Zdravko Mršić – Konsenzus

 1. Kandidatura za predsjednika HDZ-a je dio bitke za Hrvatsku.

 2. Stanje hrvatskog društva, hrvatske države, hrvatskog naroda i ljudsko stanje građana je iz dana u dan sve slabije.

 3. Nađite nekoga tko je zadovoljan stanjem Hrvatske!

 4. Hrvatska propada: propada država, propada gospodarstvo, pogoršava se sigurnost, propadaju ljudi i narod.

 5. Hrvatska propada kao dio Europe i kao dio Zapada, koji također propadaju.

 6. Temeljni razlog propadanju Hrvatske je njezina deindustrijalizacija, koja je počela već osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je Hrvatska zbog političkih neprilika u bivšoj državi počela propuštati nakupljanje nove tehnologije: digitalnu tehnologiju i biotehnologiju, na kojima se danas temelji golem dio svjetske industrijske poljoprivredne proizvodnje.

 7. Postupak deindustrijalizacije cijelog Zapada ubrzan je nakon sloma komunizma u promjenama, u kojima je narod s HDZ-om na čelu obnovio hrvatsku državu.

 8. U isto vrijeme narodi u razvitku počeli su se ubrzano industrijalizirati, posebice stari veliki azijski narodi.

 9. Ta dva usporedna postupka prouzročila su propadanje Zapada i Hrvatske u njemu.

 10. Izravan razlog propadanju Hrvatske je neprimjerena politika u Hrvatskoj, koja nije uspjela i koja nije čak ni pokušala mobilizirati narod da se odupre propadanju.

 11. Hrvatsko propadanje se i sad nastavlja.

 12. Hrvatska nije u recesiji, koju liječi i uklanja vrijeme. Hrvatska nije ni u krizi, kakva se prebrodi jednokratnim potezima države, kad se krizi odredi pravi razlog. Hrvatska je u propadanju, koje se zaustavlja i uklanja samo: (a)  strplji-vim dugotrajnim djelovanjem, koje počiva na (b) pomnoj organizaciji i punoj mobilizaciji naroda, na temelju (c) dugoročne državne strategije, sračunate samo na pružanje životnih dobrobiti ljudima i narodu.

 13. Sadašnje hrvatske vlasti i njihova politika ne pružaju ni tračak nade ljudima, da će se propadanje zakočiti, zaustaviti i preokrenuti u procvat hrvatskog naroda.

 14. Hrvatski građani su izabrali sadašnju vlast ne zato što su smatrali da ljudi koji sad obnašaju vlast mogu poboljšati sudbinu Hrvatske, nego samo zato da upozore HDZ, da je iznevjerio stvarna očekivanja naroda, da ga povede u dobru budućnost.

 15. Budite iskreni sami sebi: HDZ pod zadnje nije pokazivao ni volju da vodi narodnu politiku, ali ni sposobnost da se – kao njegova matična politička sila – postavi na čelo hrvatskog naroda, koji je već u pokretu, kako bi ga potpuno mobilizirao na otpor propadanju.

 16. Kandidirali ste se za predsjednika HDZ-a, kako biste s ljudima, kako biste zajednički, razbudili našu veliku stranku, koja je usred naroda i zajedno s narodom obavila zadaću oslobođenja i osamostaljenja Hrvatske, koja je bila nezamišljiva našim pređima.

 17. Kandidirali ste se da zajednički osposobite veliki HDZ da se (1) vrati narodnoj politici, kakva je obnovila hrvatsku državu, da (2) potpuno izgradite hrvatsku državu, kako bi ona kao sredstvo naroda (3) zaustavila propadanje naroda i narodnog gospodarstva, te (4) stvorila stvarne životne uvjete, da se narod počne sam izdržavati i da se nastavi materijalno, duhovno i ljudski razvijati.

 18. Sve gornje je rečeno samo zato što – kako vjeruju i nebrojeni naši ljudi – da se bez politike i bez predvodništva HDZ-a ne će i ne može zaustaviti propadanje hrvatske države i hrvatskog naroda te da se ne će i ne može jamčiti njihov oporavak i stupanje na put procvata.

 19. HDZ je stranka hrvatskog naroda, ali mu je ona oteta.

 20. HDZ valja preoteti iz šaka došljaka i umetnutih ljudi, koji su HDZ smišljeno spustili na sadašnje najniže grane.

 21. Bitka za Hrvatsku i za njezin oporavak mora početi bitkom za HDZ i za njegov povratak na vlast za istinsko dobro hrvatskoga naroda.

