06 ožujak 2012 ~ 0 Comments

Algoritam predsjedničkim nadama HDZ-a

 1. Kandidatura za predsjednika HDZ-a je dio bitke za Hrvatsku.

 2. Stanje hrvatskog društva, hrvatske države, hrvatskog naroda i ljudsko stanje građana je iz dana u dan sve slabije.

 3. Nađite nekoga tko je zadovoljan stanjem Hrvatske!

 4. Hrvatska propada: propada država, propada gospodarstvo, pogoršava se sigurnost, propadaju ljudi i narod.

 5. Hrvatska propada kao dio Europe i kao dio Zapada, koji također propadaju.

 6. Temeljni razlog propadanju Hrvatske je njezina deindustrijalizacija, koja je počela već osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je Hrvatska zbog političkih neprilika u bivšoj državi počela propuštati nakupljanje nove tehnologije: digitalnu tehnologiju i biotehnologiju, na kojima se danas temelji golem dio svjetske industrijske poljoprivredne proizvodnje.

 7. Postupak deindustrijalizacije cijelog Zapada ubrzan je nakon sloma komunizma u promjenama, u kojima je narod s HDZ-om na čelu obnovio hrvatsku državu.

 8. U isto vrijeme narodi u razvitku počeli su se ubrzano industrijalizirati, posebice stari veliki azijski narodi.

 9. Ta dva usporedna postupka prouzročila su propadanje Zapada i Hrvatske u njemu.

 10. Izravan razlog propadanju Hrvatske je neprimjerena politika u Hrvatskoj, koja nije uspjela i koja nije čak ni pokušala mobilizirati narod da se odupre propadanju.

 11. Hrvatsko propadanje se i sad nastavlja.

 12. Hrvatska nije u recesiji, koju liječi i uklanja vrijeme. Hrvatska nije ni u krizi, kakva se prebrodi jednokratnim potezima države, kad se krizi odredi pravi razlog. Hrvatska je u propadanju, koje se zaustavlja i uklanja samo: (a)  strplji-vim dugotrajnim djelovanjem, koje počiva na (b) pomnoj organizaciji i punoj mobilizaciji naroda, na temelju (c) dugoročne državne strategije, sračunate samo na pružanje životnih dobrobiti ljudima i narodu.

 13. Sadašnje hrvatske vlasti i njihova politika ne pružaju ni tračak nade ljudima, da će se propadanje zakočiti, zaustaviti i preokrenuti u procvat hrvatskog naroda.

 14. Hrvatski građani su izabrali sadašnju vlast ne zato što su smatrali da ljudi koji sad obnašaju vlast mogu poboljšati sudbinu Hrvatske, nego samo zato da upozore HDZ, da je iznevjerio stvarna očekivanja naroda, da ga povede u dobru budućnost.

 15. Budite iskreni sami sebi: HDZ pod zadnje nije pokazivao ni volju da vodi narodnu politiku, ali ni sposobnost da se – kao njegova matična politička sila – postavi na čelo hrvatskog naroda, koji je već u pokretu, kako bi ga potpuno mobilizirao na otpor propadanju.

 16. Kandidirali ste se za predsjednika HDZ-a, kako biste s ljudima, kako biste zajednički, razbudili našu veliku stranku, koja je usred naroda i zajedno s narodom obavila zadaću oslobođenja i osamostaljenja Hrvatske, koja je bila nezamišljiva našim pređima.

 17. Kandidirali ste se da zajednički osposobite veliki HDZ da se (1) vrati narodnoj politici, kakva je obnovila hrvatsku državu, da (2) potpuno izgradite hrvatsku državu, kako bi ona kao sredstvo naroda (3) zaustavila propadanje naroda i narodnog gospodarstva, te (4) stvorila stvarne životne uvjete, da se narod počne sam izdržavati i da se nastavi materijalno, duhovno i ljudski razvijati.

