitala, nego svi ostali nositelji kapitala skupa. Pod hegemonijom se smatra sustav vlasti jedne države nad drugima, u kojemu hegemon potpuno nadzire vanjsku politiku ostalih država sustava, a jedinačnim državama je prepušteno vođenje vlastitih unutarnjih poslova. Hegemonu je važno kako države postupaju jedne prema drugima i prema državama izvan sustava hegemonije. U hegemonijama vlada stega. Hegemon u isto vrijeme pruža „zaštitu“ podloženim državama, iako je te države prvotno ugrožavao upravo hegemon. Hegemon iznuđuje „zaštitu“ svojih štićenica.

Dobar primjer „zaštite“ koju pruža hegemon je dosadašnji odnos SAD i Saudijske Arabije. Saudijska Arabija je poslije Drugoga svjetskog rata od Amerike dobila zaštitu svojega naftnog poslovanja, koje je navodno ugrožavao Sovjetski Savez. Uz prihvaćanje „zaštite“ SA se obvezala, da će svoju naftu naplaćivati samo u američkim dolarima i da će svoje novčarske pričuve držati u dolarima. To je bilo koliko-toliko podnošljivo uz novčarski sustav uspostavljen u Bretton Woodsu ratne 1944. godine. Poslije 15. kolovoza 1971. godine, kad je predsjednik Nixon uklonio obvezu SAD da dolare pretvaraju u zlato, SA je uistinu postala robinjom Amerike, koja otad naveliko tiska novac bez protuvrijednosti u američkom poslovanju.

[Naši se ljudi pitaju: „Kad će se gospodarsko stanje u RH početi poboljšavati?“ Odgovor je: „Kad se Amerika oslobodi hegemonije slobodnog kapitala, koji je uglavnom u vlasništvu Dijaspore, kad se EU oslobodi hegemonije Amerike i kad se RH oslobodi hegemonije EU.“ (Neslobodan kapital koji je vezan uz gospodarsko djelovanje država nije opasan i poročan.)]

Rat je stalna napast kapitala, a ratovanje je urođena značajka kapitalizma. U ratu se znatno povećava mogućnost nakupljanja kapitala, jer otkad postoji zapadni kapitalizam države ratuju na dug, a poslijeratna obnova opustošenih područja i razorenih naselja stvara dodatnu mogućnost nakupljanja privatnog kapitala. Države ili narodi ne smiju imati svoj kapital pa sav kapital treba dolaziti u privatne ruke. Minulih stoljeća kapital je nedvojbeno bio uglavnom u vlasništvu Dijaspore.

U naše dane Dijaspora snažno djeluje iz Ukrajine, gdje je uspostavila tijesnu spregu s krajnjom nacionalističkom desnicom, koja se u Drugomu svjetskom ratu iskazala progonom i istrjebljivanjem Židova. Dijaspora još snažnije djeluje iz Izraela, odakle je ne samo upriličila genocidno istrjebljivanje Palestinaca, nego je i SAD upregnula u svoje rasističko djelovanje. Izraelska Dijaspora je prava gospodarica američke vanjske i vojne politike. Najopasniji ogranak Dijaspore je u SAD, gdje već desetljećima nadzire izvršnu vlast (Clinton, Bush sin, Obama, Biden) putem neokonzervativne političke postrojbe [Rumsfeld, Cheney, Wolfowitz, Perle, Feith, Podhoretz urednik časopisa Commentary (1960.-1995.), Kagan, Nuland, … ], ali i oba doma Kongresa putem izbornih priloga zastupnicima i senatorima poćudnim Dijaspori. Dijaspora potpuno nadzire Ministarstvo pravosuđa, koje imenuje savezne tužitelje i sudce, koje potvrđuje Kongres. Ukrajinska, izraelska i američka Dijaspora je jedna te ista Dijaspora.

Dijaspori nije dosta što nadzire vanjsku, vojnu i obavještajnu politiku mnogih država, nego ona te države nastoji pretvoriti i u „otvorena društva“, od kojih je prvo stvarano u Nizozemskoj od konca šesnaestog stoljeća. Sad teče pretvaranje SAD u „otvorenu“ životnu zajednicu, jer je u minule nepune tri godine vladavine predsjednika Bidena u SAD bez nadzora ušlo više od osam milijuna tuđinaca sa svih kontinenata, među kojima je bilo dva milijuna uljeza, čiji ulazak nije zabilježen.

Svrha stvaranja „otvorenih“ životnih zajednica je raspršenje naroda u pojedince odnosno u samožive potrošače. Stvarno ukidanje državnih granica uklanja bitan vidik suverenosti naroda te u isto vrijeme olakšava kolanje i pripadnika i slobodnog kapitala Dijaspore do mjesta, na kojima će se kapital najbrže množiti.

Dijaspora se naviknula na jednostožerni svijet, koji omogućuje slobodno vojno i obavještajno premještanje američke politike od mjesta do mjesta, od države do države, od naroda do naroda, u svrhu održavanja zbrke u geopolitici. Američka geopolitika uistinu stvara političku zbrku u svijetu, iako njezini nositelji sadašnje stanje svijeta nazivaju „poretkom utemeljenom na pravilima“, za koje nitko ne zna koja su. „Američki poredak“ je inačica za geopolitičku zbrku.

Ipak, uzdajući se u svoju vojnu silu i u svoje obavještajne sposobnosti, a ne u razvitak tehnologije i u povećavanje proizvodnosti rada i gradiva (materijala) SAD ubrzano gube sposobnost da i nadalje budu svjetski hegemon. Američka umiruća hegemonija prostorno je svedena na Europsku uniju te na malo otočnih i poluotočnih država. Poslije uspostave Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i svjetskoga slobodnog tržišta, došlo je do silnog napretka mnogih južnoameričkih, afričkih i posebice azijskih nacionalnih gospodarstava, a time i političkog jačanja njihovih naroda. Danas gospodarstva pet sadašnjih članica BRICS-a za jednu trećinu premašuju gospodarstva članica Skupine sedam (G7). Kina je postala prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta te prvim gospodarstvom svijeta po kupovnoj sposobnosti (PPP). Američki jednostožerni svijet se vratolomno povlači pred višestožernim svijetom suverenih zemalja.

Stoga zapadni političari i mediji, koji su izgubili svezu sa stvarnosti, plaše svijet uspostavom kineske hegemonije, kad Kina i po ukupnom domaćem proizvodu postane prvim gospodarstvom svijeta. Zapad plaši narode uspostavom kineske hegemonije, kao zrcalnom slikom dosadašnje američke hegemonije, kao da svijet ne može opstati bez svjetske hegemonije.

Kina ne može i ne zna postati hegemonom te zna da za svoje dobro to ne smije postati. Kina u svojoj dugoj povijesti nije nikad išla na tuđe. Nije nikad vodila kolonijalne ili imperijalističke ratove, kao što je od konca devetnaestog stoljeća radio Japan čim se gospodarski osilio i pozapadnio.

Sad SAD nastoje izolirati, otočiti ili izopćiti Kinu koja ima daleko najveće domaće tržište u svijetu. Kako se može izopćiti neku zemlju? To SAD nije uspjelo ni s Rusijom, koja unatoč nametnutim političkim i gospodarskim kaznama doživljava procvat ne samo vojnog, nego i građanskog gospodarstva. Americi je stalo da na kojigod način bude prva, a ne da uspijeva. Stoga SAD zaostaju za Kinom u tehnološkom razvitku. Kina je pretekla SAD u mnogim područjima tehnologije: istraživanju Svemira i nebeskoj navigaciji, kopnenom prijevozu, postavljanju prijevozne podloge, digitalnoj komunikaciji, nuklearnoj energetici, raketarstvu, iskorištavanju energije Sunca i vjetra, električnim vozilima, mostogradnji, prokopavanju tunela i u drugim područjima. Kina postavlja kopnenu i pomorsku prijevoznu podlogu na tri kontinenta (Put svile). SAD se pretvaraju u otok. Veliko i bogato kinesko tržište privlačna je sila za sva nacionalna gospodarstva i za sve proizvodne korporacije svijeta.

Nedavno je kineska korporacija Huawei napravila opći izvedbeni (operativni) sustav Harmony OS (HMOS), koji upravlja domišljenim mobitelima, tabletima, televizijskim uređajima, pametnim urama i drugim suvremenim digitalnim uređajima, uključujući i „upravljanje stvarima“. Spomenuo sam HMOS, jer je od davnine stvaranje sklada ili harmonije unutar države i među državama temeljno načelo kineske povijesne političke misli. Kina želi, da se uspostavi svijet uzajamnosti i suradnje među državama i među njihovim životnim zajednicama ili narodima. Nastaje svijet bez hegemonije, koja je harala svijetom punih pet stoljeća.

Continue Reading

11 studeni 2023 ~ 0 Comments

Nova seoba naroda

Ovaj se osvrt bavi ulogom i budućnosti sustava uvjerenja u prelasku iz civilizacije u globalnost.

Naša vrla vrsta već šest tisuća godina živi pod civilizacijom, koja je stvarala i koja stvara priznate ili nepriznate države, od kojih svaka ima svoj prostor, svoje pučanstvo i svoj politički sustav, koji uređuje odnose među državljanima te s tuđincima, koji se zateknu na prostoru države.

Prve civilizacije – koje su nastale u donjim tokovima velikih afričkih i azijskih rijeka – bile su od obližnjeg prostora odvojene obzidama ili zidinama. U primjeru Egipta novu civilizaciju je od obližnjeg prostora odvajala teško prohodna pustinja. U današnje vrijeme države su međusobno odvojene crtama, „nepovredljivim“ granicama, graničarima i branjenim čeličnim ogradama. Za svaki komadić kopna i gotovo za svaki dio mora zna se čiji je.

Nasuprot dosadašnjem civilizacijskom stanju iznenada je došlo do globalizacije poslovanja korporacija, ali i cijele naše vrste. Stvoreno je i „svjetsko slobodno tržište“, u kojemu kapital, osoblje i proizvodi korporacija slobodno prelaze u tuđi prostor preko državnih granica. Civilizacija i globalnost su se odjednom našle u ozbiljnoj opreci.

Civilizacija je označena: (1) otimanjem vlasti životnoj zajednici i stavljanjem vlasti nad zajednicu, pri čemu su pripadnici zajednice postali podanicima vladara; (2) vezanjem vlasti uz privatnu imovinu vladara i pripadnika vladajućeg staleža; (3) uvođenjem pisma, koje je omogućilo uspostavu privatne imovine; (4) uspostavom obvezujućeg sustava uvjerenja, koji je pomagao vlastima u nadzoru podanika; (5) stvaranjem pismoznalskog staleža, koji je skupljao znanje potrebno za vladanje i upravljanje te koji je bdio nad sustavom uvjerenja; i (6) isključivim pravom vlasti, da rabi silu.

