Zdravko Mršić – Konsenzus

Kriza je vrijeme odluke. Ako se sadašnje poteškoće u hrvatskom gospodarstvu s pravom nazivaju krizom, sadašnje se vrijeme može smatrati presudnim za budućnost našeg gospodarstva, našeg društva i naše zemlje. To vrijedi i za sva ostala nacionalna gospodarstva, jer je riječ o prvoj općoj, globalnoj krizi u globaliziranom svijetu.
Iako se našom raspravom istom otvara pitanje mogućeg načina izlaska iz krize Hrvatske kao nacionalnog gospodarstva, u cijelom se svijetu, u svim ostalim zemljama svijeta, već naveliko vode rasprave o načinima mogućeg izlaska iz krize. Prirodno je da svaka zemlja traži svoj način izlaska, jer se sadašnje opće gospodarske poteškoće različito očituju u zemljama svijeta, i one će u nacionalnim gospodarstvima, društvima i državama ostaviti različite dugoročne posljedice. Tome je razlog različitost stupnja bogatstva, strukture gospodarstva, snage ustanova, tehnološke pripravnosti, organizacijske sposobnosti, kreditne vjerodostojnosti, veličine prostora i pučanstva, sposobnosti uviđanja i prosudbe budućeg razvitka svijeta, ali i vrijednosnog sustava nacija. Stoga, ni travanjski sastanak zemalja G20 u Londonu nije mogao jednodušno preporučiti mjere za rješenje svjetske krize. Razlike u potrebama i pristupu pokazuje i sukob Francuske i Njemačke s jedne strane te Britanije s druge strane oko reguliranja prakse londonskog Cityja.
Važno je izabrati pravi način izlaska iz krize, ali je jednako važno pokušati predvidjeti u kakav ćemo svijet iz krize stupiti. Do sadašnje krize, zapadne su zemlje njegovale kapitalistički sustav, koji se izgrađivao, širio, povlačio i ponovo širio gotovo pet stoljeća. Max Weber je prvi uočio da je dosadašnji model uređenja društva rođen u Reformaciji, koja je počela 1517. godine u Wittenbergu u Njemačkoj. (To što je Erazmova Pohvala ludosti objavljena 1511., Machiavellijev Knez napisan 1913., a Moreova Utopia objavljena 1516. godine pokazuje da je i tada bilo vrijeme zgusnute krize svijeta i vrijeme odluke.) Taj, tada nov, svijet nomadskog poduzetništva, otvorenog društva i kredita dospio je do vrhunca i dosegnuo svoj eshaton pred našim očima, upravo prije pada svijeta u sadašnju krizu. Posljednji čin tog uzorka uređenja društva, njegova posljednja volja, bilo je stvaranje globalnog svijeta. Sustav liberalnog kapitalizma bit će još jedno vrijeme u smrtnoj agoniji. Stoga se sve zemlje, svi narodi i sva gospodarstva svijeta moraju pripraviti za opstanak i ostanak u vremenu agonije današnjeg sustava.
Iako mnogi analitičari, ekonomisti, poslovni ljudi i političari nestrpljivo čekaju da sadašnja kriza čim prije mine, izlazak iz krize ne će biti povratak u dosadašnji svijet, jer će se iz agonije sadašnjeg svijeta pojaviti nov, pravi globalni svijet – svijet bez političke, kulturne, tehnološke, energetske, industrijske, financijske ili vojne dominacije jednog dijela svijeta na ostalim dijelovima, kao što je bilo dosad.
Kriza je donijela mnoge poteškoće, ali i bar dvije dobrobiti. Ona se pojavila u ranom razdoblju globalizacije, u prvom mogućem trenutku, dok cijeli svijet još nije bio zagrezao u liberalizam. Druga dobrobit je u tome što je kriza pokazala da je svijet nedjeljiv pa je u takvom, nedjeljivom svijetu teško ekološko i klimatsko stanje Zemlje postalo prihvaćeno kao opća, zajednička ljudska nevolja te kao izazov za cijeli ljudski rod.