 18. Sve gornje je rečeno samo zato što – kako vjeruju i nebrojeni naši ljudi – da se bez politike i bez predvodništva HDZ-a ne će i ne može zaustaviti propadanje hrvatske države i hrvatskog naroda te da se ne će i ne može jamčiti njihov oporavak i stupanje na put procvata.

 19. HDZ je stranka hrvatskog naroda, ali mu je ona oteta.

 20. HDZ valja preoteti iz šaka došljaka i umetnutih ljudi, koji su HDZ smišljeno spustili na sadašnje najniže grane.

 21. Bitka za Hrvatsku i za njezin oporavak mora početi bitkom za HDZ i za njegov povratak na vlast za istinsko dobro hrvatskoga naroda.

 22. Naša zajednička zadaća je stvaranje stanja, u kojem će ljudi moći zajednički zadovoljavati svoje životne potrebe i sami ostvarivati svoje životne svrhe.

 23. Ta se zadaća može obaviti samo političkom borbom jakog i pravog HDZ-a.

 24. Hrvatski narod sad nema za koga glasati. On ne samo što nema alternativu, nego nema ni prvi izbor ili prvu mogućnost. Uzeto mu je de facto pravo glasa. Ako se HDZ ne obnovi toliko da može voditi politiku i preuzeti vlast, narod će biti prisiljen svoje pravo glasa zamijeniti pravom sile.

 25. Za spas Hrvatske, ako je to ikako moguće, treba prvo spasiti HDZ.

Continue Reading

07 siječanj 2012 ~ 2 Comments

Referendum

Hrvatske političke stranke koje su već iznevjerile narodno povjerenje i izdale svoj narod, sad žele Hrvatsku prodati liberalima, koji vode Europsku Uniju i koji već uništavaju njezine narode. Stranke su nas u presudnom, povijesnom, sudbinskom trenutku poredale pred zid Europske Unije, kako bi nas u žurbi pokosile Referendumom i to u vrijeme kad se u našoj napaćenoj zemlji obavlja smjena nositelja vlasti.

Nebrojeni među nama vide da nas jadne hrvatske političke stranke pokušavaju privesti u tamnicu Europske Unije „kao guske u maglu“, kako je pri žurnom privođenju Hrvata u monarhističku Jugoslaviju 1918. godine rekao Stjepan Radić. Ostali među nama su u tjeskobnoj dvojbi o tome, je li dobro pristupiti Uniji ili je to zlo. Onima među nama koji su u dvojbi kažem, da je pristup Hrvatske Europskoj Uniji veliko zlo. Eto zašto.

  1. HRVATI I HRVATSKA SU U VELIKOJ NEVOLJI
Hrvatska je već zapala u velike nevolje zbog ugađanja volji Europske komisije tijekom takozvanih prijepristupnih pregovora. Pregovori su bili diktat, kojime su hrvatskim vlastima nametnuti unutarnja i vanjska politika, vođenje gospodarstva, pravosudna praksa i sigurnosna politika, a narodu nametan tuđi liberalistički sustav uvjerenja, kojime se zatire hrvatsko narodno životno zajedništvo. Posljedice tog postupka su:
  • uvođenje nakaznog političkog sustava, koji sprječava da se vodi nacionalna politika;
  • povlačenje države iz gospodarstva putem liberalizacije vanjske trgovine, privatizacije državnih poduzeća i prirodnih izvora te putem odustajanja države od uređenja domaćih tržišta robe, usluga, rada i novca;
  • potpuna deindustrijalizacija Hrvatske, čime je spriječen rast gospodarstva, stvorena vojska nezaposlenih ljudi, opao izvoz dobara i usluga te osiromašen golem dio hrvatskog pučanstva;
  • odustajanje države od zaštite ljudi i naroda, rada i vrijednosti rada, nacionalnog prostora i prirodnog blaga te okoliša i klime;
  • pravna nesigurnost građana te izloženost političara i branitelja Domovinskog rata sudskom progonu tuđih pravosudnih tijela;
  • uništenje obrazovnog sustava i unakaženje nacionalne kulture;
  • srozavanje razine fizičke sigurnosti građana, obitelji i cijelog naroda;
  • razaranje uvriježenog hrvatskog sustava uvjerenja, koje uništava hrvatsko obiteljsko, zavičajno i narodno životno zajedništvo, bez kojega nema opstanka naroda i njegova ostanka na njegovoj zemlji.