 22. Naša zajednička zadaća je stvaranje stanja, u kojem će ljudi moći zajednički zadovoljavati svoje životne potrebe i sami ostvarivati svoje životne svrhe.

 23. Ta se zadaća može obaviti samo političkom borbom jakog i pravog HDZ-a.

 24. Hrvatski narod sad nema za koga glasati. On ne samo što nema alternativu, nego nema ni prvi izbor ili prvu mogućnost. Uzeto mu je de facto pravo glasa. Ako se HDZ ne obnovi toliko da može voditi politiku i preuzeti vlast, narod će biti prisiljen svoje pravo glasa zamijeniti pravom sile.

 25. Za spas Hrvatske, ako je to ikako moguće, treba prvo spasiti HDZ.

Continue Reading

U naslovu osvrta sam napisao riječ „politika“, iako odavno pišem da u Hrvatskoj nema politike. Da sam tu riječ zamijenio drugim izrazom, naslov bio nezgrapan. „Politika“ označuje postupak „javnog usklađivanja raznorodnih interesa u državi, pri čemu se svakoj interesnoj skupini dodjeljuje utjecaj razmjeran njezinom doprinosu bogatstvu naroda“. U nas nema politike, jer se nositelji vlasti ne brinu za narod i državu, a kamoli za bogatstvo naroda. Oni ih, dapače, siromaše i uništavaju. U tom smislu se umjesto „politike“ može i mora rabiti izraz „vođenje državnih poslova“.

Pobuda za osvrt došla je od uzrujanosti i zabrinutosti, koje su zahvatile naše građane i javnost zbog novog srbijanskog napada na naše branitelje i njihova progona od srbijanske politike, a ne od srbijanskog pravosuđa. Progon naših branitelja je politički čin. Srbija ima politiku, a Hrvatska je nema! Hrvatsko pravosuđe sa srbijanskom politikom surađuje bez imalo svoje politike, za koju naše vlasti nisu ni sposobne ni voljne,.

Srbijanski progon hrvatskih branitelja otvara niz problema i stvara niz nevolja: (1) otvara pitanje smisla, opravdanosti i valjanosti Domovinskog rata; (2) pretvara hrvatske branitelje u agresore i zločince; (3) dovodi u pitanje svrhu osamostaljenja Hrvatske; i (4) potkopava prirodno i ljudsko pravo Hrvata da traju kao narod. Međutim, reakcija hrvatskih nositelja vlasti na srbijansku hajku na hrvatske branitelje otvara pitanje naravi, smisla i uloge hrvatske države. Kakva je hrvatska država i čemu ona služi? To pitanje građani postavljaju i zbog općeg propadanja države i naroda: političkog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog.

U svezi s javnim poslovima naroda postoje tri odvojena pojma: politička zajednica, politički poredak i nositelji vlasti u političkoj zajednici. Politički poredak je ustaljen način uređenja političkih odnosa. On je i više od pisanog ustava političke zajednice, jer uključuje svrhe zajednice i potrebne granice snošljivosti, mjerila ponašanja, prihvaćene procedure te formalnu i neformalnu strukturu vlasti. Prije su nositelji vlasti vladali zajednicom po Božjoj milosti, po nasljednom pravu i sličnom, a imali su podanike. Od Bonapartea se smatra da vlast izvire iz naroda, čiji pripadnici su građani države ili političke zajednice. Država je od Francuske revolucije instrument naroda.

Narod ima svoje potrebe, svoje svrhe i svoj interes, a oni se zadovoljavaju ili ostvaruju političkim djelovanjem nositelja vlasti putem političkog poretka. U vođenju hrvatske države nema spomena nacionalnom interesu. Ukupne potrebe naroda se sve oskudnije zadovoljavaju (prehrana, odijevanje, rad, zdravlje, školovanje i znanje, sigurnost, kultura i drugo), a u pitanje se dovode smisao i svrha postojanja, i Hrvata kao narodne zajednice i obnovljene hrvatske države.

U Hrvatskoj se vođenje unutarnjih poslova države sastoji u borbi stranaka za vlast, prikupljanju novca u proračun, zadovoljavanju posebnih tuđih i domaćih interese proračunskim novcem, poharu naroda, prirodnog blaga i stvorenog bogatstva te prisilnom uvođenju tuđeg pravnog sustava (EU), koji pokorava hrvatsko tržište svjetskom. U vanjskim državnim poslovima nema sadržaja, nema politike. Sve je svedeno na odnose. Nema ni političke ni gospodarske diplomacije, kojom bi se ispunjale nacionalne svrhe i ostvarivali narodni interesi.

