23 siječanj 2012 ~ 0 Comments

HDZ-u ugovor, SDP-u referendum, narodu nevolje

Uz nizak odziv birača i dvotrećinsku većinu za pristup RH Uniji Hrvati su odlučili – četvrti put u 143 godine – ući u tuđu političku tvorevinu. Prihvaćanje Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, ulazak Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u kraljevsku Jugoslaviju 1918. godine, stupanje Hrvatske u Kominterninu komunističku Jugoslaviju 1945. godine te konačno odluka Hrvata o pristupu RH Uniji izvedene su na brzinu i uz obmanu.

Na svako stupanje u tuđu državu Hrvati su bili navedeni tobožnjim prijateljstvom tuđih političkih tvorevina: mađarskim, srbijanskim, komunističkim i europskim, iako je ranije bila riječ o velikomađarskom, velikosrpskom ili velikoruskom imperijalističkom posezanju za hrvatskom zemljom i za hrvatskom radnom snagom. Sad je riječ o svjetskom velikotržišnom imperijalizmu kapitala, koji kao sredstvo rabi EU, u kojoj trpe i narodi koji su bili stvorili Europsku Ekonomsku Zajednicu i narodi koji su u EU pobjegli pred mogućom obnovom snage Ruske Federacije. Unija sad poseže samo za hrvatskom zemljom, jer su nezaposleni ljudi kapitalu samo teret.

Razlika prema prijašnjim ulascima Hrvata u tuđe države je u tome, što su i Mađarska 1868. i Srbija 1918. i komunizam 1945. godine bili u pobjedničkom usponu, a Unija je pred rasapom, koji neizostavno zadesi višenacionalne političke tvorevine, koje ne vode računa o dobrobiti svojih naroda.

Svaki Hrvat za pristup Hrvatske EU navodi svoj razlog, ali nisam čuo nijednoga da kaže, kako će Hrvatskoj biti bolje nakon pristupa Uniji. Jedni kažu, da nakon teških pregovora RH i EU – bez obzira na to što je RH dobila izrazito nepovoljan pristupni ugovor i što je EU na Hrvatskoj „vježbala strogost“, kako u Glasu Koncila kaže prof. Zvonimir Lauc – nema smisla odbaciti sklopljeni ugovor. Po njima valja nagraditi i dati zadovoljštinu HDZ-u koji je u osam minulih godina vlasti osiromašio i unakazio Hrvatsku. Drugi kažu, da su Hrvati pokazali da ne umiju upravljati svojom zemljom te da je bolje da Hrvatskom upravlja netko drugi – Unija. Ti Hrvati ne uviđaju, da će Unija upravljati samo hrvatskim tržištem, a da ne će štititi ni Hrvate ni njihovu zemlju. Jedni Hrvati opet kažu, da će Unija u Hrvatsku konačno uvesti red, iako u EU vlada politička zbrka te iako su i Mađari i Srbi i komunisti ranije trebali slijedno uvesti red u Hrvatsku, a „reda“ još nema.

Najneobičniji pristaše Unije su oni, koji tvrde da su se, usprkos svojim stvarnim dvojbama oko budućeg članstva RH u Uniji, za pristup odlučili kad su vidjeli koji i kakvi ljudi prosvjeduju protiv pristupa RH Uniji. Oni se, dakako, nisu pitali, kako se moglo dogoditi da, usprkos svim stvarnim dvojbama Hrvata u svezi s pristupom RH Uniji, samo ti i takvi „nereprezentativni i besposleni“ Hrvati prosvjeduju protiv Unije. Tom ću se pitanju ubrzo vratiti.

Navest ću dva prava i valjana razloga svojega javnog protivljenja pristupu Uniji, koje su upućeni ljudi iznimno povoljno primali. Prvi je to, što je 1993. godine bila ukinuta Europska Ekonomska Zajednica (EEZ), koja nije stvarala probleme, nego je rješavala nastale probleme dogovorom svojih članica, koje su bile suverene nacionalne države. Hrvati su se, kao i ja osobno, 1990. godine bili obećali takvoj EEZ, koja je na prijevaru zamijenjena unitarnom političkom tvorevinom, koja (1) uzima suverenost nacionalnim državama, iako sama nema suverenost, (2) otvara nacionalno pitanje u Europi, kojega nije bilo od Drugoga svjetskog rata, (3) trajno stvara gospodarske, političke, sigurnosne i ljudske probleme, te (4) koja je dopustila da je iznenadi postupak globalizacije i da pođe putem očitog propadanja. Drugi razlog je to, što će Hrvatska, kako bi zaustavila svoje propadanje – to je sad prihvaćena dijagnoza bolesti hrvatskog društva, koju sam postavio još 2008. godine – morati posegnuti za izuzetnim mjerama za oporavak, koje EU ne će dopustiti Hrvatskoj da ih poduzme. (To se sad događa Mađarskoj, koja je gotovo propala država.)

