18 ožujak 2011 ~ 3 Comments

Kapital bez domovine i svjetska revolucija

 

Predavanje u Europskom domu, 23. studenoga 2010. godine

Cio svijet je u nedoumici. Od prije dva desetljeća teče burna promjena, kojom se pogoršava stanje u svijetu, a nebrojeni narodi nemoćno prate svoje propadanje i promjenu, za koju slute da će im donijeti i težih zala. Što o svojoj budućnosti mogu sad misliti Nigerijci, Meksikanci, Pakistanci, Sudanci ili Iranci, ali i Amerikanci, Britanci, Islanđani, Grci, Španjolci, Francuzi, Mađari ili Hrvati?

Nakon provale Berlinskog zida postupak globalizacije sa Zapada je šiknuo u svijet. Međutim, na Zapadu se razbuktavanje tog postupka pripremalo od reforme svjetskog novčarskog sustava ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pod predsjednikom SAD Richardom Nixonom. Tad je napuštena zlatna podloga za dolar kao svjetsku valutu i uvedeno slobodno svjetsko kolanje financijskog kapitala, protivno odredbama dogovora u Bretton Woodsu kolovoza ratne 1944. godine. (SAD, UK, SSSR, RK)

Neki od znakova teškog stanja u svjetskom ljudskom organizmu svakako su: (1) unutarnji ratovi, koji se vode u preko pedeset država, iako se među državama ne vodi ni jedan rat; (2) golema nezaposlenost po cijelom svijetu i velika, presudna gospodarska neizvjesnost; (3) gotovo potpuna uzetost ili paraliza nacionalnih država; te (4) propadanje obitelji i rasap mjesnih sustava ljudskih vrijednosti. Naveo sam samo jednu nevolju za svaku od mreža društvenog utjecaja – za politiku, gospodarstvo, sigurnost i sustav ljudskih vrijednosti.

Nastalo stanje, koje se danomice pogoršava, zahtijeva preokret, traži akciju i treba ideju.

Koji su neposredni uzroci sadašnjeg velike opće neizvjesnosti, ali i propadanja Zapada? Navest ću tri najvažnija: slobodno svjetsko tržište, preokret u industrijskoj revoluciji i odmetnutost kapitala.

Prvi i temeljni uzrok sadašnjeg stanja je uspostava slobodnog svjetskog tržišta novca, robe, usluga pa, slobodno ću reći, odnedavno i ljudi. Umjesto uređenih ili reguliranih mjesnih ili nacionalnih tržišta, kapital je uveo neuređeno ili neregulirano svjetsko tržište.

Svjetsko je tržište preplavilo narodne odnosno nacionalne države, koje su donedavno ljudima omogućivale da zadovoljavaju svoje potrebe, ali i da ostvaruju svoje ljudske svrhe. Ljudi su time ostali bez domovine pa su se, nakon što su pretvoreni u gospodarski izvor ili „resurs“, našli bez zaklona, na čistini svjetskog tržišta.

Pitanje ljudskih svrha nije nedužno pitanje. Ljudski se rod od ostalih živih vrsta razlučuje upravo po svrhama i nakanama te po nastojanju da stalno povećava svoje dobrobiti, a ne po potrebama. Međutim, pitanje je, tko i kako dugo može na svjetskom tržištu ostvarivati svoje svrhe, ako je temeljno mjerilo nastojanja i djelovanja na tržištu konkurentnost ili nadmetljivost, a ne doprinos bogatstvu svijeta? (Konkurentnost se možda može odrediti i kao izdašnost za povećavanje slobodnog kapitala.) Zašto i čemu u svijetu ima mjesta samo za najbolje?

Mađari su se od svoje pojave u Središnjoj Europi pokazali sposobnim narodom, a sad odjednom nisu konkurentni. Hrvati su nedvojbeno nadaren i otporan narod, ali sad ni oni nisu konkurentni. Amerika je oduvijek bila marljiva i poduzetna zemlja, a bila je postala i gospodaricom svijeta, ali ni ona nije više konkurentna.

Tržište nije sredstvo ostvarenja ljudskih svrha. Ono je poprište konkurentnosti ili nadmetljivosti i isključivanja. Obitelji, korporacije i narodi na tržištu ne smiju ići za svojim svrhama, nego moraju ići za tuđim. Na tržištu se – kao što se u goloj prirodi dešavalo pračovjeku – živi u neizvjesnosti. (Tržište animalizira ljude svodeći njihov napor na zadovočjenje potreba; ako se ni potrebe „animaliziranih“ ljudi ne mogu ostvarivati, revolucija je neizbježna. Čovjek nema političke, ekonomske ili sigurnosne svrhe, nego ljudske, a politika, gospodarstvo i sigurnost su sredstva ostvarenja ljudskih svrha.)