Prije uspostave prvih civilizacija postojale su samo izvorne životne zajednice (šire obitelji, plemena, savezi plemena i narodi), koje su imale svoje običajne, nepisane zakone i prirodnu religiju izraslu iz života na Zemlji i iz krhkosti Homo sapiensa, kojemu su se snažno razvijali mozak i um te kojemu je tijelo slabilo i gubilo fizičku silu. Razlike u vjerovanju jedinačnih životnih zajednica nastajale su samo zbog okolnosti, u kojima su ljudi živjeli i nisu dolazile od izmišljenih „svjetonazora“, kao što je slučaj u „civilizacijskim“ vjerama. Vjera je u izvornim zajednicama služila jačanju životnog zajedništva, koje je bilo dragocjenost zajednice.

U civilizacijama su stvoreni nebrojeni sustavi uvjerenja i njima pridruženi skupovi božanstava. Podanicima se nametalo vjerovanje, da su vladari posebno spregnuti s božanstvima. Sustavi uvjerenja (obvezujuće vjere) jedinačnih država služili su segregaciji (razdvajanju) i diskriminaciji (razlučivanju) svjetskog pučanstva. Religija je pitanje i sredstvo vlasti. Vladari i pismoznalski stalež tom su pitanju posvećivali veliku pozornost, jer sustavi uvjerenja lako prodiru preko državnih međa. Naime, u svakom političkom sustavu postoje četiri vidika vlasti ili utjecaja: politika, gospodarstvo, vojska i sustav uvjerenja. Politika bi trebala sezati do državne međe. Vojska može imati veći, ali ipak ograničen doseg. Trgovina ima velik doseg, a najveći doseg imaju vjere, ideologije ili sustavi uvjerenja.

Stoga su mnoga prostorna osvajanja tekla prvobitno putem ideologija ili sustava uvjerenja. Dokaz za to pružaju sve „svjetske“ vjere, kao što su judejstvo, islam, kršćanstvo, trockizam ili neokonzervatizam (neotrockizam). Jedna od najvećih imperijalnih vjera bilo je zaratustrijstvo, koje je podupiralo Perzijsku carevinu, koja se protezala na više od 11.000 četvornih kilometara. Judestvo je i danas vjera koji teži za osvajanjem vlasti u mnogim državama i za osvajanjem svjetske vlasti. Po Muhamedu, islam je vjera za Arape. Oni su polet koji je u njih unio islam iskoristili za stvaranje sredozemne carevine. Kršćanstvo je bilo snažno sredstvo europskih kolonijalnih osvajanja. Trockistička inačica komunizma ili marksizma trebala je poslužiti izvozu sovjetske revolucije. Danas američki neokonzervativci izvoze u svijet „izgradnju države“. Pritom, se posluh tuđih naroda postiže više uvjeravanjem o potrebi „poretka utemeljenog na pravilima“ (američke hegemonije), a manje američkom vojnom silom, koja se ionako pokazala jalovom.

Premještanja pučanstva bilo je i prije globalizacije. Trgovalo se zarobljenicima i robljem. U prošlom stoljeću pučanstvo se iz kolonija selilo u kolonijalne matice. Mnogo ljudi iz industrijski nerazvijenih zemalja dolazilo je u razvijene zemlje na „privremeni“ rad.

Međutim, globalizacija poslovanja i naše vrste dovela je do sustavne, smišljene i uređene seobe naroda i ljudi. Dok su prije ljudi pojedinačno premještali svoje prebivalište sad skupno sele mnoštva ljudi, koje do granice novih prebivališta dovode „turističke“ agencije ili krijumčarske mreže. U tomu veliku ulogu imaju azijski i afrički krijumčari te, dakako, meksičke krijumčarske družbe (karteli), ako je riječ o useljavanju u SAD. Golem broj ljudi dolazi u „karavanima“ (kao blago) ili vlakovima, zakupljenim zrakoplovnim letovima i, dakako, brodovima. Postupku neželjenog doseljavanja u razvijene zemlje ne nazire se kraj, jer globalnost svijeta neće prestati. Vrsta mora prihvatiti novo stanje i prema njemu odrediti stav.

Prva posljedica snažne seobe naroda je izmiješanost pučanstva iz različitih zemalja. Pučanstvo je izmiješano u državama, pokrajinama, gradovima i okruzima, naseljima, kućama, stanovima odnosno domovima. Po meni, nevolja nije u izmiješanosti pučanstva različitih rasa i narodnosti, nego u izmiješanosti pučanstva po vjeri odnosno po sustavu uvjerenja. Prije je „civilizacijska“ država nastojala ujednačiti sustav uvjerenja, kako bi podanici ili građani imali u blizini ljude jednakog sustava uvjerenja, koji određuje stav ljudi i njihovo ponašanje. Cijenila se životna predvidljivost. Ljudima se ne mogu ujednačiti stav i postupanje, ako oni u sebi ne nose jednak sustav uvjerenja primjeren okolnostima, koje se donekle razlikuju od zajednice do zajednice. Danas su sve političke zajednice duboko podijeljene raznolikošću sustava uvjerenja. U njima nema jednodušnosti i sljubljenosti, koje političke zajednice čine životnim zajednicama.

Posebnoj su nevolji izloženi svjetonazorski mješoviti brakovi, jer se pri izboru prisnog ortaka ili ortakinje rabi više „slikovno“, nego „pojmovno“ mišljenje. U vjerski mješovitim brakovima izlaz se zna tražiti u vjerskoj ravnodušnosti, ali čovjeku je teško živjeti bez pouzdanog sustava uvjerenja. Mješoviti brakovi su gnijezda svjetonazorske dvojbe. (U mnogim narodima se sklapaju dogovorni brakovi, za koje jamče obitelji mladenaca, koje nastoje uglaviti brakove staleški srodnih mladih ljudi.) Neusklađenost sustava uvjerenja često dovodi do razvoda brakova pa se bivši ortaci otiskuju na more ili tržište prisnosti

Rješenje nije u daljnjemu ljudskom eksperimentiranju u životu, nego u odlučnom nastojanju da se – uza sve poteškoće – u zajednicama ujednači sustav uvjerenja, vjera, ideologija ili svjetonazor. Svojevremeno su narodi, koji su doselili u Europu pod konac rimske vladavine, ostavili svoje poganske bogove i svoju plemensku pripadnost te stvorili vjerski ujednačeno europsko pučanstvo, koje je prionulo uz njemu nov prostor. Sad pripadnici svih vrlih religija moraju ostaviti svoje vjere, koje su sve odreda utemeljene na mitovima, koji čine jednu od šest značajki svake religije (iskustvo utemeljitelja, domišljeni mit, etika, obredi, vjerska ustanova i svjetonazor). Svakom će čovjeku to biti teško izvesti, ali drugog izbora nema, jer se ne može skupa živjeti bez skupnog sustava uvjerenja. To može biti samo sustav uvjerenja, koji njeguje pripadnost Zemlji i životno zajedništvo. Globalnost vrste nameće takav sustav. U vrijeme Isusa iz Nazareta „globalizirano“ je bilo Sredozemlje.

Continue Reading

05 studeni 2023 ~ 0 Comments

Uneređena Europa opet bez vlasti

Ovaj se osvrt bavi sadašnjim propadanjem Europe. Ljudi se pitaju: Što je s Europom ili, pravo rečeno, s EU? Očito je, da je Unija postala „bolesnicom svijeta“. U Uniji vladaju politička zbrka, gospodarski nazadak, slaba vanjska i unutarnja zaštita te ljudska sumnja u bolju budućnost Unije.

Kako je došlo do propadanja Unije, koja je u poslijeratnim godinama napravila „gospodarsko čudo“? Nakon što su SAD izdašno pomagale Europi dugo poslije rata, došlo je do sloma europskog komunizma, čime je minula sovjetska opasnost pa Europu nije više trebalo štititi obilnim američkim ulaganjima u europsku industriju.

Malo poslije sloma europskog komunizma počelo je stvaranje svjetskog slobodnog tržišta (WTO). Počelo je ulaganje svjetskog kapitala nakupljenog u SAD u Aziju i posebice u Kinu, koje je ulagateljima nosilo višu zaradu od ulaganja u EU. To ulaganje dovelo je do pravog buđenja Kine, koja je postala najvećom industrijskom i najvećom trgovinskom silom te u svemu daleko najvećim tržištem svijeta, o kojemu dobrano ovisi poslovanje mnogih zapadnih korporacija.

Usto, Rat za Ukrajinu i gospodarske kaznene mjere protiv Rusije i posljedično protiv EU dodano su oslabile europsko gospodarstvo i poskupile industrijsku proizvodnju do mjere, da sad mnoga „mala i srednja poduzeća“ prestaju poslovati, a velike korporacije prenose svoje djelovanje u SAD i Aziju. Neke velike europske zemlje nisu mnogim kineskim korporacijama dopustile pristup svojim tržištima pa je Kina odvratila kaznenim protivmjerama, koje su dodatno oslabile europsko gospodarstvo.

U međuvremenu teče propadanje američke svjetske hegemonije pa SAD nisu sposobne, sve da hoće, pomoći Europi, jer ne mogu pomoći ni samima sebi. Europa je napuštena i postaje sve više osamljenom. Zato se očekuje, da se Europa prene i da napravi novi početak.

Uzorak i primjer za obnovu Europe je njezin nastanak prije petnaest stoljeća. Slom Rima 476. godine ostavio je Europu podijeljenom, bez vlasti i s mnoštvom novih naroda. Rim se nije podijelio u narode, nego su rasuo na obiteljske posjede (latifundije). U nastaloj nevolji došlo je do nove i čudne podjele vlasti. Crkvi su pripali europska politika i sustav uvjerenja, a vlastela je preuzela gospodarstvo i zaštitu. Tako je nastao feudalizam.

Europu je valjalo ujediniti i izbaviti je iz siromaštva. Godine 520. utemeljen je crkveni red Benediktinaca. Benediktinci su se postavili kao poduzetnici, koji su u obradu tla unijeli nove izume. Benediktinci su u obradu tla uveli plodored i poboljšavanje tla te povećanje proizvodnosti tla, a i time uroda. Na vrhuncu Rimskog carstva prihod pšenice znao je biti takav, da je jedno posijano zrno davalo šest zrna na klasu. Poslije propasti Rima dva posijana zrna davala su samo tri zrna na klasu. Benediktinci su do osmog stoljeća uspjeli za jedno posijano zrno pšenice dobiti četiri zrna na klasu.

