Zdravko Mršić – Konsenzus

Kako je Hrvatska kronično ili trajno bolesna već neko vrijeme, prije obavljanja izbora za čelnike HDZ-a, kao „najjače, pobjedničke i matične stranke hrvatskoga naroda“, postojala je nada da se liječnici među kandidatima probiju do vrha stranke i da poslije novog pobjedničkog pohoda na Hrvatski sabor, počnu liječiti i izliječe Hrvatsku. Nažalost, od silnih liječnika ostao je pri vrhu samo jedan, ali vrijedan. Da su bar ostala dvojica!

U medicini ili u konvencionalnom, znanstvenom liječenju ljudskih organizama postoji mnogo vrsta liječenja ili medicine. Prvi je preventivna medicina. narod je uvijek mislio da je „bolje spriječiti, nego liječiti“. Hrvatska nije spriječila obolijevanje svojeg organizma. Zdravlje jedne države počiva na znanju i radu, a Hrvatska se pretvara u deindustrijaliziranu zemlju neznanja. (Bolest neznanja, nerada i nebrige, nažalost, shrvala je cio Zapad, a ne samo Europu ili Hrvatsku.) Bolest nismo spriječili pa je valja trebalo liječiti. Umjesto preventivne medicine, trebalo bi uporabiti kurativnu medicinu.

U hrvatskom janom domu zdravlja sad nema ni primariusa ni liječničkog konzilija, pa se pojedini superspecijalisti prihvaćaju liječenja ili terapije hrvatskog nacionalnog organizma svoju ruku, temeljem svojeg uskog znanja i interesa, jer je mnogim liječnicima, koji se bave eksperimentalnom medicinom važno imati pacijente, što god se pacijentima događalo. Sadašnja terapija koja se određuje Hrvatskoj zove se „novi investicijski ciklus“, u kojemu se ne će otvoriti niti jedno trajno radno mjesto u proizvodnji dobara za izvoz. Hrvatski organizam – domoljubni političari govore o „hrvatskom korpusu“ ili tijelu – sad treba primiti transfuziju reindustrijalizacije, koja je lijek i za EU, u kojoj se također smanjuje broj eritrocita, a povećava broj leukocita.

Bojim se da će sadašnji voditelji „hrvatskog doma zdravlja“ uskoro uvidjeti, da zamišljena infrastrukturna terapija ne može donijeti poboljšanje stanja hrvatskog državnog organizma i da će se u liječenju Hrvatske prihvatiti sredstava i načina palijativne medicine.

(Palijativna medicina u pristupu neizlječivim bolesnicima je nov i već razglašen ogranak ljudske medicine. Ona se bavi brigom za bolesnika do skore neizbježne smrti, pri čemu se „nalaze optimalna ili najbolja moguća rješenja za očuvanje kvalitete života bolesnika“.)

U hrvatskom nacionalnom primjeru također bi se mogla napraviti momčad za palijativnu skrb, u kojoj bi svakako morali biti liječnici i superspecijalisti iz EU, Svjetske banke i MMF-a. Možda bi se Hrvatsku moglo smjestiti u regionalni ili „regionski“ hospicij ili stacionar za umiruće, kako se riječ „hospicij“ prevodi prema rječniku Ž. Bujasa.

Prije zaključenja ovog osvrta na liječnički način, valja spomenuti da je u oporbeni dom hrvatskog zdravlja doveden ravnatelj, koji je stekao zdravstveno iskustvo i kao pripadnik temeljne i kao pripadnik tajne policije. On se osim na iskustvo, koje se može steći u RH poziva i na iskustvo iz Ruske Federacije. Međutim, koliko god usporedba bila primjerena, valja znati da je prvi „hrvatski Putin“ bio Franjo Tuđman. On je, temeljem svojeg tajnopolicijskog iskustva iz Drugog svjetskog poraća, hrvatski narodni, nacionalni pokret – u kojemu je prvi čovjek svakako bio Franjo Kuharić – iz pokreta pretvorio u političku stranku, iz koje su urođene pogreške izbile u nakazna izobličenja organizma, koji se ne daju prikriti ni kozmetikom ni pomnim odijevanjem ni implantatima.

Teško je uvidjeti prigodu da se pod novim ravnateljstvom oporbeni dom nacionalnog zdravlja „kadrovski ojača“ u mjeri, koja će omogućiti zaustavljanje slabljenja, liječenje i oporavak hrvatskog državnog organizma, čiju bolest nijedan politički dom zdravlja ne želi odrediti ili dijagnosticirati.

Vašem osvrtniku se čini da je Hrvatska sad u čekanju ili u očekivanju da namnoženi narodni leukociti počnu braniti hrvatski državni organizam. Ima previše nezaposlenih, a da oni ne bi mogli uspjelo obaviti zaštitarsku ili imunosnu zadaću, kakvu leukociti imaju u ljudskom organizmu.

