26 svibanj 2012 ~ 6 Comments

Liječenje Hrvatske

 

Što god govorili i pisali hrvatski političari, sociolozi, ekonomisti, gospodarstvenici, povjesničari ili duhovnici, narod – ljudi koje srećete na ulici, trgu, tržnici ili u trgovačkom centru – smatra da Hrvatska nije ni u krizi ni u recesiji, nego u propadanju. Narod – a u narodu i čitatelji Glasa Zagorja – zna da je Hrvatska bolesna. Slabo stanje Hrvatske se ponajbolje očituje ili ima znakove bolesti ili simptome u dvome: (1) pučanstvo Hrvatske se smanjuje, a (2) uz smanjivanje pučanstva raste broj nezaposlenih. U „zdravlju“ – najnovija hrvatska vlada ne dopušta da se govori i piše o zdravstvu – bi se reklo da se u hrvatskom državnom organizmu smanjuje broj eritrocita („crvenih krvnih zrnaca“), a da se broj leukocita („bijelih krvnih zrnaca“) povećava.

Kako je Hrvatska kronično ili trajno bolesna već neko vrijeme, prije obavljanja izbora za čelnike HDZ-a, kao „najjače, pobjedničke i matične stranke hrvatskoga naroda“, postojala je nada da se liječnici među kandidatima probiju do vrha stranke i da poslije novog pobjedničkog pohoda na Hrvatski sabor, počnu liječiti i izliječe Hrvatsku. Nažalost, od silnih liječnika ostao je pri vrhu samo jedan, ali vrijedan. Da su bar ostala dvojica!

U medicini ili u konvencionalnom, znanstvenom liječenju ljudskih organizama postoji mnogo vrsta liječenja ili medicine. Prvi je preventivna medicina. narod je uvijek mislio da je „bolje spriječiti, nego liječiti“. Hrvatska nije spriječila obolijevanje svojeg organizma. Zdravlje jedne države počiva na znanju i radu, a Hrvatska se pretvara u deindustrijaliziranu zemlju neznanja. (Bolest neznanja, nerada i nebrige, nažalost, shrvala je cio Zapad, a ne samo Europu ili Hrvatsku.) Bolest nismo spriječili pa je valja trebalo liječiti. Umjesto preventivne medicine, trebalo bi uporabiti kurativnu medicinu.

U hrvatskom janom domu zdravlja sad nema ni primariusa ni liječničkog konzilija, pa se pojedini superspecijalisti prihvaćaju liječenja ili terapije hrvatskog nacionalnog organizma svoju ruku, temeljem svojeg uskog znanja i interesa, jer je mnogim liječnicima, koji se bave eksperimentalnom medicinom važno imati pacijente, što god se pacijentima događalo. Sadašnja terapija koja se određuje Hrvatskoj zove se „novi investicijski ciklus“, u kojemu se ne će otvoriti niti jedno trajno radno mjesto u proizvodnji dobara za izvoz. Hrvatski organizam – domoljubni političari govore o „hrvatskom korpusu“ ili tijelu – sad treba primiti transfuziju reindustrijalizacije, koja je lijek i za EU, u kojoj se također smanjuje broj eritrocita, a povećava broj leukocita.

Bojim se da će sadašnji voditelji „hrvatskog doma zdravlja“ uskoro uvidjeti, da zamišljena infrastrukturna terapija ne može donijeti poboljšanje stanja hrvatskog državnog organizma i da će se u liječenju Hrvatske prihvatiti sredstava i načina palijativne medicine.

(Palijativna medicina u pristupu neizlječivim bolesnicima je nov i već razglašen ogranak ljudske medicine. Ona se bavi brigom za bolesnika do skore neizbježne smrti, pri čemu se „nalaze optimalna ili najbolja moguća rješenja za očuvanje kvalitete života bolesnika“.)

U hrvatskom nacionalnom primjeru također bi se mogla napraviti momčad za palijativnu skrb, u kojoj bi svakako morali biti liječnici i superspecijalisti iz EU, Svjetske banke i MMF-a. Možda bi se Hrvatsku moglo smjestiti u regionalni ili „regionski“ hospicij ili stacionar za umiruće, kako se riječ „hospicij“ prevodi prema rječniku Ž. Bujasa.

Prije zaključenja ovog osvrta na liječnički način, valja spomenuti da je u oporbeni dom hrvatskog zdravlja doveden ravnatelj, koji je stekao zdravstveno iskustvo i kao pripadnik temeljne i kao pripadnik tajne policije. On se osim na iskustvo, koje se može steći u RH poziva i na iskustvo iz Ruske Federacije. Međutim, koliko god usporedba bila primjerena, valja znati da je prvi „hrvatski Putin“ bio Franjo Tuđman. On je, temeljem svojeg tajnopolicijskog iskustva iz Drugog svjetskog poraća, hrvatski narodni, nacionalni pokret – u kojemu je prvi čovjek svakako bio Franjo Kuharić – iz pokreta pretvorio u političku stranku, iz koje su urođene pogreške izbile u nakazna izobličenja organizma, koji se ne daju prikriti ni kozmetikom ni pomnim odijevanjem ni implantatima.

