Zdravko Mršić – Konsenzus

Takozvana Velika depresija bila je nastavak krize koja je izbila 1929. godine a protezala se tridesetih godina sve do početka Drugoga svjetskog rata. Duga stagflacija svjetskog i posebice zapadnog gospodarstva sedamdesetih godina počela je, zapravo, 1969. godine ulaskom Richarda Nixona u Bijelu kuću, čime je počelo prepuštanje Vijetnamskog rata Vijetnamcima, koje je potuklo SAD. Današnja svjetska kriza, zahvatila je svijet početkom 2009. godine – nova kriza ponovo nakon četrdeset godina.
Za današnju se krizu mnogi ne usuđuju reći, hoće li se ona prometnuti u depresiju ili će završiti kao kratkotrajna recesija gospodarskih aktivnosti. Obične krize s recesijom redovito su se javljale u devetnaestom stoljeću, ali su se javljale i ranije. Poslovne cikluse sa širenjem i stezanjem gospodarskih aktivnosti poznavala su sva europska nacionalna gospodarstva. Ciklusi u različitim nacionalnim gospodarstvima nisu se međusobno poklapali a bili su uzrokovani prvobitno mjesnim prilikama. Dolazilo je do pada dionica, likvidacije poduzeća i otpuštanja radnika, ali su se gospodarstva oporavljala „sama od sebe“, bez intervencije država. Krize su smatrane „prirodnom“ pojavom koju ne treba suzbijati i koju se ne može suzbiti.
Velika depresija tridesetih godina i stagflacija (kombinacija stagnacije gospodarstva, visoke inflacije i velike nezaposlenosti radnika) sedamdesetih godina, razlikovale su se od ostalih kriza po tome što u njima nje došlo samo do sloma tržišta kapitala i novca te do pada zaposlenosti i poslovanja. Pod upitnik su bile stavljene ideološke i političke postavke na kojima je dotad počivao kapitalizam a međunarodni ekonomski poredak bio je prestao funkcionirati. Te dvije krize su se razlikovale od ostalih, jer su bile bitno političkim i ideološkim krizama, a nisu zahvatile samo pojedine zemlje nego cijelo svjetsko gospodarstvo.
Ne bi trebalo ni spomenuti da su objema dubokim svjetskim depresijama prethodila razdoblja neočekivanog i prekomjernog rasta gospodarstva. Bili su stvoreni poslovni i financijski mjehuri koji su se morali rasplinuti. Velika depresija počela je u SAD, tad već najjačem svjetskom gospodarstvu, zbog olake dodjele kredita manje-više za domaću potrošnju. U osam dotadašnjih godina republikanske vladavine, bez znanja Kongresa Pričuvna banka (Federal Reserve) povećala je kredite od 45 na 78 milijardi američkih dolara. Kako je ekspanziji gospodarstva utemeljenoj na novcu bez podloge jednom morao doći kraj, došlo je do sloma tržišta, koji je ostavio teške društvene posljedice u svim tadašnjim industrijskim zemljama i u cijelom svijetu.
Problemi zbog kojih je izbila kriza 1929. godine nakupljali su se od svršetka rata i nije čudo što su se mnoge europske zemlje ususret krizi i poslije njezina izbijanja odlučile za revolucije, kako bi drukčijim društvenim poretkom zaštitile svoja gospodarstva i narode: carska Rusija već u ratu, Italija, Turska, Staljinova Rusija, Njemačka i Austrija, Španjolska a poslije Drugoga svjetskog rata Kina, koja je svoju revoluciju pravo počela u doba Depresije. (Dugi marš komunističke vojske počeo je 1934. godine.) Konačno, svojevrsnu demokratsku, predsjedničku revoluciju izvele su SAD pod Rooseveltom.
SAD su svladavanje krize počele odbacivanjem liberalnog kapitalizma, koji je zabranjivao svako upletanje države u tržište. Liberali su smatrali da se za vrijeme snažne ekspanzije – zašto ekspanzija mora biti prekomjerna? – u poslovanju nađu i oni koji to ne zaslužuju, pa je vrijeme recesije potrebno za „čišćenje“ gospodarstva od uljeza u nj. (Ne etničko, nego poslovno čišćenje!) Međutim, pad gospodarstva i cijelog društva bio je početkom tridesetih godina toliko dubok, da je u pitanje došao i sam kapitalizam, a Sovjeti su tad vrebali i na Europu i na SAD.
Rooseveltov New Deal bio je plod nove ideologije, političke doktrine i političke ekonomike kojom je država uzela na se i na buduće naraštaje teret spašavanja „pogođena naroda u pogođenu svijetu“. Liberalni kapitalizam bio je zamijenjen kejnzijanstvom, po kojem je u recesiji država dužna stvoriti potražnju roba i usluga koja će obnoviti gospodarstvo. Stvoren je novi uzorak rasta gospodarstva, koji je počivao na snažnoj poduzetničkoj ulozi države.
Međutim, neke od razvijenih zemalja ostatka svijeta već su za ekspanzije američkog gospodarstva pošle putem protekcionizma. Zemlje su, svaka na svoj način, počele štititi svoje ljude, narod, zemlju, poslovanje, valutu i prirodno blago. Za spas svojih naroda i gospodarstava, većina se zemalja, posebice onih koje nisu imale kolonije, nije zadovoljila kejnzijanstvom. One su napravile političke revolucije i odustale od kapitalizma, stvarajući fašizam (Italija, Španjolska), nacionalni socijalizam (Njemačka, Austrija), industrijski militarizam (Japan), državni kapitalizam (Kina pod Čang Kai-šekom) ili industrijski, državni socijalizam (Rusija pod Staljinom).
Uz tako različita ideološka i politička određenja na kojima su narodi pokušali temeljiti svoju zaštitu i povratak prosperiteta – u jednom su času u savezu bile Njemačka, Italija, Rusija, Austrija, Španjolska i Francuska(!) – jedini izlazak iz gotovo desetljetne depresije bio je rat. Danas se mirno može reći da su SAD iz Velike depresije izišle putem rata koji nisu počele one. U rat su stupile zadnje. Kejnzijanski kapitalizam je pobijedio, ali je rat ispao njegovim glavnim sredstvom. Kapitalizam je bio spašen, ali su posljedicama rata bili smrt (55 milijuna ljudi) i razaranje diljem Europe. Rat je za SAD de facto bio nastavak New Deala.
Za rata su se mnogi ugledni ekonomisti pribojavali obnove recesije nakon svršetka rata. Alvin Hansen sa Sveučilišta u Harvardu, vodeći ekonomist svojeg doba, napisao je 1942. godine: „Svi odreda očekuju i pribojavaju se poslijeratnog sloma.“ Do sloma nije došlo, jer se gospodarstvo cijelog Zapada dokopalo nove tehnologije razvijene tijekom recesije i rata prvobitno u izoliranom i „zaštićenom“ gospodarstvu Trećeg Reicha. Drugi razlog izostanku sloma bio je neočekivano brz poslijeratni oporavak gospodarstava Njemačke i Japana.
Liberali se od početka New Deala nisu mirili sa zamjenom doktrine Adama Smitha Keynesovom. Rat im nije dopuštao da se ozbiljnije suprotstave demokratima Rooseveltu i Trumanu a narodi su dovoljno trpjeli oskudicu i žrtve tijekom rata, da im je poslije rata odgovarala zaštita država koje su se bile prometnule u poduzetnice. Američka je država svim razvojačenim mladićima i djevojkama velikodušno plaćala studij. Tri i pol milijuna veterana vratilo se u koledže i na sveučilišta. (Osim toga, tijekom recesije u SAD i za čudesne obnove njemačkog gospodarstva pod Hitlerom i u Americi je bilo dosta simpatizera nacističkog načina uporabe države. Roosevelt nije bio najcrnji vrag za liberale. On je spasio kapitalizam, ali to liberali ne bi priznali.)
Novi model gospodarskog rasta sa snažnom ulogom države, vođenje skupog a neisplatljivog američkog rata u Vijetnamu, pojava „gospodarskih čuda“ u Njemačkoj i Japanu, privremeno oživljavanje i modernizacija sovjetskog gospodarstva pod Hruščovom te uspjeh sovjetskog svemirskog programa doveli su u pitanje američko vodstvo u svijetu. Gotovo sve azijske zemlje bile su u orbitama komunističkih sila Rusije i Kine. Već krajem šezdesetih godina, a posebice sedamdesetih, na Zapadu se naveliko pisalo o opadanju utjecaja SAD. Opstanak kubanske revolucije, širenje kineskog i sovjetskog utjecaja na nesvrstane zemlje u Africi, pojava antinuklearnih pokreta u srcu Europe, revolucija mladeži 1968. godine bili su dokazima slabljenja zapadnog i posebice američkog utjecaja u svijetu. Crvena knjižica Mao Zedonga čitala se diljem svijeta.
Zapad je trebao zaokret ili preokret, jer ni socijalna demokracija ni kršćanska demokracija nisu više služile svrsi zaštite kapitalizma, iako su i više nego što je bilo potrebno služile zaštiti ljudi. Usto, sedamdesetih je godina došlo do zasićenja ograničenog (neglobaliziranog) zapadnog tržišta proizvodima temeljenim na mehaničkoj, hidrauličkoj i električnoj tehnologiji. Proizvodnja automobila i kućanskih aparata, gradnja socijalnih stanova, bankarstvo podložno državnoj regulaciji, dogovorno gospodarstvo temeljeno na kolektivnim ugovorima s velikim sindikalnim središnjicama počeli su sputavali gospodarski rast. SAD su usto nosile teret dolara kao svjetske pričuvne valute sa zlatnom podlogom.
