Archive | ožujak, 2011

26 ožujak 2011 ~ 1 Comment

Vladina politika i nacionalni interes

U naslovu osvrta sam napisao riječ „politika“, iako odavno pišem da u Hrvatskoj nema politike. Da sam tu riječ zamijenio drugim izrazom, naslov bio nezgrapan. „Politika“ označuje postupak „javnog usklađivanja raznorodnih interesa u državi, pri čemu se svakoj interesnoj skupini dodjeljuje utjecaj razmjeran njezinom doprinosu bogatstvu naroda“. U nas nema politike, jer se nositelji vlasti ne brinu za narod i državu, a kamoli za bogatstvo naroda. Oni ih, dapače, siromaše i uništavaju. U tom smislu se umjesto „politike“ može i mora rabiti izraz „vođenje državnih poslova“.

Pobuda za osvrt došla je od uzrujanosti i zabrinutosti, koje su zahvatile naše građane i javnost zbog novog srbijanskog napada na naše branitelje i njihova progona od srbijanske politike, a ne od srbijanskog pravosuđa. Progon naših branitelja je politički čin. Srbija ima politiku, a Hrvatska je nema! Hrvatsko pravosuđe sa srbijanskom politikom surađuje bez imalo svoje politike, za koju naše vlasti nisu ni sposobne ni voljne,.

Srbijanski progon hrvatskih branitelja otvara niz problema i stvara niz nevolja: (1) otvara pitanje smisla, opravdanosti i valjanosti Domovinskog rata; (2) pretvara hrvatske branitelje u agresore i zločince; (3) dovodi u pitanje svrhu osamostaljenja Hrvatske; i (4) potkopava prirodno i ljudsko pravo Hrvata da traju kao narod. Međutim, reakcija hrvatskih nositelja vlasti na srbijansku hajku na hrvatske branitelje otvara pitanje naravi, smisla i uloge hrvatske države. Kakva je hrvatska država i čemu ona služi? To pitanje građani postavljaju i zbog općeg propadanja države i naroda: političkog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog.

U svezi s javnim poslovima naroda postoje tri odvojena pojma: politička zajednica, politički poredak i nositelji vlasti u političkoj zajednici. Politički poredak je ustaljen način uređenja političkih odnosa. On je i više od pisanog ustava političke zajednice, jer uključuje svrhe zajednice i potrebne granice snošljivosti, mjerila ponašanja, prihvaćene procedure te formalnu i neformalnu strukturu vlasti. Prije su nositelji vlasti vladali zajednicom po Božjoj milosti, po nasljednom pravu i sličnom, a imali su podanike. Od Bonapartea se smatra da vlast izvire iz naroda, čiji pripadnici su građani države ili političke zajednice. Država je od Francuske revolucije instrument naroda.

Narod ima svoje potrebe, svoje svrhe i svoj interes, a oni se zadovoljavaju ili ostvaruju političkim djelovanjem nositelja vlasti putem političkog poretka. U vođenju hrvatske države nema spomena nacionalnom interesu. Ukupne potrebe naroda se sve oskudnije zadovoljavaju (prehrana, odijevanje, rad, zdravlje, školovanje i znanje, sigurnost, kultura i drugo), a u pitanje se dovode smisao i svrha postojanja, i Hrvata kao narodne zajednice i obnovljene hrvatske države.

U Hrvatskoj se vođenje unutarnjih poslova države sastoji u borbi stranaka za vlast, prikupljanju novca u proračun, zadovoljavanju posebnih tuđih i domaćih interese proračunskim novcem, poharu naroda, prirodnog blaga i stvorenog bogatstva te prisilnom uvođenju tuđeg pravnog sustava (EU), koji pokorava hrvatsko tržište svjetskom. U vanjskim državnim poslovima nema sadržaja, nema politike. Sve je svedeno na odnose. Nema ni političke ni gospodarske diplomacije, kojom bi se ispunjale nacionalne svrhe i ostvarivali narodni interesi.

Hrvatske nacionalne interese posebno pogađaju „odnosi“ sa Srbijom i njihova takozvana normalizacija. Ovaj prigovor se odnosi i na Banske i na predsjedničke dvore. Srbiju se poslije njezine neuspjele vojne agresije na Sloveniju, RH, BiH i Kosovo te prvobitno političke agresije na Crnu Goru trebalo držati u izolaciji, u koju se sama dovela, ili bar na ozbiljnom razmaku, dok ona ne zavrijedi normalne odnose sa susjedima putem vraćanja agresorskog duga: povrata pokradene imovine i kulturnog blaga, vraćanja tijela zarobljenih, odvedenih ( a ne nestalih?!) pa pogubljenih branitelja i građana, priznanja hrvatskih granica, uklanjanja svoje vojske s hrvatskog teritorija i drugo. U takvom stanju, upravo kako bi izbjegnula izvršenje svojih obveza, Srbija svim silama nastoji izići iz političke izolacije ili otočenja. To je dio sadržaja srbijanske politike u sadašnjem času. Srbija je Hrvatskoj bila dužna, a sad, kad se odnosi normaliziraju, više nije! Hrvatske vlasti nevjere nacionalne interese za volju „normalizacije“, na koju ih nagovara činovništvo EU i u čemu ih podupiru glasnogovornici većine etničkih manjina u Hrvatskoj.

Ako RH nema politiku, kako bi mogla imati nacionalnu strategiju? Sve je u njoj u odnosima. Nasuprot nama, osim diplomacije i politike, Srbija ima i strategiju, koju nije promijenila od vremena kneževine Srbije – ni za komunizma ni poslije Miloševića, koji je u krivo vrijeme pokušao ostvariti drevnu nacionalnu strategiju. Nedavno su objavljeni rezultati ankete provedene u sklopu srbijanskog projekta Novosti iz prošlosti, koji otkrivaju etnocentričnost Srba kao naroda. „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad!“ Srbi smatraju da je najveći čovjek svjetske prošlosti Tesla, s 21% glasova – Tito 10%, Hitler 8%, Isus 4%. Smatraju da su srpska sveučilišta starija od prvih europskih, iako su mlađa bar 800 godina. Smatraju da su 1918. godine Srbi bili najpismeniji narod u Jugoslaviji. 37% Srba koji imaju osnovnu školu smatra da je Dubrovnik srpski grad, a taj postotak kod visokoobrazovanih ljudi iznosi 55%. Da je srpski vladar Dušan (koji se sam uzalud proglasio carem Bizanta, dok je u Carigradu bili križarsko Latinsko carstvo) vladao Beogradom i Solunom pogrešno smatra 68% visokoškolovanih ljudi, a samo 37% niskoškolovanih ljudi.

Srbi imaju neobično visoko mišljene o sebi kao narodu, a njihove vlasti to uvažavaju. Srbija je narodna država, a RH to nije.

Neprimjereni postupci hrvatskih nositelja vlasti prema Srbiji i drugim obližnjim zemljama (BiH, Mađarska, Slovenija i Srbija) te njihova potpuna pasivnost u današnjem globaliziranom svijetu, koji ulazi u olujno razdoblje, pokazuju da vlasti ne razumiju ni što je narod ni što je država ni što je politika. Njih ni nedavna revolucija u Tunisu ne može prenuti. Tunižani su poslali poruku svim nositeljima vlasti u svijetu, posebice onima u islamskim zemljama, koji su okrenuli leđa vlastitom narodu, ustupili državu tuđim silama ili ideologijama te prihvatili ortaštvo s međunarodnim kapitalom.

Tunižani su izričito tražili demokraciju, slobodu govora, slobodne izbore i rad za visokoškolovane mlade ljude, koji su većinom nezaposleni. Međutim, temeljno pitanje, koje su bili postavili vlastima, koje su uklonili, bilo je: „Čija država je Tunis?“

Čija je hrvatska država? Komu i čemu ona služi? Nositeljima vlasti da uspostavljaju i „normaliziraju“ odnose i da tuđincima otvaraju hrvatsko tržište, ili narodu da zadovoljava svoje potrebe, ostvaruje svoje svrhe i da se štiti? Čovjek se oduvijek „hranio i branio“ zajednicom, a pod sadašnjim vlastima Hrvat se mora kao pojedinac braniti od organiziranih naroda!?

Vlasti još ne slušaju glasove iz naroda. Stoga narodu valja progovoriti u jedan glas!

Continue Reading

19 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Zapad bez sustava ljudskih vrijednosti

Zdravko Mršić: Predavanje u Europskom domu u Zagrebu 1. ožujka 2011. godine

U predavanju ću pokušati navesti razlog pisanju knjige „ANTIBIBLIKUS, Korijeni neizdašnosti kršćanstva“.

Počet ću tvrdnjom iz naslova predavanja. Zapad je uistinu ostao bez sustava ljudskih vrijednosti. Sve zapadne ideologije, kojima se proteklih stoljeća nastojalo sačuvati ili iznova utemeljiti sustav ljudskih vrijednosti, kršćanstvo, komunizam i liberalizam, ili su propale ili su postale neizdašnima. Praktično govoreći, nijedna od njih nije u stanju nimalo pridonijeti odgoju ljudi ili ucjepljenju u mlade ljude zasada, vrijednosti ili ljudskih vrlina, koje bi omogućile da ljudska društva sačuvaju koheziju i otpornost, koje su potrebne u suočenju s izazovima globalnog svijeta.*

Kršćanstvo je na samrti i pokušava se spasiti infuzijom jakih obroka ekumenizma, koji je negacija svake od religija, koja se iskreno ili neiskreno predala ekumenizmu. Komunizam, komunističku utopiji ili komunističku postavku, ukopala je boljševička praksa nasilne kolektivizacije i „uravnilovke“ naroda. Liberalističku utopiju razotkrilo je sadašnje posvemašnje sukobljavanje unutar narodnih političkih zajednica, rasap dugovječnih naroda i propadanje ljudskog tkiva općenito. Opsjednutost liberala ucjepljivanjem u mlade i u zrele ljude – putem gospodarskih i političkim sredstava – zasada slobodarstva i nadmetanja među ljudima i narodima dovela je ljude i narode diljem svijeta u stanje teške, gotovo neizlječive bolesti.

U „Antibiblikusu“ sam pokušao objasniti korijene neizdašnosti kršćanstva. Naime, razlozi sloma komunističke hipoteze postali su jasni davno prije sloma kratkovjekog komunističkog sustava na istoku Europe i drugdje. S druge strane, liberalizam – koji je stariji od komunizma, ali koji je imao razdoblja pritajenosti iz opreza – pred našim očima pokazuje sav besmisao svojih privlačnih utopijskih postavki (1) da je briga svakog pojedinca samo za vlastito dobro najbolji put do ostvarenja zajedničkog ili općeg dobra, i (2) da je uspostava slobodnog svjetskog tržišta jedini jamac uspostave vječnog mira i njegova očuvanja. Međutim, pravi razlozi propadanja, sahnjenja ili agonije kršćanstva nisu očiti, jer je dugovječno kršćanstvo prvo europske narode spasilo od potpune propasti i izbavilo ih iz barbarstva, a zatim sve do uspostave industrijskog kapitalizma pokazalo neobičnu sposobnost vlastite obnove: benediktinska obnova od šestog stoljeća, franjevačka obnova uoči Renesanse te obnova putem Reformacije i isusovačke Protivreformacije od šesnaestog stoljeća.

Vrijedno je napomenuti da su se iz krila kršćanstva rodili liberalizam i komunizam, koji su utopije nastale u ozračju kršćanske eshatologije ili očekivanja pojave mesije na kraju vremena, ali i ateizam, koji je endemna zapadna pojava. To se sve dogodilo u minula dva i pol stoljeća, upravo u vrijeme kad se u Europi snažno razvijala prava znanost, čijem je unapređenju Crkva dala neprocjenljiv obol. Neizdašnost kršćanstva kao ideologije, na kojoj bi se mogao i dalje temeljiti sustav ljudskih vrijednosti, nije uzrokovana pojavom prave znanosti, ali je znanost razotkrila sve slabosti kršćanskog pristupa svijetu, životu, društvu i čovjeku.*

U traženju uzroka sadašnje jalovosti kršćanstva kao ideologije ne smije se izgubiti iz vida sadašnje stanje svijeta. Sredinom studenoga prošle godine kod objave knjige „Svijet bez ideje“ održao sam predavanje pod naslovom „Kapital bez domovine i svjetska revolucija“. Događaji na početku ove godine pokazali su da svjetska revolucija počinje.

Naglasit ću nešto na što se često navraćam. To što karakterizira pojedina društva nisu ni posebne potrebe ni svrhe, koje snažno potiču ljude da ih zadovolje i ostvare, nego sredstva i načini, kojima se ostvaruju opće ljudske svrhe i zadovoljavaju potrebe. Društva označuje dinamika utjecaja društvenih sredstava u postupku zadovoljenja potreba i ostvarenja svrha. Za dobro razumijevanje društvene dinamike dobro je razlučiti četiri glavna organizacijska sredstva društvenog utjecaja, snage ili vlasti odnosno četiri glavne mreže utjecaja, koje se međusobno preklapaju i prepleću: politiku ili državu, gospodarstvo, vojsku ili sigurnosne snage i sustav ljudskih vrijednosti. Te mreže su organizacije – institucionalizirana sredstva ostvarenja ljudskih svrha. Njihova snaga, vlast, utjecaj ili „moć“ ne izvire iz čovjekova nastojanja da namakne ideološka, ekonomska, vojna ili politička dobra, nego iz njihove organizacijske sposobnosti da zadovolje ljudske potrebe i da ostvare ljudske svrhe. U pozadini odnosa i međuovisnosti glavnih mreža društvenog utjecaja stoji narav čovjeka kao vrste, kojega nakane, svrhe i nastojanja, a ne potrebe razlučuju od drugih živih vrsta. Stoga, utjecaj sustava ljudskih vrijednosti nije manje važan od drugih vidika vlasti: gospodarstva, politike ili sigurnosti.

Želim usto razlučiti ideologiju od ideje. Ideja ili zamisao ima svrhu koju valja postići držeći se samo određenog načela. Ideja, koju slijede sustav ljudskih vrijednosti i politički poredak kojemu taj sustav služi, ima jednostavnu svrhu i jednako jednostavno načelo, kao mjerilo ostvarenja svrhe. Ideja ima bitno regulacijsku funkciju. Ako društvena praksa ne vodi ostvarenju svrha, praksa se mijenja. Ideologija ili opća doktrina kao temelj sustava ljudskih vrijednosti, predstavlja program, koji moraju provoditi ljudi u svojem ponašanju i društvene ustanove u svojem djelovanju. Ako u takvom slučaju društvena praksa ne vodi ostvarenju svrha, nju se ne smije mijenjati. Ona postaje zaprekom ostvarenja svrha na mogući drugi način i sredstvom opravdanje pogrešne, nekorisne i štetne prakse.

Dodat će još to, da bi se svim društvima, čim bi došlo i do kakve podjele rada, pojavili pojedinci, koji su svoje životne potrebe zadovoljavali stvaranjem kulturnih simbola i znakova te rukovanjem njima. Od čarobnjaka i šamana, preko dvorskih pisara i svećenika, do crkvenog klera i dvorskih luda ili umjetnika, kulturna se elita javljala u svim agrarnim društvima. Ona je imala zadaću pružati, organizirati i raspačavati ili širiti riječi ili slike u tri temeljna područja: (1) prikupljanju stvarnog, objektivnog znanja, (2) smišljanju ideologije, koja će čuvati postojanost društvenog poretka, i (3) pružanju i organiziranju metafizičkog objašnjenja kozmičkog reda, koji se očito činio magičnim. Ja taj poseban sloj namjerno nazivam pismoznacima.

To nas uvodi u temu izlaganja. Pismoznanski sloj drevnožidovske plemenske federacije imao je vrlo tešku zadaću. Drevni su Židovi živjeli na palestinskoj vjetrometini između velikih političkih zajednica pa im je bilo teško uspostaviti i održati vlastitu državu, za kojom su čeznuli. To im je nakratko pošlo za rukom uspostavom slabe judejske kraljevine pod samo tri vladara: Saulom, Davidom i Solomonom i to oko osmog stoljeća. Povjesničari i arheolozi znaju da su gotovo cijelo ostalo vrijeme Židovi živjeli pod tuđom vlašću: egipatskom, asirskom, babilonskom, perzijskom, grčkom i rimskom. Sigurno je da Židovi kao narod nisu nikad prebivali u Egiptu. Zna se da ni za silnog Solomona Izrael i Judeja nisu bili ujedinjeni. Zna se da nema traga tobožnjem razaranju silnog broja gradova od Mojsija u četrnaestom stoljeću; da je Jerihon u to vrijeme bio trgovište s drvenim kućama i bez ikakvih zidina; da nema traga velebnim palačama u kojima je Solomon čuvao sedamsto žena i tristo priležnica, da Mojsije – sve da je i postojao i da je bio u Egiptu – nije mogao u jednu noć izvesti iz Egipta šesto tisuća ratnika i ukupno tri milijuna ljudi, s kojima je četrdeset godina lutao Sinajem, hraneći ih kruhom, koji je redovito padao s nebesa;* da je velebni Ur Kaldejski iz kojeg je navodno potekao Abraham postao blještavom metropolom istom u sedmom stoljeću; da Židovi na putu u Egipat u petnaestom stoljeću nisu mogli voditi i jahati deve, koje su pripitomljene istom u desetom stoljeću i koje su uvedene u komercijalnu uporabu istom u osmom stoljeću. Sve to i mnogo drugoga upućuje arheologe i povjesničare na čvrst zaključak da Bibliju odnosno Zakon, Toru ili Petoknjižje nije pisao Mojsije u četrnaestom stoljeću, nego netko mnogo kasnije. Stoga je nizozemski židovski filozof Baruh Spinoza još u sedamnaestom stoljeću napisao da je „jasnije od Sunca u podne da je Zakon pisao netko tko je živio stoljećima poslije Mojsija“. To ga je koštalo ekskomunkacije. Učenjaci pisanje Zakona smještaju u razdoblje između šestog i drugog stoljeća prije pojave Isusa.

Očito je da su drevni Hebreji rekonstruirali svoju prošlost i to u državotvorne svrhe. Nije riječ o običnom mitu, koji je srican malo po malo u davna vremena, nego o rekonstrukciji prošlosti, tijekom koje su skovani mitovi o Božjoj odabranosti Židova kao naroda koji će preplaviti svijet i o Božjem obećanju Židovima jednog posebnog malog dijela Zemljine plohe zauvijek, bez obzira na demografski razvitak svijeta i na moguće i stvarne migracije u svijetu. Zakon čak navodi silna razaranja i etničko čišćenje, koje je izveo Mojsije po „povratku“ u zemlju, koja je obećana Židovima sedam stoljeća ranije. Jasno je, da do Isusova vremena nije bilo ništa ni od tobožnjeg Božje odabranosti Židova ni od tobožnjeg Božjeg obećanja zemlje. Židovi su se prije Isusova vremena suočili i s mnogo naprednijim Grcima i Rimljanima, ali i s rimskom okupacijom, koja se činila nepovratnom. Tad je bila izgubljena nada da će se stara Božja „obećanja“ ostvariti putem zemaljskog mesije ili pomazanika. Stoga je sekta farizeja u očajanju posegnula za idejom izravnog Božjeg zahvata u židovsku politiku putem nebeskog izaslanika te očekivala njegov dolazak i uspostavu vječnog židovskog kraljevstva.

U vrijeme Isusove pojave grčka je velebna civilizacija već bila propala, a da nijedan okolni narod pa ni odabrani židovski nije znao naslijediti grčku znanost, filozofiju, matematiku, mudrost, likovnu, glazbenu, dramsku i graditeljsku umjetnost te grčke praktične vještine. Židovskim društvom vladali su pomutnja i propadanje, a propast Rima i rimskog pristupa životu već je bila na vidiku. U takvom poraznom stanju svijeta, koji je bio globaliziran (na vesla) i koji je imao 75 milijuna stanovnika ili četvrtinu svjetskog pučanstva, tražio se novi pristup životu, nova ideja i novi sustav vrijednosti.

