Zdravko Mršić – Konsenzus

1. Kako biste u globalizacijskom kontekstu ocijenili svjetsku financijsku i ekonomsku krizu? Je li ona bila neizbježna?

Sadašnja kriza je treća duboka kriza od dvadesetih godina prošlog stoljeća. Velika je razlika između gospodarske recesije i duboke krize. Recesiju prouzroči previsoka proizvodnja koja nema kupaca i ona traje samo dok tržište ne uravnoteži proizvodnju s potrošnjom. Recesija nije nužno svjetska pojava i nju liječi vrijeme. Ozbiljna kriza posljedica je zastarjele strukture gospodarstva, a uzroci su joj obično u neprimjerenoj ulozi financijskog sektora.

Prva kriza u novijoj povijesti buknula je 1929. godine, a uzrok joj je bio pregrijavanje financijskog sektora odnosno kreditiranje bez pokrića. Slom američkog financijskog sektora doveo je do sloma proizvodnje i to ne samo u SAD, nego i u cijelom zapadnom svijetu. Kriza je okončana Drugim svjetskim ratom, odnosno vojnim sredstvima.

Druga kriza iz 1969. godine bila je izazvana raspadom svjetskog financijskog sustava, koji su izazvale SAD, koje bez tiskanja novca i obezvrjeđenja tuđih valuta pohranjenih kod njih nisu mogle snositi goleme izdatke rata u Vijetnamu i Hladnoga rata. U isto je vrijeme poslijeratna elektro-hidraulička tehnologija (automobili, hladnjaci, perilice) prestala biti izdašnom za stvaranje novih proizvoda na čemu počiva kapitalizam. Kriza je riješena napuštanjem zastarjele tehnologije te pokretanjem digitalne i biotehnološke revolucije. Zapad je počeo zasipati svijet novim suvremenim proizvodima a starinsku proizvodnju prepuštati istočnim i azijskim zemljama.

Treća kriza buknula je 2009. godine, opet nakon četrdeset godina, i bila je ponovo posljedicom takozvanog pregrijavanja financijskog sektora. Financijski sektor SAD u posljednjih je 25 godina svoj udio u ukupnom domaćem proizvodu povećao od 6% na 22%. Sadašnja kriza je posljedica agresivnog liberalizma, koje je bio zamislio da će SAD živjeti od burzovnih i financijskih usluga, iako se živi od rada i proizvodnje koja je prepuštena azijskim zemljama. Nema kruha bez motike! Sad se novo bogatstvo stvara u Aziji. Ondje se radi. Zapad još nije stupio iz krize, ali je kriza ublažena političkim sredstvima odnosno intervencijom nacionalnih država, koje su poduprle financijski sektor s čak četrnaest tisuća milijardi američkih dolara, uglavnom posuđenih.

2. Što će biti posljedica svjetske financijske i ekonomske krize? Može li svijet ostati isti kao da je nije bilo? Hoće li među posljedicama biti i novi položaj i nova uloga države u gospodarstvu?

Sadašnja je kriza posljedica pogrešnog, liberalnog načina globalizacije. Da je dosadašnji tijek globalizacije bio štetan pokazala je propast bogate Rusije pod Jeljcinom. Tri su čimbenika postupka globalizacije: korporacije, tehnologija i nacionalne države. Dosad su korporacije nadzirale tehnologiju i nacionalne države. Sad su korporacije i financijske ustanove spale na pomoć država, koje su se zadužile preko svake mjere. Jedino je Kina u banke unijela novac iz državne pričuve.

Korporacije su izgubile vjerodostojnost. Odsad će nacionalne države nadzirati korporacije, ali i tehnologiju sustavom državnih poticaja. Svijetu treba nova, takozvana zelena tehnologija za proizvodnju energije i nova tehnologija za stvaranje sigurnosti u opskrbi hranom i vodom. Tehnologija treba služiti ljudima, narodima i čovječanstvu a ne tržištu.