Oko minule unutarstranačke izborne kampanje, koja je tekla u izvanstranačkim prostorima, bilo je mnogo nategnutih komentara o tome, kako su brojni liječnici, koji su se natjecali za primariusa u HDZ-ovom domu zdravlja, politički neiskusni, a kako je političko iskustvo važno za vođenje državnih poslova. Pritom se nije spominjalo to, da svi poznati i razglašeni iskusni hrvatski politički radnici imaju samo negativno političko iskustvo. Da su oni kojim slučajem bili pravi liječnici i odgovorni liječnici, mogli bi na prvi pogled vidjeti da je Hrvatska bolesna i po licu joj prepoznaju bolest. Oni i danas smatraju da Hrvatska ima dobroćudnu virozu te da joj treba mirovanje, a ne izlazak na ulicu da se izliječi.

U svijetu, a posebice u Europi, stalno je na tržištu zdravlja alternativna medicina, koja preporučuje da bolesni nacionalni organizmi poste i da se ustežu od uzimanja mrsa, kao da anoreksija nije opaka bolest. Međutim, Hrvatskoj kao i Grčkoj, Irskoj, Španjolskoj, Bosni, Makedoniji, SAD, Italiji i cijelom Zapadu treba pojačana ishrana putem vraćanja kapitala u nacionale prostore, upravo kako bi se nacionalni organizmi ojačali reindustrijalizacijom kao kakvom punohranom infuzijom.

Smatram da je za izbavljanje Hrvatske iz jame gospodarske i demografske propasti potrebno imati upravo liječnički pristup, po kojemu liječenje bolesnika počinje dijagnozom. Smatram, da, dugoročno gledano, samo konvencionalna politička i gospodarska medicina može pomoći Hrvatskoj, ali da uskoro dolazi vrijeme da se u liječenju Hrvatske uporabi narodna medicina, u kojoj bi radna terapija imala ključnu ulogu. Hrvate jednostavno treba vratiti poslu, a to zahtijeva vođenje slobodnije monetarne politike. Za to bi se, pak, trebalo vratiti narodnoj medicini, kojom bi se za hrvatske političare – koji nisu ni političari – uvela „radna obveza“ vođenja politike u narodnom, nacionalnom interesu.

Možda će prvi zahvat u liječenju Hrvatske tražiti potpunu opću anesteziju bolesnika pa bi jedini liječnik, koji je ostao u oporbenom domu zdravlja, morao i mogao preuzeti ulogu anestetičara.

Vaš osvrtnik, uza sve ovdje napisao, pun je nade za hrvatsku budućnost, jer dobro zna da su narodi puno otporniji i od država i od ideologija.

Continue Reading

VRIJEME JE ZA NACIONALIZAM, NARODOVLAŠĆE I DEMOKARCIJU

Pravi smisao i jasna odredba nacionalizma ili etatizma[i]

Kapital se osim iskorištavanjem rada i proizvodnje te iscrpljivanjem nacionalnog blaga naroda dodatno gomilao inflacijom odnosno „prvotnom emisijom“ domišljenih nestvarnih financijskih „proizvoda“, kojima se obezvrjeđuje moguća ušteda građana, kapital nakupljen u proizvodnim poduzećima i državne pričuve.

Sredstvo vlasti slobodnog svjetskog kapitala bilo je slobodno svjetsko tržište, nad kojime su ljudi, obitelji, proizvodna poduzeća, poslovne banke i države izgubili utjecaj. U takvom stanju ljudi i obitelji žive u neizvjesnosti, cijele industrijske grane izložene su propadanju, a narodi se rasipaju te gube kulturu i istovjetnost.

Postupak kojime je uspostavljena vlast otuđenog slobodnog svjetskog kapitala putem slobodnog svjetskog tržišta je širenje ideologije liberalizma, koja je donijela slobodu kapitalu i tržištu, a oduzela je ljudima, obiteljima, proizvođačima i narodima.

Od prestanka Hladnog rata i podjele svijeta u ideološke, gospodarske, političke i sigurnosne blokove do jučer bio je izgrađen nakazan uzorak globalnog svijeta, koji je uništio ljude, obezvrijedio rad i obezglavio narode.

Izazivanje financijske krize u SAD 2008. godine – prve financijske krize na globaliziranom tržištu – i njezino brzo širenjem svijetom pokazali su, prvo, da kapital nije u stanju vladati ni sam sobom, a kamoli svijetom i, drugo, da su najozbiljniji problemi zahvatili sve izvore društvenog utjecaja te da su od gospodarskih prerasli u političke, iz političkih u ljudske, a iz ljudskih u sigurnosne.

