21 studeni 2012 ~ 0 Comments

Globalni svijet bez globalnog čovjeka

Predavanje u Europskom domu, 20. studenoga 2012. godine

 

Knjiga Podjela Zapada ima podnaslov Prostorna država i otvoreno društvo. Nastanak prostorne države vezan je uz pojavu civilizacije. Civilizacija nije nastala društvenom evolucijom malih, seoskih sjedilačkih zajednica Mlađeg kamenog doba, nego revolucijskim skokom, kojim je u okupljene zajednice uvedena podjela rada i podjela ljudi te kojim je vlast izdvojena iz zajednice. To posljednje došlo je od izuma pisma, koje je omogućilo da vlast postane vezana uz imovinu. Do izuma pisma sva imovina bila je zajednička. Osim u rijetkim slučajevima, smatralo se da država pripada vladaru, sve dok Napoleon Bonaparte nije objavio da Francuska kao država pripada francuskom narodu.

Država je bila životni prostor sjedilačkih naroda. U prostornoj državi vlasti nadziru prostor i ljude u njemu, ali one se i brinu za prostor i za ljude. Međutim, kao što narod treba svoj prostor, tako i prostor treba svoj narod, kako bi mogao živjeti kao prostor. Tijekom cijele civilizacije događalo se to, da su jedne države prisvajale prostore drugih država, ili da su države nastojale izbiti na prirodne granice, kako bi lakše štitile svoj prostor. Kinezi su bili podignuli zid oko svojeg prostora. Širenje životnog prostora moglo bi se nazvati imperijalizmom, ali bih ga radije nazvao posljedicom potrebe za rastom. Međutim, i nakon ratnih osvajanja postojale su samo prostorne države, ako se zanemare lutalački narodi.

Knjiga Podjela Zapada počinje pretresom stanja u renesansnoj Europi. Ono je bilo označeno: (1) izrastanjem nacionalnih država iz europskog feudalnog i agrarnog sustava; (2) snažnim razvitkom gradova, rukotvorbe, trgovine i bankarstva; (3) početkom kolonijalnih osvajanja europskih atlantskih država i pojavom osmanske opasnosti iz Azije; (4) brzim slabljenjem svjetovne vlasti Crkve; (5) živim zanimanjem za stanje i položaj čovjeka na zemlji umjesto dotadašnjeg zanimanja za sudbinu ljudskih duša u vječnosti; te (6) općim razvitkom društvene misli.

To je bilo vrijeme velikog raspuća, u kojemu se Europa podijelila. Nijemci su Reformacijom nastojali obnoviti svoju prostornu državu, slobodnu od utjecaja Rima i južnih dvorova koji su nadzirali Rim. Odvajanje od Rima počelo je stvaranjem inačnog sustava uvjerenja. Međutim, kad se u Tridesetogodišnjem ratu rasulo Sveto rimsko carstvo, Nijemci su spali na više od dvjesto slabašnih političkih zajednica. Neželjen ishod Reformacije bio je rasap, a ne jačanje vlasti Nijemaca.

Usprkos svojem političkom neuspjehu, Reformacija je stvorila podjelu u gledanju na čovjeka, čije se trajanje na zemlji našlo u žarištu europske misli. Protestanti i protestantske vlasti promicali su i podupirali učenje, po kojemu se čovjek ne može na Posljednjem sudu pred Bogom opravdati kreposnim životom i dobrim djelima učinjenim za života, jer mu je narav navodno skrhana jednim jedinim, istočnim, nasljednim grijehom prvoga ljudskog para. Čovjek dušu može spasiti samo svojom vjerom i dobivenom milošću, koju Bog dijeli nasumce i narijetko, kao u igrama na sreću. Time se, tobože, potvrđuje Božja pravednost. Po protestantstvu, čovjek možda može za života doznati što mu dušu čeka u vječnosti. Ako se čovjek trsi oko poslovanja i ako štedljivo živi, znacima nade za blaženstvo u vječnosti bit će uspjeh u društvu i nakupljen kapital. Time je puritanstvo motiviralo ljude za nakupljanje kapitala. Stoga je Max Weber i tvrdio da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Međutim, mislim, da je postojeći, odranije nakupljen kapital samo objeručke prihvatio protestantstvo. Protestantstvo se dodvorilo novom staležu, koji je daleko brže od agrara nakupljao kapital.

