18 ožujak 2011 ~ 6 Comments

Rat kapitala i država za narode

Predavanje u Europskom domu 28. lipnja 2010. godine

Stanje

P

olitička kriza Europske Unije je posljedica općeg stanja u Europi. Krize nije bilo dok je Europi išlo dobro.

Europa (kao ni Hrvatska) nije samo u recesiji ili u krizi, nego je u postupku propadanja, i to nakon pet stoljeća uspona tijekom kojih je, izravno ili putem SAD, bila uspostavila i održavala gospodstvo nad svijetom.

To gospodstvo je prestalo i to je uzrok sadašnjeg slaba stanja Hrvatske, Europe i cijele zapadne civilizacije.

Europa još nije propala, a ne će ni propasti, ali je za njezin spas potrebno pružiti sustavan i smišljen otpor propadanju te početi obnovu. Europa živi u prošlosti i od prošlosti. Europa se treba modernizirati. Treba joj osuvremenjenje, aggiornamento, rekli bi u Vatikanu. (Modernost je uporaba sadašnjosti za stvaranje budućnosti, nasuprot konzervativizmu koji prošlost proteže na sadašnjost kako bi se sačuvale dobre stečevine prošlosti.) Prvi korak obnove je uviđanje (to se posebice odnosi na Hrvatsku) da je riječ o propadanju. Obnova će se izvesti tako što će se procesi koji su doveli do propadanja preokrenuti. Oni su povratni, a da ih se preokrene valja uočiti bitne sastavnice procesa propadanja.

Uzroci stanja

S

adašnje stanje je izravna posljedica postupka globalizacije u kojem su predvodništvo imale korporacije te u kojem su tehnologija i države služile korporacijama iza kojih su stajali nositelji slobodnog kapitala.

Stvoreno je svjetsko tržište s obvezom svih ljudi, korporacija i naroda da budu konkurentni i na slabom domaćem i na jakom svjetskom tržištu. To je teret koji nitko ne može dugo nositi. Svatko kad-tad poklekne. Poklekne svatko kad se nađe bez dorasle tehnologije, a sad tehnologijom ne gospodare narodi, nego nositelji kapitala koji je otet državama i proizvodnom sektoru gospodarstva.

Uz provedbu globalizacije na takav način, odranije se (od II. svjetskog rata) odvijao postupak dekapitalizacije i proizvodnog sektora i država, koji su pali u dužničko ropstvo, a kapital se našao u vlasništvu financijskog sektora, koji rabi kapital bez ikakve dužnosti i društvene odgovornosti. U Marxovo se vrijeme smatralo da je radnička klasa u ropstvu poslodavaca odnosno proizvodnog kapitala, a danas su ljudi i nebrojeni narodi u ropstvu financijskog kapitala. (Luka Modrić ima kapital, a hrvatska država nema kapital kojim bi uredila sljevove slavonskih rijeka, koje odnose kuće, ljetinu i živote??!!)

Nakon provale Berlinskog zida Zapad je namjerno ubrzao postupak globalizacije kako bi zauvijek zapečatio svoje gospodstvo nad nepodijeljenim svijetom. Međutim, najnoviji val globalizacije probudio je azijske narode i kao bumerang pogodio sam Zapad.

Uz nakazan postupak globalizacije, u kojem su ljudi i narodi služili korporacijama, države tržištu a tehnologija kapitalu, nositelji kapitala pokrenuli su i deindustrijalizaciju zapadnih gospodarstava, obmanjujući zapadne narode i države da će cio Zapad moći živjeti samo od prihoda i zarade financijskog sektora.

Otimanje kućnog kapitala proizvodnim korporacijama i narodnog kapitala državama pogodilo je i Hrvatsku, koja se u minulih dvadeset godina potpuno deindustrijalizirala, iako oskudijeva u prirodnom blagu. (To je slika neodgovornosti hrvatskih vlasti.) Nositelji kapitala su ulagali oteti kapital drugdje, i to u grane poput špekulativnog bankarstva, prekomjerne i špekulativne stanogradnje, tržišta zlata i sirovina, kozmetičke industrije ili razbibrige. Briga kapital čime će se narodi hraniti. Da ga je bilo briga ne bi narodima bilo oteto bogatstvo.