Jača uloga nacionalnih država donijela je korist nizu zemalja: Rusiji, Kini, Koreji, Brazilu, Venezueli, Argentini pa čak i u SAD. Svijet se iz sadašnje krize izbavlja intervencijom država. One su jedino jamstvo da se kriza ne ponovi u dogledno vrijeme. Ujedno će doći do potrebne re-lokalizacije globaliziranog svijeta, čime će se smanjiti neizvjesnost u kojoj žive ljudi i narodi. Jača uloga država ne će biti ograničena samo na gospodarstvo. Države će morati pomoći obnovu čovjeka, odnosno ljudskih vrijednosti koje je tržište uništilo.

3. Zašto je došlo do urušavanja hrvatskoga gospodarstva i prije i mimo svjetske financijske i ekonomske krize? Uz objektivne okolnosti kao što su ratna agresija te nužnost restrukturiranja neodrživih socijalističkih tvrtki, kolika je odgovornost političara za urušavanje hrvatskoga gospodarstva?

U početku postupka osamostaljenja Hrvatske od četiriju temeljnih područja života dobro su bili vođeni politika, obrana i sustav ljudskih vrijednosti, ali je zatajilo vođenje gospodarstva. Gospodarstvo je pogrešno usmjereno unakaženjem dobrog izvornog postupka privatizacije. Nije bilo prijepora u privatizaciji poduzeća po izvornom zakonu, kao što pokazuju postupci u Krašu, Francku, TOZ-u, Kamenskom, Samoborki, Jadranki, Zagorki ili Kotki. Kasnije su poduzeća dolazila ponajviše u ruke ljudi koji nisu bili ni poduzetnici ni ulagatelji. Stoga je bilo neizbježno da se Hrvatska deindustrijalizira. U posljednjih 20 godina Hrvatska nije bila kadra ni akumulirati a kamoli stvoriti tehnologiju. Sad Hrvatska mora uvoziti nebrojene kategorije proizvoda a nema suvremenih proizvoda za izvoz. Uvozi čak i hranu.

Naši ljudi vlasti odali su se liberalizmu, izvoznoj ideologiji za neiskusne narode, vjerujući anglosaksonskoj postavci da se i nejako tržište može othrvati navali svjetskog tržišta. Oni ne shvaćaju pravo ni ulogu države ni svjetsku geoekonomiju i geopolitiku. Ljudi vlasti su sve do prvog rebalansa državnog proračuna u travnju prošle godine nijekali mogućnost pojave krize. Smatrali su da je naš financijski sektor stabilan a i bio je, ali samo zato što se bavio potrošačkim bankarstvom a ne financijskim spekulacijama, što su činile središnjice tuđih banaka koje su vlasnice naših banaka. Kriza je do nas došla posredno, putem recesije na proizvodnim zapadnim tržištima.

4. Može li se govoriti i o slomu hrvatskoga političkoga sustava?

Politika je postupak usklađivanja raznorodnih interesa u jednom društvu i dodjele utjecaja tim interesima razmjerno njihovom prinosu bogatstvu naroda. U tom smislu u Hrvatskoj nema politike. Politikom se u Hrvatskoj smatra borba za vlast. O stvaranju bogatstva nitko ne govori. Govori se samo o podjeli i uzimanju bogatstva. Stoga bih radije rekao da je došlo do sloma hrvatske stranačke demokracije, koji je prvobitno uzrokovan nakaznim razmjernim izbornim sustavom, koji dogovorno podupiru HDZ i SDP.

Taj sustava je pogibeljan za hrvatsku demokraciju, jer provodi negativnu selekciju ljudi za popunjavanje mjesta u predstavničkim tijelima. Za nekoga je dosta da ga šef stranke upiše u vrh izborne liste da dospije u saborske klupe, u kojima sjede pjevači, sportaši, glumci i drugi šefovima poćudni ljudi koji ne spadaju u politiku. Da je u Hrvatskoj na snazi izravan, većinski izborni sustav u strankama bi se radom u predstavničkim tijelima oblikovali i razvijali političari, doslovce političari, koji bi mogli voditi politiku, koja će u budućnosti biti važnija od gospodarstva pa čak i od obrane.