Teško je uvidjeti prigodu da se pod novim ravnateljstvom oporbeni dom nacionalnog zdravlja „kadrovski ojača“ u mjeri, koja će omogućiti zaustavljanje slabljenja, liječenje i oporavak hrvatskog državnog organizma, čiju bolest nijedan politički dom zdravlja ne želi odrediti ili dijagnosticirati.

Vašem osvrtniku se čini da je Hrvatska sad u čekanju ili u očekivanju da namnoženi narodni leukociti počnu braniti hrvatski državni organizam. Ima previše nezaposlenih, a da oni ne bi mogli uspjelo obaviti zaštitarsku ili imunosnu zadaću, kakvu leukociti imaju u ljudskom organizmu.

Oko minule unutarstranačke izborne kampanje, koja je tekla u izvanstranačkim prostorima, bilo je mnogo nategnutih komentara o tome, kako su brojni liječnici, koji su se natjecali za primariusa u HDZ-ovom domu zdravlja, politički neiskusni, a kako je političko iskustvo važno za vođenje državnih poslova. Pritom se nije spominjalo to, da svi poznati i razglašeni iskusni hrvatski politički radnici imaju samo negativno političko iskustvo. Da su oni kojim slučajem bili pravi liječnici i odgovorni liječnici, mogli bi na prvi pogled vidjeti da je Hrvatska bolesna i po licu joj prepoznaju bolest. Oni i danas smatraju da Hrvatska ima dobroćudnu virozu te da joj treba mirovanje, a ne izlazak na ulicu da se izliječi.

U svijetu, a posebice u Europi, stalno je na tržištu zdravlja alternativna medicina, koja preporučuje da bolesni nacionalni organizmi poste i da se ustežu od uzimanja mrsa, kao da anoreksija nije opaka bolest. Međutim, Hrvatskoj kao i Grčkoj, Irskoj, Španjolskoj, Bosni, Makedoniji, SAD, Italiji i cijelom Zapadu treba pojačana ishrana putem vraćanja kapitala u nacionale prostore, upravo kako bi se nacionalni organizmi ojačali reindustrijalizacijom kao kakvom punohranom infuzijom.

Smatram da je za izbavljanje Hrvatske iz jame gospodarske i demografske propasti potrebno imati upravo liječnički pristup, po kojemu liječenje bolesnika počinje dijagnozom. Smatram, da, dugoročno gledano, samo konvencionalna politička i gospodarska medicina može pomoći Hrvatskoj, ali da uskoro dolazi vrijeme da se u liječenju Hrvatske uporabi narodna medicina, u kojoj bi radna terapija imala ključnu ulogu. Hrvate jednostavno treba vratiti poslu, a to zahtijeva vođenje slobodnije monetarne politike. Za to bi se, pak, trebalo vratiti narodnoj medicini, kojom bi se za hrvatske političare – koji nisu ni političari – uvela „radna obveza“ vođenja politike u narodnom, nacionalnom interesu.

Možda će prvi zahvat u liječenju Hrvatske tražiti potpunu opću anesteziju bolesnika pa bi jedini liječnik, koji je ostao u oporbenom domu zdravlja, morao i mogao preuzeti ulogu anestetičara.

Vaš osvrtnik, uza sve ovdje napisao, pun je nade za hrvatsku budućnost, jer dobro zna da su narodi puno otporniji i od država i od ideologija.

Continue Reading

19 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Zapad bez sustava ljudskih vrijednosti

Zdravko Mršić: Predavanje u Europskom domu u Zagrebu 1. ožujka 2011. godine

U predavanju ću pokušati navesti razlog pisanju knjige „ANTIBIBLIKUS, Korijeni neizdašnosti kršćanstva“.