Međutim, za srozavanje uspostavljenog svjetskog sustava u provaliju povijesti potrebno je još, prvo, da se započetoj pobuni priključi dovoljan, presudan broj naroda – među kojima će biti i neki od naroda koji su dosad stvarali svjetske političke ideje – te, drugo, da se objavi nova, očita, opća spasonosna ideja, koja će zamijeniti liberalizam, kao zloćudnu ideologiju.

Nakon iskustva s globalnim svjetskim financijskim kapitalizmom svijetu se više ne može nametnuti nikakav novi unitaran model globalnosti, jer narodi ne žele i ne mogu izbrisati svoj identitet, svoje ljudske i zemljopisne posebnosti te svoju povijest i kulturu. Narode se treba uvažavati i uvažiti, štititi, podupirati i njegovati.

Temeljna ideja nacionalizma sastoji se u uspostavi demokracije unutar naroda i suradnje među narodima putem njihovih narodnih država. Doktrina nacionalizma, koja će odrediti načela demokracije unutar naroda i opće suradnje među narodima nije nacionalna, nego svjetska doktrina, koja je jednako prihvatljiva za sve narode, koji se ne kane upuštati u imperijalizam.

Doktrina nacionalizma uključuje kao bitne značajke poštivanje tuđih naroda koliko i vlastitog naroda. Ona zagovara i poštuje suverenost svih naroda. Koliko god se trsili liberali, odnarođeni kukavice i ljudi koji priznaju postojanje samo jednog naroda, oni ne mogu iz svjetskog političkog rječnika ukloniti riječ „nacionalizam“, jer je ona potrebna da se njome označi nezaobilazna politička doktrina. Ta riječ nema i ne može imati zamjenu.

U nacionalnim ili državnim okvirima može se najlakše nadoknaditi to što je izgubljeno u liberalnom svijetu slobode kapitala i slobode tržišta. Međutim, bitno je spriječiti da se na razvalinama unitarnog svijeta kapitala ne pojavi koja nova varijanta svjetskog unitarizma putem vjere odnosno ideologije, politike ili sile, kad već propada svijet kapitala oduzetoga radu i narodima.

Svaki je unitarizam u globalnom svijetu veliko zlo, jer on ljudsko zajedništvo, koje je proizvod i biološke i društvene evolucije vrsta, zamjenjuje stegom, koja ne optimizira ljudsko djelovanje i koja stvara društvenu entropiju. Suradnja među državama naroda u kojima vlada uzajamnost i zajedništvo nudi daleko viši stupanj ljudskog zajedništva, gospodarske i društvene učinkovitosti te ljudskog zadovoljstva i ljudskosti, nego najbolje ugođen unitaran sustav. Ukupno dosegnuti stupanj i opseg zajedništva u društvu mjerila su dobrog uređenja društva.

O razlici između unitarizma i zajedništva najočitije govori srozavanje Europske Unije, koja je zatrla Europsku Ekonomsku Zajednicu.

Doktrina nacionalizma omogućit će presudno poboljšanje stanja u ljudskom rodu stvaranjem i jamčenjem političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne stabilnosti u svijetu, koja će biti utemeljena na zajedništvu uspostavljenom u nacionalnim zajednicama. I narodno zajedništvo utemeljeno na životnoj demokraciji i potrebna svjetska suradnja postići će se na slijedeći način:

• narodi i države preuzet će nadzor nad svjetskim tržištem;
• pojedinci, trgovačka društva i narodi ne će upravljati svoje djelovanje samo za svoj uski probitak, nego će nositi i društvenu odgovornost;
• pojedinci u bogatim zemljama ne će biti plaćeni više nego što zaslužuju i to na račun siromašnih naroda;
• sadašnja tehnološka (digitalna, biotehnološka i internetska) revolucija ne će pružati opravdanje za stvaranje neljudskih odnosa u svijetu i nepoštedno iskorištavanje jednih ljudi o drugih;
• ljude će se nadahnjivati, podupirati i navoditi da se osim za osobne probitke brinu i za opće dobro;
• makroekonomska stabilnost zemalja bit će praćena stabilnošću ukupnog svjetskog gospodarstva;
• omogućit će se razvitak i napredak siromašnim narodima i ukloniti siromaštvo iz svijeta;
• osigurat će se povratak kapitala u nacionalni prostor i obnovu nacionalnog kapitala;
• uklonit će se iluzija postojanja i održljivosti poslijeindustrijskog društva i stvoriti uvjeti za industrijalizaciju ili reindustrijalizaciju svih zemalja svijeta;
• omogućit će se ukupno poboljšanje ljudskog života, a ne samo namicanje visokog prosječnog narodnog dohotka;
• omogućit će se potencijalno opasnom afričkom kontinentu da odlučno istupi iz nedovoljne razvijenosti;
• vlade država omogućivat će bolje korištenje ljudskih potencijala i usklađenje odnosa u gospodarstvu;
• uklonit će se i nakazno neravnomjerna razdioba dohotka unutar pojedinačnih zemalja i uvesti umjerena razlika u dohotku, koja ne će kočiti razvitak nacionalnih gospodarstava i ukupnog svjetskog gospodarstva;
• uklonit će se prekomjerno nagrađivanje poslovodstava i ljudi u slobodnim profesijama, koje je nesumjerljivo njihovom doprinosu bogatstvu naroda, ali i plaćama njihovih radnika ili kupaca;
• jamčit će se razvitak poduzetničkog potencijala i u najsiromašnijim zemljama, koji sputava poduzetnički duh u bogatim zemljama;
• sudbine naroda vratit će u njihove ruke;
• obrazovanje djece i odraslih stvarat će znanje, koje će omogućiti povećanje proizvodnosti rada, bez kojega nema povećanja bogatstva naroda; opće znanje služit će, kao i dosad, uzgoju ljudskosti i poboljšanju kulture;
• usprkos sloma komunizma, koji je njegovao takozvano plansko gospodarstvo, obnovit će se planiranje gospodarstva u suradnji njegova državnog i privatnog sektora;
• isprazno načelo „svima jednaka prigoda za uspjeh u životu“ postat će uporabljivim kad mu se pridruži načelo pravednosti;
• snažan utjecaj države u gospodarstvu učinit će ljude pripravnijim za promjene, a socijalna država omogućit će bolju prilagodbu ljudi promjenama koje se dogode;
• zauzdat će se inflacija financijskih proizvoda i sniziti „proizvodnost“ financijskih tržišta, a povisiti proizvodnost rada u industriji, na koje počiva stvaranje novog bogatstva;
• omogućit će se da gospodarstvo vode političari, tehnolozi i inženjeri, a ne pravnici i liberalni ekonomisti;
• omogućit će se obnova svjetskog gospodarstva, spriječiti njegovo buduće posrtanje i njegovo padanje u nove svjetske krize;
• nastojanje da se održava najveći mogući rast svjetskog gospodarstva bit će zamijenjeno jamčenjem najmanjeg potrebnog rasta.

Navedene mjere, koje djelomice sastavljaju gospodarski nacionalizam, uklonit će nedaće koje je svijetu donio liberalistički sustav vlasti kapitala i tržišta. One će se moći provesti istom kad se u stvarni ljudski globalni svijet postave pregrade, koje će štititi ljude i narode, omogućiti dobro upravljanje narodnim zajednicama te jamčiti mir i političku stabilnost u svijetu. Međutim, budući da su svjetski gospodarski problemi već prerasli u političke, za provedbu mjera gospodarskog nacionalizma nužno je prihvaćanje političkog nacionalizma (ili etatizma) kao opće ideje i svjetske doktrine.

Neizvjesnost u kojoj su živjeli ljudi i trajali narodi nužno je stvarala političku, gospodarsku, sigurnosnu i ljudsku nestabilnost u svijetu, koji se više nikad ne će deglobalizirati i koji će zauvijek ostati jedan. U takvom svijetu nužno je ograničiti stupanj slobode ljudima, korporacijama i narodima i to u svrhu promicanja općeg dobra te uspostave i čuvanja skladnih odnosa i mira u svijetu. Obnovom i podizanjem stupnja zajedništva u narodima te obnovom neposredne suradnje među ojačalim narodnim državama ne će se zatirati prava odgovorna sloboda, nego samo samovolja pojedinaca i korporacija. U pravom, životnom zajedništvu pitanje slobode se ni ne postavlja.

U složenim stanjima kakvo je današnje stanje svijeta važniji su uspostava i održavanje reda, nego zaštitu samovolje društvenih čimbenika. Red povisuje stupanj slobode uzajamnog djelovanja, a suzbija samo prohtjeve pojedinaca i samovolju korporacija te sprječava lutanje svijetom kapitala, koji će politički i gospodarski nacionalizam prisiliti na sjedilački život i naturalizaciju.