Imajući na umu (1) ranije stanje svjetskog gospodarstva i ustaljen način njegova razvitka koji je neizbježno vodio i doveo svijet u sadašnju krizu te (2) ekološko i klimatsko stanje Zemlje koje je također posljedica rabljenog modela gospodarstva, za novi, prijelazni svijet može se naslutiti:
• da će postati poprištem dosad neviđena, burnog razvitka tehnologije;
• da će u njemu države imati ulogu daleko važniju od uloge korporacija;
• da će se rješenja mnogih problema postizati bilateralnim i multilateralnim, a ne prvobitno općim dogovorom država;
• da će posebna uloga u svjetskom gospodarstvu pripadati velikim zemljama, koje će jedine imati potpuna gospodarstva, dok će se manje zemlje sa specijaliziranim gospodarstvima nužno oslanjati na obližnju veliku zemlju ili na obližnje velike zemlje.

Posebnost dosadašnjeg hrvatskog stanja
Tegobno stanje hrvatskog gospodarstva i opće društvene tegobe nije donijela sadašnja svjetska kriza. Hrvatsko gospodarstvo je u neprekidnom propadanju od kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, koje se ubrzalo od raspada Istočnog bloka i Jugoslavije.
Hrvatska je bila srednje razvijena industrijska zemlja bez mnogo vlastite tehnologije, ali je sustavom licenciranja tuđe tehnologije bila akumulirala tehnologiju u znatnom broju industrijskih grana. Kemijska, prehrambena i farmaceutska industrija imale su vlastitu tehnologiju na osnovi domaće znanosti. Graditeljstvo, geološka istraživanja i procesno inženjerstvo počivali su na domaćim postupcima i kadrovima. Većina industrijskih grana bila je izvozno orijentirana, a cijela industrija poslovala je na prilično prostranom domaćem (jugoslavenskom) tržištu, unutar gospodarstva koje je u bivšoj državi bilo prilično cjelovito.
Propadanju hrvatske industrije pridonijeli su propast istočnih tržišta, gubitak tržišta Trećeg svijeta zbog nestanka nesvrstane gospodarske diplomacije, prestanak narudžbi za vojnu industriju, gubitak triju četvrtina nekadašnjeg unutarnjeg tržišta, rat i, što nije najmanje važno, pretvaranje hrvatskog gospodarstva u gospodarstvo izuzetno male države, s malim unutarnjim tržištem.
Jedan od bitnih čimbenika propadanja hrvatskog gospodarstva i posebice hrvatske industrije je način na koji je, nakon dobrog početnog razdoblja koje je trajalo do konca 1992. godine, provedena pretvorba i privatizacija društvenih poduzeća. Uredbom Vlade u prosincu 1992. godine bila je dopuštena privatizacija samo 50% vrijednosti dotad nepretvorenih poduzeća, što je spriječilo male dioničare da skupno postanu većinskim vlasnicima trgovačkih društava. Time je odjednom bilo podržavljeno barem 50% proizvodnog gospodarstva čime su mali dioničari izgubili interes za kupnju malih udjela. (U poduzećima Kraš, Franck, Tvornica olovaka Zagreb, Kamensko, Samoborka, Zagorka iz Bedekovčine, Jadranka iz Lošinja mali dioničari postali su vlasnicima poduzeća prije spomenute uredbe. Inozemni ulagatelj postao je većinski vlasnik tvornice cementa u Koromačnom isključivo dokapitalizacijom.)
Vlada je prije te prešutne „nacionalizacije“ ukinula Fond za razvitak i usmjerila prihod od privatizacije u državni proračun. Dijelom zbog toga a dijelom zbog olakog stjecanja većinskog vlasništva u trgovačkim društvima od neprokušanih poduzetnika, izostali su modernizacija, dokapitalizacija te restrukturiranje i privatiziranih i neprivatiziranih poduzeća. Novi većinski vlasnici, kojima je kupnja uz otplatu naknade omogućila da se domognu većinskih udjela u trgovačkim društvima (što je omogućila još jedna uredba Vlade „sa zakonskom snagom“), uglavnom nisu bili u stanju dokapitalizirati „svoja“ trgovačka društva, ali su neposredno po sklapanju kupoprodajnih ugovora za udjele preuzeli upravljanje trgovačkim društvima. U jednom broju tako privatiziranih poduzeća prodani su dijelovi poduzeća kao imovina, a znatan broj poduzeća doveden je u stečaj kako bi se industrijsko zemljište pretvorilo u gradbeno.