Počet ću tvrdnjom iz naslova predavanja. Zapad je uistinu ostao bez sustava ljudskih vrijednosti. Sve zapadne ideologije, kojima se proteklih stoljeća nastojalo sačuvati ili iznova utemeljiti sustav ljudskih vrijednosti, kršćanstvo, komunizam i liberalizam, ili su propale ili su postale neizdašnima. Praktično govoreći, nijedna od njih nije u stanju nimalo pridonijeti odgoju ljudi ili ucjepljenju u mlade ljude zasada, vrijednosti ili ljudskih vrlina, koje bi omogućile da ljudska društva sačuvaju koheziju i otpornost, koje su potrebne u suočenju s izazovima globalnog svijeta.*

Kršćanstvo je na samrti i pokušava se spasiti infuzijom jakih obroka ekumenizma, koji je negacija svake od religija, koja se iskreno ili neiskreno predala ekumenizmu. Komunizam, komunističku utopiji ili komunističku postavku, ukopala je boljševička praksa nasilne kolektivizacije i „uravnilovke“ naroda. Liberalističku utopiju razotkrilo je sadašnje posvemašnje sukobljavanje unutar narodnih političkih zajednica, rasap dugovječnih naroda i propadanje ljudskog tkiva općenito. Opsjednutost liberala ucjepljivanjem u mlade i u zrele ljude – putem gospodarskih i političkim sredstava – zasada slobodarstva i nadmetanja među ljudima i narodima dovela je ljude i narode diljem svijeta u stanje teške, gotovo neizlječive bolesti.

U „Antibiblikusu“ sam pokušao objasniti korijene neizdašnosti kršćanstva. Naime, razlozi sloma komunističke hipoteze postali su jasni davno prije sloma kratkovjekog komunističkog sustava na istoku Europe i drugdje. S druge strane, liberalizam – koji je stariji od komunizma, ali koji je imao razdoblja pritajenosti iz opreza – pred našim očima pokazuje sav besmisao svojih privlačnih utopijskih postavki (1) da je briga svakog pojedinca samo za vlastito dobro najbolji put do ostvarenja zajedničkog ili općeg dobra, i (2) da je uspostava slobodnog svjetskog tržišta jedini jamac uspostave vječnog mira i njegova očuvanja. Međutim, pravi razlozi propadanja, sahnjenja ili agonije kršćanstva nisu očiti, jer je dugovječno kršćanstvo prvo europske narode spasilo od potpune propasti i izbavilo ih iz barbarstva, a zatim sve do uspostave industrijskog kapitalizma pokazalo neobičnu sposobnost vlastite obnove: benediktinska obnova od šestog stoljeća, franjevačka obnova uoči Renesanse te obnova putem Reformacije i isusovačke Protivreformacije od šesnaestog stoljeća.

Vrijedno je napomenuti da su se iz krila kršćanstva rodili liberalizam i komunizam, koji su utopije nastale u ozračju kršćanske eshatologije ili očekivanja pojave mesije na kraju vremena, ali i ateizam, koji je endemna zapadna pojava. To se sve dogodilo u minula dva i pol stoljeća, upravo u vrijeme kad se u Europi snažno razvijala prava znanost, čijem je unapređenju Crkva dala neprocjenljiv obol. Neizdašnost kršćanstva kao ideologije, na kojoj bi se mogao i dalje temeljiti sustav ljudskih vrijednosti, nije uzrokovana pojavom prave znanosti, ali je znanost razotkrila sve slabosti kršćanskog pristupa svijetu, životu, društvu i čovjeku.*

U traženju uzroka sadašnje jalovosti kršćanstva kao ideologije ne smije se izgubiti iz vida sadašnje stanje svijeta. Sredinom studenoga prošle godine kod objave knjige „Svijet bez ideje“ održao sam predavanje pod naslovom „Kapital bez domovine i svjetska revolucija“. Događaji na početku ove godine pokazali su da svjetska revolucija počinje.

Naglasit ću nešto na što se često navraćam. To što karakterizira pojedina društva nisu ni posebne potrebe ni svrhe, koje snažno potiču ljude da ih zadovolje i ostvare, nego sredstva i načini, kojima se ostvaruju opće ljudske svrhe i zadovoljavaju potrebe. Društva označuje dinamika utjecaja društvenih sredstava u postupku zadovoljenja potreba i ostvarenja svrha. Za dobro razumijevanje društvene dinamike dobro je razlučiti četiri glavna organizacijska sredstva društvenog utjecaja, snage ili vlasti odnosno četiri glavne mreže utjecaja, koje se međusobno preklapaju i prepleću: politiku ili državu, gospodarstvo, vojsku ili sigurnosne snage i sustav ljudskih vrijednosti. Te mreže su organizacije – institucionalizirana sredstva ostvarenja ljudskih svrha. Njihova snaga, vlast, utjecaj ili „moć“ ne izvire iz čovjekova nastojanja da namakne ideološka, ekonomska, vojna ili politička dobra, nego iz njihove organizacijske sposobnosti da zadovolje ljudske potrebe i da ostvare ljudske svrhe. U pozadini odnosa i međuovisnosti glavnih mreža društvenog utjecaja stoji narav čovjeka kao vrste, kojega nakane, svrhe i nastojanja, a ne potrebe razlučuju od drugih živih vrsta. Stoga, utjecaj sustava ljudskih vrijednosti nije manje važan od drugih vidika vlasti: gospodarstva, politike ili sigurnosti.