Ovdje riječ „hraniti“ znači zadovoljavati sve potrebe društva, uključujući uzdržavanje i liječenje sve starijeg i sve bolesnijeg pučanstva te sve zahtjevnije investicijsko održavanje fizičke i društvene infrastrukture, i to uz nisku proizvodnju te bez rada vojske nezaposlenih ljudi. [Meksički zaljev i država: (1) bez novca, (2) bez znanja i (3) bez prava odlučivanja što je posljedica trodiobe vlasti pod paskom kapitala.]

Zbog navedenih procesa zapadni su se narodi – prvi put od propasti Rima – zatekli u stanju da se ne mogu sami hraniti, nego žive od milostinje ili kredita nositelja kapitala. Takvo stanje je nenormalno, neodržljivo te pogibeljno i za narode i za svjetski mir. (Hrvati 1300, Mađari 1100, Grci 3000 godina živjeli bez kredita.)

Zaokret koji valja napraviti

I

pak, sad se narodi bude. Već počinje otpor propadanju, a uskoro će početi i obnova Europe.

Ta će obnova napraviti veliku revoluciju, ali ne klasnu nego državnu i narodnu. Ključno je izvesti tri zahvata koja su u ovlasti država i samo država, koje imaju zadaću i dužnost štititi rad i vrijednost rada, narode i ljude, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu. Tim bi se zahvatima preokrenuli postupci koji su doveli narode u sadašnje teško i opasno stanje.

Ti zahvati su:

1)      dekapitalizirati, ne dokapitalizirati nego dekapitalizirati (obezglavničiti) financijski sektor i ponovo akumulirati kapital ili glavnicu u proizvodnim korporacijama i državama; za to ima nebrojeno mnogo načina: od ukidanja „devizne klauzule“ do izlaznih poreza za tuđi kapital do selektivnog oporezivanja zarade trgovačkih društava do inflacije.

2)      obnoviti potrebnu ulogu država unutar nacionalnih gospodarstava;

3)      obnoviti vodeću ulogu država u postupku globalizacije i usmjeravati svjetsko gospodarstvo bilateralnim dogovorima država i putem regionalnih sporazuma, čime bi se u potrebnom stupnju smanjilo svjetsko nadmetanje ili konkurencija korporacija.

Time bi se zaustavio, obrnuo i unazadio postupak globalizacije na dosadašnji način te ograničilo i stavilo pod nadzor naroda svjetsko tržište, koje je veliko zlo ako je otvoreno i ako njime slobodno kola odmetnuti kapital. Jedino tako će narodi moći živjeti od svojeg rada, a države imati dovoljno novca da obnašaju svoju dužnost zaštite rada i vrijednosti rada, ljudi i naroda, prostora i prirodnog blaga, okoliša i klime.

Slobodnog kolanja kapitala nije bilo sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. To je novovjeka pojava. Nije ga bilo ni po dogovoru savezničkih sila u Bretton Woodsu u kolovozu 1944. godine. Kao što u bićima nema proizvoljnog kolanja energije, nego se energija raspoređuje prema stanju organizma i potrebi organa, tako ni u novom tijesnom, globaliziranom svijetu ne smije biti slobodnog, proizvoljnog kolanja kapitala. Ono je štetno. U društvu, zajednici, nacionalnom organizmu ili u svijetu zadovoljenje potreba jednih nameće smanjenje prohtjeva drugih. Čemu kapital ljudima koji ne rade te koji nemaju dužnosti i odgovornost? Očito samo zato da ga povećavaju te da narode, proizvodnju i ljude dovode u još dublje dužničko ropstvo. Narodi su se oslobodili političkog ili teritorijalnog ropstva velikih sila, a pali su u tržišno ropstvo nositelja kapitala. Tako je i s američkim narodom.

