Zdravko Mršić – Konsenzus

U naslovu osvrta sam napisao riječ „politika“, iako odavno pišem da u Hrvatskoj nema politike. Da sam tu riječ zamijenio drugim izrazom, naslov bio nezgrapan. „Politika“ označuje postupak „javnog usklađivanja raznorodnih interesa u državi, pri čemu se svakoj interesnoj skupini dodjeljuje utjecaj razmjeran njezinom doprinosu bogatstvu naroda“. U nas nema politike, jer se nositelji vlasti ne brinu za narod i državu, a kamoli za bogatstvo naroda. Oni ih, dapače, siromaše i uništavaju. U tom smislu se umjesto „politike“ može i mora rabiti izraz „vođenje državnih poslova“.

Pobuda za osvrt došla je od uzrujanosti i zabrinutosti, koje su zahvatile naše građane i javnost zbog novog srbijanskog napada na naše branitelje i njihova progona od srbijanske politike, a ne od srbijanskog pravosuđa. Progon naših branitelja je politički čin. Srbija ima politiku, a Hrvatska je nema! Hrvatsko pravosuđe sa srbijanskom politikom surađuje bez imalo svoje politike, za koju naše vlasti nisu ni sposobne ni voljne,.

Srbijanski progon hrvatskih branitelja otvara niz problema i stvara niz nevolja: (1) otvara pitanje smisla, opravdanosti i valjanosti Domovinskog rata; (2) pretvara hrvatske branitelje u agresore i zločince; (3) dovodi u pitanje svrhu osamostaljenja Hrvatske; i (4) potkopava prirodno i ljudsko pravo Hrvata da traju kao narod. Međutim, reakcija hrvatskih nositelja vlasti na srbijansku hajku na hrvatske branitelje otvara pitanje naravi, smisla i uloge hrvatske države. Kakva je hrvatska država i čemu ona služi? To pitanje građani postavljaju i zbog općeg propadanja države i naroda: političkog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog.

U svezi s javnim poslovima naroda postoje tri odvojena pojma: politička zajednica, politički poredak i nositelji vlasti u političkoj zajednici. Politički poredak je ustaljen način uređenja političkih odnosa. On je i više od pisanog ustava političke zajednice, jer uključuje svrhe zajednice i potrebne granice snošljivosti, mjerila ponašanja, prihvaćene procedure te formalnu i neformalnu strukturu vlasti. Prije su nositelji vlasti vladali zajednicom po Božjoj milosti, po nasljednom pravu i sličnom, a imali su podanike. Od Bonapartea se smatra da vlast izvire iz naroda, čiji pripadnici su građani države ili političke zajednice. Država je od Francuske revolucije instrument naroda.

Narod ima svoje potrebe, svoje svrhe i svoj interes, a oni se zadovoljavaju ili ostvaruju političkim djelovanjem nositelja vlasti putem političkog poretka. U vođenju hrvatske države nema spomena nacionalnom interesu. Ukupne potrebe naroda se sve oskudnije zadovoljavaju (prehrana, odijevanje, rad, zdravlje, školovanje i znanje, sigurnost, kultura i drugo), a u pitanje se dovode smisao i svrha postojanja, i Hrvata kao narodne zajednice i obnovljene hrvatske države.

U Hrvatskoj se vođenje unutarnjih poslova države sastoji u borbi stranaka za vlast, prikupljanju novca u proračun, zadovoljavanju posebnih tuđih i domaćih interese proračunskim novcem, poharu naroda, prirodnog blaga i stvorenog bogatstva te prisilnom uvođenju tuđeg pravnog sustava (EU), koji pokorava hrvatsko tržište svjetskom. U vanjskim državnim poslovima nema sadržaja, nema politike. Sve je svedeno na odnose. Nema ni političke ni gospodarske diplomacije, kojom bi se ispunjale nacionalne svrhe i ostvarivali narodni interesi.