Od 6. do 11. stoljeća Benediktinci su utemeljili više od 37.000 opatija (posjeda) i samostana (sa školama za djecu). Utemeljitelj Benektinaca, Benedikt iz Nursije u Italiji, za geslo Benediktinaca uzeo Ora et labora (Moli i radi). Usto, zabranio je Benediktincima propovijedanje. Znači, samo moli i radi. Tako su Benediktinci privlačili i puk i velikaše, koji su imali svoje posjede, samo primjerom i to u odnosu i na vjeru i na rad. S vremenom su doseljeni narodi napustili svoju pogansku vjeru i plemensku pripadnost. Vezali su se uz prostor te uz jedne te iste ljudske vrijednosti.

Novu Europu je putem Benediktinaca u 6. stoljeću počela stvarati Crkva, koja je imala političku vlast, koju je ona rabila za služenje nevoljnom pučanstvu. Benedikt iz Nursije nije za izvedbu svojeg nauma preuzeo postupke propale carske Crkve, nego je posegnuo izravno za načelima Isusa iz Nazareta.

Za spas Europe u sadašnjosti političari bi morali vrijednosno ujednačiti ili ujediniti Europu i povesti je u blagostanje, koje joj sad izmiče. Europske nevolje se mogu ukloniti i bez pozivanja na nastanak Europe, ali ono služi kao dokaz, da se i sad Europu može spasiti, jer je ona prije petnaest stoljeća bila u kudikamo težem stanju, a poslije je postala gospodaricom svijeta. Usto, pozivanje na prošlost Europe pokazuje sličnost tadašnjeg i sadašnjeg stanja Europe.

Ljudi kao što su današnji političari ne mogu – kao prije Benediktinci – primjerom privući pučanstvo. Oni ga nastoje privući medijskim obmanama sračunatim na osvajanje i čuvanje vlasti. Zato se u politiku moraju probiti ljudi novog kova, koji će služiti puku i tako mu pomagati da se izbavi iz nevolje. (Politika je najlakši posao, ako se vodi za narod i na dobrobit naroda.)

Europa će se obnoviti, ali će popravljanje stanja dugo trajati i bez vidljivih učinaka u jednom izbornom kolu. Obećanja o brzom oporavku gospodarstva i drugih vidika vlasti u Europi bit će „ludom radovanje“. Sad samo znanost i rad – kao nekad molitva i rad – mogu spasiti Europu. Ne mogu joj pomoći ni pripovijedanje ni umjetna inteligencija, nego samo prirodna mudrost. Znanost stvara novu tehnologiju, koja gospodarstvu daje nove proizvode i mogućnost pružanja novih usluga. Izumiteljstvo je bitan vidik napretka znanosti. Europa je potrošila ili potratila svoje prirodne izvore pa se mora ozbiljno baviti znanosti i mukotrpno raditi.

(Benediktinci su skupno molili. Molitva u umu svakog čovjeka stvara prostor, u kojemu svijest ili ljudski duh istražuje nakane svojeg nositelja. Benediktinci su se putem molitve svjesno i dnevno predavali djelovanju za zajednicu, koja je od 6. stoljeća za Benediktince bila Europa i to nova Europa.)

Sadašnja zbrka u Europi djelomice je i učinak silnog doseljavanja ljudi u Europu iz slabije razvijenih krajeva svijeta. Tako je bilo i potkraj rimske vladavine Europom. Doseljenike treba ponovo vezati uz njima nov prostor i uz nove zajedničke vrijednosti, koje jamačno ne mogu biti kapitalistička samoživost i međuljudsko nadmetanje, ali koje ne mogu doći ni od kršćanstva niti od neke druge vjere utemeljene prije ili poslije kršćanstva.

Isus iz Nazareta nije utemeljio vjersku ustanovu vezanu uz vlast, nego opći pokret za obnovu ljudskog zajedništva, koje je prije uklonila pojava civilizacije. Sad u smislu stvarnog, povijesnog djelovanja Isusa iz Nazareta valja obnoviti pokret za stvaranje jednog, europskog sustava ljudskih vrijednosti. To će biti sustav uvjerenja pripadnosti europskom prostoru, koji uključuje i Rusiji te životno zajedništvo. Valja očekivati to, da će i drugi cjeloviti zemljopisni prostori u svijetu poći za uspostavom i provedbom istih načela, koja bi trebala spasiti Europu. Tako bi Europa, koja je sad u velikoj nevolji, pokazala put cijeloj vrsti. Konačna svrha obnove bila bi uspostava pripadnosti Zemlji i zajedništva cijele vrste.

Europa je stoljećima skupno vladala svijetom, ali mu pritom nije služila, nego ga je iskorištavala kao što je prije Rim iskorištavao Sredozemlje dok nije propao. Sad Europa propada, ali se može popraviti i obnoviti. Uvjet za to je, da postane sama svojom gospodaricom i da se ne povodi za uradcima američke „umjetne inteligencije“.

Continue Reading

02 studeni 2023 ~ 0 Comments

Kapital iz vrste uklanja ženu

U zapadnom svijetu sve je manje pravih žena: malo je žena, koje žele biti žene i njegovati to, što ženski rod pruža. To je u prvom redu majčinstvo i to, što majčinstvo nosi, a to je prvobitno prirodna tjelesna skrb za djecu i „svijanje ljudskog gnijezda“ za duševni i životni uzgoj djece i mladih ljudi. Prije su se ženska djeca od rane dobi odgajala da postanu majkama i da se brinu za obitelj i dom. (Nije teško zamisliti to, kako su u Kini za vladavine Mao Zedonga udate žene primile zabranu rađanja više od jednog djeteta tijekom cijele plodne dobi.)

Otkad pamtim, prvo na što bih pomislio kad sam ugledao neku osobu bio bi njezin rod: žena ili muškarac. U crkvi sam redovito slušao riječi Knjige stvaranja: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, kao muško i žensko stvori ih.“ Međutim, te riječi za mene nisu bile novost. Usto, odrastao sam u obitelji od jedne žene i četvorice muškaraca, ali sam znao obitelji sastavljene od četiriju žena i jednog muškarca. Odmalena sam uočio, da postoje „muške“ obitelji kao što je bila naša, ali i „ženske“ obitelji, kakva je bila obitelj naših kumova. Razlika između žene i muškarca odmalena mi se činila bitnom i presudnom.

Danas je veliko i radosno iznenađenje kad se uoči pravu ženu, kakvih je prije bilo mnogo. To su obično zrelije gospođe, koje su i u svojoj dobi zadovoljne što su bile i što jesu žene te koje uživaju u svojoj ženskosti. Takve su žene bile odmalena odgajane da budu žene i da njeguju svoj dar ženskosti.

Čini se, da više nema mnogo pravih žena, jer se mnoge žene nekako pomuškarčuju. Naša vrsta kao da postaje jednorodnom. Kapitalistički mediji su ravnopravnost muškaraca i žena, preokrenuli u njihovu „jednakost“. Takozvani „slabiji“ spol ili rod želi postati „jakim“ rodom. Nije riječ o tomu, tko će kime vladati, nego o tomu da se ubrzano briše blagodat postojanja dvaju rodova, koje unosi tajnovitost i čar u običan ljudski život.

Iščezavanjem ili nestajanjem ženskosti iz naše vrste mijenjaju se i muškarci. Prisni odnos muškarca i žene postaje površniji i neodgovorniji. Nema više poštovanja. Žene i muškarci se sve više međusobno glože i nadmeću ne samo na poslu, u politici ili u vojsci, nego i u „obitelji“. Ni žena ni muškarac više nemaju svoje mjesto. Međutim, budući da su žene još uvijek upornije i životno izdržljivije od muškaraca – te su vrline stekle dok su bile „slabiji“ rod – muškarci sve slabije prolaze u životnom okapanju. (Ako se rat u Gazi prati putem američkih televizijskih mreža, uočava se da su u potpori Izraelu voditeljice znatno žučnije, neobazrivije i zagriženije od voditelja.

Za dobro naše vrste bilo bi poželjno razlučivati ravnopravnost rodova ili spolova od njihove „jednakosti“. Rodovi nijedne životinjske vrste ne mogu se izjednačiti u najmanju ruku zato, što ženke ili žene nose porod, a mužjaci ili muškarci ne nose. (U ovom osvrtu nema mjesta za LGBTQ+.)

U islamskom svijetu nekad su sklanjali i zaklanjali žene, kako bi ih zaštitili. Međutim, žene su iz kapitalističkog svijeta gotovo uklonjene.

Kapitalizam počiva, a kapital se množi na gospodarskom rastu. Novi kapital se stvara radom te uporabom novca, strojeva i sirovina. Stoga kapitalistima nikad nije bilo dosta rada, koji su im ljudi prodavali. Radnici su u najmu kod kapitala.

Tijekom Industrijske revolucije kapitalisti su ispraznili sela i dovukli ljude u gradove, uz koje su bili rudnici, toplane ili elektrane i tvornice. Sprva je po nekoliko radničkih obitelji spavalo u jednoj sobi, koja obično nije imala prozore. Kad su ispraznili sela kapitalisti su počeli zapošljavati žene, obično uz plaću nižu od plaće muškaraca, jer su žene i majke smatrale da one obitelji samo dodaju prihod. Kad su se sve žene zaposlile u javnim ili privatnim zavodima na red je došao uvoz radne snage iz zemalja u razvitku u razvijene zemlje. Nakon toga je došlo do izvoza radnih mjesta te konačno do automatizacije i robotizacije proizvodnih i uredskih poslova. Sramotno je to, što kapitalisti nisu htjeli preskočiti i poštedjeti žene kao izvor najamnog rada, iako su to mogli učiniti kako je pokazao daljnji razvitak kapitalizma. Kapitalisti su pokazali olakost ili oportunizam.

U najnovije vrijeme žene moraju biti i vojnikinje, jer su zapadni muškarci minulih desetljeća pretrpjeli silne nevolje: smrt, sakaćenje i PTSP pa se nerado javljaju u vojsku, posebice američku. U Ukrajini minulih mjeseci teče mobilizacija ili vojačenje žena, koje obavljaju i ratne zadaće, kao što su doprema teškog streljiva i posluživanje teških ratnih strojeva.

Uklanjanje žene na zapadnom krilu vrste uništilo je obitelj. Mladež te odrasli i stariji ljudi nemaju više prostorno i životno uporište. Mladež se poteže po gostionicama i privatnim digitalnim mrežama; odrasli ljudi nastoje od mjesta zapošljavanja napraviti dom ili se potucaju po „divljim“ brakovima; starež trpaju u privatne ubožnice.

(Sedmogodišnji sin svjetski proslavljenog sportaša pitao je svojeg vršnjaka u školi: „Jesu li tvoji roditelji rastavljeni?“ – „Nisu.“ – „Blago tebi! Moji jesu. Tata ima prijateljicu, a mama prijatelja, a za mene i za sestru nijedno od njih ne pita.“)

Uništenjem obitelji iz vrste je uklonjen odgoj. Nažalost, našoj vrsti su učenje te dug i sustavan odgoj potrebniji nego bilo kojoj drugoj životinjskoj vrsti, jer se čovjekov mozak dugo razvija i jer sposobnost pojmovnog mišljenja traži dugo uvježbavanje uma, koji sprva jednako uzima i istinu i laž.