Nasuprot protestantstvu, katolištvo je ustrajavalo na učenju da se čovjek spašava dobrim djelima odnosno promicanjem uzajamnosti, solidarnosti, ljudskog zajedništva i zajedničkog dobra. Ignacije Loyola se putem svoje Družbe Isusove snažno suprotstavio Reformaciji Martina Luthera, ali je i mudro izbjegnuo napad Inkvizicije. Tvrdio je, da svakog čovjeka, koji se želi odgojiti u novog čovjeka te koji želi djelovati na dobrobit bližnjih i zajednice, na novom putu jamačno čeka Božja milost. Ignacije je demokratizirao milost. Danas se zna, da čovjekova narav nije skrhana i nepopravljiva kako je tvrdio sv. Augustin. Ona je jedincat proizvod biološke evolucije vrsta i kulturne evolucije čovjeka. Milost je takoreći skriven dio ljudske naravi, a ne dobitak na lutriji.

Prvi dio Podjele Zapada prati renesansni reformacijski postupak podjele Zapada, a naslovljen je Smisao Družbe Isusove. Drugi dio pod nazivom Religija i vlast liberalizma prikazuje postupak, kojim je od nove, puritanske revolucije unutar Reformacije došlo do današnjeg idejnog stanja u svijetu.

Nakon suzbijanja Reformacije protestantski svijet se morao prenuti. Protestanti su bili ostali na zabačenom sjeveru Europe, otočeni na Britanskom otočju te stiješnjeni u dvama skučenim prostorima među velikim silama, u Švicarskoj i Nizozemskoj. Njihove prostorne države nisu nakupljenom kapitalu nudile mogućnost rasta putem širenja nacionalnog prostora. Europa je već bila razdijeljena. Trebalo je silom izvesti kapital i s njim presaditi njegove stražare.

U novoj protestantskoj revoluciji puritanska antropologija iskorištena je za stvaranje nove vrste političke zajednice, „otvorenog društva“. Puritanci, kalvinci i hugenoti zasnovali su vojno-poslovni pothvat, kao zamjenu za svoju neizdašnu prostornu državu, prvo u Nizozemskoj od njezina osamostaljenja 1588. godine, a zatim u Engleskoj od utemeljenja Banke Engleske 1694. godine. Ljudi su novačeni za pothvat po abrahamskoj vjeri, da se mora izići iz obruča i poći u otvoreni svijet na tuđe. To je smisao „otvorenog društva“.

Stvoreno je inačno poimanje političke zajednice. Državni prostor pretvoren je u puko uporište pothvata; država se zaduživala kako bi se prekomorskim osvajanjima stvorio kapital; obavljala se selekcija među domaćim ljudima, a pothvat se otvarao i svim vanjskim, tuđim ljudima (kalvincima, puritancima, hugenotima i Židovima), koji su svojim sredstvima i na svoj rizik bili pripravni priključiti se pothvatu. Otud izraz „otvoreno društvo“. Domaće, mirno, sjedilačko pučanstvo, koje se nije moglo ili koje se nije željelo priključiti pothvatu ostajalo je „na cjedilu“. Za njim nije bilo potrebe, jer je nadomještano tuđincima. Ostalo je skapavati u domaćem prostoru, koji je bio izgubio smisao. Društvo se podijelilo na priključene i isključene ljude. Riječ je o klasnoj podjeli društva, ali ne kao prije temeljem upisane imovine, nego temeljem sudjelovanja u vojno-poslovnom pothvatu. „Otvoreno društvo“ je podijeljeno, klasno i militarističko društvo.

U OD prostorna, nacionalna ili ljudska uzajamnost i solidarnost morale su izgubiti smisao, ali su ga izgubili i država i prostor. Projekt „Otvoreno društvo“ bitno je označen nasrtljivošću, stupanjem na tuđe i uporabom tuđega te postupnim stvaranjem svjetovne vjere liberalizma. Po njoj se svatko treba brinuti samo za svoj vlastiti probitak. Po njoj se društvena zaštita ne dobiva od zajednice, nego se stječe samo neprekidnim uspjehom i nakupljenim kapitalom. Kapital služi probranima kao zamjena za zajedništvo, ali on prostor i narode ostavlja bez zaštite. Zajednica i OD su nespojljivi.