 

2. HRVATI I HRVATSKA TREBAJU IZVESTI GOLEM PREOKRET

Hrvati i Hrvatska trebaju smjesta pružiti otpor propadanju i za svoj spas skupno se pokrenuti, kako bi svoj opstanak i svoju budućnost zajamčili:
  • preuzimanjem svoje države u svoje ruke;
  • izgradnjom vlastitog politički sustava, koji će omogućiti državi da promiče dobrobit naroda,
  • vođenjem vlastite unutarnje i vanjske politike;
  • ponovnom industrijalizacijom zemlje;
  • vlastitim iskorištavanjem i iskorištenjem hrvatskog prirodnog blaga;
  • zaštitom ljudi, naroda i države od navale svjetskog tržišta i kapitala;
  • obnovom i osuvremenjenjem obrazovnog sustava, kojime bi se u zemlju vratili i stručno i integralno znanje;
  • obnovom i promicanjem ljudskog i narodnog životnog zajedništva te obnovom i obranom uvriježenog sustava uvjerenja, uz koji su Hrvati stoljećima opstali i ostali na svojoj zemlji.

3. UNIJA NAM NE ĆE DOPUSTITI DA SE SPAŠAVAMO I SPASIMO

Pristupom Hrvatske Uniji, Unija nastavlja svoje širenje. Širenje Unije na istok ne služi množenju i jačanju europskog zajedništva, koje bi omogućilo stvaranje većeg bogatstva europskih naroda. Ono služi samo širenju svjetskog tržišta na Europu te jačanju političkog i gospodarskog utjecaja kapitala, jer se Unija od zajednice svojih naroda pretvorila u povjerenicu svjetskog kapitala i glasnogovornicu liberalističke ideologije.

Prijepristupni pregovori RH s EU pokazali su ćud i nakane Unije, koja se urotila da provede svoj naum i u Hrvatskoj. Ta urota predviđa onesposobljivanje Hrvata i hrvatske države da provedu to, što je nama nasušno potrebno za oporavak i povećavanje bogatstva naroda. Unija je i junake Domovinskog rata privela sudištu u den Haagu. Ugovorom o pristupanju Unija Hrvatima i Hrvatskoj oduzima sredstva spasa:

  • uklanjanjem samostalnosti i suverenosti hrvatske države; iako ni Unija nema međunarodno priznanje kao država;
  • nametanjem neučinkovitog i jalovog političkog sustava, u kojem vlasti ne mogu pomoći narodu i zaštiti ga ni od propadanja,
  • preuzimanjem vođenja hrvatske unutarnje i vanjske politike;
  • pretvaranjem hrvatskog gospodarstva u tržište bez proizvodnje;
  • stavljanjem hrvatskog prirodnog blaga i nacionalnog prostora na izbor tuđem kapitalu i korporacijama
  • zabranom hrvatskoj državi da štiti ljude i narod od navale svjetskog tržišta i kapitala;
  • daljnjim uništenjem i bolonjizacijom obrazovnog sustava, koji zemlju lišava i stručnog i integralnog znanja;
  • razaranjem ljudskog i narodnog životnog zajedništva putem promicanja nadmetanja među ljudima i potiskivanja uvriježenog nacionalnog sustava uvjerenja, na koji su se Hrvati stoljećima oslanjali.