Nakon sloma Nixonova predsjedništva – tijekom kojega su SAD odustale od čvrstog tečaja dolara kako bi devalvacijom obezvrijedile tuđe pričuve – te nakon poraznog Carterova predsjedništva, SAD i UK bile su spremne za traženje nove političke i ideološke formule i novog modela gospodarskog rasta Zapada. U pričuvi je stajala nedovoljno iskorištena golema tehnološka riznica SAD, kojoj se bile dodane inovacije napravljene državnim novcem u sklopu brojnih vojnih programa i programa svemirskog istraživanja: elektronička računala, komunikacijski sustavi, cijelo bogatstvo digitalne tehnologije, raketna i navigacijska tehnika, suvremena medicinska oprema, biotehnologija, novi materijali, novi industrijski postupci.
Dolazak na vlast Margaret Thatcher u UK (1979.) i Ronalda Reagana u SAD (1981.) označio je pobjedu neoliberalizma koji je zagovarala takozvana Čikaška škola, odnosno Milton Friedman u SAD i Sir Keith Joseph u UK. Kapitalizam se upustio u novi eksperiment kojim je okončana stagflacija sedamdesetih godina i koji je trajao sve do današnjih dana. Novim modelom rasta američkog (i djelomice europskog) gospodarstva stvoreni su uvjeti za slom sovjetskog gospodarskog, vojnog i političkog sustava, što je uz snažnu orijentaciju gospodarstva kineske jednostranačke države na svjetska tržišta stvorilo uvjete za globalizaciju gotovo svih nacionalnih tržišta i nacionalnih gospodarstava.
Liberalizam je ponovo pokrenuo Zapad i promijenio narav kapitalizma. Izlazak iz stagnacije ili stagflacije koji je donio goleme prednosti Zapadu bio je omogućen gospodarskim putem, putem bjesomučnog razvitka tehnologije i uporabom kapitala nakupljanog na Zapadu, privlačenog na Zapad ili jednostavno stvaranog digitalnim impulsima u Pričuvnoj banci SAD. Liberalizam je stvorio ono što nazivam „digitalnim imperijalizmom“. Tehnologija i kapital privremeno su za Zapad bili osvojili svijet. Vrhunac neoliberalizma i globalizacije, koju su nadzirali i usmjeravali liberali, dosegnut je devedesetih godina za predsjednika Clintona, kad je u SAD bila puna zaposlenost. Naličje blještave slike Zapada bilo je stanje u Rusiji za predsjednika Jeljcina, kad se srozavao životni vijek ljudi.
Liberalizam je bio postao malo osporavanom, ali ipak osporavanom, svjetskom ideologijom, gospodarskom doktrinom i sustavom ljudskih vrijednosti koji graniči s religijom. Po neoliberalizmu, koji je zapravo bio odrastao, zreliji liberalizam, nije smjelo biti naroda i nacionalnih gospodarstva. Sve se moralo individualizirati: ljudi i gospodarski subjekti. Svi su postajali samo sudionicima svjetskog tržišta. Države su morale provesti liberalizaciju, privatizaciju i deregulaciju, a od zaštitnica ljudi, obitelji, naroda, zemlje, blaga, okoliša i klime morale su se prekvalificirati u zaštitarke tržišta i kapitala. Samo američka, britanska i izraelska država smjele su zadržati vojnu i političku silu kako bi pomagale domaćem kapitalu, bankama i proizvodnim korporacijama na tuđim tržištima.
Liberalizam je naveo korporacije da se diljem svijeta nadmeću za osvajanje tržišta proizvodima i uporabom tehnoloških inovacija a ljude i države da se nadmeću i utrkuju u potrošnji tih istih proizvoda. I jedna i druga nadmetateljska utrka odvijala se na kredit. Prezadužena proizvodna poduzeća Zapada prestala su biti izdašnima za nositelje financijskog poslovanja, pa je došlo do oslanjanja zapadnih gospodarstava uglavnom na tehnološke inovacije, pružanje usluga i financijsko poslovanje. Zapad se u dva desetljeća globalizacije predvođene liberalima deindustrijalizarao, a industrijalizirale su se zemlje u razvitku. Azija je postala „radionicom svijeta“ nakon UK u devetnaestom stoljeću i SAD u dvadesetom.
Kao što su SAD dvadesetih godina zahuktavale svoju industrijsku proizvodnju tiskanim novcem, tako su sadašnjih, nultih godina zahuktavale financijsko poslovanje, jer je na Zapadu ostalo razmjerno malo industrije. Jedna od posljedica uvođenja prisilne vjere neoliberalizma je posvemašnja neizvjesnost koja se zavukla u ljude, obitelji, narode, zemlje, nacionalna gospodarstva, korporacije pa i u domaća tržišta promicatelja neoliberalizma. Nitko nigdje nije imao izvjesnost. Tako ne mogu živjeti ni ljudi ni narodi a ni poslovati korporacije i banke. Stvoren je svijet samovolje (na kredit) koja nema nikakvu svrhu i u kojem nitko ne želi ili ne smije preuzeti odgovornost. Stvoren je svijet u kojem je i demokracija proglašena preprekom za gospodarski rast. Kapitalizam je konačno postao pravim kapitalizmom. Međutim, čim mu je to pošlo za rukom, opća neizvjesnost buknula je u krizu.
Jedna opaka posljedica liberalnog vladanja globalizacijom još od početka devetnaestog stoljeća i od početka industrijalizacije Zapada je progresivno pogoršanje klime. U naše je dane postalo očitim da se svjetski gospodarski rast mora ublažiti, preinačiti i nadzirati.
Sad je rasplinuće zapadnog financijskog i kreditnog mjehura dovelo do svjetske gospodarske krize. Teško je proreći koliko će trajati recesija, stagnacija ili depresija svjetskog gospodarstva. Gospodarstvo se može kratkoročno obnoviti nakon golemih obroka državnih ulaganja za rekapitalizaciju banaka i osiguravajućih društava, spašavanje proizvodnih korporacija i obnovu infrastrukture koja ne će donijeti izvozne poslove. Međutim, pitanje je, bi li sad i dodatno zaduživanje države bilo dovoljno za konačan izlazak iz krize. (Za Velike depresije najteže stanje u SAD bilo je 1936.-37. godine, kad je prestala isplata ratnog dodatka veteranima te kad su ponovo i prerano uvedeni porezi i na najniža primanja.)
Monetarna politika SAD nailazi na silan otpor zemalja u razvitku, posebice Rusije i Kine, jer će smanjivanje vrijednosti američkog dolara obezvrijediti njihove devizne pričuve, koje se drže u dolarima. Richard Nixon bio je uklonio zlato kao podlogu dolaru, a sad SAD monetarnom politikom devalviraju dolar. Mnoge zemlje, koje imaju američke državne obveznice, već sad te obveznice stavljaju u prodaju ispod tržišne cijene kako bi ih se riješile i kako bi suzbile novo američko zaduživanje. Zemlje u usponu traže novu pričuvnu valutu koja bi nadomjestila američki dolar.
Međutim, koliko god kriza ili depresija potrajala, svijet ne će trpjeti povratak na stanje kakvo je bilo prije izbijanja krize. Svijetu je dosta neizvjesnosti i pogoršanja klime. SAD više nisu ni približno svjetski hegemon i više ne mogu po svojoj volji određivati model gospodarskog rasta svijeta. Novi model rasta se traži a na Zapadu se žustro raspravlja o tome što treba učiniti, ali se pritom ne misli na to da Zapad više nema dosadašnji stupanj slobode izbora. I druge zemlje će svojom politikom i praksom sudjelovati u određivanju modela svjetskog gospodarskog rasta. (Kao što više ne vrijedi izreka „To što je dobro za General Motors dobro je i za Ameriku!“, tako više ne vrijedi ni tvrdnja „To što je dobro za Zapad dobro je i za cijeli svijet!“) Potpuno je sigurno samo to da će se stvoriti nova ideologija, nova politika i novi model gospodarskog rasta u svijetu. SAD su više ovisne o svijetu, nego svijet o njima. Tako je i s drugim zemljama i gospodarstvima.
Prva velika svjetska kriza okončana je vojnim sredstvima i ratom koji su sijali smrt i razaranje. Druga je okončana užurbanjem tehnoloških inovacija te slobodnim kolanjem kapitala, robe i usluga koji su donosili prednost malom broju naroda, stvorili nepodnošljivu neizvjesnost u svijetu, pogoršali klimu i ostavili narode bez zaštite. Za ublaženje udarca koji je sam sebi zadao američki financijski sustav, koji je bio postao gospodarom proizvodnog gospodarstva svojeg naroda, američka država se zadužila preko svake mjere. Tako su u svojim zemljama učinile i druge države Zapada. Gotovo usahnule države Zapada učas su postale spasiteljicama naroda i gospodarstava svojih zemalja.