Ne želim dometati pitanje slobode. Reći ću samo da su ljudi, korporacije i narodi na tržištu slobodni samo nadmetati se.

Na svjetskom tržištu samo kapital može ostvarivati svoju svrhu, a to je njegovo vlastito uvećanje. Kapital to može, ali ne zato što je „konkurentan“, nego zato što je izvan konkurencije. Stoga kapital treba dobiti konkurenciju. Kapital ne ulazi u kreditni rizik, opasnost ili neizvjesnost, a ljudi, narodi, proizvodne korporacije i države moraju trajno stupati u poduzetnički rizik, neizvjesnost ili opasnost. Kapital to čak ni „ne smije“ činiti!? Kapital ima slobodu i da se povuče s tržišta, kad mu to ne odgovara, a ljudi nemaju. Sad je tržište novca mrtvo, jer se kapital boji kreditiranja proizvodnih korporacija. Kapital je sebe stavio u status „zlatnog teleta“.

Posljedice uspostave nereguliranog svjetskog tržišta i potrebe konkurentnosti na tom i takvom tržištu su: s jedne strane, dužničko ropstvo, a ne sloboda goleme većine ljudi, proizvodnih korporacija i nacionalnih država, te, s druge strane, svjetsko vjerovničko gospodstvo kapitala. To je slika globalnosti svijeta.

Drugi važan uzrok sadašnjih nevolja je zaokret u dugom, dvoipolstoljetnom postupku industrijalizacije svijeta. Naglasit ću, da je industrijalizacija od svojeg početka omogućivala promjenu svrha političkih zajednica i mehanizma vladanja njima. Vlasti industrijaliziranih zemalja postale su unutar svojih političkih zajednica nametljive i nepotrebno svenazočne. Prije konca devetnaestog stoljeća vlade nisu mogle upravljati svim stanovnicima svojeg područja putem stalnih pravila. Otad mogu. Međutim, industrijalizacija je imala i ozbiljne geopolitičke posljedice.

Industrijska revolucija omogućila je neravnomjernu industrijalizaciju zemalja. Ona je počela na jednom određenom mjestu, u Britaniji, i prvo se prirodno širila dijelom Europe: poslije Britanije se industrijalizirala Belgija, a za njom obližnje europske atlantske zemlje. Kako se odmicalo na istok Europe, zaostajanje u industrijalizaciji bilo je sve očitije. Od najvećih europskih sila najgore su prošle Rusija, Italija i Turska. Razlika među zemljama u stupnju industrijalizacije automatski je stvarala razliku u sposobnosti država. Države se općenito razlikuju bogatstvom, snagom administrativnog ustroja i snagom vojske. Visok stupanj industrijalizacije jedne zemlje daje na tržištu korporacijama te zemlje (konkurentsku) prednost pred korporacijama manje industrijaliziranih zemalja. Gospodarstva slabije razvijenih zemalja izložena su ugrozi od gospodarstava razvijenijih zemalja. Ako se tome doda i slabost države slabije industrijski razvijenih zemalja, jasno je, da je postupak industrijalizacije doveo i do ugroze političkih zajednica takvih zemalja.

Toj ugrozi u Europi se pravo othrvala samo Njemačka pod vodstvom Otta von Bismarcka, a u Aziji Japan. Ostale velike zemlje (Rusija, Turska, Italija, Španjolska, Indija, Kina, Egipat, Perzija) bile su pretvorene u političke odnosno gospodarske kolonije. Industrijska odnosno industrijalizirana Europa – u kojoj je i mala sintetička država Belgija postala pravom kolonijalnom silom – bila je kolonizirala sve kontinente. Kolonizacija Kine počela je 1842. godine. Nasuprot Belgiji, Španjolska je izgubila otprije stečene kolonije, jer se nije bila industrijalizirala.

Neujednačenost stupnja industrijalizacije u svijetu naličje je industrijske revolucije. Industrijalizacija bi trebala biti općom svjetskom baštinom, jer je zasnovana na znanosti, za koju se mislilo da je opća svjetska baština. Danas se ponovo povećava neujednačenost u industrijskom i tehnološkom razvitku zemalja, a nova ujednačenost posljedica je djelovanja slobodnog kapitala, koji je otet onima, koji kapital stvaraju: proizvodnim poduzećima, koja rade i imaju tehnologiju, i državama, koje školuju ljude i imaju prirodno blago. Sadašnja neujednačenost u industrijalizaciji zemalja nije djelo politike.