U takvom stanju naroda te u okolnostima izvan Izraela i u prilikama u Izraelu pojavio se Isus, koji je svoj stav temeljio na zaključcima svojeg promatranja prirode, društva i ljudskog života uvažavajući tadašnje stanje duhova. Isus je najavio dolazak novog svijeta ljudske uzajamnosti, solidarnosti i društvene kohezije te borbu za taj svijet. On je kao svrhu djelovanja ljudi i ljudskih zajednica postavio to da „svi ljudi imaju život“. Sebe je nazivao dobrim ili odgovornim pastirom ljudi, a Boga je proglasio „ocem svih ljudi i naroda“ upravo zato da bi mogao opravdati borbu za novi svijet i potaknuti ljude da se odgoje za funkcioniranje takvog novog svijeta. Za stvaranje novog svijeta potrebno je u ljude usaditi sustav ljudskih vrijednosti, koji je on nazvao „nebeskim kraljevstvom“ i koji je definirao u takozvanom Govoru na gori, koji neću navoditi. Ipak ću spomenuti da na kraju svojeg Govora na gori Isus zanosno govori o zadovoljstvu vlastitim životom, o pouzdanju, sreći i ispunjenosti smisla života ljudi, koji će biti progonjeni, kao što je i on sam bio progonjen, zbog promicanja novog svijeta. Po Isusu, zatečeni, sadašnji svijet – to govore sve njegove prispodobe o „nebeskom kraljevstvu“ – vrijedan je samo napuštanja, nestanka, prestanka, preinake i postupnog prerastanja u novi „Božji“ svijet u ljudima i među ljudima.

Govor na gori je doslovce objava ili deklaracija slobode čovjeka; slobode nad društvom čovjeka kao vrste, a ne slobode pojedinca u društvu; slobode u nastojanju da se stvori novi, drukčiji svijet, svijet za sve ljude, a ne slobode svakog pojedinca ili društvene skupine u nastojanju da samo za se namiče dobrobiti.

Ivan Evanđelist piše da farizeji nisu razumjeli jednu Isusovu prispodobu te da im je Isus nato rekao: “Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene kradljivci su i razbojnici pa ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Tko kroza me uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja sam došao da život imaju, u izobilju da ga imaju.” Sjajna ocjena pismoznanaca i pismoznanske uloge.

Isusov sustav vrijednosti utemeljen na njegovu sustavu uvjerenja je jedincat, potpun, univerzalan i nenadmašljiv. „Kraljevstvo nebesko“ je sustav ljudskih vrijednosti za sva vremena. Za Isusovo učenje može se slobodno reći da sadrži samo ideju, a da u njemu nema ideologije odnosno programa, koji ljudi moraju provoditi u svojem ponašanju, a društvene ustanove u svojem djelovanju. Isus ima ideju, koja sadrži načelo koje omogućuje da se ide za svrhom – da svi ljudi mogu živjeti kao ljudi.

U Isusovu pristupu nema ni mita ni mitohistorije, nema etičkih pravila, nema žrtve i obreda, nema kozmologije i nema sprege s vlastima. Dakle, nema riječi o religiji. On ljudima nudi samo iskustvo ljudskosti, koje se stječe stvaranjem novog svijeta. Isus ne nudi ni mit ni mitohistoriju ni utopiju. On upućuje ljude da promatraju život, društvo i druge ljude te da sami zaključuju. Do istine se dolazi motrenjem, radom i iskustvom. Tako su postupali Grci, koji su postavili temelje znanosti, koju ni Rimljani ni Židovi nisu bili u stanju preuzeti. Prema Zakonu ili Bibliji Židovi su do istine često dolazili u snu. (I Sigmund Freud je svoj pogled na čovjeka temeljio na snima bogatih sunarodnjakinja.)

Do Isusova vremena svi su narodi umjesto istine ili objašnjenja pojava u svijetu, životu i društvu posezali za mitovima. Nažalost, ni poslije Isusa tržište mitovima nije zamrlo, nego se razvilo razmnožavanjem postojećih mitova i stvaranja novih. Čak su i Isusovi učenici, kojima je Isus u lice govorio da ga ne shvaćaju – kao što ni okolni narodi nisu shvaćali grčku znanost, filozofiju i umjetnost – Isusovu ideju prometnuli u ideologiju zasnovanu na mitu. Tako je nastalo kršćanstvo, koje je revizija Isusova učenja. Isusovi učenici su ideologizirali Isusovu ideju. Oni su Isusov nauk, koji je bio plod općeg iskustva, prometnuli u Objavu, koju su tumačili na svoju ruku.

Kako je do toga došlo? Isusovi su učenici bili toliko zadivljeni Isusom, da ih je to spriječilo da se udube u Isusovo učenje. Njima je bilo dosta to što ih je  bio prigrlio neosporno velik, nadahnut i očaravajući čovjek. Isusove velebne ideje Boga oca svih ljudi i najave života za sve ljude učinile su Isusa uistinu najvećim čovjekom povijesti. To se očitovalo bogatstvom Isusove osobe. Svi sitniji ljudi prije Isusa brinuli su se samo za svoj narod uz pomoć vlasti, a ne za sve ljude, svoje i tuđe. Isus ih je nazvao kradljivcima i ubojicama. Međutim, Isus za razliku od drugih reformatora sustava uvjerenja ili sustava ljudskih vrijednosti, nije umro prirodnom odnosno “blaženom“ smrću. On je bio smaknut. Zato su Isusovi učenici ostali bez velikog „vođe i učitelja“, ali i bez njegova učenja.

Mislim da nije teško zamisliti rojeve pismoznanskih osa i stršljena, koji su prije navaljivali i na samog velebnog i nadmoćnog Isusa, kako se sručuju na jadne Isusove učenike, za koje njihovi spisi kažu da su se bili posakrivali od pravovjernih Židova. Samo je jedan od njih, Ivan, – na čijem sam evanđelju u „Antibiblikusu“ napravio sliku Isusa kakav je bio i što je poučavao – s nekim ženama ostao uz Isusa do njegova kraja i poslije kraja. Mislim da se isplati pomno pročitati knjigu „Antibiblikus“, da se dobro ocijeni Isusa, ali i držanje njegovih učenika nakon Isusova smaknuća. Radi kratkoće izlaganja reći ću samo, da Isusovi učenici nisu izdali Isusa, ali da su izdali ili revidirali njegovo učenje. Oni su jednu velebno ideju i jedan ljudski sustav uvjerenja pretvorili u ideologiju i to tako što su preuzeli drevnožidovsku mitohistoriju u farizejskoj interpretaciji.

Pomno čitanje Djela apostolskih pokazuje da su se Isusovi učenici trsili da se opravdaju pred farizejima te da su dokazivali da su veći Židovi od Židova i veći farizeji od farizeja. Čak je ranokršćanska središnjica uhodila prekaljene i neumorne apostole kao što su bili Pavao iz Tarza i njegov učenik imenom Barnaba. I Pavao i Petar bili su pozivani na doslovce obavijesne razgovore, jer su se jeruzalemski prvaci, kao primjerice Jakov, bojali da bi neposlušni kršćanski emisari mogli na cijelu zajednicu navući srdžbu farizeja i sudbenih tijela, koja su oni nadzirali. Isus je bio sam smaknut, a jedan od Isusovih privrženika, Stjepan, bio je kamenovan. (Pavao je bio na sigurnom na putovanjima grčkim krajevima Rimskog carstva, jer tamo sinagoge nisu imale pravo kamenovanja kao u autonomnoj Palestini.)

Stoga su rani kršćani Isusa proglasili ni manje ni više nego izvršiteljem pradavnih Jahvinih obećanja i stvorili utopiju o novom Isusovu dolasku, kad će on doći kao kralj, „koji će suditi žive i mrtve te čijem kraljevstvu ne će biti kraja“. Takvi su bili duhovi koji su Isusa, koji nije htio okriviti ni bludnicu uhvaćenu među Židovima u preljubu, proglasili strašnim nebeskim sucem, kakvog su očekivali i farizeji.

S pravom smatram, da je zaogrtanje Isusa mitom i utopijom o konačnim vremenima – kojoj su moderni teolozi dodali ideju „ekonomije spasenja“ – koliko god je ono bilo prihvatljivo i izdašno u dugom nizu stoljeća, postalo neprihvatljivim suvremenom čovjeku razvijene svijesti. Kršćanstvo je upravo po razvitku znanosti, kojoj je Crkva toliko pridonijela, prestalo biti izdašnim za održanje uvriježenog sustava ljudskih vrijednosti ili za stvaranje novog.*

Stanje kršćanstva se pogoršalo nakon II. vatikanskog općeg crkvenog sabora, koji je ne samo uveo u katoličku liturgiju treće čitanje iz drevnožidovskih „svetih knjiga“, nego je otvorilo i Pandorinu kutiju iz koje su izišli ekumenizam i kršćanski cionizam.*

Smatram da Židovi i dalje mogu, trebaju ili čak moraju svoju mitohistoriju smatrati pravom poviješću svojeg naroda. Međutim, neumjesno je da ostali narodi i ljudi, koji se priznaju Isusovim učenicima i sljedbenicima, nakon Isusove pojave smatraju drevnožidovsku mitohistoriju pravom poviješću čovječanstva, zanemarujući i osporavajući čak i evoluciju života, koju je znanost, posebice nakon razvitka genetike, neosporno potvrdila i za koju nalazi sve potpunija objašnjenja. Navodi o Adamu i istočnom grijehu ljudskih praroditelja, koji su bili prokleti samo zbog jednog zagriza u jabuku, i navodi o prijenosu na sve ljude jednog grijeha prvih neiskusnih ljudi, čim su oni bili napravljeni od ilovače, obvezujući su za kršćanske vjernike, iako se zna da – za razliku od drugih životinjskih vrsta – čovjek ne nasljeđuje ponašanje.

Pročitat ću vam jedan tuđi navod iz knjige “Antibiblikus“.

U židovskoj predaji postoji drevni tekst, koji govori o četiri temeljne etape ljudske povijesti, točnije o četiri noći.

Prva je noć ona u kojoj je Bog stvarao svijet, razdvojivši tamu od svjetla. To je noć stvaranja, najtamnija noć. To je noć u kojoj je svijet stvoren iz ničega (usp. Post 1). Zatim slijedi druga noć, noć u kojoj je Bog govorio Abrahamu. Kad je sunce bilo na zalasku, kako bilježi Knjiga postanka, Bog je raspršio tamu i pozvao Abrahama da postane ocem velikoga naroda te mu obećao brojno potomstvo, poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj. To je noć koja svjedoči da postoji duboka veza između Boga i čovjeka. Duboka poput vječnoga saveza, koji se razotkriva tijekom povijesti. (Post 15) To je noć izbora, žrtve, saveza.

Treća noć, koju Izrael nikada neće zaboraviti, noć je Izlaska. Izrael po noći kreće prema Crvenom moru, gdje mu se otvara put prema obećanoj zemlji. Izrael tada postaje narod. ( Državotvornost!) Spomen na to Izrael treba uvijek čuvati. Za nas je taj događaj slika Kristove Pashe, prijelaza i Njegove pobjede nad svim neprijateljima, uključujući i smrt. To je noć oslobođenja. I na kraju je noć u kojoj čovječanstvo iščekuje Mesiju, noć nakon koje će po židovskoj predaji vladati mesijansko kraljevstvo.“ …

„Noć Isusova rođenja nerazumljiva je bez prethodnih noći.“

To je dio propovijedi zagrebačkog nadbiskupa izgovorene na misi u 10 sati na blagdan Božića prošle godine vjernicima i predsjedniku Republike Hrvatske. Sudite sami!

Ljudi slabo stanje Crkve i kršćanstva pripisuju neprimjerenom ponašanju crkvenih dužnosnika. Smatram da kršćanstvo i Crkvu ne vode u agoniju etički problemi, nego doktrinarni. Vjernicima je teško vjerovati to što im se predlaže i na što ih se obvezuje, a crkvenim dužnosnicima ispovijedati to u što se teško vjeruje. Ako se ne vjeruje to što se ispovijeda, teško je biti uspravan i moralan čovjek u svijetu, koji je krcat izazovima i koji nema nikakva mjerila ponašanja.

Interesantno je to da je kršćanstvo došlo do samrti upravo u vrijeme, u kojem se slomio komunizam i u kojem se srozao liberalizam. Od kršćanske obitelji preživio je jedino ateizam, ali ateizam ne može biti temelj ni za kakav sustav ljudskih vrijednosti. Globalni svijet je prilično zahtjevan i njemu je teško naći novi i pravi sustav ljudskih vrijednosti ili sustav uvjerenja.

Svijet je i dalje krcat mitovima koji su nepomirljivi. Mitovi se ne pobijaju. Njih valja napustiti u jednom svijetu, koji ne smije biti razdrt ideologijama i mitovima. Svijet je jedan!

Mislim da ne treba žaliti ni za komunizmom ni za liberalizmom, ali ni za kršćanstvom kakvo je došlo do nas. Zašto? Kršćanstvom se ne može pružiti ni intenzivna njega Zapadu ni dati terapija ostatku globaliziranog svijeta.

Danas su se svijetom raširila tri velika zla: svjetsko tržište, neravnomjernost u industrijalizaciji zemalja i odvajanje svjetskog bogatstva od njegovih stvaratelja. Stvoreni su dužničko ropstvo građana, proizvodnih poduzeća i država te vjerovničko gospodstvo kapitala. Za uklanjanje tih zala valja ukloniti njihove uzroke: relokalizirati svjetsko tržište, vratiti glavnicu u prostor u kojem se ona stvara radom na prirodnim materijalima i dekapitalizirati financijski sektor „gospodarstva“.

Za izbjegavanje podizanja vječnog vala revolucije, koji se sad zameće svijet treba spasonosnu ideju. Mislim da se ta ideja sastoji u stvaranju globalnog stanja u kojem će svaki radno sposoban čovjek moći i morati živjeti od rada. Tako će svi ljudi moći biti ljudi i moći živjeti. Geslo svijeta treba biti: Rad za svakog čovjeka! Treba zaštiti rad i vrijednost rada. Tome valja podrediti sve: rast, tehnologiju, konkurentnost, ljudska prava, proizvodnost rada, kovanje novca, slobodu tržišta i kapitala, prirodna bogatstva, zaštitu proizvoda, postojanost valuta ili pariteta valuta, patentna prava, volju medija i nebrojene druge izmišljene vrijednosti. Rad za svakog čovjeka! treba biti idejom vodiljom.

U golemom jednom svijetu, koji je čovjeka zatekao nepripravnim, a liberalizam izvrgnuo kao štetnu ideologiju, ljudi moraju biti zastupljeni ne samo kao pojedinci, nego i kao prirodna, narodna skupina te imati narodnu političku zajednicu kao svojeg agenta, kao svoje sredstvo, kao svoju predvodnicu. Stoga je jednako važno da novi sustav uvjerenja prožme ne samo ljude, nego i djelovanje političkih zajednica. Koordiniranje političkih, gospodarskih, sigurnosnih i kulturnih poslova mora biti vođeno temeljnom idejom potrebe svih ljudi da žive od svojeg rada.

Kršćanstvo je imalo nekoliko obnova, koje sam spomenuo. Svaka je izvedena povratkom na Isusove temeljne vrijednosti, koji je imao svoju suvremenu interpretaciju Isusove pojave: „Ora et labora!“ kao u Benedikta, „Siromaštvo!“ kao u Franje iz Assisija ili „Sve na veću Božju slavu!“ kao u Ignacija Loyole. Mislim da sutrašnja obnova čovjeka ne će biti moguća bez reanimacije izvornog, povijesnog Isusa.

Isus je govorio da je Bog otac svih ljudi pa da zato „svi ljudi moraju imati život i imati ga u obilju“. Globalnost ljudskog roda ili ista sudbina svih ljudi nameće potrebu da svi ljudi žive od svojeg rada. To je ideja vodilja ne za uređenje, nego za uređivanje svijeta. Stoga smatram, da se smisao Isusova Govora na gori odnosi ne samo na ljude, nego i ljudske zajednice, koje su se našle međusobno suočene u skučenom svijetu.

Na kraju još jednom: „Svi koji dođoše prije mene kradljivci su i razbojnici pa ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Tko kroza me uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja sam došao da život imaju, u izobilju da ga imaju.”

Inačica uspostavi Isusova „nebeskog kraljevstva“ kao sustava ljudskih vrijednosti je trajna antiglobalizacijska revolucija, koju ljudi, narodi i ljudski rod ne će moći podnijeti.

Continue Reading

19 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Mobilizacija Hrvatske

Ovaj tekst je prvi dio prijeizbornog eseja, koji je sastavljen početkom 2010. godine, prije nego što je počelo otkrivanje brojnih korupcijskih projekata, koje je poput visokog snažnog vala pogodilo i potreslo hrvatski politički i ukupni društveni život. Još su dva dijela eseja, koji čine cjelinu. Prvi dio opisuje stanje i položaj hrvatske političke zajednice. Drugi pruža elemente modernizacije Hrvatske. Treći sadrži sažet prijeizborni program, koji je potreban hrvatskom narodu, ali i program obnove Europe, s kojom Hrvatska zajednički propada. Štivom bi se mogla poslužiti vodstva nezavisnih lista, koje bi umjesto sadašnjih usahnulih hrvatskih stranaka mogle početi postupak promjene političkog sustava u Hrvatskoj, koja propada ponajviše zbog uspostavljenog sustava.

Prvi dio

STANJE I POLOŽAJ HRVATSKE

Sadržaj: (1) Uvodne napomene; (2) Politika ili država; (3) Geopolitika; (4) Gospodarstvo; (5) Državna i društvena sigurnost; (6) Sustav ljudskih vrijednosti, (7) Zaključak.

  1. Uvodne napomene

Posebna napomena. Ovo je prvi dio podloge za projekt pokušaja obnove hrvatskog naroda, jačanja hrvatske države i preporoda hrvatskog društva. On je prava kritika ili vrednovanje odnosno iskrena ocjena sadašnjeg stanja i položaja Hrvatske.

Drugi dio sadržavat će prijedloge za promjenu smisla hrvatske politike, za promjenu ukupnog pristupa pitanjima narodnog života, za novu ulogu hrvatske države te za povlačenje političkih poteza i poduzimanje mjera koje će biti nužne u postupku jačanja hrvatske države i preporoda hrvatskog naroda.

Sadašnji dio pisan je tako da može poslužiti boljem razumijevanju prijedloga hrvatske obnove, ali i kao opravdanje tih prijedloga.

Treći dio je izborni projekt ili program koji treba predočiti hrvatskim biračima kako bi na izborima poduprli ne promjenu nepostojeće državne politike, nego promjenu načina vladanja kako bi se mogla uspostaviti i provoditi narodna politika kakva je potreba Hrvatskoj.

Opća napomena. U svakom društvu djeluju četiri posebne, ali isprepletene mreže utjecaja: država ili politika, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti. Sustav ljudskih vrijednosti čine načela, stav, ponašanje i vrline ljudi koji jamče stupanj društvene kohezije i uzajamnosti potreban za funkcioniranje, obranu i opstanak društvenog sustava, koji je zajednica stvorila ili odabrala u prilikama i okolnostima u kojima se našla.

  1. Politika[1] ili država

Politika je u Hrvatskoj svedena na borbu za vlast, u kojoj se posebni domaći i tuđi interesi samostalno trse da – u nadmetanju, bez usklađivanja interesa i bez nastojanja da povećaju bogatstvo naroda – steknu veći utjecaj, kako bi prisvajali stvarano bogatstvo i prirodno blago naroda.

Izostanak političkog postupka sprječava formiranje političara tako da se sad na vlasti nalaze ljudi koji ne shvaćaju ni ulogu države kao sredstva opstanka, obrane i stvaranja dobrobiti naroda.

