01 ožujak 2012 ~ 0 Comments

Nasilje na hrvatskom gospodarstvu

 

Na domaćoj gozbi su čudna veselja, I pjano se bunca i buči. Sudbina, što drugima nalijeva vina, Tebi će naliti žuči. (D. Cesarić, Pjesma gorka)

HRVATSKI SABOR odredio je ovogodišnji državni proračun! U raščlambi početne neosporljive tvrdnje prvo ću malo o podmetu pa o predmetu pa o priroku, kako se starinski govorilo.

Za potrebe ovog osvrta spomenut ću to, da se Sabor samo potkraj prve vladavine HDZ-a nazivao državnim saborom. Kratkotrajna „državnost“ Sabora ukinuta je za prve vladavine Koalicije, koja se malo razlučivala od sadašnje vladavine. Uklanjanje „državnosti“ Sabora imalo je klasnu, internacionalističku, antietatističku pobudu, iako se sad čini da je to pravo napravljeno, jer su svi dosadašnji sazivi Sabora bili stranački ili partijski sazivi. Tako je, jer hrvatski izborni sustav pridjeva Saboru smisao partijnosti. Stoga sadašnji nositelji vlasti tvrde, da građani o izborima biraju stranke, stranačku ideologiju i stranačku samovolju. Sabor bi se mogao nazvati i vladinim suprotiva činjenici, da je za samoupravnog socijalizma vlada SRH bila „izvršnim vijećem“ Sabora SRH. Sadašnji saziv Sabora vladin je i po tome, što u njemu nema oporbe, zato što se HDZ sam unevrijedio pretvaranjem u organizam, koji je pao pod „opravdanu sumnju“ grješnosti putem političke korupcije.

ZA POTREBE ocjene predmeta iz prve tvrdnje, tj. hrvatskog državnog proračuna, valja naglasiti da Hrvatsku ne potresaju ni recesija ni kriza, nego da je uništava propadanje. Za prestanak recesije dosta je vrijeme, koje na tržište vrati potražnju za zatečenim ili za novosmišljenim proizvodima, koje donese nova tehnologija, koju poslovni sustavi zdušno domišljaju upravo u recesiji. Za ublaženje ili odagnanje krize dostaju oštri potezi vlada, koje su pravo shvatile uzrok pojave krize. Međutim, propadanje gospodarstva, a s njime i naroda, zaustavlja se te preokreće u procvat samo državnom političkom strategijom, koja dugoročno donosi dobrobiti gospodarstvu, narodu i ljudima.

Nositelji vlasti ne vole iznenađenja i slabe vijesti, jer im oni priječe lagodno vladanje i stvaranje dojma uspjele vladavine. Za hrvatske nositelje vlasti – i dosadašnje i sadašnje – dolazak recesije ili krize je razmjerno dobra vijest u odnosu na trajanje propadanja, upravo zato što se za krize vlasti mogu predati smišljanju i provođenju „snažnih“ i skupih poteza kratkog, jednomandatnog dosega, koji bi možda mogli donijeti pobjedu na novim izborima, ako ih bude. U Hrvatskoj, ali i drugdje, političari žive od izbora do izbora ili „od danas do sutra“ i zaziru od dugoročnosti, iako narodi traju stoljećima i tisućljećima.

Priznanje trajanja propadanja gospodarstva, države i naroda imalo bi za političare najveću nevolju u tome, što se za zaustavljanje propadanja ne smiju rabiti mjere kratkog dosega, bez kojih nema ni koristi ni možebitnog uspjeha na sljedećim izborima. Međutim, Hrvatska je ipak u propadanju. Toga je svjestan i narod, ali nositelji vlasti ne priznaju ne samo to da narod propada, nego ni to da on postoji. Za njih postoji samo društvo, koje ne može biti svjesno ničega pa ni propadanja. Ipak, narod postoji i narod očekuje da se propadanje počne kočiti, bilo da to pokušaju vlasti bilo da se narod sam počasti vlašću. Narod zna da svatko tko Hrvatskoj hoće pomoći treba raditi to što će donijeti i zaustavljanje propadanja i dugoročne dobrobiti, a ne priskakati upomoć kratkoročnim mjerama.

Otkad je hrvatski narod uvidio da nije riječ o recesiji ili o krizi, nego o propadanju, u Hrvatskoj je iskolčena i iskopana nezatomljiva provalija između vlasti i naroda.

Po sastavu rashodne strane državnog proračuna vidi se, da hrvatski proračun za 2012. godinu nije ni državni ni partijski ili koalicijski. To je proračun jedne interesne skupine, što se vidi po tome što ulaganja u gospodarstvo dolaze samo od države – privatnih ili mješovitih ulaganja nema – a i ta ulaganja su usmjerena samo u infrastrukturu, energetski sektor, zatvorogradnju i u „poticanu“ stanogradnju. (U Hrvatskoj su desetine tisuća praznih neprodavljivih stanova, a mlade obitelji, kojima bi možda trebao vlastiti smještaj, kupnji stana ne će privući ni povoljnije kamate na kredite, jer ne znaju hoće li sutra imati posla i kruha.)

Jasna namisao sastava proračunskih rashoda sasipa se javnosti u lice, uz naglašavanje da proračun nije uperen u proizvodnju dobara i usluga, posebice ne dobara i usluga koji bi se mogli izvoziti. Premijer je ponosno isticao da sva ministarstva, županije i općine moraju stvoriti infrastrukturne projekte diljem Hrvatske, u koje bi se uložio proračunski novac, kao da je novca napretek i kao da to malo investicijskog novca što bi se našao u proračunu ne će biti namaknuto zaduživanjem. Namjeravana ulaganja ne će stvoriti nijedno trajno radno mjesto. Ta neobazriva jednostranost proračunskih rashoda je to što Hrvatskoj najmanje treba. Ima novca za graditelje, ali za proizvođače mlijeka novca nema. Zar usiljena i nasilna dogradnja prometne infrastrukture nije državni intervencionizam i to mimo proizvodnje?

Nakaznost sastava proračuna i bezobzirnost njegovih gospodara potpuno su zanemarili potrebu stvaranja trajnih radnih mjesta, kojima se može zaustaviti propadanje države, gospodarstva, naroda i ljudi. Namjeravana ulaganja, s obzirom na potrebu ponovne industrijalizacije Hrvatske, predstavljaju (1) nasilje nad gospodarstvom, državom, narodom i ljudima, (2) silan gubitak narodnog vremena i (3) opaku sigurnosnu opasnost za državu. Dvodimenzionalnim ljudima, koji su zagospodarili proračunom mimo partije i vlade, ne dolazi do pameti da osim novca i kratkotrajnih radnih mjesta postoji i budućnost, koju ne će dosegnuti ni novac ni privremena radna mjesta, a ljudi i narod misle da valja živjeti i nakon sljedećih izbora, ako ih bude.

Malo tko će povjerovati da je nakana dogradnje prometne i industrijske infrastrukture stvaranje radnih mjesta. Pobude su mnogo snažnije. Opet je riječ o gradbenom lobiju ili interesu, koji je za prvog navrata vladavine Koalicije unakazio razvitak hrvatskog prijevoza, krivotvoreći saborski program razvitka prometa, u kojemu su ceste smjele potrošiti samo 40% određenog novca, a ne 85% koliko su progutale.

Poučeni iskustvom države u minulih osam godina, ljudi se pribojavaju jednostranosti ovogodišnjeg proračuna. Plaše se novog, podmuklog vala korupcije, posebice stoga, što je ljaga – iako čak ne ni „prvostupanjska“ krivnja – organizirane političke korupcije pala gotovo isključivo na tobožnje korupcijske novake HDZ-a. Pomrčina ozbiljne sumnje koja je zapala vladavinu HDZ-a izvrsna je zaštita mogućem novom valu korupcije. Ljudi se sad pribojavaju pritajenih korupcijskih „veterana“ koji bi mogli iskoristiti prigodu. Narod misli da „prigoda čini tata“, a uviđa da je jednostranošću proračunskih rashoda stvorena dobra prigoda. Stoga nove vlasti kao cjelina, a posebice tijela društvenog nadzora, moraju biti budni. (Poslije Drugoga svjetskog rata se ponavljalo: „Reakcija nikad ne spava, a Partija je uvijek budna!“ Možda sad najcrnji hrvatski problem nije otrovna – kako bi se reklo saveznim jezikom – „guja istrjebljenja“, koja je „duboko u hrvatskim srcima“, nego zmija korupcije, koja se duboko zavukla u njedra hrvatske politike.)

DRUGU PRIGODU za nesanicu Korupcije i za budnost Partije pruža program „otpisa dugova“. Riječ je, zapravo, o otpisu državnih potraživanja od kućanstava, obrta i trgovačkih društava ili o „oprostu dugova“ kućanstava, obrta i trgovačkih društava državi. (Takva nakana je nepravedna prema dosadašnjim urednim poreznim platišama državi, ukoliko ona ne predstavlja „novu pravednost“, na kojoj je predsjedničke izbore dobio profesor Ivo Josipović. Slična nelogičnost u pristupu novih vlasti pokazala se i prigodom imenovanja „uglednih i stručnih“, ali samo „prvostupanjski“ osuđenih ljudi u nadzorne odbore javnih tvrtki. Tad je i Udruga sudaca zauzela stajalište, prema kojemu ne treba ništa držati do presuda hrvatskih sudova prvog stupnja, kao da osumnjičene i optužene građane treba otprve izvoditi pred prijeke sudove kao što je bilo u poraću Drugoga svjetskog rata.) Iako zakona o oprostu dugova još nema, zna se koje će ustanove voditi postupak oprosta i kakvi će ljudi dobiti imenovanja za te ustanove.