Posebno valja naglasiti zlu sudbinu Plive, koja je od tvrtke s vlastitom tehnologijom i vlastitom znanstvenom podlogom pretvorena u kopiraonicu lijekova i kozmetičkih pripravaka. Slično je prošao i Imunološki zavod.
Takva sudbina nije zadesila poduzeća koja su rano privatizirana, u kojima su mali dioničari po nominalnoj cijeni prodali udjele ozbiljnim ulagateljima (Samoborka, Zagorka, Koromačno, Kraš i drugi) koji su uložili znatna sredstva u restrukturiranje, dokapitalizaciju i modernizaciju svojih trgovačkih društava. Ipak, većina takvih poduzeća usmjerila je svoje nove i bolje proizvode na domaće tržište (Koromačno, Tondach, Samoborka).
Hrvatske vlasti su popustile privatnim interesima i dopustile raspad velikih agrokombinata koji su bili dobri organizatori ukupne proizvodnje hrane i predstavljali temelj snažne prehrambene industrije u Hrvatskoj. Najozbiljniji napor za obnovu i povećanje proizvodnje hrane i za domaće tržište i za izvoz, u našoj vlastitoj državi zamijenjen je hinjenom brigom za seljaštvo i selo. Sad Hrvatska uvozi daleko više hrane, nego što je izvozi.
Sličan proces popuštanja sitnim privatnim interesima naveo je vlasti, da ozbiljnu nacionalnu strategiju razvitka, modernizacije i novog usmjerenja turizma oportunistički zamijene ugađanjem promicateljima apartmanskog turizma, koji je doveo do unakaženja dugih odrezaka obale i do toga da turizam pridonosi manje od 4% ukupnoj vrijednosti dodanoj u Hrvatskoj, iako u ukupnom domaćem prihodu ima udio od 18%.
Aktivnost graditeljstva i strojogradnje smanjena je u velikoj mjeri, a projekti koji se izvode uglavnom su vezani uz domaće tržište i uz javna ulaganja.
Hrvatske su banke (osim Zagrebačke banke) nakon rane sanacije 1990. godine i isplate „stare devizne štednje“, izbjegavši postupak pretvorbe i privatizacije, bile uništene. Zatim ih je država sanirala i rekapitalizirala kako bi ih konačno, gotovo sve, prodala inozemnim bankovnim i financijskim korporacijama. (Jedina dobra strana hrvatskog bankarstva bilo je to što se hrvatske filijale inozemnih banaka nisu, za razliku od njihovih matičnih kuća, bavile investicijskim bankarstvom i nisu bile ozbiljno izložene neizvjesnosti, koja je u potrošačkom, maloprodajnom bankarstvu ograničena.)
K svemu valja dodati silno usmjerenje rada i proračunskog novca na obranu od srbijanske agresije, poslijeratnu obnovu gradova i sela, na brigu za stradalnike Domovinskog rata te na izvedbu potrebnih i nepotrebnih objekata infrastrukture. Država nije značajno poduprla unapređenje i obnovu proizvodnog gospodarstva.
Stanje i položaj hrvatskog proizvodnog sektora gospodarstva nije teško sažeti:
(1) hrvatska industrija je industrija vrlo male zemlje, u kojoj ne mogu biti zastupljene sve industrijske grane;
(2) hrvatsko gospodarstvo nema svoju tehnologiju, izgubilo je ranije akumuliranu tehnologiju i ne uspijeva ponovo akumulirati tehnologiju;
(3) hrvatska industrijska društva često nemaju dovoljno kućnog kapitala ni za obrtna sredstva, a kamoli za restrukturiranje i stvaranje novih proizvoda;
(4) izostala su inozemna „ulaganja na ledinu“, a izvršena ulaganja mahom su se odnosila na nekretnine, domaći trgovački sektor i domaće usluge;
(5) hrvatska industrijska poduzeća nisu sposobna smisliti, makar i s kupljenom tehnologijom, dovoljno proizvoda za prodaju na tuđim tržištima.