Reformacija je stvorila dva nepomirljiva „kršćanska“ sustava uvjerenja i dva pripadna poimanja države. Zapad je postao podijeljen.

Britanija je od Nizozemske preuzela predvodništvo projekta „Otvoreno društvo“ i nakon dobra dva stoljeća predala ga SAD, koje su ga ovih godina prepustile ne Europi kao jačem gospodarskom području, nego Izraelu, koji i nadalje čuva svoju „zatvorenu“ prostornu državu, ali koji kao matično uporište ima SAD. Predvodništvo OD nije bilo preneseno na EEZ, ali su nositelji svjetskog slobodnog kapitala nju prisilili da se pretvori u „otvorenu“ EU. Unija je sebi na štetu prigrlila naglo oslobođene i nasilu otvorene istočnoeuropske zemlje. Postupak „tranzicije“, koji je pogodio i Hrvatsku, bio je postupak nasilnog pretvaranja prostornih narodnih demokracija u „otvorena društva“. EU je postala agenturom OD.

Svijet se od provale Berlinskog zida otvorio u cigla dva desetljeća, ali je novi „otvoreni svijet“ već udario u globalni zid. Liberali koji promiču svjetovnu religiju i militarističku vlast „otvorenog društva“ smatrali su, da će doći do kraja povijesti, do kraja geografije i do kraja politike, jer se uspostavljala jedna vlast za svijet. Oni su se ipak našli pred njima nerješljivom zagonetkom: kako održavati najveći mogući rast, kad više nema tuđega. OD ima urođenu pogrešku – zamišljeno je za beskonačnu Zemlju.

Današnje jadno stanje projekta „Otvoreno društvo“ i još jadnije sudbine cijelih naraštaja ljudske vrste diljem svijeta nameću potrebu novog pristupa pitanjima čovjeka i ljudskog rasta. Liberali pogrešno misle da gospodarski rast predstavlja i razvitak čovjeka kao vrste, a njima je tvarni rast potreban za gomilanje kapitala, koji im služi kao sredstvo nadzora svijeta i upravljanja njime. Zbog sadašnjeg stanja u svijetu bune se i prostor i narodi, jer u njima sahne život.

Izlazak iz sadašnjeg stanja je u zamjeni materijalnog rasta kulturnim razvitkom čovjeka. Čovjek treba nastaviti svoju kulturnu evoluciju koja je zastala ili koja čak nazaduje. Kapital i vjera liberalizma ne dopuštaju čovjeku kao vrsti da se prilagodi novim okolnostima, koje je čovjek sam stvorio odnosno da te okolnosti mijenja. To je protivevolucijski pristup čovjeku i životu. Umjesto prilagodbe okolnostima Homo sapiens slijedi diktat kapitala.

Mogućnosti rasta i razvitka čovjeka su u ljudskom duhu, kao djelovanju ljudskog uma. Te mogućnosti nisu više u ljudskom tijelu. Ljudski mozak ima tri posla. Dva su kao u životinja: odražavanje ustaljenih odnosa u organizmu te skrb za množenje, prehranu i obranu. Treći je duh, koji čovjeku omogućuje da ima svijest o sebi. Ostale životinjske vrste nemaju duh, nemaju kulturu, nemaju povijest, nemaju religiju, nemaju mit. Imaju samo trajanje.

Međutim, posljednjih desetljeća zaokupljenost liberala tvarnim rastom unazadila je duh u čovjeku. Čovjek kao vrsta počeo je nazadovati. On degenerira. Obavlja se de-evolucija čovjeka, kako bi se njime lakše vladalo. Čovjek više ne razmišlja o sebi. On samo posluje.

„Otvorena društva“ i otvoreni svijet bave se za potrebe svojeg pothvata samo selekcijom zatečenih ljudi i ne traže da se čovjek razvija. Njima je bitno to, da ljude biraju po njihovoj uporabljivosti. Za razvitak čovjeka nisu se posljednjih desetljeća brinule ni crkve. Crkve su također samo obavljale odabir zatečenih ljudi za svoje kadrovske sheme.