Budući da „zakona o oprostu“ još nema, ljudi se plaše uobičajene nepotpunosti i nesuvislosti hrvatskih zakona, koje bi mogle omogućiti diskrecijsko odlučivanje u postupku opraštanja dugova. U pitanju je ukupan iznos dugovanja koji trostruko premašuje manjak ili deficit godišnjeg državnog proračuna. Hrvati ulaze u novo razdoblje neizvjesnosti, a stara njemačka poslovica kaže: „Neočekivano često dođe!

Dosad se govorilo: „Tko je jamio – jamio!“, a odsad će se možda govoriti: „Kome je dug oprošten – oprošten je!“ Nije naodmet spomenuti to, da je protestantska revolucija bila potaknuta papinskom prodajom indulgencija, što bi se hrvatski kazalo oprosnica. Papa Julije je ljudima opraštao paklene muke u vječnosti, a sad će hrvatske vlasti opraštati dugovanja prošlosti. Takav pristup je i primjeren „agnosticima“.

Ne znam smije li se pitati, gdje su se u cijelom redateljstvu hrvatske državne četverogodišnje predstave našli predizborni Plan 21, njegov šutljivi ili nadvikani tvorac profesor Branko Grčić i cio regionalni razvitak Hrvatske? Još je ozbiljnije pitanje, što u svemu radi premijer u sjeni, Zoran Milanović, koji uporno smatra da „treba razgovarati“, dok drugi provode nasilje nad (1) hrvatskom vladom, (2) hrvatskim gospodarstvom, (3) hrvatskom državom, (4) hrvatskim narodom i (5) hrvatskom budućnosti?

Vjerojatno je, da to što je izneseno uviđaju i sadašnje vlasti. Međutim, one su pred nasrtljivim posebnim interesima pristale na to, da umjesto da pokrenu val potrebne reindustrijalizacije Hrvatske podižu Potemkinova sela u energetici, lokalnoj infrastrukturi, zatvorogradnji i stanogradnji. Bolesnika kojega more smetnje dišnog sustava ne šalje se na liječenje u teretanu. U Francuskoj je upravo u vrijeme određivanja hrvatskog državnog proračuna utemeljena Banka za reindustrijalizaciju. Možda bi u Hrvatskoj umjesto HBOR-a – koji obnavlja to što će propasti i koji stvara razvitak u kojem narod nazaduje – valjalo utemeljiti Banku za reindustrijalizaciju Hrvatske, koja bi pomagala (1) akumulaciju suvremene tehnologije, (2) smišljanje i proizvodnju izvoznih industrijskih proizvoda i usluga te time (3) otvaranje trajnih i sigurnih radnih mjesta. Hrvatska bi vjerojatno bolje stajala kad se u dogledno vrijeme ni u jednoj županiji ne bi izgradio nijedan novi predmet infrastrukture, ali kad bi se u svakoj županiji otvorilo deset tisuća pravih i trajnih radnih mjesta.

Traćenje narodnog vremena, koje planiraju i pripremaju posebni interesi koji sad otvoreno vode hrvatsku politiku, učinit će propadanje Hrvatske burnijim, a njezinu propast skorijom.

Continue Reading

Tags:

19 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Mobilizacija Hrvatske

Ovaj tekst je prvi dio prijeizbornog eseja, koji je sastavljen početkom 2010. godine, prije nego što je počelo otkrivanje brojnih korupcijskih projekata, koje je poput visokog snažnog vala pogodilo i potreslo hrvatski politički i ukupni društveni život. Još su dva dijela eseja, koji čine cjelinu. Prvi dio opisuje stanje i položaj hrvatske političke zajednice. Drugi pruža elemente modernizacije Hrvatske. Treći sadrži sažet prijeizborni program, koji je potreban hrvatskom narodu, ali i program obnove Europe, s kojom Hrvatska zajednički propada. Štivom bi se mogla poslužiti vodstva nezavisnih lista, koje bi umjesto sadašnjih usahnulih hrvatskih stranaka mogle početi postupak promjene političkog sustava u Hrvatskoj, koja propada ponajviše zbog uspostavljenog sustava.

Prvi dio

STANJE I POLOŽAJ HRVATSKE

Sadržaj: (1) Uvodne napomene; (2) Politika ili država; (3) Geopolitika; (4) Gospodarstvo; (5) Državna i društvena sigurnost; (6) Sustav ljudskih vrijednosti, (7) Zaključak.

  1. Uvodne napomene

Posebna napomena. Ovo je prvi dio podloge za projekt pokušaja obnove hrvatskog naroda, jačanja hrvatske države i preporoda hrvatskog društva. On je prava kritika ili vrednovanje odnosno iskrena ocjena sadašnjeg stanja i položaja Hrvatske.

Drugi dio sadržavat će prijedloge za promjenu smisla hrvatske politike, za promjenu ukupnog pristupa pitanjima narodnog života, za novu ulogu hrvatske države te za povlačenje političkih poteza i poduzimanje mjera koje će biti nužne u postupku jačanja hrvatske države i preporoda hrvatskog naroda.

Sadašnji dio pisan je tako da može poslužiti boljem razumijevanju prijedloga hrvatske obnove, ali i kao opravdanje tih prijedloga.

Treći dio je izborni projekt ili program koji treba predočiti hrvatskim biračima kako bi na izborima poduprli ne promjenu nepostojeće državne politike, nego promjenu načina vladanja kako bi se mogla uspostaviti i provoditi narodna politika kakva je potreba Hrvatskoj.

Opća napomena. U svakom društvu djeluju četiri posebne, ali isprepletene mreže utjecaja: država ili politika, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti. Sustav ljudskih vrijednosti čine načela, stav, ponašanje i vrline ljudi koji jamče stupanj društvene kohezije i uzajamnosti potreban za funkcioniranje, obranu i opstanak društvenog sustava, koji je zajednica stvorila ili odabrala u prilikama i okolnostima u kojima se našla.

  1. Politika[1] ili država

Politika je u Hrvatskoj svedena na borbu za vlast, u kojoj se posebni domaći i tuđi interesi samostalno trse da – u nadmetanju, bez usklađivanja interesa i bez nastojanja da povećaju bogatstvo naroda – steknu veći utjecaj, kako bi prisvajali stvarano bogatstvo i prirodno blago naroda.

Izostanak političkog postupka sprječava formiranje političara tako da se sad na vlasti nalaze ljudi koji ne shvaćaju ni ulogu države kao sredstva opstanka, obrane i stvaranja dobrobiti naroda.

Uspostavljena hrvatska stranačka parlamentarna demokracija je o minulim predsjedničkim izborima doživjela potpun poraz[2], a njezinu trajnu slabost pokazuje to što se izbornim smjenjivanjem stranaka ili koalicija na vlasti stanje u Hrvatskoj neprestance pogoršava, jer se tim smjenjivanjem ne mijenja način vođenja državnih poslova. Ako se u Hrvatskoj uskoro ne pojave prave političke snage, postoji opasnost da narod pokuša izravno i nasilno promijeniti način vođenja javnih poslova, jer narod ne može i ne smije u nedogled trpjeti svoje ustaljeno propadanje.

Demokracija ili vlast naroda u Hrvatskoj ne služi narodu. Hrvatska je pretvorena u izbornu jedinicu domaćih i tuđih posebnih interesa. Zloporabom i izvitoperenjem demokracije hrvatski je narod izgubio sredstvo mirne promjene načina vođenja države ili zamjene ustaljenog režima vladanja državom pod kojim propadaju narod, država, obitelji i ljudi.

Temeljem nakaznog poimanja uloge države ljudi na vlasti, posebice nakon 1999. godine, u Hrvatskoj su ulogu države sveli na (1) određivanje i rebalansiranje državnog proračuna, (2) brigu za Katoličku crkvu, (3) financiranje sporta putem javnih poduzeća i olakšica danim privatnim monopolima te (4) na financiranje nove, pomodarske uvozne kulture.[3]

Hrvatska država sad služi svjetskom tržištu i de facto se okrenula protiv naroda i ljudi.

Suverenost hrvatskog naroda je prihvaćena putem međunarodnog priznanja Hrvatske, ali je hrvatska državnost svedena na administrativnu autonomiju prije svega prijepristupnom podložnošću hrvatskih vlasti birokratskom stroju EU i izostankom nastojanja da se zadovolje potrebe naroda.

Jedan od bitnih uzroka dugogodišnjeg sahnjenja političkog postupka u Hrvatskoj je nakazan razmjeran izborni sustav, koji omogućuje predsjednicima parlamentarnih stranaka da putem izbornih lista provode negativnu selekciju kandidata za (mjesna, područna i državna) predstavnička tijela te da time isključuju prave (samostalne) i odgovorne političke ljude iz sustava vođenja države. Zbog sadašnjeg izbornog zakona koji štiti položaj predsjednika stranaka[4] propale su sve hrvatske „političke“ stranke osim jedne a i ta je stranka potpuno izgubila političku orijentaciju. Hrvatska ima neuku, nesposobnu, lakomislenu, nedoraslu i iskvarenu ili korumpiranu državnu administraciju. Državne ustanove su sustavno razarane i razorene i to zato da se mimo ustanova mogu donositi odluke koje omogućuju potkradanje državnog proračuna bilo izravno bilo putem državnih poduzeća. Svaka hrvatska politička stranka štiti uspostavljeni sustav.

Korupcija ili iskvarenost postala je bitnom sastavnicom postupka vođenja države, kojim se golema i prekomjerna javna potrošnja ne usmjerava u osiguranje razvitka zemlje i povišenje standarda življenja hrvatskih građana, nego na privatne račune ljudi vlasti te fizičkih i pravnih osoba koje su ortaci ljudima vlasti u prisvajanju bogatstva naroda.