 

4. ŠTO JE SAD UNIJA I KAKVA JE ONA

Europska Unija nije ni blijeda slika Europske Ekonomske Zajednice, za koju su se Hrvati bili odredili kod osamostaljenja 1990. godine te koju su u postupku globalizacije uklonili liberali. EEZ je od 1960. godine bila sijelom zajedništva, suradnje i uzajamnosti naroda, koji su ranije suprotstavljenim zapadnim europskim narodima jamčili mir, sigurnost i blagostanje, usprkos tadašnjoj dubokoj podjeli Europe i prijetnji komunizma. EU je od 1993. godine karikatura EEZ-a. Unijom sad vladaju:
  • nesposobni političari kao povjerenici svjetskog kapitala;
  • zapuštenost i propadanje industrijske proizvodnje;
  • siromaštvo i teško dužničko ropstvo kućanstava, proizvodnog gospodarstva, država i navlastito poslovnih banaka;
  • rasap monetarnog sustava Unije, uspostavom kojega je bilo ozbiljno okrnjeno suvereno pravo naroda da vladaju i upravljaju svojim novcem;
  • nemoć naroda da bez općeg europskog političkog preokreta ponovo zagospodare svojom sudbinom;
  • prijetnja ponovnog razbuktavanja nacionalnog pitanja, koje je neizbježno u unitarnim političkim tvorevinama, koja ozbiljno ugrožava sigurnost i stabilnost Unije te cijelog kontinenta u sadašnjim nesređenim političkim, gospodarskim, sigurnosnim i društvenim prilikama u globaliziranom svijetu;
  • rasulo tradicijskog europskog sustava uvjerenja, koji je europskim narodima bio donio ugled u svijetu, opće blagostanje i snagu da se obnavljaju poslije unutarnjih sukoba i ostvarenja vanjskih prijetnji;
  • neprestano jačanje vlasti europske birokracije, koja služi svjetskom kapitalu i svjetskom tržištu te istovremeno propadanje država i naroda Unije.

Europa se – kao i Hrvatska i SAD – pokušava iz siromaštva izbaviti daljnjim zaduživanjem, a ne radom. Europa je naglo počela zaostajati za ostalim dijelovima svijeta, koji je donedavno predvodila. Globalizacija uništava Uniju, ali i cijelu Europu, kojom Unija pokušava gospodariti.

Umjesto da Hrvatska bude pod paskom Unije, Uniju treba povrgnuti prismotri ili monitoringu europskih naroda.

5. MORAMO SAČUVATI SLOBODU DA SE SPASIMO

Svojom neeuropskom i protiveuropskom politikom Europska Unija bi i Hrvatsku obvezala da trajno slijedi strategiju pretvaranje Europe u podružnicu svjetskog tržišta, strogo je sprječavala da izgradi primjeren nacionalni politički sustav i uporno onemogućivala da politiku vodi u interesu svojeg naroda.

Na to Europska Unija sve više prisiljava i svoje sadašnje članice, čiji narodi žestoko osporavaju pokoravanje svojih izabranih političkih prvaka neizabranom čelnicima europskih središnjih ustanova. Unija zatire načelo suverenosti svojih naroda, sprječava njihova međusobno zajedništvo i razbija njihovo unutarnje jedinstvo.

Takozvana kriza eura izazvana s nakanom još veće unitarizacije Unije i daljnjeg potkopavanja nacionalnih država pod izlikom spasa Unije od financijskog sloma. Europski narodi sve više uviđaju da bi rasap Unije bio bolji od njihove propasti kao naroda i da bi taj rasap mogao otvoriti put novom zajedništvu naroda Europe, koje Unija sad priječi. Narodi Unije čekaju da se oslobode Unije, kako bi postali slobodnima za uspostavu suradnje i zajedništva, bez kojeg im se ne će vratiti procvat, koji su imali u Europskoj Ekonomskoj Zajednici.

6. PRISTUP UNIJI BI HRVATSKU DO KRAJA UPROPASTIO

Hrvatski narod zna što bi trebao poduzeti da zaustavi svoje propadanje, da se počne oporavljati te da stvori političke, gospodarske, sigurnosne i ljudske uvjete da se može sam hraniti. Narod zna da se treba okrenuti k sebi i posvetiti sebi, kako bi razvio svoje mogućnosti, uporabio svoje znanje te iskoristio položaj svoje zemlje i svoje prirodno blago. Narod zna da bi trebao imati odgovorno i poduzetno političko vodstvo, koje bi izgradilo primjeren politički sustav i pokazalo predvodništvo u zajedništvo, za kojime narod čezne.