Na drugoj strani, u većini zemljama u razvitku, posebice u velikim zemljama drevnih naroda Japana, Kine, Indije i Rusije, države su zadržale snažnu ulogu u gospodarstvu koju su imale odranije. Japan je bio od Drugoga svjetskog rata do sada a Rusija je ponovo de facto jednostranačka država. (Rusija je na stanje koje je stvorio liberalizam reagirala uzimanjem ovlasti predsjedniku Jeljcinu samo šest mjeseci prije isteka njegova drugog mandata. Majka Rusija je bila postala nestrpljivom!) Kina je de iure jednostranačka država. U Indiji, u kojoj se od osamostaljenja konsensualno provodi politika samodostatnosti zemlje, banke su u državnom vlasništvu! Ljudi koji demokratski biraju svoja vodstva a i oni kojih ih ne biraju očekuju od svojih država da ih zaštite. Od država se očekuje ne da liječe zemlje od recesije, nego da sprječavaju njezinu pojavu. Od država se očekuje da trajno nadziru gospodarstvo i da vladaju njime.
Usprkos sloma neoliberalizma ili liberalizma, u SAD još nisu proglašeni nova ideologija, nova politička doktrina i novi model rasta gospodarstva koji bi poslužili kao temelj preporoda zemlje, naroda i gospodarstva. Amerika je sad nijema. Nijem je i novi predsjednik Obama. Nema ruzveltovskog ohrabrenja „pogođenom narodu u pogođenu svijetu“ da će se država „velikodušnošću i u zahvalnosti“ prihvatiti zadaće zaštite ljudi i naroda. Smatram da sad svijet osim jačanja uloge nacionalnih država u domaćim gospodarstvima, u geoekonomiji i u geopolitici nema drugog sredstva za stvaranje najmanjeg rasta svjetskog gospodarstva potrebnog za (1) zadovoljenje potreba novog pučanstva, (2) podmirenje sve većih izdataka održavanja društvene i fizičke infrastrukture, (3) usporavanje pogoršanja klime i za (4) postupno iskorjenjenje siromaštva iz svijeta.
Tako će za izlazak iz depresije nakon uporabe rata, koji je nosio smrt i razaranje, te nakon uporabe gospodarstva, odnosno kapitala i tehnoloških inovacija, koji su svijetu donijeli neizvjesnost i zloporabu prirode, sad doći do uporabe države, kao sredstva obnove gospodarskog rasta i obnove svijeta.
Međutim, nositeljima dosadašnje religije liberalizma sve su države, osim triju određenih država u svijetu, trn u oku. Oni će se, stoga, svim silama odupirati neizbježnom jačanju nacionalnih država, iako su molili države da spase i kapital i tržište i kapitalizam. Liberalne će snage pokušati dosadašnji liberalni kapitalizam zamijeniti ekološkim. (Pogledati moj tekst o tome na portalu www.hakave.org!) Stoga su odmah po izbijanju sadašnje krize liberali počeli klevetati gospodarske nacionaliste da kane obnoviti protekcionizam i zakočiti međunarodnu razmjenu.
Ipak, države nisu sposobne samo za uspostavu protekcionizma i za određivanje visokih poreza korporacijama i bankama. Države su osim toga sposobne, pozvane i odgovorne da uvedu red u svoje narode i u svijet a sposobne su i dobro usmjeravati razvitak tehnologije i biti poduzetnicama. Države su sposobne i da međusobno surađuju i to bolje od korporacija koje su opsjednute nadmetanjem. Ipak, liberalima ne će pomoći to što naglašavaju samo vrline liberalizma i tržišta te samo nedostatke snažne uloge država i narodâ.
Sad je spas svijeta u državama i narodima. Iz svijeta kapitala, tržišta i korporacija koje se međusobno glože ponovo izranja svijet država i njihovih slobodnih područnih asocijacija, koje će pokušati zajednički vladati stanjem svijeta a ne samo srljati za gospodarskim rastom, ne obzirući se na ljude i prirodu. Svijetom će privremeno zavladati gospodarski nacionalizam, koji će uspostaviti ravnotežu između utjecaja korporacija i države, teritorija i tržišta te svima nametnuti društvenu odgovornost. Obnovit će se nacionalna demokracija koja će služiti konsensualnom stvaranju nacionalne strategije, a ne više posebnim interesima da lakše, politički nadziru tržište.
Međutim, u sljedećih četrdeset godina(!) a možda i u kraćem vremenu nakupit će se nove nevolje koje će prouzročiti novu, četvrtu i konačnu svjetsku krizu. U tom razdoblju mnoge slabe države ne će uspjeti razviti sposobnost zaštite svojeg naroda i zemlje, a mnoge (poput Hrvatske) tu će sposobnost izgubiti. Podjela svijeta na slabe i nespremne države, s jedne strane, te dinamične i vitalne narode, s druge strane, stvorit će veliku opću nestabilnost u svijetu. Moguća asimilacija slabih država povećala bi nestabilnost. Klimatske će promjene prouzročiti druge, teže nevolje, posebice migracije ili potrebu preseljenja cijelih narodâ, jer će se pustinje širiti, a vode trajno plaviti mnoga dosad nastanjena područja. Liberalizam je sve narode doveo u neizvjesnost, a nova, sadašnja, logična, očekivana rješenja mogu neke narode s vremenom dovesti do propasti.
Usto, ukupan, kumulativan, civilizacijski rast gospodarstva i stalno povećavanje pučanstva pretvorili su svijet iz čovjekova nepreglednog carstva u oazu okruženu sve neizdašnijom prirodom. Umjesto problema neprimjerenosti ili zastarjelosti modela gospodarskog rasta, koji je prouzročio tri dosadašnje velike krize (1929., 1969., 2009.), pred svijet će se ispriječiti ljudski problem – problem čovjeka. Taj problem više ne će moći ukloniti ni kejnzijanstvo kakvim neželjenim i nametnutim ratom ni liberalizam kapitalom i tehnologijom ni države pomnim planiranjem i zaštitom. Taj će se problem moći riješiti jedino novim stavom čovjeka prema sebi, društvu, prirodi i životu.
Kao što često naglašavam, u društvima djeluju četiri nerazpletljive, spregnute i neuklonljive mreže posebnih utjecaja: politika ili država, gospodarstvo, sigurnost ili obrana te sustav ljudskih vrijednosti. U određenim okolnostima jedna mreža može imati jači utjecaj od drugih, ali joj druge mreže ni tad nisu podređene. Karl Marx je smatrao da je gospodarstvo uvijek presudan faktor utjecaja u društvu, a naš se naraštaj uvjerio u snagu ljudskih vrijednosti, posebice u nedavnim dramatičnim društvenim promjena na istoku Europe. Poslije triju dosadašnjih velikih svjetskih depresija bit će uspjelo iskušani sigurnost, gospodarstvo i politika kao sredstva obnove gospodarskog rasta. Na red još nije došao jedino sustav ljudskih vrijednosti kao sredstvo koje može presudno utjecati na uklanjanje društvenih nevolja i to prilagodbom čovjeka stvarnom stanju svijeta. Jedincatost i pravi smisao sadašnjih milenijskih, evolucijskih promjena u položaju čovjeka u svijetu je u potrebi čovjekova odustajanja od vladanja prirodom i njegov povratak prilagodbi prirodi ‒ iskušanom načinu koji je drugim vrstama omogućio neprekidan opstanak i razvitak. Čovjekov pokus gospodarenja prirodom, koji je počeo u prvoj civilizaciji u Babilonu prije šest tisućljeća, sad se privodi kraju.
Upravo zbog takva razvitka, u svijetu koji će nastati u razdoblju obnovljenog utjecaja nacionalnih država, njihovih asocijacija i njihove suradnje spas će biti u novom, ljudskom sustavu ljudskih vrijednosti. Zbog stalne mijene u ljudskim društvima i u svijetu ili u „ljudskoj oazi“ te zbog stalnog pogoršanja klimatskih prilika svaki će model uređenja društva, koji bi počivao na pravilima, zapovijedima i zabranama, učas postati neprimjerenim. Svijet će morati prihvatiti uzorak ljudskih vrijednosti koji ima samo načela, prvobitno načela ljudske solidarnosti, uzajamnosti i društvene odgovornosti. Novi sustav ljudskih vrijednosti treba omogućiti čovjekovu prilagodbu novoj stvarnosti u kojoj je čovjek zatečen.
U novom svijetu, uz novi sustav ljudskih vrijednosti, ljudska će sloboda dobiti nov smisao i nov sadržaj. Nastat će svijet s malo izbora a s puno iznenađenja, svijet mijene koju nameće priroda koju je čovjek izveo iz ustaljenog stanja. Ljudi će biti slobodni, jer ne će imati izbor, a pravim ih ljudima ne će činiti isticanje pred drugim ljudima i razlučivanje od njih, nego prihvaćanje i obnašanje odgovornosti. Nastat će svijet u kojem će ljudska htijenja biti isprazna i pogubna. Ne će biti ulaska u tuđe ili bježanja u budućnost. Ne će biti lutanja u potrazi za „obećanom zemljom“.
U sličnom stanju na jugu Europe poslije propasti Rima, Benedikt iz Nurcije je početkom šestog stoljeća savjetovao ljudima da „mole i rade“, danas bismo rekli da promijene životna očekivanja i da prihvate odgovornost. Ora et labora! U potpuno globaliziranom, tijesnom svijetu moći će opstati i ostati samo novi ljudi, koji će svjesno i zdušno stvaran novi svijet prihvatiti kao stvarnost. Konačno, to će biti svijet u kojem će liberalizam biti ne samo neprihvatljiv, nego i neshvatljiv poput mnogih drevnih religija te u kojem će slobodarstvo postati opasnim porokom.