Hrvatske nacionalne interese posebno pogađaju „odnosi“ sa Srbijom i njihova takozvana normalizacija. Ovaj prigovor se odnosi i na Banske i na predsjedničke dvore. Srbiju se poslije njezine neuspjele vojne agresije na Sloveniju, RH, BiH i Kosovo te prvobitno političke agresije na Crnu Goru trebalo držati u izolaciji, u koju se sama dovela, ili bar na ozbiljnom razmaku, dok ona ne zavrijedi normalne odnose sa susjedima putem vraćanja agresorskog duga: povrata pokradene imovine i kulturnog blaga, vraćanja tijela zarobljenih, odvedenih ( a ne nestalih?!) pa pogubljenih branitelja i građana, priznanja hrvatskih granica, uklanjanja svoje vojske s hrvatskog teritorija i drugo. U takvom stanju, upravo kako bi izbjegnula izvršenje svojih obveza, Srbija svim silama nastoji izići iz političke izolacije ili otočenja. To je dio sadržaja srbijanske politike u sadašnjem času. Srbija je Hrvatskoj bila dužna, a sad, kad se odnosi normaliziraju, više nije! Hrvatske vlasti nevjere nacionalne interese za volju „normalizacije“, na koju ih nagovara činovništvo EU i u čemu ih podupiru glasnogovornici većine etničkih manjina u Hrvatskoj.

Ako RH nema politiku, kako bi mogla imati nacionalnu strategiju? Sve je u njoj u odnosima. Nasuprot nama, osim diplomacije i politike, Srbija ima i strategiju, koju nije promijenila od vremena kneževine Srbije – ni za komunizma ni poslije Miloševića, koji je u krivo vrijeme pokušao ostvariti drevnu nacionalnu strategiju. Nedavno su objavljeni rezultati ankete provedene u sklopu srbijanskog projekta Novosti iz prošlosti, koji otkrivaju etnocentričnost Srba kao naroda. „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad!“ Srbi smatraju da je najveći čovjek svjetske prošlosti Tesla, s 21% glasova – Tito 10%, Hitler 8%, Isus 4%. Smatraju da su srpska sveučilišta starija od prvih europskih, iako su mlađa bar 800 godina. Smatraju da su 1918. godine Srbi bili najpismeniji narod u Jugoslaviji. 37% Srba koji imaju osnovnu školu smatra da je Dubrovnik srpski grad, a taj postotak kod visokoobrazovanih ljudi iznosi 55%. Da je srpski vladar Dušan (koji se sam uzalud proglasio carem Bizanta, dok je u Carigradu bili križarsko Latinsko carstvo) vladao Beogradom i Solunom pogrešno smatra 68% visokoškolovanih ljudi, a samo 37% niskoškolovanih ljudi.

Srbi imaju neobično visoko mišljene o sebi kao narodu, a njihove vlasti to uvažavaju. Srbija je narodna država, a RH to nije.

Neprimjereni postupci hrvatskih nositelja vlasti prema Srbiji i drugim obližnjim zemljama (BiH, Mađarska, Slovenija i Srbija) te njihova potpuna pasivnost u današnjem globaliziranom svijetu, koji ulazi u olujno razdoblje, pokazuju da vlasti ne razumiju ni što je narod ni što je država ni što je politika. Njih ni nedavna revolucija u Tunisu ne može prenuti. Tunižani su poslali poruku svim nositeljima vlasti u svijetu, posebice onima u islamskim zemljama, koji su okrenuli leđa vlastitom narodu, ustupili državu tuđim silama ili ideologijama te prihvatili ortaštvo s međunarodnim kapitalom.

Tunižani su izričito tražili demokraciju, slobodu govora, slobodne izbore i rad za visokoškolovane mlade ljude, koji su većinom nezaposleni. Međutim, temeljno pitanje, koje su bili postavili vlastima, koje su uklonili, bilo je: „Čija država je Tunis?“

Čija je hrvatska država? Komu i čemu ona služi? Nositeljima vlasti da uspostavljaju i „normaliziraju“ odnose i da tuđincima otvaraju hrvatsko tržište, ili narodu da zadovoljava svoje potrebe, ostvaruje svoje svrhe i da se štiti? Čovjek se oduvijek „hranio i branio“ zajednicom, a pod sadašnjim vlastima Hrvat se mora kao pojedinac braniti od organiziranih naroda!?

Vlasti još ne slušaju glasove iz naroda. Stoga narodu valja progovoriti u jedan glas!

Continue Reading

arhiv s Katoličkog radija

Dok se zemljama  sjeverne Afrike i Bliskog istoka poput plamena šire narodni ustanci, stječe se dojam da je svijet poprilično zatečen. Osnovno je pitanje što je upravo sada potaknulo pobune te mogu li se predvidjeti razmjeri nemira, poglavito u islamskom svijetu, kao i to kako će se oni odraziti na krvnu sliku ostatka svijeta.