U svijetu danas nema ni približno dovoljno pravih ljudi, primjerenih potrebama čovjeka kao vrste. U globalnom svijetu ima malo „globalnih“, a mnogo sitnih ljudi zakržljala duha. Korijen današnjih nevolja je u tome, što ljudi nisu svjesni ukupnih čovjekovih mogućnosti pa se prepuštaju tvarnom rastu. Mnogi ljudi imaju „uporabljivo“ znanje, ali to znanje nije korisno čovjeku kao vrsti. Postoji, primjerice, bogato znanje o gospodarstvu, ali znanje o zdravom čovjeku nije rašireno, posebice ne među mladim ljudima. Čovjek najmanje uči o sebi. Ljudi ne raspolažu znanjem, koje bi im omogućilo da se sami odgoje u potpune ljude. Prije je čovjek kao vrsta imao sposobnost prilagodbe svim okolnostima, a sad se nije u stanju prilagoditi ni okolnostima, koje je sam stvorio, jer je zanemario duh. On je žrtva liberalne ideologije, koja ga priječi da svoj stav prilagodi novim okolnostima. Od Reformacije čovjek nazaduje.

Zapadnom svijetu treba obnova. Zapadno iskustvo obnove iznimno je bogato. Prvu obnovu otvorio je Isus iz Nazareta nakon sloma drevne Grčke i drevnog Izraela te usred krize rimskog imperijalnog projekta „otvoreno društvo“. Drugu veliku obnovu počeo je Benedikt iz Nursije poslije sloma Zapadnog Rima. Treću je začeo Ignacije Loyola u Zreloj renesansi. Sva trojica velikih obnovitelja svjesno su napustila svijet koji je trebao obnovu i zakoračila u budućnost; sva trojica su ljudima otkrila, pokazala i praksom dokazala, da se čovjek može više osloniti na duh u sebi, nego na tvarni uspjeh; i sva trojica su znala da se novi ljudi mogu roditi ili pojaviti, ali samo putem obnove životnog zajedništva.

Isus, Benedikt i Ignacije smatrali su da se ljudskost stječe izgradnjom zajednice i promicanjem zajedničkog dobra. Naglasit ću, da je za uspostavu i održavanje zajedništva bitno to, da predvodnici budu dijelovima običnih, životnih zajednica.

„Otvoreno društvo“ zazire od zajedništva. Ono i dalje želi počivati na odabiru ljudi, iako ima na raspolaganju sve oskudniji izbor. OD ne dopušta da se u njemu podižu pravi ljudi i da se javljaju prirodni predvodnici, kakvi su bili, primjerice, Konrad Adenauer, Josip Broz, Franjo Tuđman ili Franjo Kuharić. U zajednicama postoji prirodan odabir, a OD počiva na „neprirodnom“ odabiru ljudi. (Zar u Hrvatskoj nije očita takva praksa, koju provodi Europska Unija?) OD bježi od čovjeka. Čovjek nije „otuđen“, nego je ostavljen. Usto, svjetsko „otvoreno društvo“ rasjeklo je sve prostorne države, sve narode i sve prostore. Ono je čak likvidiralo i vrijeme, jer je sve u sadašnjici i u trajnoj krizi. OD je od čovjeka kao vrste napravilo problem – jedini problem u biomu. Čovjek je postao jedinim teretom Zemlji i životu. Stoga, OD kao nametnika treba ukloniti iz prostorne države, kako bi se u njoj moglo obnoviti zajedništvo i nastaviti razvitak čovjeka. Čovjek je odbacio evolucijom stečeno, ucijepljeno zajedništvo i svjesno ga zamijenio društvenom podjelom.

Međutim, globalizacija je u redakciji „otvorenog društva“ donijela suočenje ljudi i civilizacija te čovjeka s njim samim, ali bez mogućnosti bijega, jer više nema tuđeg ili slobodnog prostora. Ona je stvorila čudesnu i jedincatu prigodu za obnovu zajedništva. Globalnost se nadvila nad „otvoreni svijet“. Novo, svjetsko zajedništvo zahtijevat će i omogućiti stvaranje novih ljudi duha. Ljudi će se morati namučiti oko novog uređenja svijeta, koje ne smiju više prepuštati kapitalu. Umjesto vjere u bilo što drugo zemaljsko, valja vjerovati samo u zajedništvo, kao u okoliš za stvaranje novih ljudi, kakvi su potrebni globalnom svijetu, ranjenom prostoru i čovjeku kao vrsti.