Takav izborni sustav osvetio se prvobitno samim strankama. Već su usahnule ranije snažne srednje stranke kao što su HSP, HSLS, HSS i HNS. Sad je na red došao i HDZ koji je stvorio sadašnji izborni zakon. Dobar rezultat mnogih nestranačkih kandidata na predsjedničkim izborima osmrtnica je hrvatskog političkog stranačja. Sramota je to, što dosadašnja matična stranka hrvatskog naroda nije bila u stanju ponuditi vjerodostojnog predsjedničkog kandidata, a ni predsjednički kandidat SDP nije proizvod stranačkog mehanizma. Slabljenje SDP-a već je na pomolu. Čudi to što vodstvo SDP-a nije bilo u stanju formulirati novu hrvatsku politiku ni u sadašnjoj krizi i tako se nametnuti većini hrvatskih glasača. SDP pod sadašnjim vodstvom nema nikakvu politiku, dok se HDZ brine samo za državni proračun, a sudbinu naroda prepušta slučaju.

Stranke otuđuju građanima izborni glas. Građani biraju, ali ni o čemu ne odlučuju. Odlučuje uzak krug ljudi na vlasti te tuđi i domaći financijeri stranačkih izbornih kampanja.

Izlazak iz sadašnje političke krize je u odbacivanju sadašnjeg razmjernog izbornog sustava i uvođenje izravnog biranja zastupnika u predstavnička tijela. Time bi zastupnike, izabrane u izbornim jedinicama, glasači mogli nadzirati i usmjeravati. U politiku bi se uključili i kvalitetniji ljudi, koji sad zaziru od uključenja u stranke. Hrvatskoj je potrebna izravna, narodna, nacionalna demokracija. Tu demokraciju po hrvatskom izbornom sustavu uživaju etničke skupine u Hrvatskoj: Srbi, Mađari, Talijani, Nijemci, Austrijanci, Česi, Slovaci, Romi i Bošnjaci, ali ne i Hrvati. Narodna, izravna demokracija potrebna je i većinskom hrvatskom narodu.
Time bi se obnovio politički postupak koji je uz sadašnje svjetske okolnosti i domaće prilike narodu potreban kao komad kruha.

5. Kako biste sažeto prikazali sadašnje stanje hrvatskoga gospodarstva?

Hrvatsko gospodarstvo a time ni hrvatsko društvo nije pripravno za uključenje u svijet koji će roditi sadašnja kriza. Taj će svijet biti obilježen žestokim razvitkom tehnologije, posebice tehnologije za potrebe opskrbe energijom i za namicanje dovoljno hrane i vode. U njemu će biti ojačana uloga nacionalnih država. Pojavit će se golema razlika u ulozi nepotpunih, malih nacionalnih gospodarstava i velikih, potpunih gospodarstava. Umjesto nadmetanja među korporacijama svijet će usmjeravati dogovori među državama. Najpreča zadaća bit će osiguranje mirnog opstanka naroda. Znatno će se smanjiti izravna inozemna ulaganja, jer će sve korporacije, koje trebaju pomoć države, ulagati u vlastitu zemlju, pred očima vlastitih glasača. U Hrvatsku ne će dolaziti tuđi poduzetnici nego nakupci poduzeća, zemljišta i vode a to će potencirati pitanje stvaranja dodane vrijednosti u Hrvatskoj.
Globalizacija, koju se ne može ukloniti, pogoršanje klime te prijeteća nestašica hrane i vode ugrožavaju ne samo opstanak pojedinih naroda, nego i cijelo čovječanstvo i svjetski mir.