O tim, te drugim pitanjima vezanima uz globalne procese razgovaramo s mr. Zdravkom Mršićem, analitičarom društvenih, (geo)političkih i gospodarskih procesa, prvim ministrom vanjskih poslova i prvim direktorom Agencije za razvoj i restrukturiranje RH:

– Nevolje koje su pritisnule arapski svijet nisu posebne. U njima kao i u drugim zemljama, poput Hrvatske, Irske, SAD-a ili Grčke, postoje isti temeljni problemi. To su korupcija, visoka nezaposlenost i skupoća. Posljednjih je desetljeća u postupku globalizacije uspostavljeno svjetsko gospodarstvo kapitala nad ljudima, proizvodnim poduzećima i narodnim državama. Narodi nisu slobodni da se sami brane i hrane.

Iz zemalja se izvlači bogatstvo koje se stvara radom i proizvodnjom. Kapital je nagomilan izvan država u elektroničkim zapisima. Jedan postotak pučanstva grabi do dvije trećine dohotka, a ostatak dohotka ne daje masama dovoljnu kupovnu snagu. Stoga nema potrošnje, zapošljavanja, rasta, a bogati sloj ne može potrošiti svoj dohodak. Preko cijelog svijeta prelit će se val antiglobalizacijske revolucije – kaže Mršić.

Jesu li posljednji događaji na tim prostorima neočekivani?

– Nisam iznenađen početkom vala revolucije, a ni narodi koji su je snovali. Možda je primjerenije govoriti o prosvjedima, jer pobuna pretpostavlja uporabu nasilja. Nasilje su upotrijebili vlastodršci, koji su se uživjeli u vladanje, kao da im je vlast bogomdana. Uzroci prosvjeda su bijeda i zapuštenost naroda, a prije svega silna besposlica. Revolucijski val začet je među Arapima iz dvaju razloga. Prvi je golem postotak mladog pučanstva, koje je malo zaposleno.

Drugi je silna društvena kohezija, koja je svojstvena islamu. Muhamed je svjesno stvarao ne državu, nego zajednicu vjernika. Islam nije državotvoran, ali je narodotvoran. Muhamed je uspio “u ime Božje” stvoriti velik narod od kojeg je i Europa mnogo naučila. Prosvjedi će se ponavljati sve dok narodi ne preuzmu svoje države iz ruku svjetskog kapitala u svoje ruke.

Može li ishod revolucije na tom prostoru biti izrazita sekularizacija, demokracija ili, pak, radikalnija islamizacija? U Libiji Gaddafi prijeti da će se boriti do zadnje kapi krvi. Optužuje islamiste da su vođe pobune, da je “islamski emirat” već uspostavljen u Bajdi i Derni, a u Egiptu Muslimansko bratstvo želi demokraciju na islamskim načelima.

– Nekad prije, primjerice u Turskom Carstvu, nije postojao radikalni islamizam. On je posljedica navale zapadnog kolonijalizma, dominacije industrijaliziranih zemalja Zapada i novovjekoga financijskoga gospodarstva kapitala otetog narodima. Ne vjerujem da će ijedna islamska zemlja, kad se prilike normaliziraju, kao svoj sustav ljudskih vrijednosti izabrati islamski radikalizam. Ataturk je govorio da su Turci bili narod i prije nego što su primili islam.

Neka narodi sami izaberu unutarnje uređenje zemlje. Mislim da smo i mi Hrvati na sebi iskusili uporabu zapadnih recepata. U arapskom svijetu ima mnogo konkurentskih političkih doktrina. Možda će izbor pasti na gospodarski nacionalizam, kakav je uspostavio Mahatir Mohamed u Maleziji. Mislim da je tu put kojim će poći i EU.

Ako se pod demokracijom smatra stranački parlamentarizam, koji je instrument svjetskog kapitala, a ne naroda, demokracija nije ni poželjna. Između dva svjetska rata Europa je bila preplavljena jednostranačkim sustavima: Rusija, Turska, Italija, Mađarska, Njemačka, Španjolska. Oni su bili sredstvo otpora liberalnoj demokraciji. Pukovnik Gaddafi je veliki raritet, koji možda kopira Hitlerov kraj. No, bez obzira na to što će još zla donijeti svojem narodu, njime se ne treba ozbiljno baviti.

U prosvjedima u Egiptu moglo se vidjeti da je poziv imama na molitvu prihvatila manjina mladih. Može li se to protumačiti kao odbacivanje autoriteta, poruka da podčinjenost više ne može biti način života? Vođa libijske oporbe u progonstvu dr. Hadi Shalluf kaže kako je Arapima dosta tiranije i da ne žele više živjeti u 15., nego u 21. stoljeću.

– Procjenjuje se da se oko četvrtine prosvjednika odazivalo pozivima na molitvu. Jasno je da dolazi do laicizacije i u islamskim narodima. Podčinjenost u islamu nije podčinjenost vjerskim ustanovama, nego Božjoj volji, koja traži mir, suosjećanje i izgradnju zajedništva, kojom se dolazi do ljudskosti. Ima u islamu stege, ali ona je od mjesnih ljudskih zajednica. Konačno, islam je u Arapima oslobodio golemu energiju i od njih napravio velik narod.

Samo jedno stoljeće poslije Muhameda Arapi su bili doprli do Poitiersa i pod zidine Konstantinopola. Islam je uza sve koristi, koje je donio narodima, ipak utemeljen na mitu, što je, kao i u kršćanstvu, teško prihvatljivo suvremenom čovjeku. U Libiji Arapi nisu bili pod tiranijom Kurana, nego pod tiranijom “Zelene knjige” Moamara al Gaddafija. Možda je Gaddafi u duhu živio u 15. stoljeću po načinu vladanja, ali mnogi su Arapi već zakoračili u 21. stoljeće.

U Gazi i na Zapadnoj obali ima 1,3 milijuna internetskih priključaka na 2,5 milijuna stanovnika, zbog prometne izolacije koju je nametnuo prozapadni i liberalno-demokratski Izrael. Narodi stupaju na svjetsku scenu da se oslobode tiranije kapitala, koji je sve narode bacio u nepodnošljivu neizvjesnost. Narodi žele uspostaviti vlastiti autoritet i imati vlastitu državu.

Kakve posljedice mogu imati događaji na sjeveru Afrike i Bliskom istoku na ostatak svijeta, osobito za Europu i SAD? Vi govorite o antiglobalizacijskoj revoluciji.

– Revolucija mora zahvatiti cijeli svijet. Svi narodi stenju pod tiranijom kapitala. Razlika je samo u tome što je jednima mehanizam dominacije demokracija, a drugima autokracija ili diktatura. Do prevrata mora doći, jer je globalnost donijela nedaće, kojima uzroke valja ukloniti.

Potrebno je dekapitalizirati financijski sektor i vratiti kapital u prostor na kojemu se stvara radom na prirodnom bogatstvu. Zato narodi žele drukčiju državu, državu koja će štititi narod i pomoći mu da se sam hrani, kao što se uvijek i hranio. Za to je, pak, potrebno imati nove ideje, a ne i dalje šibati mrtvo kljuse liberalizma. Narodi su došli u nevolju jer je kapital nadzirao narodne države i tehnologiju.

Sad te nevolje valja ukloniti tako što će države početi nadzirati kapital i tehnologiju. Nema drugog puta, ako se ne želi imati permanentnu revoluciju. Globalnost je stvarnost, ali stvarnost koja traži poboljšanje. Antiglobalizacijska revolucija je revolucija u svijesti čovjeka i zato ne traži prolijevanje krvi. Mirna revolucija je novost za svijet.

Dok s jedne strane narodi u zemljama Magreba svrgavaju, uvjetno rečeno, “vulgarne” diktature, tvrdite da će se ustanci početi događati i u zemljama zapada sve do SAD-a, gdje vlada diktatura kapitala?

– Val mirne revolucije će proći cijelim svijetom. Zašto bi se zaustavio na Arapima? Zar nisu svi narodi nezadovoljni? Jesu li Hrvati zadovoljni svojom vlašću i svojim političkim sustavom? Jesu li Amerikanci zadovoljni što ih kapital goni da ratuju i ginu diljem svijeta? Za što i za koga ratuju? Jamačno ne za se. I Amerika je osiromašila, samo ona svoje siromaštvo prikriva zajmovima.

Služi li američka geopolitika prvobitno američkome narodu ili izraelskim interesima? Ni Amerika nije slobodna. SAD je dominirao svijetom cijelo stoljeće, i to na osnovi svojega prirodnog blaga i predvodništva u industrijalizaciji. Dominacija je bila gospodarska, a onda vojna, politička i idejna. Pod pritiskom svjetskog kapitala SAD se deindustrijalizirao, a rad i proizvodnja su preseljeni u Aziju.

Tako je SAD izgubio osnovu svoje snage i utjecaja. Amerikanac je od kreditora postao dužnik. Kina kreditira i američke ratove. S padom nekih arapskih režima ruši se cijela svjetska sigurnosna struktura. Sad ljudi svoje snove i svrhe lakše ostvaruju u Kini ili Indiji. Nebrojeni Amerikanci nemaju prigodu ni da rade, a kamoli da ostvaruju sne.

Continue Reading