Takav opasan pristup kapitalu više ne koristi ni anglosaksonskim narodima u kojima je takav pristup i smišljen. Ranije su njihov politički utjecaj, njihova znanost i tehnologija te njihova vojna sila rabljeni za iscrpljivanje poduzeća i država ostalih naroda, a sad su i ti narodi pali u ropstvo nositelja kapitala. Međutim, nadu u oporavak naroda budi činjenica da je taj postupak iscrpljivanja kapitala povratan ili, hrvatski rečeno, reverzibilan.

Ukratko, valja ukloniti liberalizam, koji se ne pita kako će se ljudi i narodi hraniti. To je uvjet i to će biti rezultat obnove Zapada, Europe i Hrvatske.

Nova doktrina® obnove Europe

E

uropa se mora ponovo industrijalizirati i mora obnoviti masovnu proizvodnju hrane kako bi zaposlila i hranila svoje narode, suzbila navalu azijskih industrijskih i poljoprivrednih proizvoda na svoje tržište te kako bi izborom, kvalitetom i količinom svojih proizvoda konkurirala Aziji na vanjskim tržištima.

Za to je potrebno (1) razvijati tehnologiju na kojoj bi se temeljili proizvodi koje svijet kupuje, (2) distribuirati takvu tehnologiju diljem Europe, te (3) nakupljati novu tehnologiju u svim narodima Europe. To je politički posao koji ne će obaviti ni korporacije ni Unija, koja je postala teretom svim narodima Europe, dakako osim hrvatskom. (Riječ teret se odnosi na EU koja nije država, zato što od četiriju izvora društvene vlasti nema politiku i vojsku, a ima bolesno gospodarstvo i njeguje zastarjele i štetne liberalne ljudske vrijednosti. Ako se želi spasiti, Europa mora EU pretvoriti u državu.)

Zadaću ponovne industrijalizacije Europe sad mogu obaviti samo nacionalne države u međusobnoj suradnji, jer je u tome spas i manjih i većih država. Ni veći europski narodi, koji stvaraju tehnologiju i smišljaju svjetske proizvode, ne će se bez rada manjih naroda s njihovom tehnologiju moći potrebnom količinom proizvoda oduprijeti Aziji, u kojoj rade milijarde ljudi. Cijela Europa mora početi raditi i proizvoditi. Europa se ne brani na osi Berlin-Pariz. Europa je pod opsadom. Industrijski garnizoni trebaju biti razmješteni diljem Europe, u svakom njezinu kutu. (Sulla i Marije) Političko rušenje domina ne valja vezati samo uz Jugoistočnu Aziju.

Rusija bi morala postati političkim, gospodarskim, sigurnosnim i kulturnim dijelom Europe, u kojoj bi ona mogla i trebala imati značajan utjecaj. Europa se mora braniti i obnoviti kao cjelina, kao što se nekad Zapadni Rim obnovio uz pomoć novih, tad neuljuđenih naroda s golemih prostranstava sjevera i istoka Europe. EU je dosad i nehotice bila zaprekom integracije Rusije u Europu. Europi je umjesto „euroatlantske“ potrebna europska integracija.

Budućnost kapitalizma

O

sim o opstanku naroda Europe riječ je i o spašavanju kapitalizma. Ako se kapitalizam ne reformira, prijete mu narodne revolucije, jer narodi žele imati drukčije, odgovornije države. Narodima su potrebne narodne, a ne kapitalističke, otržištene države. To se odnosi i na EU kao zajednicu. Države imaju obveze, dužnosti i odgovornost koje moraju ispunjati, izvršavati i obnašati. Bez toga nisu države. Sad je EU sluškinja kapitala, a ne narodâ.

Ipak, socijalizam nije jedina, prirodna inačica liberalnom kapitalizmu. Rješenje nije ni u varijanti kapitalizma koju se naziva socijalnom državom, po tome kako se ona sad shvaća. Narodima i ljudima valja živjeti od rada i znanja, a ne od milostinje za koju se države zadužuju. Spas Europe je u nakupljanju nacionalnog kapitala ili u gospodarskom nacionalizmu. Gospodarski nacionalizam i bilateralna suradnja država temelji su za socijalnu državu. Toma More je 1516. godine napisao u Utopiji da je bitna zadaća države zaposliti sve ljude.