Hrvatsko je gospodarstvo maleno. Čak i da ima tehnologiju, Hrvatska ne može sve proizvoditi. Morat će u dogledno vrijeme uvoziti, primjerice, prijevozna sredstva, ozbiljnije oružje, medicinsku opremu i laboratorijske potrepštine, kompjutore, komunikacijsku opremu, energiju i drugo. Čime će to platiti? Do sadašnje krize plaćala je prodajom nekretnina i graditeljstvom financiranim tuđim novcem. Nakon prestanka krize moći će se neko vrijeme prodavati zemlja u Slavoniji, Baranji te na Pelješcu i oko novog mosta, ali će i tome ubrzo doći kraj.

Hrvatska ima željeznicu iz devetnaestog stoljeća i to slabo održavanu. Turizam prinosi samo 4% ukupnoj dodanoj vrijednosti. Drugo se od takozvanog apartmanskog turizma ni ne može očekivati. Poljoprivreda propada, a zemlja se prodaje tuđincima. Industrijska poduzeća nisu u stanju stvoriti dovoljno proizvoda koji se mogu prodati u inozemstvo. Utemeljenje posebnog fonda za spas posrnulih poduzeća ne će potaknuti izvoz, ali će dodatno optereti državni proračun i siromašne hrvatske porezne obveznike. Guverner HNB-a uvjetuje potporu Banke novom fondu ulaganjem u proizvodnju. Međutim, ulagati valja samo u novu proizvodnju za izvoz i za budućnost.
Jalova državna uprava trati novac koji bi se mogao rabiti za unapređenje tehnologije u područjima u kojima bismo mogli proizvoditi za izvoz. Korupcija upropaštava i dosad dobra poduzeća u djelomičnom ili punom državnom vlasništvu.

6. Jesmo li dosegli fazu u kojoj postaje neminovna obnova cijeloga društva, države i hrvatskoga gospodarstva?

Hrvati su prestali raditi, a hoće dobro živjeti. Hrvatsko društvo propada, kao što propada i Zapad. Propast civilizacija dolazi od nekoliko čimbenika, ali su u postupku propadanja uvijek prisutni neprimjereni pogledi na život. Odgovorni ljudi ni na Zapadu ni u nas ne pokazuju da su svjesni da se siromaštvo zavuklo u zapadne narode. To se još ne očituje u ozbiljnom smanjenju potrošnje, jer je siromaštvo prikriveno velikim zaduženjem država, poduzeća, jedinica lokalne uprave i pojedinaca.
Valja mijenjati sadržaj ljudske svijesti. Narodima valja početi živjeti od rada. To traži veliku promjenu u stavu i ponašanju ljudi i politike. Valja pružiti otpor propadanju, a takav se otpor ne može pružiti bez unutarnje obnove. Ipak ću spomenuti i Crkvu. Propadanje Rima u četvrtom i petom stoljeću djelomice su prouzročili vanjski neprijatelji, barbari, ali se otpor propadanju nije mogao zamisliti bez Benediktove obnove, ne samo Crkve nego i cijelog Rima. Obnova je bila dugotrajna i mukotrpna, ali je uspjela. „Ora et labora! Moli i radi! Benediktinci nisu propovijedali. Samo su molili i radili. Promijenili su sadržaj svijesti i imali dobru praksu.
Hrvatsku obnovu treba predvoditi obnova gospodarstva, ali nje ne može biti, ako se ne obnovi hrvatska politika te ako se ne pokrene cijelo društvo. U nas još nije proglašena „elementarna nepogoda“, iako nas je već pogodila. Ako se Hrvatska ne počne obnavljati, nema otpora propadanju.

7. Nakon dosadašnjega iskustva s tzv. političkim elitama, smatrate li da su one sposobne ponuditi primjerenu i ostvarivu hrvatsku strategiju obnove?