Međutim, ništa od toga za što narod zna da mu treba ne će biti moguće izvesti nakon mogućeg pristupa Uniji, kojemu se političke stranke nadaju, a kojega se narod straši. Unije se sad opravdano straše i narodi, koji su je utemeljili ili koji su joj naknadno pristupili.

Hrvati mogu samo u slobodi sačuvati mogućnost i sposobnost da se izbave iz nevolja i da ponovo pođu putem napretka i obnove narodnog zajedništva. Pristup Hrvatske Uniji nije jedini, sudbinski hrvatski izbor. Hrvatima je potrebna sloboda, kako bi odredili i proveli pravu strategijsku odluku u pogledu stvaranja partnerskih odnosa u širokom, globalnom svijetu. Pristup Europskoj Uniji – po tome što je ona sad i kakva jest – nije ni jedini ni najbolji izbor, jer će nam Unija odnemoći u našem izbavljanju iz nevolje. Rasapom Unije hrvatski bi strategijski izbor postao raznovrsnijim.

 

7. UNIJA VIŠE TREBA HRVATE, NEGO HRVATI UNIJU

Temeljenje Europske Ekonomske Zajednice bio je politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni projekt. Pretvaranje EEZ-a u EU je nedomišljena politička urota, kojom se poslije sloma komunizma nastojalo zauvijek suzbiti utjecaj Rusije na europske i zapadne poslove, iako je taj utjecaj legitiman i neizbježan. U europske poslove i u europsku politiku nastoje se uključiti i druge gospodarske, političke i strategijske sile.

Balkan je nakon dosadašnjeg širenja Unije postao strategijski najosjetljivijim dijelom Europe. Zapad putem Europske Unije nastoji sačuvati politički utjecaj na Balkanu i zadržati ga za se, a Hrvatska je uvijek, usprkos svoje malenkosti, imala presudnu ulogu u usmjeravanju Balkana. Stoga EU treba RH u svojim redovima.

Hrvatski pregovaratelji nisu uviđali i nisu u pregovorima s nametljivim europskim pregovarateljima rabili važnost i vrijednost hrvatskog položaja. Stoga je Hrvatska postigla najbjedniji mogući ugovor o pristupanju Uniji pa se Hrvati ne mogu i nikad ne će pomiriti sa svojim predviđenim položajem i sa svojom ulogom u Uniji. Ugovor koji je hrvatskim vlastima nametnut pokazuje i njihovu slabost, ali i slabost Unije, koja Hrvatskoj kani malo pružiti. Hrvati su mogli iznuditi Uniji najpovoljniji mogući ugovor, ali su pregovore vodili nesposobne hrvatski političari.

Ako Hrvati na Referendumu odluče ponovo stupiti u tuđu političku tvorevinu, razdoblje prismotre pruža im prigodu da pokažu neposluh Uniji  i nju prisile da se mijenja.

Unija nije za nas, a pokazala je da više nije ni za narode svojih sadašnjih članica. Referendum je dobra prigoda da Hrvati pokažu svoj nacionalni politički instinkt, kad su ih već njihovi političari izdali.

Continue Reading

26 ožujak 2011 ~ 1 Comment

Vladina politika i nacionalni interes

U naslovu osvrta sam napisao riječ „politika“, iako odavno pišem da u Hrvatskoj nema politike. Da sam tu riječ zamijenio drugim izrazom, naslov bio nezgrapan. „Politika“ označuje postupak „javnog usklađivanja raznorodnih interesa u državi, pri čemu se svakoj interesnoj skupini dodjeljuje utjecaj razmjeran njezinom doprinosu bogatstvu naroda“. U nas nema politike, jer se nositelji vlasti ne brinu za narod i državu, a kamoli za bogatstvo naroda. Oni ih, dapače, siromaše i uništavaju. U tom smislu se umjesto „politike“ može i mora rabiti izraz „vođenje državnih poslova“.