Čovjek neuvježbana uma postaje plijen lažnih proroka, „koji su vuci u janjećoj koži“, kako je rekao Isus iz Nazareta. Čovjek mora dugo učiti za život, a protjeran je iz životne učionice koja se zvala obitelj. Nestao je životni prostor („lebensraum“) za učenje postupanja, ali i za stvaranje čvrstog i održljivog pogleda na život. Mladi ljudi stupaju u javni opticaj bez pouzdanog sadržaja uma, a u prazan um hrupe nastrane ideologije, koje cijele zajednice pretvaraju u ljudska stada. Mladi ljudi smatraju, da je čovjek slobodan pa nepotrebno i neoprezno iskušavaju život. Država i učiteljske udruge su zadojene ideologijama.

Presudno pitanje za vrstu je: Je li nastala promjena u pitanju rodnosti nepovratna i je li šteta, koju je ta promjena napravila vrsti nenadoknadljiva? Možda će pomoć vrsti doći s njezina istočnog krila, ako se istočni ljudi ne povedu za Zapadom i sami ne posumnjaju u vrijednost majčinstva, obitelji i obiteljskog odgoja. Ako istočni svijet uistinu nadoknadi štetu koju je Zapad podnio, to bi moglo dovesti do iščezavanja ili samoistrjebljenja europskog čovjeka. Zapadna civilizacija ne bila prva civilizacija, koja je iščeznula.

Nije isključeno ni to, da se zapadni čovjek prene i da uvidi što je sam sebi napravio. Međutim, uvjet za preokret u pitanjima rodnosti, majčinstva, obitelji i odgoja je uklanjanje kapitalizma, koji je prouzročio sadašnje izrođivanje zapadnog čovjeka. Za nestankom kapitalizma ne bi trebalo žaliti. Njegovo uklanjanje bi valjalo ubrzati. U vrstu treba vratiti prirodni red. Čovjeku treba više prirodne, a manje umjetne umnosti.

Continue Reading

21 listopad 2023 ~ 0 Comments

Vjera je veliko veselje

Ovaj osvrt se bavi mojim osobnim proživljavanjem vjere. Povijest jedinačnih religija je temeljito istražena. Istraženo je i sve što je zajedničko različitim religijama, koje su sve odreda utemeljene na (1) osobnom iskustvu utemeljitelja, (2) posebnim mitovima ili pričama, koje bi utemeljitelji domislili, (3) novoj etici, (4) obredima, (5) svjetonazoru i (6) na posebnoj ustanovi, koja je redovito spregnuta s vlasti. Mit služi da se osobno iskustvo utemeljitelja – koje ovisi o političkim i drugim okolnostima – preslika, koliko je moguće u život jedinačnih vjernika. Preslikavanje iskustva utemeljitelja ne stvara u svakom vjerniku jednaku sliku. Ja ću nastojati iznijeti svoju.

Svoju sam vjeru doživio kao slobodu u samomu sebi, bez pojave osobnih prisilnih zamisli, koje su lako rađaju u praznom umu ili u praznoj duši, koja nije zauzeta vjerom. Vjera mi pruža dojam, da sam zaštićen i svojom vjerom i tim u čemu moja vjera ima uporište. O tomu poslije.

Osim unutarnje slobode ili slobode u samom čovjeku vjera čovjeku pruža i slobodu ili otvorenost u doticaju s drugim ljudima. Čovjek vjere ne vidi u drugom čovjeku objekt ili prirok, nego subjekt ili podmet – kako se kaže u gramatici – jer se uzima, da svi ljudi imaju jednaku osobu. Osobnost ljudi nije jednaka, ali osoba jest. Vjera uklanja potrebu nadmetanja s drugima, početnu sumnjičavost prema drugima te ponižavanje, obmanjivanje ili iskorištavanje drugih ljudi.

Vjera svojem udomitelju pruža otpornost, koja posljedično stvara ravnodušje prema nevoljama, koje nosi život kakav je na Zemlji ili koje mogu smisliti drugi ljudi. Vjera pomaže svojem nositelju, da na tuđe nasrtaje „slegne ramenima“ ili da se „okrene na peti“ i vrati svojoj slobodi.

Vjera u čovjeka unese život i u njemu ga održava. Što čovjek može imati više od života u samomu sebi. Može, to je doživljaj ljudskosti, kojega se čovjek može domoći samo pomoću drugih ljudi, koji su jednako nadahnuti svojoj vjerom, u što god ona bila uprta. Otvorenost prema drugima i za druge put je do doživljaja ljudskosti. Vjera potiče ljudsku uzajamnost. Vjera uključuje i vjeru u ljude.

Moja vjera ima zdravo uporište. To je Bog koji je čisti život, život sam po sebi ili život bez tvari i prostora. Znanost zna kakve sile djeluju u vidljivom svijetu, ali ne zna kakve sile djeluju na svijet pa se smije uzeti, da postoji život i bez tvari, kao što postoji tvar bez života (u mrtvom dijelu Svemira).

Čarobni život na jedincatoj Zemlji je život u tvari i u prostoru. Ipak, pojava i evolucijski razvitak života na Zemlji su čudo i jedine vrijednosti u (mrtvom) Svemiru. To „čudo“ dopušta slobodu, da se polože neobična počela ili aksiomi života i postupaka u Svemiru. Po meni, sve je počelo čistim životom, koji je izvan tvari i prostora, koji se preslikao u tvar i prostor i to, kako se čini, samo na Zemlji.

Čovjekov um je utemeljen na mozgu, koji je tvar, ali um nije tvar. Njegov razmjerno razvijen mozak omogućio je čovjeku, da osim slikovnog mišljena kao u drugih životinja ima i pojmovno. Čovjek je slikama počeo dodavati pojmove i riječi, kojima opći s drugim ljudima. Naš um je spremnik pojmova, a ne predmeta, pojava i elektrokemijskih podsticaja.

Duga evolucijska uporaba uma u čovjeku je stvorila svijest, koja motri i nadzire um te upravlja postupcima u umu. Um i svijest su u sprezi i oni omogućuju čovjeku život izvan tvari. To je i prostor vjere, koja je veselje života.

Isus iz Nazareta bio je uzor ili primjer čovjeka puna vjere, slobode, životne otpornosti, ravnodušja i otvorenosti prema svim ljudima. Pojava, život, javno djelovanje i nasilna smrt Isusa iz Nazareta golema su utjeha i potpora svim ljudima, koji žele živjeti od vjere i koji temeljem vjere žele među ljude unositi životno dobro.

Za osobu koja vjeruje u Boga i koja vjeruje Isusu život se odvija u trokutu: Bog, Isus, bližnji. To u čovjeku stvara snažnu i bogatu unutarnju živost, unutarnju i vanjsku slobodu te vanjsku privlačnost među bližnjima. To pripadnicima Katoličke crkve – koja se uvijek odlikovala jedinstvom putem vezanja uz Isusa iz Nazareta – pruža veliku utjehu, daje veliku potporu i donosi nadu, koja je bitna sastavnica vjere. (Nažalost, ja ostale „kršćanske“ crkve smatram otpadnicama, jer su se za volju posebnih političkih probitaka i osvajanja vlasti odrekle povlastice jedinstva Isusovih sljedbenika.)

Život u trokutu Bog, Isus, bližnji je bitan i presudan. Oslanjanje samo na Boga bez dodatnog oslonca u Isusu iz Nazareta stvara prazninu, koju lako ispune čovjekove vlastite prisilne zamisli, što je pokazalo povijesno i sadašnje neograničeno množenje poslovnih, političkih i privatnih „crkava“. Uz Isusa kao mjerila ljudskosti nema mržnje i osvete, fanatizma i ekstremizma. Zanemarivanje uloge Isusa – što su činili protestanti – otvara mogućnost odustajanja od pružanja dobra ljudima, jer je utemeljiteljima sljedbi važnije njihovo međusobno razlučivanje, nego dobro ljudi, koji imaju jednak položaj u životu.

Život u trokutu Bog, Isus, bližnji je blagoslov za čovjeka. Isus iz Nazareta je pojam „bližnjega“ stavio u žarište ne samo ljudskoga, nego i javnog života. On je svojski nastojao obnoviti životno zajedništvo, kakvo je u našoj vrsti bilo prije uspostave civilizacije, u kojoj ljude ne povezuje život, nego vlast i znamo kako. Isus je govorio, da se vlast ne treba upletati u međuljudske odnose. Nijedan drugi utemeljit sustava uvjerenja nije se usudio reći: „Caru carevo, Božje Bogu!“ Za to padaju glave.

Budući da je Isus bio istinski čovjek, živost u trokutu Bog, Isus, bližnji prirodno se usmjeruje na Isusa. Moje usredotočenje na Isusovo obično, ljudsko životno iskustvo stalno u meni potiče ljudsku živost. Ako se uistinu živi s Isusom i od Isusa, ne može se zanemariti živ i otvoren odnos s bližnjima, koji više od kruha trebaju nadu i istinu, ali trebaju i kruh. Život s Isusom stvara ljudsku živost, a ne hramsku pobožnost: svjetovnu, a ne sakralnu živost. Isus iz Nazareta je njegovao prisan odnos s Bogom, kojega je smatrao svojim Ocem. U tomu je bilo Isusovo „utemeljiteljsko“ iskustvo.

Vjera povezuje ljude. Ona nudi i traži razgovor i ne ostavlja mjesto samoći. Mene i druge ljude, koji dobro poznaju Isusa vjera uvlači u živ i životni razgovor o brojnim stvarnim životnim stanjima i okolnostima. Isus je pokrenuo obnovu zajedništva, koje je znak istinske povlaštenosti.

Otvoreno kažem, da sam zaželio da se u me preslikava Isusov unutarnji život, jer sam temeljito proučavao život i djelovanje Isusa iz Nazareta kako su prikazani u Evanđeljima. (Proučio sam i izraelsku svjetovnu povijest pa sam shvatio, da je židovski Stari Zavjet „državotvorna mitohistorija“, koja je napisana samo pet stoljeća prije Isusa.) Isusa sam proučavao, jer me je privuklo njegovo postavljanje u životu. Čini mi se, da sam Isusu „ušao pod kožu“. Ponekad mi se čini, da sam ja otkrio pravog Isusa: Isus iz Nazareta nije utemeljio religiju, jer nije bio skovao mit te jer nije imao obrede, svjetonazor i ustanovu. Imao je samo vrijedno ljudsko iskustvo Boga, koji je otac svim ljudima, i ljudsku uzajamnost za etiku. Utemeljio je pokret za obnovu životnog zajedništva. Taj pokret je Crkva (ecclesia,  ἐϰϰλησία = skupština).