Continue Reading

1. Kako biste u globalizacijskom kontekstu ocijenili svjetsku financijsku i ekonomsku krizu? Je li ona bila neizbježna?

Sadašnja kriza je treća duboka kriza od dvadesetih godina prošlog stoljeća. Velika je razlika između gospodarske recesije i duboke krize. Recesiju prouzroči previsoka proizvodnja koja nema kupaca i ona traje samo dok tržište ne uravnoteži proizvodnju s potrošnjom. Recesija nije nužno svjetska pojava i nju liječi vrijeme. Ozbiljna kriza posljedica je zastarjele strukture gospodarstva, a uzroci su joj obično u neprimjerenoj ulozi financijskog sektora.

Prva kriza u novijoj povijesti buknula je 1929. godine, a uzrok joj je bio pregrijavanje financijskog sektora odnosno kreditiranje bez pokrića. Slom američkog financijskog sektora doveo je do sloma proizvodnje i to ne samo u SAD, nego i u cijelom zapadnom svijetu. Kriza je okončana Drugim svjetskim ratom, odnosno vojnim sredstvima.

Druga kriza iz 1969. godine bila je izazvana raspadom svjetskog financijskog sustava, koji su izazvale SAD, koje bez tiskanja novca i obezvrjeđenja tuđih valuta pohranjenih kod njih nisu mogle snositi goleme izdatke rata u Vijetnamu i Hladnoga rata. U isto je vrijeme poslijeratna elektro-hidraulička tehnologija (automobili, hladnjaci, perilice) prestala biti izdašnom za stvaranje novih proizvoda na čemu počiva kapitalizam. Kriza je riješena napuštanjem zastarjele tehnologije te pokretanjem digitalne i biotehnološke revolucije. Zapad je počeo zasipati svijet novim suvremenim proizvodima a starinsku proizvodnju prepuštati istočnim i azijskim zemljama.

Treća kriza buknula je 2009. godine, opet nakon četrdeset godina, i bila je ponovo posljedicom takozvanog pregrijavanja financijskog sektora. Financijski sektor SAD u posljednjih je 25 godina svoj udio u ukupnom domaćem proizvodu povećao od 6% na 22%. Sadašnja kriza je posljedica agresivnog liberalizma, koje je bio zamislio da će SAD živjeti od burzovnih i financijskih usluga, iako se živi od rada i proizvodnje koja je prepuštena azijskim zemljama. Nema kruha bez motike! Sad se novo bogatstvo stvara u Aziji. Ondje se radi. Zapad još nije stupio iz krize, ali je kriza ublažena političkim sredstvima odnosno intervencijom nacionalnih država, koje su poduprle financijski sektor s čak četrnaest tisuća milijardi američkih dolara, uglavnom posuđenih.

2. Što će biti posljedica svjetske financijske i ekonomske krize? Može li svijet ostati isti kao da je nije bilo? Hoće li među posljedicama biti i novi položaj i nova uloga države u gospodarstvu?

Sadašnja je kriza posljedica pogrešnog, liberalnog načina globalizacije. Da je dosadašnji tijek globalizacije bio štetan pokazala je propast bogate Rusije pod Jeljcinom. Tri su čimbenika postupka globalizacije: korporacije, tehnologija i nacionalne države. Dosad su korporacije nadzirale tehnologiju i nacionalne države. Sad su korporacije i financijske ustanove spale na pomoć država, koje su se zadužile preko svake mjere. Jedino je Kina u banke unijela novac iz državne pričuve.

Korporacije su izgubile vjerodostojnost. Odsad će nacionalne države nadzirati korporacije, ali i tehnologiju sustavom državnih poticaja. Svijetu treba nova, takozvana zelena tehnologija za proizvodnju energije i nova tehnologija za stvaranje sigurnosti u opskrbi hranom i vodom. Tehnologija treba služiti ljudima, narodima i čovječanstvu a ne tržištu.

Jača uloga nacionalnih država donijela je korist nizu zemalja: Rusiji, Kini, Koreji, Brazilu, Venezueli, Argentini pa čak i u SAD. Svijet se iz sadašnje krize izbavlja intervencijom država. One su jedino jamstvo da se kriza ne ponovi u dogledno vrijeme. Ujedno će doći do potrebne re-lokalizacije globaliziranog svijeta, čime će se smanjiti neizvjesnost u kojoj žive ljudi i narodi. Jača uloga država ne će biti ograničena samo na gospodarstvo. Države će morati pomoći obnovu čovjeka, odnosno ljudskih vrijednosti koje je tržište uništilo.

3. Zašto je došlo do urušavanja hrvatskoga gospodarstva i prije i mimo svjetske financijske i ekonomske krize? Uz objektivne okolnosti kao što su ratna agresija te nužnost restrukturiranja neodrživih socijalističkih tvrtki, kolika je odgovornost političara za urušavanje hrvatskoga gospodarstva?

U početku postupka osamostaljenja Hrvatske od četiriju temeljnih područja života dobro su bili vođeni politika, obrana i sustav ljudskih vrijednosti, ali je zatajilo vođenje gospodarstva. Gospodarstvo je pogrešno usmjereno unakaženjem dobrog izvornog postupka privatizacije. Nije bilo prijepora u privatizaciji poduzeća po izvornom zakonu, kao što pokazuju postupci u Krašu, Francku, TOZ-u, Kamenskom, Samoborki, Jadranki, Zagorki ili Kotki. Kasnije su poduzeća dolazila ponajviše u ruke ljudi koji nisu bili ni poduzetnici ni ulagatelji. Stoga je bilo neizbježno da se Hrvatska deindustrijalizira. U posljednjih 20 godina Hrvatska nije bila kadra ni akumulirati a kamoli stvoriti tehnologiju. Sad Hrvatska mora uvoziti nebrojene kategorije proizvoda a nema suvremenih proizvoda za izvoz. Uvozi čak i hranu.

Naši ljudi vlasti odali su se liberalizmu, izvoznoj ideologiji za neiskusne narode, vjerujući anglosaksonskoj postavci da se i nejako tržište može othrvati navali svjetskog tržišta. Oni ne shvaćaju pravo ni ulogu države ni svjetsku geoekonomiju i geopolitiku. Ljudi vlasti su sve do prvog rebalansa državnog proračuna u travnju prošle godine nijekali mogućnost pojave krize. Smatrali su da je naš financijski sektor stabilan a i bio je, ali samo zato što se bavio potrošačkim bankarstvom a ne financijskim spekulacijama, što su činile središnjice tuđih banaka koje su vlasnice naših banaka. Kriza je do nas došla posredno, putem recesije na proizvodnim zapadnim tržištima.

4. Može li se govoriti i o slomu hrvatskoga političkoga sustava?

Politika je postupak usklađivanja raznorodnih interesa u jednom društvu i dodjele utjecaja tim interesima razmjerno njihovom prinosu bogatstvu naroda. U tom smislu u Hrvatskoj nema politike. Politikom se u Hrvatskoj smatra borba za vlast. O stvaranju bogatstva nitko ne govori. Govori se samo o podjeli i uzimanju bogatstva. Stoga bih radije rekao da je došlo do sloma hrvatske stranačke demokracije, koji je prvobitno uzrokovan nakaznim razmjernim izbornim sustavom, koji dogovorno podupiru HDZ i SDP.

Taj sustava je pogibeljan za hrvatsku demokraciju, jer provodi negativnu selekciju ljudi za popunjavanje mjesta u predstavničkim tijelima. Za nekoga je dosta da ga šef stranke upiše u vrh izborne liste da dospije u saborske klupe, u kojima sjede pjevači, sportaši, glumci i drugi šefovima poćudni ljudi koji ne spadaju u politiku. Da je u Hrvatskoj na snazi izravan, većinski izborni sustav u strankama bi se radom u predstavničkim tijelima oblikovali i razvijali političari, doslovce političari, koji bi mogli voditi politiku, koja će u budućnosti biti važnija od gospodarstva pa čak i od obrane.

Takav izborni sustav osvetio se prvobitno samim strankama. Već su usahnule ranije snažne srednje stranke kao što su HSP, HSLS, HSS i HNS. Sad je na red došao i HDZ koji je stvorio sadašnji izborni zakon. Dobar rezultat mnogih nestranačkih kandidata na predsjedničkim izborima osmrtnica je hrvatskog političkog stranačja. Sramota je to, što dosadašnja matična stranka hrvatskog naroda nije bila u stanju ponuditi vjerodostojnog predsjedničkog kandidata, a ni predsjednički kandidat SDP nije proizvod stranačkog mehanizma. Slabljenje SDP-a već je na pomolu. Čudi to što vodstvo SDP-a nije bilo u stanju formulirati novu hrvatsku politiku ni u sadašnjoj krizi i tako se nametnuti većini hrvatskih glasača. SDP pod sadašnjim vodstvom nema nikakvu politiku, dok se HDZ brine samo za državni proračun, a sudbinu naroda prepušta slučaju.

Stranke otuđuju građanima izborni glas. Građani biraju, ali ni o čemu ne odlučuju. Odlučuje uzak krug ljudi na vlasti te tuđi i domaći financijeri stranačkih izbornih kampanja.

Izlazak iz sadašnje političke krize je u odbacivanju sadašnjeg razmjernog izbornog sustava i uvođenje izravnog biranja zastupnika u predstavnička tijela. Time bi zastupnike, izabrane u izbornim jedinicama, glasači mogli nadzirati i usmjeravati. U politiku bi se uključili i kvalitetniji ljudi, koji sad zaziru od uključenja u stranke. Hrvatskoj je potrebna izravna, narodna, nacionalna demokracija. Tu demokraciju po hrvatskom izbornom sustavu uživaju etničke skupine u Hrvatskoj: Srbi, Mađari, Talijani, Nijemci, Austrijanci, Česi, Slovaci, Romi i Bošnjaci, ali ne i Hrvati. Narodna, izravna demokracija potrebna je i većinskom hrvatskom narodu.
Time bi se obnovio politički postupak koji je uz sadašnje svjetske okolnosti i domaće prilike narodu potreban kao komad kruha.