Želim usto razlučiti ideologiju od ideje. Ideja ili zamisao ima svrhu koju valja postići držeći se samo određenog načela. Ideja, koju slijede sustav ljudskih vrijednosti i politički poredak kojemu taj sustav služi, ima jednostavnu svrhu i jednako jednostavno načelo, kao mjerilo ostvarenja svrhe. Ideja ima bitno regulacijsku funkciju. Ako društvena praksa ne vodi ostvarenju svrha, praksa se mijenja. Ideologija ili opća doktrina kao temelj sustava ljudskih vrijednosti, predstavlja program, koji moraju provoditi ljudi u svojem ponašanju i društvene ustanove u svojem djelovanju. Ako u takvom slučaju društvena praksa ne vodi ostvarenju svrha, nju se ne smije mijenjati. Ona postaje zaprekom ostvarenja svrha na mogući drugi način i sredstvom opravdanje pogrešne, nekorisne i štetne prakse.

Dodat će još to, da bi se svim društvima, čim bi došlo i do kakve podjele rada, pojavili pojedinci, koji su svoje životne potrebe zadovoljavali stvaranjem kulturnih simbola i znakova te rukovanjem njima. Od čarobnjaka i šamana, preko dvorskih pisara i svećenika, do crkvenog klera i dvorskih luda ili umjetnika, kulturna se elita javljala u svim agrarnim društvima. Ona je imala zadaću pružati, organizirati i raspačavati ili širiti riječi ili slike u tri temeljna područja: (1) prikupljanju stvarnog, objektivnog znanja, (2) smišljanju ideologije, koja će čuvati postojanost društvenog poretka, i (3) pružanju i organiziranju metafizičkog objašnjenja kozmičkog reda, koji se očito činio magičnim. Ja taj poseban sloj namjerno nazivam pismoznacima.

To nas uvodi u temu izlaganja. Pismoznanski sloj drevnožidovske plemenske federacije imao je vrlo tešku zadaću. Drevni su Židovi živjeli na palestinskoj vjetrometini između velikih političkih zajednica pa im je bilo teško uspostaviti i održati vlastitu državu, za kojom su čeznuli. To im je nakratko pošlo za rukom uspostavom slabe judejske kraljevine pod samo tri vladara: Saulom, Davidom i Solomonom i to oko osmog stoljeća. Povjesničari i arheolozi znaju da su gotovo cijelo ostalo vrijeme Židovi živjeli pod tuđom vlašću: egipatskom, asirskom, babilonskom, perzijskom, grčkom i rimskom. Sigurno je da Židovi kao narod nisu nikad prebivali u Egiptu. Zna se da ni za silnog Solomona Izrael i Judeja nisu bili ujedinjeni. Zna se da nema traga tobožnjem razaranju silnog broja gradova od Mojsija u četrnaestom stoljeću; da je Jerihon u to vrijeme bio trgovište s drvenim kućama i bez ikakvih zidina; da nema traga velebnim palačama u kojima je Solomon čuvao sedamsto žena i tristo priležnica, da Mojsije – sve da je i postojao i da je bio u Egiptu – nije mogao u jednu noć izvesti iz Egipta šesto tisuća ratnika i ukupno tri milijuna ljudi, s kojima je četrdeset godina lutao Sinajem, hraneći ih kruhom, koji je redovito padao s nebesa;* da je velebni Ur Kaldejski iz kojeg je navodno potekao Abraham postao blještavom metropolom istom u sedmom stoljeću; da Židovi na putu u Egipat u petnaestom stoljeću nisu mogli voditi i jahati deve, koje su pripitomljene istom u desetom stoljeću i koje su uvedene u komercijalnu uporabu istom u osmom stoljeću. Sve to i mnogo drugoga upućuje arheologe i povjesničare na čvrst zaključak da Bibliju odnosno Zakon, Toru ili Petoknjižje nije pisao Mojsije u četrnaestom stoljeću, nego netko mnogo kasnije. Stoga je nizozemski židovski filozof Baruh Spinoza još u sedamnaestom stoljeću napisao da je „jasnije od Sunca u podne da je Zakon pisao netko tko je živio stoljećima poslije Mojsija“. To ga je koštalo ekskomunkacije. Učenjaci pisanje Zakona smještaju u razdoblje između šestog i drugog stoljeća prije pojave Isusa.