(Za prebivanja u Hong Kongu mjesni oci Isusovci su mi omogućili, da njima u njihovoj kući izložim svoje razumijevanje Isusove pojave. U sredini izlaganja bila je stanka za osvježenje. Kad sam oca poglavara pitao za dojam, koji je izlaganje ostavilo rekao mi je: „Vidjeli ste i sami. Do stanke je bilo petnaest slušatelja, a poslije stanke trideset.“ Kad sam po povratku u London razgovarao o Isusu s isusovcem, koji je bio urednik isusovačkog časopisa „Way“ (Put) i pitao ga za njegov dojam o mojim razmišljanjima o Isusu, iskreno mi je rekao: „Ostao sam bez riječi.“ Prirodno je, da svatko s novim zamislima o bilo čemu nastoji provjeriti, je li na dobru putu. Isus iz Nazareta je svoje učenike kad su se vratili s prvog poslanja, na koje ih je on bio razaslao, pitao: „Kako je bilo? Što ljudi kažu tko sam?“ Odgovorili su mu, da je njegova poruka primljena kao da ju je on sam donio. Vrijednost je bila u poruci, a ne u glasnicima.)

Na kraju, imao sam i imam čaroban život s čudesnim čovjekom Isusom iz Nazareta, kojega sam još u djetinjstvu uistinu zavolio. Zato nikad nisam bio sam.

Continue Reading

17 listopad 2023 ~ 0 Comments

Kakav Izrael treba višestožernom svijetu?

Dana 7. listopada ove godine pripadnici Hamasa provalili su u Izrael, napravili teška zlodjela i okrutno ubili bar 1.300 Izraelaca: beba, djece, žena, starica i staraca te odvukli u Gazu oko 250 talaca svih uzrasta. Izrael je odlučno odgovorio zahvatom Željezni mačevi (Iron Swords), koji je uključio neke mjere protiv pučanstva Gaze, koje je veći dio svjetske javnosti ocijenio kao okrutne. To je otvorilo pitanje ne opstanka države Izrael, nego njezine naravi. Odatle naslov osvrta.

U američkom poluslužbenom časopisu Foreign Affaires našao sam priloge: Zaposjedanje Gaze bila bi propast za Izrael; Washington mora zauzdati izraelski vojni napad na Gazu i čuvati put do mira otvorenim; Za pobjedu nad Hamasom treba imati strategiju, koja nadilazi osvetu; SAD ne smiju napustiti Bliski Istok; Prijatelj duguje prijatelju potezanje s ruba ponora; Rusija okuplja neprijatelje Washingtona.

U kolovozu 1994. godine posjetio sam Izrael. Bio sam u hrvatskomu poslovno-sportskom izaslanstvu, u kojemu je bila nogometna momčad Hrvatske s izbornikom Ćirom Blaževićem, nekoliko hrvatskih ministara i nekoliko poslovnih ljudi. Bio sam u zadnjoj skupini.

Izaslanstvo se prvo okupilo na večernjem domjenku dobrodošlice u rasvijetljenom vrtu hotela Kralj David. Na početku domjenka pristupio mi je jedan domaći čovjek i priopćio mi, da će on tijekom mojeg boravka u Izraelu biti „moja sjena“. Svojeg sam pratitelja pitao, što radi „kad ne motri Mršića“. Odgovorio mi je, da je predstojnik „etničke policije“ u Jeruzalemu. „Što je etnička policija?“ Odgovorio mi je, da je zadužen za arapski dio pučanstva.

Moj pratitelj i ja smo se zbližili. Slobodno smo i prijateljski razgovarali, jer je predstojnik policije zaključio, da ništa ne ispitujem i da sam neopasan. Uočio sam, da je prema meni bio iskren. Pripovijedao mi je o poteškoćama oko izvoza izraelskih proizvoda i zaključio, da izraelsko tržište može biti samo na Bliskom Istoku i dalje u Aziji. Dobro sam zapamtio što mi je još rekao. „Željeli bismo biti država kao Danska!“ Pitao sam: „Što bi to značilo?“ Odgovorio je: „Da nismo nikomu upadni, da nas nitko ni zašto ne pita i da možemo surađivati sa svim drugim državama.“

Dana 4. studenoga 1995. godine premijer Yitzak Rabin ubijen je na Trgu izraelskih kraljeva u Tel Avivu na kraju javnog skupa potpore Sporazumu iz Osla. Čim sam čuo tu vijest pomislio sam, da bi moj pratitelj mogao imati nevolja. Ipak, ubrzo se znalo, da je napadač bio dvadeset petogodišnji Yigal Amir, krajnji židovski nacionalist, koji se protivio Rabinovu mirovnom nastojanju.

Uređen cionistički pokret utemeljio je Theodor Herzl 1897. godine, ali ideja povratka raspršenih Židova (dijaspore) u njihov prazavičaj niknula je ranije u današnjim Ukrajini i Bjelorusiji, gdje su Židovi živjeli u vrlo teškim uvjetima na posebnom prostoru, koji je carska Rusija bila odredila za njihovo prebivanje. Međutim, zapadnoeuropski Židovi nisu prihvaćali ideju povratka u pradomovinu, jer im je u Europi bilo dobro.

Glede nove zamisli povratka u pradomovinu u Dijaspori su se pojavile četiri struje. Tako je bilo i u drevnom Izraelu kad su ga zauzeli Rimljani. Tad su se pojavile četiri sljedbe: farizeji, saduceji, eseni i zeloti. Farizeji i saduceji bili su za suradnju s rimskim vlastima: prvi za djelatnu, a drugi za trpnu. Zeloti i eseni su bili protiv suradnje: prvi djelatno, a drugi trpno. To su četiri prirodna izbora u suočavanju s velikom političkom promjenom. Od drevnih sljedbi opstali su samo farizeji kao poslovan stalež. Oni su se držali skupa, a veliku prigodu vidjeli su u rimskom tržištu.

U pitanju cionizma Dijaspora se bila raskolila na četiri „sljedbe“. Jedni Židovi su poput nekadašnjih farizeja odlučili držati se skupa i u tuđem svijetu kao bršljan upijati bogatstvo i kapital. Drugi su poput drevnih saduceja, koji su bili zemljovlasnici, izabrali asimilaciju u europsko pučanstvo. Treći su poput borbenih zelota izabrali suprotstavljanje europskom sustavu i marksizam kao ideologiju. Konačno, pravi cionisti su poput drevnih esena izabrali povlačenje u Palestinu pod britansku, a ne Božju zaštitu.

Dana 29. studenoga 1948. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela je Odluku 181, koja je dobila potporu 33 članice, s 13 članica protiv i s deset uzdržanih članica. Palestinci nisu prihvatili Odluku 181, jer je 62% zemlje i to najbolje bilo dodijeljeno Židovima, iako je arapsko pučanstvo bilo dvostruko brojnije od židovskoga. Takvu odluku je dio izraelskog pučanstva vidio kao poticaj za prostorno širenje izraelske države.

Otad je u Izraelu počelo nadmetanje „zelota“ ili ekstremista i „esena“ ili ljudi odanih miru i suradnji s Arapima poput Yitzaka Rabina. Krajnji nacionalisti poput Yigala Amira raspirivali su sukob s Palestincima, kako bi se dokopali čim više prostora. Nacionalisti u duši smatraju, da je Izrael zemlja samo za Židove.

To pripetavanje se odigravalo u jednostožernom svijetu kojim je gospodarila američka geopolitika, kojom je gospodarila Dijaspora, koja je nadzirala novac i kapital. Izrael kao država pretvoren je u neizravno sredstvo Dijaspore, kojoj je više stalo do svjetske vlasti, nego do dobrobiti židovskoga izraelskog naroda.

Prigodu za širenje Izraela donio je Šetodnevni rat u lipnju 1967. godine. Tad su Egipat, Sirija, Jordan i Irak na izazov Izraela združeno napali Izrael, koji je ispao velikim pobjednikom rata. Izrael je tad zauzeo egipatski Sinajski poluotok, sirijsku Golansku visoravan, Pojas Gaze i jordansku Zapadnu obalu uključujući Istočni Jeruzalem. Poslije rata zvanog Yom Kippur (1973.), u kojemu Izraelci nisu dobro prošli i koji je svršio posredovanjem UN, sklopljena su dva posebna mirovna sporazuma s Izraelom: Egiptu je vraćen Sinaj, a Jordan je Zapadnu obalu prepustio Palestincima za utemeljenje njihove države, ali je taj prostor sad natrpan ozidanim židovskim naseljima.

Minulih trideset godina izraelskom politikom gospodari krajnji nacionalist, jastreb i „zelot“ Benjamin Netanyahu, koji je čisti političar ili borac za vlast, a ne državnik koji bi štitio svoj narod i pružao mu blagostanje. Netanyahu je više i od koga drugog pridonio stvaranju političke strategije Izraela, nad kojom se snebiva svjetska javnost. Kao što sam već pisao, napadaj Hamasa na Izrael i odgovor Izraela na taj napadaj, traže temeljit pretres političke strategije Izraela.

Od vremena utemeljenja Izraela, od njegova prostornog širenja i od zauzimanja vlasti u Izraelu od Netanyahua i njegovih gorljivih pristaša svijet se stubokom promijenio. Globalizacija svjetskog poslovanja i još više naše vrste donijela je prelazak američkoga jednostožernog svijeta u višestožerni. Svjetska vlast nije više usredotočena u SAD, nego je raspačana na mnoštvo naroda i država, politiku kojih više ne nadziru ni SAD ni kapital skupljen u njima.

Sad kad Izrael više nije i ne može biti korisno sredstvo SAD i Dijaspore Izraelci se trebaju pitati, kakav Izrael trebaju oni sami. Usto je vezano i pitanje: „Kakav Izrael treba višestožernom svijetu?“ Izraelu je potrebno veliko političko pospremanje.

Continue Reading

13 listopad 2023 ~ 0 Comments

Čudesna zemlja Indija

Indija se ubrzano gospodarski razvija i naglo postaje pravom općom svjetskom velesilom. Tako je bilo s Kinom od početka ovog stoljeća. Indija je odranije nuklearna sila, a ima pouzdan i zapanjujući svemirski program. (Indija je uz pomoć SSSR-a rano razvila raketni program. Jedan od projekata Indije bilo je zabacivanje u Svemir satelita za nastavu u srednjim školama u slabo razvijenim područjima Indije, u kojima nije bilo električne mreže. Školski televizori su bili napajani baterijama, koje je Indija naveliko proizvodila i koje su imale pristupačne cijene.) Indija njeguje višestranački sustav, kakav je uobičajen na Zapadu, za razliku od Kine koja ima jednostranački sustav u skladu sa svojom povijesnom političkom misli.