HRVATSKA USUSRET NOVOM VREMENU

Pregovori s EU bili su diktat, kojime su hrvatskim vlastima nametnuti unutarnja i vanjska politika, vođene gospodarstva, pravosudna praksa i sigurnosna politika, a narodu nametan tuđi liberalistički sustav uvjerenja, kojime je zatirano hrvatsko narodno životno zajedništvo. Posljedice tog postupka su:

• uvođenje nakaznog političkog sustava, koji sprječava da se vodi nacionalna politika;
• povlačenje države iz gospodarstva putem liberalizacije vanjske trgovine, privatizacije državnih poduzeća i prirodnih izvora te putem odustajanja države od uređenja domaćih tržišta robe, usluga, rada i novca;
• potpuna deindustrijalizacija Hrvatske, čime je spriječen rast gospodarstva, stvorena vojska nezaposlenih ljudi, opao izvoz dobara i usluga te osiromašen golem dio hrvatskog pučanstva;
• odustajanje države od zaštite ljudi i naroda, rada i vrijednosti rada, nacionalnog prostora i prirodnog blaga te okoliša i klime;
• pravna nesigurnost građana te izloženost političara i branitelja Domovinskog rata sudskom progonu tuđih pravosudnih tijela;
• uništenje obrazovnog sustava i unakaženje nacionalne kulture;
• srozavanje razine fizičke sigurnosti građana, obitelji i cijelog naroda;
• razaranje uvriježenog hrvatskog sustava uvjerenja, koje uništava hrvatsko obiteljsko, zavičajno i narodno životno zajedništvo, bez kojega nema opstanka naroda i njegova ostanka na njegovoj zemlji.

• preuzimanjem svoje države u svoje ruke;
• izgradnjom vlastitog političkog sustava, koji će omogućiti državi da promiče dobrobit naroda,
• vođenjem vlastite unutarnje i vanjske politike;
• ponovnom industrijalizacijom zemlje;
• vlastitim iskorištavanjem i iskorištenjem hrvatskog prirodnog blaga;
• zaštitom ljudi, naroda i države od navale svjetskog tržišta i kapitala;
• obnovom i osuvremenjenjem obrazovnog sustava, kojime bi se u zemlju vratili i stručno i integralno znanje;
• obnovom i promicanjem ljudskog i narodnog životnog zajedništva te obnovom i obranom uvriježenog sustava uvjerenja, uz koji su Hrvati stoljećima opstali i ostali na svojoj zemlji.

Stoga je u Hrvatskoj potrebno posvemašnje okupljanje nacionalnih političkih snaga, kako bi one mogle prevagnuti nad liberalističkim internacionalističkim snagama, koje od 2000. godine vladaju Hrvatskom.

Ako hrvatski građani na usiljenom i podmuklo upriličenom referendumu prihvate predloženi pristup Republike Hrvatske Europskoj Uniji – koja i sama propada pod udarcima svjetskog slobodnog kapitala putem svjetskog slobodnog tržišta – Hrvati će se morati rame uz rame s drugim europskim narodima izravno uhvatiti u politički koštac sa slobodnim svjetskim kapitalom, sa slobodnim svjetskim tržištem i s liberalizmom kao ideologijom

Nova borba Hrvata za nacionalno oslobođenje iz samrtnog zagrljaja umiruće Europske Unije i svjetskog tržišta ubrzat će dolazak novog svijeta općeg, svjetskog nacionalizma, koji je blizu, na vratima stvarnoga ljudskog svijeta.

Continue Reading

Predavanje u Europskom domu 28. lipnja 2010. godine

Stanje

olitička kriza Europske Unije je posljedica općeg stanja u Europi. Krize nije bilo dok je Europi išlo dobro.

Europa (kao ni Hrvatska) nije samo u recesiji ili u krizi, nego je u postupku propadanja, i to nakon pet stoljeća uspona tijekom kojih je, izravno ili putem SAD, bila uspostavila i održavala gospodstvo nad svijetom.

To gospodstvo je prestalo i to je uzrok sadašnjeg slaba stanja Hrvatske, Europe i cijele zapadne civilizacije.

Europa još nije propala, a ne će ni propasti, ali je za njezin spas potrebno pružiti sustavan i smišljen otpor propadanju te početi obnovu. Europa živi u prošlosti i od prošlosti. Europa se treba modernizirati. Treba joj osuvremenjenje, aggiornamento, rekli bi u Vatikanu. (Modernost je uporaba sadašnjosti za stvaranje budućnosti, nasuprot konzervativizmu koji prošlost proteže na sadašnjost kako bi se sačuvale dobre stečevine prošlosti.) Prvi korak obnove je uviđanje (to se posebice odnosi na Hrvatsku) da je riječ o propadanju. Obnova će se izvesti tako što će se procesi koji su doveli do propadanja preokrenuti. Oni su povratni, a da ih se preokrene valja uočiti bitne sastavnice procesa propadanja.

Uzroci stanja

adašnje stanje je izravna posljedica postupka globalizacije u kojem su predvodništvo imale korporacije te u kojem su tehnologija i države služile korporacijama iza kojih su stajali nositelji slobodnog kapitala.