  1. Geopolitika[5]

Hrvatska je povijesno vezana uz Zapad. Kako cio Zapad sad propada, Hrvatska propada s njim. Dok su svjetske prilike bile drukčije Hrvatska se nastojala čvrsto vezati uz Zapad putem takozvanih „euro-atlantskih integracija“, ali ona, nažalost, i u novim okolnostima slijedi strategiju traženja nacionalnog spasa u pristupu EU, koja je određena prije dvadesetak godina. O inačicama te strategije nije se razmišljalo i još se ne razmišlja.

Međutim, ni postupak pristupa Uniji nije dosad dao očekivane rezultate, jer EU drži Hrvatsku na ozbiljnom razmaku (ne samo voljom Slovenije) dok Hrvatska slijedi sve upute EU o promjeni hrvatskog političkog sustava, gospodarskog sustava i sustava ljudskih vrijednosti te postupno ispunja sve uvjete za svoj pristup EU bez ozbiljne odluke EU o krajnjem roku pristupa RH Uniji.

Osim članstva u UN Hrvatska ima članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i Sjevernoatlantskom savezu. WTO je jednosmjerna cesta kojom inozemne korporacije dolaze na hrvatsko tržište a NATO je u širokom novom svijetu, u kojem se bogatstvo naroda sve ravnomjernije raspoređuje, postao područnim obrambenim savezom koji je izgubio misiju obrane cijelog ugroženog Zapada, koju je imao u podijeljenom svijetu Hladnoga rata. Zapad sad ugrožava sam sebe.

Iako za Hrvatsku osim prepuštanja Europi te slijepe političke i gospodarske suradnje s ustanovama EU postoje i druge mogućnosti ozbiljne političke i gospodarske suradnje, Hrvatska te mogućnosti nije pokušala ni istražiti.

Kaže se da je Hrvatska poslije oslobođenja svojih zaposjednutih područja bila izolirana zbog tobožnje agresije na BiH, zbog vođenja nacionalističke politike te zbog povrede ljudskih i manjinskih prava. Hrvatska je ranije bila izolirana, ali se ona sad sama dovela u izolaciju usredotočenjem na pristup EU, odustajući od aktivne politike prema golemom dijelu svijeta koji se razvija, koji izranja iz zaostalosti i siromaštva i koji sve više odlučuje o svjetskim poslovima. Hrvatska je prestala izravno, bilateralno surađivati i s važnijim članicama Unije i pogotovo sa zemljama izvan Unije.

  1. Gospodarstvo

Novi svijet koji se rađa iz krize Zapada imat će slijedeće oznake:

  • svijet će postati poprištem dosad neviđena, burnog razvitka tehnologije s naglaskom na „zelenu“ tehnologiju;
  • države će u razvitku gospodarstva imati važniju ulogu od korporacija;
  • sve više pitanja narodnog života bit će rješavano bilateralnim dogovorima država a sve manje nadmetanjem korporacija ili općim dogovorima država;
  • posebna uloga u svjetskom gospodarstvu pripast će velikim zemljama s potpunim gospodarstvom, dok će se manje zemlje sa specijaliziranim gospodarstvom nužno oslanjati na obližnja velika gospodarstva ili na svjetske strategijske partnere.

Hrvatska nije pripravna za takav razvitak u svijetu. Ona se sad nije u stanju uklopiti ni u svijet koji nestaje. Razlog za to je nagla deindustrijalizacija hrvatskog gospodarstva, koje se postupno industrijaliziralo od druge polovice devetnaestog stoljeća i koje je imalo burno razdoblje industrijalizacije poslije Drugog svjetskog rata. Postupak deindustrijalizacije Hrvatske počeo je 1980. godine.

Na Drugu svjetsku krizu koja je izbila 1969. godine zbog neizdašnosti zatečene[6] (elektro-hidrauličke) tehnologije za stvaranje novih proizvoda i usluga, Zapad je već 1980. godine bio odgovorio razuzdavanjem digitalne tehnologije i biotehnologije, koje još uvijek omogućuju obilno stvaranje novih proizvoda.

Hrvatska je u tom prijelomnom času, uglavnom zbog političkog stanja u Jugoslaviji, prestala akumulirati tehnologiju, koja joj je dotad omogućivala da razvije zavidnu sposobnost stvaranja izvoznih proizvoda i usluga, od procesnog inženjerstva do graditeljstva, od izvoza lijekova i vakcina do isporuke potpunih tvornica za proizvodnju oružja.

Proces privatizacije društvenih industrijskih poduzeća dokrajčio je sposobnost hrvatskog gospodarstva za stvaranje izvoznih proizvoda za svijet koji je zasut novim digitalnim i biotehnološkim proizvodima za potrebe potrošača, država i korporacija. Za potrebe javne, građanske, industrijske ili posebne potrošnje kakva je donedavno bila u svijetu hrvatska industrija sad nema znanje, vještine, tehnologiju i industrijske postupke. Stoga Hrvatska nema izvozne proizvode za suvremena razvijena tržišta. Takozvana regionalna gospodarska suradnja je samozavaravanje i izlika za izostanak ozbiljna napora i priprave za prodor na svjetska tržišta temeljem suvremene tehnologije i na njoj utemeljenih proizvoda. Hrvatska industrija je izvozno impotentna.

Hrvatski turizam, koji prinosi 18% ukupnom domaćem proizvodu a samo 4% ukupnoj dodanoj vrijednosti u Hrvatskoj, nije u stanju Hrvatskoj priskrbiti dovoljna devizna sredstva za kupnju uvoznih proizvoda koji su utemeljeni na dosadašnjoj tehnologiji a koje Hrvatska mora uvoziti: od automobila preko računalne opreme i telekomunikacijskih sustava do moderne medicinske opreme. Hrvatska nije iskoristila silnu prednost pred drugim zemljama koje joj pružaju more, obala i otoci. Hrvatska nije iskoristila ni bogatstvo koje ima u termalnim vodama a ni bogatstvo hrvatske kulturne baštine.

Modernizirana cestovna mreža i zastarjela željeznica omogućili su samo inozemnim prijevoznicima i otpremništvima da iskoriste hrvatski položaj i za se ostvaruju dodanu vrijednost. Hrvatska tako propušta iskoristiti svoju drugu prirodnu blagodat – izuzetan sredozemni i podunavski položaj uz iznimno veliku razvedenost hrvatskog kopna.

Poljoprivreda i još više prehrambena industrija sustavno su zatirane nepotrebnim uvozom koji su organizirale hrvatske trgovinske korporacije pa je izostalo i pravo korištenje hrvatske zemlje čak i za potrebe domaćeg tržišta.

Stoga je donedavni, naoko zadovoljavajući, gospodarski rast u Hrvatskoj bio utemeljen na dugu koji su stvarali država, korporacije i građani, na stanogradnji te na prodaji zemljišta i drugih nekretnina. Država je u međuvremenu prodala tuđincima jedan broj svojih velikih zdravih poduzeća s monopolističkim položajem na domaćem tržištu.

Potpuno su izostala takozvana izravna inozemna industrijska ulaganja ili ulaganja „na ledinu“. Takva, dosad uzalud priželjkivana ulaganja, odsad ne treba ni očekivati, jer će blisko-istočne i azijske industrijske i financijske korporacije radije kupovati uvedene profitabilne tvrtke i to ponajprije u razvijenijim europskim zemljama koje raspolažu suvremenom tehnologijom. Zapadne korporacije, koje nakon sadašnje krize počnu širiti poslovanje temeljem najmodernije, nove, buduće tehnologije, ulagat će pred domaćim glasačima, jer će im za razvitak nove, konkurentnije tehnologije biti potrebna pomoć vlastitih država, koje se bore sa zlom velike nezaposlenosti i koje ne će podupirati izvoz radnih mjesta iz vlastite zemlje.

Hrvatske su vlasti – zavedene dosad neostvarenim obećanjem prosperiteta koji može donijeti pristupanje Hrvatske Uniji – putem preuranjene privatizacije, liberalizacije i deregulacije otvorile put za navalu razvijenih i jakih svjetskih korporacija na slabo i siromašno domaće tržište.

Hrvatska se država time okrenula protiv vlastitog naroda koji se – kako bi opstao i kako bi se mogao razvijati – mora nositi i s vlastitom državom i sa svjetskim tržištem i kapitalom. Otpor svjetskom tržištu pokazuje se mnogo zahtjevnijim od otpora srbijanskoj agresiji koji je uspjelo koordinirala i predvodila istom tad obnovljena hrvatska država.

Hrvati sad malo rade, malo proizvode i slabo izvoze. Stanje je toliko slabo – prvobitno zbog nedostatka znanja i prave tehnologije – da je teško vjerovati da bi umjetno, nasilno, netržišno ili čak protivtržišno slabljenje ili „rušenje“ kune moglo znatnije povećati hrvatski izvoz. Prodaja zemlje i drugih nekretnina te zaduživanje u inozemstvu koje nije sračunato na stvaranje proizvoda za izvoz imaju svoj prirodan kraj.

Najteže i najpogibeljnije od svega je to što se u hrvatskom gospodarstvu ustalilo brzo propadanje.

 

  1. Državna i društvena sigurnost

Odnosi država na Zapadnom Balkanu, koje su odreda nastale osamostaljenjem republika (i jedne pokrajine) bivše SFRJ opterećeni su nizom neriješenih bilateralnih graničnih i drugih pitanja. U sadašnjem času mnoge balkanske vlade odlažu na stranu i prelaze preko neriješenih bilateralnih pitanja i prisežu na prisilnu i uvjetovanu „regionalnu“ suradnju“, koja je jedina geopolitička aktivnost, koja je Hrvatskoj ostala nakon međunarodne samoizolacije. Hrvatska vlada puna je samohvale zbog podcjenjivanja bilateralnih problema i odlaganje njihova rješavanja, iako bi RH ostvarila svoja teritorijalna prava rješenjem sporova koje ima.