5. Kako biste sažeto prikazali sadašnje stanje hrvatskoga gospodarstva?

Hrvatsko gospodarstvo a time ni hrvatsko društvo nije pripravno za uključenje u svijet koji će roditi sadašnja kriza. Taj će svijet biti obilježen žestokim razvitkom tehnologije, posebice tehnologije za potrebe opskrbe energijom i za namicanje dovoljno hrane i vode. U njemu će biti ojačana uloga nacionalnih država. Pojavit će se golema razlika u ulozi nepotpunih, malih nacionalnih gospodarstava i velikih, potpunih gospodarstava. Umjesto nadmetanja među korporacijama svijet će usmjeravati dogovori među državama. Najpreča zadaća bit će osiguranje mirnog opstanka naroda. Znatno će se smanjiti izravna inozemna ulaganja, jer će sve korporacije, koje trebaju pomoć države, ulagati u vlastitu zemlju, pred očima vlastitih glasača. U Hrvatsku ne će dolaziti tuđi poduzetnici nego nakupci poduzeća, zemljišta i vode a to će potencirati pitanje stvaranja dodane vrijednosti u Hrvatskoj.
Globalizacija, koju se ne može ukloniti, pogoršanje klime te prijeteća nestašica hrane i vode ugrožavaju ne samo opstanak pojedinih naroda, nego i cijelo čovječanstvo i svjetski mir.

Hrvatsko je gospodarstvo maleno. Čak i da ima tehnologiju, Hrvatska ne može sve proizvoditi. Morat će u dogledno vrijeme uvoziti, primjerice, prijevozna sredstva, ozbiljnije oružje, medicinsku opremu i laboratorijske potrepštine, kompjutore, komunikacijsku opremu, energiju i drugo. Čime će to platiti? Do sadašnje krize plaćala je prodajom nekretnina i graditeljstvom financiranim tuđim novcem. Nakon prestanka krize moći će se neko vrijeme prodavati zemlja u Slavoniji, Baranji te na Pelješcu i oko novog mosta, ali će i tome ubrzo doći kraj.

Hrvatska ima željeznicu iz devetnaestog stoljeća i to slabo održavanu. Turizam prinosi samo 4% ukupnoj dodanoj vrijednosti. Drugo se od takozvanog apartmanskog turizma ni ne može očekivati. Poljoprivreda propada, a zemlja se prodaje tuđincima. Industrijska poduzeća nisu u stanju stvoriti dovoljno proizvoda koji se mogu prodati u inozemstvo. Utemeljenje posebnog fonda za spas posrnulih poduzeća ne će potaknuti izvoz, ali će dodatno optereti državni proračun i siromašne hrvatske porezne obveznike. Guverner HNB-a uvjetuje potporu Banke novom fondu ulaganjem u proizvodnju. Međutim, ulagati valja samo u novu proizvodnju za izvoz i za budućnost.
Jalova državna uprava trati novac koji bi se mogao rabiti za unapređenje tehnologije u područjima u kojima bismo mogli proizvoditi za izvoz. Korupcija upropaštava i dosad dobra poduzeća u djelomičnom ili punom državnom vlasništvu.

6. Jesmo li dosegli fazu u kojoj postaje neminovna obnova cijeloga društva, države i hrvatskoga gospodarstva?

Hrvati su prestali raditi, a hoće dobro živjeti. Hrvatsko društvo propada, kao što propada i Zapad. Propast civilizacija dolazi od nekoliko čimbenika, ali su u postupku propadanja uvijek prisutni neprimjereni pogledi na život. Odgovorni ljudi ni na Zapadu ni u nas ne pokazuju da su svjesni da se siromaštvo zavuklo u zapadne narode. To se još ne očituje u ozbiljnom smanjenju potrošnje, jer je siromaštvo prikriveno velikim zaduženjem država, poduzeća, jedinica lokalne uprave i pojedinaca.
Valja mijenjati sadržaj ljudske svijesti. Narodima valja početi živjeti od rada. To traži veliku promjenu u stavu i ponašanju ljudi i politike. Valja pružiti otpor propadanju, a takav se otpor ne može pružiti bez unutarnje obnove. Ipak ću spomenuti i Crkvu. Propadanje Rima u četvrtom i petom stoljeću djelomice su prouzročili vanjski neprijatelji, barbari, ali se otpor propadanju nije mogao zamisliti bez Benediktove obnove, ne samo Crkve nego i cijelog Rima. Obnova je bila dugotrajna i mukotrpna, ali je uspjela. „Ora et labora! Moli i radi! Benediktinci nisu propovijedali. Samo su molili i radili. Promijenili su sadržaj svijesti i imali dobru praksu.
Hrvatsku obnovu treba predvoditi obnova gospodarstva, ali nje ne može biti, ako se ne obnovi hrvatska politika te ako se ne pokrene cijelo društvo. U nas još nije proglašena „elementarna nepogoda“, iako nas je već pogodila. Ako se Hrvatska ne počne obnavljati, nema otpora propadanju.

7. Nakon dosadašnjega iskustva s tzv. političkim elitama, smatrate li da su one sposobne ponuditi primjerenu i ostvarivu hrvatsku strategiju obnove?

I sad kao i dosad u Hrvatskoj buja samozadovoljstvo vlasti vlastitim djelovanjem. Mijenjaju se samo formulacije kojima se iskazuje samozadovoljstvo. I dalje se samo ispredaju priče.
Kampanja za predsjedničke izbore otkrila je oskudicu političkog smisla i odgovornosti kandidata za budućnost. Samo je jedan kandidat, koji nije prošao prvo kolo, govorio o budućnosti te o potrebi obnove Hrvatske putem obnove gospodarstva. Na koju se razinu bila svela kampanja nakon prvog izbornog kola?
Ako ljudi vlasti ne uvide da Hrvatskoj treba obnova politike putem uvođenja većinskog, izravnog izbornog sustava, teško je očekivati početak obnove.

8. Koje bi bitne elemente morala sadržavati hrvatska strategija obnove?

Temelj obnove bilo bi to da država preuzme predvodništvo u gospodarstvu. Država se mora postaviti kao poduzetnik a ne kao gospodar. Za to je potrebno uzimanje ozbiljnih dugoročnih zajmova od Međunarodnog monetarnog fonda, koji bi se uporabili za projekte stvaranja novog gospodarstva, gospodarstva za budućnost. Hrvatska u srednjoročnom razdoblju može stvoriti nove izvozne proizvode agresivnom proizvodnjom hrane i vode uz izgradnju potrebne društvene i fizičke infrastrukture. Time bi se iskoristila zemlja. Drugo je modernizacija željeznice s uvođenjem kontejnerskog ili intermodalnog prijevoza, čime s bi se iskoristio izuzetno dobar položaj Hrvatske. Treće je otklon od apartmanskog turizma, kojim bi se pravo iskoristili more, obala i otoci za stvaranje ozbiljne dodane vrijednosti.
Dugoročnije gledano, Hrvatska se mora posvetiti i biotehnologiji, jer će se za petnaestak godina zemlje koje nemaju akumuliranu ili stvorenu biotehnologiju naći u situaciji u kojoj su sad zemlje koje nemaju obradiva tla. Umjesto postavljanja skijaške staze na Sljemenu i suvišne sportske dvorane u Srednjacima, Zagreb je mogao napraviti dobro opremljen biotehnologijski institut za potrebe hrvatske budućnosti uz zapošljavanje naših mladih stručnjaka koji sad stvaraju bolju budućnost tuđim narodima.

9. Može li hrvatsko društvo uopće započeti svoju obnovu sa sadašnjim vrijednosnim rasulom? Koje bi bitne elemente morao imati hrvatski vrijednosni sustav?

Hrvatskoj je umjesto sebičnosti i samoživosti nasušno potrebno zajedništvo. Brigu samo za vlastite interese valja zamijeniti brigom za opće dobro. Hrvati su podlegli liberalističkoj religiji samoživosti, iako je spas uvijek bio u zajedništvu. Čovjek se kao vrsta razvio u zajedništvu, uzajamnosti i solidarnosti. Ljudi se moraju otrijezniti, obratiti se na zajedništvo i vratiti se svojim genskim korijenima. Po nastojanju da se čovjek vrati čovještvu Isus je nedvojbeno dao najveći mogući doprinos ozdravljenju ljudskog roda. Isusovo Božje kraljevstvo je praksa zajedništva, uzajamnosti i solidarnosti.

10. Jeste li Vi optimist? Hoće li se hrvatsko društvo uspjeti obnoviti i stati na svoje vlastite zdrave noge?

Ja sam neukrotiv optimist. Vjerujem u snagu naroda. Moj publicistički rad odiše optimizmom, posebice u ovom vremenu dolaska i produbljenja krize i u Hrvatskoj i na Zapadu. Moje ocjene slabog stanja u politici, narodu i zemlji nisu sračunate ni na čije uniženje. One iznose stvarno stanje nakon analize svih okolnosti i prilika. Osim toga, svaki moj rad sadrži jasne konkretne prijedloge za djelovanje koje bi vodilo poboljšanju stanja. Hrvatsko društvo će se uskoro prenuti!

