Archive | svibanj 3rd, 2010

03 svibanj 2010 ~ 1 Comment

Olako utapanje u balkansku suradnju

Hrvatska parapolitička suradnja s obližnjim zemljama na Balkanu postala je svojevrsnom modom hrvatskih vlasti. Takva suradnja je postala modom i u obližnjim zemljama. Takozvana regionalna suradnja na Zapadnom Balkanu uvrštena je kao važna zadaća u dnevni red EU, koja se boji nestabilnosti Balkana. Ta bi se nestabilnost, nedajbože, mogla proširiti i na EU, koja ni sama nije više potpuno stabilna. Ozbiljno unutarnje stanje u Europi uvelike je prouzročeno slabljenjem položaja cijelog Zapada, koji je zapao u ozbiljnu, samrtnu krizu. Sadašnja takozvana svjetska kriza nije svjetska kriza, nego kriza Zapada. U Aziji nema ni recesije, a kamoli krize.

Suradnja u „regionu“, kako govore sadašnji srbijanski predsjednik i donedavni hrvatski predsjednik, je svojevrsna lokalna anestezija ili mjesno umrtvljenje političke sjetilnosti. Međutim, ta lokalna anestezija se na Hrvatskoj očituje kao opća (totalna) anestezija. Čak bi se moglo zaključiti da je europski politički anestetik ubrizgan u Hrvatsku i da je samo djelomice omamio Srbiju, Bosnu i Sloveniju, koje u blagoj omamljenosti pokušavaju nešto zaraditi na račun Hrvatske. Hrvatske vlasti su izuzetno podložne djelovanju europskih obroka anestezije, što su baštinile od naraštaja određenog soja hrvatskih ljudi vlasti, koje nacionalne interese podlažu volji, raspoloženju i slabostima i zapadnih i istočnih europskih sila. Banski dvori su za posebnu partnerice izabrali Sloveniju i Crnu Goru, a Predsjednički dvori Srbiju i BiH.

Međutim, takozvana regionalna suradnja nije prava politička suradnja, nego drugovanje radi drugovanja, svojevrstan ples pod europskom hipnozom. Čak se čini da hrvatski dvori vlasti međusobno nadmeću u učestalosti susreta sa svojim partnericama. Svođenje ukupnih vanskoplotičkih odnosa Hrvatske na „regionalnu suradnju“ nije samo sramotno za hrvatske vlasti, nego i pogibeljno za hrvatski narod, hrvatsko društvo i za hrvatsku državu. Sadržina „regionalne suradnje“ je politička prošlost Zapadnog Balkana. Ni hrvatske koalicijske vlasti, a ni oporbene stranke ne uviđaju da su se u hrvatskoj politici i geopolitici (kojih u Hrvatskoj nema) nakupili golemi problemi te da pred hrvatskom politikom stoje teške zadaće koje su vezane za budućnost Hrvatske pa čak i za prehranu naroda u neposrednoj budućnosti.

U sadašnjem bujanju političkom, gospodarskom, sigurnosnom i kulturnom bujanjeu Azije i iz sadašnje teške krize Zapada nastaje novi svijet. Došao je kraj petostoljetnom gospodstvu Zapada nad svijetom koje je i Hrvatskoj bio donio razvitak i razmjeran procvat. Novi svijet će politički i gospodarski biti obilježen slijedećim:

  • burnim razvitkom tehnologije,
  • jačanjem industrijskog sektora gospodarstva na račun financijskog sektora,
  • jačanjem uloge države u nacionalnom gospodarstvu,
  • jačanjem bilateralne političke i gospodarske suradnje među državama i slabljenjem opće, svjetske suradnje,
  • stvaranjem političkih i gospodarskih „grozdova“ zemalja u kojima će se manja, nepotpuna gospodarstva okupljati oko velikih, gotovo potpunih gospodarsatva.

Hrvatska nije pripravna za novi svijet i ona, kakva je sad, nije sposobna za borbu za opstanak u takvom, novom svijetu. Temeljni razlozi takva položaja Hrvatske su slijedeći:

  1. U Hrvatskoj nema politike: Nije riječ o tome da se vodi pogrešna politika, nego jednostavno nema ni politike ni geopolitike. Ljudi koji zauzimaju mjesta političara politiku su zamijenili borbom za vlast.
  2. Hrvatska nema tehnologiju pomoćukoje se mogu praviti proizvodi koje suvremeni svijet traži. Hrvatska još prije trideset godina prestala akumulirati tehnologiju, upravo u vrijeme kad ja Zapad izlazak iz krize sedamdesetih godina temeljio na dvjema novim tehnologijama: digitalnoj i biokemijskoj.
  3. Hrvatska nema znanje potrebno ni za akumuliranje tehnologije, a kamoli za razvitak nove.
  4. Hrvatska nema prirodno blago koje se danas traži u svijetu.
  5. Pozitivna, aktivna, poduzetnička uloga hrvatske države u gospodarstvu je zanemarljiva. Država je teret teret gospodarstvu. Briga vlasti svedena je na ublaživanje nezadovoljstva pučanstva u svrhu održanja na vlasti, a oporba pokazuje sućut prema ugroženim građanima kako bi se dokopala vlasti.

Ako se spari oznake budućeg svijeta i značajke stanja Hrvatske, očite su političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne zadaće koje stoje pred nepostojećom hrvatskom politikom ali i geopolitikom. Sadašnja reduciranost hrvatske politike na prisilnu, hipnotičku „regionalnu suradnju“ je slijepa ulica. Njome se, ako se i to može reći, hrvatske vlasti ne brinu za bolju budućnost, nego za bolju prošlost. Bitan nedostatak moguće regionalne suradnje, čak i da je iskrena i konstruktivna, je u tome što se obližnje zemlje nalaze u slabom stanju u kakvom se nalazi Hrvatska, ako ne i slabijem. Regionalna suradnja ne će povesti ni Hrvatsku ni obližnje zemlje u budućnost.

U Hrvatskoj borba za vlast i „regionalna suradnja“ zauzimaju mjesta koja pripadaju politici i geopolitici. To je bitna oznaka sustava vlasti koji je uspostavljen u Hrvatskoj. U Hrvatskoj ljudi na vlasti nisu, s jedne strane, svjesni koja je uloga države jednog naroda, a s druge, koliko je malo Hrvatska daleko od svoje propasti. Stanje u kojem se zatekla Hrvatska i stanje svijeta u kojem će narodu valjati živjeti nisu posebnost Hrvatske. Slabo stanje i slab položaj već su se pokazali u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, Latviji i brojnim drugim zemljama Europe. U svim takvim zemljama vidljiva je tehnološka zaostalost odnosno neadekvatnost akumulirane tehnologije za stvaranje proizvoda koje svijet traži. U Europi ozbiljnu sposobnost razvijanja tehnologije imaju Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Nizozemska i Švedska i djelomično (u odnosu na svoju veličinu) Italija.

Neujednačenost u raspolaganju znanjem i tehnologijom jedna je od najvećih svjetskih problema, ako ne i najveći. Stoga se čak i zemlje poput Velike Britanije (što je naglašeno u sadašnjoj izbornoj kampanji) pripremaju za modernizaciju gospodarstva i zemlje, kako bi su mogle nositi s izazovima novog, tijesnog, globaliziranog svijeta. Naprotiv tome, hrvatske vlasti trate dragocjeno vrijeme na „regionalnu suradnju“ sa zemljama kojima bi također bilo bolje da, kao što treba činiti i Hrvatska, da razvijaju suradnju sa sposobnim narodima. Takva suradnja je put za modernizaciju i malih i velikih zemalja, na koje se male zemlje moraju oslanjati.

Hrvatski narod sad nestrpljivo čeka da njegove vlasti priznaju i objave stanje u kojem se zatekla Hrvatska, bez obzira tko za to nosi krivicu. Očekuju također da se i vladajuće i oprobene stranke odreknu političkog režima pod kojim Hrvatska propada i koji one podržavaju i brane. Ako se vlasti i oporba nisu u stanju distancirati ili odalečiti od sustava u kojem narod propada ne zaslužuju da vode državu. Strpljivost naroda u kojem propadaju svi društveni slojevi mora biti pri kraju. Zašto se vlast-oporba ne nakani napustiti politički režim pod kojim narod propada? Trebaju li je na to nagnati nazevidne izborne liste?

(Objavljeno u Krapinskom vjesniku)

Continue Reading

03 svibanj 2010 ~ 1 Comment

Porez na imovinu

POREZ NA IMOVINU – PRISILNA PRODAJA
OBITELJSKOG UMJESTO NACIONALNOG SREBRA

U nas se svake godine kod priprave proračuna uporno iznosi prijedlog za uvođenje poreza na imovinu (nekretnine), kako bi se pokrivali izdaci sve rastrošnije države.
To već dugo čine izabranici HUP-a boreći se za svoj interes, bojeći se da bi država mogla posegnuti za porezom na dividendu i kapitalne dobitke, koji bi pogodio nositelje kapitala osobno. Dosad nije bilo poreza vlasnicima kapitala na dividendu, iako trgovačka društva plaćaju samo 20% poreza na dobitak. Takav pristup ohrabruje nositelje kapitala da putem isplate visoke dividende ostvaruju neoporezovan dobitak te da smanjuju kapital trgovačkih društava i ograničuju sposobnost ulaganja u novu tehnologiju ili u proširenje tržišta i povećanje proizvodnje.
Od ove krizne godine za uvođenje poreza na imovinu gorljivo se zauzima i čelnik najnasrtljivijeg sindikata u Hrvatskoj, pogrešno računajući da će tako zaštiti takozvanu radničku klasu očekujući da bi time opteretio vlasnike kapitala, koji su kapital povećavan dividendom i kapitalnim dobitkom pretvorili u nekretnine.
Sad su se zboru pridružili i neki akademski predstavnici porezne struke i to oni isti koji su predložili nametanje „kriznog poreza“ samo na plaće a ne i na zarade pripadnika slobodnih profesija (odvjetnika, bilježnika, liječnika, mjernika, vještaka, konzultanata, estradnih umjetnika). Ta ista „struka“ predložila je i provela uvođenje poreza po vrijednosti umjesto poreza po duljini kod kupnje plovila, što je i dovelo do zatvaranja brodogradilišta za izradu malih plovila i do izostanka prikupljanja dodatnih poreznih prihoda.
Jedan od argumenata zagovornika poreza na imovinu – a ima mnogo kategorija skrivene i vidljive imovine – je prekomjerno (i možda nepravedno) nakupljanje imovine od uskog kruga građana, koje naknadno valja oporezovati, iako je propuštena prigoda da se oporezuje „prekomjeran“ prihod u vrijeme kad je bio stvaran. Taj razlog uvođenja poreza „na imovinu“ pokazuje da je temeljni pristup porezu na dividendu i kapitalni dobitak iz temelja pogrešan. Zbog toga bi oporezivanjem imovine trebalo naknadno ispravljati pogrešan pristup porezu na „prekomjeran“ dobitak, ispravljati „krivu Drinu“.
Takvim naknadnim porezom vlada bi ispovjedila svoj porezni grijeh, ali bi pokora osim na uski krug ljudi, koji ne plaća primjeren porez, bila navaljena i na ljude koji su stekli imovinu radom, a ne „poduzetništvom“ i igrom na tržištima kapitala.