Tome valja dodati nedovoljnu poljoprivrednu proizvodnju i malu zaradu u turizmu, ali i činjenicu da je država preuzela izravno izdržavanje golemog broja građana, od kojih je mnoge ujedno isključila iz postupka stvaranja nacionalnog prihoda: nebrojene „branitelje i stradalnike“; svećenike, samostalne predstavljače i umjetnike, sportske poduzetnike, mnoge „profesionalne“ sportaše; prijevremeno, politički i nepotrebno umirovljene zaposlenike; mnoge lažne invalide rada i rata; desetke tisuća osoba sa „stečenim“ povlaštenim stažem; nebrojene prekobrojne djelatnike u državnoj upravi, državnim uredima, upravama, agencijama te u trgovačkim društvima u državnom vlasništvu.
Istovremeno se ubrzava iseljavanje mladih znanstvenika i industrijskih stručnjaka u tehnološki napredne zemlje kako bi mogli drugdje sudjelovati u razvitku tehnologije, smišljanju suvremenih proizvoda ili upravljanju njima. Sposobni mladi stručnjaci koji su ostali u domovini promiču tuđe proizvode na domaćem tržištu i postupno gube volju i sposobnost za stvaranje novih proizvoda. Slab prirodan prirast pučanstva stalno umanjuje udio radnog pučanstva u ukupnom pučanstvu. Da bi rad mnogih ljudi sa „stečenim“ pravom na državno izdržavanje bio itekako potreban u stvaranju većeg domaćeg proizvoda, pokazuje uvoz radne snage i stručnjaka iz obližnjih zemalja.
Valja naglasiti da su mnoga trgovačka društva, mnogi veliki sustavi infrastrukture i gotovo sve banke prešle u vlasništvo inozemnih korporacija. Ako se uzme u obzir da se tri četvrtine međunarodne razmjene obavlja unutar transnacionalnih korporacija, politika „prijenosnih“ cijena za „prenesene“ proizvode i usluge se vodi tako da se dodana vrijednost ostvaruje u matičnoj zemlji korporacije. To se događa u svim državama i to nije velika nevolja, ako postoji reciprocitet u operacijama korporacija dviju zemalja. Međutim, Hrvatska ima malo transnacionalnih korporacija s glavnim stanom u Hrvatskoj pa korporacijska politika „internih“ cijena ne ostavlja Poreznoj upravi RH mogućnost da od inozemnih korporacija ubere ozbiljniji porez, jer se zarade ne ostvaruju na hrvatskom tržištu. Time teret plaćanja poreza na zaradu ili dobitak trgovačkih društava pada na domaća trgovačka društva.
Ukupno stanje hrvatskog društva bitno je označeno slijedećim:
(1) radi malo Hrvata, koji moraju izdržavati razmjerno veliko pučanstvo;
(2) Hrvatska uvozi daleko više robe, usluga i kapitala, nego što izvozi;
(3) hrvatska industrija nije u stanju smisliti, proizvesti i u inozemstvo prodati dovoljno traženih proizvoda, a hrvatsko suvremeno društvo treba industrijske proizvode koje domaća industrija ne proizvodi i koje ne će proizvoditi ni u dogledno vrijeme;
(4) hrvatsko društvo je siromašno, jer Hrvati nedovoljno rade;
(5) u Hrvatskoj se troši više nego što se zaslužuje, pa se mora ili živjeti na vjeru ili prodavati ranije stvoreno nacionalno blago i bogomdano zemljište;
(6) hrvatska država nema visoku financijsku vjerodostojnost, koja omogućuje stalno novo zaduživanje pa će sadašnje stanje latentnog propadanja gospodarstva, društva i naroda dovesti Hrvatsku na rub propasti.
Iz svega navedenoga može se zaključiti da hrvatski narod i cijelo hrvatsko društvo čeka hitna i tegobna zadaća obnove, koja se mora pomno smisliti i predano izvoditi. Posao koji stoji pred cijelim narodom morat će predvoditi država, jer se taj posao ne smije prepustiti ni domaćem tržištu ni tuđem kapitalu.