Zemlje, koje se nisu uspjele na vrijeme industrijalizirati u potrebnom stupnju padale su od početka industrijske revolucije u sve teže političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje. Kad je to stanje postalo doista kritičnim, zato što zemlje nisu znale na vrijeme industrijalizacijom pružiti otpor propadanju, jedinim načinom otpora propadanju bila je revolucija.

Otkad je počela industrijalizacija, prvu revoluciju morala je napraviti Amerika, jer Britaniji nije odgovaralo da se u kolonijama pojavi konkurencija industrijskim poduzećima u metropoli. Francuska je slijedila isti put, kako bi se od bogate agrarne zemlje s golemim znanstvenim i industrijskim mogućnostima pretvorila u industrijsku zemlju. SAD su naknadno poduzele još jednu, neusporedljivo krvaviju revoluciju (1861.-1865.) – koju se naziva Građanskim ratom – jer su nasljednici prvih kolonista na jugu zemlje nastojali sačuvati svoju usporednu i „konkurentsku“ prednost zasnovanu na poljoprivredi (duhan, pamuk, šećer) i na robovima te nisu htjeli na sjever putem poreza otpuštati kapital za potrebe industrijalizacije zemlje i daljnjeg osvajanja Zapada. Što, onda, reći za Veliku oktobarsku revoluciju pod Lenjinom ili za sovjetsku industrijsku revoluciju pod Staljinom?

Zapadne države kao političke zajednice, koje su raspolagale tehnologijom, kočile su duže od jednog stoljeća industrijalizaciju Trećeg svijeta. Međutim, otkad je kapital umjesto politike počeo ravnati političkim zajednicama Zapada, došlo je do preokreta u industrijskoj „revoluciji“ svijeta. U tom preokretu došlo je do silne deindustrijalizacije Zapada i istovremeno do mobilizacije, industrijalizacije i modernizacije Azije. Poslije pojave Japana kao industrijske sile u devetnaestom stoljeću koncem dvadesetog stoljeća pojavili su se azijski industrijski i tehnološki „tigrovi“, a početkom našeg stoljeća industrijski i tehnološki „slonovi“. I Indija ima više stanovnika, nego SAD, EU, Rusija i Japan zajedno. Usto, pučanstvo se u Aziji brzo množi.

S obzirom da su Indija i Kina samo djelomice industrijalizirane zemlje, one raspolažu golemim mogućnostima daljnje industrijalizacije. U svijetu se stvara nova neujednačenost razdiobe tehnologije i industrijske proizvodnje, a industrijalizacija azijskih „slonova“ ugrožava većinu ostalih gospodarstava u svijetu, a time i većinu političkih zajednica. To je velika prijetnja mnogim narodima. Ako se svijet ne prene, nebrojeni narodi će ostati bez rada i kruha. Narodi ne mogu živjeti samo od mjesnih usluga. (Zemlje Zaljeva!) Posljedice razlike u stupnju industrijaliziranosti zemalja uvećane su uspostavom slobodnog svjetskog tržišta. (Danas ne treba kao prije 150 godina u svijet otpremati skupine topovnjača ili, kao kasnije, nosače aviona. Dosta je otpremati nosače kontejnera. Gdje je hrvatska konkurentnost?!)

Treći i možda presudan uzrok današnjeg slaba stanja je odmetnutost kapitala. Kapital se crpi iz rada i prirodnog blaga, jedinih izvora bogatstva naroda, ali se on otima radnicima, proizvodnom gospodarstvu i političkim zajednicama, koji ga stvaraju. Kapital je na posebnom mjestu (u elektroničkim zapisima) nakupljen u tolikoj mjeri, da se više ne može govoriti o servisu ili usluzi, koju pruža kapital, nego o gospodstvu kapitala nad ljudima kao potrošačima, nad proizvodnim korporacijama, u kojima se stvara bogatstvo, i nad državama, koje imaju prirodno blago te koje vode brigu o ljudima.

Crpljenje, otimanje i prekomjerno gomilanje kapitala odvija se pod izlikom imperativa postizanja i održavanja najvećeg mogućeg gospodarskog rasta, kakav je nepotreban i koji je, sudeći po svjetskoj financijskoj krizi, neodržljiv. Kapital se brzo gomilaa povećanim iskorištavanjem radnika, proizvodnih korporacija i narodnih država. O tome ću nešto reći. Prvo o iskorištavanju rada.