Pobuda za osvrt došla je od uzrujanosti i zabrinutosti, koje su zahvatile naše građane i javnost zbog novog srbijanskog napada na naše branitelje i njihova progona od srbijanske politike, a ne od srbijanskog pravosuđa. Progon naših branitelja je politički čin. Srbija ima politiku, a Hrvatska je nema! Hrvatsko pravosuđe sa srbijanskom politikom surađuje bez imalo svoje politike, za koju naše vlasti nisu ni sposobne ni voljne,.

Srbijanski progon hrvatskih branitelja otvara niz problema i stvara niz nevolja: (1) otvara pitanje smisla, opravdanosti i valjanosti Domovinskog rata; (2) pretvara hrvatske branitelje u agresore i zločince; (3) dovodi u pitanje svrhu osamostaljenja Hrvatske; i (4) potkopava prirodno i ljudsko pravo Hrvata da traju kao narod. Međutim, reakcija hrvatskih nositelja vlasti na srbijansku hajku na hrvatske branitelje otvara pitanje naravi, smisla i uloge hrvatske države. Kakva je hrvatska država i čemu ona služi? To pitanje građani postavljaju i zbog općeg propadanja države i naroda: političkog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog.

U svezi s javnim poslovima naroda postoje tri odvojena pojma: politička zajednica, politički poredak i nositelji vlasti u političkoj zajednici. Politički poredak je ustaljen način uređenja političkih odnosa. On je i više od pisanog ustava političke zajednice, jer uključuje svrhe zajednice i potrebne granice snošljivosti, mjerila ponašanja, prihvaćene procedure te formalnu i neformalnu strukturu vlasti. Prije su nositelji vlasti vladali zajednicom po Božjoj milosti, po nasljednom pravu i sličnom, a imali su podanike. Od Bonapartea se smatra da vlast izvire iz naroda, čiji pripadnici su građani države ili političke zajednice. Država je od Francuske revolucije instrument naroda.

Narod ima svoje potrebe, svoje svrhe i svoj interes, a oni se zadovoljavaju ili ostvaruju političkim djelovanjem nositelja vlasti putem političkog poretka. U vođenju hrvatske države nema spomena nacionalnom interesu. Ukupne potrebe naroda se sve oskudnije zadovoljavaju (prehrana, odijevanje, rad, zdravlje, školovanje i znanje, sigurnost, kultura i drugo), a u pitanje se dovode smisao i svrha postojanja, i Hrvata kao narodne zajednice i obnovljene hrvatske države.

U Hrvatskoj se vođenje unutarnjih poslova države sastoji u borbi stranaka za vlast, prikupljanju novca u proračun, zadovoljavanju posebnih tuđih i domaćih interese proračunskim novcem, poharu naroda, prirodnog blaga i stvorenog bogatstva te prisilnom uvođenju tuđeg pravnog sustava (EU), koji pokorava hrvatsko tržište svjetskom. U vanjskim državnim poslovima nema sadržaja, nema politike. Sve je svedeno na odnose. Nema ni političke ni gospodarske diplomacije, kojom bi se ispunjale nacionalne svrhe i ostvarivali narodni interesi.