Obnova hrvatskog gospodarstva, države i cijelog društva
Pred hrvatskim gospodarstvom, hrvatskom državom i cijelim društvom stoji ozbiljna zadaća obnove. Svrha obnove je stvaranje i uspostava zajednice kojoj će izdatci odnosno javna i osobna potrošnja biti plaćeni onim što je zarađeno. Ono što je proizvedeno i prodano valja biti vrijedno barem toliko koliko i ono što je kupljeno i potrošeno. Hrvatska mora svoj uvoz barem izjednačiti s izvozom. Da Hrvatska obavi tu zadaću u njoj se mora početi ozbiljno, smišljeno i predano raditi.
Za to je, pak, potrebno smisliti, provoditi i provesti nacionalnu gospodarsku i društvenu strategiju, koja ne će uključiti samo gospodarske elemente, nego i političke, sigurnosne i vrijednosne. Hrvatska mora napraviti strategiju za budući svijet a ne za prošlost.
Cijeli je Zapad izgubio industrijsku bitku s Istokom na dosadašnjoj tehnološkoj razini i uz dosadašnji stupanj organiziranja korporacija i društva. Sadašnja je kriza upozorila Zapad da utrte staze koje su ga dovele do svjetskog političkog i gospodarskog gospodstva moraju biti napuštene. Zapad će jamačno poći novim putem, na kojem ne će morati nositi teret sadašnjeg tipa korporacija i korporacijske prakse, čak ni prakse General Motorsa koji se nekada identificiralo s Amerikom.
Jedna od oznaka novog svijeta bit će to da će u predstojećem razdoblju globalizacija biti nužnijom, ali i neizvjesnijom nego dosad. Skokovito stvaranje nove tehnologije – u kojoj Zapad vidi, opravdano ili ne, sredstvo oporavka svojih gospodarstava i obnove društava – nametnut će neviđeno nadmetanje, koje će korporacije koje prežive učiniti vitkijima, ali jačima.
Građani će se opreznije zaduživati, manje trošiti a više štedjeti i rabiti sve manje tržišnih usluga za kućanstvo. Kupnja raskošnih proizvoda, domišljenih usluga i očaravajućih iskustava će se znatno smanjiti. Otvaranje novih radnih mjesta bit će tegobna zadaća u svakoj zemlji. Ljudi će pokušati živjeti zdravije, jer će cijena oporavka zdravlja ili liječenja stalno rasti. Spašavanje svijeta od ekološke katastrofe ne će biti lako izvedivo a pogotovo ne jeftino.
Države će i u najvećim zemljama s najjačim gospodarstvima igrati značajniju ulogu i od banaka i od proizvodnih korporacija. Zakonodavstvo će morati naći praktičnu „zlatnu sredinu“ između sputavanja poduzetništva i suzbijanja samovolje i neodgovornosti. Vlasti će sve domišljenijim mjerama poticati ulaganja na domaćem tržištu.
U takvom budućem svijetu, Hrvatska ne može očekivati da će se netko tko ima slobodna novca upravo sada, nakon prestanka sadašnje krize i nakon dvadeset godina uzaludnog hrvatskog čekanja početka obilnih inozemnih industrijskih ulaganja, odvažiti na „ulaganje na ledinu“ u Hrvatskoj. (Mnogi će pokušati kupiti hrvatske ledine.) Ulagatelji će ulagati u uspjela i uvedena poduzeća, s dobrom tehnološkom osnovom, kvalitetnim ljudima i zavidnom organizacijskom sposobnošću, prvobitno u velikim, industrijski naprednim zemljama i na velikim tržištima.
Mogući industrijski ulagatelji koji su umjesto svoje gotovine dosad ulagali uzajmljen novac, teško će dolaziti do zajmova, jer je zapadni javni sektor „oplijenio“ goleme iznose slobodna novca za „poticanje“ domaćeg gospodarstva. Stoga treba očekivati da će putem ulaganja u novu tehnologiju države preuzeti nadzor nad tehnologijom, te da će biti malo izravnih inozemnih ulaganja (foreign direct investment). I Hrvatska mora poći tim putem.