Prigovor koji neki ljudi upućuju mojem drugom argumentu je to, da naše vlasti ionako ništa ne poduzimaju da se propadanje Hrvatske i naroda zaustavi. Taj prigovor je valjan. Međutim, takav će se stav dosadašnjih i sadašnjih hrvatskih stranačkih koalicija morati promijeniti prije nego što sadašnji ljudski problemi u hrvatskom društvu prerastu u sigurnosne. Tad će se nositelji vlasti pokušati prenuti, ali im Unija – ako se dotad ne raspe – ne će dopustiti da naprave potreban zahvat. Ja ne vidim kojim i kakvim političkim i stručnim znanjem te kojim i kakvim proizvodnim snagama će se Hrvati „hraniti i braniti“, recimo, 2020. godine, ako se nastavi dosadašnja „internacionalistička“ politika domaćih stranačkih koalicija.

Vratimo se pitanju „niskog ugleda i male vjerodostojnosti“ spomenutih prosvjednika. Ja bih to zapažanje preinačio u pitanje: „Kako se moglo dogoditi da nijedna ozbiljna hrvatska politička stranka nije, prvo, pokušala izboriti povoljan pristupni ugovor s EU, barem toliko povoljan koliko je povoljan poljski pristupni ugovor, posebice glede poljoprivrede te, drugo, nije pred narod iznijela ni političku ocjenu pristupnog ugovora ni sudbinu koja čeka Hrvate, njihovu zemlju i njihovo gospodarstvo u Uniji, kojoj se pristupa pod ugovorenim uvjetima i u potpuno liberalističkom ozračju u Uniji, koje uništava cijelu Uniju i sve njezine članice.

Desetogodišnji prijepristupni postupak učinio je naše važnije političke stranke jalovima, a političare koji su u medijskom opticaju sterilnima. Oni nisu bili u stanju ništa pružiti narodu i ljudima te nisu bili voljni ni tako formulirati nacionalni interes, da se birači valjano i temeljem uviđanja svih nedostataka i prednosti hrvatskog pristupa Uniji mirne duše i bez naknadnih sumnji odluče prigodom referenduma. Neorganizirani pojedinci tome nisu mogli doskočiti. Hrvatska nema nacionalnu stranku i to je najteža nevolja hrvatskog društva i hrvatske politike. Takvu stranku valja napraviti. To je poruka niskog stupnja odziva glasača referendumu.

Minulih godina zagovarao sam smjenu uvriježene internacionalističke politike naših stranačkih koalicija nacionalnom politikom, znajući da nas u općem propadanju Zapada nitko osim nas samih ne će „nahraniti i obraniti“. Moj glas je bio jedincat ozbiljan politički glas, koji je javno i potkrijepljeno upozoravao na neodgovornost političkih stranaka i na nepromišljenost stupanja u Uniju kakva je sad.

Stjepan Radić je govorio: „Hrvatska puška o hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu.“ Danas hrvatska puška nije ni o čijem ramenu, a lisnica je u džepu kapitala. Radić je 1918. godine govorio Narodnom vijeću odmetnutih južnih pokrajina Austro-ugarske države da „idu kao guske u maglu“. On je zapamćen po tim dvjema izrekama. Usporedba s Radićem nije posramljujuća.

Upravo na dan referenduma francuski socijalistički predsjednički kandidat, François Hollande, rekao je da „njegov izborni protivnik nema ime, nema lice i nema stranku te da i ne želi da ga se bira: to je svijet kapitala.“

U nas su i socijalisti liberalistički pristaše kapitala. Time se sami hvale!

 

Continue Reading

Tags:

07 siječanj 2012 ~ 2 Comments

Referendum

Hrvatske političke stranke koje su već iznevjerile narodno povjerenje i izdale svoj narod, sad žele Hrvatsku prodati liberalima, koji vode Europsku Uniju i koji već uništavaju njezine narode. Stranke su nas u presudnom, povijesnom, sudbinskom trenutku poredale pred zid Europske Unije, kako bi nas u žurbi pokosile Referendumom i to u vrijeme kad se u našoj napaćenoj zemlji obavlja smjena nositelja vlasti.