Ljudska vrsta se društveno razvijala stvarajući prikladne mitove. Međutim, čovječanstvu se već gotovo četiri stoljeća nameće mit neizbježnosti tvarnog rasta, ali bez ljudskog razvitka. Čini se, kao da je taj mit došao od ljudi koji nemaju dušu, nego samo tijelo te koji ne misle na to, da je čovjek ipak Homo sapiens. Taj mit unazađuje čovjeka, jer niječe duh i zatire zajedništvo pa se danas čovjek kroz taj mit mora mukotrpno probijati do ideje zajedništva.

Čovjek je pribjegavao mitovima, jer je teško dolazio do istine, ako istina uopće postoji. Ljudski mozak još nije dovoljno razvijen, da u se primi složenu i natrpanu kartu svega što postoji. Stoga je za čovjeka zasad mudrije, da bez mita i u nedostatku istine, kuje korisne konvencije i da se drži konvencija za proizvodnju dobra, koje je temelj zajedništva.

Jednom od konvencija trebalo bi biti to, da se čovjek prihvati svoje duše, svojeg duha, jer je duša rudnik ljudskosti i izvor zajedništva. Duša je rudnik za izvlačenje dobra iz čovjeka. Danas čovjeku treba novo dobro, bonum novum, koje će zamijeniti otrcane vrijednosti „otvorenog društva“: odabir među ljudima, militarizam i nasrtljivost, obezvrjeđenje prostora, samoživost priključenih i uniženje isključenih ljudi, kult rasta sračunat na izlučivanje kapitala i međuljudsko nadmetanje.

Ljudska je vrsta na velikoj kušnji: hoće li ustrajavati na otvorenosti društva sa svim njezinim urođenim pogreškama, ili će svijet ponovo podijeliti u prirodne prostore i povijesne političke zajednice, u kojima će se moći obnoviti životno zajedništvo po duhu i iz kojih će narodi moći međusobno zdušno surađivati. Najmanji zahtjev za stvaranje novog dobra, bonum novum, je to da svaki čovjek može raditi. Za to će trebati vratiti kapital iz virtualnog u zemljopisni prostor, čime bi oživjeli i prostor i narodi. Kapital koji je izlučen iz rada sad treba ponovo stvarati rad, kako bi se čovjek mogao obnoviti. Kapital treba stvarati rad, a ne prekomjeran rast uz nakaznu razdiobu novostvorene vrijednosti.

Mogućnosti rasta i razvitka čovjeka u ljudskom su duhu, a ne u ljudskom tijelu. Na tome je ustrajavao Isus i to čini temelj njegova sustava ljudskih vrijednosti. Svoj Govor na gori Isus je otvorio pohvalom ljudima, koji su „gladni duha“. Kad je Isus sebe nazvao dobrim pastirom dodao je da su svi „[učitelji] koji su došli prije njega bili kradljivci i razbojnici“. Naime, znao je koliko čovjeku vrijedi životno zajedništvo, koje su drugi odbacivali. To naglašavanje mogućnosti duha, koji čovjeka i čini posebnom živom vrstom, govori da je Isusov pristup bio evolucijski.

Temeljno ljudsko pitanje današnjice je: „Zašto se čovjeku kao vrsti ne dopušta ljudska prilagodba novim, globalnim okolnostima, koje je čovjek sam stvorio“. Nezadovoljstvo čovjeka samim sobom pokazuje, da on se ne će više dugo držati zabrane bavljenja samim sobom i povratka evoluciji. Čovjek će se opet postaviti kao vrsta, jer je i ugrožen kao vrsta Homo sapiens. Globalnost će konačno čovjeku vratiti identitet vrste.

Možda je i knjiga Podjela Zapada mrva radosne vijesti, koje je svijet željan. Pred nama je veliko, ljudsko vrijeme, koje bi moglo donijeti svijet za svakog čovjeka.

Print Friendly, PDF & Email
Back to top

Leave a Reply

Login with Facebook: