29 travanj 2011 ~ 0 Comments

Po čemu je populizam zazoran?

Riječ „populizam“ imao je posljednjih desetljeća negativan pazvuk. Populizam su mnogi smatrali nepoćudnom, neprihvatljivom i zloćudnom političkom doktrinom, kojom se uskoci u politiku olako, oportunistički i neutemeljeno pozivaju na narod i narodne potrebe u borbi za izborne glasove. Podrazumijevalo se, da svi glasovi građana ili naroda – ako narod uopće i postoji – bez  ostatka pripadaju raznorodnim posebnim ili specijalnim interesima. (Popularna „hrvatska“ riječ „osebujan“ na srpskom
jeziku znači samo „poseban“.)

Ipak, populizam nije oduvijek bio ozloglašen. Prva uporaba riječi „populizam“ vezana je uz engleski prijevod ruske riječi „наpoдники“ ili hrvatski „narodnjaci“. Populistima su prvo nazivali aktiviste, koji su u Rusiji u drugoj polovici devetnaestog
stoljeća „na terenu“ pomagali seljaštvu, da izravno iskaže svoje nastojanje, da u Rusiji dođe do bitnih društvenih i političkih
promjena, umjesto da se seljaštvu s visoka nameću opće socijalističke ideje. Narodnjaci se nisu pouzdavali u avangardu bilo koje klase. Kasnije je populizmom nazvan cio agrarni socijalistički pokret, koji je trajao sve do svojeg gašenja poslije izvedbe revolucije 1917. godine.

Nije naodmet spomenuti, da je razdoblje najjačeg djelovanja ruskih narodnjaka bilo zapaženo i po silnim reformama cara Aleksandra II (1855.-1881.), koji je ukinuo kmetstvo u Rusiji, koji se pripremao da u Rusiji uvede ustavno monarhiju, u čemu ga je spriječila nasilna smrt i koji je bio jedini pravi reformator od šest Romanova u devetnaestom stoljeću.

Godine 1864. Aleksandar je donio statut o uspostavi provincijskih i kotarskih vijeća (zemstva). Reforma je odmah donijela poboljšanje u uređenju gradova, kako je bilo i u zapadnim zemljama kad je uvedena samouprava. Rusija je od uspostave i stabilizacije mjesnih vijeća zabilježila silno premještanje profesionalnih ljudi iz velikih središta u pokrajinu, jer su
profesionalni ljudi (liječnici, učitelji, inženjeri) mogli u pokrajini osloboditi vlastitu inicijativu i biti izravno korisni ljudima. To je Rusiji donijelo silne društvene probitke.

Sudišta su reformama Aleksandra II postala otvorenim za javnost, u njih su uvedene porote, a i tisak je mogao javnost slobodno izvješćivati o tijeku suđenja. Budući da se Crkva silno protivila reformi svećenstva i reformi školstva, koje je ona vodila,
izlaz je bio u uspostavi javnog školstva. Carski statut od 1864. godine ohrabrivao je pojedince, Crkvu te mjesne i pokrajinska vlasti da osnivaju pučke škole. (U Hrvatskoj je javno školstvo dobilo zamah ukidanjem redovničkih zajednica i redovničkih škola pod carem Josipom II.) Do ubojstva Aleksandra 14% dječaka u dobi od osam do dvanaest godina bilo je obuhvaćeno školstvom. Zemstva su osnovala čak 8.000 pučkih škola i davala 43% ukupnog novca za školstvo, dok je ministarstvo davalo 16%, a seoske zajednice 23%. Sveučilišta su za vladavine Aleksandra povećala broj studenata za 60%.

To je bio očit pokaz, da nastojanja narodnjaka ili populista prisile „matične“ političke snage, da uvaže zahtjeve populista i potrebe naroda, kako ne bi izgubile potporu u mnoštvu. Populizam se ne može ocjenjivati (kuditi ili hvaliti), ako se nema na umu poimanje države. (Ustanici u tuniskoj „revoluciji jasmina“ imali su geslo „Čija je Tunis država?)