Continue Reading

Kriza je vrijeme odluke. Ako se sadašnje poteškoće u hrvatskom gospodarstvu s pravom nazivaju krizom, sadašnje se vrijeme može smatrati presudnim za budućnost našeg gospodarstva, našeg društva i naše zemlje. To vrijedi i za sva ostala nacionalna gospodarstva, jer je riječ o prvoj općoj, globalnoj krizi u globaliziranom svijetu.
Iako se našom raspravom istom otvara pitanje mogućeg načina izlaska iz krize Hrvatske kao nacionalnog gospodarstva, u cijelom se svijetu, u svim ostalim zemljama svijeta, već naveliko vode rasprave o načinima mogućeg izlaska iz krize. Prirodno je da svaka zemlja traži svoj način izlaska, jer se sadašnje opće gospodarske poteškoće različito očituju u zemljama svijeta, i one će u nacionalnim gospodarstvima, društvima i državama ostaviti različite dugoročne posljedice. Tome je razlog različitost stupnja bogatstva, strukture gospodarstva, snage ustanova, tehnološke pripravnosti, organizacijske sposobnosti, kreditne vjerodostojnosti, veličine prostora i pučanstva, sposobnosti uviđanja i prosudbe budućeg razvitka svijeta, ali i vrijednosnog sustava nacija. Stoga, ni travanjski sastanak zemalja G20 u Londonu nije mogao jednodušno preporučiti mjere za rješenje svjetske krize. Razlike u potrebama i pristupu pokazuje i sukob Francuske i Njemačke s jedne strane te Britanije s druge strane oko reguliranja prakse londonskog Cityja.
Važno je izabrati pravi način izlaska iz krize, ali je jednako važno pokušati predvidjeti u kakav ćemo svijet iz krize stupiti. Do sadašnje krize, zapadne su zemlje njegovale kapitalistički sustav, koji se izgrađivao, širio, povlačio i ponovo širio gotovo pet stoljeća. Max Weber je prvi uočio da je dosadašnji model uređenja društva rođen u Reformaciji, koja je počela 1517. godine u Wittenbergu u Njemačkoj. (To što je Erazmova Pohvala ludosti objavljena 1511., Machiavellijev Knez napisan 1913., a Moreova Utopia objavljena 1516. godine pokazuje da je i tada bilo vrijeme zgusnute krize svijeta i vrijeme odluke.) Taj, tada nov, svijet nomadskog poduzetništva, otvorenog društva i kredita dospio je do vrhunca i dosegnuo svoj eshaton pred našim očima, upravo prije pada svijeta u sadašnju krizu. Posljednji čin tog uzorka uređenja društva, njegova posljednja volja, bilo je stvaranje globalnog svijeta. Sustav liberalnog kapitalizma bit će još jedno vrijeme u smrtnoj agoniji. Stoga se sve zemlje, svi narodi i sva gospodarstva svijeta moraju pripraviti za opstanak i ostanak u vremenu agonije današnjeg sustava.
Iako mnogi analitičari, ekonomisti, poslovni ljudi i političari nestrpljivo čekaju da sadašnja kriza čim prije mine, izlazak iz krize ne će biti povratak u dosadašnji svijet, jer će se iz agonije sadašnjeg svijeta pojaviti nov, pravi globalni svijet – svijet bez političke, kulturne, tehnološke, energetske, industrijske, financijske ili vojne dominacije jednog dijela svijeta na ostalim dijelovima, kao što je bilo dosad.
Kriza je donijela mnoge poteškoće, ali i bar dvije dobrobiti. Ona se pojavila u ranom razdoblju globalizacije, u prvom mogućem trenutku, dok cijeli svijet još nije bio zagrezao u liberalizam. Druga dobrobit je u tome što je kriza pokazala da je svijet nedjeljiv pa je u takvom, nedjeljivom svijetu teško ekološko i klimatsko stanje Zemlje postalo prihvaćeno kao opća, zajednička ljudska nevolja te kao izazov za cijeli ljudski rod.
Imajući na umu (1) ranije stanje svjetskog gospodarstva i ustaljen način njegova razvitka koji je neizbježno vodio i doveo svijet u sadašnju krizu te (2) ekološko i klimatsko stanje Zemlje koje je također posljedica rabljenog modela gospodarstva, za novi, prijelazni svijet može se naslutiti:
• da će postati poprištem dosad neviđena, burnog razvitka tehnologije;
• da će u njemu države imati ulogu daleko važniju od uloge korporacija;
• da će se rješenja mnogih problema postizati bilateralnim i multilateralnim, a ne prvobitno općim dogovorom država;
• da će posebna uloga u svjetskom gospodarstvu pripadati velikim zemljama, koje će jedine imati potpuna gospodarstva, dok će se manje zemlje sa specijaliziranim gospodarstvima nužno oslanjati na obližnju veliku zemlju ili na obližnje velike zemlje.