Očito je da su drevni Hebreji rekonstruirali svoju prošlost i to u državotvorne svrhe. Nije riječ o običnom mitu, koji je srican malo po malo u davna vremena, nego o rekonstrukciji prošlosti, tijekom koje su skovani mitovi o Božjoj odabranosti Židova kao naroda koji će preplaviti svijet i o Božjem obećanju Židovima jednog posebnog malog dijela Zemljine plohe zauvijek, bez obzira na demografski razvitak svijeta i na moguće i stvarne migracije u svijetu. Zakon čak navodi silna razaranja i etničko čišćenje, koje je izveo Mojsije po „povratku“ u zemlju, koja je obećana Židovima sedam stoljeća ranije. Jasno je, da do Isusova vremena nije bilo ništa ni od tobožnjeg Božje odabranosti Židova ni od tobožnjeg Božjeg obećanja zemlje. Židovi su se prije Isusova vremena suočili i s mnogo naprednijim Grcima i Rimljanima, ali i s rimskom okupacijom, koja se činila nepovratnom. Tad je bila izgubljena nada da će se stara Božja „obećanja“ ostvariti putem zemaljskog mesije ili pomazanika. Stoga je sekta farizeja u očajanju posegnula za idejom izravnog Božjeg zahvata u židovsku politiku putem nebeskog izaslanika te očekivala njegov dolazak i uspostavu vječnog židovskog kraljevstva.

U vrijeme Isusove pojave grčka je velebna civilizacija već bila propala, a da nijedan okolni narod pa ni odabrani židovski nije znao naslijediti grčku znanost, filozofiju, matematiku, mudrost, likovnu, glazbenu, dramsku i graditeljsku umjetnost te grčke praktične vještine. Židovskim društvom vladali su pomutnja i propadanje, a propast Rima i rimskog pristupa životu već je bila na vidiku. U takvom poraznom stanju svijeta, koji je bio globaliziran (na vesla) i koji je imao 75 milijuna stanovnika ili četvrtinu svjetskog pučanstva, tražio se novi pristup životu, nova ideja i novi sustav vrijednosti.

U takvom stanju naroda te u okolnostima izvan Izraela i u prilikama u Izraelu pojavio se Isus, koji je svoj stav temeljio na zaključcima svojeg promatranja prirode, društva i ljudskog života uvažavajući tadašnje stanje duhova. Isus je najavio dolazak novog svijeta ljudske uzajamnosti, solidarnosti i društvene kohezije te borbu za taj svijet. On je kao svrhu djelovanja ljudi i ljudskih zajednica postavio to da „svi ljudi imaju život“. Sebe je nazivao dobrim ili odgovornim pastirom ljudi, a Boga je proglasio „ocem svih ljudi i naroda“ upravo zato da bi mogao opravdati borbu za novi svijet i potaknuti ljude da se odgoje za funkcioniranje takvog novog svijeta. Za stvaranje novog svijeta potrebno je u ljude usaditi sustav ljudskih vrijednosti, koji je on nazvao „nebeskim kraljevstvom“ i koji je definirao u takozvanom Govoru na gori, koji neću navoditi. Ipak ću spomenuti da na kraju svojeg Govora na gori Isus zanosno govori o zadovoljstvu vlastitim životom, o pouzdanju, sreći i ispunjenosti smisla života ljudi, koji će biti progonjeni, kao što je i on sam bio progonjen, zbog promicanja novog svijeta. Po Isusu, zatečeni, sadašnji svijet – to govore sve njegove prispodobe o „nebeskom kraljevstvu“ – vrijedan je samo napuštanja, nestanka, prestanka, preinake i postupnog prerastanja u novi „Božji“ svijet u ljudima i među ljudima.

Govor na gori je doslovce objava ili deklaracija slobode čovjeka; slobode nad društvom čovjeka kao vrste, a ne slobode pojedinca u društvu; slobode u nastojanju da se stvori novi, drukčiji svijet, svijet za sve ljude, a ne slobode svakog pojedinca ili društvene skupine u nastojanju da samo za se namiče dobrobiti.

Ivan Evanđelist piše da farizeji nisu razumjeli jednu Isusovu prispodobu te da im je Isus nato rekao: “Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene kradljivci su i razbojnici pa ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Tko kroza me uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja sam došao da život imaju, u izobilju da ga imaju.” Sjajna ocjena pismoznanaca i pismoznanske uloge.

Isusov sustav vrijednosti utemeljen na njegovu sustavu uvjerenja je jedincat, potpun, univerzalan i nenadmašljiv. „Kraljevstvo nebesko“ je sustav ljudskih vrijednosti za sva vremena. Za Isusovo učenje može se slobodno reći da sadrži samo ideju, a da u njemu nema ideologije odnosno programa, koji ljudi moraju provoditi u svojem ponašanju, a društvene ustanove u svojem djelovanju. Isus ima ideju, koja sadrži načelo koje omogućuje da se ide za svrhom – da svi ljudi mogu živjeti kao ljudi.