Revolucije koje su dovele do stvaranja Sjedinjenih Američkih država (1776.) i do rušenja monarhije u Francuskoj (1789.) donijele su velik izum. U Francuskoj je na novoj ideologiji nacionalizma nacionalna (monarhistička) država pretvorena u (republikansku) narodnu državu, koja pripada narodu, a ne kraljevskoj lozi. U SAD donesen je pisan ustav, ustavom su bila zajamčena građanska prava, uvedena je sudska ocjena zakonitosti akata zakonodavne vlasti i uspostavljen federalizam.

Na sjednici Ustavotvorne skupštine Francuske, održanoj 20. lipnja 1789. godine, donesena je Deklaracija o pravima čovjeka i građanina. Smisao francuske verzije prava čovjeka i građanina najbolje se uvidi, ako se francuska Deklaracija o pravima usporedi s američkom Poveljom o pravima. U SAD se jamče pojedinačna ljudska prava uz uvjerenje da će se ona ostvarivati u
općem zakonodavnom okviru. U novoj Francuskoj „temelj suverenosti bio je u bitnome narod pa nijedno društveno tijelo ili pojedinac ne može imati nikakav utjecaj ili pravo, ako ono nije izričito izvedeno iz naroda“. Po Francuzima država nije samo društvo sastavljeno od pojedinaca (ljudi i građana), nego narodno zajedništvo. Po njima su sva prava vezana uz zakone, koji proističu iz „opće volje naroda“. Iz toga slijedi da je Francuska od nacionalne države (koja bi mogla, je mogla i jest pripadala
vladaru) postala narodnom državom, državom, koja pripada samo narodu i proizlazi iz njega. (Kod krunidbe za cara Bonaparte je uzeo krunu iz papinih ruku ne da ponizi papu Pija VII, nego da pokaže da njegova vlast proizlazi „iz volje naroda“, čiju je volju izvršavao.) Uz čvrst pojam naroda, postoji pozitivan osjećaj svakog pojedinca o njegovoj pripadnosti narodu. Kod Francuza su
postali nerazdvojni pojmovi narod, nacija, domovina i „opća volja naroda“.

U sadašnjem, poslijemodernom razdoblju razvitka vladanja državama i narodima predstavnička demokracija se počela pretvarati u predstavničku korporokraciju, u kojoj se za tijela zakonodavne, sudske i izvršne vlasti ne bore građani posredstvom
političkih stranaka, nego korporacije izravno ili posredstvom političkih stranaka. Države se od izbornih jedinica glasača ili građana sve brže pretvaraju u izborne jedinice korporacija. Uz takvo poimanje države i vladanja populizam je postao  nepoćudan, neumjestan, nezdrav i nezgodan.

Populizam se u Rječniku iz Cambridgea određuje kao „skup političkih ideja i aktivnosti sračunatih na predstavljanje potreba i
želja običnog čovjeka“. Populizam se uzima kao politička doktrina, koja stavlja narod nasuprot eliti i koja zahtijeva ozbiljne društvene i političke promjene u režimu vladanja.

Populizam je bio općom političkom pojavom tijekom povijesti. Populari su bili neformalna frakcija u Rimskom senatu, koja je bila poznata po narodnjačkim temama. Njoj su pripadali, primjerice, Tiberije Grakho. Gaj Marije, Julije Cezar i Cesar August, koji su često rabili referendum ili izravno obraćanje narodu, kako bi zaobišli Senat, koji je bio pod nadzorom posebnih interesa.

U SAD je 1891. godine bez srama utemeljena Narodna stranka, poznatija kao Populisti, koja je zastupala osiromašene uzgajivače pamuka na Jugu i nevoljama pritisnute uzgajivače pšenice u borbi protiv neprijateljstva banaka, željeznice i
društvene elite općenito.