Indija je nedavno postala najmnogoljudnijom zemljom svijeta, a indijsko pučanstvo ima dobar dobni sastav, za razliku od Kine, koja nema dovoljno mlađeg pučanstva. Po ostvarenom ukupnom domaćem proizvodu (UDP) indijsko gospodarstvo je peto gospodarstvo svijeta. Unatoč svemu navedenom Indija još nije stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Na dijelu povijesnog prostora Indije (u današnjem Pakistanu) bila je jedna od četiriju izvornih civilizacija, koje su nastale u dolinama velikih rijeka: Nila, Eufrata-Tigrisa, Žute rijeke i Inda. Znamenita je drevna civilizacija Harapa u dolini Inda s glavnim gradom Mohenđo Daro, u kojemu je kišnica odvođena niz pokrivene kamene kanale ispod kamenom popločanih ulica. Indija je u prvom tisućljeću prije Isusa izrađivala željezo, koje ni danas ne hrđa.

U povijesnom vremenu Indiju su naselili Arijci, koji su kao i drevni Grci došli sa sjevera. Od tog vremena Indija se kao i Grčka sastojala od područnih država, kojima raspršenje vlasti nije nametala geografija kao u Grčkoj, jer su Grci naselili otoke i uske obalne pojase, nad kojima nije mogla biti uspostavljena središnja politička vlast. Grke su povezivali jezik i kultura, a u Indiji su se pojavili mnogi jezici. (Drevni Kinezi su isto imali mnoštvo jezika, ali od 221. godine prije Isusa imaju samo jedno pismo.)

U šesnaestom stoljeću poslije Isusa Perzijanci su brojne indijske područne države ujedinili pod jednu vlast, pod vlast mogula. Perzijanci su s vlasti donijeli i islam kao vjeru. Izvorni hinduizam nije bio zatrt, ali je iz javnosti bio potisnut od islama, koji je uvelike obredna vjera. Hinduizam se zadržao u dušama ljudi. Po prilici u isto vrijeme u Indiji su se pojavile europske kolonijalne sile: Portugal, Francuska i Engleska. Dno kolonijalizma u Indiji bilo je dosegnuto kad je privatna engleska tvrtka East India Company, temeljem povelje koju joj je 1600. godine dodijelila kraljica Elizabeta I, osvojila potpunu vlast u Indiji: u politici, gospodarstvu, zaštiti, sudstvu i školstvu. Jedna privatna tvrtka vladala je prostorom od 4.2 milijuna četvornih kilometara.

Ipak, britanska vlada je 1858. godine tvrtki East India Company oduzela Indiju i uspostavila krunsku koloniju British Raj, koju su do 1947. godine sastavljali današnji Indija, Pakistan i Bangladeš. Britanske vlasti su u Britaniji školovale velik broj nadarenih mladih Indijaca, koji su s vremenom postali vodećim ljudima u domaćoj politici i kulturi, pravu, gospodarstvu, jezikoslovlju i filozofiji. Britanci su za posrednički stalež uzeli Parse ili Farse, koji su za prodora islama u Perziju u 8. stoljeću – ne htijući prihvatiti islam – napustili domovinu i nastanili se u pokrajini Gudžarat u Indiji. Farsi su po vjeri zaratustrijci i oni su predani otkrivanju istine i stjecanju znanja. (Najznačajnija indijska poduzetnička obitelj Tata pripada zaratustrijstvu.)

Uspostavom British Raja odnosno britanskom kolonizacijom Indije počeo  je preporod hinduizma, koji je duboko promijenio shvaćanje hinduizma i u Indiji i na Zapadu. To treba pripisati uspostavi indologije kao znanstvene struke za proučavanje indijske kulture s europskog stajališta. Zapadni „orijentalisti“ su tragali za biti indijske vjere kako je ona bila izložena u Vedama i stvorili pojam „hinduizma“ kao sprege pučkog obnašanja vjere i slike „tajnovite Indije“. Narod se otvoreno vratio hinduizmu, a filozofi i religijski stručnjaci su se upustili u objašnjavanje hinduizma. Stvoren je neohinduizam, a za njegove etičke vrijednosti se kaže, da su odsjaj zapadne filozofije i kršćanstva, koji su bili uređeni misaoni sustavi. Stoga je hinduizam kasnije snažno povratno utjecao na zapadnu kulturu.

Britanske su vlasti prije dodjele samostalnosti Indiji podijelile Indiju po načelu „razdvoji što ide skupa, a spoji što skupa ne ide“. Samostalnoj Indiji dan je središnji dio Potkontinenta, ali je ona bila stegnuta dvama dijelovima Pakistana. Istočni Pakistan, kasnije Bangladeš, bio je vjerom islamski, ali je etnički bio bengalski dok u (Zapadnom) Pakistanu žive ponajviše Pundžabi i Paštuni. Bengalci su podrijetlom Indoarijci.

Prostorno osakaćena Indija kao samostalna i neovisna država počela je utirati put među narodima, od kojih su mnogi također ubrzo postali samostalnima. (Indonezija je postala samostalnom 1945. godine, jer je bila pod vlašću Nizozemske, ali su SAD Indokinu ponovo prepustile Francuskoj.) Političko vodstvo samostalne Indije moralo je preuzeti brigu za siromašno pučanstvo. Stoga su nove vlasti u geopolitici izabrale nesvrstavanje, ali su u domaćoj politici i u općem razvitku njegovale neku vrstu socijalizma pa su se držale Sovjetskog Saveza i poslije ovlaš Rusije, koja kao ni Kina nikad nije bila kolonijalna sila. Politika nesvrstavanja Indije sad se nastavlja putem BRICS-a. Indija je stalno vodila samostalnu vanjsku politiku i bila je odana suradnji s drugim državama.

Međutim, s obzirom na oproštajnu nakaznu podjelu British Raja indijska politika je postala svadljivom kao što je oduvijek svadljiva i poljska politika. Svadljivost se prvo očitovala prema Pakistanu, s kojim je Indija triput ratovala od toga jednom kad je poduprla osamostaljenje Istočnog Pakistana u Bangladeš. U novije vrijeme je u stalnom graničnom prijeporu s Kinom. U oba slučaja Indiji su pomagale ili pomažu SAD. (Indijski političari i mediji sad su u javnom prijeporu s kanadskima oko ubojstva u Kanadi jednog terorista indijskog podrijetla i oko pohvale u kanadskom Parlamentu esesovcu Hubki, koji je predstavljen kao ukrajinski i kanadski ratni „junak“.)

Uza svu kolonijalnu baštinu Indija se silno gospodarski razvila pri čemu u nekim područjima – kao što je proizvodnja lijekova – predvodi svijet. Ipak, Indiji bolje ide pravljenje sipkih i tekućih, nego komadnih proizvoda – lijekova, a ne zrakoplova.

Kad sam pedesetih godina prošlog stoljeća bio student Indija je imala „samo“ 300 milijuna stanovnika. Tad se pisalo, da će Indijci prije kraja stoljeća pomrijeti od gladi. Danas Indija ima 1.5 milijardi stanovnika i izvozi rižu.

Indija se pod dugogodišnjim vodstvom indijskog nacionalista premijera Narendre Modija riješila baštine socijalizma i stvorila suvremeno tržišno gospodarstvo. Presudno je to, da je Indija  tri četvrtine stoljeća poslije osamostaljenja stekla samopouzdanje.

Continue Reading

12 listopad 2023 ~ 0 Comments

Neotrockistički pokus na Americi

Ovaj se osvrt bavi neotrockističkim pokusom na Americi. Zašto sam uporabio riječ „neotrockistički“, a ne neokonzervativni? Zato što su neokonzervativci nastali od trockista, koji su se iz Rusije uselili u SAD gdje su nastavili posao, koji su nastojali obavljati iz Rusije (SSSR-a) i zbog kojega su iz Rusije morali pobjeći ili iseliti se. Trockisti su nastojali iz Rusije izvoziti boljševičku revoluciju, jer im nije bilo dosta to, što je revolucija izvedena u Rusiji, nego su zlorabeći Rusiju nastojali boljševizirati cijeli svijet. Trockistima je Rusija bila samo uporište za svjetsku revoluciju, bez koje revolucija u jednom državnom prostoru tobože nema smisla. Trockisti su u duši kozmopolitski, svjetski ljudi, koji nisu vezani uz prostor.

Trockistima, nazvanim po Leonu Trockom (koji je rođen kao Leib Davidovič Bronstein), izvoz revolucije nije dopustio prvo Lenjin, koji je tvrdio, da je „ruska revolucija trudnica, koja se treba poroditi“. Tako je trockistima odvratio Lenjin, koji je bio ruski nacionalist i koji je uspjelo izveo nacionalnu revoluciju, kojom je promijenio ruski politički sustav, kako bi novi sustav služio potrebama ruskog naroda i ruske zemlje. Staljin je bio otvoren i on je trockiste protjerao iz zemlje ili udaljio od nacionalne politike. Staljinu je država bila preča od Partije.

Trockisti su se po dolasku u SAD okupljali oko časopisa Commentary. Bili su utemeljili Socijalističku stranku pa Socijaldemokratsku stranku SAD. Poslije pojave takozvane Nove ljevice premjestili su se na desnicu kad su postali neokonzervativcima. Nadzirali su administraciju Georgea W. Busha. O neokonzervativcima sam podrobno pisao u svojim knjigama i u drugim osvrtima.

Zašto sad neotrockisti izvode pokus na SAD? Zato što je u SAD usredotočen svjetski kapital, koji je sredstvo izvoza revolucije kao što je i komunizam bio moguće sredstvo izvoza revolucije. U oba primjera bila je riječ ili je riječ o lijevoj, liberalnoj revoluciji. Trockisti su dokučili, to što Marx nije htio reći, a to je da revoluciju ne može izvesti klasa bila ona radnička ili ne. Revolucije izvode narodi. Stoga su američki neotrockisti ili neokonzervativci odlučili zavladati Amerikom, kako bi zavladali svijetom rabeći (američku) državnu politiku, što im u ruskom primjeru nisu dozvoli ni Lenjin ni Staljin. Suvremeni trockisti nisu oduvijek vladali Amerikom: vladaju otkad su kozmopolitski ljudi preuzeli kapital nakupljan u SAD.

Usto, kako bi povećali prihvat u narodu, neotrockisti su preuzeli starozavjetnu i puritansku zamisao „Grada na gori“, koji će narodima svijeta donijeti svjetlo, mudrost i primjereno odnosno propisano postupanje. Tako su suvremeni trockisti smislili preuzimanje vlasti nad svijetom iz SAD.

„Neotrockisti“ su već preuzeli američki novac te američku vanjsku i unutarnju politiku (Jacob Jeremiah Sullivan, Antony Blinken, Victoria Nuland-Kagan, Merrick Garland, Alejandro Mayorkas, Chuck Schumer, Adam Schiff, Jerry Nadler). Obavili su i ideologiziranje vojske, za koju više nije važno da je pripravna za rat, nego da na visokim položajima ima ljude odane novom naučavanju raznoličnosti, pravičnosti i uključivosti (DEI). Sad neotrockisti preuzimaju sustav uvjerenja ili dušu Amerike.