Uspostavljena hrvatska stranačka parlamentarna demokracija je o minulim predsjedničkim izborima doživjela potpun poraz[2], a njezinu trajnu slabost pokazuje to što se izbornim smjenjivanjem stranaka ili koalicija na vlasti stanje u Hrvatskoj neprestance pogoršava, jer se tim smjenjivanjem ne mijenja način vođenja državnih poslova. Ako se u Hrvatskoj uskoro ne pojave prave političke snage, postoji opasnost da narod pokuša izravno i nasilno promijeniti način vođenja javnih poslova, jer narod ne može i ne smije u nedogled trpjeti svoje ustaljeno propadanje.

Demokracija ili vlast naroda u Hrvatskoj ne služi narodu. Hrvatska je pretvorena u izbornu jedinicu domaćih i tuđih posebnih interesa. Zloporabom i izvitoperenjem demokracije hrvatski je narod izgubio sredstvo mirne promjene načina vođenja države ili zamjene ustaljenog režima vladanja državom pod kojim propadaju narod, država, obitelji i ljudi.

Temeljem nakaznog poimanja uloge države ljudi na vlasti, posebice nakon 1999. godine, u Hrvatskoj su ulogu države sveli na (1) određivanje i rebalansiranje državnog proračuna, (2) brigu za Katoličku crkvu, (3) financiranje sporta putem javnih poduzeća i olakšica danim privatnim monopolima te (4) na financiranje nove, pomodarske uvozne kulture.[3]

Hrvatska država sad služi svjetskom tržištu i de facto se okrenula protiv naroda i ljudi.

Suverenost hrvatskog naroda je prihvaćena putem međunarodnog priznanja Hrvatske, ali je hrvatska državnost svedena na administrativnu autonomiju prije svega prijepristupnom podložnošću hrvatskih vlasti birokratskom stroju EU i izostankom nastojanja da se zadovolje potrebe naroda.

Jedan od bitnih uzroka dugogodišnjeg sahnjenja političkog postupka u Hrvatskoj je nakazan razmjeran izborni sustav, koji omogućuje predsjednicima parlamentarnih stranaka da putem izbornih lista provode negativnu selekciju kandidata za (mjesna, područna i državna) predstavnička tijela te da time isključuju prave (samostalne) i odgovorne političke ljude iz sustava vođenja države. Zbog sadašnjeg izbornog zakona koji štiti položaj predsjednika stranaka[4] propale su sve hrvatske „političke“ stranke osim jedne a i ta je stranka potpuno izgubila političku orijentaciju. Hrvatska ima neuku, nesposobnu, lakomislenu, nedoraslu i iskvarenu ili korumpiranu državnu administraciju. Državne ustanove su sustavno razarane i razorene i to zato da se mimo ustanova mogu donositi odluke koje omogućuju potkradanje državnog proračuna bilo izravno bilo putem državnih poduzeća. Svaka hrvatska politička stranka štiti uspostavljeni sustav.

Korupcija ili iskvarenost postala je bitnom sastavnicom postupka vođenja države, kojim se golema i prekomjerna javna potrošnja ne usmjerava u osiguranje razvitka zemlje i povišenje standarda življenja hrvatskih građana, nego na privatne račune ljudi vlasti te fizičkih i pravnih osoba koje su ortaci ljudima vlasti u prisvajanju bogatstva naroda.

  1. Geopolitika[5]

Hrvatska je povijesno vezana uz Zapad. Kako cio Zapad sad propada, Hrvatska propada s njim. Dok su svjetske prilike bile drukčije Hrvatska se nastojala čvrsto vezati uz Zapad putem takozvanih „euro-atlantskih integracija“, ali ona, nažalost, i u novim okolnostima slijedi strategiju traženja nacionalnog spasa u pristupu EU, koja je određena prije dvadesetak godina. O inačicama te strategije nije se razmišljalo i još se ne razmišlja.

Međutim, ni postupak pristupa Uniji nije dosad dao očekivane rezultate, jer EU drži Hrvatsku na ozbiljnom razmaku (ne samo voljom Slovenije) dok Hrvatska slijedi sve upute EU o promjeni hrvatskog političkog sustava, gospodarskog sustava i sustava ljudskih vrijednosti te postupno ispunja sve uvjete za svoj pristup EU bez ozbiljne odluke EU o krajnjem roku pristupa RH Uniji.

Osim članstva u UN Hrvatska ima članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i Sjevernoatlantskom savezu. WTO je jednosmjerna cesta kojom inozemne korporacije dolaze na hrvatsko tržište a NATO je u širokom novom svijetu, u kojem se bogatstvo naroda sve ravnomjernije raspoređuje, postao područnim obrambenim savezom koji je izgubio misiju obrane cijelog ugroženog Zapada, koju je imao u podijeljenom svijetu Hladnoga rata. Zapad sad ugrožava sam sebe.

Iako za Hrvatsku osim prepuštanja Europi te slijepe političke i gospodarske suradnje s ustanovama EU postoje i druge mogućnosti ozbiljne političke i gospodarske suradnje, Hrvatska te mogućnosti nije pokušala ni istražiti.

Kaže se da je Hrvatska poslije oslobođenja svojih zaposjednutih područja bila izolirana zbog tobožnje agresije na BiH, zbog vođenja nacionalističke politike te zbog povrede ljudskih i manjinskih prava. Hrvatska je ranije bila izolirana, ali se ona sad sama dovela u izolaciju usredotočenjem na pristup EU, odustajući od aktivne politike prema golemom dijelu svijeta koji se razvija, koji izranja iz zaostalosti i siromaštva i koji sve više odlučuje o svjetskim poslovima. Hrvatska je prestala izravno, bilateralno surađivati i s važnijim članicama Unije i pogotovo sa zemljama izvan Unije.

  1. Gospodarstvo

Novi svijet koji se rađa iz krize Zapada imat će slijedeće oznake:

  • svijet će postati poprištem dosad neviđena, burnog razvitka tehnologije s naglaskom na „zelenu“ tehnologiju;
  • države će u razvitku gospodarstva imati važniju ulogu od korporacija;
  • sve više pitanja narodnog života bit će rješavano bilateralnim dogovorima država a sve manje nadmetanjem korporacija ili općim dogovorima država;
  • posebna uloga u svjetskom gospodarstvu pripast će velikim zemljama s potpunim gospodarstvom, dok će se manje zemlje sa specijaliziranim gospodarstvom nužno oslanjati na obližnja velika gospodarstva ili na svjetske strategijske partnere.

Hrvatska nije pripravna za takav razvitak u svijetu. Ona se sad nije u stanju uklopiti ni u svijet koji nestaje. Razlog za to je nagla deindustrijalizacija hrvatskog gospodarstva, koje se postupno industrijaliziralo od druge polovice devetnaestog stoljeća i koje je imalo burno razdoblje industrijalizacije poslije Drugog svjetskog rata. Postupak deindustrijalizacije Hrvatske počeo je 1980. godine.

Na Drugu svjetsku krizu koja je izbila 1969. godine zbog neizdašnosti zatečene[6] (elektro-hidrauličke) tehnologije za stvaranje novih proizvoda i usluga, Zapad je već 1980. godine bio odgovorio razuzdavanjem digitalne tehnologije i biotehnologije, koje još uvijek omogućuju obilno stvaranje novih proizvoda.

Hrvatska je u tom prijelomnom času, uglavnom zbog političkog stanja u Jugoslaviji, prestala akumulirati tehnologiju, koja joj je dotad omogućivala da razvije zavidnu sposobnost stvaranja izvoznih proizvoda i usluga, od procesnog inženjerstva do graditeljstva, od izvoza lijekova i vakcina do isporuke potpunih tvornica za proizvodnju oružja.

Proces privatizacije društvenih industrijskih poduzeća dokrajčio je sposobnost hrvatskog gospodarstva za stvaranje izvoznih proizvoda za svijet koji je zasut novim digitalnim i biotehnološkim proizvodima za potrebe potrošača, država i korporacija. Za potrebe javne, građanske, industrijske ili posebne potrošnje kakva je donedavno bila u svijetu hrvatska industrija sad nema znanje, vještine, tehnologiju i industrijske postupke. Stoga Hrvatska nema izvozne proizvode za suvremena razvijena tržišta. Takozvana regionalna gospodarska suradnja je samozavaravanje i izlika za izostanak ozbiljna napora i priprave za prodor na svjetska tržišta temeljem suvremene tehnologije i na njoj utemeljenih proizvoda. Hrvatska industrija je izvozno impotentna.

Hrvatski turizam, koji prinosi 18% ukupnom domaćem proizvodu a samo 4% ukupnoj dodanoj vrijednosti u Hrvatskoj, nije u stanju Hrvatskoj priskrbiti dovoljna devizna sredstva za kupnju uvoznih proizvoda koji su utemeljeni na dosadašnjoj tehnologiji a koje Hrvatska mora uvoziti: od automobila preko računalne opreme i telekomunikacijskih sustava do moderne medicinske opreme. Hrvatska nije iskoristila silnu prednost pred drugim zemljama koje joj pružaju more, obala i otoci. Hrvatska nije iskoristila ni bogatstvo koje ima u termalnim vodama a ni bogatstvo hrvatske kulturne baštine.

Modernizirana cestovna mreža i zastarjela željeznica omogućili su samo inozemnim prijevoznicima i otpremništvima da iskoriste hrvatski položaj i za se ostvaruju dodanu vrijednost. Hrvatska tako propušta iskoristiti svoju drugu prirodnu blagodat – izuzetan sredozemni i podunavski položaj uz iznimno veliku razvedenost hrvatskog kopna.

Poljoprivreda i još više prehrambena industrija sustavno su zatirane nepotrebnim uvozom koji su organizirale hrvatske trgovinske korporacije pa je izostalo i pravo korištenje hrvatske zemlje čak i za potrebe domaćeg tržišta.

Stoga je donedavni, naoko zadovoljavajući, gospodarski rast u Hrvatskoj bio utemeljen na dugu koji su stvarali država, korporacije i građani, na stanogradnji te na prodaji zemljišta i drugih nekretnina. Država je u međuvremenu prodala tuđincima jedan broj svojih velikih zdravih poduzeća s monopolističkim položajem na domaćem tržištu.

Potpuno su izostala takozvana izravna inozemna industrijska ulaganja ili ulaganja „na ledinu“. Takva, dosad uzalud priželjkivana ulaganja, odsad ne treba ni očekivati, jer će blisko-istočne i azijske industrijske i financijske korporacije radije kupovati uvedene profitabilne tvrtke i to ponajprije u razvijenijim europskim zemljama koje raspolažu suvremenom tehnologijom. Zapadne korporacije, koje nakon sadašnje krize počnu širiti poslovanje temeljem najmodernije, nove, buduće tehnologije, ulagat će pred domaćim glasačima, jer će im za razvitak nove, konkurentnije tehnologije biti potrebna pomoć vlastitih država, koje se bore sa zlom velike nezaposlenosti i koje ne će podupirati izvoz radnih mjesta iz vlastite zemlje.

Hrvatske su vlasti – zavedene dosad neostvarenim obećanjem prosperiteta koji može donijeti pristupanje Hrvatske Uniji – putem preuranjene privatizacije, liberalizacije i deregulacije otvorile put za navalu razvijenih i jakih svjetskih korporacija na slabo i siromašno domaće tržište.

Hrvatska se država time okrenula protiv vlastitog naroda koji se – kako bi opstao i kako bi se mogao razvijati – mora nositi i s vlastitom državom i sa svjetskim tržištem i kapitalom. Otpor svjetskom tržištu pokazuje se mnogo zahtjevnijim od otpora srbijanskoj agresiji koji je uspjelo koordinirala i predvodila istom tad obnovljena hrvatska država.

Hrvati sad malo rade, malo proizvode i slabo izvoze. Stanje je toliko slabo – prvobitno zbog nedostatka znanja i prave tehnologije – da je teško vjerovati da bi umjetno, nasilno, netržišno ili čak protivtržišno slabljenje ili „rušenje“ kune moglo znatnije povećati hrvatski izvoz. Prodaja zemlje i drugih nekretnina te zaduživanje u inozemstvu koje nije sračunato na stvaranje proizvoda za izvoz imaju svoj prirodan kraj.

Najteže i najpogibeljnije od svega je to što se u hrvatskom gospodarstvu ustalilo brzo propadanje.

 

  1. Državna i društvena sigurnost

Odnosi država na Zapadnom Balkanu, koje su odreda nastale osamostaljenjem republika (i jedne pokrajine) bivše SFRJ opterećeni su nizom neriješenih bilateralnih graničnih i drugih pitanja. U sadašnjem času mnoge balkanske vlade odlažu na stranu i prelaze preko neriješenih bilateralnih pitanja i prisežu na prisilnu i uvjetovanu „regionalnu“ suradnju“, koja je jedina geopolitička aktivnost, koja je Hrvatskoj ostala nakon međunarodne samoizolacije. Hrvatska vlada puna je samohvale zbog podcjenjivanja bilateralnih problema i odlaganje njihova rješavanja, iako bi RH ostvarila svoja teritorijalna prava rješenjem sporova koje ima.

Sigurnost Hrvatske potencijalno ugrožavaju prkosan stav Republike Srpske, nesređeno ustavno stanje u BiH, pritajeni srbijanski revanšizam, agresivna slovenska politika, srbijansko svojatanje Kosova pa i prikriveno nezadovoljstvo i zatomljene političke ambicije domaćih Srba, ali koje bi mogle poslužiti srbijanskom revanšizmu iako je prva naoružana pobuna domaćih Srba bila nedavno skršena akcijama „Bljesak“ i „Oluja“.

Uz sadašnje slabljenje EU koje je izazvano krizom Zapada i uz nesređeno stanje koje je u njoj uzrokovano neprimjerenošću rješenja iz Lisabonskog sporazuma novom stanju u svijetu, nije nemoguće da se EU predomisli glede pristupa RH Uniji i proširenju Unije općenito. Stoga se može prije nego kasnije dogoditi da Unija prestane biti promicatelj i zaštitnik stabilnosti u Europi[7]. Može se očekivati i da će sama Unija postati nestabilnom tvorevinom. To će vjerojatno uzrokovati povećan utjecaj SAD, Rusije, Kine i nekih islamskih zemalja u Istočnoj Europi i na Balkanu.

Usto, Hrvatska je ostala i bez starih, povijesnih prijatelja što nije bio slučaj u Domovinskom ratu, a prijateljstvo Svete Stolice ne može pomoći Hrvatskoj, kao za Domovinskog rata kad je država bila organizirala narod kao ozbiljnu silu za obranu samostalnosti, jer je Hrvatska sad nemoćan ortak. Vatikan sam samcat ne može mnogo napraviti.

Najpogibeljnija vanjska prijetnja u sadašnjem času je agresivno nadmetanje svjetskih i posebice europskih korporacija za slabo i ograničeno hrvatsko tržište. To nije prijetnja samo za hrvatsko gospodarstvo, nego posljedično i za hrvatsku državu i hrvatski narod. Sad hrvatski narod ne ugrožavaju drugi narodi putem svojih država, nego putem svojeg kapitala i putem djelovanjem njihovih korporacija.

Ozbiljan unutarnji izvor ugroze hrvatske države, hrvatskog naroda i cijelog hrvatskog društva svakako je posvemašnja korupcija (ili iskvarenost) u politici i poslovanju. Njezino najdublje korijenje je u skučenosti domaćeg tržišta te u maloj međunarodnoj konkurentnosti, tehnološkoj zaostalosti i neučinkovitosti hrvatskog gospodarstva. Hrvatska poduzeća ovisna su o slabom domaćem tržištu na kojem daleko najveću kupovnu sposobnost ima država putem neprimjereno velikog proračuna. Stoga su domaće korporacije (a i neke tuđinske) motivirane i prisiljene tražiti i nalaziti poslove potkupljivanjem ljudi vlasti.

Ako se tome doda opće siromaštvo u zemlji te neskromnost i neodgovornost ljudi vlasti, jasno je da takozvani poslovni ljudi, koji uspijevaju samo u poslovanju s državom, nalaze u političarima pripravne ortake.

Sve su male, nerazvijene zemlje rasadnici korupcije, posebice otkad su bile prisiljene na privatizaciju i liberalizaciju. Neučinkovitost domaćih korporacija u redovitom poslovanju i pohlepa ljudi vlasti vode nepotrebnom i golemom povišenju cijena koje se ugovaraju za državne nabavke i projekte. Magična riječ u korupcijskom krugu je „marža“. To je doista dodana vrijednost. Korupcija je od Hrvatske stvorila zemlju kleptomanije.

Treći ozbiljan izvor nesigurnosti Hrvatske su nizak stupanj znanja[8] i tehnološka zaostalost[9]. Hrvatska je zemlja neznanja i tehnološke zaostalosti. Obrazovni sustav već dva naraštaja stvara „natjecateljsko, testno i internetsko“ znanje. Učenici i studenti dobivaju medalje na svjetskim natjecanjima, znaju u ispitnim predlošcima i obrascima zaokružiti jednu od inačica A, B ili C, i znaju putem Interneta naći tuđe znanje. Golema većina mladih ljudi, što pokazuju „usmeni“ ispiti, konzultacije i razgovori s nastavnicima, ne razumije bit pojava ili postupaka u prirodi, organizmima, Svemiru, društvu i životu, što se posebno očituje u prirodnim i tehničkim znanostima. Postupak koji bi učenike i studente vodio od podataka preko informacija, razumijevanja i znanja do mudrosti u hrvatskim školama i na hrvatskim sveučilištima nije uspostavljen. Silna prirodna ili genska nadarenost Hrvata i njihova kreativnost ne mogu doći do izražaja bez dobrog razumijevanja društva, prirode i života u njima. Bez znanja, nadarenost i kreativnost od vrlina postaju porocima.

U Hrvatskoj su već neuki i mnogi učitelji, nastavnici i profesori. Tako nije bilo ranije. Naši su znanstvenici, šumari, inženjeri, liječnici i učitelji bili uz bok svjetskim znanstvenicima, umjetnicima, inženjerima, svećenicima, generalima i obavještajcima. Ima mladih ljudi koji su učeni, sposobni i dorasli svojim vršnjacima ili kolegama u svijetu, ali njihovo znanje i vještine nisu rezultat hrvatskog obrazovnog sustava, nego plod motivacije, poticaja, napora i znanja obitelji[10]. To je uspjeh pojedinih obitelji, a ne hrvatskog školskog sustava.

Usto, u Hrvatskoj postoji bolest, koju šire sredstva javnog priopćivanja, koja se sastoji u tome da u svakom području znanosti ima mjesta za samo jednog stručnjaka ili pravog znanstvenika, koji se od proizvoda obrazovnog sustava ili rezultata napora obitelji lagano pretvara u medijski potrošni proizvod. Naši su razglašeni znanstvenici specijalisti za monolog a konstruktivnih javnih rasprava ili razgovora nema. Mladi ljudi nemaju prigodu čuti kakvo javno predavanje[11] u kojem se sustavno iznosi znanje iz određenog područja ili utemeljen pogled na razmatrano pitanje.

Zemlje s malo znanja i sa zaostalom tehnologijom lako postanu plijen[12]. Otkad se Europa počela industrijalizirati Hrvatska je bila plijenom jednom pod Mađarskom i dvaput pod Jugoslavijom a sad se nad Hrvatsku nadvila sjena EU.

Možda su neznanje i tehnološka nespremnost najveća hrvatska unutarnja sigurnosna prijetnja, jer se svjetske sile u posljednje vrijeme trude da spriječe otvorenu vanjsku agresiju a korupcija se ipak može odlučnošću države svesti na podnošljivu mjeru. Nasuprot tome, obrazovanje cijelog naroda i tehnološki razvitak dugotrajni su postupci, koje može i mora organizirati sam narod. Neznanje i nedostatak primjerene tehnologije su najveća unutarnja prijetnja, jer se bez znanja i tehnologije Hrvatska ne može suprotstaviti vanjskoj agresiji korporacija koje u Hrvatsku guraju proizvode zasnovane na suvremenoj tehnologiji. Hrvatskoj se takvoj ugrozi ne može oduprijeti bez znanja.

Ozbiljna sigurnosna prijetnja je i maloljetničko prijestupništvo. Nije riječ samo o zaštiti mogućih žrtava nasilja, nego i o spašavanju mogućih nasilnika za društvo. Maloljetničko nasilništvo je društveni proizvod složen od nadarenosti i inicijative pojedinaca, s sjedne strane, te neodgojenosti i neznanja, s druge. Nereformirani nasilnici su izgubljeni za društvo i postanu velik teret za nj, a hrvatsko društvo kao malena zajednica treba svakog čovjeka, svaku osobu kako bi se radom, marljivošću i znanjem obranila od propadanja. Maloljetni nasilnici lako bivaju regrutirani u mrežu „odraslog“ organiziranog kriminala. Dvojba između kažnjavanja i prevencije o kojoj govore ljudi vlasti je izmišljena. Rješenje problema maloljetničke delinkvencije je u dobru (obiteljskom) odgoju, koji je u Hrvatskoj rijetkost, jer obitelji i hrvatsko društvo kao cjelina ne nadziru utjecaje koji djeluju na odgojni postupak. Maloljetničko je prijestupništvo svjetski problem, ali se zna u kojim i kakvim društvima je taj problem izrazito težak.

U svakoj državi važan čimbenik očuvanja sigurnosti je vojska. Hrvatska vojska je od ratne postala mirovnom vojskom. Njezino kadrovsko stanje i tehnička opremljenost su slabi, a njezino dragocjeno iskustvo stečeno u Domovinskom ratu kopni kako vrijeme teče. Ako dođe do otvorene vanjske ili pritajene unutarnje ugroze, s vojskom ili umjesto vojske morat će se boriti cio narod, kao i za Domovinskog rata. Uniformirane snage MUP-a imaju znatno više ljudi od HV-a.

Hrvatska vojska ustrojena je po „standardima NATO-a“ a ne po hrvatskim standardima, što znači da nije obučena i opremljena za samostalno ratovanje. Po njegovoj temeljnoj misiji i strategiji Savezu je bitan hrvatski prostor, a pripadnici hrvatske vojske trebali bi biti najkorisniji u postrojbama u dalekim zemljama. Hrvatskoj će najveće potencijalne ugroze stvarati susjedne i obližnje zemlje. „Međunarodna zajednica“ ne će u postupku donošenja mogućih nepovoljnih odluka za Hrvatsku ozbiljno uzimati u obzir Hrvatsku vojsku.

Za razliku od hrvatske naoružane sile, hrvatske obavještajne službe su dobro kadrovski i tehnički opremljene a imaju i dobru strukturu. Međutim, obavještajne službe u načelu služe obrani države i pomažu vođenje nacionalne politike[13] putem prikupljanja političkih, gospodarskih ili vojnih obavijesti o mogućem neprijatelju. One su najsloženije, najistančanije i najvažnije državne ustanove u svakoj zemlji pa im u modernoj državi neprestance rastu autonomija i utjecaj na obnašanje vlasti te na formuliranje i provedbu nacionalne politike.

Ipak, budući da u Hrvatskoj nema politike a ni volje za njezino formuliranje i vođenje, hrvatske obavještajne službe nemaju pravu zadaću i pravu odgovornost. Hrvatskim obavještajnim službama nije jasno određeno tko su hrvatski neprijatelji. Hrvatske vlasti tvrde da je Hrvatska u „izvrsnim odnosima“ sa svim državama i narodima, čak i sa Slovenijom. Čini se da našim vlastima nisu potrebne političke, gospodarske ili vojne obavijesti, jer sve što čine rade po svojoj ili tuđoj volji a ne za sigurnost države i za zadovoljenje potreba naroda.

Stupanj pomutnje koju unosi slaba definicija neprijatelja očituje se i u Godišnjim smjernicama za rad sigurnosnih službi RH Vijeća za nacionalnu sigurnost od 21. srpnja 2003.godine u kojima su u isto poglavlje stavljeni terorizam i „radikalna djelovanja“.[14]

Nedostatak pravog posla za obavještajnu službu koja je kadrovski i tehnički dobro opremljena te dobro ustrojena nosi ozbiljne opasnosti od kojih je jedna obavljanje tuđeg posla na njezinu području. S obzirom na brze gospodarske i geopolitičke promjene u svijetu, koje je potaknula otvorena kriza Zapada, hrvatske bi službe morale početi pratiti razvitak situacije kako bi rano otkrile promjene u stavu i ponašanju sila u našem okružju.

Međutim, iako hrvatski ljudi vlasti smatraju da Hrvatska nema neprijatelja, za obavještajne službe svatko je neprijatelj tko neovlašteno i tajno u Hrvatskoj prikuplja podatke, obavijesti i prosudbe u nakani da ih iskoristi protiv RH. Uz takvo stanje u državi i uz takvo raspoloženje u politici, postoji opasnost da dužnost[15], odgovornost i uračunljivost djelatnika službi budu zamijenjene osobnom privrženošću[16].

U hrvatskim obavještajnim službama ima mnogo odgovornih, predanih i profesionalnih obavještajnih djelatnika, ali zbog slabog stanja u politici njihov rad ne prinosi na pravi način obrani i sigurnosti države.

Zbog osjetljivog položaja hrvatskih obavještajnih službi ne zna se, nego se samo nagađa koje su tuđe i domaće snage uspostavile i koje održavaju postojeći politički režim u Hrvatskoj. Narod je izrazito nezadovoljan načinom na koji se vode državni poslovi, ali se uspostavljeni politički režim ne može demokratski, izbornim putem odnosno smjenom stranaka ukloniti iako pod njim propadaju hrvatska država i hrvatski narod. Demokracija je nemoćna da promijeni način obnašanja vlasti u Hrvatskoj.

Dugogodišnja pasivnost i iznenadan napad aktivnosti Državnog odvjetništva u jesen 2009. godine (od vremena promjene premijera hrvatske vladajuće koalicije) koji je u međuvremenu splasnuo, otkrivaju proizvoljnost u radu DORH-a te nedostatak tekućeg nadzora njegovih operacija. Poticaj za većinu postupaka koje je DORH počeo došao je od istražiteljskog novinarstva ili od javnog denunciranja prekršaja i kaznenih djela iz poduzeća ili ustanova u kojima su ta djela napravljena. Ponekad je dolazilo do obeshrabrivanja ljudi i djelatnika da podnesu dužne prijave. Dugi niz godina DORH je revno vodio postupke protiv ratnih zlodjela napravljenih na hrvatskom slobodnom području tijekom Domovinskog rata i poraća. Jedan broj postupaka DORH-a odnosio se ne neobične slučajeve[17].

Dosadašnje stanje DORH-a bilo je rezultat opće iskvarenosti državnog ustroja kojeg je DORH dio a nije se moglo ni očekivati da bi samo taj dio državnog ustroja bio pošteđen bolesti od kojih trpi cio ustroj. Iskvarenost je postala bitnim vidikom hrvatske poslovne i političke kulture.

Ipak, stanje DORH-a se popravlja a može se i znatno više popraviti. Za to je potrebno zakonom dobro odrediti ne samo prava i ovlasti DORH-a, nego i njegove dužnosti i obveze čime bi se doista stalo na kraj proizvoljnosti. To se odnosi i na druge dijelove državnog ustroja. Konačno, sigurnost zemlje je u pitanju.

Državni ured za reviziju, koji kao i DORH, izgleda, ima doživotnog glavnog ravnatelja, je gotovo jednako važna ustanova za održanje sigurnosti države, iako nije bio zadužen za progon ratnih zločina, nego za otkrivanje „ratnog profiterstva“. Sve slabosti koje su morile DORH obilježile su i rad DUR, s tim što Ured nema pravo izravnog progona prekršaja i prekršitelja ili počinitelja kaznenih djela. Međutim, Ured je bio pozvaniji od DORH-a da u mnogim područjima, u kojima su mediji otkrili nepravilnosti u radu i nezakonito postupanje, počne otkrivanje štetnog djelovanja koje, kad primi velike mjere, ozbiljno ugrožava nacionalnu sigurnost.

  1. Sustav ljudskih vrijednosti

Valja ponoviti da u svakom društvu djeluju četiri posebne, ali isprepletene mreže utjecaja: država ili politika, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti. Sustav ljudskih vrijednosti čine načela[18], stav, ponašanje i vrline ljudi koji jamče stupanj društvene kohezije i uzajamnosti potreban za funkcioniranje, obranu i opstanak društvenog sustava, koji je zajednica stvorila ili odabrala u prilikama i okolnostima u kojima se našla.

Hrvatskom se minulih dvadesetak godina proširila ideologija liberalizma, koja ima sva obilježja ili vidike koje su imale religije: iskustvo, mitove, etiku, društvenu ulogu, obrede i objašnjenje svijeta i života u njemu. Temeljna postavka liberalizma je to da briga svakog člana zajednice samo za vlastite interese i za zadovoljenje vlastitih potreba najbolje pridonosi općem dobru. Po liberalima razlike koje tako nastaju u društvu bit će automatski s vremenom izglađene od „Providnosti“ ili „nevidljive ruke“.

U Hrvatskoj su u nekritičkom prihvaćanju te doktrine najzdušniji bili nekadašnji komunisti mlađe i srednje generacije, koji su jednu internacionalističku doktrinu ili ideologiju zamijenili drugom, s drugog kraja ideološkog spektra. Oni su, u nastojanju da izbrišu biljeg svoje dotadašnje pripadnosti komunizmu, odbacili mogućnost prihvaćanja načela narodnjaštva, po kojima skladno djelovanje naroda kao zajednice najviše nosi općem dobru a svakom pojedincu dosta da zadovolji svoje potrebe.

Nedavni agresivan nalet liberalizma posljednji je u nizu pokušaja koji imaju dvoipolstoljetnu povijest. Po onom što se dogodilo u Hrvatskoj[19] liberalizam se pokazao razornom i subverzivnom ideologijom. Liberalizam koristi samo narodima koji su u ekspanziji na račun drugih naroda. Njima liberalizam osigurava podlaganje drugih naroda bez uporabe sile. Liberalizam je hipnoza za narode koji se brane. Hrvatska je sad pod hipnozom. Liberalistički individualizam odgovara onima koji grabe[20] tuđe, ali ne i narodima koji se moraju zajednički braniti. „Nevidljiva ruka“ možda pomaže podjelu plijena, ali ne pomaže u mukotrpnom stvaranju dobara za opstanak i u obrani od neprijatelja. Liberalizam je neodgovorna doktrina.

Liberalizam ugrožava Hrvatsku crpeći iz naših ljudi otpornost koja počiva na društvenoj koheziji, uzajamnosti i solidarnosti. Kako bi se mogla oduprijeti propadanju, Hrvatska se mora usprotiviti liberalizmu i obnoviti temeljne aksiome čovještva, koji su tijekom evolucije čovjeka bili iskovani razumijevanjem života i razumijevanjem načina opstanka zajednica.

Hrvatska je zemlja neznanja, ali i zemlja slabog razumijevanja prirode, života i društva. Znanje nije potrebno samo za stvaranje proizvoda i usluga o kojima ovisi opstanak zajednice, nego i za uočavanje obmana i izvora pogibeljnih ideja te za otkrivanje klopki u koje može upasti cio narod. Pravo znanje, koje vodi do mudrosti i dobro razumijevanje tog što se događa u svijetu, omogućuje mobilizaciju za otpor propadanju kakvom je sad podložna ne samo Hrvatska, nego i nebrojene druge zemlje na svim kontinentima.

Tijekom cijelog razvitka ljudskog roda sve su zajednice na svoje mlade ljude prenosile zajednički stečeno iskustvo i nakupljeno znanje kako bi oni postali sposobnim dati svoj prinos opstanku i dobrobiti zajednice i njezinih članova. Danas ni hrvatski obrazovni sustav ni najveći broj obitelji ne pružaju mladim Hrvatima znanja potrebna za opstanak i ostanak naroda. Ima u Hrvatskoj obitelji i obrazovnih ustanova koje mladim ljudima pružaju znanje i razumijevanje stanja koje će ih osposobiti za iseljenje, ali je vrlo malo ljudi koji su sposobni da se znanjem odupiru i odupru sadašnjem propadanju države, zemlje i naroda.

Oskudno znanje kojim raspolažu Hrvatska i Hrvati ne omogućuje mladim ljudima da uporabe svoju nepobitnu nadarenost i kreativnost kako bi, dajući vlastiti doprinos opstanku i blagostanju naroda, imali zadovoljstvo koje donosi stvaranje ne prolazne vlastite dobrobiti, nego trajnih vrijednosti koje će se sačuvati opstankom naroda, trajanjem naroda i razvitkom naroda.

Konačno, liberalizam naučava da se ljudskost može doživjeti osobnim uspjehom i vlastitim bogaćenjem. Tu obmanu je začela Reformacija. Ona traje i to samo na Zapadu posljednjih pet stoljeća koja nisu početak povijesti ljudskog roda. U svim prijereformacijskim zajednicama smatralo se da se ljudskost može doživjeti jedino uzajamnošću, zajedništvom i društvenom odgovornošću. Bilo je i u drevnim i u prijepovijesnim zajednicama pojedinaca koji su se odmetali u individualizam, ali su ih zajednice smatrale nekorisnim i opasnim, jer su i opstanak i obrana zajednice ovisili o zajedništvu. Danas ljudi sami sebi zatiru prigodu da dožive ljudskost i da budu zadovoljni svojim životom, u čemu je bit mudrosti.

Međutim, danas se u Hrvatskoj većina mladih ljudi odgaja za individualizam pa je otvoreno teško pitanje opstanka i ostanka hrvatske narodne zajednice, koja bi se kao zajednica morala braniti i odupirati propadanju.

Nedavnim napuštanjem rada i proizvodnje te prevelikim i samoubojstvenim oslanjanjem na pružanje financijskih usluga Zapad se sam doveo u stanje u kojem se mora braniti i boriti za dostojan opstanak. Stoga Zapad a s njim i Hrvatska moraju napustiti liberalizam kao ideologiju odnosno religiju.

Hrvatski obrazovni sustav i odgojni postupak ne potiču golemu većinu mladih ljudi da razviju znatiželju za čarobnost mrtve prirode, čudesnost života kao najvrjednije pojave u prirodi, iznimnu složenost društvenih odnosa i tajnovitu dubina ljudske duše te da se sustavnim proučavanjem tih područja znanja i ljepote i unošenjem u njih razviju kao ljudi i da mogu ocijeniti u kojem od tih područja njihove osobne sposobnosti mogu doći do punog iskorištenja kako bi zajednici dali vrijedan doprinos, ali i kako bi se primaknuli ispunjenju vlastita života.

Mladi ljudi su prepušteni medijima i uskom krugu vršnjaka pa nije čudo što se u mladim ljudima olako razvija interes za stjecanje ispraznih, beskorisnih ili čak štetnih iskustava od kojih zajednica ne će imati nikakvu korist a vjerojatno će imati i dugotrajnu štetu. U takva iskustva bi se moglo ubrojiti i profesionalni sport, koji je možda koristan u zajednicama kojima je temeljni problem distribucija golemog nagomilanog bogatstva naroda koje se stvara korištenjem prirodnih izvora ili visokom proizvodnošću industrijske proizvodnje ili tla i rada na njemu. Bez dovoljno zanimanja za korisna područja rada i djelovanja teško se razvijaju sposobnosti mladih ljudi koje im mogu donijeti zadovoljstvo životom te istovremeno izbaviti narod iz siromaštva, neizvjesnosti i ovisnosti.

Otud među mladež dolazi i traćenje vremena, koji je izgubljeno za društvo kao cjelinu, jer nijedno društvo nema vremena u nedogled, ali i traćenje životne dobi u kojoj čovjek ponajviše razvija sebe i sposobnosti koji koriste cijeloj zajednici.

Hrvatski obrazovni i odgojni „sustav“ potiče mlade ljude samo da stječu formalne kvalifikacije, svjedodžbe i dopusnice ili „licencije“ te da kasnije svoj doprinos društvu zasnovan na znanju i radu prisilno zamijene nametljivim nastojanjem postizanja društvenog uspjeha. Sudjelovanje novih ljudi u društvu tako se svodi na „snalaženje“ odnosno nadmetanje, umjesto rada i nastojanja da se iskoristi stečeno znanje . Međutim, narod kao zajednica ne može se u širokom i tijesnom svijetu „snalaziti“, nego mu valja znanjem i radom izboriti mjesto u svijetu.

Ukratko, Hrvatska nasušno treba znanje a odgojno-obrazovni sustav ne potiče prepoznavanje pojedinačnih sklonosti i sposobnosti, ima nesvrhovito obrazovanje i stvara neuporabljivo znanje, ističe slobodu i prava umjesto dužnosti i zahvalnosti, održava višeslojni nadzor i stvara opće društveno nepovjerenje umjesto da razvija odgovornost a kažnjava[21] zloporabu povjerenja.

Ako se kulturom smatraju svi iskazi društvenog života koji se ne odnose samo na reprodukciju ljudskih bića i njihov fizički opstanak, za hrvatski kulturni prostor može se reći da je razlomljen i gotovo potpuno zaposjednut tobožnjim kulturnim proizvodima koji su rezultat zapadnjačkog diferenciranja na tržištu u kulturi. Neprestano nenadareno smišljanje novih „proizvoda i postupaka“ u pučkoj, masovnoj kulturi Zapada te opskrba zapadnog i hrvatskog kulturnog prostora najjeftinijim izvoznim proizvodima masovne kulture Istoka usmjereni su na agresivnu distribuciju izmišljenih običaja, načina druženja, vjerske prakse ili posebnih vjerovanja. Oni su sračunati na ugađanje mehanizmu ljudske reprodukcije, iako, usput rečeno, uvriježeni društveni liberalizam sterilizira[22] ljubav i prije i poslije ženidbe.

U današnje je vrijeme kulturni razvitak hrvatskog naroda zaustavljen i unazađen. Nažalost, vidnu ulogu u uništavanju nacionalne kulture i oduzimanja kulture narodu putem zamjene izvornih kulturnih manifestacija uvoznim plagijatima ima sâmo Ministarstvo kulture i to odabirom „projekata“ koje financira i na koje rasipa narodnu zaslužbu ili „Judine škude“ prijepristupnih fondova EU.

Kultura i njegovanje kulturne baštine u pravim, naprednim i uspjelim zajednicama predstavljaju snažna sredstva stvaranja društvene kohezije, samopouzdanja i cijelog naroda i pojedinca u njemu te optimizma i povjerenja u budućnost. To silno potiče kreativnost i stvaralaštvo koji su potrebni i gospodarstvu i politici i obrani zajednice. Kultura u ljude usađuje poželjne i potrebne ljudske vrijednosti.

U Hrvatskoj se, nažalost, najviše ističe i promiče ne hrvatska kulturna baština, nego nehrvatska kulturna baština koju su druge narodne zajednice nakon svojeg povlačenja ili nestanka ostavile na hrvatskom tlu. Dioklecijanova palača, pulska arena, vučedolska golubica ili ostatci tjelesa ili kulture neandertalca nisu dio hrvatske kulturne baštine[23].

Nama valja njegovati našu hrvatsku baštinu. Nepomični hrvatski spomenici nisu samo arhitektonski ostatci hrvatske kulture, nego i mjesta iz kojih se vodila hrvatska politika, iz kojih je izvirao otpor okupatoru i branila hrvatska državnost[24], iz kojih se organizirao gospodarski život i živa međunarodna trgovina, iz kojih su isplovljavali hrvatski brodovi i kapetani te mjesta u kojima se stvarala hrvatska kultura i oko kojih se ta kultura širila u narod.

Posljednjih godina slabljenje nacionalne kohezije navodi brojne ambiciozne ljude (kulinarske promicatelje, profesionalne voditelje udruga „civilnog društva“, novinare, tuđe medijske ljude koji misle da Hrvatsku bolje poznaju nego Hrvati te mnoge druge sveznadare) da redefiniraju hrvatski nacionalni identitet. Nažalost, kad se govori o identitetu nije riječ o pukoj istovjetnosti nekoga ili nečega sa sobom, nego o svjesnoj identifikaciji vlastitosti ili o svjesnoj samopoistovjećenosti. Vlastitost mogu odrediti samo svjesna bića, kao što je čovjek, ili tijela koja čine svjesna bića, kao što su države, društva, klubovi i ustanove. Neka ustanova ima svoj identitet ili istovjetnost kad je njezini pripadnici mogu razlučiti od drugih ustanova, ali i kad mogu izraziti njezinu vlastitost riječima, postupcima i praksom tako da uvjere sebe da njihova ustanova treba postojati i da oni imaju razlog da joj pripadaju. Nacionalni identitet uključuje snažan osjećaj među ljudima da oni prirodno pripadaju jedni drugima, da imaju zajednički interes, zajedničku povijest i da dijele zajedničku sudbinu.

Hrvatska nacionalna vlastitost počiva na opstanku i ostanku hrvatskog naroda na svom „povijesnom“ prostoru, na očuvanju vlastita jezika, na izdržljivosti naroda u očuvanju unutarnje povezanosti na izuzetno razvedenom prostoru i to gotovo jedno tisućljeće bez postojanja vlastite države te vrlo često mijenjajući države koje su im gospodarile na mjestu kojim je od davnine prolazila granica između razvijenih civilizacija i carstava koja su se međusobno žestoko sukobljavala. Hrvatski nacionalni identitet, koji je zasnovan na jedincatoj vlastitosti, ne može se redefinirati.

Međutim, ono što se može dogoditi je da pojedinci iz hrvatskog naroda drugdje[25] potraže zajednicu s kojom će se voljno ali s mukom poistovjetiti, jer ne žele dijeliti zlu kob koja vrlo lako i uskoro može zadesiti hrvatski narod. Otud dolazi i do pribjegavanja „europskom identitetu“ kojeg jednostavno nema, usprkos silnom nastojanju činovnika EU da se nacionalni identitet narodâ Unije zamijeni kombinacijom europskog i regionalnog identiteta, čemu su skloni i neki istarski ljudi vlasti. Odgovornost da takvom mogućem otpadništvu ne podlegne mnoštvo hrvatskih građana leži prvobitno na hrvatskim vlastima koje moraju smisliti, stvoriti i provoditi politiku nacionalne obnove i nacionalnog ozdravljenja.

Ipak, čak istrčavanje u otvaranju pitanja hrvatskog nacionalnog identiteta pokazuje da je društvena kohezija unutar hrvatskog naroda oslabljena. Slabljenje nacionalne kohezije još nije preraslo u ozbiljne unutarnje napetosti[26], ali je ono očita posljedica globalizacije. Globalizacija je u više od pedeset suverenih zemalja svijeta izazvala ratove koji se sad vode, a gotovo u istom broju zemalja raste društvena napetost kakva se drugdje pretvorila u ratove. Danas nema ratova među državama, ali oni bukte unutar država. Zemlje[27] u kojima se već vode ratovi u početku su pretrpjele slabljenje društvene kohezije, posebice u višeplemenskim i višenarodnim državama. (Nakon stoljeća ozbiljno se obnovilo i gusarstvo.)

Ne zna se u što može prijeći slabljenje hrvatske nacionalne i društvene kohezije u okolnostima izvan Hrvatske koje se brzo mijenjaju i u prilikama u njoj koje se brzo pogoršavaju. Slabljenje kohezije postaje uzbunjujućim pitanjem nacionalne sigurnosti. Uz sadašnji način obnašanja vlasti u Hrvatskoj stupanj kohezije će se jamačno smanjivati. Hrvatska treba vlast koja će liječiti društvo i državu, što će imati kao posljedicu jačanje društvene kohezije.

VII. Zaključak

Hrvatska se poslije Domovinskog rata upustila u liberalistički eksperiment i nedvojbeno postala žrtvom svjetske liberalističke ideje i urote. Taj je eksperiment donio porazne rezultate, koji su stvorili stanje države i naroda koje je izneseno u ovom eseju.

Pred hrvatskim vlastima sad stoji dvojba: nastaviti sadašnji način vođenja državnih poslova ili promijeniti način vladanja i prvo zaustaviti sadašnje propadanje a zatim povesti zemlju i narod u razvitak i procvat.

Pred narodom stoji dvojba: i dalje podnositi sadašnji način vođenja državnih poslova i postati sredstvom vlastitog propadanja, ili na bilo koji način ukloniti sadašnji režim dvostranačkog dosluha putem kojeg se ljudi vlasti mire sa sadašnjim brzim propadanjem naroda, zemlje i države.

Hrvatska je u egzistencijalnoj krizi. Sadašnji smjer hoda vodi Hrvatsku u ponor. Kako bi mogla opstati Hrvatska mora promijeniti svoje usmjerenje. Tu neizbježnu zadaću Hrvatska će mukotrpno izvoditi, jer je povijest nije obdarila iskustvom izvedbe voljnih promjena ukupnog nacionalnog usmjerenja. Hrvatska ima iskustvo u adaptaciji promjenama na koje su je prisiljavale vanjske sile. Novu, spasonosnu promjenu nacionalne orijentacije sad Hrvatska mora sama smisliti i sama izvesti.[28]

Hrvatska može organizirati otpor propadanju i zaustaviti propadanje naroda, ali ključnu ulogu u njezinoj modernizaciji mora imati država kao zagovornik, poduzetnik i jamac promjene.

Dodatan esej koji bi činio cjelinu s ovim, iznijet će način na koji bi se smislio i izveo projekt oporavka zemlje i naroda.


[1] Politika je javni postupak usklađivanja raznorodnih interesa u društvu, kojim se svakom interesu dodjeljuje ili prepušta stupanj društvenog utjecaja primjeren njegovu prinosu ukupnom bogatstvu naroda.

[2] U prvom kolu nedavnih predsjedničkih izbora stranački kandidati, uključujući Ivu Josipovića koji nije proizvod stranačkog mehanizma SDP-a, prikupili su samo 53% danih glasova a među četvoricom kandidata koji su prikupili više od 10% danih glasova bila su dva nezavisna kandidata dok je u drugo kolo izbora prvi put ušao i jedan nezavisan kandidat.

[3] Hrvatska se pretvara u zemlju fada, indijskog plesa, instalacija i „happeninga“.

[4] Čini se da predsjednici relevantnih hrvatskih stranaka čuvaju taj svoj položaj do prerane fizičke smrti (HDZ, SDP, LS) ili do prekasne političke smrti (HSLS, HSS, HSP, HSLS) ako se izuzme dogovorno smjenjivanje na položaju predsjednika HNS-a. Samo je jedan predsjednik stranke bio izabran na redovitom izbornom saboru stranke protiv dotadašnjeg predsjednika stranke koji se želio ponovo kandidirati (HSLS).

[5] Sadašnja takozvana svjetska kriza nije svjetska kriza, nego kriza Zapada, kojemu pripada i Hrvatska. Ako se izuzme pozapadnjačeni Japan, krize nema u Aziji, gdje su vodeća industrijska gospodarstva (Indija, Indonezija, Kina, J. Koreja, Malezija) u usponu, uz stupanj godišnjeg povećanja ukupnog domaćeg proizvoda 5-10% . Kriza Zapada je naglo otkrila da su se zapadna gospodarstva našla na rubu svjetskih gospodarskih zbivanja. Gospodarstva takozvane Zone eura imaju rast 0.1% godišnje, najjače europsko gospodarstvo, njemačko, također 0.1% a najbolje prolazi francusko gospodarstvo uz rast od 0.5%.

Sadašnjom krizom okončan je petostoljetni uspon Zapada a do krize je moralo doći, jer se Zapad umjesto na rad i proizvodnju počeo oslanjati na pružanje domaćih usluga i na financijski inženjering diljem svijeta.

Kriza je također otkrila postupak stvaranja novog svjetskog poretka kao posljedice sadašnjeg vala globalizacije, koji se ne može ni trajno zaustaviti ni privremeno zakočiti bez ozbiljna svjetskog sukoba, kakav je bio Svjetski rat 1914.-1918. godine, kojim je zakočen val globalizacije koji je nastupio u drugoj polovici 19. stoljeća. Novi svjetski poredak još se ne očituje u strukturi i sastavu tijela UN, ali se očituje u svjetskoj razdiobi deviznih rezervi i razdiobi izvora kreditiranja zapadnih država i državnih proračuna te u naglom povećanju političkog i gospodarskog utjecaja azijskih država na Bliski Istok, Afriku, Australiju, Južnu Ameriku pa čak i na neke zemlje Europe.

[6] Zapad i kapitalizam temeljili su svoj razvitak, prosperitet i uspon na stalnom razvijanju tehnologije koja je omogućivala neprestano stvaranje novih proizvoda usluga kojima su u velikoj mjeri gušili razvitak mnogih zemalja u drugim dijelovima svijeta.

[7] Puno jača Unija nije ranih devedesetih godina prošloga stoljeća uspjela spriječiti srbijansku agresiju na tri druge republike SFRJ a ni uspostaviti mir nakon izbijanja rata. To je uspjelo SAD, koje su dodatno omogućile mirno odcjepljenje Crne Gore od Srbije i nasilno odvajanje Kosova od Srbije.

[8] U velikim razvijenim narodima, kao što je engleski (britanski), zna se sve što se u cijelom čovječanstvu zna. U malim narodima nije tako pa su pojedinci iz malih naroda prisiljeni marljivije učiti i prosječno više znati od pripadnika velikih naroda. U manjim europskim narodima, primjerice u nizozemskom, gotovo svi ljudi dobro govore više tuđih jezika, što je slučaj samo s probranim ljudima u velikim narodima, jer su pripadnici malih naroda prisiljeni naučiti jezike obližnjih velikih naroda, koji imaju velika tržišta te vrijednu kulturnu i znanstvenu baštinu.

[9] Da je tehnološko zaostajanje golemo sigurnosno pitanje najbolje pokazuje primjer podlaganja Kine zapadnim silama sredinom devetnaestog stoljeća. Godine 1800. Kina je imala jednu trećinu ukupnog svjetskog domaćeg proizvoda. Godine 1820. kineska industrijska proizvodnja (manufaktura) bila je veća od ukupne industrijske proizvodnje svih razvijenih zemalja, ali je imala znanje i tehnologiju koji su znatno zaostajali za europskim znanjem i tehnologijom. Od godine 1840. Kinom je gospodarilo sedam uglavnom europskih sila: Japan, Portugal, Rusija, Francuska, SAD, Britanija, Njemačka i Belgija. Godine 1911. Kina je prestala biti „carstvom“, a na svoje noge ponovo je stala istom 1979. godine, ako se izuzme četvrt stoljeća strašne vladavine Mao Zedonga, u kojoj se znanje i tehnologija nisu cijenili.

[10] Najbolja slika takvog stanja su iznimni uspjesi Blanke Vlašić, sestre i brata Kostelić te jednog broja tenisača. U tim primjerima riječ je o individualnim sportovima u kojima obitelji sportaša mogu odigrati ključnu ulogu.

[11] Slabost hrvatskog znanja dobro se očituje u potisnutosti predavanja kao vrste komunikacije i njegovanju zbrkanih tribina, nesuvislih okruglih stolova i svakovrsnih „radionica“. Nema ni predavanja doista viđenih svjetskih stručnjaka na hrvatskim fakultetima.

[12] Staljin je od 1931. godine provodio i u deset godina proveo nasilnu industrijalizaciju, jer je bio zaključio da će Rusija propasti, ako „u deset godina ne ukloni zaostajanje od pedeset do sto godina za razvijenim zemljama, koje su Rusiju uvijek tukle, jer su za to uvijek bile nekažnjene“. Staljinova industrijska revolucija, a ne Lenjinova klasna revolucija omogućila je pobjedu svijeta nad fašizmom.

[13] U vrijeme Hladnog rata, kad je bila uspostavljena „ravnoteža straha“ od potpunog uništenja svijeta u općem nuklearnom požaru, obavještajni rat među državama i blokovima država bio je zamijenio rat među naoružanim državnim snagama. Uspjeh u širenju komunizma svijetom, od Hrvatske i Jugoslavije do Kine, pa čak i izvođenje prve komunističke revolucije u Rusiji bio je mnogo više rezultat rada obavještajnih službi (sovjetskog NKVD-a odnosno KGB-a ili njemačke Nachrichtendienst), nego plod opće privlačnosti marksističko-komunističke ideologije.

[14] Pod radikalnim djelovanjima se smatraju „aktivnosti pojedinih nositelja radikalnih političkih i idejnih opcija, ukoliko oni potiču, zagovaraju, organiziraju ili provode aktivnosti koje su u suprotnosti sa zakonima ili Ustavom utvrđenim poretkom, posebice u slučajevima kad te aktivnosti dovode ili mogu dovesti do nepoštivanja na zakonu temeljenih odluka nadležnih(!) državnih tijela, … ili vode ka(!) izbijanju socijalnih nemira, narušavanju(!) javnog reda i mira i dr.“ Čini se da su sigurnosne službe smatrale da su posebno odgovorne za obranu rada državnih tijela, kojih je cijelo mnoštvo. Kao da je riječ o političkoj policiji a ne o službi za zaštitu ukupnosti nacionalnih interesa. Valja naglasiti da se u Hrvatskoj tekuće odluke vlasti obično sriču u zakone unutar hrvatskog „kliznog“ zakonodavstva. Hrvatska premijerka često naglašava da je sadašnja vlast izabrana na četiri godine i da narod mora prigrliti svu tekuću politiku kao izraz svoje volje.

[15] Nedavno slabo i neuspjelo sastavljanje Ureda predsjednika otkrilo je slabu odgovornost i nedovoljnu uporabu obavještajnih službi u Hrvatskoj. U RH se ne provjeravaju kandidati za savjetnike u Uredu predsjednika, dok se u Britaniji sedamdesetih godina prošlog stoljeća godišnje sigurnosno provjeravalo oko 300.000 osoba ili 0,5% ukupnog pučanstva. (Christopher Andrew, The Defence of the Realm: An Authorized History of MI5, 2009)

[16] U hrvatskoj „obavještajnoj zajednici“ vodeće su uloge osobno prenosive ili su čak naslijeđene i nasljedne te obično doživotne. Predsjednici, premijeri i ministri se mijenjaju a predvodnici obavještajnih službi imaju trajnu vrijednost za hrvatsku državu!?!

[17] U jednom razvikanom sudbenom postupku jedna ugledna sveučilišna nastavnica bila je okrivljena, optužena i suđena, temeljem prethodnog svjedočenja osobe N. N. kako je bilo navedeno u optužnici, ali ne zbog primanja mita nego zbog „prekoračenja ovlasti“, jer je jednom studentu dala ocjenu „dovoljan“ na osnovi pisanog (i sačuvanog) testa. Nasreću, sud je profesoricu oslobodio krivnje.

[18] Dodajmo tome da se ljudi ne ponašaju kao automati ili roboti koji se nesvjesno odzivaju na vanjske podražaje, poticaje ili signale koji dolaze putem nenadziranih senzora. Ljudi u svojem mozgu ili „procesoru“ imaju utisnuta načela, zakone, aksiome i sposobnost razmišljanja koje svjesno i aktivno rabe prije reagiranja na vanjske poticaje. K tome, čovjek je kreativna vrsta sa snažnom osobnom inicijativom i u stanju je sam od sebe stvoriti ideje, misli, čine i djela. Kako ljudi opstaju i djeluju u zajednicama nužno je da ljudi koji žive u zajednici o kojoj ovise imaju zajednička načela djelovanja, aksiome razmišljanja i zakone rasuđivanja. Temeljni sustav načela, aksioma, istina ili mitova po kojima se ljudi vladaju u zajednici i po kojima se ocjenjuje njihovo sudjelovanje u zajedničkim poslovima nazivaju se društvenom ideologijom koja na jasan način povezuje ljude i stvara društvenu koheziju, koja je potrebna i za namicanje dobara i usluga, ali i za obranu od drugih zajednica. Ranije su ulogu ideologija imale religije.

[19] Rusija je pod predsjednikom Borisom Jeljcinom prolazila i gore od Hrvatske sve dok narodnjačke snage nisu u vrh ruske politike dovele Vladimira Putina.

[20] Ptice grabljivice ne napadaju u jatima, ali se napadane ptice jatimice brane.

[21] U suvremenoj, liberalističkoj ili slobodarskoj Hrvatskoj kažnjavanje je dopušteno samo pravosuđu kako bi kažnjavalo ljude zbog njihovih ozbiljnih prijestupa i to u njihovoj životnoj dobi kad je uglavnom prekasno da kazna pomogne prijestupnicima da poprave ili reformiraju svoj život. Škole i roditelji nikako ne smiju kažnjavati svoje polaznike i djecu za čiji odgoj i obrazovanje imaju ozbiljnu odgovornost i to u njihovoj životnoj dobi kad se formiraju kao ljudi u kojoj se prirodno mladi ljudi mogu reformirati. Hrvatske vlasti, naprotiv tome, povremeno prijete da će kažnjavati roditelje zbog prijestupa njihove djece a roditelji sami ne smiju nikog kažnjavati. (Za hrvatske vlasti u raju rastu paragrafi ili članci a ne „šibe“!)

[22] Stječe se dojam, da se prešutno mogu ploditi samo ljudi spolne orijentacije: isti rod.

[23] Nakazno patvorenje viteških igara pokraj Oršićeva dvorca u Gornjoj Stubici, koji je podignut istom 1800. godine i koji udomljuje „muzej seljačkih buna“ sračunato je na obezvređivanje i zatiranje hrvatske baštine. U vrijeme gradnje zagorskih dvoraca (nakon što je bila minula turska opasnost i poslije Vestfalijskog mira 1648. godine kad su prestali vjerski ratovi u Europi) viteški turniri se nisu više držali ni u Zapadnoj Europi, jer se u 14. stoljeću promijenio način ratovanja pa su vitezovi, koji su trebali turnire kao smotru svoje sposobnosti i pripremljenosti za rat, bili zamijenjeni najamnom vojskom. U srednjevjekovnoj i nesamostalnoj Hrvatskoj turniri se nisu upriličivali.

[24] To da se Hrvatsko Zagorje turistički promiče kao mjesto seljačke pobune a ne kao žarište obnove Hrvatske poslije povlačenja Turaka južno od Save sramota je i za Ministarstvo kulture i za Turističku zajednicu Hrvatske. Vrhunac obezvrjeđenja hrvatske kulture i hrvatske tradicije je bilježenje kod UNESCO-a drvenih, obojenih, klepćućih dječjih igračaka kao znaka hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta. Što bi na to rekli Tito Brezovački, Ferdinand Konščak, Marko Marulić, Ruđer Bošković ili genijalan i nenadmašan izumitelj Nikola Tesla?

Posebno valja istaknuti da je, kad je riječ o Hrvatskom Zagorju, u nj bilo pribjeglo cijelo hrvatsko plemstvo koje je napustilo svoje gradine u drugim, od Turaka zaposjednutim, dijelovima Bosne i Hrvatske te da je iz Zagorja pružilo posljednji, ali uspio otpor, kojim je spašena i cijela Europa. (Reliquiae reliquiarum ili ostatke ostataka Hrvatske činila su samo četiri „kajkavska“ kotara: Zagreb, Bjelovar, Križevci i Varaždin.)

[25] Ima ljudi koji se u Hrvatskoj pokušavaju identificirati s drugim interesima, kao što je liberalizam, istorodna erotsko usmjerenje, vegetarijanstvo, odbijanje genskog modificiranja biljnih i životinjskih vrsta i drugih internacionalističkih pokreta.

[26] Valja izuzeti napete odnose između vlasti i naroda te između naroda i HUP-a.

[27] Ratuje se unutar Afganistana, Indije, Nepala, Iraka, Ugande, DR Konga, Somalije, Sudana, Nigerije, Jemena, Meksika, Kolumbije, Indije, čak i Kine te drugdje.