Nebrojeni među nama vide da nas jadne hrvatske političke stranke pokušavaju privesti u tamnicu Europske Unije „kao guske u maglu“, kako je pri žurnom privođenju Hrvata u monarhističku Jugoslaviju 1918. godine rekao Stjepan Radić. Ostali među nama su u tjeskobnoj dvojbi o tome, je li dobro pristupiti Uniji ili je to zlo. Onima među nama koji su u dvojbi kažem, da je pristup Hrvatske Europskoj Uniji veliko zlo. Eto zašto.

  1. HRVATI I HRVATSKA SU U VELIKOJ NEVOLJI
Hrvatska je već zapala u velike nevolje zbog ugađanja volji Europske komisije tijekom takozvanih prijepristupnih pregovora. Pregovori su bili diktat, kojime su hrvatskim vlastima nametnuti unutarnja i vanjska politika, vođenje gospodarstva, pravosudna praksa i sigurnosna politika, a narodu nametan tuđi liberalistički sustav uvjerenja, kojime se zatire hrvatsko narodno životno zajedništvo. Posljedice tog postupka su:
  • uvođenje nakaznog političkog sustava, koji sprječava da se vodi nacionalna politika;
  • povlačenje države iz gospodarstva putem liberalizacije vanjske trgovine, privatizacije državnih poduzeća i prirodnih izvora te putem odustajanja države od uređenja domaćih tržišta robe, usluga, rada i novca;
  • potpuna deindustrijalizacija Hrvatske, čime je spriječen rast gospodarstva, stvorena vojska nezaposlenih ljudi, opao izvoz dobara i usluga te osiromašen golem dio hrvatskog pučanstva;
  • odustajanje države od zaštite ljudi i naroda, rada i vrijednosti rada, nacionalnog prostora i prirodnog blaga te okoliša i klime;
  • pravna nesigurnost građana te izloženost političara i branitelja Domovinskog rata sudskom progonu tuđih pravosudnih tijela;
  • uništenje obrazovnog sustava i unakaženje nacionalne kulture;
  • srozavanje razine fizičke sigurnosti građana, obitelji i cijelog naroda;
  • razaranje uvriježenog hrvatskog sustava uvjerenja, koje uništava hrvatsko obiteljsko, zavičajno i narodno životno zajedništvo, bez kojega nema opstanka naroda i njegova ostanka na njegovoj zemlji.

 

2. HRVATI I HRVATSKA TREBAJU IZVESTI GOLEM PREOKRET

Hrvati i Hrvatska trebaju smjesta pružiti otpor propadanju i za svoj spas skupno se pokrenuti, kako bi svoj opstanak i svoju budućnost zajamčili:
  • preuzimanjem svoje države u svoje ruke;
  • izgradnjom vlastitog politički sustava, koji će omogućiti državi da promiče dobrobit naroda,
  • vođenjem vlastite unutarnje i vanjske politike;
  • ponovnom industrijalizacijom zemlje;
  • vlastitim iskorištavanjem i iskorištenjem hrvatskog prirodnog blaga;
  • zaštitom ljudi, naroda i države od navale svjetskog tržišta i kapitala;
  • obnovom i osuvremenjenjem obrazovnog sustava, kojime bi se u zemlju vratili i stručno i integralno znanje;
  • obnovom i promicanjem ljudskog i narodnog životnog zajedništva te obnovom i obranom uvriježenog sustava uvjerenja, uz koji su Hrvati stoljećima opstali i ostali na svojoj zemlji.

3. UNIJA NAM NE ĆE DOPUSTITI DA SE SPAŠAVAMO I SPASIMO

Pristupom Hrvatske Uniji, Unija nastavlja svoje širenje. Širenje Unije na istok ne služi množenju i jačanju europskog zajedništva, koje bi omogućilo stvaranje većeg bogatstva europskih naroda. Ono služi samo širenju svjetskog tržišta na Europu te jačanju političkog i gospodarskog utjecaja kapitala, jer se Unija od zajednice svojih naroda pretvorila u povjerenicu svjetskog kapitala i glasnogovornicu liberalističke ideologije.