Sigurnost Hrvatske potencijalno ugrožavaju prkosan stav Republike Srpske, nesređeno ustavno stanje u BiH, pritajeni srbijanski revanšizam, agresivna slovenska politika, srbijansko svojatanje Kosova pa i prikriveno nezadovoljstvo i zatomljene političke ambicije domaćih Srba, ali koje bi mogle poslužiti srbijanskom revanšizmu iako je prva naoružana pobuna domaćih Srba bila nedavno skršena akcijama „Bljesak“ i „Oluja“.

Uz sadašnje slabljenje EU koje je izazvano krizom Zapada i uz nesređeno stanje koje je u njoj uzrokovano neprimjerenošću rješenja iz Lisabonskog sporazuma novom stanju u svijetu, nije nemoguće da se EU predomisli glede pristupa RH Uniji i proširenju Unije općenito. Stoga se može prije nego kasnije dogoditi da Unija prestane biti promicatelj i zaštitnik stabilnosti u Europi[7]. Može se očekivati i da će sama Unija postati nestabilnom tvorevinom. To će vjerojatno uzrokovati povećan utjecaj SAD, Rusije, Kine i nekih islamskih zemalja u Istočnoj Europi i na Balkanu.

Usto, Hrvatska je ostala i bez starih, povijesnih prijatelja što nije bio slučaj u Domovinskom ratu, a prijateljstvo Svete Stolice ne može pomoći Hrvatskoj, kao za Domovinskog rata kad je država bila organizirala narod kao ozbiljnu silu za obranu samostalnosti, jer je Hrvatska sad nemoćan ortak. Vatikan sam samcat ne može mnogo napraviti.

Najpogibeljnija vanjska prijetnja u sadašnjem času je agresivno nadmetanje svjetskih i posebice europskih korporacija za slabo i ograničeno hrvatsko tržište. To nije prijetnja samo za hrvatsko gospodarstvo, nego posljedično i za hrvatsku državu i hrvatski narod. Sad hrvatski narod ne ugrožavaju drugi narodi putem svojih država, nego putem svojeg kapitala i putem djelovanjem njihovih korporacija.

Ozbiljan unutarnji izvor ugroze hrvatske države, hrvatskog naroda i cijelog hrvatskog društva svakako je posvemašnja korupcija (ili iskvarenost) u politici i poslovanju. Njezino najdublje korijenje je u skučenosti domaćeg tržišta te u maloj međunarodnoj konkurentnosti, tehnološkoj zaostalosti i neučinkovitosti hrvatskog gospodarstva. Hrvatska poduzeća ovisna su o slabom domaćem tržištu na kojem daleko najveću kupovnu sposobnost ima država putem neprimjereno velikog proračuna. Stoga su domaće korporacije (a i neke tuđinske) motivirane i prisiljene tražiti i nalaziti poslove potkupljivanjem ljudi vlasti.

Ako se tome doda opće siromaštvo u zemlji te neskromnost i neodgovornost ljudi vlasti, jasno je da takozvani poslovni ljudi, koji uspijevaju samo u poslovanju s državom, nalaze u političarima pripravne ortake.

Sve su male, nerazvijene zemlje rasadnici korupcije, posebice otkad su bile prisiljene na privatizaciju i liberalizaciju. Neučinkovitost domaćih korporacija u redovitom poslovanju i pohlepa ljudi vlasti vode nepotrebnom i golemom povišenju cijena koje se ugovaraju za državne nabavke i projekte. Magična riječ u korupcijskom krugu je „marža“. To je doista dodana vrijednost. Korupcija je od Hrvatske stvorila zemlju kleptomanije.

Treći ozbiljan izvor nesigurnosti Hrvatske su nizak stupanj znanja[8] i tehnološka zaostalost[9]. Hrvatska je zemlja neznanja i tehnološke zaostalosti. Obrazovni sustav već dva naraštaja stvara „natjecateljsko, testno i internetsko“ znanje. Učenici i studenti dobivaju medalje na svjetskim natjecanjima, znaju u ispitnim predlošcima i obrascima zaokružiti jednu od inačica A, B ili C, i znaju putem Interneta naći tuđe znanje. Golema većina mladih ljudi, što pokazuju „usmeni“ ispiti, konzultacije i razgovori s nastavnicima, ne razumije bit pojava ili postupaka u prirodi, organizmima, Svemiru, društvu i životu, što se posebno očituje u prirodnim i tehničkim znanostima. Postupak koji bi učenike i studente vodio od podataka preko informacija, razumijevanja i znanja do mudrosti u hrvatskim školama i na hrvatskim sveučilištima nije uspostavljen. Silna prirodna ili genska nadarenost Hrvata i njihova kreativnost ne mogu doći do izražaja bez dobrog razumijevanja društva, prirode i života u njima. Bez znanja, nadarenost i kreativnost od vrlina postaju porocima.

U Hrvatskoj su već neuki i mnogi učitelji, nastavnici i profesori. Tako nije bilo ranije. Naši su znanstvenici, šumari, inženjeri, liječnici i učitelji bili uz bok svjetskim znanstvenicima, umjetnicima, inženjerima, svećenicima, generalima i obavještajcima. Ima mladih ljudi koji su učeni, sposobni i dorasli svojim vršnjacima ili kolegama u svijetu, ali njihovo znanje i vještine nisu rezultat hrvatskog obrazovnog sustava, nego plod motivacije, poticaja, napora i znanja obitelji[10]. To je uspjeh pojedinih obitelji, a ne hrvatskog školskog sustava.

Usto, u Hrvatskoj postoji bolest, koju šire sredstva javnog priopćivanja, koja se sastoji u tome da u svakom području znanosti ima mjesta za samo jednog stručnjaka ili pravog znanstvenika, koji se od proizvoda obrazovnog sustava ili rezultata napora obitelji lagano pretvara u medijski potrošni proizvod. Naši su razglašeni znanstvenici specijalisti za monolog a konstruktivnih javnih rasprava ili razgovora nema. Mladi ljudi nemaju prigodu čuti kakvo javno predavanje[11] u kojem se sustavno iznosi znanje iz određenog područja ili utemeljen pogled na razmatrano pitanje.

Zemlje s malo znanja i sa zaostalom tehnologijom lako postanu plijen[12]. Otkad se Europa počela industrijalizirati Hrvatska je bila plijenom jednom pod Mađarskom i dvaput pod Jugoslavijom a sad se nad Hrvatsku nadvila sjena EU.

Možda su neznanje i tehnološka nespremnost najveća hrvatska unutarnja sigurnosna prijetnja, jer se svjetske sile u posljednje vrijeme trude da spriječe otvorenu vanjsku agresiju a korupcija se ipak može odlučnošću države svesti na podnošljivu mjeru. Nasuprot tome, obrazovanje cijelog naroda i tehnološki razvitak dugotrajni su postupci, koje može i mora organizirati sam narod. Neznanje i nedostatak primjerene tehnologije su najveća unutarnja prijetnja, jer se bez znanja i tehnologije Hrvatska ne može suprotstaviti vanjskoj agresiji korporacija koje u Hrvatsku guraju proizvode zasnovane na suvremenoj tehnologiji. Hrvatskoj se takvoj ugrozi ne može oduprijeti bez znanja.

Ozbiljna sigurnosna prijetnja je i maloljetničko prijestupništvo. Nije riječ samo o zaštiti mogućih žrtava nasilja, nego i o spašavanju mogućih nasilnika za društvo. Maloljetničko nasilništvo je društveni proizvod složen od nadarenosti i inicijative pojedinaca, s sjedne strane, te neodgojenosti i neznanja, s druge. Nereformirani nasilnici su izgubljeni za društvo i postanu velik teret za nj, a hrvatsko društvo kao malena zajednica treba svakog čovjeka, svaku osobu kako bi se radom, marljivošću i znanjem obranila od propadanja. Maloljetni nasilnici lako bivaju regrutirani u mrežu „odraslog“ organiziranog kriminala. Dvojba između kažnjavanja i prevencije o kojoj govore ljudi vlasti je izmišljena. Rješenje problema maloljetničke delinkvencije je u dobru (obiteljskom) odgoju, koji je u Hrvatskoj rijetkost, jer obitelji i hrvatsko društvo kao cjelina ne nadziru utjecaje koji djeluju na odgojni postupak. Maloljetničko je prijestupništvo svjetski problem, ali se zna u kojim i kakvim društvima je taj problem izrazito težak.

U svakoj državi važan čimbenik očuvanja sigurnosti je vojska. Hrvatska vojska je od ratne postala mirovnom vojskom. Njezino kadrovsko stanje i tehnička opremljenost su slabi, a njezino dragocjeno iskustvo stečeno u Domovinskom ratu kopni kako vrijeme teče. Ako dođe do otvorene vanjske ili pritajene unutarnje ugroze, s vojskom ili umjesto vojske morat će se boriti cio narod, kao i za Domovinskog rata. Uniformirane snage MUP-a imaju znatno više ljudi od HV-a.

Hrvatska vojska ustrojena je po „standardima NATO-a“ a ne po hrvatskim standardima, što znači da nije obučena i opremljena za samostalno ratovanje. Po njegovoj temeljnoj misiji i strategiji Savezu je bitan hrvatski prostor, a pripadnici hrvatske vojske trebali bi biti najkorisniji u postrojbama u dalekim zemljama. Hrvatskoj će najveće potencijalne ugroze stvarati susjedne i obližnje zemlje. „Međunarodna zajednica“ ne će u postupku donošenja mogućih nepovoljnih odluka za Hrvatsku ozbiljno uzimati u obzir Hrvatsku vojsku.

Za razliku od hrvatske naoružane sile, hrvatske obavještajne službe su dobro kadrovski i tehnički opremljene a imaju i dobru strukturu. Međutim, obavještajne službe u načelu služe obrani države i pomažu vođenje nacionalne politike[13] putem prikupljanja političkih, gospodarskih ili vojnih obavijesti o mogućem neprijatelju. One su najsloženije, najistančanije i najvažnije državne ustanove u svakoj zemlji pa im u modernoj državi neprestance rastu autonomija i utjecaj na obnašanje vlasti te na formuliranje i provedbu nacionalne politike.