[28] Zadaću promjene općeg nacionalnog usmjerenja čini tegobnijom to što je Hrvatska u jedvitih dvadeset godina od ponovnog osamostaljenja izgubila svoj politički sloj, kako je naglašeno u odjeljku I. politika ili država. Samoživim borcima za vlast bitno je obnašanje vlasti makar i u administrativnoj autonomiji ili u procesu propadanja naroda.

Continue Reading

18 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Kapital bez domovine i svjetska revolucija

 

Predavanje u Europskom domu, 23. studenoga 2010. godine

Cio svijet je u nedoumici. Od prije dva desetljeća teče burna promjena, kojom se pogoršava stanje u svijetu, a nebrojeni narodi nemoćno prate svoje propadanje i promjenu, za koju slute da će im donijeti i težih zala. Što o svojoj budućnosti mogu sad misliti Nigerijci, Meksikanci, Pakistanci, Sudanci ili Iranci, ali i Amerikanci, Britanci, Islanđani, Grci, Španjolci, Francuzi, Mađari ili Hrvati?

Nakon provale Berlinskog zida postupak globalizacije sa Zapada je šiknuo u svijet. Međutim, na Zapadu se razbuktavanje tog postupka pripremalo od reforme svjetskog novčarskog sustava ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pod predsjednikom SAD Richardom Nixonom. Tad je napuštena zlatna podloga za dolar kao svjetsku valutu i uvedeno slobodno svjetsko kolanje financijskog kapitala, protivno odredbama dogovora u Bretton Woodsu kolovoza ratne 1944. godine. (SAD, UK, SSSR, RK)

Neki od znakova teškog stanja u svjetskom ljudskom organizmu svakako su: (1) unutarnji ratovi, koji se vode u preko pedeset država, iako se među državama ne vodi ni jedan rat; (2) golema nezaposlenost po cijelom svijetu i velika, presudna gospodarska neizvjesnost; (3) gotovo potpuna uzetost ili paraliza nacionalnih država; te (4) propadanje obitelji i rasap mjesnih sustava ljudskih vrijednosti. Naveo sam samo jednu nevolju za svaku od mreža društvenog utjecaja – za politiku, gospodarstvo, sigurnost i sustav ljudskih vrijednosti.

Nastalo stanje, koje se danomice pogoršava, zahtijeva preokret, traži akciju i treba ideju.

Koji su neposredni uzroci sadašnjeg velike opće neizvjesnosti, ali i propadanja Zapada? Navest ću tri najvažnija: slobodno svjetsko tržište, preokret u industrijskoj revoluciji i odmetnutost kapitala.

Prvi i temeljni uzrok sadašnjeg stanja je uspostava slobodnog svjetskog tržišta novca, robe, usluga pa, slobodno ću reći, odnedavno i ljudi. Umjesto uređenih ili reguliranih mjesnih ili nacionalnih tržišta, kapital je uveo neuređeno ili neregulirano svjetsko tržište.

Svjetsko je tržište preplavilo narodne odnosno nacionalne države, koje su donedavno ljudima omogućivale da zadovoljavaju svoje potrebe, ali i da ostvaruju svoje ljudske svrhe. Ljudi su time ostali bez domovine pa su se, nakon što su pretvoreni u gospodarski izvor ili „resurs“, našli bez zaklona, na čistini svjetskog tržišta.

Pitanje ljudskih svrha nije nedužno pitanje. Ljudski se rod od ostalih živih vrsta razlučuje upravo po svrhama i nakanama te po nastojanju da stalno povećava svoje dobrobiti, a ne po potrebama. Međutim, pitanje je, tko i kako dugo može na svjetskom tržištu ostvarivati svoje svrhe, ako je temeljno mjerilo nastojanja i djelovanja na tržištu konkurentnost ili nadmetljivost, a ne doprinos bogatstvu svijeta? (Konkurentnost se možda može odrediti i kao izdašnost za povećavanje slobodnog kapitala.) Zašto i čemu u svijetu ima mjesta samo za najbolje?

Mađari su se od svoje pojave u Središnjoj Europi pokazali sposobnim narodom, a sad odjednom nisu konkurentni. Hrvati su nedvojbeno nadaren i otporan narod, ali sad ni oni nisu konkurentni. Amerika je oduvijek bila marljiva i poduzetna zemlja, a bila je postala i gospodaricom svijeta, ali ni ona nije više konkurentna.

Tržište nije sredstvo ostvarenja ljudskih svrha. Ono je poprište konkurentnosti ili nadmetljivosti i isključivanja. Obitelji, korporacije i narodi na tržištu ne smiju ići za svojim svrhama, nego moraju ići za tuđim. Na tržištu se – kao što se u goloj prirodi dešavalo pračovjeku – živi u neizvjesnosti. (Tržište animalizira ljude svodeći njihov napor na zadovočjenje potreba; ako se ni potrebe „animaliziranih“ ljudi ne mogu ostvarivati, revolucija je neizbježna. Čovjek nema političke, ekonomske ili sigurnosne svrhe, nego ljudske, a politika, gospodarstvo i sigurnost su sredstva ostvarenja ljudskih svrha.)

Ne želim dometati pitanje slobode. Reći ću samo da su ljudi, korporacije i narodi na tržištu slobodni samo nadmetati se.

Na svjetskom tržištu samo kapital može ostvarivati svoju svrhu, a to je njegovo vlastito uvećanje. Kapital to može, ali ne zato što je „konkurentan“, nego zato što je izvan konkurencije. Stoga kapital treba dobiti konkurenciju. Kapital ne ulazi u kreditni rizik, opasnost ili neizvjesnost, a ljudi, narodi, proizvodne korporacije i države moraju trajno stupati u poduzetnički rizik, neizvjesnost ili opasnost. Kapital to čak ni „ne smije“ činiti!? Kapital ima slobodu i da se povuče s tržišta, kad mu to ne odgovara, a ljudi nemaju. Sad je tržište novca mrtvo, jer se kapital boji kreditiranja proizvodnih korporacija. Kapital je sebe stavio u status „zlatnog teleta“.

Posljedice uspostave nereguliranog svjetskog tržišta i potrebe konkurentnosti na tom i takvom tržištu su: s jedne strane, dužničko ropstvo, a ne sloboda goleme većine ljudi, proizvodnih korporacija i nacionalnih država, te, s druge strane, svjetsko vjerovničko gospodstvo kapitala. To je slika globalnosti svijeta.

Drugi važan uzrok sadašnjih nevolja je zaokret u dugom, dvoipolstoljetnom postupku industrijalizacije svijeta. Naglasit ću, da je industrijalizacija od svojeg početka omogućivala promjenu svrha političkih zajednica i mehanizma vladanja njima. Vlasti industrijaliziranih zemalja postale su unutar svojih političkih zajednica nametljive i nepotrebno svenazočne. Prije konca devetnaestog stoljeća vlade nisu mogle upravljati svim stanovnicima svojeg područja putem stalnih pravila. Otad mogu. Međutim, industrijalizacija je imala i ozbiljne geopolitičke posljedice.

Industrijska revolucija omogućila je neravnomjernu industrijalizaciju zemalja. Ona je počela na jednom određenom mjestu, u Britaniji, i prvo se prirodno širila dijelom Europe: poslije Britanije se industrijalizirala Belgija, a za njom obližnje europske atlantske zemlje. Kako se odmicalo na istok Europe, zaostajanje u industrijalizaciji bilo je sve očitije. Od najvećih europskih sila najgore su prošle Rusija, Italija i Turska. Razlika među zemljama u stupnju industrijalizacije automatski je stvarala razliku u sposobnosti država. Države se općenito razlikuju bogatstvom, snagom administrativnog ustroja i snagom vojske. Visok stupanj industrijalizacije jedne zemlje daje na tržištu korporacijama te zemlje (konkurentsku) prednost pred korporacijama manje industrijaliziranih zemalja. Gospodarstva slabije razvijenih zemalja izložena su ugrozi od gospodarstava razvijenijih zemalja. Ako se tome doda i slabost države slabije industrijski razvijenih zemalja, jasno je, da je postupak industrijalizacije doveo i do ugroze političkih zajednica takvih zemalja.

Toj ugrozi u Europi se pravo othrvala samo Njemačka pod vodstvom Otta von Bismarcka, a u Aziji Japan. Ostale velike zemlje (Rusija, Turska, Italija, Španjolska, Indija, Kina, Egipat, Perzija) bile su pretvorene u političke odnosno gospodarske kolonije. Industrijska odnosno industrijalizirana Europa – u kojoj je i mala sintetička država Belgija postala pravom kolonijalnom silom – bila je kolonizirala sve kontinente. Kolonizacija Kine počela je 1842. godine. Nasuprot Belgiji, Španjolska je izgubila otprije stečene kolonije, jer se nije bila industrijalizirala.

Neujednačenost stupnja industrijalizacije u svijetu naličje je industrijske revolucije. Industrijalizacija bi trebala biti općom svjetskom baštinom, jer je zasnovana na znanosti, za koju se mislilo da je opća svjetska baština. Danas se ponovo povećava neujednačenost u industrijskom i tehnološkom razvitku zemalja, a nova ujednačenost posljedica je djelovanja slobodnog kapitala, koji je otet onima, koji kapital stvaraju: proizvodnim poduzećima, koja rade i imaju tehnologiju, i državama, koje školuju ljude i imaju prirodno blago. Sadašnja neujednačenost u industrijalizaciji zemalja nije djelo politike.

Zemlje, koje se nisu uspjele na vrijeme industrijalizirati u potrebnom stupnju padale su od početka industrijske revolucije u sve teže političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje. Kad je to stanje postalo doista kritičnim, zato što zemlje nisu znale na vrijeme industrijalizacijom pružiti otpor propadanju, jedinim načinom otpora propadanju bila je revolucija.

Otkad je počela industrijalizacija, prvu revoluciju morala je napraviti Amerika, jer Britaniji nije odgovaralo da se u kolonijama pojavi konkurencija industrijskim poduzećima u metropoli. Francuska je slijedila isti put, kako bi se od bogate agrarne zemlje s golemim znanstvenim i industrijskim mogućnostima pretvorila u industrijsku zemlju. SAD su naknadno poduzele još jednu, neusporedljivo krvaviju revoluciju (1861.-1865.) – koju se naziva Građanskim ratom – jer su nasljednici prvih kolonista na jugu zemlje nastojali sačuvati svoju usporednu i „konkurentsku“ prednost zasnovanu na poljoprivredi (duhan, pamuk, šećer) i na robovima te nisu htjeli na sjever putem poreza otpuštati kapital za potrebe industrijalizacije zemlje i daljnjeg osvajanja Zapada. Što, onda, reći za Veliku oktobarsku revoluciju pod Lenjinom ili za sovjetsku industrijsku revoluciju pod Staljinom?

Zapadne države kao političke zajednice, koje su raspolagale tehnologijom, kočile su duže od jednog stoljeća industrijalizaciju Trećeg svijeta. Međutim, otkad je kapital umjesto politike počeo ravnati političkim zajednicama Zapada, došlo je do preokreta u industrijskoj „revoluciji“ svijeta. U tom preokretu došlo je do silne deindustrijalizacije Zapada i istovremeno do mobilizacije, industrijalizacije i modernizacije Azije. Poslije pojave Japana kao industrijske sile u devetnaestom stoljeću koncem dvadesetog stoljeća pojavili su se azijski industrijski i tehnološki „tigrovi“, a početkom našeg stoljeća industrijski i tehnološki „slonovi“. I Indija ima više stanovnika, nego SAD, EU, Rusija i Japan zajedno. Usto, pučanstvo se u Aziji brzo množi.

S obzirom da su Indija i Kina samo djelomice industrijalizirane zemlje, one raspolažu golemim mogućnostima daljnje industrijalizacije. U svijetu se stvara nova neujednačenost razdiobe tehnologije i industrijske proizvodnje, a industrijalizacija azijskih „slonova“ ugrožava većinu ostalih gospodarstava u svijetu, a time i većinu političkih zajednica. To je velika prijetnja mnogim narodima. Ako se svijet ne prene, nebrojeni narodi će ostati bez rada i kruha. Narodi ne mogu živjeti samo od mjesnih usluga. (Zemlje Zaljeva!) Posljedice razlike u stupnju industrijaliziranosti zemalja uvećane su uspostavom slobodnog svjetskog tržišta. (Danas ne treba kao prije 150 godina u svijet otpremati skupine topovnjača ili, kao kasnije, nosače aviona. Dosta je otpremati nosače kontejnera. Gdje je hrvatska konkurentnost?!)

Treći i možda presudan uzrok današnjeg slaba stanja je odmetnutost kapitala. Kapital se crpi iz rada i prirodnog blaga, jedinih izvora bogatstva naroda, ali se on otima radnicima, proizvodnom gospodarstvu i političkim zajednicama, koji ga stvaraju. Kapital je na posebnom mjestu (u elektroničkim zapisima) nakupljen u tolikoj mjeri, da se više ne može govoriti o servisu ili usluzi, koju pruža kapital, nego o gospodstvu kapitala nad ljudima kao potrošačima, nad proizvodnim korporacijama, u kojima se stvara bogatstvo, i nad državama, koje imaju prirodno blago te koje vode brigu o ljudima.

Crpljenje, otimanje i prekomjerno gomilanje kapitala odvija se pod izlikom imperativa postizanja i održavanja najvećeg mogućeg gospodarskog rasta, kakav je nepotreban i koji je, sudeći po svjetskoj financijskoj krizi, neodržljiv. Kapital se brzo gomilaa povećanim iskorištavanjem radnika, proizvodnih korporacija i narodnih država. O tome ću nešto reći. Prvo o iskorištavanju rada.

Obilnije novovjeko zakidanje radnika počelo je kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tad je porast plaća počeo ozbiljno zaostajati za porastom produktivnosti rada. Slomljena je snaga sindikata putem uvoza jeftine radne snage u razvijene zemlje, a kasnije i pronalaženjem jeftine radne snage u domaćim kućanstvima (putem zapošljavanja žena), u ruralnim područjima i u inozemstvu (bez useljavanja).

Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok je porast plaća još pratio porast produktivnosti rada, povećani troškovi rada prenošeni su na kupce. To je počelo stvarati inflaciju, koja daleko najviše šteti onima, koji imaju kapital. Kako bi se zauzdala inflacija razmjerno su smanjene plaće radnika, a to je smanjilo kupovnu sposobnost radničkog mnoštva. Tome se doskočilo kreditiranjem potrošnje, koje povećava potražnju i povećava rast gospodarstva. Sad kapital ne nadzire radnike u proizvodnji, nego u potrošnji. Dok se radnike plaća sve slabije, vodstva financijskih i proizvodnih korporacija plaćena su sve bolje i to svotama, koje su nesumjerljive doprinosu tih vodstava bogatstvu naroda, njihovim osobnim potrebama i plaćama njihovih radnika. Sport, estrada i zaštićeni proizvodi također su sredstva gomilanja kapitala.

Ne želim govoriti o spekulativnim financijskim tržištima, koja su 2005. godine u svijetu imala vrijednost 250 tisuća milijarda dolara, kad je ukupan svjetski domaći proizvod bio „samo“ 45 tisuća milijarda dolara. Procjenjuje se, da je uoči izbijanja financijske krize u SAD, svjetsko tržište „financijskih derivata“ vrijedilo 600 tisuća milijarda dolara. Previše ovlasti za slugu, za uslužni sektor, u koji ekonomska znanost vrsta financijsko poslovanje! To pokazuje sadašnju snagu kapitala, koju – za spas ljudskog roda – narodne političke zajednice trebaju skršiti. Financijski sektor servisira samo sebe.

Osim iskorištavanja rada, nagomilani kapital dodatno se povećava trajnim iscrpljivanjem proizvodnih poduzeća, koja u konkurentskoj pomami trebaju tehnološke izume i nove proizvode i to na kredit. Tako marljivi proizvodni sektor mora dijeliti svoj dobitak s nametničkim ili parazitskim financijskim sektorom „gospodarstva“. Zabavno je slušati bankare kako govore o svojim „proizvodima“. Konkurencija je silan izvor gospodarske i društvene entropije i to ponovo u ime rasta gospodarstva.

Kapital se iz političkih zajednica iscrpljuje niskim cijenama prirodnog blaga, niskim porezima razrezanim korporacijama – djelomice i zato, kako bi one mogle plaćati kamate kapitalu – te kreditiranjem projekata nositelja vlasti, koji se u stranačkoj demokraciji pred glasačima nadmeću za vlast i koji glasačima obećavaju više od onoga, što država može platiti svojim tekućim prihodima. Ponovo pitanje rasta i zaduživanja! Narodne države su iskorištavane i od kapitala i od političara.

Tako su se, eto, u dubokom dužničkom sužanjstvu našli i građani i proizvodne korporacije i političke zajednice. Kapital danas, više nego ikad prije pokazuje svoje ružno lice.

Kad se već znaju tri najvažnija uzroka sadašnjeg stanja svijeta, logično je – iako to nije svima probitačno – zaključiti, da spas valja tražiti u uklanjanu triju uzroka nastanka stanja te u zaustavljanju i unazađenju postupaka koji su doveli do propadanja. Kako su navedeni uzroci osim propadanja stvorili i nesklad u svijetu, koji je uvijek posljedica propadanja, modernizacija svijeta nameće i potrebu uskladbe ukupnih odnosa u tijesnom i skučenom svijetu.

Tema Svijeta bez ideje je stvaranje i uspostava svjetske političke zajednice, koje bi unijelo sklad u svjetsko društvo, jer jedan svijet, koji je imperativ vremena i odredište evolucije ljudskog roda, ne će moći dugo podnositi nesklad, koji su u svijetu stvorili kapital, svjetsko tržište i ideologija liberalnog kapitalizma. U svijetu, koji postaje cjelinom, ne smije ostati sadašnji metež, u kojem je Hrvatska paralizirana.

Uvjet za pretvaranje sadašnjeg svjetskog robovskog društva u slobodnu svjetsku političku zajednicu je jačanje nacionalnih odnosno narodnih političkih zajednica, koje jedine mogu voditi, pa zato i moraju preuzeti brigu za ljude i narod, rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu. Ljudi žele imati zemaljsku domovinu, koju im otima tržište, iako nju ne trebaju ni kapital ni njegovi nositelji. Tim zadnjima je tržište domovina! Burze! Svojim koordiniranim djelovanjem ojačale suverene države preuzet će nadzor nad budućnošću ljudskog roda. Mišljenje, da kapital i tržište mogu jamčiti opstanak i usmjeravati daljnji razvitak ljudske vrste, je tlapnja. Kapital polaže samo na vlastito samouvećanje, a tržište je slijepo.

Smatram da bi svrhom uspostave sklada u svijetu odnosno njezinim načelom trebalo biti to, da svi ljudi mogu živjeti i da žive od svojeg rada. U sadašnjem, industrijskom svijetu za to je potrebna industrijalizacija svih premalo razvijenih zemalja, ali i reindustrijalizacija svih previše razvijenih zemalja svijeta, kao što su SAD, Britanija i brojne druge zapadne zemlje ili Japan. To će zahtijevati ozbiljnu relokalizaciju i regulaciju svjetskog tržišta. I za opću industrijalizaciju i za uređenje svjetskog tržišta potrebno da se sve države i sve proizvodne korporacije oslobode dužničkog ropstva i da se rekapitaliziraju, a za to je potrebna dekapitalizacija financijskog sektora.

Dekapitalizaciju se treba izvesti:

  • diferenciranim oporezivanjem, tj. dodatnim oporezivanjem zarade financijskih korporacija, privatnih monopola te naftnih i rudarskih korporacija;
  • puštanjem nelikvidnih financijskih ustanova – koliko god one bile velike – da propadnu, uz dužnu zaštitu najmanjih štediša;
  • potpunom ili djelomičnom nacionalizacijom financijskih ustanova; i konačno
    • istovremenom objavom obustave ili moratorija otplate zajmova od niza država (među kojima bi se lagano mogle naći i SAD).