Obilnije novovjeko zakidanje radnika počelo je kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tad je porast plaća počeo ozbiljno zaostajati za porastom produktivnosti rada. Slomljena je snaga sindikata putem uvoza jeftine radne snage u razvijene zemlje, a kasnije i pronalaženjem jeftine radne snage u domaćim kućanstvima (putem zapošljavanja žena), u ruralnim područjima i u inozemstvu (bez useljavanja).

Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok je porast plaća još pratio porast produktivnosti rada, povećani troškovi rada prenošeni su na kupce. To je počelo stvarati inflaciju, koja daleko najviše šteti onima, koji imaju kapital. Kako bi se zauzdala inflacija razmjerno su smanjene plaće radnika, a to je smanjilo kupovnu sposobnost radničkog mnoštva. Tome se doskočilo kreditiranjem potrošnje, koje povećava potražnju i povećava rast gospodarstva. Sad kapital ne nadzire radnike u proizvodnji, nego u potrošnji. Dok se radnike plaća sve slabije, vodstva financijskih i proizvodnih korporacija plaćena su sve bolje i to svotama, koje su nesumjerljive doprinosu tih vodstava bogatstvu naroda, njihovim osobnim potrebama i plaćama njihovih radnika. Sport, estrada i zaštićeni proizvodi također su sredstva gomilanja kapitala.

Ne želim govoriti o spekulativnim financijskim tržištima, koja su 2005. godine u svijetu imala vrijednost 250 tisuća milijarda dolara, kad je ukupan svjetski domaći proizvod bio „samo“ 45 tisuća milijarda dolara. Procjenjuje se, da je uoči izbijanja financijske krize u SAD, svjetsko tržište „financijskih derivata“ vrijedilo 600 tisuća milijarda dolara. Previše ovlasti za slugu, za uslužni sektor, u koji ekonomska znanost vrsta financijsko poslovanje! To pokazuje sadašnju snagu kapitala, koju – za spas ljudskog roda – narodne političke zajednice trebaju skršiti. Financijski sektor servisira samo sebe.

Osim iskorištavanja rada, nagomilani kapital dodatno se povećava trajnim iscrpljivanjem proizvodnih poduzeća, koja u konkurentskoj pomami trebaju tehnološke izume i nove proizvode i to na kredit. Tako marljivi proizvodni sektor mora dijeliti svoj dobitak s nametničkim ili parazitskim financijskim sektorom „gospodarstva“. Zabavno je slušati bankare kako govore o svojim „proizvodima“. Konkurencija je silan izvor gospodarske i društvene entropije i to ponovo u ime rasta gospodarstva.

Kapital se iz političkih zajednica iscrpljuje niskim cijenama prirodnog blaga, niskim porezima razrezanim korporacijama – djelomice i zato, kako bi one mogle plaćati kamate kapitalu – te kreditiranjem projekata nositelja vlasti, koji se u stranačkoj demokraciji pred glasačima nadmeću za vlast i koji glasačima obećavaju više od onoga, što država može platiti svojim tekućim prihodima. Ponovo pitanje rasta i zaduživanja! Narodne države su iskorištavane i od kapitala i od političara.

Tako su se, eto, u dubokom dužničkom sužanjstvu našli i građani i proizvodne korporacije i političke zajednice. Kapital danas, više nego ikad prije pokazuje svoje ružno lice.

Kad se već znaju tri najvažnija uzroka sadašnjeg stanja svijeta, logično je – iako to nije svima probitačno – zaključiti, da spas valja tražiti u uklanjanu triju uzroka nastanka stanja te u zaustavljanju i unazađenju postupaka koji su doveli do propadanja. Kako su navedeni uzroci osim propadanja stvorili i nesklad u svijetu, koji je uvijek posljedica propadanja, modernizacija svijeta nameće i potrebu uskladbe ukupnih odnosa u tijesnom i skučenom svijetu.

Tema Svijeta bez ideje je stvaranje i uspostava svjetske političke zajednice, koje bi unijelo sklad u svjetsko društvo, jer jedan svijet, koji je imperativ vremena i odredište evolucije ljudskog roda, ne će moći dugo podnositi nesklad, koji su u svijetu stvorili kapital, svjetsko tržište i ideologija liberalnog kapitalizma. U svijetu, koji postaje cjelinom, ne smije ostati sadašnji metež, u kojem je Hrvatska paralizirana.