Potreba prelaska na novu, zelenu tehnologiju iskorištena je za političko nametanje pojedincima postupanja i ponašanja. Umjesto uvriježenih temelja ljudskosti u SAD, a to su bili zajedništvo naroda, obitelj i poduzetnost, u umove ljudi utiskuje se potreba ovisnosti o vlastima i posluha vlastima. Zapravo, ljudima se nameće liberalni fašizam.

Pravi učinak pokoravanja Amerike zamislima neotrockista je njezino uništenje. Amerika se srozala zbog duboke podjele naroda, najezde nezakonitih useljenika, pošasti kažnjivih nedjela u gradovima koju nadziru meksički karteli, propadanja školstva, opće skupoće, pomora mladih ljudi od prekomjernog uzimanja narkotika, opće zbrke u politici i izlišnog nastojanja neotrockista da obnove svjetsku hegemoniju SAD i kozmopolitskog kapitala. Državni dug SAD premašio je 33.5 trilijuna dolara, a godišnje kamate na dug veće su od američkog vojnog proračuna.

Usto, pokazalo se, da je osvajanje svijeta općenito jednako njegovu uništavanju. Neotrockisti žele vladati uništenim svijetom. (Tako su postupali drevni Asirci, koji su vodili osvajačke ratove, pri čemu im je bilo stalo samo do prostora i blaga na njemu pa bi po osvajanju tuđe zemlje redovito istrijebili domaće pučanstvo.)

Amerika je (već u Drugomu svjetskom ratu) pokorila Europu, koju je privremeno čuvala kao branu prodoru sovjetskog komunizma na zapad, a kad je komunistička pogibelj minula Amerika je Europu uništila. Neotrockisti su rabili i SAD i Europu, kako bi osvojili svijet, a to iskorištavanje su nazivali suradnjom. Sad su oba velika neotrockistička uporišta kapitala propala, a goli kapital ne može ništa postići bez državne politike i bez naroda. Uništena su neotrockistička uporišta za osvajanje svijeta. Japan i Južna Koreja prošli su jednako kao i Europa.

Ipak, neotrockisti su u vremenskom škripcu: svijet se od jednostožernoga ubrzano preobražava u višestožerni. Mnogi narodi (Kinezi, Rusi, Indijci, Sjeverni Korejci, Brazilci, Iranci, Kubanci, Saudijci i drugi) nisu dopustili, da se njihove zemlje pretvore u tržišta, koje nadzire svjetski kapital putem američkih korporacija i američke državne politike. U svijetu su se pojavile nove političke, gospodarske i vojne sile, koje kao skupinu ne može nadvladati ni Amerika.

Stoga, osvajanje svijeta iz SAD postaje izlišnim, a izravan prodor neotrockista u mnoštvo jakih zemalja je neprovedljiv. Mudri i stari narodi su shvatili – nakon gorkog kolonijalnog iskustva posebice u Kini i Indiji, koje su imale drevne civilizacije – da se oni od naroda ili životnih zajednica ne smiju pretvoriti u raspršene nemoćne podanike. Oni s pravom vode nacionalnu, a ne kozmopolitsku politiku. To je posljedica globalizacije ne samo svjetskog poslovanja, nego i naše vrste. Svijet je postao ne samo nedjeljiv, nego i nesavladljiv.

„Ostatak“ svijeta odnosno svijet izvan Amerike i njezinih pokorenih „saveznika“ (Kanade, UK, Australije, NZ, EU, Japana, Južne Koreje) toliko je politički, gospodarski, vojno i ljudski snažan, da ga svjetska politička manjina ne može više nadvladati.

Međutim, iako se čini, da je svijet kao cjelina postao zaštićen od gospodstva kapitala i neotrockista, ostaje pitanje oporavka naroda i zemalja, koje su zlorabljene za pobačeno kapitalističko i trockističko osvajanje svijeta. Što valja učiniti navedenim i zavedenim saveznicima kapitala i neotrockista? Posebno se to pitanje odnosi na Ameriku, koja je najviše stradala za vladavine privatnog kapitala i trockista.

Svi se navedeni narodi trebaju kao poslovne zajednice ponovo uključiti u svjetsku opskrbnu mrežu za proizvodnju dobara i pružanje usluga, koju je američka državna politika nastojala podijeliti i razbiti proizvoljnim uvođenjem gospodarskih kaznenih mjera. Nove nevoljne zemlje trebaju obnoviti i potvrditi svoje narode, kako bi oni kao obnovljeni i samosvjesni narodi mogli sudjelovati u međudržavnoj suradnji koja je spas za sve narode i za našu vrstu.

Američki se narod, We the People, treba otresti neotrockista, preuzeti svoju bogatu zemlju u svoje ruke i obnoviti je te početi ravnopravno surađivati s ostalim narodima. Vrsta se oslobađa gospodara pa će se moći posvetiti svojem pravom poslu: spašavanju sebe i života na Zemlji.

Continue Reading

11 listopad 2023 ~ 1 Comment

Problem Izraela je Bibi

Ovaj se osvrt bavi iznenadnim napadom Hamasa iz Gaze na Izrael i ne bavi se ratom, koji je području Gaze objavio izraelski premijer i koji se sad ozbiljno vodi. Hamas je izveo udarni i iznenadan kopneni napad na Izrael za razliku od dosad uobičajenih napada jedinačnim ili malobrojnim raketama odnosno bacačkim oružjem. Napad nije bio očekivan, iako je, navodno, Egipat obavijestio Izrael, da se napad pripravlja.

Kopnena provala boraca Hamasa u Izrael je veliko poniženje za Izraelska obrambene snage (IDF) i posebice za premijera Natanyahua, iako po mnogim političarima i medijskim osvrtima krivnju za nepripravljenost Izraela za napad Hamasa nose izraelske obavještajne službe.

Kopneni napad Hamasa na Izrael prouzročio je golem broj žrtava na izraelskoj strani. Pripadnici Hamasa provaljivali su u izraelske domove i ubijali muškarce, žene i djecu. Napali su jedno okupljalište mladih ljudi i poubijali sve sudionike. Pet dana poslije provale Hamasa broj ubijenih Izraelaca i nekih tuđih državljana premašio je 1,200. Računa se da su borci Hamasa u Gazu odvukli više od 150 talaca.

Uzimanje talaca bilo je sračunato na buduću moguću razmjenu izraelskih talaca za palestinske zatvorenike ili zarobljenike. Ranije bi Izraelci pristajali, da za oslobođenje jednog ili dvojice izraelskih vojnika puste iz zatvora pedesetak palestinskih zatvorenika. (Možda su životi Izraelaca mnogo vrjedniji od života Palestinaca.) Ipak, to se ovaj put neće dogoditi.

Neposredan razlog uspješne kopnene provale Hamasa u Izrael je neizdašnost Željeznog svoda, ponosa izraelske zaštite. Željezni svod nije uspio suzbiti palestinsku kopnenu provalu. Taj pokretni sustav zračne obrane nije bio smišljen za obranu od kiše raketa ili topničkih i minobacačkih granata. Sustav je smišljen 2005. godine, a u uporabi je od 2011. godine. U međuvremenu su protivnici Izraela domislili način svladavanja tog zračnoga obrambenog sustava. Višecijevni bacači raketa koji skupno čine Željezni svod su mali bacači, kojima rakete imaju domet samo 5 kilometara. Hamas je ovaj put u 20 minuta ispalio 5.000 svojih raketa. Pod tom kišom raketa Hamas je izveo kopneni napad.

Po svemu sudeći, sadašnjemu izraelskom premijeru je sve manje stalo do zaštite Izraela. Od prosinca prošle godine obnaša svoj treći premijerski mandat. Političar Benjamin (Bibi) Netanyahu stalno se brinuo da se održi na vlasti ili da osvoji vlast. Od 1996. godine bio je premijer tri godine, a od 2009. godine obnašao je tu dužnost neprekidno 12 godina.

Politička nepostojanost u Izraelu pokazala se u brojnim parlamentarnim izborima minulih godina: Izraelci su u četiri godine pet puta pristupili izborima. Pravljene su krhke mnogostranačke vlade. Umjesto da se povuče iz politike, Netanyahu je pokazivao upornost i prkos u nastojanju da bude premijer. [Netanyahu je za povlačenje imao dobar primjer u postupku bivšeg premijera Republike Irske, Jacka Lyncha (1917.-1999.), koji je bio premijer u vremenskom rasponu od 13 godina: 1966.-1973. i 1977.-1999. godine, kad je „iz čista mira“ podnio ostavku. Lynch je tad rekao, da se Irska – koju je on uveo u Europsku ekonomsku zajednicu – u međuvremenu temeljito promijenila te da su Irskoj potrebne nove političke zamisli.]

Glede zaštite Izraela zanimljiv je vojni vijek sadašnjeg izraelskog premijera. Bio je unovačen s osamnaest godina života i služio u IDF-u šest godina, nakon čega je časno otpušten u činu satnika. Otad se bavio politikom. Mnogi drugi izraelski premijeri bili su ugledni generali i često zapovjednici stožera IDF-a ili ministri obrane: Yitzhak Rabin, najviše odlikovani general Ehud Barak ili Ariel Sharon. Shimon Perez je ranije bio zadužen za izraelsku mornaricu.

Uza sve valja dodati, ne samo to, da Netanyahu ima 74 godine života, nego i to, da je on premijer ili predsjednik stranke Likud odnosno premijer ili prvak oporbe punih trideset godina.

Novija područja zanimanja i djelovanja premijera Netanyahua su „reforma“ pravosuđa i pomirba sa zaljevskim Arapima. Premijerova reforma pravosuđa izazivala je neprekidne prosvjede od prosinca prošle godine. Reforma se sastojala od promjena u pravosudnom sustavu i u odnosu ovlasti u Izraelu, a provedena je u srpnju ove godine. Smanjene su ovlasti sudova u zakonodavnom postupku i u provjeri ustavnosti zakona. Vlada je dobila ovlast imenovanja sudaca, koja je prije pripadala parlamentu.

Drugo zanimanje i djelovanje premijera Netanyahua bilo je vezano uz pomirbu sa zaljevskim Arapima, kao nastavku pomirbe s Emiratima, Marokom, Sudanom i Bahreinom, koju je podupro američki predsjednik Trump. Premijer je bio osobno zaokupljen prvim pitanjem, jer je protiv njega vođen sudski postupak, zbog navodne kupnje naklonosti medija. U drugom je pitanju riječ o stjecanju osobnih povijesnih zasluga za dobrobit Izraela.