Prijepristupni pregovori RH s EU pokazali su ćud i nakane Unije, koja se urotila da provede svoj naum i u Hrvatskoj. Ta urota predviđa onesposobljivanje Hrvata i hrvatske države da provedu to, što je nama nasušno potrebno za oporavak i povećavanje bogatstva naroda. Unija je i junake Domovinskog rata privela sudištu u den Haagu. Ugovorom o pristupanju Unija Hrvatima i Hrvatskoj oduzima sredstva spasa:

  • uklanjanjem samostalnosti i suverenosti hrvatske države; iako ni Unija nema međunarodno priznanje kao država;
  • nametanjem neučinkovitog i jalovog političkog sustava, u kojem vlasti ne mogu pomoći narodu i zaštiti ga ni od propadanja,
  • preuzimanjem vođenja hrvatske unutarnje i vanjske politike;
  • pretvaranjem hrvatskog gospodarstva u tržište bez proizvodnje;
  • stavljanjem hrvatskog prirodnog blaga i nacionalnog prostora na izbor tuđem kapitalu i korporacijama
  • zabranom hrvatskoj državi da štiti ljude i narod od navale svjetskog tržišta i kapitala;
  • daljnjim uništenjem i bolonjizacijom obrazovnog sustava, koji zemlju lišava i stručnog i integralnog znanja;
  • razaranjem ljudskog i narodnog životnog zajedništva putem promicanja nadmetanja među ljudima i potiskivanja uvriježenog nacionalnog sustava uvjerenja, na koji su se Hrvati stoljećima oslanjali.

 

4. ŠTO JE SAD UNIJA I KAKVA JE ONA

Europska Unija nije ni blijeda slika Europske Ekonomske Zajednice, za koju su se Hrvati bili odredili kod osamostaljenja 1990. godine te koju su u postupku globalizacije uklonili liberali. EEZ je od 1960. godine bila sijelom zajedništva, suradnje i uzajamnosti naroda, koji su ranije suprotstavljenim zapadnim europskim narodima jamčili mir, sigurnost i blagostanje, usprkos tadašnjoj dubokoj podjeli Europe i prijetnji komunizma. EU je od 1993. godine karikatura EEZ-a. Unijom sad vladaju:
  • nesposobni političari kao povjerenici svjetskog kapitala;
  • zapuštenost i propadanje industrijske proizvodnje;
  • siromaštvo i teško dužničko ropstvo kućanstava, proizvodnog gospodarstva, država i navlastito poslovnih banaka;
  • rasap monetarnog sustava Unije, uspostavom kojega je bilo ozbiljno okrnjeno suvereno pravo naroda da vladaju i upravljaju svojim novcem;
  • nemoć naroda da bez općeg europskog političkog preokreta ponovo zagospodare svojom sudbinom;
  • prijetnja ponovnog razbuktavanja nacionalnog pitanja, koje je neizbježno u unitarnim političkim tvorevinama, koja ozbiljno ugrožava sigurnost i stabilnost Unije te cijelog kontinenta u sadašnjim nesređenim političkim, gospodarskim, sigurnosnim i društvenim prilikama u globaliziranom svijetu;
  • rasulo tradicijskog europskog sustava uvjerenja, koji je europskim narodima bio donio ugled u svijetu, opće blagostanje i snagu da se obnavljaju poslije unutarnjih sukoba i ostvarenja vanjskih prijetnji;
  • neprestano jačanje vlasti europske birokracije, koja služi svjetskom kapitalu i svjetskom tržištu te istovremeno propadanje država i naroda Unije.

Europa se – kao i Hrvatska i SAD – pokušava iz siromaštva izbaviti daljnjim zaduživanjem, a ne radom. Europa je naglo počela zaostajati za ostalim dijelovima svijeta, koji je donedavno predvodila. Globalizacija uništava Uniju, ali i cijelu Europu, kojom Unija pokušava gospodariti.

Umjesto da Hrvatska bude pod paskom Unije, Uniju treba povrgnuti prismotri ili monitoringu europskih naroda.

5. MORAMO SAČUVATI SLOBODU DA SE SPASIMO

Svojom neeuropskom i protiveuropskom politikom Europska Unija bi i Hrvatsku obvezala da trajno slijedi strategiju pretvaranje Europe u podružnicu svjetskog tržišta, strogo je sprječavala da izgradi primjeren nacionalni politički sustav i uporno onemogućivala da politiku vodi u interesu svojeg naroda.

Na to Europska Unija sve više prisiljava i svoje sadašnje članice, čiji narodi žestoko osporavaju pokoravanje svojih izabranih političkih prvaka neizabranom čelnicima europskih središnjih ustanova. Unija zatire načelo suverenosti svojih naroda, sprječava njihova međusobno zajedništvo i razbija njihovo unutarnje jedinstvo.