Nakon strašnog iskustva s liberalnim kapitalizmom u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, kontinentalni europski narodi su se tijekom prve, krvave, polovice dvadesetog stoljeća pokušali obraniti i obnoviti na ideji nacionalizma stvaranjem jednostranačkih
parlamentarnih sustava. Tako su postupili Rusi (pod Lenjinom i pod Staljinom), Mađari, Talijani, Turci, Nijemci, Španjolci pa čak i Francuzi (pod maršalom Pétainom). Tako su postupili i Kinezi (pod Sun Jat-senom i Mao Zedongom).

Populizam i nacionalizam se pokazuju kao rješenja u prijekoj nuždi i to tad, kad narodi počnu žeti urod od sjemena, koje je sijala doktrina vladavine posebnih interesa. Populizam se obnavlja kad god posebni interesi izdaju narod, koji za te interese
ne postoji. Kao što su nekad vladari smatrali ljude podanicima, a ne pripadnicima naroda (osim u carskoj Kini), tako sada posebni interesi, kao što je kapital, smatraju da su ljudi „resursi“ ili gospodarski izvor.

Danas se u Europi obnavlja „populizam“ u svim zemljama EU, jer je Unija, u okolnostima stvorenim uspostavom slobodnog svjetskog tržišta, izdala svoje narode – ako za činovnike EU i postoje narodi – i postala instrumentom svjetskog kapitala. Finska, Francuska (Le Penovi), Britanija, Nizozemska, Italija (Lega Nord), Mađarska, Irska, Grčka i druge zemlje bilježe uspon „populizma“ ili poštivanja „volje naroda“. Populisti ne će lako doći do vlasti: Međutim, oni svojim izbornim rezultatima prisiljavaju „matične“ stranke – koje su se sve odreda stisnule u politički centar, jer nemaju političke hrabrosti – da šutke provode populistčku politiku. Nedavni dogovor francuskog predsjednika i talijanskog premijera, da zatraže suspenziju mastrihtskog graničnog režima u EU je čisti „populizam“.

Što je s Hrvatskom? Zar nije hrvatski narod u nevolji? (Za neke su u nevolji samo pojedinci, koji čine hrvatsko „multi-kulti“ i „multi-etno“ društvo.) Godina sam se borio i konačno izborio, da se javno prizna da sad u Hrvatskoj nije riječ ni o recesiji ni o
krizi, nego o propadanju. Sad se može uistinu reći i to, da se hrvatski narod i hrvatska država smišljeno uništavaju. Zar ne postoji ozbiljna mogućnost da se hrvatski narod raspe, a hrvatska država usahne? Ako bi se to dogodilo, to bi bila posljedica nakaznog, liberalističkog, protivnarodnog političkog režima, koji su izgradile i odnjegovale sve hrvatske parlamentarne političke stranke, koje su se samo borile da u uspostavljenom režimu dođu do obnašanja vlasti.

To što nebrojene društvene skupine u Hrvatskoj – koje po poslanju koje su same sebi postavile, ne bi trebale sudjelovati u parlamentarnoj politici – sad stupaju u politiku pokazuje veliku hrvatsku nevolju. To je očajnički pokušaj u nuždi, ne bi li se
izbjeglo izravno stupanje naroda na političku scenu, kao što se sad događa u prevelikom broju narodnih država diljem svijeta. Ratuje se u njih preko šezdeset. Mnogi europski parlamenti – čak i belgijski – slušaju glas svojeg naroda ili svojih „populista“. U Hrvatskoj parlament nema ni sluha ni vida. Ima samo usta. Hrvatska vapi za populizmom.

Danas riječ „populizam“ rječitije govori o onima, koji tu riječ rabe, nego o onima, na koje se ona odnosi i koje se tom riječju pokušava politički ocrniti, poniziti, obezvrijediti i isključiti.

Back to top

Leave a Reply