Hrvati će se morati početi izdržavati svojim radom i svojom zaslužbom ili će se dragovoljno predati u roblje!

Izbor hrvatske nacionalne strategije obnove i razvitka
Hrvatska gospodarska obnova uvjet je za obnovu hrvatskog društva. Za ono što će se morati kupiti u svijetu morat će se stvoriti višak vrijednosti u domovini. Hrvatska nema tehnologiju, nema raznoliko te neograničeno prirodno blago i nema mnogo ruku voljnih raditi. U maloj zemlji politika je češće nevolja, nego dobrobit. Tako je i s brigom za sigurnost. Hrvatskoj preostaje samo dobro iskoristiti prirodno blago koje ima, stvoriti ljudima volju za odgovorno vladanje, učenje, rad i proizvodnju te navesti ljude da imaju objektivna životna očekivanja.
Prvo hrvatsko prirodno blago je zemlja. Na njoj radom i proizvodnjom valja stvoriti dodanu vrijednost. Zato je prva prijekost u obnovi gospodarstva nesmiljena proizvodnja hrane i to ne samo „zdrave hrane“ i ne samo za turiste u ljetnim mjesecima, nego sve hrane za domaću uporabu i za izvoz. U ostvarenju te prijeke zadaće biotehnologija mora odigrati ključnu ulogu, bez obzira što govore zagovaratelji posebnih interesa vezanih uz proizvodnju „prirodne“ hrane.
I hrvatsko more, s obalom, otocima, podmorjem, Sunčevim svjetlom, vjetrom i ljepotom, je vrijedno hrvatsko prirodno blago. Za obnovu Hrvatske, turizam mora hrvatskom moru dodati najveću moguću i najdostojniju vrijednost. Za to je potrebno imati realnu i zahtjevnu turističku strategiju koja će napraviti zaokret i odmak od „apartmanskog“ turizma. Za ostvarenje takve strategije u turizmu nužno je imati urbanističku strategiju koju ne će određivati ulagatelji u nekretnine, nego u ime naroda hrvatske državne vlasti.
Položaj Hrvatske je izuzetno vrijedno, bogomdano blago. Položaju se može dodati vrijednost postavljanjem i neprestanim unapređivanjem primjerene i zahtjevne prometne strategije, u kojoj vidnu ulogu mora igrati željeznički prijevoz, podignut na najveću moguću tehničku razinu, koja će omogućiti i intermodalni prijevoz. To nam je potrebnije i korisnije od razvitka, održavanja i podupiranja koje sportske discipline ili cijelog olimpijskog sporta.

Obnova gospodarstva i društva je prvobitno političko pitanje
Stanje u hrvatskom gospodarstvu, u hrvatskoj državi, u hrvatskom društvu ili stanje u hrvatskom polisu je prvorazredno političko pitanje. Stoga se tim pitanjem moraju sustavno pozabaviti hrvatske vlasti. Obnova naroda, društva i države ne može se prepustiti tržištu i poslovanju, jer hrvatsko tržište nije dosta jako da se umjesto naroda, društva i države odupre jakim tržištima i jer poslovodstva u mnogim trgovačkim društvima smatraju da su ona odgovorna samo svojim dioničarima ili vlasnicima te da nemaju odgovornost prema hrvatskom narodu i hrvatskom društvu.
Jedino tijelo koji se može primjereno i, moguće, djelotvorno prihvatiti predvođenja obnove gospodarstva, društva i naroda u Hrvatskoj je hrvatska država, koja je u demokratskim društvima odgovorna narodu. Narod treba državu da mu, ni manje ni više, osigura ostanak i opstanak. Sadašnje raspoloženje naroda, koje izražavaju i ovi napisani redovi, je poziv vlastima da za narod i u ime naroda pokrenu potrebnu obnovu gospodarstva, države, naroda i cijelog društva.
Sadašnja kriza je navela države brojnih razvijenih, velikih i malih zemalja, koje su u mnogo boljem stanju nego Hrvatska, da se do krajnjih političkih, zakonskih i ljudskih granica upuste u spašavanje ne jednog cijelog naroda, nego pojedinih banaka, osiguravajućih društava, investicijskih fondova ili proizvodnih poduzeća. Na temelju ovlasti koje ima država i na temelju suverene odgovornosti države, hrvatske bi se vlasti morale odmah upustiti u spašavanje i obnovu hrvatskog gospodarstva na osnovi najšireg mogućeg konsenzusa u našem društvu. Gospodarstvo, narod, društvo i zemlja očekuju takvo predvodništvo države.