Uvjet za pretvaranje sadašnjeg svjetskog robovskog društva u slobodnu svjetsku političku zajednicu je jačanje nacionalnih odnosno narodnih političkih zajednica, koje jedine mogu voditi, pa zato i moraju preuzeti brigu za ljude i narod, rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu. Ljudi žele imati zemaljsku domovinu, koju im otima tržište, iako nju ne trebaju ni kapital ni njegovi nositelji. Tim zadnjima je tržište domovina! Burze! Svojim koordiniranim djelovanjem ojačale suverene države preuzet će nadzor nad budućnošću ljudskog roda. Mišljenje, da kapital i tržište mogu jamčiti opstanak i usmjeravati daljnji razvitak ljudske vrste, je tlapnja. Kapital polaže samo na vlastito samouvećanje, a tržište je slijepo.

Smatram da bi svrhom uspostave sklada u svijetu odnosno njezinim načelom trebalo biti to, da svi ljudi mogu živjeti i da žive od svojeg rada. U sadašnjem, industrijskom svijetu za to je potrebna industrijalizacija svih premalo razvijenih zemalja, ali i reindustrijalizacija svih previše razvijenih zemalja svijeta, kao što su SAD, Britanija i brojne druge zapadne zemlje ili Japan. To će zahtijevati ozbiljnu relokalizaciju i regulaciju svjetskog tržišta. I za opću industrijalizaciju i za uređenje svjetskog tržišta potrebno da se sve države i sve proizvodne korporacije oslobode dužničkog ropstva i da se rekapitaliziraju, a za to je potrebna dekapitalizacija financijskog sektora.

Dekapitalizaciju se treba izvesti:

  • diferenciranim oporezivanjem, tj. dodatnim oporezivanjem zarade financijskih korporacija, privatnih monopola te naftnih i rudarskih korporacija;
  • puštanjem nelikvidnih financijskih ustanova – koliko god one bile velike – da propadnu, uz dužnu zaštitu najmanjih štediša;
  • potpunom ili djelomičnom nacionalizacijom financijskih ustanova; i konačno
    • istovremenom objavom obustave ili moratorija otplate zajmova od niza država (među kojima bi se lagano mogle naći i SAD).

Prvu navedenu mjeru već su počele rabiti neke države (Mađarska, Kalifornija, Njemačka, Australija). Bez rekapitalizacije država nema ni nužne opće industrijalizacije odnosno reindustrijalizacije ni zaštite, koju države moraju obavljati, a ni demokracije, jer vlasti dužnih države ne rade ono što treba narodu, nego ono što traže njihovi vjerovnici.

Očito je, da uz dekapitalizaciju financijskog sektora, koji bi doista trebao od uslužnog postati služnim sektorom – kao u časnom Kur’anu – i uz rekapitalizaciju proizvodnih korporacija treba načelno dovesti u pitanje korist i vjerodostojnost kapitalizma kao „sustava proizvodnih odnosa“. Ideju ili zamisao zauzdavanja kapitala i stvaranja koordinirane svjetske mreže političkih zajednica, koja bi preuzela nadzor nad svjetskim tržištem i kapitalom, treba širiti i proširiti svijetom. Međutim, ta se ideja ne smije izroditi u ideologiju. Ideja ima samo zasade ili načela i svrhe, a ideologija je opća doktrina, koja ima tvrda, nepromjenljiva pravila i propise. Stoga, ideologija u promjenljivom svijetu vrlo brzo prestane služiti izvornoj svrsi i počne služiti opravdanju prakse, neprimjerene izvornim svrhama.

Takva je i ideologija liberalizma, koja opravdava nakaznu liberalističku praksu, koja razara svijet i slabi ljudski rod. To je danas jasno svim ljudima. Od Isusa i Benedikta do Adama Smitha i utopista (prije Karla Marxa), dobre ideje bi se hitro prometnule u opasne ideologije, koje su se zasnivale na mitovima odnosno na utopiji, kakvima se može opravdati i najgora praksa. Svijetu ne treba obračun ideologija. Društva se smjenjivanjem ideologija neprestance zabacuju iz krajnosti u krajnost, kao što se dogodilo za Lutherove Reformacije ili za Francuske revolucije. Hod za svrhama ne vodi u revoluciju. Kapitalizam valja dovesti u pitanje, ali u tome ne valja napraviti novu ideologiju.