Prvu navedenu mjeru već su počele rabiti neke države (Mađarska, Kalifornija, Njemačka, Australija). Bez rekapitalizacije država nema ni nužne opće industrijalizacije odnosno reindustrijalizacije ni zaštite, koju države moraju obavljati, a ni demokracije, jer vlasti dužnih države ne rade ono što treba narodu, nego ono što traže njihovi vjerovnici.

Očito je, da uz dekapitalizaciju financijskog sektora, koji bi doista trebao od uslužnog postati služnim sektorom – kao u časnom Kur’anu – i uz rekapitalizaciju proizvodnih korporacija treba načelno dovesti u pitanje korist i vjerodostojnost kapitalizma kao „sustava proizvodnih odnosa“. Ideju ili zamisao zauzdavanja kapitala i stvaranja koordinirane svjetske mreže političkih zajednica, koja bi preuzela nadzor nad svjetskim tržištem i kapitalom, treba širiti i proširiti svijetom. Međutim, ta se ideja ne smije izroditi u ideologiju. Ideja ima samo zasade ili načela i svrhe, a ideologija je opća doktrina, koja ima tvrda, nepromjenljiva pravila i propise. Stoga, ideologija u promjenljivom svijetu vrlo brzo prestane služiti izvornoj svrsi i počne služiti opravdanju prakse, neprimjerene izvornim svrhama.

Takva je i ideologija liberalizma, koja opravdava nakaznu liberalističku praksu, koja razara svijet i slabi ljudski rod. To je danas jasno svim ljudima. Od Isusa i Benedikta do Adama Smitha i utopista (prije Karla Marxa), dobre ideje bi se hitro prometnule u opasne ideologije, koje su se zasnivale na mitovima odnosno na utopiji, kakvima se može opravdati i najgora praksa. Svijetu ne treba obračun ideologija. Društva se smjenjivanjem ideologija neprestance zabacuju iz krajnosti u krajnost, kao što se dogodilo za Lutherove Reformacije ili za Francuske revolucije. Hod za svrhama ne vodi u revoluciju. Kapitalizam valja dovesti u pitanje, ali u tome ne valja napraviti novu ideologiju.

U traganju za takozvanim novim svjetskim poretkom, svjetski se umovi kolebaju između znanih, očitih, otrcanih ideja, ali pravoj ideji još nisu na tragu. Do danas su postojale, a u svijetu i danas postoje brojne političke zajednice (SAD, HR). Postoji raznolikost političkih poredaka po njima. (Politički poredak je sustav političkih odnosa u političkoj zajednici, koji osim ustava, načina izbora i mnogog drugoga uključuje i svrhe zajednice.) Postoje i nositelji vlasti u političkim zajednicama, koji su tradicionalno bili dvor, forum, plemstvo ili crkva. U takvom, složenom, a tijesnom svijetu treba stvoriti sklad. Svijetu ne treba prava, suverena(?) svjetska, hijerarhijski ustrojena politička zajednica. (Suverenost takve zajednice mogla bi doći samo od samoubojstvenog prijenosa toj zajednici suverenosti narodnih političkih zajednica.) Svijetu ne trebaju ni novi, dodatni nositelji vlasti. Svijetu treba samo dodatan politički poredak, koji bi se nadjenuo na postojeći skup nenadoknadljivih i nezamjenljivih suverenih narodnih odnosno nacionalnih političkih zajednica. Njih treba samo umrežiti. Postojeće države bi sačuvale svoje političke poretke, a nadjenuti poredak bi služio samo koordinaciji i uskladbi njihova djelovanja. Jedino tako će se istovremeno stvoriti sklad, ali i očuvati briga za ljude i narode, za rad i vrijednost rada, za prostor i prirodno blago, za okoliš i klimu. (Sam sklad nije dostatan!) Jedino time će se spasiti demokracija ili narodovlašće. Jedino tako ljudi će moći zadovoljavati svoje potrebe i ostvarivati obične ljudske svrhe. To je sve što ljudima treba. Ljudima ne treba ni izgradnja velebnih i izmišljenih društvenih sustava ni posluh mitovima ni odavanje utopiji.

Prava ideja za stvaranje sklada u tijesnom svijetu mora biti i bit će revolucionarna, a njezina provedba predstavljat će pravu revoluciju. Tu revoluciju trebaju provesti suverene narodne političke zajednice, upravo kako bi ona mogla mirno teći. Svijetu je potrebna politička, a ne ulična, krvava dvorska ili besmislena klasna revolucija.

Međutim, ako kapital bude priječio izvedbu političke revolucije mreže suverenih političkih zajednica, doći će do vala žestokih, radikalnih revolucija. Iako kapital sad podcjenjuje narodne političke zajednice, koje su slabe (HR, SAD), on ne bi smio podcjenjivati narode, koji ostaju izdržljivima i kad im države posrnu.

Hoće li se pojaviti takve crne revolucije, kad će se one pojaviti i koliko će žestoke biti, ovisit će samo o popustljivosti odnosno o tvrdokornosti nositelja kapitala, koji bi morali znati da postupak liberalizacije svijeta nije nepovratan.

Američka revolucija, Francuska revolucija i Ruska boljševička revolucija , koje nisu prošlost, nego sadašnjost, izvedene su u po dva koraka, od kojih je drugi korak bio krvaviji od prvoga: Građanski rat u Americi, Teror u Francuskoj i Staljinova industrijska revolucija u Rusiji. Ti drugi koraci mobilizirali su spomenute narodne zajednice za modernizaciju. Ipak, danas svijet za svoju političku modernizaciju ili za svoje osuvremenjenje treba samo prvi korak: opću političku revoluciju, koju će izvesti suverene narodne države.

Continue Reading

18 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Rat kapitala i država za narode

Predavanje u Europskom domu 28. lipnja 2010. godine

Stanje

P

olitička kriza Europske Unije je posljedica općeg stanja u Europi. Krize nije bilo dok je Europi išlo dobro.

Europa (kao ni Hrvatska) nije samo u recesiji ili u krizi, nego je u postupku propadanja, i to nakon pet stoljeća uspona tijekom kojih je, izravno ili putem SAD, bila uspostavila i održavala gospodstvo nad svijetom.

To gospodstvo je prestalo i to je uzrok sadašnjeg slaba stanja Hrvatske, Europe i cijele zapadne civilizacije.

Europa još nije propala, a ne će ni propasti, ali je za njezin spas potrebno pružiti sustavan i smišljen otpor propadanju te početi obnovu. Europa živi u prošlosti i od prošlosti. Europa se treba modernizirati. Treba joj osuvremenjenje, aggiornamento, rekli bi u Vatikanu. (Modernost je uporaba sadašnjosti za stvaranje budućnosti, nasuprot konzervativizmu koji prošlost proteže na sadašnjost kako bi se sačuvale dobre stečevine prošlosti.) Prvi korak obnove je uviđanje (to se posebice odnosi na Hrvatsku) da je riječ o propadanju. Obnova će se izvesti tako što će se procesi koji su doveli do propadanja preokrenuti. Oni su povratni, a da ih se preokrene valja uočiti bitne sastavnice procesa propadanja.

Uzroci stanja

S

adašnje stanje je izravna posljedica postupka globalizacije u kojem su predvodništvo imale korporacije te u kojem su tehnologija i države služile korporacijama iza kojih su stajali nositelji slobodnog kapitala.

Stvoreno je svjetsko tržište s obvezom svih ljudi, korporacija i naroda da budu konkurentni i na slabom domaćem i na jakom svjetskom tržištu. To je teret koji nitko ne može dugo nositi. Svatko kad-tad poklekne. Poklekne svatko kad se nađe bez dorasle tehnologije, a sad tehnologijom ne gospodare narodi, nego nositelji kapitala koji je otet državama i proizvodnom sektoru gospodarstva.

Uz provedbu globalizacije na takav način, odranije se (od II. svjetskog rata) odvijao postupak dekapitalizacije i proizvodnog sektora i država, koji su pali u dužničko ropstvo, a kapital se našao u vlasništvu financijskog sektora, koji rabi kapital bez ikakve dužnosti i društvene odgovornosti. U Marxovo se vrijeme smatralo da je radnička klasa u ropstvu poslodavaca odnosno proizvodnog kapitala, a danas su ljudi i nebrojeni narodi u ropstvu financijskog kapitala. (Luka Modrić ima kapital, a hrvatska država nema kapital kojim bi uredila sljevove slavonskih rijeka, koje odnose kuće, ljetinu i živote??!!)

Nakon provale Berlinskog zida Zapad je namjerno ubrzao postupak globalizacije kako bi zauvijek zapečatio svoje gospodstvo nad nepodijeljenim svijetom. Međutim, najnoviji val globalizacije probudio je azijske narode i kao bumerang pogodio sam Zapad.

Uz nakazan postupak globalizacije, u kojem su ljudi i narodi služili korporacijama, države tržištu a tehnologija kapitalu, nositelji kapitala pokrenuli su i deindustrijalizaciju zapadnih gospodarstava, obmanjujući zapadne narode i države da će cio Zapad moći živjeti samo od prihoda i zarade financijskog sektora.

Otimanje kućnog kapitala proizvodnim korporacijama i narodnog kapitala državama pogodilo je i Hrvatsku, koja se u minulih dvadeset godina potpuno deindustrijalizirala, iako oskudijeva u prirodnom blagu. (To je slika neodgovornosti hrvatskih vlasti.) Nositelji kapitala su ulagali oteti kapital drugdje, i to u grane poput špekulativnog bankarstva, prekomjerne i špekulativne stanogradnje, tržišta zlata i sirovina, kozmetičke industrije ili razbibrige. Briga kapital čime će se narodi hraniti. Da ga je bilo briga ne bi narodima bilo oteto bogatstvo.

Ovdje riječ „hraniti“ znači zadovoljavati sve potrebe društva, uključujući uzdržavanje i liječenje sve starijeg i sve bolesnijeg pučanstva te sve zahtjevnije investicijsko održavanje fizičke i društvene infrastrukture, i to uz nisku proizvodnju te bez rada vojske nezaposlenih ljudi. [Meksički zaljev i država: (1) bez novca, (2) bez znanja i (3) bez prava odlučivanja što je posljedica trodiobe vlasti pod paskom kapitala.]

Zbog navedenih procesa zapadni su se narodi – prvi put od propasti Rima – zatekli u stanju da se ne mogu sami hraniti, nego žive od milostinje ili kredita nositelja kapitala. Takvo stanje je nenormalno, neodržljivo te pogibeljno i za narode i za svjetski mir. (Hrvati 1300, Mađari 1100, Grci 3000 godina živjeli bez kredita.)

Zaokret koji valja napraviti

I

pak, sad se narodi bude. Već počinje otpor propadanju, a uskoro će početi i obnova Europe.

Ta će obnova napraviti veliku revoluciju, ali ne klasnu nego državnu i narodnu. Ključno je izvesti tri zahvata koja su u ovlasti država i samo država, koje imaju zadaću i dužnost štititi rad i vrijednost rada, narode i ljude, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu. Tim bi se zahvatima preokrenuli postupci koji su doveli narode u sadašnje teško i opasno stanje.

Ti zahvati su:

1)      dekapitalizirati, ne dokapitalizirati nego dekapitalizirati (obezglavničiti) financijski sektor i ponovo akumulirati kapital ili glavnicu u proizvodnim korporacijama i državama; za to ima nebrojeno mnogo načina: od ukidanja „devizne klauzule“ do izlaznih poreza za tuđi kapital do selektivnog oporezivanja zarade trgovačkih društava do inflacije.

2)      obnoviti potrebnu ulogu država unutar nacionalnih gospodarstava;

3)      obnoviti vodeću ulogu država u postupku globalizacije i usmjeravati svjetsko gospodarstvo bilateralnim dogovorima država i putem regionalnih sporazuma, čime bi se u potrebnom stupnju smanjilo svjetsko nadmetanje ili konkurencija korporacija.

Time bi se zaustavio, obrnuo i unazadio postupak globalizacije na dosadašnji način te ograničilo i stavilo pod nadzor naroda svjetsko tržište, koje je veliko zlo ako je otvoreno i ako njime slobodno kola odmetnuti kapital. Jedino tako će narodi moći živjeti od svojeg rada, a države imati dovoljno novca da obnašaju svoju dužnost zaštite rada i vrijednosti rada, ljudi i naroda, prostora i prirodnog blaga, okoliša i klime.

Slobodnog kolanja kapitala nije bilo sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. To je novovjeka pojava. Nije ga bilo ni po dogovoru savezničkih sila u Bretton Woodsu u kolovozu 1944. godine. Kao što u bićima nema proizvoljnog kolanja energije, nego se energija raspoređuje prema stanju organizma i potrebi organa, tako ni u novom tijesnom, globaliziranom svijetu ne smije biti slobodnog, proizvoljnog kolanja kapitala. Ono je štetno. U društvu, zajednici, nacionalnom organizmu ili u svijetu zadovoljenje potreba jednih nameće smanjenje prohtjeva drugih. Čemu kapital ljudima koji ne rade te koji nemaju dužnosti i odgovornost? Očito samo zato da ga povećavaju te da narode, proizvodnju i ljude dovode u još dublje dužničko ropstvo. Narodi su se oslobodili političkog ili teritorijalnog ropstva velikih sila, a pali su u tržišno ropstvo nositelja kapitala. Tako je i s američkim narodom.

Takav opasan pristup kapitalu više ne koristi ni anglosaksonskim narodima u kojima je takav pristup i smišljen. Ranije su njihov politički utjecaj, njihova znanost i tehnologija te njihova vojna sila rabljeni za iscrpljivanje poduzeća i država ostalih naroda, a sad su i ti narodi pali u ropstvo nositelja kapitala. Međutim, nadu u oporavak naroda budi činjenica da je taj postupak iscrpljivanja kapitala povratan ili, hrvatski rečeno, reverzibilan.

Ukratko, valja ukloniti liberalizam, koji se ne pita kako će se ljudi i narodi hraniti. To je uvjet i to će biti rezultat obnove Zapada, Europe i Hrvatske.

Nova doktrina® obnove Europe

E

uropa se mora ponovo industrijalizirati i mora obnoviti masovnu proizvodnju hrane kako bi zaposlila i hranila svoje narode, suzbila navalu azijskih industrijskih i poljoprivrednih proizvoda na svoje tržište te kako bi izborom, kvalitetom i količinom svojih proizvoda konkurirala Aziji na vanjskim tržištima.

Za to je potrebno (1) razvijati tehnologiju na kojoj bi se temeljili proizvodi koje svijet kupuje, (2) distribuirati takvu tehnologiju diljem Europe, te (3) nakupljati novu tehnologiju u svim narodima Europe. To je politički posao koji ne će obaviti ni korporacije ni Unija, koja je postala teretom svim narodima Europe, dakako osim hrvatskom. (Riječ teret se odnosi na EU koja nije država, zato što od četiriju izvora društvene vlasti nema politiku i vojsku, a ima bolesno gospodarstvo i njeguje zastarjele i štetne liberalne ljudske vrijednosti. Ako se želi spasiti, Europa mora EU pretvoriti u državu.)

Zadaću ponovne industrijalizacije Europe sad mogu obaviti samo nacionalne države u međusobnoj suradnji, jer je u tome spas i manjih i većih država. Ni veći europski narodi, koji stvaraju tehnologiju i smišljaju svjetske proizvode, ne će se bez rada manjih naroda s njihovom tehnologiju moći potrebnom količinom proizvoda oduprijeti Aziji, u kojoj rade milijarde ljudi. Cijela Europa mora početi raditi i proizvoditi. Europa se ne brani na osi Berlin-Pariz. Europa je pod opsadom. Industrijski garnizoni trebaju biti razmješteni diljem Europe, u svakom njezinu kutu. (Sulla i Marije) Političko rušenje domina ne valja vezati samo uz Jugoistočnu Aziju.

Rusija bi morala postati političkim, gospodarskim, sigurnosnim i kulturnim dijelom Europe, u kojoj bi ona mogla i trebala imati značajan utjecaj. Europa se mora braniti i obnoviti kao cjelina, kao što se nekad Zapadni Rim obnovio uz pomoć novih, tad neuljuđenih naroda s golemih prostranstava sjevera i istoka Europe. EU je dosad i nehotice bila zaprekom integracije Rusije u Europu. Europi je umjesto „euroatlantske“ potrebna europska integracija.

Budućnost kapitalizma

O

sim o opstanku naroda Europe riječ je i o spašavanju kapitalizma. Ako se kapitalizam ne reformira, prijete mu narodne revolucije, jer narodi žele imati drukčije, odgovornije države. Narodima su potrebne narodne, a ne kapitalističke, otržištene države. To se odnosi i na EU kao zajednicu. Države imaju obveze, dužnosti i odgovornost koje moraju ispunjati, izvršavati i obnašati. Bez toga nisu države. Sad je EU sluškinja kapitala, a ne narodâ.

Ipak, socijalizam nije jedina, prirodna inačica liberalnom kapitalizmu. Rješenje nije ni u varijanti kapitalizma koju se naziva socijalnom državom, po tome kako se ona sad shvaća. Narodima i ljudima valja živjeti od rada i znanja, a ne od milostinje za koju se države zadužuju. Spas Europe je u nakupljanju nacionalnog kapitala ili u gospodarskom nacionalizmu. Gospodarski nacionalizam i bilateralna suradnja država temelji su za socijalnu državu. Toma More je 1516. godine napisao u Utopiji da je bitna zadaća države zaposliti sve ljude.

Svi bi europski narodi trebali naučiti sami loviti ribu. Danas je izvoz svjetskih proizvoda lov ribe.

Poimanje države na Zapadu različito je od poimanja države u azijskom, konfucijanskom svijetu. Tamo se smatra da su ljudi podanici, da pripadaju državi koja bi, usput rečeno, morala biti etičnom. Ideja obitelji bila je projicirana na državu. Tamo je država neupitna kao i obitelj. (Rusko carstvo, revolucija, nacionalno pitanje i Staljin.)

U Europi se smatra da država pripada narodu pa narodi od države očekuju da ih štiti i da im nešto pruži. Zbog takva gledanja na državu europska povijest je natrpana revolucijama, koje bi izbijale čim bi narodu postalo jasno da mu je država prestala služiti. Hoće li prva polovica sadašnjeg stoljeća biti razdrta revolucijama kao i prva polovica prošloga ovisit će o popustljivosti nositelja odmetnutog svjetskog kapitala. (Dva svjetska rata i 9 revolucija!) Spomenutim revolucijama i ratovima prethodilo je stanje poput današnjeg.

Zaključak ili pitanje europske državnosti

U

mojim knjigama nema kritike i pesimizma. Samo iznosim stvarno stanje naroda i uzroke nastanka stanja u kojem su se narodi zatekli, ali uvijek imam i prijedloge za poboljšanje stanja. Iskreno sam vam iznio pravo stanje i položaj Europe, ali i to da nazirem da će se europske nacionalne države oduprijeti propadanju, oteti odmetnutom kapitalu i da će prigrliti svoje narode. Vidim i to da će se EU moći konstituirati kao prava država europskih naroda s europskom politikom, gospodarstvom, vojskom, središnjom obavještajnom službom te s europskom kulturom i ljudskim vrijednostima. Europa treba pravu državu!

Ne znam hoću li vam se zamjeriti, ako kažem da se države poput Mađarske, Grčke i Hrvatske, ako ostanu u stanju u kakvom su sad, ne mogu održati kao države. Jednosmjerno pružanje gotovinske pomoći tuđim državama, bez zajedništva i uzajamnosti nema smisla, jer ono ne pomaže primateljima pomoći, šteti pružateljima, a koristi samo nositeljima kapitala. Stoga mnogi činovnici i obavještajci Europe, koji sad na Hrvatskoj iskušavaju regionalnu suradnju, olako pomišljaju da bi za slabe zemlje Jugoistočne Europe izlaz bio u stvaranju „regionalne države“, ne bi li od nekoliko siromaha nastao jedan bogataš. Dakako, uz priču o privlačnosti za investitore većeg, „jedinstvenog“ tržišta. Kakve i koje investitore? Međutim, uspostava „regiona“ bila bi za Europu pogibeljnije rješenje od dviju promašenih jugoslavenskih država.