Stvoreno je svjetsko tržište s obvezom svih ljudi, korporacija i naroda da budu konkurentni i na slabom domaćem i na jakom svjetskom tržištu. To je teret koji nitko ne može dugo nositi. Svatko kad-tad poklekne. Poklekne svatko kad se nađe bez dorasle tehnologije, a sad tehnologijom ne gospodare narodi, nego nositelji kapitala koji je otet državama i proizvodnom sektoru gospodarstva.

Uz provedbu globalizacije na takav način, odranije se (od II. svjetskog rata) odvijao postupak dekapitalizacije i proizvodnog sektora i država, koji su pali u dužničko ropstvo, a kapital se našao u vlasništvu financijskog sektora, koji rabi kapital bez ikakve dužnosti i društvene odgovornosti. U Marxovo se vrijeme smatralo da je radnička klasa u ropstvu poslodavaca odnosno proizvodnog kapitala, a danas su ljudi i nebrojeni narodi u ropstvu financijskog kapitala. (Luka Modrić ima kapital, a hrvatska država nema kapital kojim bi uredila sljevove slavonskih rijeka, koje odnose kuće, ljetinu i živote??!!)

Nakon provale Berlinskog zida Zapad je namjerno ubrzao postupak globalizacije kako bi zauvijek zapečatio svoje gospodstvo nad nepodijeljenim svijetom. Međutim, najnoviji val globalizacije probudio je azijske narode i kao bumerang pogodio sam Zapad.

Uz nakazan postupak globalizacije, u kojem su ljudi i narodi služili korporacijama, države tržištu a tehnologija kapitalu, nositelji kapitala pokrenuli su i deindustrijalizaciju zapadnih gospodarstava, obmanjujući zapadne narode i države da će cio Zapad moći živjeti samo od prihoda i zarade financijskog sektora.

Otimanje kućnog kapitala proizvodnim korporacijama i narodnog kapitala državama pogodilo je i Hrvatsku, koja se u minulih dvadeset godina potpuno deindustrijalizirala, iako oskudijeva u prirodnom blagu. (To je slika neodgovornosti hrvatskih vlasti.) Nositelji kapitala su ulagali oteti kapital drugdje, i to u grane poput špekulativnog bankarstva, prekomjerne i špekulativne stanogradnje, tržišta zlata i sirovina, kozmetičke industrije ili razbibrige. Briga kapital čime će se narodi hraniti. Da ga je bilo briga ne bi narodima bilo oteto bogatstvo.

Ovdje riječ „hraniti“ znači zadovoljavati sve potrebe društva, uključujući uzdržavanje i liječenje sve starijeg i sve bolesnijeg pučanstva te sve zahtjevnije investicijsko održavanje fizičke i društvene infrastrukture, i to uz nisku proizvodnju te bez rada vojske nezaposlenih ljudi. [Meksički zaljev i država: (1) bez novca, (2) bez znanja i (3) bez prava odlučivanja što je posljedica trodiobe vlasti pod paskom kapitala.]

Zbog navedenih procesa zapadni su se narodi – prvi put od propasti Rima – zatekli u stanju da se ne mogu sami hraniti, nego žive od milostinje ili kredita nositelja kapitala. Takvo stanje je nenormalno, neodržljivo te pogibeljno i za narode i za svjetski mir. (Hrvati 1300, Mađari 1100, Grci 3000 godina živjeli bez kredita.)

Zaokret koji valja napraviti

pak, sad se narodi bude. Već počinje otpor propadanju, a uskoro će početi i obnova Europe.

Ta će obnova napraviti veliku revoluciju, ali ne klasnu nego državnu i narodnu. Ključno je izvesti tri zahvata koja su u ovlasti država i samo država, koje imaju zadaću i dužnost štititi rad i vrijednost rada, narode i ljude, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu. Tim bi se zahvatima preokrenuli postupci koji su doveli narode u sadašnje teško i opasno stanje.

Ti zahvati su:

1)      dekapitalizirati, ne dokapitalizirati nego dekapitalizirati (obezglavničiti) financijski sektor i ponovo akumulirati kapital ili glavnicu u proizvodnim korporacijama i državama; za to ima nebrojeno mnogo načina: od ukidanja „devizne klauzule“ do izlaznih poreza za tuđi kapital do selektivnog oporezivanja zarade trgovačkih društava do inflacije.

2)      obnoviti potrebnu ulogu država unutar nacionalnih gospodarstava;

3)      obnoviti vodeću ulogu država u postupku globalizacije i usmjeravati svjetsko gospodarstvo bilateralnim dogovorima država i putem regionalnih sporazuma, čime bi se u potrebnom stupnju smanjilo svjetsko nadmetanje ili konkurencija korporacija.