Ipak, budući da u Hrvatskoj nema politike a ni volje za njezino formuliranje i vođenje, hrvatske obavještajne službe nemaju pravu zadaću i pravu odgovornost. Hrvatskim obavještajnim službama nije jasno određeno tko su hrvatski neprijatelji. Hrvatske vlasti tvrde da je Hrvatska u „izvrsnim odnosima“ sa svim državama i narodima, čak i sa Slovenijom. Čini se da našim vlastima nisu potrebne političke, gospodarske ili vojne obavijesti, jer sve što čine rade po svojoj ili tuđoj volji a ne za sigurnost države i za zadovoljenje potreba naroda.

Stupanj pomutnje koju unosi slaba definicija neprijatelja očituje se i u Godišnjim smjernicama za rad sigurnosnih službi RH Vijeća za nacionalnu sigurnost od 21. srpnja 2003.godine u kojima su u isto poglavlje stavljeni terorizam i „radikalna djelovanja“.[14]

Nedostatak pravog posla za obavještajnu službu koja je kadrovski i tehnički dobro opremljena te dobro ustrojena nosi ozbiljne opasnosti od kojih je jedna obavljanje tuđeg posla na njezinu području. S obzirom na brze gospodarske i geopolitičke promjene u svijetu, koje je potaknula otvorena kriza Zapada, hrvatske bi službe morale početi pratiti razvitak situacije kako bi rano otkrile promjene u stavu i ponašanju sila u našem okružju.

Međutim, iako hrvatski ljudi vlasti smatraju da Hrvatska nema neprijatelja, za obavještajne službe svatko je neprijatelj tko neovlašteno i tajno u Hrvatskoj prikuplja podatke, obavijesti i prosudbe u nakani da ih iskoristi protiv RH. Uz takvo stanje u državi i uz takvo raspoloženje u politici, postoji opasnost da dužnost[15], odgovornost i uračunljivost djelatnika službi budu zamijenjene osobnom privrženošću[16].

U hrvatskim obavještajnim službama ima mnogo odgovornih, predanih i profesionalnih obavještajnih djelatnika, ali zbog slabog stanja u politici njihov rad ne prinosi na pravi način obrani i sigurnosti države.

Zbog osjetljivog položaja hrvatskih obavještajnih službi ne zna se, nego se samo nagađa koje su tuđe i domaće snage uspostavile i koje održavaju postojeći politički režim u Hrvatskoj. Narod je izrazito nezadovoljan načinom na koji se vode državni poslovi, ali se uspostavljeni politički režim ne može demokratski, izbornim putem odnosno smjenom stranaka ukloniti iako pod njim propadaju hrvatska država i hrvatski narod. Demokracija je nemoćna da promijeni način obnašanja vlasti u Hrvatskoj.

Dugogodišnja pasivnost i iznenadan napad aktivnosti Državnog odvjetništva u jesen 2009. godine (od vremena promjene premijera hrvatske vladajuće koalicije) koji je u međuvremenu splasnuo, otkrivaju proizvoljnost u radu DORH-a te nedostatak tekućeg nadzora njegovih operacija. Poticaj za većinu postupaka koje je DORH počeo došao je od istražiteljskog novinarstva ili od javnog denunciranja prekršaja i kaznenih djela iz poduzeća ili ustanova u kojima su ta djela napravljena. Ponekad je dolazilo do obeshrabrivanja ljudi i djelatnika da podnesu dužne prijave. Dugi niz godina DORH je revno vodio postupke protiv ratnih zlodjela napravljenih na hrvatskom slobodnom području tijekom Domovinskog rata i poraća. Jedan broj postupaka DORH-a odnosio se ne neobične slučajeve[17].

Dosadašnje stanje DORH-a bilo je rezultat opće iskvarenosti državnog ustroja kojeg je DORH dio a nije se moglo ni očekivati da bi samo taj dio državnog ustroja bio pošteđen bolesti od kojih trpi cio ustroj. Iskvarenost je postala bitnim vidikom hrvatske poslovne i političke kulture.

Ipak, stanje DORH-a se popravlja a može se i znatno više popraviti. Za to je potrebno zakonom dobro odrediti ne samo prava i ovlasti DORH-a, nego i njegove dužnosti i obveze čime bi se doista stalo na kraj proizvoljnosti. To se odnosi i na druge dijelove državnog ustroja. Konačno, sigurnost zemlje je u pitanju.

Državni ured za reviziju, koji kao i DORH, izgleda, ima doživotnog glavnog ravnatelja, je gotovo jednako važna ustanova za održanje sigurnosti države, iako nije bio zadužen za progon ratnih zločina, nego za otkrivanje „ratnog profiterstva“. Sve slabosti koje su morile DORH obilježile su i rad DUR, s tim što Ured nema pravo izravnog progona prekršaja i prekršitelja ili počinitelja kaznenih djela. Međutim, Ured je bio pozvaniji od DORH-a da u mnogim područjima, u kojima su mediji otkrili nepravilnosti u radu i nezakonito postupanje, počne otkrivanje štetnog djelovanja koje, kad primi velike mjere, ozbiljno ugrožava nacionalnu sigurnost.

  1. Sustav ljudskih vrijednosti

Valja ponoviti da u svakom društvu djeluju četiri posebne, ali isprepletene mreže utjecaja: država ili politika, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti. Sustav ljudskih vrijednosti čine načela[18], stav, ponašanje i vrline ljudi koji jamče stupanj društvene kohezije i uzajamnosti potreban za funkcioniranje, obranu i opstanak društvenog sustava, koji je zajednica stvorila ili odabrala u prilikama i okolnostima u kojima se našla.

Hrvatskom se minulih dvadesetak godina proširila ideologija liberalizma, koja ima sva obilježja ili vidike koje su imale religije: iskustvo, mitove, etiku, društvenu ulogu, obrede i objašnjenje svijeta i života u njemu. Temeljna postavka liberalizma je to da briga svakog člana zajednice samo za vlastite interese i za zadovoljenje vlastitih potreba najbolje pridonosi općem dobru. Po liberalima razlike koje tako nastaju u društvu bit će automatski s vremenom izglađene od „Providnosti“ ili „nevidljive ruke“.

U Hrvatskoj su u nekritičkom prihvaćanju te doktrine najzdušniji bili nekadašnji komunisti mlađe i srednje generacije, koji su jednu internacionalističku doktrinu ili ideologiju zamijenili drugom, s drugog kraja ideološkog spektra. Oni su, u nastojanju da izbrišu biljeg svoje dotadašnje pripadnosti komunizmu, odbacili mogućnost prihvaćanja načela narodnjaštva, po kojima skladno djelovanje naroda kao zajednice najviše nosi općem dobru a svakom pojedincu dosta da zadovolji svoje potrebe.

Nedavni agresivan nalet liberalizma posljednji je u nizu pokušaja koji imaju dvoipolstoljetnu povijest. Po onom što se dogodilo u Hrvatskoj[19] liberalizam se pokazao razornom i subverzivnom ideologijom. Liberalizam koristi samo narodima koji su u ekspanziji na račun drugih naroda. Njima liberalizam osigurava podlaganje drugih naroda bez uporabe sile. Liberalizam je hipnoza za narode koji se brane. Hrvatska je sad pod hipnozom. Liberalistički individualizam odgovara onima koji grabe[20] tuđe, ali ne i narodima koji se moraju zajednički braniti. „Nevidljiva ruka“ možda pomaže podjelu plijena, ali ne pomaže u mukotrpnom stvaranju dobara za opstanak i u obrani od neprijatelja. Liberalizam je neodgovorna doktrina.

Liberalizam ugrožava Hrvatsku crpeći iz naših ljudi otpornost koja počiva na društvenoj koheziji, uzajamnosti i solidarnosti. Kako bi se mogla oduprijeti propadanju, Hrvatska se mora usprotiviti liberalizmu i obnoviti temeljne aksiome čovještva, koji su tijekom evolucije čovjeka bili iskovani razumijevanjem života i razumijevanjem načina opstanka zajednica.

Hrvatska je zemlja neznanja, ali i zemlja slabog razumijevanja prirode, života i društva. Znanje nije potrebno samo za stvaranje proizvoda i usluga o kojima ovisi opstanak zajednice, nego i za uočavanje obmana i izvora pogibeljnih ideja te za otkrivanje klopki u koje može upasti cio narod. Pravo znanje, koje vodi do mudrosti i dobro razumijevanje tog što se događa u svijetu, omogućuje mobilizaciju za otpor propadanju kakvom je sad podložna ne samo Hrvatska, nego i nebrojene druge zemlje na svim kontinentima.

Tijekom cijelog razvitka ljudskog roda sve su zajednice na svoje mlade ljude prenosile zajednički stečeno iskustvo i nakupljeno znanje kako bi oni postali sposobnim dati svoj prinos opstanku i dobrobiti zajednice i njezinih članova. Danas ni hrvatski obrazovni sustav ni najveći broj obitelji ne pružaju mladim Hrvatima znanja potrebna za opstanak i ostanak naroda. Ima u Hrvatskoj obitelji i obrazovnih ustanova koje mladim ljudima pružaju znanje i razumijevanje stanja koje će ih osposobiti za iseljenje, ali je vrlo malo ljudi koji su sposobni da se znanjem odupiru i odupru sadašnjem propadanju države, zemlje i naroda.