I sad kao i dosad u Hrvatskoj buja samozadovoljstvo vlasti vlastitim djelovanjem. Mijenjaju se samo formulacije kojima se iskazuje samozadovoljstvo. I dalje se samo ispredaju priče.
Kampanja za predsjedničke izbore otkrila je oskudicu političkog smisla i odgovornosti kandidata za budućnost. Samo je jedan kandidat, koji nije prošao prvo kolo, govorio o budućnosti te o potrebi obnove Hrvatske putem obnove gospodarstva. Na koju se razinu bila svela kampanja nakon prvog izbornog kola?
Ako ljudi vlasti ne uvide da Hrvatskoj treba obnova politike putem uvođenja većinskog, izravnog izbornog sustava, teško je očekivati početak obnove.

8. Koje bi bitne elemente morala sadržavati hrvatska strategija obnove?

Temelj obnove bilo bi to da država preuzme predvodništvo u gospodarstvu. Država se mora postaviti kao poduzetnik a ne kao gospodar. Za to je potrebno uzimanje ozbiljnih dugoročnih zajmova od Međunarodnog monetarnog fonda, koji bi se uporabili za projekte stvaranja novog gospodarstva, gospodarstva za budućnost. Hrvatska u srednjoročnom razdoblju može stvoriti nove izvozne proizvode agresivnom proizvodnjom hrane i vode uz izgradnju potrebne društvene i fizičke infrastrukture. Time bi se iskoristila zemlja. Drugo je modernizacija željeznice s uvođenjem kontejnerskog ili intermodalnog prijevoza, čime s bi se iskoristio izuzetno dobar položaj Hrvatske. Treće je otklon od apartmanskog turizma, kojim bi se pravo iskoristili more, obala i otoci za stvaranje ozbiljne dodane vrijednosti.
Dugoročnije gledano, Hrvatska se mora posvetiti i biotehnologiji, jer će se za petnaestak godina zemlje koje nemaju akumuliranu ili stvorenu biotehnologiju naći u situaciji u kojoj su sad zemlje koje nemaju obradiva tla. Umjesto postavljanja skijaške staze na Sljemenu i suvišne sportske dvorane u Srednjacima, Zagreb je mogao napraviti dobro opremljen biotehnologijski institut za potrebe hrvatske budućnosti uz zapošljavanje naših mladih stručnjaka koji sad stvaraju bolju budućnost tuđim narodima.

9. Može li hrvatsko društvo uopće započeti svoju obnovu sa sadašnjim vrijednosnim rasulom? Koje bi bitne elemente morao imati hrvatski vrijednosni sustav?

Hrvatskoj je umjesto sebičnosti i samoživosti nasušno potrebno zajedništvo. Brigu samo za vlastite interese valja zamijeniti brigom za opće dobro. Hrvati su podlegli liberalističkoj religiji samoživosti, iako je spas uvijek bio u zajedništvu. Čovjek se kao vrsta razvio u zajedništvu, uzajamnosti i solidarnosti. Ljudi se moraju otrijezniti, obratiti se na zajedništvo i vratiti se svojim genskim korijenima. Po nastojanju da se čovjek vrati čovještvu Isus je nedvojbeno dao najveći mogući doprinos ozdravljenju ljudskog roda. Isusovo Božje kraljevstvo je praksa zajedništva, uzajamnosti i solidarnosti.

10. Jeste li Vi optimist? Hoće li se hrvatsko društvo uspjeti obnoviti i stati na svoje vlastite zdrave noge?

Ja sam neukrotiv optimist. Vjerujem u snagu naroda. Moj publicistički rad odiše optimizmom, posebice u ovom vremenu dolaska i produbljenja krize i u Hrvatskoj i na Zapadu. Moje ocjene slabog stanja u politici, narodu i zemlji nisu sračunate ni na čije uniženje. One iznose stvarno stanje nakon analize svih okolnosti i prilika. Osim toga, svaki moj rad sadrži jasne konkretne prijedloge za djelovanje koje bi vodilo poboljšanju stanja. Hrvatsko društvo će se uskoro prenuti!