U traganju za takozvanim novim svjetskim poretkom, svjetski se umovi kolebaju između znanih, očitih, otrcanih ideja, ali pravoj ideji još nisu na tragu. Do danas su postojale, a u svijetu i danas postoje brojne političke zajednice (SAD, HR). Postoji raznolikost političkih poredaka po njima. (Politički poredak je sustav političkih odnosa u političkoj zajednici, koji osim ustava, načina izbora i mnogog drugoga uključuje i svrhe zajednice.) Postoje i nositelji vlasti u političkim zajednicama, koji su tradicionalno bili dvor, forum, plemstvo ili crkva. U takvom, složenom, a tijesnom svijetu treba stvoriti sklad. Svijetu ne treba prava, suverena(?) svjetska, hijerarhijski ustrojena politička zajednica. (Suverenost takve zajednice mogla bi doći samo od samoubojstvenog prijenosa toj zajednici suverenosti narodnih političkih zajednica.) Svijetu ne trebaju ni novi, dodatni nositelji vlasti. Svijetu treba samo dodatan politički poredak, koji bi se nadjenuo na postojeći skup nenadoknadljivih i nezamjenljivih suverenih narodnih odnosno nacionalnih političkih zajednica. Njih treba samo umrežiti. Postojeće države bi sačuvale svoje političke poretke, a nadjenuti poredak bi služio samo koordinaciji i uskladbi njihova djelovanja. Jedino tako će se istovremeno stvoriti sklad, ali i očuvati briga za ljude i narode, za rad i vrijednost rada, za prostor i prirodno blago, za okoliš i klimu. (Sam sklad nije dostatan!) Jedino time će se spasiti demokracija ili narodovlašće. Jedino tako ljudi će moći zadovoljavati svoje potrebe i ostvarivati obične ljudske svrhe. To je sve što ljudima treba. Ljudima ne treba ni izgradnja velebnih i izmišljenih društvenih sustava ni posluh mitovima ni odavanje utopiji.

Prava ideja za stvaranje sklada u tijesnom svijetu mora biti i bit će revolucionarna, a njezina provedba predstavljat će pravu revoluciju. Tu revoluciju trebaju provesti suverene narodne političke zajednice, upravo kako bi ona mogla mirno teći. Svijetu je potrebna politička, a ne ulična, krvava dvorska ili besmislena klasna revolucija.

Međutim, ako kapital bude priječio izvedbu političke revolucije mreže suverenih političkih zajednica, doći će do vala žestokih, radikalnih revolucija. Iako kapital sad podcjenjuje narodne političke zajednice, koje su slabe (HR, SAD), on ne bi smio podcjenjivati narode, koji ostaju izdržljivima i kad im države posrnu.

Hoće li se pojaviti takve crne revolucije, kad će se one pojaviti i koliko će žestoke biti, ovisit će samo o popustljivosti odnosno o tvrdokornosti nositelja kapitala, koji bi morali znati da postupak liberalizacije svijeta nije nepovratan.

Američka revolucija, Francuska revolucija i Ruska boljševička revolucija , koje nisu prošlost, nego sadašnjost, izvedene su u po dva koraka, od kojih je drugi korak bio krvaviji od prvoga: Građanski rat u Americi, Teror u Francuskoj i Staljinova industrijska revolucija u Rusiji. Ti drugi koraci mobilizirali su spomenute narodne zajednice za modernizaciju. Ipak, danas svijet za svoju političku modernizaciju ili za svoje osuvremenjenje treba samo prvi korak: opću političku revoluciju, koju će izvesti suverene narodne države.

Continue Reading

11 ožujak 2011 ~ 2 Comments

Arapska revolucija zahvaća cijeli svijet

arhiv s Katoličkog radija

Dok se zemljama  sjeverne Afrike i Bliskog istoka poput plamena šire narodni ustanci, stječe se dojam da je svijet poprilično zatečen. Osnovno je pitanje što je upravo sada potaknulo pobune te mogu li se predvidjeti razmjeri nemira, poglavito u islamskom svijetu, kao i to kako će se oni odraziti na krvnu sliku ostatka svijeta.