Oskudno znanje kojim raspolažu Hrvatska i Hrvati ne omogućuje mladim ljudima da uporabe svoju nepobitnu nadarenost i kreativnost kako bi, dajući vlastiti doprinos opstanku i blagostanju naroda, imali zadovoljstvo koje donosi stvaranje ne prolazne vlastite dobrobiti, nego trajnih vrijednosti koje će se sačuvati opstankom naroda, trajanjem naroda i razvitkom naroda.

Konačno, liberalizam naučava da se ljudskost može doživjeti osobnim uspjehom i vlastitim bogaćenjem. Tu obmanu je začela Reformacija. Ona traje i to samo na Zapadu posljednjih pet stoljeća koja nisu početak povijesti ljudskog roda. U svim prijereformacijskim zajednicama smatralo se da se ljudskost može doživjeti jedino uzajamnošću, zajedništvom i društvenom odgovornošću. Bilo je i u drevnim i u prijepovijesnim zajednicama pojedinaca koji su se odmetali u individualizam, ali su ih zajednice smatrale nekorisnim i opasnim, jer su i opstanak i obrana zajednice ovisili o zajedništvu. Danas ljudi sami sebi zatiru prigodu da dožive ljudskost i da budu zadovoljni svojim životom, u čemu je bit mudrosti.

Međutim, danas se u Hrvatskoj većina mladih ljudi odgaja za individualizam pa je otvoreno teško pitanje opstanka i ostanka hrvatske narodne zajednice, koja bi se kao zajednica morala braniti i odupirati propadanju.

Nedavnim napuštanjem rada i proizvodnje te prevelikim i samoubojstvenim oslanjanjem na pružanje financijskih usluga Zapad se sam doveo u stanje u kojem se mora braniti i boriti za dostojan opstanak. Stoga Zapad a s njim i Hrvatska moraju napustiti liberalizam kao ideologiju odnosno religiju.

Hrvatski obrazovni sustav i odgojni postupak ne potiču golemu većinu mladih ljudi da razviju znatiželju za čarobnost mrtve prirode, čudesnost života kao najvrjednije pojave u prirodi, iznimnu složenost društvenih odnosa i tajnovitu dubina ljudske duše te da se sustavnim proučavanjem tih područja znanja i ljepote i unošenjem u njih razviju kao ljudi i da mogu ocijeniti u kojem od tih područja njihove osobne sposobnosti mogu doći do punog iskorištenja kako bi zajednici dali vrijedan doprinos, ali i kako bi se primaknuli ispunjenju vlastita života.

Mladi ljudi su prepušteni medijima i uskom krugu vršnjaka pa nije čudo što se u mladim ljudima olako razvija interes za stjecanje ispraznih, beskorisnih ili čak štetnih iskustava od kojih zajednica ne će imati nikakvu korist a vjerojatno će imati i dugotrajnu štetu. U takva iskustva bi se moglo ubrojiti i profesionalni sport, koji je možda koristan u zajednicama kojima je temeljni problem distribucija golemog nagomilanog bogatstva naroda koje se stvara korištenjem prirodnih izvora ili visokom proizvodnošću industrijske proizvodnje ili tla i rada na njemu. Bez dovoljno zanimanja za korisna područja rada i djelovanja teško se razvijaju sposobnosti mladih ljudi koje im mogu donijeti zadovoljstvo životom te istovremeno izbaviti narod iz siromaštva, neizvjesnosti i ovisnosti.

Otud među mladež dolazi i traćenje vremena, koji je izgubljeno za društvo kao cjelinu, jer nijedno društvo nema vremena u nedogled, ali i traćenje životne dobi u kojoj čovjek ponajviše razvija sebe i sposobnosti koji koriste cijeloj zajednici.

Hrvatski obrazovni i odgojni „sustav“ potiče mlade ljude samo da stječu formalne kvalifikacije, svjedodžbe i dopusnice ili „licencije“ te da kasnije svoj doprinos društvu zasnovan na znanju i radu prisilno zamijene nametljivim nastojanjem postizanja društvenog uspjeha. Sudjelovanje novih ljudi u društvu tako se svodi na „snalaženje“ odnosno nadmetanje, umjesto rada i nastojanja da se iskoristi stečeno znanje . Međutim, narod kao zajednica ne može se u širokom i tijesnom svijetu „snalaziti“, nego mu valja znanjem i radom izboriti mjesto u svijetu.

Ukratko, Hrvatska nasušno treba znanje a odgojno-obrazovni sustav ne potiče prepoznavanje pojedinačnih sklonosti i sposobnosti, ima nesvrhovito obrazovanje i stvara neuporabljivo znanje, ističe slobodu i prava umjesto dužnosti i zahvalnosti, održava višeslojni nadzor i stvara opće društveno nepovjerenje umjesto da razvija odgovornost a kažnjava[21] zloporabu povjerenja.

Ako se kulturom smatraju svi iskazi društvenog života koji se ne odnose samo na reprodukciju ljudskih bića i njihov fizički opstanak, za hrvatski kulturni prostor može se reći da je razlomljen i gotovo potpuno zaposjednut tobožnjim kulturnim proizvodima koji su rezultat zapadnjačkog diferenciranja na tržištu u kulturi. Neprestano nenadareno smišljanje novih „proizvoda i postupaka“ u pučkoj, masovnoj kulturi Zapada te opskrba zapadnog i hrvatskog kulturnog prostora najjeftinijim izvoznim proizvodima masovne kulture Istoka usmjereni su na agresivnu distribuciju izmišljenih običaja, načina druženja, vjerske prakse ili posebnih vjerovanja. Oni su sračunati na ugađanje mehanizmu ljudske reprodukcije, iako, usput rečeno, uvriježeni društveni liberalizam sterilizira[22] ljubav i prije i poslije ženidbe.

U današnje je vrijeme kulturni razvitak hrvatskog naroda zaustavljen i unazađen. Nažalost, vidnu ulogu u uništavanju nacionalne kulture i oduzimanja kulture narodu putem zamjene izvornih kulturnih manifestacija uvoznim plagijatima ima sâmo Ministarstvo kulture i to odabirom „projekata“ koje financira i na koje rasipa narodnu zaslužbu ili „Judine škude“ prijepristupnih fondova EU.

Kultura i njegovanje kulturne baštine u pravim, naprednim i uspjelim zajednicama predstavljaju snažna sredstva stvaranja društvene kohezije, samopouzdanja i cijelog naroda i pojedinca u njemu te optimizma i povjerenja u budućnost. To silno potiče kreativnost i stvaralaštvo koji su potrebni i gospodarstvu i politici i obrani zajednice. Kultura u ljude usađuje poželjne i potrebne ljudske vrijednosti.

U Hrvatskoj se, nažalost, najviše ističe i promiče ne hrvatska kulturna baština, nego nehrvatska kulturna baština koju su druge narodne zajednice nakon svojeg povlačenja ili nestanka ostavile na hrvatskom tlu. Dioklecijanova palača, pulska arena, vučedolska golubica ili ostatci tjelesa ili kulture neandertalca nisu dio hrvatske kulturne baštine[23].

Nama valja njegovati našu hrvatsku baštinu. Nepomični hrvatski spomenici nisu samo arhitektonski ostatci hrvatske kulture, nego i mjesta iz kojih se vodila hrvatska politika, iz kojih je izvirao otpor okupatoru i branila hrvatska državnost[24], iz kojih se organizirao gospodarski život i živa međunarodna trgovina, iz kojih su isplovljavali hrvatski brodovi i kapetani te mjesta u kojima se stvarala hrvatska kultura i oko kojih se ta kultura širila u narod.

Posljednjih godina slabljenje nacionalne kohezije navodi brojne ambiciozne ljude (kulinarske promicatelje, profesionalne voditelje udruga „civilnog društva“, novinare, tuđe medijske ljude koji misle da Hrvatsku bolje poznaju nego Hrvati te mnoge druge sveznadare) da redefiniraju hrvatski nacionalni identitet. Nažalost, kad se govori o identitetu nije riječ o pukoj istovjetnosti nekoga ili nečega sa sobom, nego o svjesnoj identifikaciji vlastitosti ili o svjesnoj samopoistovjećenosti. Vlastitost mogu odrediti samo svjesna bića, kao što je čovjek, ili tijela koja čine svjesna bića, kao što su države, društva, klubovi i ustanove. Neka ustanova ima svoj identitet ili istovjetnost kad je njezini pripadnici mogu razlučiti od drugih ustanova, ali i kad mogu izraziti njezinu vlastitost riječima, postupcima i praksom tako da uvjere sebe da njihova ustanova treba postojati i da oni imaju razlog da joj pripadaju. Nacionalni identitet uključuje snažan osjećaj među ljudima da oni prirodno pripadaju jedni drugima, da imaju zajednički interes, zajedničku povijest i da dijele zajedničku sudbinu.

Hrvatska nacionalna vlastitost počiva na opstanku i ostanku hrvatskog naroda na svom „povijesnom“ prostoru, na očuvanju vlastita jezika, na izdržljivosti naroda u očuvanju unutarnje povezanosti na izuzetno razvedenom prostoru i to gotovo jedno tisućljeće bez postojanja vlastite države te vrlo često mijenjajući države koje su im gospodarile na mjestu kojim je od davnine prolazila granica između razvijenih civilizacija i carstava koja su se međusobno žestoko sukobljavala. Hrvatski nacionalni identitet, koji je zasnovan na jedincatoj vlastitosti, ne može se redefinirati.

Međutim, ono što se može dogoditi je da pojedinci iz hrvatskog naroda drugdje[25] potraže zajednicu s kojom će se voljno ali s mukom poistovjetiti, jer ne žele dijeliti zlu kob koja vrlo lako i uskoro može zadesiti hrvatski narod. Otud dolazi i do pribjegavanja „europskom identitetu“ kojeg jednostavno nema, usprkos silnom nastojanju činovnika EU da se nacionalni identitet narodâ Unije zamijeni kombinacijom europskog i regionalnog identiteta, čemu su skloni i neki istarski ljudi vlasti. Odgovornost da takvom mogućem otpadništvu ne podlegne mnoštvo hrvatskih građana leži prvobitno na hrvatskim vlastima koje moraju smisliti, stvoriti i provoditi politiku nacionalne obnove i nacionalnog ozdravljenja.