Iznenadan i neočekivan događaj od 7. listopada ove godine pokazuje, da je u Izraelu potrebno obaviti temeljit politički pretres. Svjetska javnost postavlja pitanje, o tomu zašto Izrael ne dopušta Palestincima, da imaju svoju državu. Postavlja se i pitanje, zašto su Izraelci susjedima i bližnjima uvijek smatrali samo druge Izraelce. Istina je, da su poslije nedavnog okrutnoga palestinskog napadaja Izraelci pretrpjeli velike ljudske žrtve, ali to ne znači da su Izraelci bili u pravu.

Pretres ne samo izraelske, ali ipak posebno izraelske politike nameću promjene koje je izazvala globalizacija naše vrste. Glede izraelskog pretresa valja reći, da se svijet silno promijenio od Šestodnevnog rata u lipnju 1967. godine. Tad su Egipat, Sirija, Jordan i Irak na izazov Izraela združeno napali Izrael, koji je ispao velikim pobjednikom rata. Izrael je tad zauzeo egipatski Sinajski poluotok, sirijsku Golansku visoravan, Pojas Gaze i jordansku Zapadnu obalu uključujući Istočni Jeruzalem.

Međutim, Izrael nije mijenjao ni svoju političku misao ni svoje strategijsko usmjerenje ni poslije rata zvanog Yom Kippur, po židovskom blagdanu Dana pomirenja, jednom od najvažnijih židovskih blagdana. Rat je obustavljen primirjem poslije posredovanja Ujedinjenih naroda, koji su poslije na Sinaj poslali svoje vojne posmatrače. Kasnije su Egipat i Izrael sklopili mir. Mir su sklopili i Izrael i Jordan, kojim je Jordan područje Zapadne obale prepustio Palestincima za uspostavu samostalne države.

Globalizacija je toliko promijenila svijet, da ni Amerika više nije to, što je nekad bila. Amerika se u sebi srozala zbog duboke podjele naroda, najezde nezakonitih useljenika, kriminala u gradovima koji vode meksički karteli, propadanja školstva, opće skupoće, pomora mladih ljudi od prekomjernog uzimanja narkotika, opće zbrke u politici i izlišnog nastojanja neokonzervativaca da obnove hegemoniju SAD i kozmopolitskog kapitala. Državni dug SAD premašio je 33 trilijuna dolara, a godišnje kamate na dug veće su od američkog vojnog proračuna. SAD više nisu pouzdan saveznik. Sve države trebaju svoje saveze zamijeniti dvostranom suradnjom. Za taj prelazak političari trebaju postati državnicima: jaka sila nije zamjena za dobru politiku.

Continue Reading

24 rujan 2023 ~ 0 Comments

Istinski svjetski prevrat

Odnosi među narodima svijeta su u velikoj preobrazbi. U najmanju ruku, od jednostožernog svijeta stvara se višestožerni. Usto se čini, da prestaje predvodništvo bijelog čovjeka, koje je u vrsti trajalo od vremena drevne Grčke. Možda se pred našim očima gasi kapitalizam, a možda i civilizacija kao sustav vladavine vrstom, u kojemu životne zajednice ne vladaju i ne smiju vladati same sobom.

Sadašnju civilizaciju nazivamo kapitalizmom. U njoj je vlast vezana uz gotov novac ili uz digitalne bankovne zapise. Novac ili kapital potpuno nadzire politiku, gospodarstvo, zaštitu i ideologiju. U ranijim civilizacijama nad ideologijom je bdjelo svećenstvo, a u kapitalizmu to čine plaćeni mediji te plaćene zaklade i udruge.

Donedavno je najviše kapitala bilo nakupljeno u SAD. Povijest zapadnog kapitalizma zabilježila je četiri kola nakupljanja kapitala: (1) u sjeverno-talijanskim gradovima i na Jadranu u 15. i 16. stoljeću; (2) u Nizozemskoj u 17. stoljeću; (3) u Engleskoj u 18. i 19. stoljeću; te (4) u Americi u 19. i 20. stoljeću. U sva četiri kola nakupljanja kapitala bila je uključena i Dijaspora, jer se Židovi zbog progona i prisilne selidbe nisu pouzdavali u nekretnine i tvarnu proizvodnju, nego u zlato i novac te u rijetke proizvodne vještine. (Sad i Zapad štuje Zlatno tele.)

SAD su uspjele zavladati svijetom uporabom nakupljenog novca; vođenjem nacionalne politike i međunarodnih ustanova putem potkupljenih političara; uporabom američke vojne sile; i nametanjem liberalizma kao svjetske ideologije. SAD su 1950. godine imale 50% svjetske industrijske proizvodnje. Na drugoj strani svijeta te godine – zahvaljujući kolonijalizmu 19. stoljeća – Indija i Kina imale su skupa 8% industrijske proizvodnje. Stoga se najnovije razdoblje kapitalizma naziva Američkim stoljećem. Razdoblje od konca Prvoga opijumskog rata 1842. do Revolucije 1949. godine Kinezi nazivaju Stoljećem poniženja. (Godine 1820. Kina je imala 32%, Indija 16%, a SAD 2% svjetske industrije.)

Imajući u vidu četiri izvora javnog utjecaja (politiku, gospodarstvo, vojsku i ideologiju) američko predvodništvo nije izviralo samo iz vojne sile, nego i iz kupljene politike, novca i iz liberalizma kao „obvezujuće“ svjetovne vjere.

Poslije Drugoga svjetskog rata SAD su podupirale dekolonizaciju, kako bi prodrle u zatvorena i odvojena kolonijalna tržišta europskih sila. Poslije propasti europskog komunističkog bloka SAD su se prihvatile globalizacije poslovanja, ali su nehotice i nepovratno globalizirale i našu vrstu, kojoj ne odgovara kapitalističko nadmetanje, nego poslovna suradnja naroda.

Globalizacija poslovanja ima više posljedica. Prvo, rat je postao neumjestan i očito štetan, što pokazuje sadašnji Rat za Ukrajinu. Drugo, politička nametljivost se ubrzano povlači pred suradnjom država i naroda, o čemu svjedoči proširenje BRICS-a. Treće, liberalizam kao ideologija nije općenito prihvatljiv, jer mnogi narodi čuvaju svoju političku i ljudsku baštinu. Četvrto, tehnologija je jedan od glavnih čimbenika napretka naroda i cijele vrste.

Napredak gospodarstva ovisi o raspolaganju novcem i o ulaganju nakupljenog novca te o znanju i tehnologiji. Novi novac nastaje ili uporabom postojećeg novca ili radom, znanjem i prodajom sirovina. Napredak tehnologije počiva na znanosti i na zbiljskim istraživanjima za proizvodnju, a nova tehnologija pruža mogućnost smišljanja novih proizvoda, što je činilo srž kapitalističkog gospodarstva.

U minulom desetljeću u zapadnom gospodarstvu došlo je do financijalizacije poslovanja proizvodnih korporacija, po kojoj se više novca slijeva u korporacije putem financijskih zahvata, nego ulaganjem novca u nove proizvode. Financijski upravitelji korporacija, a ne stručni tvorci proizvoda imaju „posljednju riječ“ u smišljanju novih proizvoda. (Primjer za to su nevolje sa zrakoplovom Boeing 737 MAX.)

Ako se stanje gospodarstva u različitim zemljopisnim dijelovima svijeta ne prosuđuje po financijskim zahvatima i po stvaranja novog novca putem uporabe već nakupljenoga, nego po stvaranju novog bogatstva radom te razvijanjem i uporabom nove tehnologije, lako se uviđa, da već teče prevrat ili revolucija u stvaranju bogatstva naroda. Na istočnoj polukugli Zemlje stvara se golemo novo bogatstvo, a države zapadne polukugle sve se više zadužuju. Od američkog državnog duga, koji je veći od 33 trilijuna dolara 40% otpada na deset azijskih država, koje su među dvadeset najvećih vjerovnica SAD. (Američka Državna riznica bi svoja dospjela dugovanja po državnim obveznicama mogla Kini platiti u zlatu.) Azija ima i novac i tehnologiju.

Azija je postala sredinom svijeta, jer se u njoj sve više radi i proizvodi te jer se u njoj tehnologija burno razvija. Nije riječ samo o Kini, nego i o Japanu, Rusiji, Južnoj Koreji, Indiji i Tajvanu. Mnoge azijske zemlje su bogate energentima i rudnim blagom, posebice u kovinama, koje rabi „zelena“ energetika. Došlo je do burnog napretka gospodarstava Azije i Globalnog juga te do razmjernog nazatka Zapada i do ugroze američkog „predvodništva“ u svijetu.

Jedna od posljedica sadašnjeg svjetskog prevrata koji je u tijeku je to, da sve više zemalja uistinu vodi samostalnu politiku, što se očitovalo u proširenju BRICS-a. Države kao što su Saudijska Arabija, Egipat, Iran, Etiopija i Emirati ili imaju samopouzdanje zbog svojega prirodnog blaga odnosno položaja ili će uživati zaštitu utemeljiteljica BRICS-a. Valja očekivati, da Japan i Južna Koreja uskoro prihvate, da su dijelovi Azije i da počnu voditi samostalnu vanjsku politiku, kao što takvu politiku među zapadnim zemljama već vode Turska i Mađarska. Nizozemske i južnokorejske tvrtke su presite američkih gospodarskih kazni Kini, koje štete njima, a ne SAD pa se te korporacije nastoje vratiti na kinesko tržište.

Amerika je na jačanje gospodarstava Azije i Globalnog juga odgovarala ne samo gospodarskim kaznama, nego i političkim pritiskom, prijetnjom vojnog napada i ideološkim potkopavanjem. Rusija, Kina, Sjeverna Koreja, Venezuela, Iran, Kuba, Afganistan i niz afričkih država su godinama pod kaznama. Međutim, političke i gospodarske kazne nisu slomile rusko gospodarstvo, koje je postalo najvećim europskim gospodarstvom niti su omele Kinu, da napravi tehnološki proboj čak i u proizvodnji poluvodiča i u komunikacijama.

U SAD se gomilaju političke, gospodarske, sigurnosne i ljudske nevolje: državne granice su nezaštićene; vlada opća skupoća; kriminalitet buja u velikim gradovima; vojska nema dovoljno novaka; mladi ljudi nerado stupaju u policiju, zbog veće sudbene brige za prijestupnike, nego za žrtve prijestupa; sto tisuća mladih ljudi umire godišnje od prevelikog uzimanja narkotika, najviše fentanila, koji je pedeset puta opasniji od morfija; vanjska politika SAD se sastoji u prijetnjama i izricanju kazni nepoćudnim državama; SAD su u sebi politički toliko podijeljene, da se protiv jednog od dvojice glavnih predsjedničkih kandidata vode sudbeni postupci, a protiv drugoga kongresna istraga. Amerika ne može više upravljati ni sama sobom, a kamoli predvoditi svijet.

Continue Reading