Posebnost dosadašnjeg hrvatskog stanja
Tegobno stanje hrvatskog gospodarstva i opće društvene tegobe nije donijela sadašnja svjetska kriza. Hrvatsko gospodarstvo je u neprekidnom propadanju od kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, koje se ubrzalo od raspada Istočnog bloka i Jugoslavije.
Hrvatska je bila srednje razvijena industrijska zemlja bez mnogo vlastite tehnologije, ali je sustavom licenciranja tuđe tehnologije bila akumulirala tehnologiju u znatnom broju industrijskih grana. Kemijska, prehrambena i farmaceutska industrija imale su vlastitu tehnologiju na osnovi domaće znanosti. Graditeljstvo, geološka istraživanja i procesno inženjerstvo počivali su na domaćim postupcima i kadrovima. Većina industrijskih grana bila je izvozno orijentirana, a cijela industrija poslovala je na prilično prostranom domaćem (jugoslavenskom) tržištu, unutar gospodarstva koje je u bivšoj državi bilo prilično cjelovito.
Propadanju hrvatske industrije pridonijeli su propast istočnih tržišta, gubitak tržišta Trećeg svijeta zbog nestanka nesvrstane gospodarske diplomacije, prestanak narudžbi za vojnu industriju, gubitak triju četvrtina nekadašnjeg unutarnjeg tržišta, rat i, što nije najmanje važno, pretvaranje hrvatskog gospodarstva u gospodarstvo izuzetno male države, s malim unutarnjim tržištem.
Jedan od bitnih čimbenika propadanja hrvatskog gospodarstva i posebice hrvatske industrije je način na koji je, nakon dobrog početnog razdoblja koje je trajalo do konca 1992. godine, provedena pretvorba i privatizacija društvenih poduzeća. Uredbom Vlade u prosincu 1992. godine bila je dopuštena privatizacija samo 50% vrijednosti dotad nepretvorenih poduzeća, što je spriječilo male dioničare da skupno postanu većinskim vlasnicima trgovačkih društava. Time je odjednom bilo podržavljeno barem 50% proizvodnog gospodarstva čime su mali dioničari izgubili interes za kupnju malih udjela. (U poduzećima Kraš, Franck, Tvornica olovaka Zagreb, Kamensko, Samoborka, Zagorka iz Bedekovčine, Jadranka iz Lošinja mali dioničari postali su vlasnicima poduzeća prije spomenute uredbe. Inozemni ulagatelj postao je većinski vlasnik tvornice cementa u Koromačnom isključivo dokapitalizacijom.)
Vlada je prije te prešutne „nacionalizacije“ ukinula Fond za razvitak i usmjerila prihod od privatizacije u državni proračun. Dijelom zbog toga a dijelom zbog olakog stjecanja većinskog vlasništva u trgovačkim društvima od neprokušanih poduzetnika, izostali su modernizacija, dokapitalizacija te restrukturiranje i privatiziranih i neprivatiziranih poduzeća. Novi većinski vlasnici, kojima je kupnja uz otplatu naknade omogućila da se domognu većinskih udjela u trgovačkim društvima (što je omogućila još jedna uredba Vlade „sa zakonskom snagom“), uglavnom nisu bili u stanju dokapitalizirati „svoja“ trgovačka društva, ali su neposredno po sklapanju kupoprodajnih ugovora za udjele preuzeli upravljanje trgovačkim društvima. U jednom broju tako privatiziranih poduzeća prodani su dijelovi poduzeća kao imovina, a znatan broj poduzeća doveden je u stečaj kako bi se industrijsko zemljište pretvorilo u gradbeno.
Posebno valja naglasiti zlu sudbinu Plive, koja je od tvrtke s vlastitom tehnologijom i vlastitom znanstvenom podlogom pretvorena u kopiraonicu lijekova i kozmetičkih pripravaka. Slično je prošao i Imunološki zavod.
Takva sudbina nije zadesila poduzeća koja su rano privatizirana, u kojima su mali dioničari po nominalnoj cijeni prodali udjele ozbiljnim ulagateljima (Samoborka, Zagorka, Koromačno, Kraš i drugi) koji su uložili znatna sredstva u restrukturiranje, dokapitalizaciju i modernizaciju svojih trgovačkih društava. Ipak, većina takvih poduzeća usmjerila je svoje nove i bolje proizvode na domaće tržište (Koromačno, Tondach, Samoborka).
Hrvatske vlasti su popustile privatnim interesima i dopustile raspad velikih agrokombinata koji su bili dobri organizatori ukupne proizvodnje hrane i predstavljali temelj snažne prehrambene industrije u Hrvatskoj. Najozbiljniji napor za obnovu i povećanje proizvodnje hrane i za domaće tržište i za izvoz, u našoj vlastitoj državi zamijenjen je hinjenom brigom za seljaštvo i selo. Sad Hrvatska uvozi daleko više hrane, nego što je izvozi.
Sličan proces popuštanja sitnim privatnim interesima naveo je vlasti, da ozbiljnu nacionalnu strategiju razvitka, modernizacije i novog usmjerenja turizma oportunistički zamijene ugađanjem promicateljima apartmanskog turizma, koji je doveo do unakaženja dugih odrezaka obale i do toga da turizam pridonosi manje od 4% ukupnoj vrijednosti dodanoj u Hrvatskoj, iako u ukupnom domaćem prihodu ima udio od 18%.
Aktivnost graditeljstva i strojogradnje smanjena je u velikoj mjeri, a projekti koji se izvode uglavnom su vezani uz domaće tržište i uz javna ulaganja.
Hrvatske su banke (osim Zagrebačke banke) nakon rane sanacije 1990. godine i isplate „stare devizne štednje“, izbjegavši postupak pretvorbe i privatizacije, bile uništene. Zatim ih je država sanirala i rekapitalizirala kako bi ih konačno, gotovo sve, prodala inozemnim bankovnim i financijskim korporacijama. (Jedina dobra strana hrvatskog bankarstva bilo je to što se hrvatske filijale inozemnih banaka nisu, za razliku od njihovih matičnih kuća, bavile investicijskim bankarstvom i nisu bile ozbiljno izložene neizvjesnosti, koja je u potrošačkom, maloprodajnom bankarstvu ograničena.)
K svemu valja dodati silno usmjerenje rada i proračunskog novca na obranu od srbijanske agresije, poslijeratnu obnovu gradova i sela, na brigu za stradalnike Domovinskog rata te na izvedbu potrebnih i nepotrebnih objekata infrastrukture. Država nije značajno poduprla unapređenje i obnovu proizvodnog gospodarstva.
Stanje i položaj hrvatskog proizvodnog sektora gospodarstva nije teško sažeti:
(1) hrvatska industrija je industrija vrlo male zemlje, u kojoj ne mogu biti zastupljene sve industrijske grane;
(2) hrvatsko gospodarstvo nema svoju tehnologiju, izgubilo je ranije akumuliranu tehnologiju i ne uspijeva ponovo akumulirati tehnologiju;
(3) hrvatska industrijska društva često nemaju dovoljno kućnog kapitala ni za obrtna sredstva, a kamoli za restrukturiranje i stvaranje novih proizvoda;
(4) izostala su inozemna „ulaganja na ledinu“, a izvršena ulaganja mahom su se odnosila na nekretnine, domaći trgovački sektor i domaće usluge;
(5) hrvatska industrijska poduzeća nisu sposobna smisliti, makar i s kupljenom tehnologijom, dovoljno proizvoda za prodaju na tuđim tržištima.
Tome valja dodati nedovoljnu poljoprivrednu proizvodnju i malu zaradu u turizmu, ali i činjenicu da je država preuzela izravno izdržavanje golemog broja građana, od kojih je mnoge ujedno isključila iz postupka stvaranja nacionalnog prihoda: nebrojene „branitelje i stradalnike“; svećenike, samostalne predstavljače i umjetnike, sportske poduzetnike, mnoge „profesionalne“ sportaše; prijevremeno, politički i nepotrebno umirovljene zaposlenike; mnoge lažne invalide rada i rata; desetke tisuća osoba sa „stečenim“ povlaštenim stažem; nebrojene prekobrojne djelatnike u državnoj upravi, državnim uredima, upravama, agencijama te u trgovačkim društvima u državnom vlasništvu.
Istovremeno se ubrzava iseljavanje mladih znanstvenika i industrijskih stručnjaka u tehnološki napredne zemlje kako bi mogli drugdje sudjelovati u razvitku tehnologije, smišljanju suvremenih proizvoda ili upravljanju njima. Sposobni mladi stručnjaci koji su ostali u domovini promiču tuđe proizvode na domaćem tržištu i postupno gube volju i sposobnost za stvaranje novih proizvoda. Slab prirodan prirast pučanstva stalno umanjuje udio radnog pučanstva u ukupnom pučanstvu. Da bi rad mnogih ljudi sa „stečenim“ pravom na državno izdržavanje bio itekako potreban u stvaranju većeg domaćeg proizvoda, pokazuje uvoz radne snage i stručnjaka iz obližnjih zemalja.
Valja naglasiti da su mnoga trgovačka društva, mnogi veliki sustavi infrastrukture i gotovo sve banke prešle u vlasništvo inozemnih korporacija. Ako se uzme u obzir da se tri četvrtine međunarodne razmjene obavlja unutar transnacionalnih korporacija, politika „prijenosnih“ cijena za „prenesene“ proizvode i usluge se vodi tako da se dodana vrijednost ostvaruje u matičnoj zemlji korporacije. To se događa u svim državama i to nije velika nevolja, ako postoji reciprocitet u operacijama korporacija dviju zemalja. Međutim, Hrvatska ima malo transnacionalnih korporacija s glavnim stanom u Hrvatskoj pa korporacijska politika „internih“ cijena ne ostavlja Poreznoj upravi RH mogućnost da od inozemnih korporacija ubere ozbiljniji porez, jer se zarade ne ostvaruju na hrvatskom tržištu. Time teret plaćanja poreza na zaradu ili dobitak trgovačkih društava pada na domaća trgovačka društva.
Ukupno stanje hrvatskog društva bitno je označeno slijedećim:
(1) radi malo Hrvata, koji moraju izdržavati razmjerno veliko pučanstvo;
(2) Hrvatska uvozi daleko više robe, usluga i kapitala, nego što izvozi;
(3) hrvatska industrija nije u stanju smisliti, proizvesti i u inozemstvo prodati dovoljno traženih proizvoda, a hrvatsko suvremeno društvo treba industrijske proizvode koje domaća industrija ne proizvodi i koje ne će proizvoditi ni u dogledno vrijeme;
(4) hrvatsko društvo je siromašno, jer Hrvati nedovoljno rade;
(5) u Hrvatskoj se troši više nego što se zaslužuje, pa se mora ili živjeti na vjeru ili prodavati ranije stvoreno nacionalno blago i bogomdano zemljište;
(6) hrvatska država nema visoku financijsku vjerodostojnost, koja omogućuje stalno novo zaduživanje pa će sadašnje stanje latentnog propadanja gospodarstva, društva i naroda dovesti Hrvatsku na rub propasti.
Iz svega navedenoga može se zaključiti da hrvatski narod i cijelo hrvatsko društvo čeka hitna i tegobna zadaća obnove, koja se mora pomno smisliti i predano izvoditi. Posao koji stoji pred cijelim narodom morat će predvoditi država, jer se taj posao ne smije prepustiti ni domaćem tržištu ni tuđem kapitalu.

Obnova hrvatskog gospodarstva, države i cijelog društva
Pred hrvatskim gospodarstvom, hrvatskom državom i cijelim društvom stoji ozbiljna zadaća obnove. Svrha obnove je stvaranje i uspostava zajednice kojoj će izdatci odnosno javna i osobna potrošnja biti plaćeni onim što je zarađeno. Ono što je proizvedeno i prodano valja biti vrijedno barem toliko koliko i ono što je kupljeno i potrošeno. Hrvatska mora svoj uvoz barem izjednačiti s izvozom. Da Hrvatska obavi tu zadaću u njoj se mora početi ozbiljno, smišljeno i predano raditi.
Za to je, pak, potrebno smisliti, provoditi i provesti nacionalnu gospodarsku i društvenu strategiju, koja ne će uključiti samo gospodarske elemente, nego i političke, sigurnosne i vrijednosne. Hrvatska mora napraviti strategiju za budući svijet a ne za prošlost.
Cijeli je Zapad izgubio industrijsku bitku s Istokom na dosadašnjoj tehnološkoj razini i uz dosadašnji stupanj organiziranja korporacija i društva. Sadašnja je kriza upozorila Zapad da utrte staze koje su ga dovele do svjetskog političkog i gospodarskog gospodstva moraju biti napuštene. Zapad će jamačno poći novim putem, na kojem ne će morati nositi teret sadašnjeg tipa korporacija i korporacijske prakse, čak ni prakse General Motorsa koji se nekada identificiralo s Amerikom.
Jedna od oznaka novog svijeta bit će to da će u predstojećem razdoblju globalizacija biti nužnijom, ali i neizvjesnijom nego dosad. Skokovito stvaranje nove tehnologije – u kojoj Zapad vidi, opravdano ili ne, sredstvo oporavka svojih gospodarstava i obnove društava – nametnut će neviđeno nadmetanje, koje će korporacije koje prežive učiniti vitkijima, ali jačima.
Građani će se opreznije zaduživati, manje trošiti a više štedjeti i rabiti sve manje tržišnih usluga za kućanstvo. Kupnja raskošnih proizvoda, domišljenih usluga i očaravajućih iskustava će se znatno smanjiti. Otvaranje novih radnih mjesta bit će tegobna zadaća u svakoj zemlji. Ljudi će pokušati živjeti zdravije, jer će cijena oporavka zdravlja ili liječenja stalno rasti. Spašavanje svijeta od ekološke katastrofe ne će biti lako izvedivo a pogotovo ne jeftino.
Države će i u najvećim zemljama s najjačim gospodarstvima igrati značajniju ulogu i od banaka i od proizvodnih korporacija. Zakonodavstvo će morati naći praktičnu „zlatnu sredinu“ između sputavanja poduzetništva i suzbijanja samovolje i neodgovornosti. Vlasti će sve domišljenijim mjerama poticati ulaganja na domaćem tržištu.
U takvom budućem svijetu, Hrvatska ne može očekivati da će se netko tko ima slobodna novca upravo sada, nakon prestanka sadašnje krize i nakon dvadeset godina uzaludnog hrvatskog čekanja početka obilnih inozemnih industrijskih ulaganja, odvažiti na „ulaganje na ledinu“ u Hrvatskoj. (Mnogi će pokušati kupiti hrvatske ledine.) Ulagatelji će ulagati u uspjela i uvedena poduzeća, s dobrom tehnološkom osnovom, kvalitetnim ljudima i zavidnom organizacijskom sposobnošću, prvobitno u velikim, industrijski naprednim zemljama i na velikim tržištima.
Mogući industrijski ulagatelji koji su umjesto svoje gotovine dosad ulagali uzajmljen novac, teško će dolaziti do zajmova, jer je zapadni javni sektor „oplijenio“ goleme iznose slobodna novca za „poticanje“ domaćeg gospodarstva. Stoga treba očekivati da će putem ulaganja u novu tehnologiju države preuzeti nadzor nad tehnologijom, te da će biti malo izravnih inozemnih ulaganja (foreign direct investment). I Hrvatska mora poći tim putem.
Hrvati će se morati početi izdržavati svojim radom i svojom zaslužbom ili će se dragovoljno predati u roblje!