Ipak, čak istrčavanje u otvaranju pitanja hrvatskog nacionalnog identiteta pokazuje da je društvena kohezija unutar hrvatskog naroda oslabljena. Slabljenje nacionalne kohezije još nije preraslo u ozbiljne unutarnje napetosti[26], ali je ono očita posljedica globalizacije. Globalizacija je u više od pedeset suverenih zemalja svijeta izazvala ratove koji se sad vode, a gotovo u istom broju zemalja raste društvena napetost kakva se drugdje pretvorila u ratove. Danas nema ratova među državama, ali oni bukte unutar država. Zemlje[27] u kojima se već vode ratovi u početku su pretrpjele slabljenje društvene kohezije, posebice u višeplemenskim i višenarodnim državama. (Nakon stoljeća ozbiljno se obnovilo i gusarstvo.)

Ne zna se u što može prijeći slabljenje hrvatske nacionalne i društvene kohezije u okolnostima izvan Hrvatske koje se brzo mijenjaju i u prilikama u njoj koje se brzo pogoršavaju. Slabljenje kohezije postaje uzbunjujućim pitanjem nacionalne sigurnosti. Uz sadašnji način obnašanja vlasti u Hrvatskoj stupanj kohezije će se jamačno smanjivati. Hrvatska treba vlast koja će liječiti društvo i državu, što će imati kao posljedicu jačanje društvene kohezije.

VII. Zaključak

Hrvatska se poslije Domovinskog rata upustila u liberalistički eksperiment i nedvojbeno postala žrtvom svjetske liberalističke ideje i urote. Taj je eksperiment donio porazne rezultate, koji su stvorili stanje države i naroda koje je izneseno u ovom eseju.

Pred hrvatskim vlastima sad stoji dvojba: nastaviti sadašnji način vođenja državnih poslova ili promijeniti način vladanja i prvo zaustaviti sadašnje propadanje a zatim povesti zemlju i narod u razvitak i procvat.

Pred narodom stoji dvojba: i dalje podnositi sadašnji način vođenja državnih poslova i postati sredstvom vlastitog propadanja, ili na bilo koji način ukloniti sadašnji režim dvostranačkog dosluha putem kojeg se ljudi vlasti mire sa sadašnjim brzim propadanjem naroda, zemlje i države.

Hrvatska je u egzistencijalnoj krizi. Sadašnji smjer hoda vodi Hrvatsku u ponor. Kako bi mogla opstati Hrvatska mora promijeniti svoje usmjerenje. Tu neizbježnu zadaću Hrvatska će mukotrpno izvoditi, jer je povijest nije obdarila iskustvom izvedbe voljnih promjena ukupnog nacionalnog usmjerenja. Hrvatska ima iskustvo u adaptaciji promjenama na koje su je prisiljavale vanjske sile. Novu, spasonosnu promjenu nacionalne orijentacije sad Hrvatska mora sama smisliti i sama izvesti.[28]

Hrvatska može organizirati otpor propadanju i zaustaviti propadanje naroda, ali ključnu ulogu u njezinoj modernizaciji mora imati država kao zagovornik, poduzetnik i jamac promjene.

Dodatan esej koji bi činio cjelinu s ovim, iznijet će način na koji bi se smislio i izveo projekt oporavka zemlje i naroda.


[1] Politika je javni postupak usklađivanja raznorodnih interesa u društvu, kojim se svakom interesu dodjeljuje ili prepušta stupanj društvenog utjecaja primjeren njegovu prinosu ukupnom bogatstvu naroda.

[2] U prvom kolu nedavnih predsjedničkih izbora stranački kandidati, uključujući Ivu Josipovića koji nije proizvod stranačkog mehanizma SDP-a, prikupili su samo 53% danih glasova a među četvoricom kandidata koji su prikupili više od 10% danih glasova bila su dva nezavisna kandidata dok je u drugo kolo izbora prvi put ušao i jedan nezavisan kandidat.

[3] Hrvatska se pretvara u zemlju fada, indijskog plesa, instalacija i „happeninga“.

[4] Čini se da predsjednici relevantnih hrvatskih stranaka čuvaju taj svoj položaj do prerane fizičke smrti (HDZ, SDP, LS) ili do prekasne političke smrti (HSLS, HSS, HSP, HSLS) ako se izuzme dogovorno smjenjivanje na položaju predsjednika HNS-a. Samo je jedan predsjednik stranke bio izabran na redovitom izbornom saboru stranke protiv dotadašnjeg predsjednika stranke koji se želio ponovo kandidirati (HSLS).

[5] Sadašnja takozvana svjetska kriza nije svjetska kriza, nego kriza Zapada, kojemu pripada i Hrvatska. Ako se izuzme pozapadnjačeni Japan, krize nema u Aziji, gdje su vodeća industrijska gospodarstva (Indija, Indonezija, Kina, J. Koreja, Malezija) u usponu, uz stupanj godišnjeg povećanja ukupnog domaćeg proizvoda 5-10% . Kriza Zapada je naglo otkrila da su se zapadna gospodarstva našla na rubu svjetskih gospodarskih zbivanja. Gospodarstva takozvane Zone eura imaju rast 0.1% godišnje, najjače europsko gospodarstvo, njemačko, također 0.1% a najbolje prolazi francusko gospodarstvo uz rast od 0.5%.

Sadašnjom krizom okončan je petostoljetni uspon Zapada a do krize je moralo doći, jer se Zapad umjesto na rad i proizvodnju počeo oslanjati na pružanje domaćih usluga i na financijski inženjering diljem svijeta.

Kriza je također otkrila postupak stvaranja novog svjetskog poretka kao posljedice sadašnjeg vala globalizacije, koji se ne može ni trajno zaustaviti ni privremeno zakočiti bez ozbiljna svjetskog sukoba, kakav je bio Svjetski rat 1914.-1918. godine, kojim je zakočen val globalizacije koji je nastupio u drugoj polovici 19. stoljeća. Novi svjetski poredak još se ne očituje u strukturi i sastavu tijela UN, ali se očituje u svjetskoj razdiobi deviznih rezervi i razdiobi izvora kreditiranja zapadnih država i državnih proračuna te u naglom povećanju političkog i gospodarskog utjecaja azijskih država na Bliski Istok, Afriku, Australiju, Južnu Ameriku pa čak i na neke zemlje Europe.

[6] Zapad i kapitalizam temeljili su svoj razvitak, prosperitet i uspon na stalnom razvijanju tehnologije koja je omogućivala neprestano stvaranje novih proizvoda usluga kojima su u velikoj mjeri gušili razvitak mnogih zemalja u drugim dijelovima svijeta.

[7] Puno jača Unija nije ranih devedesetih godina prošloga stoljeća uspjela spriječiti srbijansku agresiju na tri druge republike SFRJ a ni uspostaviti mir nakon izbijanja rata. To je uspjelo SAD, koje su dodatno omogućile mirno odcjepljenje Crne Gore od Srbije i nasilno odvajanje Kosova od Srbije.

[8] U velikim razvijenim narodima, kao što je engleski (britanski), zna se sve što se u cijelom čovječanstvu zna. U malim narodima nije tako pa su pojedinci iz malih naroda prisiljeni marljivije učiti i prosječno više znati od pripadnika velikih naroda. U manjim europskim narodima, primjerice u nizozemskom, gotovo svi ljudi dobro govore više tuđih jezika, što je slučaj samo s probranim ljudima u velikim narodima, jer su pripadnici malih naroda prisiljeni naučiti jezike obližnjih velikih naroda, koji imaju velika tržišta te vrijednu kulturnu i znanstvenu baštinu.

[9] Da je tehnološko zaostajanje golemo sigurnosno pitanje najbolje pokazuje primjer podlaganja Kine zapadnim silama sredinom devetnaestog stoljeća. Godine 1800. Kina je imala jednu trećinu ukupnog svjetskog domaćeg proizvoda. Godine 1820. kineska industrijska proizvodnja (manufaktura) bila je veća od ukupne industrijske proizvodnje svih razvijenih zemalja, ali je imala znanje i tehnologiju koji su znatno zaostajali za europskim znanjem i tehnologijom. Od godine 1840. Kinom je gospodarilo sedam uglavnom europskih sila: Japan, Portugal, Rusija, Francuska, SAD, Britanija, Njemačka i Belgija. Godine 1911. Kina je prestala biti „carstvom“, a na svoje noge ponovo je stala istom 1979. godine, ako se izuzme četvrt stoljeća strašne vladavine Mao Zedonga, u kojoj se znanje i tehnologija nisu cijenili.

[10] Najbolja slika takvog stanja su iznimni uspjesi Blanke Vlašić, sestre i brata Kostelić te jednog broja tenisača. U tim primjerima riječ je o individualnim sportovima u kojima obitelji sportaša mogu odigrati ključnu ulogu.

[11] Slabost hrvatskog znanja dobro se očituje u potisnutosti predavanja kao vrste komunikacije i njegovanju zbrkanih tribina, nesuvislih okruglih stolova i svakovrsnih „radionica“. Nema ni predavanja doista viđenih svjetskih stručnjaka na hrvatskim fakultetima.

[12] Staljin je od 1931. godine provodio i u deset godina proveo nasilnu industrijalizaciju, jer je bio zaključio da će Rusija propasti, ako „u deset godina ne ukloni zaostajanje od pedeset do sto godina za razvijenim zemljama, koje su Rusiju uvijek tukle, jer su za to uvijek bile nekažnjene“. Staljinova industrijska revolucija, a ne Lenjinova klasna revolucija omogućila je pobjedu svijeta nad fašizmom.