U Hrvatskoj, kao i drugdje, oduvijek su postojali i štedljivi i rastrošni ljudi. Štedljiv čovjek je pomno pazio da tekuće izdatke svede na malu mjeru i da štedi upravo kako bi ušteđevinom namaknuo trajna dobra među kojima dom za nj i za njegovu djecu na prvom mjestu. Zreliji ljudi znaju kako se do sadašnjeg vala liberalizacije mukotrpno gradio dom, jer je zarada od najamnog rada bila skromna zato što je država uvijek dosad cijenila ulaganje u razvitak gospodarstva kako bi se osigurao rad i za novi naraštaj. Država se također brinula da ozbiljan dio stvaranog prihoda zaposlenika osigura primjerenu zdravstvenu zaštitu za sve građane i za mirnu starost koja sama po sebi nosi mnoge nevolje.
Međutim, rastrošni su ljudi svojom zaradom kupovali osobna iskustva koja u današnje vrijeme sežu od putovanja u luksuzna ljetovališta, preko vožnje u skupim brzim automobilima, do neizostavnih gledateljskih i navijačkih putovanja na sportske događaje ili velika svjetska i europska natjecanja u svim sportovima. Neka ljudi raspolažu svojom zaradom po svojoj volji, ali neka njihova rastrošnost, zbog nužde da se zadovolje javne potrebe, na pada na teret štedljivih ljudi.
Kad su ranih sedamdesetih godina, poslije sloma hrvatskog a zatim i srbijanskog proljeća uvedene takozvane komisije za istraživanje podrijetla imovine, jedan mi je taksist rekao da bi trebalo „zatvoriti“ i ozbiljno kazniti ne ljude kao što je bio on, koji su sagradili kuću, nego sve taksiste koji nisu sagradili kuću, jer je tad posao taksista, koji je uvijek bio tegoban, bio unosan.
Snažan argument protiv uvođenja poreza na imovinu umjesto primjerenog poreza na prihod u trenutku stvaranja, je činjenica da je raspoložljiv obiteljski prihod kojim su sagrađene nekretnine obilno i višekratno oporezovan, često i u tuđini gdje je i mukotrpno zaslužen. Za svaku ciglu ili vreću žbuke ili keramičkog ljepila, za svaki paket pločica ili svežanj parketa, za svaki radijator ili plinski bojler plaćaju se, osim već plaćenih doprinosa za razna osiguranja i porez na prihod, porez na dodanu vrijednost a često i trošarine i carinske pristojbe. Sad se dodaje i krizni porez.
Jedan od najtežih argumenata protiv uvođenje poreza na imovinu je činjenica da nebrojeni vlasnici domova i kuća za odmor imaju vrlo malen prihod i da nemaju nikakav raspoložljiv prihod (prihod koji nije potreban za zadovoljenje nasušnih potreba). Mnogi takvi ljudi koje je osiromašila sadašnja mirovinska politika nemaju novca da plate porez na imovinu pa bi trebali prodati imovinu ili dom da plate porez.
Jedan od argumenata za uvođenje poreza na imovinu je činjenica da takav porez postoji u tuđini. Istina je, ali tuđina je prakticirala kapitalizam dobra četiri stoljeća u kojem se prihod nije stjecao samo radom nego i poduzetništvom i kapitalom. Golem broj naših ljudi vijek je proveo u socijalizmu i nije raspolagao velim „viškom vrijednosti“. Skroman višak vrijednosti bio je zbog uvedenog sustava i kronične inflacije iz opreza pretvaran u dom ili kućicu za odmor.
Kad je jedan ugledan Zagrepčanin, koji je više od desetljeća bio glavni direktor Shella, rekao tridesetih godina prošlog stoljeća dvojici bogate braće Turaka u Bitoli, koji su bili Shellovi koncesionari, da je kupio dvorac u Ptuju, jedan od njih je odgovorio: „Gospodine, u ovoj zemlji ne valja ulagati ni u što, što se vidi. Socijalistička revolucija je pokazala da je imao pravo.
Uvođenjem poreza na imovinu umjesto reforme poreza na prihod i uvođenje poreza na kapitalne dobitke bila bi izvedena nova revolucija u Hrvatskoj.
Imaju li osim građana i trgovačka te druga poslovna društva imovinu?

(Objavljeno u Krapinskom vjesniku)

Continue Reading