Time bi se zaustavio, obrnuo i unazadio postupak globalizacije na dosadašnji način te ograničilo i stavilo pod nadzor naroda svjetsko tržište, koje je veliko zlo ako je otvoreno i ako njime slobodno kola odmetnuti kapital. Jedino tako će narodi moći živjeti od svojeg rada, a države imati dovoljno novca da obnašaju svoju dužnost zaštite rada i vrijednosti rada, ljudi i naroda, prostora i prirodnog blaga, okoliša i klime.

Slobodnog kolanja kapitala nije bilo sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. To je novovjeka pojava. Nije ga bilo ni po dogovoru savezničkih sila u Bretton Woodsu u kolovozu 1944. godine. Kao što u bićima nema proizvoljnog kolanja energije, nego se energija raspoređuje prema stanju organizma i potrebi organa, tako ni u novom tijesnom, globaliziranom svijetu ne smije biti slobodnog, proizvoljnog kolanja kapitala. Ono je štetno. U društvu, zajednici, nacionalnom organizmu ili u svijetu zadovoljenje potreba jednih nameće smanjenje prohtjeva drugih. Čemu kapital ljudima koji ne rade te koji nemaju dužnosti i odgovornost? Očito samo zato da ga povećavaju te da narode, proizvodnju i ljude dovode u još dublje dužničko ropstvo. Narodi su se oslobodili političkog ili teritorijalnog ropstva velikih sila, a pali su u tržišno ropstvo nositelja kapitala. Tako je i s američkim narodom.

Takav opasan pristup kapitalu više ne koristi ni anglosaksonskim narodima u kojima je takav pristup i smišljen. Ranije su njihov politički utjecaj, njihova znanost i tehnologija te njihova vojna sila rabljeni za iscrpljivanje poduzeća i država ostalih naroda, a sad su i ti narodi pali u ropstvo nositelja kapitala. Međutim, nadu u oporavak naroda budi činjenica da je taj postupak iscrpljivanja kapitala povratan ili, hrvatski rečeno, reverzibilan.

Ukratko, valja ukloniti liberalizam, koji se ne pita kako će se ljudi i narodi hraniti. To je uvjet i to će biti rezultat obnove Zapada, Europe i Hrvatske.

Nova doktrina® obnove Europe

uropa se mora ponovo industrijalizirati i mora obnoviti masovnu proizvodnju hrane kako bi zaposlila i hranila svoje narode, suzbila navalu azijskih industrijskih i poljoprivrednih proizvoda na svoje tržište te kako bi izborom, kvalitetom i količinom svojih proizvoda konkurirala Aziji na vanjskim tržištima.

Za to je potrebno (1) razvijati tehnologiju na kojoj bi se temeljili proizvodi koje svijet kupuje, (2) distribuirati takvu tehnologiju diljem Europe, te (3) nakupljati novu tehnologiju u svim narodima Europe. To je politički posao koji ne će obaviti ni korporacije ni Unija, koja je postala teretom svim narodima Europe, dakako osim hrvatskom. (Riječ teret se odnosi na EU koja nije država, zato što od četiriju izvora društvene vlasti nema politiku i vojsku, a ima bolesno gospodarstvo i njeguje zastarjele i štetne liberalne ljudske vrijednosti. Ako se želi spasiti, Europa mora EU pretvoriti u državu.)

Zadaću ponovne industrijalizacije Europe sad mogu obaviti samo nacionalne države u međusobnoj suradnji, jer je u tome spas i manjih i većih država. Ni veći europski narodi, koji stvaraju tehnologiju i smišljaju svjetske proizvode, ne će se bez rada manjih naroda s njihovom tehnologiju moći potrebnom količinom proizvoda oduprijeti Aziji, u kojoj rade milijarde ljudi. Cijela Europa mora početi raditi i proizvoditi. Europa se ne brani na osi Berlin-Pariz. Europa je pod opsadom. Industrijski garnizoni trebaju biti razmješteni diljem Europe, u svakom njezinu kutu. (Sulla i Marije) Političko rušenje domina ne valja vezati samo uz Jugoistočnu Aziju.

Rusija bi morala postati političkim, gospodarskim, sigurnosnim i kulturnim dijelom Europe, u kojoj bi ona mogla i trebala imati značajan utjecaj. Europa se mora braniti i obnoviti kao cjelina, kao što se nekad Zapadni Rim obnovio uz pomoć novih, tad neuljuđenih naroda s golemih prostranstava sjevera i istoka Europe. EU je dosad i nehotice bila zaprekom integracije Rusije u Europu. Europi je umjesto „euroatlantske“ potrebna europska integracija.