[13] U vrijeme Hladnog rata, kad je bila uspostavljena „ravnoteža straha“ od potpunog uništenja svijeta u općem nuklearnom požaru, obavještajni rat među državama i blokovima država bio je zamijenio rat među naoružanim državnim snagama. Uspjeh u širenju komunizma svijetom, od Hrvatske i Jugoslavije do Kine, pa čak i izvođenje prve komunističke revolucije u Rusiji bio je mnogo više rezultat rada obavještajnih službi (sovjetskog NKVD-a odnosno KGB-a ili njemačke Nachrichtendienst), nego plod opće privlačnosti marksističko-komunističke ideologije.

[14] Pod radikalnim djelovanjima se smatraju „aktivnosti pojedinih nositelja radikalnih političkih i idejnih opcija, ukoliko oni potiču, zagovaraju, organiziraju ili provode aktivnosti koje su u suprotnosti sa zakonima ili Ustavom utvrđenim poretkom, posebice u slučajevima kad te aktivnosti dovode ili mogu dovesti do nepoštivanja na zakonu temeljenih odluka nadležnih(!) državnih tijela, … ili vode ka(!) izbijanju socijalnih nemira, narušavanju(!) javnog reda i mira i dr.“ Čini se da su sigurnosne službe smatrale da su posebno odgovorne za obranu rada državnih tijela, kojih je cijelo mnoštvo. Kao da je riječ o političkoj policiji a ne o službi za zaštitu ukupnosti nacionalnih interesa. Valja naglasiti da se u Hrvatskoj tekuće odluke vlasti obično sriču u zakone unutar hrvatskog „kliznog“ zakonodavstva. Hrvatska premijerka često naglašava da je sadašnja vlast izabrana na četiri godine i da narod mora prigrliti svu tekuću politiku kao izraz svoje volje.

[15] Nedavno slabo i neuspjelo sastavljanje Ureda predsjednika otkrilo je slabu odgovornost i nedovoljnu uporabu obavještajnih službi u Hrvatskoj. U RH se ne provjeravaju kandidati za savjetnike u Uredu predsjednika, dok se u Britaniji sedamdesetih godina prošlog stoljeća godišnje sigurnosno provjeravalo oko 300.000 osoba ili 0,5% ukupnog pučanstva. (Christopher Andrew, The Defence of the Realm: An Authorized History of MI5, 2009)

[16] U hrvatskoj „obavještajnoj zajednici“ vodeće su uloge osobno prenosive ili su čak naslijeđene i nasljedne te obično doživotne. Predsjednici, premijeri i ministri se mijenjaju a predvodnici obavještajnih službi imaju trajnu vrijednost za hrvatsku državu!?!

[17] U jednom razvikanom sudbenom postupku jedna ugledna sveučilišna nastavnica bila je okrivljena, optužena i suđena, temeljem prethodnog svjedočenja osobe N. N. kako je bilo navedeno u optužnici, ali ne zbog primanja mita nego zbog „prekoračenja ovlasti“, jer je jednom studentu dala ocjenu „dovoljan“ na osnovi pisanog (i sačuvanog) testa. Nasreću, sud je profesoricu oslobodio krivnje.

[18] Dodajmo tome da se ljudi ne ponašaju kao automati ili roboti koji se nesvjesno odzivaju na vanjske podražaje, poticaje ili signale koji dolaze putem nenadziranih senzora. Ljudi u svojem mozgu ili „procesoru“ imaju utisnuta načela, zakone, aksiome i sposobnost razmišljanja koje svjesno i aktivno rabe prije reagiranja na vanjske poticaje. K tome, čovjek je kreativna vrsta sa snažnom osobnom inicijativom i u stanju je sam od sebe stvoriti ideje, misli, čine i djela. Kako ljudi opstaju i djeluju u zajednicama nužno je da ljudi koji žive u zajednici o kojoj ovise imaju zajednička načela djelovanja, aksiome razmišljanja i zakone rasuđivanja. Temeljni sustav načela, aksioma, istina ili mitova po kojima se ljudi vladaju u zajednici i po kojima se ocjenjuje njihovo sudjelovanje u zajedničkim poslovima nazivaju se društvenom ideologijom koja na jasan način povezuje ljude i stvara društvenu koheziju, koja je potrebna i za namicanje dobara i usluga, ali i za obranu od drugih zajednica. Ranije su ulogu ideologija imale religije.

[19] Rusija je pod predsjednikom Borisom Jeljcinom prolazila i gore od Hrvatske sve dok narodnjačke snage nisu u vrh ruske politike dovele Vladimira Putina.

[20] Ptice grabljivice ne napadaju u jatima, ali se napadane ptice jatimice brane.

[21] U suvremenoj, liberalističkoj ili slobodarskoj Hrvatskoj kažnjavanje je dopušteno samo pravosuđu kako bi kažnjavalo ljude zbog njihovih ozbiljnih prijestupa i to u njihovoj životnoj dobi kad je uglavnom prekasno da kazna pomogne prijestupnicima da poprave ili reformiraju svoj život. Škole i roditelji nikako ne smiju kažnjavati svoje polaznike i djecu za čiji odgoj i obrazovanje imaju ozbiljnu odgovornost i to u njihovoj životnoj dobi kad se formiraju kao ljudi u kojoj se prirodno mladi ljudi mogu reformirati. Hrvatske vlasti, naprotiv tome, povremeno prijete da će kažnjavati roditelje zbog prijestupa njihove djece a roditelji sami ne smiju nikog kažnjavati. (Za hrvatske vlasti u raju rastu paragrafi ili članci a ne „šibe“!)

[22] Stječe se dojam, da se prešutno mogu ploditi samo ljudi spolne orijentacije: isti rod.

[23] Nakazno patvorenje viteških igara pokraj Oršićeva dvorca u Gornjoj Stubici, koji je podignut istom 1800. godine i koji udomljuje „muzej seljačkih buna“ sračunato je na obezvređivanje i zatiranje hrvatske baštine. U vrijeme gradnje zagorskih dvoraca (nakon što je bila minula turska opasnost i poslije Vestfalijskog mira 1648. godine kad su prestali vjerski ratovi u Europi) viteški turniri se nisu više držali ni u Zapadnoj Europi, jer se u 14. stoljeću promijenio način ratovanja pa su vitezovi, koji su trebali turnire kao smotru svoje sposobnosti i pripremljenosti za rat, bili zamijenjeni najamnom vojskom. U srednjevjekovnoj i nesamostalnoj Hrvatskoj turniri se nisu upriličivali.

[24] To da se Hrvatsko Zagorje turistički promiče kao mjesto seljačke pobune a ne kao žarište obnove Hrvatske poslije povlačenja Turaka južno od Save sramota je i za Ministarstvo kulture i za Turističku zajednicu Hrvatske. Vrhunac obezvrjeđenja hrvatske kulture i hrvatske tradicije je bilježenje kod UNESCO-a drvenih, obojenih, klepćućih dječjih igračaka kao znaka hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta. Što bi na to rekli Tito Brezovački, Ferdinand Konščak, Marko Marulić, Ruđer Bošković ili genijalan i nenadmašan izumitelj Nikola Tesla?

Posebno valja istaknuti da je, kad je riječ o Hrvatskom Zagorju, u nj bilo pribjeglo cijelo hrvatsko plemstvo koje je napustilo svoje gradine u drugim, od Turaka zaposjednutim, dijelovima Bosne i Hrvatske te da je iz Zagorja pružilo posljednji, ali uspio otpor, kojim je spašena i cijela Europa. (Reliquiae reliquiarum ili ostatke ostataka Hrvatske činila su samo četiri „kajkavska“ kotara: Zagreb, Bjelovar, Križevci i Varaždin.)

[25] Ima ljudi koji se u Hrvatskoj pokušavaju identificirati s drugim interesima, kao što je liberalizam, istorodna erotsko usmjerenje, vegetarijanstvo, odbijanje genskog modificiranja biljnih i životinjskih vrsta i drugih internacionalističkih pokreta.

[26] Valja izuzeti napete odnose između vlasti i naroda te između naroda i HUP-a.

[27] Ratuje se unutar Afganistana, Indije, Nepala, Iraka, Ugande, DR Konga, Somalije, Sudana, Nigerije, Jemena, Meksika, Kolumbije, Indije, čak i Kine te drugdje.

[28] Zadaću promjene općeg nacionalnog usmjerenja čini tegobnijom to što je Hrvatska u jedvitih dvadeset godina od ponovnog osamostaljenja izgubila svoj politički sloj, kako je naglašeno u odjeljku I. politika ili država. Samoživim borcima za vlast bitno je obnašanje vlasti makar i u administrativnoj autonomiji ili u procesu propadanja naroda.

Continue Reading

18 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Predizborni sažetak stanja i akcije

Hrvatsko se gospodarstvo primaknulo rubu propasti. Izgubilo je i kapital i rad. Bez tuđih kredita i uvoza hrane, bili bismo gladni.

Nažalost, gospodarski se problemi uvijek pretvore u političke, politički u ljudske, a ljudski u sigurnosne. Da se izbjegne sigurnosni slom, potrebno je napraviti i korjenit zahvat u politici i odlučan preokret u gospodarstvu. Reforme više ne pomažu. Narod mora državu uzeti u svoje ruke, a ona mora postati poduzetnicom. Hrvatska se mora reindustrijalizirati, a ljudi zaposliti. Narod treba mobilizirati za proizvodnju hrane, dovoljnu za nas, ali i za izvoz.

Hrvatska se mora spašavati sama. Rasap svjetskog poretka doveo je Europu u opću neizvjesnost. I Uniju čeka politički prevrat. Ona se za svoje i naše dobro mora od liberalne demokracije hitno vratiti narodnoj demokraciji svojih utemeljitelja.

Continue Reading