Zdravko Mršić – Konsenzus

Gospodarstvo  se zaustavlja, narodne politike nema, društvo se gasi, a narod je sve donedavno umirao u bezvoljnosti pod teretom neimaštine, besposlice i skupne krivnje, koja je na nj bila ponovo navaljena. Nagomilane gospodarske nevolje već su se odavno pretvorile u političke, ljudske i sigurnosne. Stoga se izbavljenje hrvatskog društva od zastoja i oporavak naroda mogu izvesti samo odlučnim i odlučujućim političkim zahvatom.

U tegobnom stanju, u kojemu su se našli država i narod, put spasa od propasti je promjena političkog sustava, koji za svoj narod i za svoju državu obavlja političke zadaće. Međutim, hrvatski politički sustav je u tuđim, nenarodnim rukama, a sadašnji hrvatski – samo po imenu – nositelji vlasti ne pokušavaju hrvatski politički sustav ni uzeti u svoje ruke, a kamoli ga promijeniti i napraviti primjerenim sadašnjim prijekim potrebama naroda.

Kao sredstvo spasa od potpune propasti hrvatskom je narodu ostala samo izravna politička akcija, a za to je prvo potrebno uklanjanje sadašnjih nositelja vlasti ili, što je vjerojatnije, njihovo prijevremeno i brzo povlačenje s vlasti. (Pod nositeljima vlasti ne smatram samo sadašnje predstavnike vladajuće koalicije, nego i sadašnje oporbene tobožnje političare odnosno bivše nositelje vlasti, koji utaman čekaju nove parlamentarne izbore, kako bi oni postali novom zaprekom vođenja narodne politike. Gotovo sve hrvatske parlamentarne stranke odane su održavanju u Hrvatskoj političkog sustava svjetskog otvorenog društva, a njihovi predstavnici su politički ovisnici o vjeri liberalizma. Stoga hrvatski narod ne treba razlučivati, primjerice, HDZ od SDP-a.)

Nositelje vlasti i uvriježeni politički sustav valja ukloniti odnosno izmijeniti, jer su oni postali preprekom na putu spasa. Istom tad će narod moći pristupiti izgradnji novog političkog sustava, koji će biti sredstvom oporavka i obnove naroda, spašavanja države i razvitka hrvatskih proizvodnih snaga te izbora novih, narodnih nositelja vlasti. Hrvatski narod nema vremena za traćenje i za čekanje redovitih parlamentarnih izbora. Tako je hrvatski narod postupio 1990. godine. Tad je mirnim putem uklonio nositelje vlasti, koji su bili predstavnici umirućega europskog komunističkog sustava, kao što su sadašnji nositelji vlasti predstavnici otvorenog društva, koje iscrpljuje hrvatski narod. Godine 1990. bio je stvoren i novi politički sustav narodne demokracije, kojim je dobiven Domovinski rat.

Liberalni politički sustav otvorenog društva i mlitave hrvatske nositelje vlasti narod treba zamijeniti narodnim političkim sustavom i odgovornim nositeljima vlasti. Narod mora uzeti demokraciju u svoje ruke i učiniti je istinskim narodovlašćem. To je jedini način kojim narod može upravljati svoju budućnost. Spasonosni politički zahvat bit će nedvojbeno narodna politička revolucija, kojom će se stvoriti potrebna demokracija.

Podržavanje sadašnjeg političkog sustava je bratoubilački posao, jer sadašnji sustav raspršuje i ubija hrvatski narod. To je genocidan sustav, koji polagano, a ne naglo desetkuje hrvatski narod. Taj sustav je utemeljen na vjeri liberalizma i na ideologiji otvorenog društva, koje iz umova Hrvata treba hitno istisnuti idejom o istinskom odlučivanju naroda o vlastitoj budućnosti i o vođenju vlastitih poslova.

Stanje u koje je doveden hrvatski narod nije posebno ili jedincato. Gotovo jednako stanje vlada brojnim narodima Zapada i svijeta. Svima njima – pod izlikom da ne postoji inačica kapitalizmu – nametnuta je ideologija liberalizma te doktrina spasonosnog djelovanja slijepih tržišnih sila i „nevidljive ruke“, koje narodima navodno nose blagostanje i novu pravednost. Liberalizam se kao i komunizam pokazao genocidnom ideologijom, jer zarobljuju narodnu misao i iscrpljuju narodni organizam.

Hrvatski narod je u propadanju od svršetka Domovinskog rata, nakon kojega su se počele promicati ideje liberalizma, otvorenog društva, društvenih podjela i „stvaranja dvjesto bogatih obitelji“. U „domovinskom poraću“ Hrvatska je postala neotpornom i prestala biti nalik sebi, kakvom je bila čak i za svojega dugog trajanja po tuđim političkim sustavima u tuđim političkim zajednicama.

Međutim, hrvatsko propadanje ušlo je u presudno, kritično razdoblje. Politička kriza, koja se upravo sad nadvija nad Hrvatskom, traži hitno donošenje sudbinskih političkih odluka, za donošenje kakvih ni sadašnji nositelji vlasti ni oporbeni nazovipolitičari nisu ni pripravni ni sposobni. Nakon pune godine izlišnog vladanja ili propuštanja da vladaju Hrvatskom sadašnji nositelji vlasti su i sami postali svjesni svojega slabog razumijevanja stanja hrvatskog naroda, svoje nesposobnosti da išta poboljšaju u hrvatskom narodu, svoje izlišnosti i svoje neumjesnosti. Pokazali su se nesposobnima i za „regionalnu“ politiku.

Ipak, nakon konačne presude Denhaškog sudišta u prilog svim hrvatskim generalima i hrvatskom narodu, u narodu je došlo do vidljivog olakšanja, a raspoloženje u narodu pruža čvrst utisak, da vlasti u Hrvatskoj ni nema. Stvarno je nema. Hrvatska politička pozornica ponovo je postala otvorenom, kao što je redovito bivalo uoči političkih revolucija. Hrvatska politička revolucija, ne će biti pokrenuta ničijim prohtjevima, nego prijekom nevoljom u kojoj se našao narod. Tako kak je sad, ne smije teći dalje.

Nas su minulih godina po duši tukli rupeli i pahori, pusići i puhovskiji, pupovci i tadići, europski komesari i denhaški tužitelji, hrvatski predsjednici i hrvatski premijeri. Hrvati su bili postali pokunjeni, a nositelji vlasti su računali na utučenost naroda i vladali njime bez odgovornosti. Međutim, kao što je papa Ivan Pavao II proglašenjem blaženim kardinala Stepinca sprao s Hrvata ljagu genocidnosti, tako je odluka Žalbenog vijeća Sudišta u den Haagu uklonila s hrvatskog naroda utuvljivanju krivnju zločinačkog udruživanja za stvaranje i oslobađanje vlastite države.

Sad grizodušni Hrvati počinju podizati glave pa među mnoštvom ponovo podignutih glava valja probrati one, koje će odgovorno nadzirati i usmjeravati novi hrvatski politički sustav, koji će donijeti oporavak gospodarstva i obnovu naroda. Za izbor pravih ljudi potrebno je hitno promijeniti izborni sustav, koji će omogućiti da političkim sustavom Hrvatske ravnaju živi ljudi, a ne mrtve stranke i stranačke koalicije.

Godinama sam javno govorio, da je put ozdravljenja naroda u njegovoj izravnoj političkoj akciji. Mnogi su se ljudi čudili mojim riječima. Odvraćao sam, da ljudi koji se žele baviti politikom moraju poznavati svoj narod i da se narod ne smije podcjenjivati. Na to su mi mnogi odgovarali: „Kakav narod i koji narod?“ Međutim, narodi znaju spavati „narodnim snom“, ali se o svojim proljećima redovito bude. Bude se kad za to dođe vrijeme. Sad je došlo vrijeme hrvatskog naroda, ali i ostalih naroda svijeta, jer su kapital i liberalizam zasužnjili sve narode svjetskim „otvorenim“ društvom. Izbavljenje čovjeka iz krletke otvorenog društva obavit će sami narodi.

Pravo vrijeme dolazi i njemu valja prepustiti da za narode obavi pravi, ljudski posao.

Continue Reading

 

Razgovor Zdravka Mršića objavljen u Novom listu 1. prosinca 2012. godine

 Razgovor je vodio Branko Podgornik.

 

NL: Dva desetljeća slušali smo da Hrvatska treba postati otvoreno društvo, poput ostalih zemalja, jer to će to omogućiti prava čovjeka, slobodu kolanja ljudi, roba i kapitala. Samo uz takve pretpostavke, vladajuće je mišljenje, moguć je ekonomski i duhovni napredak ljudi i zajednica. Sada vidimo da su ljudi dobili slobodu, ali sve više gube radna mjesta, sigurnost i mogućnost zadovoljavanja osnovnih životnih potreba. Kako to objašnjavate?

 ZM: Nekad je otvoreno društvo bilo izlazom za neke stiješnjene narode na rubu Europe, a danas je to sadržaj mita, koji se nameće svim narodima diljem svijeta. Ono je način uređenja političke jedinice, koji je protivan uvriježenoj prostornoj državi. Svjetski kapital danas narodima nameće otvoreno društvo, kao zamjena za njihovu prostornu državu. To najbolje govori, da je otvorenost političke zajednice sredstvo eksploatacije naroda. Pripovijedanje propagandista svjetskog slobodnog kapitala je, kako bi rekao Karl Marx, opijum za narode. Vi ste dobro saželi učinke otvaranje društava u smislu rada, zaštite života i zadovoljenja životnih potreba. Svrha otvaranja naroda i njihovih država je, doslovce, iskorištavanje tuđeg prirodnog blaga te rada i života ljudi. Sloboda služi svjetskom tržištu i slobodnom kapitalu. Čemu čovjeku prividna sloboda, ako on nema posla i ako nije u stanju ni nositi odgovornost za zajednicu i za obitelj. Od obećanja ekonomskog i duhovnog napretka ljudi i zajednica nije mnogo ostalo. Pogledajte Hrvatsku, Italiju, Španjolsku, Grčku, UK i SAD!

 

NL: Ne čini li Vam se, da se nova sudbina svijeta iznenada pojavila?

 ZM: Otvoreno društvo ima svoju višestoljetnu povijest. Prvo pravo otvoreno društvo stvorile su Ujedinjenje nizozemske pokrajine koncem šesnaestoga stoljeća. Protestantski burgeri, koji su se već bili obogatili trgovinom između španjolskih kolonija u Americi i Europe, brušenjem kamenja, zlatarstvom te tkanjem skupocjenih vunenih i svilenih tkanina nisu svoje bogatstvo mogli povećavati širenjem svojeg prostora u Europi. Oni su i sami pošli preko širokih oceana. Za svoj kolonijalni projekt oni nisu imali dovoljno pravih domaćih ljudi pa su svoju državu otvorili za kalvince, hugenote i Židove, koji su nosili vještine i kapital. Otud naziv otvoreno društvo. Nizozemci su pritom državni prostor pretvorili u uporište za vojno-poslovni pothvat osvajanja dalekih tuđih prostora. Bitnom značajkom otvorenog društva bio je i ostao militarizam, jer su se tuđi prostor i pripadno prirodno blago otimali vojnom silom. Dio pučanstva iz domaćeg uporišta bio je presađivan, tako se govorilo, u nove posjede, kako bi organizirao otimanje ili gospodarski rast. Zar nije gospodarski rast lijep izraz? Nizozemci su svoj „projekt“ otvorili došljacima, koji su dijelili ili koji su nadahnjivali protestantski svjetonazor.

Koncem sedamnaestog stoljeća predvodništvo otvorenog društva preuzela je Britanija. Vladala je svjetskim morima puna dva stoljeća, pri čemu je od početka Industrijske revolucije gola vojna sila bila dopunjena tehnološkom dominacijom. SAD su preuzele štafetu otvorenog društva početkom dvadesetog stoljeća. Međutim, izbijanje klasnih i nacionalističkih revolucija zakočilo je širenje otvorenog društva sve do sloma komunizma i sovjetskog carstva. Nositelji otvorenog društva sad kao silu rabe kapital i ideologiju liberalizma. Otkad je otvoreno društvo preplavilo globalizirani svijet SAD su predvodništvo predale izravno kapitalu, koji kao matična uporišta rabi SAD, Izrael, EU i Britaniju.

U postupku otvaranja svijeta slobodnom kapitalu najgore je prošla Europa, koja je svoju Ekonomsku Zajednicu, kao idealnu političku tvorevinu, prodala za promašenu otvorenu EU. Europska Unija je agentura otvorenog društva za Istočnu Europu.

 

 NL: Koje su ideje, povijesno gledajući, dovele do podređenosti ljudi ciljevima kapitala?

 ZM: Protestantizam je svojom posebnom varijantom kršćanske antropologije uvjerio ljude da je čovjekova narav skrhana Adamovim zagrizom u jabuku. [U Adamovu, a ne u onu Appleovu, Stevea Jobsa.] Puritanci su smatrali da čovjeka pred Bogom ne mogu opravdati dobra djela, kako su smatrali katolici u prostornim, zajedničarskim državama, nego samo Božja milost. Je li čovjeka na životnoj lutriji zapala Božja milost, on može doznati ako štedljivo živi i ako postigne poslovni uspjeh. Protestantstvo je naputak za gomilanje kapitala. Nositelji već nakupljenog kapitala objeručke su prihvatili ponuđeno protestantstvo. Max Weber nije imao pravo kad je tvrdio da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Bilo je upravo obrnuto. Protestantstvo je instrumentaliziralo ljude za potrebe akumulacije kapitala. Ono nije izgrađivalo bolje ljude, nego samo obavljalo selekciju među postojećim ljudima.

 

 NL:Svijet je posljednje stoljeće postigao nezapamćene stope ekonomskog rasta, tehnološki i materijalni napredak. Jesu li napredovali i ljudi?

 ZM: Kad je svijet ostao bez slobodnog prostora za prisvajanje, kapital se prihvatio gospodarskog rasta na postojećem, konačnom prostoru. Kao da je Zemljinoj plohi dodao treću dimenziju. U tom novom, virtualnom prostoru bjesomučno se stvaralo bogatstvo, koje nije ostajalo radnicima, poduzetnicima i narodima, nego je dodavano već nagomilanom kapitalu. Za kulturni napredak ljudi kao ljudi nije ostavljana ni mrva dodane vrijednosti. Stoga se na sadašnje stanje svijeta buni čovjekov duh, jer je čovjek ipak i još uvijek homo sapiens. Kapital je nasuprot kulturnoj težnji čovjeka komercijalizirao kulturu. Kapitalu ljudski duh zaudara.

NL: Svijet se globalizirao i komunikacijski jako povezao. Mislite li da otvorena društva sada trebaju postati zatvorena?

 ZM: Narodi i ljudi se moraju zaštititi i to zatvaranjem svojih društava u povijesne prostorne političke zajednice. To ne znači da se narodi i države trebaju izolirati. Države trebaju međusobno zdušno surađivati i planirati zajednički procvat. One ne smiju sudbine i budućnost svojih naroda prepuštati hirovima svjetskog slobodnog tržišta i samovolji nositelja kapitala. Zajedništvo država je neprocjenljivo blago. Suradnja prostornih država treba se prvo očitovati u dovlačenju kapitala iz virtualnog u zemljopisni prostor.

NL: Znači li sve to da se Hrvatska, Europa i svijet trebaju oprostiti od visokih stopa rasta? Zašto?

 ZM: Radni ljudi nemaju veliku korist od rasta. Oni će prihvatiti stupanj rasta niži od stupnja poželjnog za kapital. Visoki rast se ionako ne ostvaruje, jer je svjetsko otvoreno društvo udarilo u globalni zid i nalazi se u prijetećem zastoju. Donedavno je rast gospodarstva bio visok, a ljudi su bivali sve zaduženijima. Međutim, rast je potreban, ali ne najveći mogući, jer ga Zemlja ne će moći podnijeti. Poželjan je najmanji potreban rast, jer se pučanstvo svijeta povećava. Usto, svijet se i dalje urbanizira i traži infrastrukturu, koju je sve skuplje održavati, a konačno treba iskorijeniti i siromaštvo. Za našu vrstu je prijeko potrebno da svi ljudi rade, a to se može postići i bez usiljenog rasta. Treba stvoriti svijet za svakog čovjeka. Dosta je bilo selekcije ljudi putem otvorenog društva.

Continue Reading