Budućnost kapitalizma

sim o opstanku naroda Europe riječ je i o spašavanju kapitalizma. Ako se kapitalizam ne reformira, prijete mu narodne revolucije, jer narodi žele imati drukčije, odgovornije države. Narodima su potrebne narodne, a ne kapitalističke, otržištene države. To se odnosi i na EU kao zajednicu. Države imaju obveze, dužnosti i odgovornost koje moraju ispunjati, izvršavati i obnašati. Bez toga nisu države. Sad je EU sluškinja kapitala, a ne narodâ.

Ipak, socijalizam nije jedina, prirodna inačica liberalnom kapitalizmu. Rješenje nije ni u varijanti kapitalizma koju se naziva socijalnom državom, po tome kako se ona sad shvaća. Narodima i ljudima valja živjeti od rada i znanja, a ne od milostinje za koju se države zadužuju. Spas Europe je u nakupljanju nacionalnog kapitala ili u gospodarskom nacionalizmu. Gospodarski nacionalizam i bilateralna suradnja država temelji su za socijalnu državu. Toma More je 1516. godine napisao u Utopiji da je bitna zadaća države zaposliti sve ljude.

Svi bi europski narodi trebali naučiti sami loviti ribu. Danas je izvoz svjetskih proizvoda lov ribe.

Poimanje države na Zapadu različito je od poimanja države u azijskom, konfucijanskom svijetu. Tamo se smatra da su ljudi podanici, da pripadaju državi koja bi, usput rečeno, morala biti etičnom. Ideja obitelji bila je projicirana na državu. Tamo je država neupitna kao i obitelj. (Rusko carstvo, revolucija, nacionalno pitanje i Staljin.)

U Europi se smatra da država pripada narodu pa narodi od države očekuju da ih štiti i da im nešto pruži. Zbog takva gledanja na državu europska povijest je natrpana revolucijama, koje bi izbijale čim bi narodu postalo jasno da mu je država prestala služiti. Hoće li prva polovica sadašnjeg stoljeća biti razdrta revolucijama kao i prva polovica prošloga ovisit će o popustljivosti nositelja odmetnutog svjetskog kapitala. (Dva svjetska rata i 9 revolucija!) Spomenutim revolucijama i ratovima prethodilo je stanje poput današnjeg.

Zaključak ili pitanje europske državnosti

mojim knjigama nema kritike i pesimizma. Samo iznosim stvarno stanje naroda i uzroke nastanka stanja u kojem su se narodi zatekli, ali uvijek imam i prijedloge za poboljšanje stanja. Iskreno sam vam iznio pravo stanje i položaj Europe, ali i to da nazirem da će se europske nacionalne države oduprijeti propadanju, oteti odmetnutom kapitalu i da će prigrliti svoje narode. Vidim i to da će se EU moći konstituirati kao prava država europskih naroda s europskom politikom, gospodarstvom, vojskom, središnjom obavještajnom službom te s europskom kulturom i ljudskim vrijednostima. Europa treba pravu državu!

Ne znam hoću li vam se zamjeriti, ako kažem da se države poput Mađarske, Grčke i Hrvatske, ako ostanu u stanju u kakvom su sad, ne mogu održati kao države. Jednosmjerno pružanje gotovinske pomoći tuđim državama, bez zajedništva i uzajamnosti nema smisla, jer ono ne pomaže primateljima pomoći, šteti pružateljima, a koristi samo nositeljima kapitala. Stoga mnogi činovnici i obavještajci Europe, koji sad na Hrvatskoj iskušavaju regionalnu suradnju, olako pomišljaju da bi za slabe zemlje Jugoistočne Europe izlaz bio u stvaranju „regionalne države“, ne bi li od nekoliko siromaha nastao jedan bogataš. Dakako, uz priču o privlačnosti za investitore većeg, „jedinstvenog“ tržišta. Kakve i koje investitore? Međutim, uspostava „regiona“ bila bi za Europu pogibeljnije rješenje od dviju promašenih jugoslavenskih država.

Ipak, jedna Europa treba i jednu državu koja će je braniti i štititi, a i Hrvatima i drugima je spas u europskoj državi. Suverene državice Europe ne mogu se ni uz najtješnju suradnju oduprijeti azijskim divovskim državama, koje se također mogu početi povezivati. „Sve tješnja integracija“ u EU ne stvara kvantni skok potreban za vođenje jedne europske politike.

Europa treba drukčiju, narodnu EU. EU će pod liberalizmom zauvijek ostati unijom kapitala i korporacija koje su u dužničkom ropstvu kapitala i ne će postati unijom država znanja, rada i naroda. Sadašnja statutarna državnost EU je zamisao liberalizma. Ona je nakon propasti liberalizma izgubila smisao i postala štetnom. Europi je potrebna nova, drukčija, ustavna državnost. Europska Unija za dobro Europe mora postati suverenom državom.

Continue Reading