U Isusovu pristupu nema ni mita ni mitohistorije, nema etičkih pravila, nema žrtve i obreda, nema kozmologije i nema sprege s vlastima. Dakle, nema riječi o religiji. On ljudima nudi samo iskustvo ljudskosti, koje se stječe stvaranjem novog svijeta. Isus ne nudi ni mit ni mitohistoriju ni utopiju. On upućuje ljude da promatraju život, društvo i druge ljude te da sami zaključuju. Do istine se dolazi motrenjem, radom i iskustvom. Tako su postupali Grci, koji su postavili temelje znanosti, koju ni Rimljani ni Židovi nisu bili u stanju preuzeti. Prema Zakonu ili Bibliji Židovi su do istine često dolazili u snu. (I Sigmund Freud je svoj pogled na čovjeka temeljio na snima bogatih sunarodnjakinja.)

Do Isusova vremena svi su narodi umjesto istine ili objašnjenja pojava u svijetu, životu i društvu posezali za mitovima. Nažalost, ni poslije Isusa tržište mitovima nije zamrlo, nego se razvilo razmnožavanjem postojećih mitova i stvaranja novih. Čak su i Isusovi učenici, kojima je Isus u lice govorio da ga ne shvaćaju – kao što ni okolni narodi nisu shvaćali grčku znanost, filozofiju i umjetnost – Isusovu ideju prometnuli u ideologiju zasnovanu na mitu. Tako je nastalo kršćanstvo, koje je revizija Isusova učenja. Isusovi učenici su ideologizirali Isusovu ideju. Oni su Isusov nauk, koji je bio plod općeg iskustva, prometnuli u Objavu, koju su tumačili na svoju ruku.

Kako je do toga došlo? Isusovi su učenici bili toliko zadivljeni Isusom, da ih je to spriječilo da se udube u Isusovo učenje. Njima je bilo dosta to što ih je  bio prigrlio neosporno velik, nadahnut i očaravajući čovjek. Isusove velebne ideje Boga oca svih ljudi i najave života za sve ljude učinile su Isusa uistinu najvećim čovjekom povijesti. To se očitovalo bogatstvom Isusove osobe. Svi sitniji ljudi prije Isusa brinuli su se samo za svoj narod uz pomoć vlasti, a ne za sve ljude, svoje i tuđe. Isus ih je nazvao kradljivcima i ubojicama. Međutim, Isus za razliku od drugih reformatora sustava uvjerenja ili sustava ljudskih vrijednosti, nije umro prirodnom odnosno “blaženom“ smrću. On je bio smaknut. Zato su Isusovi učenici ostali bez velikog „vođe i učitelja“, ali i bez njegova učenja.

Mislim da nije teško zamisliti rojeve pismoznanskih osa i stršljena, koji su prije navaljivali i na samog velebnog i nadmoćnog Isusa, kako se sručuju na jadne Isusove učenike, za koje njihovi spisi kažu da su se bili posakrivali od pravovjernih Židova. Samo je jedan od njih, Ivan, – na čijem sam evanđelju u „Antibiblikusu“ napravio sliku Isusa kakav je bio i što je poučavao – s nekim ženama ostao uz Isusa do njegova kraja i poslije kraja. Mislim da se isplati pomno pročitati knjigu „Antibiblikus“, da se dobro ocijeni Isusa, ali i držanje njegovih učenika nakon Isusova smaknuća. Radi kratkoće izlaganja reći ću samo, da Isusovi učenici nisu izdali Isusa, ali da su izdali ili revidirali njegovo učenje. Oni su jednu velebno ideju i jedan ljudski sustav uvjerenja pretvorili u ideologiju i to tako što su preuzeli drevnožidovsku mitohistoriju u farizejskoj interpretaciji.

Pomno čitanje Djela apostolskih pokazuje da su se Isusovi učenici trsili da se opravdaju pred farizejima te da su dokazivali da su veći Židovi od Židova i veći farizeji od farizeja. Čak je ranokršćanska središnjica uhodila prekaljene i neumorne apostole kao što su bili Pavao iz Tarza i njegov učenik imenom Barnaba. I Pavao i Petar bili su pozivani na doslovce obavijesne razgovore, jer su se jeruzalemski prvaci, kao primjerice Jakov, bojali da bi neposlušni kršćanski emisari mogli na cijelu zajednicu navući srdžbu farizeja i sudbenih tijela, koja su oni nadzirali. Isus je bio sam smaknut, a jedan od Isusovih privrženika, Stjepan, bio je kamenovan. (Pavao je bio na sigurnom na putovanjima grčkim krajevima Rimskog carstva, jer tamo sinagoge nisu imale pravo kamenovanja kao u autonomnoj Palestini.)