O tim, te drugim pitanjima vezanima uz globalne procese razgovaramo s mr. Zdravkom Mršićem, analitičarom društvenih, (geo)političkih i gospodarskih procesa, prvim ministrom vanjskih poslova i prvim direktorom Agencije za razvoj i restrukturiranje RH:

– Nevolje koje su pritisnule arapski svijet nisu posebne. U njima kao i u drugim zemljama, poput Hrvatske, Irske, SAD-a ili Grčke, postoje isti temeljni problemi. To su korupcija, visoka nezaposlenost i skupoća. Posljednjih je desetljeća u postupku globalizacije uspostavljeno svjetsko gospodarstvo kapitala nad ljudima, proizvodnim poduzećima i narodnim državama. Narodi nisu slobodni da se sami brane i hrane.

Iz zemalja se izvlači bogatstvo koje se stvara radom i proizvodnjom. Kapital je nagomilan izvan država u elektroničkim zapisima. Jedan postotak pučanstva grabi do dvije trećine dohotka, a ostatak dohotka ne daje masama dovoljnu kupovnu snagu. Stoga nema potrošnje, zapošljavanja, rasta, a bogati sloj ne može potrošiti svoj dohodak. Preko cijelog svijeta prelit će se val antiglobalizacijske revolucije – kaže Mršić.

Jesu li posljednji događaji na tim prostorima neočekivani?

– Nisam iznenađen početkom vala revolucije, a ni narodi koji su je snovali. Možda je primjerenije govoriti o prosvjedima, jer pobuna pretpostavlja uporabu nasilja. Nasilje su upotrijebili vlastodršci, koji su se uživjeli u vladanje, kao da im je vlast bogomdana. Uzroci prosvjeda su bijeda i zapuštenost naroda, a prije svega silna besposlica. Revolucijski val začet je među Arapima iz dvaju razloga. Prvi je golem postotak mladog pučanstva, koje je malo zaposleno.

Drugi je silna društvena kohezija, koja je svojstvena islamu. Muhamed je svjesno stvarao ne državu, nego zajednicu vjernika. Islam nije državotvoran, ali je narodotvoran. Muhamed je uspio “u ime Božje” stvoriti velik narod od kojeg je i Europa mnogo naučila. Prosvjedi će se ponavljati sve dok narodi ne preuzmu svoje države iz ruku svjetskog kapitala u svoje ruke.

Može li ishod revolucije na tom prostoru biti izrazita sekularizacija, demokracija ili, pak, radikalnija islamizacija? U Libiji Gaddafi prijeti da će se boriti do zadnje kapi krvi. Optužuje islamiste da su vođe pobune, da je “islamski emirat” već uspostavljen u Bajdi i Derni, a u Egiptu Muslimansko bratstvo želi demokraciju na islamskim načelima.

– Nekad prije, primjerice u Turskom Carstvu, nije postojao radikalni islamizam. On je posljedica navale zapadnog kolonijalizma, dominacije industrijaliziranih zemalja Zapada i novovjekoga financijskoga gospodarstva kapitala otetog narodima. Ne vjerujem da će ijedna islamska zemlja, kad se prilike normaliziraju, kao svoj sustav ljudskih vrijednosti izabrati islamski radikalizam. Ataturk je govorio da su Turci bili narod i prije nego što su primili islam.

Neka narodi sami izaberu unutarnje uređenje zemlje. Mislim da smo i mi Hrvati na sebi iskusili uporabu zapadnih recepata. U arapskom svijetu ima mnogo konkurentskih političkih doktrina. Možda će izbor pasti na gospodarski nacionalizam, kakav je uspostavio Mahatir Mohamed u Maleziji. Mislim da je tu put kojim će poći i EU.

Ako se pod demokracijom smatra stranački parlamentarizam, koji je instrument svjetskog kapitala, a ne naroda, demokracija nije ni poželjna. Između dva svjetska rata Europa je bila preplavljena jednostranačkim sustavima: Rusija, Turska, Italija, Mađarska, Njemačka, Španjolska. Oni su bili sredstvo otpora liberalnoj demokraciji. Pukovnik Gaddafi je veliki raritet, koji možda kopira Hitlerov kraj. No, bez obzira na to što će još zla donijeti svojem narodu, njime se ne treba ozbiljno baviti.

U prosvjedima u Egiptu moglo se vidjeti da je poziv imama na molitvu prihvatila manjina mladih. Može li se to protumačiti kao odbacivanje autoriteta, poruka da podčinjenost više ne može biti način života? Vođa libijske oporbe u progonstvu dr. Hadi Shalluf kaže kako je Arapima dosta tiranije i da ne žele više živjeti u 15., nego u 21. stoljeću.