Svi bi europski narodi trebali naučiti sami loviti ribu. Danas je izvoz svjetskih proizvoda lov ribe.

Poimanje države na Zapadu različito je od poimanja države u azijskom, konfucijanskom svijetu. Tamo se smatra da su ljudi podanici, da pripadaju državi koja bi, usput rečeno, morala biti etičnom. Ideja obitelji bila je projicirana na državu. Tamo je država neupitna kao i obitelj. (Rusko carstvo, revolucija, nacionalno pitanje i Staljin.)

U Europi se smatra da država pripada narodu pa narodi od države očekuju da ih štiti i da im nešto pruži. Zbog takva gledanja na državu europska povijest je natrpana revolucijama, koje bi izbijale čim bi narodu postalo jasno da mu je država prestala služiti. Hoće li prva polovica sadašnjeg stoljeća biti razdrta revolucijama kao i prva polovica prošloga ovisit će o popustljivosti nositelja odmetnutog svjetskog kapitala. (Dva svjetska rata i 9 revolucija!) Spomenutim revolucijama i ratovima prethodilo je stanje poput današnjeg.

Zaključak ili pitanje europske državnosti

U

mojim knjigama nema kritike i pesimizma. Samo iznosim stvarno stanje naroda i uzroke nastanka stanja u kojem su se narodi zatekli, ali uvijek imam i prijedloge za poboljšanje stanja. Iskreno sam vam iznio pravo stanje i položaj Europe, ali i to da nazirem da će se europske nacionalne države oduprijeti propadanju, oteti odmetnutom kapitalu i da će prigrliti svoje narode. Vidim i to da će se EU moći konstituirati kao prava država europskih naroda s europskom politikom, gospodarstvom, vojskom, središnjom obavještajnom službom te s europskom kulturom i ljudskim vrijednostima. Europa treba pravu državu!

Ne znam hoću li vam se zamjeriti, ako kažem da se države poput Mađarske, Grčke i Hrvatske, ako ostanu u stanju u kakvom su sad, ne mogu održati kao države. Jednosmjerno pružanje gotovinske pomoći tuđim državama, bez zajedništva i uzajamnosti nema smisla, jer ono ne pomaže primateljima pomoći, šteti pružateljima, a koristi samo nositeljima kapitala. Stoga mnogi činovnici i obavještajci Europe, koji sad na Hrvatskoj iskušavaju regionalnu suradnju, olako pomišljaju da bi za slabe zemlje Jugoistočne Europe izlaz bio u stvaranju „regionalne države“, ne bi li od nekoliko siromaha nastao jedan bogataš. Dakako, uz priču o privlačnosti za investitore većeg, „jedinstvenog“ tržišta. Kakve i koje investitore? Međutim, uspostava „regiona“ bila bi za Europu pogibeljnije rješenje od dviju promašenih jugoslavenskih država.

Ipak, jedna Europa treba i jednu državu koja će je braniti i štititi, a i Hrvatima i drugima je spas u europskoj državi. Suverene državice Europe ne mogu se ni uz najtješnju suradnju oduprijeti azijskim divovskim državama, koje se također mogu početi povezivati. „Sve tješnja integracija“ u EU ne stvara kvantni skok potreban za vođenje jedne europske politike.

Europa treba drukčiju, narodnu EU. EU će pod liberalizmom zauvijek ostati unijom kapitala i korporacija koje su u dužničkom ropstvu kapitala i ne će postati unijom država znanja, rada i naroda. Sadašnja statutarna državnost EU je zamisao liberalizma. Ona je nakon propasti liberalizma izgubila smisao i postala štetnom. Europi je potrebna nova, drukčija, ustavna državnost. Europska Unija za dobro Europe mora postati suverenom državom.

Continue Reading