Stoga su rani kršćani Isusa proglasili ni manje ni više nego izvršiteljem pradavnih Jahvinih obećanja i stvorili utopiju o novom Isusovu dolasku, kad će on doći kao kralj, „koji će suditi žive i mrtve te čijem kraljevstvu ne će biti kraja“. Takvi su bili duhovi koji su Isusa, koji nije htio okriviti ni bludnicu uhvaćenu među Židovima u preljubu, proglasili strašnim nebeskim sucem, kakvog su očekivali i farizeji.

S pravom smatram, da je zaogrtanje Isusa mitom i utopijom o konačnim vremenima – kojoj su moderni teolozi dodali ideju „ekonomije spasenja“ – koliko god je ono bilo prihvatljivo i izdašno u dugom nizu stoljeća, postalo neprihvatljivim suvremenom čovjeku razvijene svijesti. Kršćanstvo je upravo po razvitku znanosti, kojoj je Crkva toliko pridonijela, prestalo biti izdašnim za održanje uvriježenog sustava ljudskih vrijednosti ili za stvaranje novog.*

Stanje kršćanstva se pogoršalo nakon II. vatikanskog općeg crkvenog sabora, koji je ne samo uveo u katoličku liturgiju treće čitanje iz drevnožidovskih „svetih knjiga“, nego je otvorilo i Pandorinu kutiju iz koje su izišli ekumenizam i kršćanski cionizam.*

Smatram da Židovi i dalje mogu, trebaju ili čak moraju svoju mitohistoriju smatrati pravom poviješću svojeg naroda. Međutim, neumjesno je da ostali narodi i ljudi, koji se priznaju Isusovim učenicima i sljedbenicima, nakon Isusove pojave smatraju drevnožidovsku mitohistoriju pravom poviješću čovječanstva, zanemarujući i osporavajući čak i evoluciju života, koju je znanost, posebice nakon razvitka genetike, neosporno potvrdila i za koju nalazi sve potpunija objašnjenja. Navodi o Adamu i istočnom grijehu ljudskih praroditelja, koji su bili prokleti samo zbog jednog zagriza u jabuku, i navodi o prijenosu na sve ljude jednog grijeha prvih neiskusnih ljudi, čim su oni bili napravljeni od ilovače, obvezujući su za kršćanske vjernike, iako se zna da – za razliku od drugih životinjskih vrsta – čovjek ne nasljeđuje ponašanje.

Pročitat ću vam jedan tuđi navod iz knjige “Antibiblikus“.

U židovskoj predaji postoji drevni tekst, koji govori o četiri temeljne etape ljudske povijesti, točnije o četiri noći.

Prva je noć ona u kojoj je Bog stvarao svijet, razdvojivši tamu od svjetla. To je noć stvaranja, najtamnija noć. To je noć u kojoj je svijet stvoren iz ničega (usp. Post 1). Zatim slijedi druga noć, noć u kojoj je Bog govorio Abrahamu. Kad je sunce bilo na zalasku, kako bilježi Knjiga postanka, Bog je raspršio tamu i pozvao Abrahama da postane ocem velikoga naroda te mu obećao brojno potomstvo, poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj. To je noć koja svjedoči da postoji duboka veza između Boga i čovjeka. Duboka poput vječnoga saveza, koji se razotkriva tijekom povijesti. (Post 15) To je noć izbora, žrtve, saveza.

Treća noć, koju Izrael nikada neće zaboraviti, noć je Izlaska. Izrael po noći kreće prema Crvenom moru, gdje mu se otvara put prema obećanoj zemlji. Izrael tada postaje narod. ( Državotvornost!) Spomen na to Izrael treba uvijek čuvati. Za nas je taj događaj slika Kristove Pashe, prijelaza i Njegove pobjede nad svim neprijateljima, uključujući i smrt. To je noć oslobođenja. I na kraju je noć u kojoj čovječanstvo iščekuje Mesiju, noć nakon koje će po židovskoj predaji vladati mesijansko kraljevstvo.“ …

„Noć Isusova rođenja nerazumljiva je bez prethodnih noći.“

To je dio propovijedi zagrebačkog nadbiskupa izgovorene na misi u 10 sati na blagdan Božića prošle godine vjernicima i predsjedniku Republike Hrvatske. Sudite sami!

Ljudi slabo stanje Crkve i kršćanstva pripisuju neprimjerenom ponašanju crkvenih dužnosnika. Smatram da kršćanstvo i Crkvu ne vode u agoniju etički problemi, nego doktrinarni. Vjernicima je teško vjerovati to što im se predlaže i na što ih se obvezuje, a crkvenim dužnosnicima ispovijedati to u što se teško vjeruje. Ako se ne vjeruje to što se ispovijeda, teško je biti uspravan i moralan čovjek u svijetu, koji je krcat izazovima i koji nema nikakva mjerila ponašanja.