Ipak, jedna Europa treba i jednu državu koja će je braniti i štititi, a i Hrvatima i drugima je spas u europskoj državi. Suverene državice Europe ne mogu se ni uz najtješnju suradnju oduprijeti azijskim divovskim državama, koje se također mogu početi povezivati. „Sve tješnja integracija“ u EU ne stvara kvantni skok potreban za vođenje jedne europske politike.

Europa treba drukčiju, narodnu EU. EU će pod liberalizmom zauvijek ostati unijom kapitala i korporacija koje su u dužničkom ropstvu kapitala i ne će postati unijom država znanja, rada i naroda. Sadašnja statutarna državnost EU je zamisao liberalizma. Ona je nakon propasti liberalizma izgubila smisao i postala štetnom. Europi je potrebna nova, drukčija, ustavna državnost. Europska Unija za dobro Europe mora postati suverenom državom.

Continue Reading

18 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Predizborni sažetak stanja i akcije

Hrvatsko se gospodarstvo primaknulo rubu propasti. Izgubilo je i kapital i rad. Bez tuđih kredita i uvoza hrane, bili bismo gladni.

Nažalost, gospodarski se problemi uvijek pretvore u političke, politički u ljudske, a ljudski u sigurnosne. Da se izbjegne sigurnosni slom, potrebno je napraviti i korjenit zahvat u politici i odlučan preokret u gospodarstvu. Reforme više ne pomažu. Narod mora državu uzeti u svoje ruke, a ona mora postati poduzetnicom. Hrvatska se mora reindustrijalizirati, a ljudi zaposliti. Narod treba mobilizirati za proizvodnju hrane, dovoljnu za nas, ali i za izvoz.

Hrvatska se mora spašavati sama. Rasap svjetskog poretka doveo je Europu u opću neizvjesnost. I Uniju čeka politički prevrat. Ona se za svoje i naše dobro mora od liberalne demokracije hitno vratiti narodnoj demokraciji svojih utemeljitelja.

Continue Reading

11 ožujak 2011 ~ 0 Comments

Vladina politika i nacionalni interes

U naslovu osvrta sam napisao riječ „politika“, iako odavno pišem da u Hrvatskoj nema politike. Da sam tu riječ zamijenio drugim izrazom, naslov bio nezgrapan. „Politika“ označuje postupak „javnog usklađivanja raznorodnih interesa u državi, pri čemu se svakoj interesnoj skupini dodjeljuje utjecaj razmjeran njezinom doprinosu bogatstvu naroda“. U nas nema politike, jer se nositelji vlasti ne brinu za narod i državu, a kamoli za bogatstvo naroda. Oni ih, dapače, siromaše i uništavaju. U tom smislu se umjesto „politike“ može i mora rabiti izraz „vođenje državnih poslova“.

Pobuda za osvrt došla je od uzrujanosti i zabrinutosti, koje su zahvatile naše građane i javnost zbog novog srbijanskog napada na naše branitelje i njihova progona od srbijanske politike, a ne od srbijanskog pravosuđa. Progon naših branitelja je politički čin. Srbija ima politiku, a Hrvatska je nema! Hrvatsko pravosuđe sa srbijanskom politikom surađuje bez imalo svoje politike, za koju naše vlasti nisu ni sposobne ni voljne,.

Srbijanski progon hrvatskih branitelja otvara niz problema i stvara niz nevolja: (1) otvara pitanje smisla, opravdanosti i valjanosti Domovinskog rata; (2) pretvara hrvatske branitelje u agresore i zločince; (3) dovodi u pitanje svrhu osamostaljenja Hrvatske; i (4) potkopava prirodno i ljudsko pravo Hrvata da traju kao narod. Međutim, reakcija hrvatskih nositelja vlasti na srbijansku hajku na hrvatske branitelje otvara pitanje naravi, smisla i uloge hrvatske države. Kakva je hrvatska država i čemu ona služi? To pitanje građani postavljaju i zbog općeg propadanja države i naroda: političkog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog.

U svezi s javnim poslovima naroda postoje tri odvojena pojma: politička zajednica, politički poredak i nositelji vlasti u političkoj zajednici. Politički poredak je ustaljen način uređenja političkih odnosa. On je i više od pisanog ustava političke zajednice, jer uključuje svrhe zajednice i potrebne granice snošljivosti, mjerila ponašanja, prihvaćene procedure te formalnu i neformalnu strukturu vlasti. Prije su nositelji vlasti vladali zajednicom po Božjoj milosti, po nasljednom pravu i sličnom, a imali su podanike. Od Bonapartea se smatra da vlast izvire iz naroda, čiji pripadnici su građani države ili političke zajednice. Država je od Francuske revolucije instrument naroda.

Narod ima svoje potrebe, svoje svrhe i svoj interes, a oni se zadovoljavaju ili ostvaruju političkim djelovanjem nositelja vlasti putem političkog poretka. U vođenju hrvatske države nema spomena nacionalnom interesu. Ukupne potrebe naroda se sve oskudnije zadovoljavaju (prehrana, odijevanje, rad, zdravlje, školovanje i znanje, sigurnost, kultura i drugo), a u pitanje se dovode smisao i svrha postojanja, i Hrvata kao narodne zajednice i obnovljene hrvatske države.

U Hrvatskoj se vođenje unutarnjih poslova države sastoji u borbi stranaka za vlast, prikupljanju novca u proračun, zadovoljavanju posebnih tuđih i domaćih interese proračunskim novcem, poharu naroda, prirodnog blaga i stvorenog bogatstva te prisilnom uvođenju tuđeg pravnog sustava (EU), koji pokorava hrvatsko tržište svjetskom. U vanjskim državnim poslovima nema sadržaja, nema politike. Sve je svedeno na odnose. Nema ni političke ni gospodarske diplomacije, kojom bi se ispunjale nacionalne svrhe i ostvarivali narodni interesi.

Hrvatske nacionalne interese posebno pogađaju „odnosi“ sa Srbijom i njihova takozvana normalizacija. Ovaj prigovor se odnosi i na Banske i na predsjedničke dvore. Srbiju se poslije njezine neuspjele vojne agresije na Sloveniju, RH, BiH i Kosovo te prvobitno političke agresije na Crnu Goru trebalo držati u izolaciji, u koju se sama dovela, ili bar na ozbiljnom razmaku, dok ona ne zavrijedi normalne odnose sa susjedima putem vraćanja agresorskog duga: povrata pokradene imovine i kulturnog blaga, vraćanja tijela zarobljenih, odvedenih ( a ne nestalih?!) pa pogubljenih branitelja i građana, priznanja hrvatskih granica, uklanjanja svoje vojske s hrvatskog teritorija i drugo. U takvom stanju, upravo kako bi izbjegnula izvršenje svojih obveza, Srbija svim silama nastoji izići iz političke izolacije ili otočenja. To je dio sadržaja srbijanske politike u sadašnjem času. Srbija je Hrvatskoj bila dužna, a sad, kad se odnosi normaliziraju, više nije! Hrvatske vlasti nevjere nacionalne interese za volju „normalizacije“, na koju ih nagovara činovništvo EU i u čemu ih podupiru glasnogovornici većine etničkih manjina u Hrvatskoj.

Ako RH nema politiku, kako bi mogla imati nacionalnu strategiju? Sve je u njoj u odnosima. Nasuprot nama, osim diplomacije i politike, Srbija ima i strategiju, koju nije promijenila od vremena kneževine Srbije – ni za komunizma ni poslije Miloševića, koji je u krivo vrijeme pokušao ostvariti drevnu nacionalnu strategiju. Nedavno su objavljeni rezultati ankete provedene u sklopu srbijanskog projekta Novosti iz prošlosti, koji otkrivaju etnocentričnost Srba kao naroda. „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad!“ Srbi smatraju da je najveći čovjek svjetske prošlosti Tesla, s 21% glasova – Tito 10%, Hitler 8%, Isus 4%. Smatraju da su srpska sveučilišta starija od prvih europskih, iako su mlađa bar 800 godina. Smatraju da su 1918. godine Srbi bili najpismeniji narod u Jugoslaviji. 37% Srba koji imaju osnovnu školu smatra da je Dubrovnik srpski grad, a taj postotak kod visokoobrazovanih ljudi iznosi 55%. Da je srpski vladar Dušan (koji se sam uzalud proglasio carem Bizanta, dok je u Carigradu bili križarsko Latinsko carstvo) vladao Beogradom i Solunom pogrešno smatra 68% visokoškolovanih ljudi, a samo 37% niskoškolovanih ljudi.

Srbi imaju neobično visoko mišljene o sebi kao narodu, a njihove vlasti to uvažavaju. Srbija je narodna država, a RH to nije.

Neprimjereni postupci hrvatskih nositelja vlasti prema Srbiji i drugim obližnjim zemljama (BiH, Mađarska, Slovenija i Srbija) te njihova potpuna pasivnost u današnjem globaliziranom svijetu, koji ulazi u olujno razdoblje, pokazuju da vlasti ne razumiju ni što je narod ni što je država ni što je politika. Njih ni nedavna revolucija u Tunisu ne može prenuti. Tunižani su poslali poruku svim nositeljima vlasti u svijetu, posebice onima u islamskim zemljama, koji su okrenuli leđa vlastitom narodu, ustupili državu tuđim silama ili ideologijama te prihvatili ortaštvo s međunarodnim kapitalom.

Tunižani su izričito tražili demokraciju, slobodu govora, slobodne izbore i rad za visokoškolovane mlade ljude, koji su većinom nezaposleni. Međutim, temeljno pitanje, koje su bili postavili vlastima, koje su uklonili, bilo je: „Čija država je Tunis?“

Čija je hrvatska država? Komu i čemu ona služi? Nositeljima vlasti da uspostavljaju i „normaliziraju“ odnose i da tuđincima otvaraju hrvatsko tržište, ili narodu da zadovoljava svoje potrebe, ostvaruje svoje svrhe i da se štiti? Čovjek se oduvijek „hranio i branio“ zajednicom, a pod sadašnjim vlastima Hrvat se mora kao pojedinac braniti od organiziranih naroda!?

Vlasti još ne slušaju glasove iz naroda. Stoga narodu valja progovoriti u jedan glas!

Continue Reading

11 ožujak 2011 ~ 2 Comments

Arapska revolucija zahvaća cijeli svijet

arhiv s Katoličkog radija

Dok se zemljama  sjeverne Afrike i Bliskog istoka poput plamena šire narodni ustanci, stječe se dojam da je svijet poprilično zatečen. Osnovno je pitanje što je upravo sada potaknulo pobune te mogu li se predvidjeti razmjeri nemira, poglavito u islamskom svijetu, kao i to kako će se oni odraziti na krvnu sliku ostatka svijeta.

O tim, te drugim pitanjima vezanima uz globalne procese razgovaramo s mr. Zdravkom Mršićem, analitičarom društvenih, (geo)političkih i gospodarskih procesa, prvim ministrom vanjskih poslova i prvim direktorom Agencije za razvoj i restrukturiranje RH:

– Nevolje koje su pritisnule arapski svijet nisu posebne. U njima kao i u drugim zemljama, poput Hrvatske, Irske, SAD-a ili Grčke, postoje isti temeljni problemi. To su korupcija, visoka nezaposlenost i skupoća. Posljednjih je desetljeća u postupku globalizacije uspostavljeno svjetsko gospodarstvo kapitala nad ljudima, proizvodnim poduzećima i narodnim državama. Narodi nisu slobodni da se sami brane i hrane.

Iz zemalja se izvlači bogatstvo koje se stvara radom i proizvodnjom. Kapital je nagomilan izvan država u elektroničkim zapisima. Jedan postotak pučanstva grabi do dvije trećine dohotka, a ostatak dohotka ne daje masama dovoljnu kupovnu snagu. Stoga nema potrošnje, zapošljavanja, rasta, a bogati sloj ne može potrošiti svoj dohodak. Preko cijelog svijeta prelit će se val antiglobalizacijske revolucije – kaže Mršić.

Jesu li posljednji događaji na tim prostorima neočekivani?

– Nisam iznenađen početkom vala revolucije, a ni narodi koji su je snovali. Možda je primjerenije govoriti o prosvjedima, jer pobuna pretpostavlja uporabu nasilja. Nasilje su upotrijebili vlastodršci, koji su se uživjeli u vladanje, kao da im je vlast bogomdana. Uzroci prosvjeda su bijeda i zapuštenost naroda, a prije svega silna besposlica. Revolucijski val začet je među Arapima iz dvaju razloga. Prvi je golem postotak mladog pučanstva, koje je malo zaposleno.

Drugi je silna društvena kohezija, koja je svojstvena islamu. Muhamed je svjesno stvarao ne državu, nego zajednicu vjernika. Islam nije državotvoran, ali je narodotvoran. Muhamed je uspio “u ime Božje” stvoriti velik narod od kojeg je i Europa mnogo naučila. Prosvjedi će se ponavljati sve dok narodi ne preuzmu svoje države iz ruku svjetskog kapitala u svoje ruke.

Može li ishod revolucije na tom prostoru biti izrazita sekularizacija, demokracija ili, pak, radikalnija islamizacija? U Libiji Gaddafi prijeti da će se boriti do zadnje kapi krvi. Optužuje islamiste da su vođe pobune, da je “islamski emirat” već uspostavljen u Bajdi i Derni, a u Egiptu Muslimansko bratstvo želi demokraciju na islamskim načelima.

– Nekad prije, primjerice u Turskom Carstvu, nije postojao radikalni islamizam. On je posljedica navale zapadnog kolonijalizma, dominacije industrijaliziranih zemalja Zapada i novovjekoga financijskoga gospodarstva kapitala otetog narodima. Ne vjerujem da će ijedna islamska zemlja, kad se prilike normaliziraju, kao svoj sustav ljudskih vrijednosti izabrati islamski radikalizam. Ataturk je govorio da su Turci bili narod i prije nego što su primili islam.

Neka narodi sami izaberu unutarnje uređenje zemlje. Mislim da smo i mi Hrvati na sebi iskusili uporabu zapadnih recepata. U arapskom svijetu ima mnogo konkurentskih političkih doktrina. Možda će izbor pasti na gospodarski nacionalizam, kakav je uspostavio Mahatir Mohamed u Maleziji. Mislim da je tu put kojim će poći i EU.

Ako se pod demokracijom smatra stranački parlamentarizam, koji je instrument svjetskog kapitala, a ne naroda, demokracija nije ni poželjna. Između dva svjetska rata Europa je bila preplavljena jednostranačkim sustavima: Rusija, Turska, Italija, Mađarska, Njemačka, Španjolska. Oni su bili sredstvo otpora liberalnoj demokraciji. Pukovnik Gaddafi je veliki raritet, koji možda kopira Hitlerov kraj. No, bez obzira na to što će još zla donijeti svojem narodu, njime se ne treba ozbiljno baviti.

U prosvjedima u Egiptu moglo se vidjeti da je poziv imama na molitvu prihvatila manjina mladih. Može li se to protumačiti kao odbacivanje autoriteta, poruka da podčinjenost više ne može biti način života? Vođa libijske oporbe u progonstvu dr. Hadi Shalluf kaže kako je Arapima dosta tiranije i da ne žele više živjeti u 15., nego u 21. stoljeću.

– Procjenjuje se da se oko četvrtine prosvjednika odazivalo pozivima na molitvu. Jasno je da dolazi do laicizacije i u islamskim narodima. Podčinjenost u islamu nije podčinjenost vjerskim ustanovama, nego Božjoj volji, koja traži mir, suosjećanje i izgradnju zajedništva, kojom se dolazi do ljudskosti. Ima u islamu stege, ali ona je od mjesnih ljudskih zajednica. Konačno, islam je u Arapima oslobodio golemu energiju i od njih napravio velik narod.

Samo jedno stoljeće poslije Muhameda Arapi su bili doprli do Poitiersa i pod zidine Konstantinopola. Islam je uza sve koristi, koje je donio narodima, ipak utemeljen na mitu, što je, kao i u kršćanstvu, teško prihvatljivo suvremenom čovjeku. U Libiji Arapi nisu bili pod tiranijom Kurana, nego pod tiranijom “Zelene knjige” Moamara al Gaddafija. Možda je Gaddafi u duhu živio u 15. stoljeću po načinu vladanja, ali mnogi su Arapi već zakoračili u 21. stoljeće.

U Gazi i na Zapadnoj obali ima 1,3 milijuna internetskih priključaka na 2,5 milijuna stanovnika, zbog prometne izolacije koju je nametnuo prozapadni i liberalno-demokratski Izrael. Narodi stupaju na svjetsku scenu da se oslobode tiranije kapitala, koji je sve narode bacio u nepodnošljivu neizvjesnost. Narodi žele uspostaviti vlastiti autoritet i imati vlastitu državu.

Kakve posljedice mogu imati događaji na sjeveru Afrike i Bliskom istoku na ostatak svijeta, osobito za Europu i SAD? Vi govorite o antiglobalizacijskoj revoluciji.

– Revolucija mora zahvatiti cijeli svijet. Svi narodi stenju pod tiranijom kapitala. Razlika je samo u tome što je jednima mehanizam dominacije demokracija, a drugima autokracija ili diktatura. Do prevrata mora doći, jer je globalnost donijela nedaće, kojima uzroke valja ukloniti.

Potrebno je dekapitalizirati financijski sektor i vratiti kapital u prostor na kojemu se stvara radom na prirodnom bogatstvu. Zato narodi žele drukčiju državu, državu koja će štititi narod i pomoći mu da se sam hrani, kao što se uvijek i hranio. Za to je, pak, potrebno imati nove ideje, a ne i dalje šibati mrtvo kljuse liberalizma. Narodi su došli u nevolju jer je kapital nadzirao narodne države i tehnologiju.

Sad te nevolje valja ukloniti tako što će države početi nadzirati kapital i tehnologiju. Nema drugog puta, ako se ne želi imati permanentnu revoluciju. Globalnost je stvarnost, ali stvarnost koja traži poboljšanje. Antiglobalizacijska revolucija je revolucija u svijesti čovjeka i zato ne traži prolijevanje krvi. Mirna revolucija je novost za svijet.

Dok s jedne strane narodi u zemljama Magreba svrgavaju, uvjetno rečeno, “vulgarne” diktature, tvrdite da će se ustanci početi događati i u zemljama zapada sve do SAD-a, gdje vlada diktatura kapitala?

– Val mirne revolucije će proći cijelim svijetom. Zašto bi se zaustavio na Arapima? Zar nisu svi narodi nezadovoljni? Jesu li Hrvati zadovoljni svojom vlašću i svojim političkim sustavom? Jesu li Amerikanci zadovoljni što ih kapital goni da ratuju i ginu diljem svijeta? Za što i za koga ratuju? Jamačno ne za se. I Amerika je osiromašila, samo ona svoje siromaštvo prikriva zajmovima.

Služi li američka geopolitika prvobitno američkome narodu ili izraelskim interesima? Ni Amerika nije slobodna. SAD je dominirao svijetom cijelo stoljeće, i to na osnovi svojega prirodnog blaga i predvodništva u industrijalizaciji. Dominacija je bila gospodarska, a onda vojna, politička i idejna. Pod pritiskom svjetskog kapitala SAD se deindustrijalizirao, a rad i proizvodnja su preseljeni u Aziju.

Tako je SAD izgubio osnovu svoje snage i utjecaja. Amerikanac je od kreditora postao dužnik. Kina kreditira i američke ratove. S padom nekih arapskih režima ruši se cijela svjetska sigurnosna struktura. Sad ljudi svoje snove i svrhe lakše ostvaruju u Kini ili Indiji. Nebrojeni Amerikanci nemaju prigodu ni da rade, a kamoli da ostvaruju sne.

Continue Reading