Takozvana kriza eura izazvana s nakanom još veće unitarizacije Unije i daljnjeg potkopavanja nacionalnih država pod izlikom spasa Unije od financijskog sloma. Europski narodi sve više uviđaju da bi rasap Unije bio bolji od njihove propasti kao naroda i da bi taj rasap mogao otvoriti put novom zajedništvu naroda Europe, koje Unija sad priječi. Narodi Unije čekaju da se oslobode Unije, kako bi postali slobodnima za uspostavu suradnje i zajedništva, bez kojeg im se ne će vratiti procvat, koji su imali u Europskoj Ekonomskoj Zajednici.

6. PRISTUP UNIJI BI HRVATSKU DO KRAJA UPROPASTIO

Hrvatski narod zna što bi trebao poduzeti da zaustavi svoje propadanje, da se počne oporavljati te da stvori političke, gospodarske, sigurnosne i ljudske uvjete da se može sam hraniti. Narod zna da se treba okrenuti k sebi i posvetiti sebi, kako bi razvio svoje mogućnosti, uporabio svoje znanje te iskoristio položaj svoje zemlje i svoje prirodno blago. Narod zna da bi trebao imati odgovorno i poduzetno političko vodstvo, koje bi izgradilo primjeren politički sustav i pokazalo predvodništvo u zajedništvo, za kojime narod čezne.

Međutim, ništa od toga za što narod zna da mu treba ne će biti moguće izvesti nakon mogućeg pristupa Uniji, kojemu se političke stranke nadaju, a kojega se narod straši. Unije se sad opravdano straše i narodi, koji su je utemeljili ili koji su joj naknadno pristupili.

Hrvati mogu samo u slobodi sačuvati mogućnost i sposobnost da se izbave iz nevolja i da ponovo pođu putem napretka i obnove narodnog zajedništva. Pristup Hrvatske Uniji nije jedini, sudbinski hrvatski izbor. Hrvatima je potrebna sloboda, kako bi odredili i proveli pravu strategijsku odluku u pogledu stvaranja partnerskih odnosa u širokom, globalnom svijetu. Pristup Europskoj Uniji – po tome što je ona sad i kakva jest – nije ni jedini ni najbolji izbor, jer će nam Unija odnemoći u našem izbavljanju iz nevolje. Rasapom Unije hrvatski bi strategijski izbor postao raznovrsnijim.

 

7. UNIJA VIŠE TREBA HRVATE, NEGO HRVATI UNIJU

Temeljenje Europske Ekonomske Zajednice bio je politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni projekt. Pretvaranje EEZ-a u EU je nedomišljena politička urota, kojom se poslije sloma komunizma nastojalo zauvijek suzbiti utjecaj Rusije na europske i zapadne poslove, iako je taj utjecaj legitiman i neizbježan. U europske poslove i u europsku politiku nastoje se uključiti i druge gospodarske, političke i strategijske sile.

Balkan je nakon dosadašnjeg širenja Unije postao strategijski najosjetljivijim dijelom Europe. Zapad putem Europske Unije nastoji sačuvati politički utjecaj na Balkanu i zadržati ga za se, a Hrvatska je uvijek, usprkos svoje malenkosti, imala presudnu ulogu u usmjeravanju Balkana. Stoga EU treba RH u svojim redovima.

Hrvatski pregovaratelji nisu uviđali i nisu u pregovorima s nametljivim europskim pregovarateljima rabili važnost i vrijednost hrvatskog položaja. Stoga je Hrvatska postigla najbjedniji mogući ugovor o pristupanju Uniji pa se Hrvati ne mogu i nikad ne će pomiriti sa svojim predviđenim položajem i sa svojom ulogom u Uniji. Ugovor koji je hrvatskim vlastima nametnut pokazuje i njihovu slabost, ali i slabost Unije, koja Hrvatskoj kani malo pružiti. Hrvati su mogli iznuditi Uniji najpovoljniji mogući ugovor, ali su pregovore vodili nesposobne hrvatski političari.

Ako Hrvati na Referendumu odluče ponovo stupiti u tuđu političku tvorevinu, razdoblje prismotre pruža im prigodu da pokažu neposluh Uniji  i nju prisile da se mijenja.

Unija nije za nas, a pokazala je da više nije ni za narode svojih sadašnjih članica. Referendum je dobra prigoda da Hrvati pokažu svoj nacionalni politički instinkt, kad su ih već njihovi političari izdali.

Continue Reading