Interesantno je to da je kršćanstvo došlo do samrti upravo u vrijeme, u kojem se slomio komunizam i u kojem se srozao liberalizam. Od kršćanske obitelji preživio je jedino ateizam, ali ateizam ne može biti temelj ni za kakav sustav ljudskih vrijednosti. Globalni svijet je prilično zahtjevan i njemu je teško naći novi i pravi sustav ljudskih vrijednosti ili sustav uvjerenja.

Svijet je i dalje krcat mitovima koji su nepomirljivi. Mitovi se ne pobijaju. Njih valja napustiti u jednom svijetu, koji ne smije biti razdrt ideologijama i mitovima. Svijet je jedan!

Mislim da ne treba žaliti ni za komunizmom ni za liberalizmom, ali ni za kršćanstvom kakvo je došlo do nas. Zašto? Kršćanstvom se ne može pružiti ni intenzivna njega Zapadu ni dati terapija ostatku globaliziranog svijeta.

Danas su se svijetom raširila tri velika zla: svjetsko tržište, neravnomjernost u industrijalizaciji zemalja i odvajanje svjetskog bogatstva od njegovih stvaratelja. Stvoreni su dužničko ropstvo građana, proizvodnih poduzeća i država te vjerovničko gospodstvo kapitala. Za uklanjanje tih zala valja ukloniti njihove uzroke: relokalizirati svjetsko tržište, vratiti glavnicu u prostor u kojem se ona stvara radom na prirodnim materijalima i dekapitalizirati financijski sektor „gospodarstva“.

Za izbjegavanje podizanja vječnog vala revolucije, koji se sad zameće svijet treba spasonosnu ideju. Mislim da se ta ideja sastoji u stvaranju globalnog stanja u kojem će svaki radno sposoban čovjek moći i morati živjeti od rada. Tako će svi ljudi moći biti ljudi i moći živjeti. Geslo svijeta treba biti: Rad za svakog čovjeka! Treba zaštiti rad i vrijednost rada. Tome valja podrediti sve: rast, tehnologiju, konkurentnost, ljudska prava, proizvodnost rada, kovanje novca, slobodu tržišta i kapitala, prirodna bogatstva, zaštitu proizvoda, postojanost valuta ili pariteta valuta, patentna prava, volju medija i nebrojene druge izmišljene vrijednosti. Rad za svakog čovjeka! treba biti idejom vodiljom.

U golemom jednom svijetu, koji je čovjeka zatekao nepripravnim, a liberalizam izvrgnuo kao štetnu ideologiju, ljudi moraju biti zastupljeni ne samo kao pojedinci, nego i kao prirodna, narodna skupina te imati narodnu političku zajednicu kao svojeg agenta, kao svoje sredstvo, kao svoju predvodnicu. Stoga je jednako važno da novi sustav uvjerenja prožme ne samo ljude, nego i djelovanje političkih zajednica. Koordiniranje političkih, gospodarskih, sigurnosnih i kulturnih poslova mora biti vođeno temeljnom idejom potrebe svih ljudi da žive od svojeg rada.

Kršćanstvo je imalo nekoliko obnova, koje sam spomenuo. Svaka je izvedena povratkom na Isusove temeljne vrijednosti, koji je imao svoju suvremenu interpretaciju Isusove pojave: „Ora et labora!“ kao u Benedikta, „Siromaštvo!“ kao u Franje iz Assisija ili „Sve na veću Božju slavu!“ kao u Ignacija Loyole. Mislim da sutrašnja obnova čovjeka ne će biti moguća bez reanimacije izvornog, povijesnog Isusa.

Isus je govorio da je Bog otac svih ljudi pa da zato „svi ljudi moraju imati život i imati ga u obilju“. Globalnost ljudskog roda ili ista sudbina svih ljudi nameće potrebu da svi ljudi žive od svojeg rada. To je ideja vodilja ne za uređenje, nego za uređivanje svijeta. Stoga smatram, da se smisao Isusova Govora na gori odnosi ne samo na ljude, nego i ljudske zajednice, koje su se našle međusobno suočene u skučenom svijetu.

Na kraju još jednom: „Svi koji dođoše prije mene kradljivci su i razbojnici pa ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Tko kroza me uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja sam došao da život imaju, u izobilju da ga imaju.”

Inačica uspostavi Isusova „nebeskog kraljevstva“ kao sustava ljudskih vrijednosti je trajna antiglobalizacijska revolucija, koju ljudi, narodi i ljudski rod ne će moći podnijeti.

Continue Reading