U predvođenju – ne samo izlaska iz krize ili oporavka od krize – nego obnove i potrebnog procvata gospodarstva država se mora postaviti kao poduzetnik, koji će u trima navedenim ali i drugim pomno odabranim područjima postavljati, razvijati i unapređivati fizičku i društvenu infrastrukturu potrebnu domaćim poduzetnicima da dodaju vrijednost prirodnom blagu.
Za to je početno potrebno:
(1) smanjiti i ograničiti proračunsku potrošnju;
(2) povećati proračunska ulaganja u proizvodnju; te, što je bitno,
(3) uspostaviti i razvijati suradnju s drugim državama, kojima je u interesu razvijanje potrebne infrastrukture u Hrvatskoj te korištenje hrvatskih proizvoda i usluga.
Ne može se dovoljno naglasiti koliko će važnom biti bilateralna međudržavna suradnja.

Hrvatska mora promijeniti vrijednosni sustav
Za spas Hrvatske i za uspjeh potrebne obnove cijelog društva Hrvatskoj je potrebno pod predvodništvom državnih vlasti učvrstiti određene vidike ljudskih i društvenih vrijednosti.
(1) Potrebno je vratiti nacionalnu i društvenu koheziju, koja će se prvobitno očitovati u konsensualnom odlučivanju u prijekim pitanjima narodnog života.
(2) Osobne interese na treba suprotstavljati zajedničkom dobru.
(3) U svim ljudskim i pravnim osobama razvijati smisao društvene odgovornosti koja se prvobitno pokazuje sprječavanjem društvenog zla.
(4) Državne vlasti osim uklanjanja korupcije iz državne uprave, iz politike i iz gospodarskog života moraju uvesti istančane zakone koji će nedvojbeno i pravično na opće dobro i na poticaj poduzetnicima usmjeravati dodanu vrijednost i višak vrijednosti stvorene gospodarskim aktivnostima.
(5) Iz društva valja ukloniti vjeru, načela, običaje i praksu liberalizma, po kojem Providnost ili „nevidljiva ruka“ automatski, sama od sebe, sve individualne napore i rezultate tih napora usmjeruje na dobrobit cijele zajednice. Hrvatska će propasti u liberalnom svijetu, koji nije nužnost.
(6) Hrvatska država i hrvatski narod trebaju se s drugim državama i narodima, koje je globalizacija po diktatu liberalizma dovela do ruba propasti, zajednički boriti za svrgavanje liberalizma kao doktrine i prakse. Hrvatska treba razvijati strategijsku suradnju s državama i narodima koji su iskusile zlo liberalizma, po kojem se sudbine ljudi, obitelji, država, zemalja i naroda moraju prepustiti kapitalu, korporacijama i tržištu.
(7) Hrvatska mora zagovarati stvaranje svjetske antiliberalne koalicije država, koja će u interesu svojih naroda i ljudskog roda te u svrhu zaštite Zemlje i života na njoj urediti svjetski, globalni gospodarski sustav. Taj sustav treba jamčiti ostvarenje najnižeg održljiva gospodarskog rasta, koji će biti dostatan za zadovoljenje povećanih potreba koje stvara porast svjetskog pučanstva, za održavanje sve skuplje i složenije društvene i fizičke infrastrukture te za uklanjanje siromaštva iz svijeta.
Time bi se izbjegavalo zapadanje u (globalne) recesije i krize, koje nište i slaba i jaka, i prilagođena i neprilagođena trgovačka društva. Najniži potreban i održljiv gospodarski rast ne će stvarati neizvjesnost koja godi igračima na sreću. Sudbine naroda se ne smiju stavljati na kocku. Spas naroda je u radu, a na državama je da zaposle svoje narode. Tako su govorili i Toma More u šesnaestom i John Maynard Keynes u dvadesetom stoljeću.