– Procjenjuje se da se oko četvrtine prosvjednika odazivalo pozivima na molitvu. Jasno je da dolazi do laicizacije i u islamskim narodima. Podčinjenost u islamu nije podčinjenost vjerskim ustanovama, nego Božjoj volji, koja traži mir, suosjećanje i izgradnju zajedništva, kojom se dolazi do ljudskosti. Ima u islamu stege, ali ona je od mjesnih ljudskih zajednica. Konačno, islam je u Arapima oslobodio golemu energiju i od njih napravio velik narod.

Samo jedno stoljeće poslije Muhameda Arapi su bili doprli do Poitiersa i pod zidine Konstantinopola. Islam je uza sve koristi, koje je donio narodima, ipak utemeljen na mitu, što je, kao i u kršćanstvu, teško prihvatljivo suvremenom čovjeku. U Libiji Arapi nisu bili pod tiranijom Kurana, nego pod tiranijom “Zelene knjige” Moamara al Gaddafija. Možda je Gaddafi u duhu živio u 15. stoljeću po načinu vladanja, ali mnogi su Arapi već zakoračili u 21. stoljeće.

U Gazi i na Zapadnoj obali ima 1,3 milijuna internetskih priključaka na 2,5 milijuna stanovnika, zbog prometne izolacije koju je nametnuo prozapadni i liberalno-demokratski Izrael. Narodi stupaju na svjetsku scenu da se oslobode tiranije kapitala, koji je sve narode bacio u nepodnošljivu neizvjesnost. Narodi žele uspostaviti vlastiti autoritet i imati vlastitu državu.

Kakve posljedice mogu imati događaji na sjeveru Afrike i Bliskom istoku na ostatak svijeta, osobito za Europu i SAD? Vi govorite o antiglobalizacijskoj revoluciji.

– Revolucija mora zahvatiti cijeli svijet. Svi narodi stenju pod tiranijom kapitala. Razlika je samo u tome što je jednima mehanizam dominacije demokracija, a drugima autokracija ili diktatura. Do prevrata mora doći, jer je globalnost donijela nedaće, kojima uzroke valja ukloniti.

Potrebno je dekapitalizirati financijski sektor i vratiti kapital u prostor na kojemu se stvara radom na prirodnom bogatstvu. Zato narodi žele drukčiju državu, državu koja će štititi narod i pomoći mu da se sam hrani, kao što se uvijek i hranio. Za to je, pak, potrebno imati nove ideje, a ne i dalje šibati mrtvo kljuse liberalizma. Narodi su došli u nevolju jer je kapital nadzirao narodne države i tehnologiju.

Sad te nevolje valja ukloniti tako što će države početi nadzirati kapital i tehnologiju. Nema drugog puta, ako se ne želi imati permanentnu revoluciju. Globalnost je stvarnost, ali stvarnost koja traži poboljšanje. Antiglobalizacijska revolucija je revolucija u svijesti čovjeka i zato ne traži prolijevanje krvi. Mirna revolucija je novost za svijet.

Dok s jedne strane narodi u zemljama Magreba svrgavaju, uvjetno rečeno, “vulgarne” diktature, tvrdite da će se ustanci početi događati i u zemljama zapada sve do SAD-a, gdje vlada diktatura kapitala?

– Val mirne revolucije će proći cijelim svijetom. Zašto bi se zaustavio na Arapima? Zar nisu svi narodi nezadovoljni? Jesu li Hrvati zadovoljni svojom vlašću i svojim političkim sustavom? Jesu li Amerikanci zadovoljni što ih kapital goni da ratuju i ginu diljem svijeta? Za što i za koga ratuju? Jamačno ne za se. I Amerika je osiromašila, samo ona svoje siromaštvo prikriva zajmovima.

Služi li američka geopolitika prvobitno američkome narodu ili izraelskim interesima? Ni Amerika nije slobodna. SAD je dominirao svijetom cijelo stoljeće, i to na osnovi svojega prirodnog blaga i predvodništva u industrijalizaciji. Dominacija je bila gospodarska, a onda vojna, politička i idejna. Pod pritiskom svjetskog kapitala SAD se deindustrijalizirao, a rad i proizvodnja su preseljeni u Aziju.

Tako je SAD izgubio osnovu svoje snage i utjecaja. Amerikanac je od kreditora postao dužnik. Kina kreditira i američke ratove. S padom nekih arapskih režima ruši se cijela svjetska sigurnosna struktura. Sad ljudi svoje snove i svrhe lakše ostvaruju u Kini ili Indiji. Nebrojeni Amerikanci nemaju prigodu ni da rade, a kamoli da ostvaruju sne.

Continue Reading