Hrvatske nacionalne interese posebno pogađaju „odnosi“ sa Srbijom i njihova takozvana normalizacija. Ovaj prigovor se odnosi i na Banske i na predsjedničke dvore. Srbiju se poslije njezine neuspjele vojne agresije na Sloveniju, RH, BiH i Kosovo te prvobitno političke agresije na Crnu Goru trebalo držati u izolaciji, u koju se sama dovela, ili bar na ozbiljnom razmaku, dok ona ne zavrijedi normalne odnose sa susjedima putem vraćanja agresorskog duga: povrata pokradene imovine i kulturnog blaga, vraćanja tijela zarobljenih, odvedenih ( a ne nestalih?!) pa pogubljenih branitelja i građana, priznanja hrvatskih granica, uklanjanja svoje vojske s hrvatskog teritorija i drugo. U takvom stanju, upravo kako bi izbjegnula izvršenje svojih obveza, Srbija svim silama nastoji izići iz političke izolacije ili otočenja. To je dio sadržaja srbijanske politike u sadašnjem času. Srbija je Hrvatskoj bila dužna, a sad, kad se odnosi normaliziraju, više nije! Hrvatske vlasti nevjere nacionalne interese za volju „normalizacije“, na koju ih nagovara činovništvo EU i u čemu ih podupiru glasnogovornici većine etničkih manjina u Hrvatskoj.

Ako RH nema politiku, kako bi mogla imati nacionalnu strategiju? Sve je u njoj u odnosima. Nasuprot nama, osim diplomacije i politike, Srbija ima i strategiju, koju nije promijenila od vremena kneževine Srbije – ni za komunizma ni poslije Miloševića, koji je u krivo vrijeme pokušao ostvariti drevnu nacionalnu strategiju. Nedavno su objavljeni rezultati ankete provedene u sklopu srbijanskog projekta Novosti iz prošlosti, koji otkrivaju etnocentričnost Srba kao naroda. „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad!“ Srbi smatraju da je najveći čovjek svjetske prošlosti Tesla, s 21% glasova – Tito 10%, Hitler 8%, Isus 4%. Smatraju da su srpska sveučilišta starija od prvih europskih, iako su mlađa bar 800 godina. Smatraju da su 1918. godine Srbi bili najpismeniji narod u Jugoslaviji. 37% Srba koji imaju osnovnu školu smatra da je Dubrovnik srpski grad, a taj postotak kod visokoobrazovanih ljudi iznosi 55%. Da je srpski vladar Dušan (koji se sam uzalud proglasio carem Bizanta, dok je u Carigradu bili križarsko Latinsko carstvo) vladao Beogradom i Solunom pogrešno smatra 68% visokoškolovanih ljudi, a samo 37% niskoškolovanih ljudi.

Srbi imaju neobično visoko mišljene o sebi kao narodu, a njihove vlasti to uvažavaju. Srbija je narodna država, a RH to nije.

Neprimjereni postupci hrvatskih nositelja vlasti prema Srbiji i drugim obližnjim zemljama (BiH, Mađarska, Slovenija i Srbija) te njihova potpuna pasivnost u današnjem globaliziranom svijetu, koji ulazi u olujno razdoblje, pokazuju da vlasti ne razumiju ni što je narod ni što je država ni što je politika. Njih ni nedavna revolucija u Tunisu ne može prenuti. Tunižani su poslali poruku svim nositeljima vlasti u svijetu, posebice onima u islamskim zemljama, koji su okrenuli leđa vlastitom narodu, ustupili državu tuđim silama ili ideologijama te prihvatili ortaštvo s međunarodnim kapitalom.

Tunižani su izričito tražili demokraciju, slobodu govora, slobodne izbore i rad za visokoškolovane mlade ljude, koji su većinom nezaposleni. Međutim, temeljno pitanje, koje su bili postavili vlastima, koje su uklonili, bilo je: „Čija država je Tunis?“

Čija je hrvatska država? Komu i čemu ona služi? Nositeljima vlasti da uspostavljaju i „normaliziraju“ odnose i da tuđincima otvaraju hrvatsko tržište, ili narodu da zadovoljava svoje potrebe, ostvaruje svoje svrhe i da se štiti? Čovjek se oduvijek „hranio i branio“ zajednicom, a pod sadašnjim vlastima Hrvat se mora kao pojedinac braniti od organiziranih naroda!?

Vlasti još ne slušaju glasove iz naroda. Stoga narodu valja progovoriti u jedan glas!

Continue Reading