Hrvatske nacionalne interese posebno pogađaju „odnosi“ sa Srbijom i njihova takozvana normalizacija. Ovaj prigovor se odnosi i na Banske i na predsjedničke dvore. Srbiju se poslije njezine neuspjele vojne agresije na Sloveniju, RH, BiH i Kosovo te prvobitno političke agresije na Crnu Goru trebalo držati u izolaciji, u koju se sama dovela, ili bar na ozbiljnom razmaku, dok ona ne zavrijedi normalne odnose sa susjedima putem vraćanja agresorskog duga: povrata pokradene imovine i kulturnog blaga, vraćanja tijela zarobljenih, odvedenih ( a ne nestalih?!) pa pogubljenih branitelja i građana, priznanja hrvatskih granica, uklanjanja svoje vojske s hrvatskog teritorija i drugo. U takvom stanju, upravo kako bi izbjegnula izvršenje svojih obveza, Srbija svim silama nastoji izići iz političke izolacije ili otočenja. To je dio sadržaja srbijanske politike u sadašnjem času. Srbija je Hrvatskoj bila dužna, a sad, kad se odnosi normaliziraju, više nije! Hrvatske vlasti nevjere nacionalne interese za volju „normalizacije“, na koju ih nagovara činovništvo EU i u čemu ih podupiru glasnogovornici većine etničkih manjina u Hrvatskoj.

Ako RH nema politiku, kako bi mogla imati nacionalnu strategiju? Sve je u njoj u odnosima. Nasuprot nama, osim diplomacije i politike, Srbija ima i strategiju, koju nije promijenila od vremena kneževine Srbije – ni za komunizma ni poslije Miloševića, koji je u krivo vrijeme pokušao ostvariti drevnu nacionalnu strategiju. Nedavno su objavljeni rezultati ankete provedene u sklopu srbijanskog projekta Novosti iz prošlosti, koji otkrivaju etnocentričnost Srba kao naroda. „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad!“ Srbi smatraju da je najveći čovjek svjetske prošlosti Tesla, s 21% glasova – Tito 10%, Hitler 8%, Isus 4%. Smatraju da su srpska sveučilišta starija od prvih europskih, iako su mlađa bar 800 godina. Smatraju da su 1918. godine Srbi bili najpismeniji narod u Jugoslaviji. 37% Srba koji imaju osnovnu školu smatra da je Dubrovnik srpski grad, a taj postotak kod visokoobrazovanih ljudi iznosi 55%. Da je srpski vladar Dušan (koji se sam uzalud proglasio carem Bizanta, dok je u Carigradu bili križarsko Latinsko carstvo) vladao Beogradom i Solunom pogrešno smatra 68% visokoškolovanih ljudi, a samo 37% niskoškolovanih ljudi.

Srbi imaju neobično visoko mišljene o sebi kao narodu, a njihove vlasti to uvažavaju. Srbija je narodna država, a RH to nije.

Neprimjereni postupci hrvatskih nositelja vlasti prema Srbiji i drugim obližnjim zemljama (BiH, Mađarska, Slovenija i Srbija) te njihova potpuna pasivnost u današnjem globaliziranom svijetu, koji ulazi u olujno razdoblje, pokazuju da vlasti ne razumiju ni što je narod ni što je država ni što je politika. Njih ni nedavna revolucija u Tunisu ne može prenuti. Tunižani su poslali poruku svim nositeljima vlasti u svijetu, posebice onima u islamskim zemljama, koji su okrenuli leđa vlastitom narodu, ustupili državu tuđim silama ili ideologijama te prihvatili ortaštvo s međunarodnim kapitalom.

Tunižani su izričito tražili demokraciju, slobodu govora, slobodne izbore i rad za visokoškolovane mlade ljude, koji su većinom nezaposleni. Međutim, temeljno pitanje, koje su bili postavili vlastima, koje su uklonili, bilo je: „Čija država je Tunis?“

Čija je hrvatska država? Komu i čemu ona služi? Nositeljima vlasti da uspostavljaju i „normaliziraju“ odnose i da tuđincima otvaraju hrvatsko tržište, ili narodu da zadovoljava svoje potrebe, ostvaruje svoje svrhe i da se štiti? Čovjek se oduvijek „hranio i branio“ zajednicom, a pod sadašnjim vlastima Hrvat se mora kao pojedinac braniti od organiziranih naroda!?

Vlasti još ne slušaju glasove iz naroda. Stoga narodu valja progovoriti u jedan glas!

Continue Reading