Izbor hrvatske nacionalne strategije obnove i razvitka
Hrvatska gospodarska obnova uvjet je za obnovu hrvatskog društva. Za ono što će se morati kupiti u svijetu morat će se stvoriti višak vrijednosti u domovini. Hrvatska nema tehnologiju, nema raznoliko te neograničeno prirodno blago i nema mnogo ruku voljnih raditi. U maloj zemlji politika je češće nevolja, nego dobrobit. Tako je i s brigom za sigurnost. Hrvatskoj preostaje samo dobro iskoristiti prirodno blago koje ima, stvoriti ljudima volju za odgovorno vladanje, učenje, rad i proizvodnju te navesti ljude da imaju objektivna životna očekivanja.
Prvo hrvatsko prirodno blago je zemlja. Na njoj radom i proizvodnjom valja stvoriti dodanu vrijednost. Zato je prva prijekost u obnovi gospodarstva nesmiljena proizvodnja hrane i to ne samo „zdrave hrane“ i ne samo za turiste u ljetnim mjesecima, nego sve hrane za domaću uporabu i za izvoz. U ostvarenju te prijeke zadaće biotehnologija mora odigrati ključnu ulogu, bez obzira što govore zagovaratelji posebnih interesa vezanih uz proizvodnju „prirodne“ hrane.
I hrvatsko more, s obalom, otocima, podmorjem, Sunčevim svjetlom, vjetrom i ljepotom, je vrijedno hrvatsko prirodno blago. Za obnovu Hrvatske, turizam mora hrvatskom moru dodati najveću moguću i najdostojniju vrijednost. Za to je potrebno imati realnu i zahtjevnu turističku strategiju koja će napraviti zaokret i odmak od „apartmanskog“ turizma. Za ostvarenje takve strategije u turizmu nužno je imati urbanističku strategiju koju ne će određivati ulagatelji u nekretnine, nego u ime naroda hrvatske državne vlasti.
Položaj Hrvatske je izuzetno vrijedno, bogomdano blago. Položaju se može dodati vrijednost postavljanjem i neprestanim unapređivanjem primjerene i zahtjevne prometne strategije, u kojoj vidnu ulogu mora igrati željeznički prijevoz, podignut na najveću moguću tehničku razinu, koja će omogućiti i intermodalni prijevoz. To nam je potrebnije i korisnije od razvitka, održavanja i podupiranja koje sportske discipline ili cijelog olimpijskog sporta.

Obnova gospodarstva i društva je prvobitno političko pitanje
Stanje u hrvatskom gospodarstvu, u hrvatskoj državi, u hrvatskom društvu ili stanje u hrvatskom polisu je prvorazredno političko pitanje. Stoga se tim pitanjem moraju sustavno pozabaviti hrvatske vlasti. Obnova naroda, društva i države ne može se prepustiti tržištu i poslovanju, jer hrvatsko tržište nije dosta jako da se umjesto naroda, društva i države odupre jakim tržištima i jer poslovodstva u mnogim trgovačkim društvima smatraju da su ona odgovorna samo svojim dioničarima ili vlasnicima te da nemaju odgovornost prema hrvatskom narodu i hrvatskom društvu.
Jedino tijelo koji se može primjereno i, moguće, djelotvorno prihvatiti predvođenja obnove gospodarstva, društva i naroda u Hrvatskoj je hrvatska država, koja je u demokratskim društvima odgovorna narodu. Narod treba državu da mu, ni manje ni više, osigura ostanak i opstanak. Sadašnje raspoloženje naroda, koje izražavaju i ovi napisani redovi, je poziv vlastima da za narod i u ime naroda pokrenu potrebnu obnovu gospodarstva, države, naroda i cijelog društva.
Sadašnja kriza je navela države brojnih razvijenih, velikih i malih zemalja, koje su u mnogo boljem stanju nego Hrvatska, da se do krajnjih političkih, zakonskih i ljudskih granica upuste u spašavanje ne jednog cijelog naroda, nego pojedinih banaka, osiguravajućih društava, investicijskih fondova ili proizvodnih poduzeća. Na temelju ovlasti koje ima država i na temelju suverene odgovornosti države, hrvatske bi se vlasti morale odmah upustiti u spašavanje i obnovu hrvatskog gospodarstva na osnovi najšireg mogućeg konsenzusa u našem društvu. Gospodarstvo, narod, društvo i zemlja očekuju takvo predvodništvo države.
U predvođenju – ne samo izlaska iz krize ili oporavka od krize – nego obnove i potrebnog procvata gospodarstva država se mora postaviti kao poduzetnik, koji će u trima navedenim ali i drugim pomno odabranim područjima postavljati, razvijati i unapređivati fizičku i društvenu infrastrukturu potrebnu domaćim poduzetnicima da dodaju vrijednost prirodnom blagu.
Za to je početno potrebno:
(1) smanjiti i ograničiti proračunsku potrošnju;
(2) povećati proračunska ulaganja u proizvodnju; te, što je bitno,
(3) uspostaviti i razvijati suradnju s drugim državama, kojima je u interesu razvijanje potrebne infrastrukture u Hrvatskoj te korištenje hrvatskih proizvoda i usluga.
Ne može se dovoljno naglasiti koliko će važnom biti bilateralna međudržavna suradnja.

Hrvatska mora promijeniti vrijednosni sustav
Za spas Hrvatske i za uspjeh potrebne obnove cijelog društva Hrvatskoj je potrebno pod predvodništvom državnih vlasti učvrstiti određene vidike ljudskih i društvenih vrijednosti.
(1) Potrebno je vratiti nacionalnu i društvenu koheziju, koja će se prvobitno očitovati u konsensualnom odlučivanju u prijekim pitanjima narodnog života.
(2) Osobne interese na treba suprotstavljati zajedničkom dobru.
(3) U svim ljudskim i pravnim osobama razvijati smisao društvene odgovornosti koja se prvobitno pokazuje sprječavanjem društvenog zla.
(4) Državne vlasti osim uklanjanja korupcije iz državne uprave, iz politike i iz gospodarskog života moraju uvesti istančane zakone koji će nedvojbeno i pravično na opće dobro i na poticaj poduzetnicima usmjeravati dodanu vrijednost i višak vrijednosti stvorene gospodarskim aktivnostima.
(5) Iz društva valja ukloniti vjeru, načela, običaje i praksu liberalizma, po kojem Providnost ili „nevidljiva ruka“ automatski, sama od sebe, sve individualne napore i rezultate tih napora usmjeruje na dobrobit cijele zajednice. Hrvatska će propasti u liberalnom svijetu, koji nije nužnost.
(6) Hrvatska država i hrvatski narod trebaju se s drugim državama i narodima, koje je globalizacija po diktatu liberalizma dovela do ruba propasti, zajednički boriti za svrgavanje liberalizma kao doktrine i prakse. Hrvatska treba razvijati strategijsku suradnju s državama i narodima koji su iskusile zlo liberalizma, po kojem se sudbine ljudi, obitelji, država, zemalja i naroda moraju prepustiti kapitalu, korporacijama i tržištu.
(7) Hrvatska mora zagovarati stvaranje svjetske antiliberalne koalicije država, koja će u interesu svojih naroda i ljudskog roda te u svrhu zaštite Zemlje i života na njoj urediti svjetski, globalni gospodarski sustav. Taj sustav treba jamčiti ostvarenje najnižeg održljiva gospodarskog rasta, koji će biti dostatan za zadovoljenje povećanih potreba koje stvara porast svjetskog pučanstva, za održavanje sve skuplje i složenije društvene i fizičke infrastrukture te za uklanjanje siromaštva iz svijeta.
Time bi se izbjegavalo zapadanje u (globalne) recesije i krize, koje nište i slaba i jaka, i prilagođena i neprilagođena trgovačka društva. Najniži potreban i održljiv gospodarski rast ne će stvarati neizvjesnost koja godi igračima na sreću. Sudbine naroda se ne smiju stavljati na kocku. Spas naroda je u radu, a na državama je da zaposle svoje narode. Tako su govorili i Toma More u šesnaestom i John Maynard Keynes u dvadesetom stoljeću.

Continue Reading